Subotica 1933. godine, po izvještaju gradskog Kulturno-socijalnog odjeljenja

Subotica 1933. godine

Subotica je važila za veliki grad. U međuratnom periodu stajala  je iza Beograda i Zagreba[1]  kao treći grad po veličini, odnosno broju stanovnika. Njih je po državnom popisu 1931. godine bilo 100 058. Po zanimanju je od toga broja živjelo od poljodelstva – 49%[2], industrije i obrta – 17,8%, trgovine – 6,6%, od činovničkih poslova i slobodnih profesija – 9,4% a od ostalih zanimanja – 17,2%.

Na čelu Subotice nalazio se gradski načelnik (gradonačelnik). Pored njega do 1931. godine postoji i mjesto velikog župana, kao direktnog predstavnika centralnih vlasti. Gradski izvršni organ vlasti bio je Senat. Predstavničko tijelo je bila Skupština ili Prošireni Senat[3]. Doduše on se popunjavao odlukama centralnih beogradskih vlasti, gradski zastupnici su postavljani u skladu sa omjerom političkih snaga koji je vladao u trenutačnoj državnoj izvršnoj vlasti, a samo u jednom navratu – 1927. godine su sprovedeni lokalni izbori. Na funkciji gradskog načelnika 1933. godine se nalazio Frano Vukić[4], koga zamjenjuje ing. Ivan Ivković Ivandekić[5].

Poslovanje, organizacija i administracija, polje rada gradske uprave bila je plod naslijeđenog i vijekovnim[6] iskustvom uhodanog sistema. Tako se i nakon prijeloma 1918. godine zadržalo uredsko poslovanje odnosno podjela na odjeljenja: administrativno, ekonomsko, građevinsko-tehničko, ured velikog bilježnika, finansijsko, odvjetništvo, fizikat, vojno, ured za molbe i žalbe, ured  gradonačelnika, koja  je  sa  manjim  izmjenama  postojala  u  čitavom   međuratnom periodu.

Djaka IV 257.1934

Statistika đaka, 1934.

Za rješavanje pitanja vezanih za snabdjevanje siromašnih subotičana, u prvo je vrijeme nakon 1918. godine, u izvršnoj vlasti –Senatu, postojao Sirotinjski odbor. On se krajem dvadesetih godina transformirao u Socijalni pododbor koga je vodio dr. Matija Evetović[7].

U organizaciji mjesne gradske vlasti, od 1932. godine formirano je  posebno odjeljenje – Kulturno-socijalno, a  koje je imalo zadatak da pokriva tu oblast. Obavljalo je nadzor i kontrolu nad gradskim kulturnim ustanovama, školama, humanitarnim, prosvjetnim i nacionalnim udrugama i društvima ali i pomagalo na odgovarajući način najsiromašnije slojeve. Tako je došlo da spajanja nadliježnosti s polja prosvjete, kulture i socijale u jednom gradskom tijelu. Do tada su se poslovi vezani za škole obavljali u prosvjetnom odjelu  administrativnog odjeljenja.

I na čelu novoustrojenog gradskog odjeljenja nalazio se dr. Matija Evetović.

Sve ustanove i udruge ali i škole imale su obvezu da dostavljaju tom odjeljenju svoje kvaratalne kao i godišnje izvještaje, a ono ih je obrađivalo i sumiralo te takve izvještaje podnosilo gradskoj skupštini i gradonačelniku.

Iz obimnog predmeta sa signaturom IV 257/1934[8], godišnjeg izveštaja za 1933. godinu, gdje su sabrani pojedinačni izvještaji ustanova i udruga, na osnovu kojih je dr. Matija Evetović kao šef odjeljenja dao sumarni statistički presjek stanja na 8 stranica,  možemo dobiti okvirnu sliku školstva, kulture, ali i socijalnih problema, nezaposlonosti i sirmaštva u prvom redu, u gradu toga doba.

Najveću vrijednost ima upravo taj sumarni, prijegled, no i pojedinačni dopisi obiluju mnoštvom korisnih  informacija od kojih najveći dio i nije mogao da uđe u završni dokument koji je kreiralo odjeljenje.

Samo po sebi je razumljivo da je cjelokupno društveno stanje u zemlji, pa i u Subotici u prvim poslijeratnim godinama bilo teško. Tako se i za ove prostore, koji nisu direktno bili na linijama frontova,  mora reći da su bili pretrpjeli velike materijalne i ljudske gubitke[9].  Isto tako, državno političke promjene, koje kao posljedicu imaju ulazak u novu južnoslavensku državu, uz tada i time kreirane široke društvene procese koji zahvataju najšire slojeve, poput agrarne reforme i kolonizacije, konfiskacije, nacionalizacije i drugih, ostavljale su traga na subotičkim žiteljima. No, kako se nazire i iz izvještaja, ni nakon 15 godina nakon oslobođenja, život za običan puk nije postajao mnogo lakši.

Za stabilizaciju i poboljšanje socijalne klime otežavajuči faktor koji je uticao na cijelo društvo bila je ekonomska kriza, koja na našim prostorima započinje već polovicom dvadesetih godina, a dostiže kulminaciju baš kao i u svjetskim okvirima 1929.-1933. godine. Pored pogoršanja položaja sloja poljoprivrednika i radnički proleterijat time dospijeva u vrlo tešku situaciju. Njih pogađaju tzv. škare cijena. Prosječna kupovna moć subotičkog stanovništva bila je veća u periodu 1910.-1914., nego tijekom čitavih desetak godina nakon završetka rata.[10] Stabilizacija započinje polovicom tridesetih godina ali je prekida započinjanje novog ratnog sukoba 1939. godine.

Kakav je izvještaj sastavilo odjeljenje koje je u prvom redu i formirano da bi sveobuhvatnije i potpunije rješavalo upravo nagomilane probleme u sferi socijale?

Ono na samome početku, za oblast prosvjete daje statistiku, gdje za 13 školskih ustanova u Subotici: Pravni fakultet, Državnu mušku realnu gimnaziju, Žensku realnu gimnaziju, Trgovačku akademiju, Mušku građansku školu, Žensku građansku školu, Rim.- kat. žensku građansku školu, Muzičku školu, Žensku zanatsku školu, Stenografsku školu,  I školsko nadzorništvo, II školsko nadzorništvo[11] i Šegrtsku školu,  u tabeli razrstava sve upisane učenike. Ukupno je bilo 13 803 upisanih[12]. Indikativan je kriterij svrstavanja učenika po narodnosti, gdje u skaldu sa proklamovanom državnom politikom integralnog jugoslavenstva, postoje samo rubrike – Jugoslaveni, Mađari, Jevreji, ostali. Jasan je cilj –  pokazati, što sastavljači i ponosno ističu – da je apsolutna vjećina upisanih učenika u raznim školama jugoslavenska! U procentima je to iznosilo 57,74%. Po vjeri je bilo pravoslavnih 14,71, katolika 79,70, mojsijevaca 4,17, i ostalih 1,43 procenata.

Slično sumiraju i podatke o nastavnicima, dajući ih u tabelarnom prikazu.

I iz njega je vidljivo da su Jugoslaveni dominantni po narodnosti pošto ih ima 296  (77,08%) od ukupnog broja od 384 nastavnika.

Zatim u izvještaju navode da o stanju u Sokolskom društvu podatke daju u posebnom  prilogu.[13]

O Gradskom pozorištu i bioskopu pak čitamo da je od 1.9. do 31.XII.1933. bilo održano u velikoj sali: 368 bioskopskih predstava, 5 dramskih, 20 đačkih, 1 sokolska, 3 sokolske matineje, a u maloj sali: 192 bisokopske predstave, 2 đačke i 4 koncerta.

Posebno je navedeno djelovanje  Hrvatskog pjevačkog društva Neven. Ono je po tim podacima održalo slijedeće priredbe:

„18.II.1933.    – kućnu zabavu

25.II.1933.      – godišnju zabavu/Karneval

30.IV.1933.     – Zrinjsko-Frankopan. akademiju

13.V.1933.      – vokalni koncert u Subotici

10.VI.1933.     – vokalni koncert u Bajmoku

1.  VII.1933.   – Vrtnu zabavu

31.XII.1933.   – Silvestrovo vječe

a od 29.IX. do 13.X.1933. turneju[14] po mjestima: Sarajevo, Mostar, Dubrovnik, Split, Gospić, Karlovac, Zagreb i Brod na Savi, te otkrilo spomne ploču na izvoru rijeke Bune. Hrvatsko pjevačko društvo Neven ima članova izvršujućih 80, a podupirućih 50 ukupno 130.“

            Dati su zatim podaci o Gradskoj biblioteci. Ukupno je bilo 2432 čitalaca, o od toga čak 2411 muških i samo 21 ženskih! Navodi se i da je ona bila otvorena u prostorijama Pravnog fakulteta 8.IV.1933. godine, „gdje je uređeno lijepo spremište za knjige i prostrana i vidna velika čitaonica.“

podaci za Gradsku biblioteku

broj čitalaca muških ženskih
2432 2411 21

broj čitalaca po zanimanju

zanatlija

4

nastavnika

19

učenika

2409

O jednom događaju koji je podijelio subotičku javnost, također se podnosi kratak opis. Riječ je bila o proslavi petnaestogodišnjice oslobođenja Subotice.  Ona se obilježavala  po prvi put i 10. XI.  te zatim 12. i 13. XI. 1933. godine. Sporan je bio taj prvi datum, pošto se do tada ustrajavalo samo na 13.XI. – danu ulaska srpske vojke u Suboticu.  Na svečanosti su tom prigodom predate diplome počasnim građanima Subotice: Mihajlu Bodiju, Dragomoru Milojeviću, Vladislavu Krupeževiću, Milanu Atanackoviću, Anti Živuloviću, dok je diploma Eduardu Heriotu predata preko poslanstva u Parizu.

Pod rubrikom –Prosvjetna društva, opisuju se: Pjevačko društvo Sv. Cecilije za koga saznajemo da je imalo dva svoja koncerta kao i da je gostovao Ćirilo-Metodski hor  iz Zagreba.

Za Francuski klub –Les amis de la France  kažu da je izdao 1070 knjiga svojim članovima, priredio 18 koncerata, od toga 3 javna, a održavao je i kurs francuskog jezika.

Bunjevačko momačko kolo je imalo 5 društvenih sastanaka i 13 sjednica.

Bunjevačka prosvetna Matica je bila raspisala novčanu nagradu za najbolji rad o životu i radu biskupa Ivana Antunovića u visini od 5000 dinara.

Pučki krug (Népkör)[15] je imao 16 predstava „iz raznih struka znanosti i umjetnosti“. Nabraja ih sve u svome izvještaju. Potpisan je predsjednik, trgovac Geza Nojček.

Pučka kasina „najstarija prosvjetna ustanova Bunjevaca“   imala je biblioteku od 811 svezaka, na koju je utrošeno 6089 dinara, a na poklon od Nikole Matkovića[16] dobijena su djela biskupa Antunovića. Broj čitalaca je bio 292. Broj članova je bio 394. Iz studentskog fonda stipendiju je dobijao Geza Babijanović student tehnike, a iz fonda Marije Sudarević – učenici Vince Vuković i Ružica Sekelj.

Grad je imao direktnu obvezu i socijalnog staranja za svoje građane (zavičajnike). Tako je jedna od mjera za najugroženije bila da se od gradskih prireza koji su mogli biti davani i u naturi – u žitu, obezbijedi određena količina za njih.  „Stariji ljudi preko 60 godina i udovice sa djecom dobivaju žita bez ikakvog rada, a mlađi ljudi moraju raditi i za svaki dan dobivaju 8 kg žita.“ Tim putem je za 706 familija bilo dato preko 30 000 kg žita.

U Uboškom domu je bilo primljeno 45 muških i 20 ženskih lica kao i 19 djece. Umrlo ih je 28. Staratelj ustanove je bio Stipan Ivić. Uboški dom je osnovan još 1836. godine. Nalazio se u ulici Save Tekelije 96.

broj osoba 1933. godine u Uboškom domu

mjesec

primljeno

izašlo

umrlo

odrasli

djeca

odrasli

djeca

odrasli

m.

ž.

m.

ž.

m.

ž.

m.

ž.

m.

ž.

I

7

5

1

1

1

5

2

3

II

4

1

1

2

1

1

III

3

2

1

2

19

6

1

1

3

IV

7

2

5

1

7

2

3

2

1

1

V

2

1

2

1

1

2

1

VI

4

5

3

2

4

1

1

1

VII

2

1

1

1

3

2

1

VIII

2

2

2

1

IX

1

1

1

2

1

1

X

4

1

1

1

2

1

XI

4

1

1

1

1

XII

5

1

2

1

2

1

svega

45

20

11

8

38

18

16

5

15

13

Javna berza rada izvještava da je rada tražilo muških 6191 a ženskih 2202 – svega 8393.   Ta ustanova radila je u Subotici od 1922.  godine. Tada se nalazila u prostorijama u Harambašićevoj 31.[17] Na tom mjestu ostaje do 1934. godine, kada se preseljava u Ulicu Paje Dobanovačkog 1. U 1934. godini gradske vlasti su donijele odluku i dozvolile da se na uglu današnje Zmaj Jovine  započne sa podizanjem nove zgrade za tu ustanovu kao i za Radnički dom.[18] Gradnja je završena tek 1939. godine.PECAT iz 1929 F47 XV 220 1928

U svojoj djelatnosti bavila se posredovanjem pri pronalaženju radnih mjesta za radnike, koji su se nalazili u njenoj evidenciji, a davala je i razne vrste pomoći nezaposlenim radnicima – obezbjeđivala je ishranu i prenoćište.

Specifičnost ovih ravničarskih prostora  sa aspekta nezaposlenosti, ogledala se u tome da je veoma veliki deo nezaposlenih radnika tražio, a u sezoni poljoprivrednih radova i nalazio, posao upravo u tim djelatnostima. Broj industrijskih nezaposlenih radnika bio je znatno manji. Isto tako, od ukupnog broja onih u evidenciji Berze, većinu su činili radnici koji su dolazili iz drugih krajeva, što se vidi iz podatka da je  čak 6.636 nezaposlenih radnika “otputovalo i otpalo” te ih je krajem godine u evidenciji ostalo samo 502.JAVNA BERZA

Javna berza rada izveštaj za period 1.I. – 31. XII. 1933.

pregled fluktuacije radne snage

tražilo rada

muških

ženskih

svega

6 191

2 202

8 393[19]

ponuđeno rada

33

1 422

1 455

izvršeno posredovanje

33

1 222

1 255

otputovalo i otpalo

5 741

895

6 636

ostalo u evidenciji 31. XII.

417

85

502

izdato pomoći, redovne          – 126 206 dinaravanredne                                 – 182 596 dinaraputne                                       –     4 166 dinara

pomoć koristilo svega 2 129 lica

izdatao 2 138 ručkova

povlaštenom vožnjom koristilo se 4 691 lice, u iznosu od 224 54 dinara

U Azilu (radničkom skloništu) prenoćilo ukupno 1 513 lica, sa 3 349 noćenja

Posebno su navedene humanitarne i socijalne udruge.

Jevrejska bolnica  je u toku 1933. dala je besplatnu njegu, opskrbu i lijekove za 170 bolesnika, koji su u Bolnici bili ukupno 3334 dana.

Dorovoljno vatrogasno udruženje radi u Subotici, Tavankutu i Žedniku.

Društvo za pomaganje bednih i nevoljnih u Subotici Dobro delo staralo se i hranilo 450 ljudi priredivši za njih 166 259 obroka „tople, ukusne hrane“ i kruha (500 gr.). Ta udruga je osnovana 1929.  i započela je sa radom naredne 1930. godine. Osnivač i glavni finansijer je bio Grad. Doneta je senatska odluka kojom se tom društvu, počev od 1.I.1930. godine dodjeljuje  iz gradskog proračuna suma od 50 000 dinara. U početku je imalo  kancelariju u Gradskoj kući i jednog činovnika. Zatim je dobilo zgradu u Železničkoj ulici br. 9, da tamo organizira kuhinju koja bi se starala o pripremanju hrane za siromašne.

Broj lica koja su dobivala pomoć Dobrog dela po godinama starosti

11 lica

30-40 godina

15 lica

41-50 godina

39 lica

51-60 godina

212 lica

61-70 godina

147 lica

71-80 godina

26 lica

81-90 godina

  •              svega 450 lica

            Mjesni odbor Crvenog krsta je dijelio novčanu pomoć kao i odjelo i obuću za siromahe. Ta organizacija je imala 135 redovnih članova kao i 463 pomažućih članova.

Na čelu uprave je bio dr. Miodrag Aćimović prof. Univerziteta, potpredsjednica je bila supruga dr. Josipa Martinisa – Kosara i supruga Petra Ognjanova – Olga. Tajnik je bio Dušan Stojković školski upravitelj, a blagajnik Radomir K. Vujić školski nadzdornik.

            Subotička jevrejska ženska zaduga i pučka kuhinja brinula za 90 obitelji, kojima je davala odjeću i obuću, ogrijev, toplu hranu.

Dobrotvorna zajednica Bunjevaka je davala zimske haljine i obuću za 165 djece. Izvještaj je potpisala tajnica Jelena Mukić.

Subotička ženska zadruga Milosrđe-Szeretet snabdijevala je 90 učenika osnovnih škola u Mlaki, doručkom, te  na taj način razdijelila je 1932 kg kruha i 3673 litre mlijeka.

Subotičko jevrejsko patronažno udruženje radilo je njegovanju 27 djece, koja su dobila stan, hranu, odijelo, školovanje i vjerski odgoj.

Ruski klub  je izdržavao 30 ljudi, nezaposlenih Rusa. Klub koji raspolaže sa bibliotekom od 1729 svezaka, izdavao ih je na čitanje članovima, održao 4 akademije u korist svojih siromašnih članova, a održano je i 6 popularnih predavanja.

Pod nazivom u izvještaju „privatne inicijative“ navodi se da je prof. dr. Ivo Milić dao 7500 dinara za nabavku ogrevnog drveta za siromašne višečlane porodice. Tako je po 1 kubni metar drva dobilo 133 porodice koje su imale četiri ili više dece.  Franjevački samostan dnevno daje ručak za 50-60 lica siromašnih lica a Župni rimokatolički ured izdržava 5-6 obitelji, dok je supruga gradonačelnika ing. Ivana Ivković Ivandekića na Božić darovala kolač od 1 kg za sve negovane u Uboškom domu.

U zaključku, šef odjeljenja, gradski savjetnik dr. Matija Evetović piše: „Kako se iz ovoga izvještaja vidi, građanstvo grada Subotice i pojedinci imaju osjećaja prema sirotinji i svojim sugrađanima i osobito u ovim teškim prilikama nastoje da ublaže glad i olakšaju sirotinji. O potrebi pomaganja bijednih i nevoljnih i nezaposlenih mislim da je ona svakom članu gradskog Pretstavaništva na srcu i treba da se posvjeti što više pažnje za socijalno staranje u gradu Subotici.“

Dok se za oblast kulture i školstva iz predočenih podataka, može reći da su razvijali, doduše uz sve naglašenije isticanje nacionalnih osobenosti, baš nasuprot neuspešnoj ideologiji i praktičnoj politici koja je težila njihovom spajanju – u integralno jugoslavenstvo,  siromaštvo,  nezaposlenost i bijeda bili su izraženiji nego ikada. Oni nisu u potpunosti iskorenjeni ni u narednim godinama. Gradske su vlasti preko svog Kulturno-socijalnog odjeljenja pokušavale da nadziru, reguliraju i pomažu rad humanitarnih udruga i time smanje posljedice sve dubljih socijalnih potresa. Tako su na pr. javne kuhinje radile sve do početka Drugug sv. rata. A on će donijeti nove probleme, a stare samo prekriti novim ideološkim velom.

 

Stevan Mačković


[1] Godine 1921. Beograd ima 111 739,Zagreb 108 674 aSubotica 90 961 stanovnika.Po narednom državnom popisu 1931. godine Beograd broji – 238 775,Zagreb – 185 581 aSubotica 100 058 stanovnika (48.703 muških i 51.355 ženskih).

[2] U tom periodu, na razini čitave zemlje taj je bio procenat znatno veći, iznosio je 77,3. To je jedan od pokazatelja gospodarske zaostalosti Kraljevine Jugoslavije.

[3] Predstavničko  tijelo  je  imalo  različit  broj  članova. U 1921. godini –  200,  1927.  – 100,  1929. – 60,  1934.  –  72. Tom  broju  se  dodavao  određen  broj  funkcionera koji su po dužnosti bili njegovi članovi. Ukupan broj službenika je isto varirao, od 516 – 1923. godine, do 340 početkom  1934. godine. Treba imati u vidu da je to samo osoblje u upravi, a   ukupan  broj  svih  gradskih  službenika,   uključivši   i   druge  gradske institucija –  biblioteku, muzičku školu, bolnicu, redarstvo ( do 1929 ), veterinarsku službu, putare, vatrogasce i  druge bio je mnogo veći. Historijski arhivSubotica (HAS), F:47. Zapisnik  1929, list 190. Tabela o broju i stanju gradskih službenika.

[4] Frano Vukić je rođen u Dubrovniku 29.4.1890. godine kao  Franz Mayer. Diplomirao je pravo 1911. u Beču. Optirao je za Kraljevinu SHS i promijenio prezime 1919. godine. Obavljao je čitav niz visokih funkcija, bio je policijski kapetan, veliki bilježnik, v.d. gradonačelnika. Po ličnom opisu bio je 168 cm visok, oči su mu bile zelene i nije imao kažiprst na desnoj ruci, što najverojatnije upućuje da je tim samosakaćenjem htio da izbjegne vojnu službu.

[5] Ing. Ivan Ivković Ivandekić (Subotica, 26.05.1882. – 6.11.1968.) geodetski inženjer, politički i javni djelatnik. On je obnašao dužnost gradonačelnika 1933-1934, odnosno pretsjednika općine 1934-1938. godine.

[6] Korijeni organizarane gradske vlasti dosežu u 1743. godinu, kada je grad bio izuzet od vojne uprave i po prvi puta uspostavio svoje civilne organe vlasti.

[7] Dr. Matija Evetović (  Aljmaš, 24. II. 1894. – Subotica, 2. VII. 1972.), javni djelatnik, pisac, dogradonačelnik Subotice, profesor i ravnatelj subotičke Gimnazije, pročelnik Gradskog muzeja.

[8]  HAS, F:47. IV 257/1934. O radu svjedoči sačuvanih 28 knjiga i 31 arhivska kutija gradiva (1932-1941) toga odjeljenja. Za čitav fond F:047 Senat grada Subotice napravljen je sumarni inventar koji daje prijegled strukture i karakteristike gradiva. Ukupna količina iznosi 1093 knjige i 731 arhivska kutija.

[9] Ako se okvirno zna, na osnovu studije Imenik žrtava Drugog svetskog rata na području subotičke opštine, (autora Mirko Grlica, dr Antal Hegediš, Milan Dubajić, Lazar Merković, Subotica 2000, st. 357. ) da je na ovoj i sa ove teritorije poimenično pobrajano 7032 žrtve, slični, čak i sumarni podaci za period I sv. rata nedostaju.

[10] Položaj radničke klase u 1926.-27. godini, Radnička Komora za Vojvodinu, Novi Sad 1927, st.110-117.

Sa prosječnom tjednom zaradom radnik je 1914. mogao kupiti na pr. 482 kom. jaja, 131 kg crnoga kruha  a 1927. tek 243 jaja i 58 kg kruha.

[11] Odlukom Ministra prosvjete 1927.godine je izvršena formacija školskih srezova tako da su Prvom subotičkom školskom nadzorništvu pripale škole na teritorijama – subotički salaši i grad Subotica – odjeljenja sa državnim nastavnim jezikom dok su Drugo školsko nadzorništvo su činile škole u gradu Subotici i na salašima – odjeljenja sa mađarskim nastavnim jezikom. Iz uvoda sumarnog inventara koji je sastavila Tatjana Segedinčev, viša arhivistica koja je sredila fond F:22 Školsko nadzorništvo.

[12] Obuhvaćenost djece osnovnoškolskim (I-IV razred) obrazovanjem nikada nije bila potpuna. Po podacima iz 1923. navodi se da u varoši ima 2053 muških i 2050 ženskih đaka, a po salašima 2032 muških i 1839 ženskih, ukupno 7974. Kaže se i da još 2000 djece tih generacija ne pohađaju škole.

HAS, F:47. I 1/1923

[13] Društvo je svake godine tiskalo svoj godišnji izvještaj, te se u dopisu napominje da će on biti dostavljen.

[14] Ta posjeta je opisana i u posebnoj knjižici Petra Pekića, tiskanoj 1933. godine – Spomenica pohoda Bunjevaca u svoju staru postojbinu.

[15] „Pučki  krug“ ima tada 1439 članova. HAS, F:47.IV 3163/1933.

[16] Nikol Matković je obavljao funkciju pretsjednika Pučke kasine u to vrijeme.

[17] HAS, F:47. II 112/1920.

[18] HAS, F:47. II 4656/1938. Plac za te namene Grad je ustupio besplatno.

[19] Iz Rezolucije koju početkom 1932. godine donosi  Konferencija, sazvana da raspravlja po pitanju zbrinjavanja nezaposlenih, saznaja se da ih je u Subotici, bilo ukupno oko 13 000, 2000 zanatsko industrijskih, 1000 običnih i 10 000 poljoprivrednih  ( od kojih, doduše  samo u sezoni jedan dio nalazi posla). To je,  uz članove njihovih obitelji, značilo da 1/3 građana Subotice  „… usred  najjače zime besposlicu trpi bez dovoljno sredstava za  život.“ To je bila situacija koju subotička sredina još  nije nikada imala.

Advertisements

O felis catus
35 godina tragam za mrvicom istine u proslosti, ali je nisam nasao jos.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

%d bloggers like this: