Od kupališnog lekara do narodnog poslanika – dr Gabor Santo (Szánto Gábor)

Od kupališnog lekara do narodnog poslanika – dr Gabor Santo (Szánto Gábor)

Kupalište Palić je i u periodu  nakon  1918. godine imalo svog stalnog – kupališnog lekara, koji  je  brinuo  o  zdravlju  posetilaca tokom sezone. Njega je postavljala gradska vlast,dobijao  je platu   i besplatan  smeštaj  u “Velikom  hotelu”. Za lekare je taj položaj  bio dosta primamljiv.U 1926/7. godini taj posao obavljao je dr Gabor Santo (Szántó Gábor) a radila su i dva privatna lekara na Paliću. U 1935. godini kao  lekari kupatila su određeni dr Mileta Đuričić, glavni gradski fizik i kao njegov zamenik dr Arpad Kostolanji (Kosztolányi Árpád), gradski lekar na Paliću.

U Subotici je 1905/6. godine bilo 34 lekara, 1907. – 38, koliko ih je i 1915. godine. Broj lekara u 1927. godine je iznosio 63. I lokalna štampa je registrovala povećanje lekarskog osoblja. List “Subotički glasnik” ( u 1926. godini) pored podataka da je 1925. godine rođeno 2914, a umrlo 2148, donosi i komentar: “…  da  u našem gradu još uvek prosperira lekarski stalež.  Jer kako bi se  inače objasnio fakat, da su se u toku 1925, u Suboticu nastanili  još  10 novih lekara!…”

Lekarski stalež u Subotici je bio  deo  malobrojne  intelektualne elite. Samim tim položajem,za njih su bile otvorene mogućnosti i za nastup kao funkcionera na političkoj sceni, koje gotovo da  nisu bile dostupne nižim  socijalnim  slojevima.Među  uspešnim  političarima u međuratnom periodu bilo je i nekoliko subotičkih lekara, dr Vranje Sudarević je bio gradonačelnik, dr Šanta Đerđ (György Sánta)  predsednik Zemaljske mađarske  stranke a  dr  Gabor Santo (Szántó Gábor) narodni poslanik.

Dr  Gabor Santo  je  rođen  u  Budimpešti   1882. godine ,u   jevrejskoj porodici, od oca Adolfa i mati Dore r.Mandel. Istupio je  iz  jevrejske crkvene opštine i prešao u rimokatolike. U Suboticu dolazi 1916. godine. Supruga mu je  od  1912.  do  rastave  1930. godine,  bila  Ela  Kunec (Kunetz).

Gavrilo! Santo po srbski (Szántó Gábor)  XIII 162 1925 MO RADIKALA

Nakon rata  bavi se privatnom praksom u svojoj ordinaciji – Sokolska  2 ( danas Petra Drapšina) ali radi polovinom dvadesetih godina i kao “kupališni lekar” na Paliću. U to doba obavljao je još neke  funkcije na Paliću: predsednika “Lawn tenis kluba”, koji je  imao 95  članova  ali i predsednika Mesne (palićke) organizacije  Radikalne stranke, praktično najjače političke partije u tom periodu.

U gradski Senat postavljen je prvi put 1921. godine. Političku karijeru, ali ovoga  puta  na  mnogo  višem   nivou, nastavlja 1930. godine. Na političkoj platformi čija je  osnova  zaštita  i  borba  za poboljšanje položaja vojvođanskih  Mađara,  naslediće  kao  dominantna politčka figura, svog kolegu, lekara Dr Šanta Đerđa (György Sánta). Šanta je rodom iz Budimpešte.  Posle studija medicine specijalizirao je hirurgiju.Od 1895/6 godine zaposlen  u gradskoj  bolnici, a od 1901. do 1914. godine je šeh hirurškog  i odeljenja za ženske bolesti i porođaje.Po završetku rata, nakon dolaska iz vojske, posvećuje se privatnom radu u svom sanatorijumu  za ženske bolesti,koji se nalazio u jednospratnoj zgradi (Lenkey utca, danas Ivana Gorana Kovačića). Sa formiranjm “Zemaljske Mađarske stranke”( dalje ZMS) 1922. godine, postaje njen  predsednik i ostaje na tom položaju do 1929. godine, kada su  sve partije  sa nacionalnim obeležjima bile  zabranjene. Ovoj stranci nije omogućeno učestvovanje na parlamentarnim izborima 1923, na sledećim, održanim 1925. godine, nije osvojila ni jedan mandat. Pred te izbore dr Šanta, sa većom grupom drugih  aktivista te stranke biva uhapšen, optužen za revizionizam. No, već na izborima 1927. godine ,nastupaju u izbornom paktu sa radikalima, nadajući se da će od njih zauzvrat izvući izvesne političke koncesije. Osvojili su dva mandata, od toga jedan  u subotičkom okrugu  gde je  izabran advokat Deneš Štrelicki (Strelitzky  Dénes).

Sa uvođenjem diktature i ukidanjem političkog organizovanja,1929. godine, zabrane delovanja političkih stranaka, dolazi i do pasivizacije ZMS. U kasnijem periodu dr Šanta  i ZMS, delovaće opoziciono ali će se sve više kretati ka orijentaciji i saradnji  sa Mađarskom, a time i sticati reputaciji revizionista i iredentista.U 1940. godini on je izabran za počasnog predsednika Kulturnog  saveza Mađara  u Vojvodini. Po  okupaciji  zemlje,  srdačno je dočekao visoku mađarsku delegaciju koja  posećuje  Subotici jula 1941. godine, držeći  pozdravni govor regentu Hortiju.U 1942. godini imenovan je za člana mađarskog Gornjeg doma parlamenta.

Dr Gavrilo (Gabor) Santo

Njegov kolega, lekar Santo Gabor,  preuzeće  početkom  tridesetih godina položaj jednog od glavnih vođa Mađara na političkoj sceni. Vladajući krugovi su se opredelili da  mu u narednom  periodu pružaju potporu i tretiraju ga predstavnika volje mađarske  nacionalne manjine u Jugoslaviji.

“On je  kao medicinski stručnjak već stekao priznaje u gradu i njegovo ime se pročulo  i  u drugim mestima. Nikad se nije sukobio sa vlastima, jer je važio kao izrazito režimski čovek. On je bio spreman da bez prigovora prihvati monarhodiktaturu, ideju o jugoslovenstvu.”[1] Kontaktima sa banom Dunavske banovine, Radoslavom Dujićem, uobličava svoju  političku platformu, zasnovanu na jugoslovenstvu, odnosno lojalnosti Mađara toj državnoj ideji. Uz profesora subotičkog Pravnog fakulteta, dr Fedora Nikića,već polovinom 1930.  preduzima nekoliko agitacionih putovanja po Vojvodini, gde u mestima sa mađarskom večinom nastupa, potkrepljujući višenacionalni karakter novog pokreta.”On je lično bio pošten, popularan kao vrstan medicinski stručnjak. Nije bio lišen, međutim, političkih ambicija i želje za javnim  istupanjima i publicitetom. Ove svoje ambicije, želeo je da ostvari,  izgleda,  u ubeđenju  da  to  čini u korist mađarske nacioanalne manjine kao celine.Mogućnost poboljšanja političkog i ekonomskog položaja  Mađara, video je u najtesnijoj saradnji sa vladajućim krugovima u Beogradu, popularisanju dinastije Karađorđevića, unitarističkog političkog kursa i integralnog jugoslovenstva.”[2] Početkom 1931. godine opet je naimenovan  za člana Gradskog predstavništva (Senata). Tada postaje i  predsednik  Lige Društva naroda  Mađara u Vojvodini. Aktivno je učestvovao i u režimskim političkim organizacijama, do diktature u Radikalnoj, a zatim Jugoslovenskoj nacionalnoj stranci (1931-1935), vodio je njen ogranak  u Senti i Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici (od 1935). Od vlasti je protežiran kao glavni lider Mađara. Organizuje  i  učestvuje na mnogim skupovima, kojima je cilj – borba protiv  opozicije, pogotovo  protiv “rušitelja državnog i narodnog jedinstva”. Izabran za narodnog poslanika u senćanskom  srezu  na parlamentarnim izborima 1931. godine, kao kandidat na vladinoj (jedinoj) listi, kao i 1935. godine, tada u bačkotopolskom srezu. Za izbore 1938. godine, nije se  ni kandidovao, a od vlasti obećano senatorsko mesto – nije dobio. To je praktično bio kraj njegove političke karijere. Vreme  kada  se  cenila njegova politička taktika pasivnog držanja, prolazilo  je,  ustupajući mesto ofanzivnim metodama rešavanja  manjinskih pitanja.Zalagao se za poboljšanje položaja poljoprivrednih radnika  –  Mađara, kao i za kulturna pitanja, ali bez dovoljno realnih rezultata.

Već u svom političkom delovanju 1926/7  godine, kada je  radio na Paliću i vodio palićke radikale,  jasno  je  iskazao  svoje  opredeljenje  za saradnju  sa  najsnažnijom  srpskom  građanskom   strankom.   Početkom tridesetih godina, takva orijentacija lansiraće ga u miljenika  režima i  doneće  mu  glasove  mađarskih  birača za dva  mandata  u  Narodnoj skupštini.Time je on obeležio politički život vojvođanskih Mađara  u tom periodu.

P 764 1941

Izveštaj o Szantou (P 764 1941)

Stevan Mačković


[1] Dr Šandor Mesaroš, Mađari u Vojvodini 1929-1941, Novi Sad 1989, str. 46.

[2] Isto, str. 60

Josip Vuković – Đido, njegovo političko djelovanje i rezultati, 1926. -1941.

Josip Vuković – Đido, njegovo političko djelovanje i rezultati, 1926. -1941.

Josip Vuković – Đido je rođen 1890. godine u Gornjem Tavankutu u imućnijoj seljačkoj  porodici Vuković – Farkašević. Pohađao je i završio 7 razreda gimnazije. Uzimajući za suprugu Mariju Grgić iz Bikića, koja mu je donijela 100 lanaca zemlje u miraz, nastaniće se u tom mjestu. Mobiliziran je i ratovao je na italijanskom frontu. Nakon rata  je bio uključen u bunjevačko šokačko deputaciju koja je od 3. do 5.10. 1919. godine pokušala da odbrani,  interese tog pučanstva iz Bajskog trokuta,  na mirovnoj konferenciji u Parizu. No, nakon gubitka Bajskog trokuta i potpisivanja Trianonskog ugovora 1921. godine, i on  će kao i mnoštvo drugih,  optirati za novu Kraljevinu. Sa porodicom se naseljava u Suboticu.  Vrlo rano, iz gimnazijskih klupa, javlja se sa književnim radovima, a istodobno se eksponira i kao borac za nacionalna prava Slavena u Monarhiji, da bi izrastao u političkog vođu Hrvata iz ovih krajeva.  Na tom polju, prvo je slijedio Bunjevačko Šokačku stranku, da bi od 1926. godine, vezao sav svoj angažman za Hrvatsku seljačku stranku (HSS). Za vrijeme Drugog svijetskog rata boravio je u Hrvatskoj, gdje je na 6 mijeseci bio zatočen u Pavelićevim logorima. Sa uspostavljanjem novih, komunističkih vlasti, bio je pozvan da sudjeluje je u radu Ustavotvorne skupštine, na što, uvidevši kakvim metodama se služe i kojim  ciljevima tiježe komunisti, on kao pravi demokratski političar, nije mogao  pristati.  Nakon toga biva izoliran,pa zatvoren u logor Knićanin, odakle biva pošten tek na intervenciju najuglednijih vojvođanskih komunista Hrvata. Umire 1951. godine, i pokopan je u skromnoj grobnici na Bajskom groblju.

Njegova ličnost, koja je bez sumnje obilježila politički život bačkih Hrvata i ostavila duboke tragove u njihovom čitavom javnom, društveno političkom životu, u periodu 1926-1941, do sada u zavičajnoj istoriografiji i  publicistici, nije bila na odgovarajući način obrađivana i trertirana, ona nije bila tema podbrobnijih istraživanja, o njoj je izuzetno malo pisano i  govoreno.

A zaboravljanje, zaobilaženje,  prećutkivanje jedne takve figure, i pokreta koji je on  vodio, nije i ne može pomoći razumijevanju i objašnjavanju, ne samo tog, ne tako davnog segmenta prošlosti subotičkih Hrvata i čitave  naše lokalne i šire zajednice, nego ni pojava i događanja u sadašnjici.

Iz pozicija današnjice, sa svim burnim promenama koje su se odigrale u zadnjih desetak godina, na državnom nivou, sa raspadom jugoslavenske državne zajednice, i formiranjem nezavisnih država, u prvom redu Republike Hrvatske,  pogled ka ličnosti Josipa Vukovića Đide, njegovom političkom djelovanju, rezultatima koje su on i njegova stranka dosegli,  te procesima koje su inicirali, kao da dobijaju jednu novu i jasniju dimenziju.

Kroz djelovanje ove ličnosti na terenu praktične politike i  političke ideologije, može se dobro pratiti i razumijevati i nacionalno sazrijevanje i osviješćivanje subotičkih Bunjevaca Hrvata. Tako su se od prvih godina nakon rata, do predvečerja novog ratnog sukoba, mijenjali i stavovi javnosti, napisi u glasilima, i zvanične ocjene o njima. Od „slavenskih suplemenika“ bunjevačkog imena, i  „katoličkih Srba“, preko posebnosti pod imenom Bunjevaca, do osvjedočenih pripadnika hrvatskog naroda.

Uvek su date civilizacijske, ideološke, političke koordinate na višim nivoima, globalnom, državnom, omeđivale i usmijeravale i određivale i pravce i mogućnosti dijelovanja  pojedinih političkih subjekata na nižim  razinama, pa to važi i za rad i aktivnosti Josipa Vuković Đide, odnosno Hrvatske Seljačke Stranke, koju je on predvodio u subotičkom okrugu.

Cilj svake političke organizacije u parlamentarnim sistemima je pridobijanje, privlačenje što više glasova birača, i time osvajanje ili participacija u vlasti.  Ni na jednim parlamentarnim izborima u Jugoslaviji, tijekom međuratnog razdoblja, opozicija nije uspjela da pobijedi i  dođe na vlast. Čitav državni aparat, sa nizom svojih transmisija, stajao je u funkciji odbrane i očuvanja režimskih snaga. Tako su i izbori vrlo pažljivo pripremani, onemogućavana svaka kontrola izbornog procesa i vršene sve moguće akcije za diskreditaciju, omijetanje ili  spriječavanje rada političkih protivnika. Uz  pritiske javnog glasanja, teror, zastrašivanja, kažnjavanja, podmićivanja,itd, do falsifikata i krađa glasova, ulazili su u arsenal mera kojim je režim branio svoje pozicije. Upravo zbog tih okolnosti je praćenje političkog djelovanja i  izbornih rezultata koje je postizala HSS u Subotici, dobar indikator i pokazatelj organiziranosti i snage, koje je ta politička, ali i šire shvaćeno, nacionalna opcija, imala u ovim krajevima, i to ponajviše zahvaljujući radu i angažiranosti Josipa Vukovića Đide.

Jugoslavenska državna zajednica, u povijesno kratkom razdoblju od 23 godine, između dva svijetska rata, bila je bremenita nizom teških problema. Veliki deo njih proistekao je iz samog načina stvaranje nove države. A ona je nastala pod dominantnim utjecajima globalnih kretanja na tlu Evrope, kao jedna od novoformiranih država na osnovicama tzv. Versajskog poretka. Sastojala se od vrlo različitih elemenata – delova bivše Monarhije pripojenih Kraljevi Srbiji. Pokušaji iniciranja akcija stapanja i nivelacije različitosti, na osnovama koje su diktirali srbijanski pobednici, „oslobodioci“, rađali su samo reakciju. Šta je opterećivalo tu Kraljevinu? U prvom redu, civilizacijsko zaostajanje za Evropom. Procesi modernizacije su se teško ili gotovo nikao probijali na ove prostore. To stanje je  ponajbolje oličeno u velikom zaostajanju na planu proizvodnje, pogotovu jugoistočnih i centralnih delova nove države, koje su suvremenici, teoretičari ekonomske misli, objašnjavali, protindustrijskim slavenskim mentalitetom i sputavanjima koja proističu iz pravoslavne religije (vidi studije dr Mije Mirkovića, Industrijska politika,  Beograd 1936, Ekonomska historija jugoslavije, Zagreb 1958, i druge. ), preko izuzetno niskog kulturnog nivoa, da trvenja i nestabilnosti na socijalnoj, nacionalnoj  i političkoj razini.

Na tom – političkom polju dominirala je kriza parlamentarizma. Sistem pomoću koga se dolazilo i opstajalo na vlasti je bio gotovo nezavistan  od biračkog tijela i broja poslaničkih mandata neke partije. U njemu su izuzetnu ulogu imali  vanparlamentarni faktori – Kralj i dvorska kamarila. Samo dve vlade, u čitavom međuratnom periodu, srušene su odlukama parlamenta.

U okvirima ustavne monarhije,  obilježnog sa elementima  parlamentarizma, izuzev perioda otvorene diktature 1929-1931. godine, tzv. građanske demokratije, višepartijskog sistema, okosnicu sukobljavanja čine pitanja centralizma i federalizma. Osnovicu mu čine pokušaji vladajućih krugova u Beogradu za namjetanje državnog centralizma i nacionalnog unitarizma i otpori tim stijemljenjima, koja su najjače bila profilisana u centrima političke moći u Zagrebu. Ta praksa vođenja države, čiji su akteri bili, kako to opisuje i karakteriše subotički prohrvatski tisak: „ratnim uspjesima opijeni ratnici sa mnogo hajdučkog atavizma u žilama“, nije ni u Subotici nailazila na dobar prijem. Tako je lagano nestajao  moralni kapital koji su Srbi unijeli u Jugoslaviju. Neizgrađeni srpski demokratizam doprinosio je političkoj krizi, oličenoj u narastanju problema u riješavanju nacionalnog pitanja.

Od prvih trenutaka života nove zajednice, najjača opozicija beogradskoj vladajućoj strukturi,  Dvoru i snažno nacionalno – srpski obojenim političkim partijama, dolazila je iz Zagreba. Vodeća na toj liniji, postaće politička stranka kojoj su predvodila  i usmjeravala braća Radić –  Hrvatska republikanska seljačka stranka, pod tim imenom do 1925. a od tada samo Hrvatska seljačka stranka (HSS).  Ciljajući na okupljanje seljačkih slojeva, duboko nezadovoljnih razvojem čitavog niza dešavanja, u prvom redu za većinu od njih, nepovoljnim riješavanjem posedovnih, zemljišnih odnosa, radili su razvijali su snažni hrvatski nacionalni front. Zahtijevajući vraćanje na točku pre donošenja Vidovdanskog ustava, suprotstavljajući se krutom centralizmu i hegemoniji nametanoj iz Beograda,  zagovarali su  hrvatske tradicionalne vrijednosti, seljačku slogu i pravicu, a na planu državnog pruređenja – principe federalizama. U svom političkom djelovanju, ne nailazeći na prave sugovornike kod centralnih srbijanskih faktora, kao odgovor i opomenu na njihove postupke pri lažiranju izbora, koristili su se nizom sredstava, pa i bojkotom Parlamenta.

Vođe stranke, u prvom redu Stjepan Radić, razvio je i održavao kontakte sa utjecajnim evropskim faktorima u Parizu, Londonu, Moskvi. U svojim akcijama na domaćem planu, iskusio je i represiju vlasti, bio je osuđivan i zatvaran. Veliki preokret u politici HSS nastupa kada on, 1925. godine, ipak pristaje na sporazum sa radikalima, ulazak u vladu, sve u nadi da će time dobiti više manevraskog prostora radi ostavraivanja postavljenih ciljeva, rešavanje pitanja centralizama i unitarizma, osionog i autoritativnog  upravaljanja državom.

Kakva je bila politička situacija u Vojvodini, odnsosno Subotici?  Oporba i kritičari vladajućeg režima uočavali su da srbijanska (naglašavajući katkad – cincarska) buržoazija  pretvara Vojvodinu u svoju koloniju, te da su radikali sa svojim srbovanjem stekli mržnju i prijezir svih nesrba.

Subotički političari iz manjinskih zajednica, imali su pred sobom dva puta. Ili da u postojećim okolnostima pronalaze modalitete suradnje  sa vlastima iz Beogradu i na taj način izvlače što više taktičkih, kratkotrajnih koristi za sebe, kao što to čini grupa mađarskih političkih ličnosti, vođa Mađarske radikalne stranke; te Bunjevaca, angažiranih u režimskim strankama koje su imale centrale u Beogradu, Radikalnoj i Demokratskoj, ili u njihovim filijalama u Subotici, kao Zemljodilskoj stranci, ili da se upuste u otvorenu opozicionu borbu protiv zatečenog stanja i njegovih glavnih nosilaca i poluga, zalažući se i projektujući širok dijapazon strateških promena.

Kod subotičkih Bunjevaca, političko jezgro okupljanja u prvo vrijeme biva Bunjevačko Šokačka stranka (BŠS), koja je, kao što se vidi i iz njenog imena, bila vrlo jasno oprijedeljena u pogledu toga koga želi da zastupa. Ona je nosila snažan pečat katolicizma, zahvaljujući visokom  kleru koji ju je usmijeravao i vodio i u svoje redove privlačila Bunjevce ponajviše zahvaljujući tom osnovu. No, našavši se u krizi, kao i pred razdelnicom – suradnja ili oporba, ta stranka nije opstala pod prvobitnim imenom nego je od 1926. godine  kolektivno prišla HSS-u.  U pripremama za realizaciju tog cilja, već početkom 1926.  godine, Josip Vuković Đido, kao potprijedsednik BŠS  i dr Mihovil Katanec, tajnik te stranke,  boravili su u Zagrebu. Pored ostalog, tom prilikom su  i ugovarali dolazak vođe HSS u Suboticu. Zaista, siječnja 1926. godine, Stjepan Radić dolazi u Suboticu i pred oko 25 000 ljudi drži govor.  Nakon njega govorio je i Đido, i u svom obraćanju istakao: „Da nije bilo 70 000 subotičkih Hrvata ni sjeverna granica naše domovine ne bi bila ovdje, gdje je. Subotici i subotičkim Hrvatima se može zahvaliti što je granica nad Suboticom a ne Novim Sadom.“ Pored toga naglasio je i da su oni očekivali slobodu a dobili su tutorstvo, te da još nije bilo slobodnih izbora. Isto tako objašnjavao je Radićev pristanak na ulazak u vladu, njegov dogovor sa radikalima.

O političkim pozicijama i stavovima Josipa Vukovića – Đide, dobro svjedoči i njegovo pisanje iz tog vrijemena u subotičkom „Nevenu“. U broju od veljače 1926. (Neven, 25.2.1926, br.8, st.1.) on piše jedan programski članak – „Hrvati na okup“. Zbog njega će imati i posledica, biće tužen na osnovu zakona o raspirivanju plemenske mržnje, ali će biti oslobođen. A šta je napisao u tom tekstu? Konstatira da se formira „hrvatski front“, da je u političkom životu započelo sa  „plemenskom borbom„, te da su mnogi započeli sa osuđivanjem Radića, ne uviđajući šta je dovelo zemlju u takvo stanje, koji su uzroci doveli do toga da se u njoj mora voditi „plamenska borba“.  „I zaista Kraljevina SHS sliči danas na Veliku Srbiju. Srbin je sve i svašta, a Hrvat, Slovenac i ostali – građani drugog reda. I zar  je čudo što su se u ovakvim prilikama stvarali plemenski frontovi.?“ Dalje novodi da je Radić  sklopio sporazum sa radikalima  da se stane na put plemenskim trzavicama, ali oni nikada nisu ni mislili da vladaju u duhu tog sporazuma, nego su mislili „prevarit ćemo Radića, preveslat ćemo ga žedna preko vode i sve će opet biti po starom“. Kad radikali neće da vladaju bratski, Radiću ne preostaje drugo već okupiti pod svoju zastavu „sve Hrvate i tako oboriti, istrijezniti opojene radikale, na čelu sa matorim liscem Pašićem. Zar Radić nema pravo? Ako Pašić smije tjerati brtoubilačku politiku, podpirivati velikosrpstvo na štetu Hrvata i Slovenaca, zar Radić ne smije tražiti za Hrvate i Slovence ista prava koja uživa i Srbin? Ima li tu štogod protudržavnog i nepoštenog?A na koncu je li smo braća ili ne, je li je ova država Velika srbija ili Kraljevina SHS. Zar na papiru nismo svi jednaki? I ako Radić okupljajući sve Hrvate pod svoju zastavu traži, da ne budemo samo na papiru jednaki, već i u stvarano, zar  je to nepošteno? Ne!“ „Mi Hrvati u Bačkoj i Baranji, koji smo dobro okusili blagodet te Pašićeve zlatne slobode, također moramo pod Radićevu zastavu. Ili ćemo biti Hrvati što smo oduvijek i bili ili ćemo da postanemo Srbi. Drugoga izlaza nema. A kako krv nije voda tako i mi možemo i moramo biti samo Hrvati.“ A kao Hrvati, treba da priđu Radićevoj stranci, da im nije mesto u drugim strankama. Za Vojvodinu piše  da su je materijalno upropastili radikali, da se Radić zalaže za prava i svih ostalih, Mađara, Nemaca, Slovaka, koji su isto zapostavljeni.

Lipnja 1926. zvanično je objavljeno da BŠS stupa u HSS. I na ovm teritoriju je ustrojena mreža mjesnih odbora, koje je objedinjavala kotarska organizacija. Njen prvi prijetsednik  je bio Toma Matković, koji će na tom mjestu ostati kratko, pošto je pokušao da razvije svoju frakciju, a naslediće ga Josip Vuković Đido, od samog začetka ove stranke, vrlo aktivan u njenom radu.

To je period kada on, zbog pisanja u „Nevenu“, biva u nekoliko navrata osuđivan na zatvorske kazne. Tako je svibnja 1926. osuđen na 1 mjesec zatvora.

Ilustraciju tadašnjih zbivanja u Subotici daje i sam Đido u „Nevenu“ od rujna 1926. godine ( Neven, 16.09. 1926, br.36, st.1), u članku pod naslovom „Moj odgovor“ piše i slijedeće: „Borba na život i smrt između starosjedioca Hrvata i srpskih radikala u Subotici dostigla je svoj vrhunac. Borba je oštra te očajna. Radi se o biti ili ne biti. Na jednoj su strani bunjevački Hrvati – sedamdeset hiljada, a na drugoj subotički radikali – mala, mala neznatna manjina.“ „Radikalska klika ne vodeći računa računa o bratstvu, o pravdi i pravici, radi svom silom da nas onemogući, da nas uguši, da stvori od nas bunjevačkih Hrvata ono, što nismo bili i što nikada nećemo biti.“ „Da su normalna vremena, da je zlatne slobode i prave demokratije u Subotici, sedamdeset hiljada Hrvata prosto bi pregazilo onu šaku velikosrba u Subotici.. U stvari i ne vodi se borba protiv opojenih radikala, protiv one neznatne manjine, već se borba vodi protiv balkanske sile, protiv kundaka i bajuneta. Da nije bilo legitimacija, da nije kundak i bajunet stajao prošlih izbora pred biralištima, ili da se sprovedu slobodni oćinski izbori, odmah bi prestala ova borba. Radikali, utučeni do žutice postali bi u Subotici politička nula.“ i dalje da je velika većina radikala hoće da iskoristi svoj tobožnji nacionalizam u lične svrhe, da se bogate zahvaljujući svojim pozicijama, da šićare i da love u mutnom.“Bunjevački Hrvati ne mrze Srbe, ali ne dozvoljavaju da u hrvatskoj Subotici srbuje šaka Srba na štetu većine Hrvata.“

Prvi test snage HSS u Subotici bili su parlamentarni izbori rujna 1927. godine. Nosilac liste HSS-a  u subotičkom izbornom okrugu bio je sam Stjepan Radić. Na listi je za subotički okrug, za salaše, bio i Josip Vuković, a za grad Mirko Ivković Ivandekić.

Izborna kampanja tekla je uz velike pritiske i teror od strane policije i plaćenih batinaša. Na sam dan izbora, padala je velika kiša, okolni putevi su bili gotovo neprohodni. Vlasti su zahtijevale da svi birači prethodno izvada posbne legitimacije za izbore. Mnoga glasačka mjesta, za salašare, su bila namerno izuzetno udaljena.

U periodu 1926-27 Radić je u nekoliko navrata posijećivao Vojvodinu, pa i Suboticu, obraćajući se i agitujući na samo među Bunjevcima nego i Mađarima koji su brojno predstavljali značajna dio biračkog tijela. Zbog toga se često isticalo ime Vojvođanska seljačka stranka namesto namerno izostavljane njene hrvatske utemeljenosti.

Tako je na Veliku gospu 1927. godine Stjepan Radić održao veliki mitng na „krušnoj pijaci“ u Subotici, kojem je prisustvovalo blizu 20 000 ljudi. I taj zbor su pokušali omesti bukači u šajkačama, ali bezuspešno. Povodom priprema za te izbore, tiskani su i letci. No, Subotički okružni sud doneo je odluku o zabrani rasturanja materijala, novina i letaka HSS-a koji su bili naslovljeni „Seljačkoj Vojvodini“ i obraćali se svim narodnostima Vojvodine, pozivajući na seljačku slogu i ravnopravnost svih narodnosti, potpunu samoupravu gradova, općina i same Vojvodine, pravilniji razrez državnog poreza. Vojvodina je plaćala najveći porez od svih jugoslovenskih pokrajina, iskazano  u procentima, Srbija i Crna Gora  doprinosile su sa 22,72 a Vojvodina sa Srijemom  25,75, i ističući da se ona ne sme više zanemarivati a kamoli i dalje pljačkati.[1]

Rezultati izbora su bili ispod svih očekivanja. Sa osvojenih 4017 glasova u subotičkom okrugu, daleko su zaostali iza Narodne Radikalne Stranke (NRS) koja je dobila preko 16 000 i Demokratske Stranke (DS) za koju je palo preko 7 tisuća glasova. Čak ni Radićevo ime kao nosioca liste,  u datim okolnostima nije  moglo da stranci obezbedi mandat iz Subotice. Izabran je Marko Jurić, na listi NRS, koji se svojim govorima u Skupštini,  eksponirao  kao protivnik svega hrvatskog, zagovarajući da Bunjevci ostanu vezani samo za to ime.

Iste, 1927. godine, 6. studenog,  održani su i jedini lokalni izbori. Trebalo je popuniti 100 mesta u gradskom odboru (gradskoj skupštini). Nije postignut dogovor, pa su subotički Hrvati izašli sa dve liste, jednom koju je nosio Blaško Rajić, odnosno Vojvođanska pučka stranka, i drugom HSS-ovom, koju je nosio Đido. Ona je osvojila 16  mijesta. I Josip Vuković Đido je tom prilikom izabran u to telo, ali pošto se nalazio na izdržavanju kazne u subotičkom okružnom zatvoru- gradskom odboru podneo je ostavku, i zamenio ga je Stipan Vojnić Tunić.[2] On je bio pravnik po struci, a inače naćak poznatog nacionalnog borca svećenika Paje Kujundžića. Đido je bio je osuđen  na 6 meseci zatvora zbog pisanja u „Nevenu“ povodom gostovanja „Muslimanskog pevačkog društva Gajret“, za koje je između ostalog istakao i da je gore nego Bunjevačka Prosvetna Matica  i Zemljodilska Kasina zajedno. Obe organizacije su stajale pod direktnim uplivom vlasti, t.j. radikala, i imale su za cilj da Bunjevce odvoje od prohrvatskih društava i privuku ih prorežimskim društvenim, kulturnim i političkim strujanjima.

Politički život zemlje, u 1928. godini obijeležava uzavrela međustranačka borba. Dolazi do formiranja koalicije – Radićeve HSS i Samostalne demokratske stranke Svetozara Pribičevića, koja će nositi ime Seljačko demokratska koalicija (SDK). Treba istaći da je Svetozar Pribičević do tada bio jedan od najzagriženijih pristalica i realizatora beogradske politike krutog centralizma i unitarizma, da bi sada prešao na suprotne pozicije i pretvorio se u žestokog kritičara i borca protiv diktature, oličene u ličnosti Kralja.

Kriza, kulminaciju doživljava atentatom i krvoprolićem u Narodnoj skupštini 20. lipnja, kada poslanik NRS Puniša Račić pucnjima iz pištolja usmrćuje poslanike HSS-a Pavla Radića i Stjepana Basaričeka, a ranjava Stjepana Radića, Ivana Granđu i Ivana Pernara.

Gradski odbornici iz redova HSS tim povodom oštro osuđuju taj nezapamćeni zločin i podnose predlog koji se i usvaja a u kojem je između ostalog izrečeno i sledeće: „Ovaj nezapamćeni zločin odjeknuo je bolno cijelom državom našom, no udarac boli prirodno najvećma nas Hrvate, jer su kako izginuli tako i ranjeni poslanici rodom Hrvati i jer je zločinac pri izvršenju zločina baš birao Hrvate. Mi odbornici HSS u čije ime ovo podnosimo, moramo konstatovati da u našoj naciji ima još uvijek ljudi koji ispovedaju izopačena načela, misle da će na ovaj način zastrašiti borce za ravnopravnost zajamčenu Ustavom našim.“[3]

Stjepan Radić umire od posledica ranjavanja kolovoza 1928, i na mestu prvog čovjeka stranke, nasleđuje ga dr Vlatko Maček.

U Subotici, u to vrijeme, prijetsednik kotarske organizacije je Josip Vuković – Đido. Računalo se da HSS ima nekoliko tisuća pristalica. Posebno je bila razvijena delatnost stranke u okolnim, slašarskim naseljima. U gradu se tada utemeljuje i započinje za radom  „Hrvatski prosvjetni dom“.

Već 6. 01. 1929. godine, kraljevim dekretom, dolazi do raspuštanja, zabrane svih političkih stranaka sa „plemenskim obeležjima“, to jest do suspenzije parlamentarizma i uvođenja diktature.

Na lokalnoj razini, pa i u Subotici, i dalje se po starom sistemu imenuju, odnosno postavljaju organi uprave, gradonačelnik i gradski odbornici. Ožujka, te 1929. godine,  i Đido je postavljen za gradskog općinara. Zanimljivo je da je na nivou gradskih vlasti, od 12 gradonačelnika u periodu 1918-1941, bilo čak 9 Bunjevaca. [4] Ali u stvorenom političkom okružju, kada se do položaja u organima gradske vlasti dolazilo – imenovanjem, svi oni su morali prvo da zadovoljavaju kriterijume beogradskih vlastodržaca, a ne birača, domaćeg žiteljstva. Dobar primjer za to je ličnost  Ivana Ivkovića Ivandekića, ranijig starješine Hrvatskog sokola i člana HSS, koji je, da bi dospeo na položaj prvog čoveka grada, morao da pristupa režimskim strankama, Jugoslovenskoj nacionalnoj stranci i zatim  Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici. On je obnašao dužnost gradonačelnika 1933-1934, odnosno prijetsednika subotičke općine do 1938. godine.

U narednoj, 1930. godini, Đido se bavio i uređivanjem „Nevena“.

Period otvorene diktature potrajao je do 1931. godine, kada se održavaju izbori, ali pod izuzetno nedemokratskim uslovima. Njih karakteriše samo jedna, vladina zemaljska lista. HSS je, kao i druge stranke iz perioda pre 6. siječnja  pribjegla apstinenciji izbora. Na toj listi  u Subotici je  bio Mirko Ivković Ivandekić, kako se to pokazalo – karijerista. Zanimljiva je njegova izjava u predizbornoj kampanji – „napustio sam hrvatsku liniju i postao jugosloven“, koja dovoljno svjedoči o njegovoj ličnosti, ali i tada vladajućoj društvenoj klimi. Na unitarističkoj, projugoslovenskoj platformi, listi generala Živkovića, Ivandekić je pobedio, dobivši 11 147 glasova od .18 416 izašlih glasača. Bilo je upisano ukupno 28 861 birača.

Kralj Aleksandar je poginuo u tzv. marsejskom atentatu, 1934. godine. Ovaj akt međunarodnog terorizma kao da je pretstavljao prvu brešu nadiranja fašizma.

Jedan od najboljih rezultata na nivou cijele zemlje, ali ne i pobjedu, pored raznih pritisaka, pa i falsifikovanja, opozicija – koalicija pod imenom Udružena opozicija, koju su sačinjavali uz SDK, sbrbijanske opozicione partije, demokrate i zemljloradnici i Jugoslovenska muslimanska organizacija,  ostvaruje na izborima 1935. godine. Mačekovo prihvatanje suradnje sa tim strankama, jasno je signaliziralo oprijedeljenje njegove stranke, da izlaz iz narasle krize traži u jugoslavenskim okvirima, a ne u separatizmu.Mada opoziciji taj rezultat od dobijenih  1 076 345 glasova , to jest 38% od ukupnog broja izašlih glasča, nije omogućavao dolazak na vlast, režim je bio ozbiljno uzdrman i prinuđen da započne sa prilagođavanjima, koja će u krajnjoj instanci dovesti i do korigovanja ugla gledanja na inicijative iz Zagreba, vezane za riješavanje tzv. Hrvatskog pitanja. Pobjeda je odnešena u subotičkoj izbornoj jedinici. Bilo je ukupno 32 475 upisanih birača, a od toga je glasalo 17 941. Za listu dr Mačeka, čiji je nosilac bio  Josip Vuković Đido bilo je  9 818  glasova ili 54,72% pa je on i izbaran za narodnog poslanika.  Protukandidat dr Mirko Ivković Ivandekić dobio je 2019 (11,25%) a lista Dimitrija Ljotića, čiji je kandidat bio Franjo Poljaković samo 0,32%. Glasnje je, kao i u svim međuratnim izborima,  bilo javno, pa je gradonačelnik zahtjevao da delovođe biračkih spiskova dostave spisak za koga su glasali pojedini birači.[5] Ipak, Đido, nije sjedio u skupštinskim klupama. Vođstvo HSS, odnosno SDK, donijelo je odluku da zbog izbornih prijevara, bojkotuje Parlament.

Nakon tih izbora, na čelo novoformirane vlade, došao je Milan Stojadinović, ali u stvorenoj političkoj konstelaciji, ni njegov kabinet, nije bio u stanju da riješava temeljni unutrašnji problem – preuređenja državnog ustrojstva. Mada je pitanje hrvatsko – srpskog sporazuma lijebdelo u javnosti, kao da se u vladajućim krugovima premalo shvatalo da odlaganje njegovog postavljanja na dnevni red, samo sužava manevarski prostor za optimalizaciju takvog riješenja, i radikalizuje snage u hrvatskom frontu.

Na idućim parlamentarnim izborima 1938. godine, bile su tri zemaljske liste, lista Milana Stojadinovića, dr Vlatka Mačeka i Dimitrija Ljotića. Na listi HSS- a za subotički okrug bio i Đido, a njegov glavni protukandidat je bio Marko Jurić, na listi JRZ  i ovoga puta, opet se ponavlja  izborno nasilje, falsifikati izbornih spiskova pa  i krađa glasova. Bilo je pojava da, kako su to nakon izbora isticali funkcioneri HSS, birači, vladine pristalice izlaze i 20, 30 puta na biralište i glasaju! Redovna je bila i praksa kupovanja, potplaćivanja birača. Marko Jurić, prijetsednik općine i banski vijećnik,  je raspolagao državnim novcem namenjenim za rešavanja pitanja poljoprivrede, koje je upotrebljavao za te svrhe. Pobedu je odnela lista JRZ i Marko Jurić.

Mada je na državnoj razini, najviše glasova odneo Milan Stojadinović, to je bila Pirova pobjeda. On  je morao da napusti položaj i da priliku drugoj ličnosti – Dragiši Cvetkoviću. Namesnici, knez Pavle i Dvor, smatrali su da sa njim imaju kombinaciju za izlazak iz krize.

Dragiša Cvetković, novi prijedsednik vlade, praktično postavljen na to mijesto da bi se došlo do dogovora i sporazuma sa Hrvatima, odnosno dr Mačekom.

U radu subotičke kotarske i mjesnih organizacija HSS  na terenu, od 1938. godine, zapaža se snažna aktivnost. Pored organiziranja skupova, predizbornih, u okviru kojih je bila i proslava rođendana dr Mačeka [6], radi se i na jačanju organizacije „Seljačke sloge“ koja je bila pod direktnim utjecajem HSS-a. U tom sklopu, podižu se domovi „Seljačke sloge“ u Tavankutu[7] i Maloj Bosni [8]. Neki skupovi, kao onaj povodom dolaska izaslanika dr Mačeka, narodnog poslanika dr Ljudevita Tomašića, zakazan za svibanj 1939. godine u Šebešiću, bili su zabranjeni.[9] Na skupovima početkom  1939. godine, u uzavreloj atmosferi, čitali su se i izvjesni materijali, koji su pretstavljani kao nacrti sporazuma.[10] Žandarmerija je ustanovila da je seljak Rudić Franjo iz Tavankuta, dobio travnja te godine, od Josipa Vukovića Đide, tekst sporazuma, te da ga je Rudić čitao pred više lica. „U samom projektu da je označena Kraljevina Srbija, Kraljevina Hrvatska i Kraljevina Slovenija, sa granicama kako će biti podeljenje i koji srezovi današnji će kojoj Kraljevini pripadati, da će vojska, kao mornarica  biti zajednička, novac će biti poseban…“

I prije i nakon Sporazuma, česti su bili boravci Đide i drugih subotičkih ličnosti iz toga kruga, u Zagrebu. Tako je tamo priređena i velika manifestacija, slavlje bačkih Hrvata,  23. travnja 1939. godine.

Indikativno je u to doba i pisanje subotičkog  tiska sa prorežimskih pozicija. „HSS koja je osnovana prije 13  godina u Subotici sa ciljem da razbije ideološko jedinstvo vojvođaanskih Bunjevaca i Šokaca, koje je do tada postojalo, počela je ponovno živahnu akciju.“[11]

Sporazum Cvetković – Maček, potpisan je 24. kolovoza 1939. godine. Njime je  stvorena Banovina Hrvatska i na nju je prenet čitav niz ingerencija. Time je započet proces federalizacije zemlje, koji zbog rata nije mogao biti dovršen, ali će takvu osnovu – složene državne zajednice, federaciju, primeniti jugoslavenski komunisti, koji će dobiti priliku da vladaju Jugoslavijim u narednom periodu.  Po njemu granice nove Banovine nisu bile definitivne, ali Batina, Darda, Sombor i  Subotica, mijesta koja su u očekivanjima i nadanjima subotičkih prvaka HSS-a trebala du u nju budu uključena, ostala su i dalje u Dunavskoj Banovini. To je rezultiralo izvesnim  trijumfalizmom kod protivnika HSS-a u Subotici. Napisi u tisku su išli dotle, da se predlagalo da HSS treba likvidirati, da nema mnogo smisla da ta stranka postoji u ovim krajevima, van Hrvatske!

Mada je potpisivanjem Sporazuma raspuštena Narodna skupština, u narednom periodu izvršeni su izbori za Gornji dom Parlamenta – Senat. Po ranijoj zakonskoj regulativi, oni nisu bili predviđeni kao neposredni, nego su već ranije postavljeni lokalni funkcioneri birali senatore. Oni su održani 12.11.1939. godine i na  listi HSS-a u Banovini Hrvatskoj izabran i Josip Vuković Đido. Iz Subotice je za Dunavsku banovinu bio izabran  i Ivan Ivković Ivandekić, na vladinoj list. Time je dr Maček želeo, mada taj Senat u Beogradu, u tom trenutku nije ni najmanje zanimao HSS, pa tako ni Josipa Vukovića Đidu, kao ni većinu Hrvata, barem simbolično  pokazati da i dalje stoji iza subotičkih Hrvata odnosno  njihovog vođe.

U gradu se javlja i organizirana reakcija na ta zbivanja,  osniva se ispostava  „Srpskog kluba“. Klub je osnovan 4.2.1940. godine. Prijetsednik mu je bio profesor subotičkog Pravnog fakulteta, dr Miodrag Aćimović. Već na osnivačkom skupu su se čule izjave da je ovo „srpska zemlja“, a upravo oni tiskaju i brošuricu o Bunjevcima i Šokcima, koja na starom protuhrvatskom tragu pokušava potvrditi njihovo srpsko podrijetlo.[12]

Siječnja 1940. godine, Đido boravi u Zagrebu (Subotičke novine, 26.01.1940. br.4.). Tom prilikom daje izjave da granice Banovine nisu konačne, i da će i Subotica, tokom daljih dogovaranja o tom pitanju, biti uključena u njenu teritoriju. Isto tako, delegacija subotičkih Hrvata, Blaško Rajić, Josip Vuković Đido, advokati Katanec, dr Jankač, posjećuje Zagreb travnja 1940. godine.

U uzavreloj predratnoj atmosferi, koja se osijećala u čitavoj zemlji, pa i Subotici, napadi Srpskog kluba na Hrvate postaju sve žešći. U Subotici je on  prijetio da „srpski narod neće dozvoliti da se održavaju hrvatski zborovi“.

Nadolazeći ratni vihor prekinuće organizirano političko dijelovanje HSS i Josipa Vukovića Đide. Time su za dugi niz godina zatrti svi elementi višepertijskog sistema, i stavljena tačka na mogućnosti slobodnog oprijedeljivanja

U prijedstojećem ratu, stradanja Subotičana su bila velika.[13]      Nakon rata u novostvorenim uslovima, svi problemi će se pokušavati riješavati  na drugim temeljima, zasnovanim na komunističkoj ideologiji. Stvaranjem pokrajine Vojvodine, dat je teritorijalni okvir i za subotičke Hrvate. Sve veze sa Zagrebom i dalje su temljito onemogućavane i prijesecane. Ni Đido, ni HSS, neće imati uslova za nastavak rada.

U tertiranju Bunjevaca ipak je načinjen pomak. Novoupostavljene revolucionarne vlasti nameću nove socijalne ali i nacionalne  koordinate, pa korijenito mijenjaju i tretiranje Bunjevaca. Pored čitavog niza dokumenata, o tomenajbolje svijedoči jedna depeša. Svibnja 1945. godine Glavni Narodnooslobodilački odbor Vojvodine (NOO) uputio je dopis svim Okružnim NOO, u kome stoji: „Kako bunjevačke i šokačke narodnosti ne postoje, to vam se naređuje da sve Bunjevce i Šokce imadete tertirati isključivo kao Hrvate bez obzira na njihovu izjavu.“[14] Tako je iste godine popisano u gradu 8 759 Srba, 44 712 Hrvata, 38 355 Mađara, 1 965 Nemaca, 3 739 Jevreja, itd.[15]      Time započinje jedna nova etapa u životu Bačkih Hrvata, kojoj će se, sukladno novim uslovima, morati prilagoditi sve njihove snage i reprezenti.

 

U Subotici, kolovoza 2001.                                          Stevan Mačković

 

 

 

 


[1] Ti govori u izbornoj kampanji, isprovocirali su i subotičke sudske organe, pa je nakon održanih izbora pokrenut postupak i protiv  samog Radića, zbog  odgovornosti raspirivanja plemenske netrpeljivosti. IAS, F:45. 2350/1927

[2] Stipan Vojnić Tunić (1883-1928).

[3] IAS, F:47. I 151/1928

[4] Stevan Mačković, Subotica i bunjevački gradonačelnici, Bunjevačke novine br. 4,5,6,7, Subotica  1999.

[5] IAS, F:47. St.pov. 4/1935

[6] IAS, F:57.6311/1937

[7] IAS, F:57.4291/1938

[8] IAS, F:57.3772/1938

[9] IAS, F:57.5278/1939. Tom prilikom je podnešeno i nekoliko krivičnih prijava protiv lica koja su na putu Subotica- Bajmok, istakla hrvatske zastave.IAS, F:57.3584, 4928, 4929,4930,4932,4935/1939. Krivične prijave podnošene su i protiv lica koja su „širile lažne vesti“ zasnovane na saznanjima da je postignut sporazum, te da će biti izvesnih promena granica.IAS, F:57.3729,4072/1939.

[10] IAS, F:57.3616/1939.

[11] Neven, 30.04.1939.

[12] (Autor te sveščice na 36. stranica je bio profesor srpskog jezika u subotičkoj državnoj gimnaziji, Aleksandar Martinović.

[13] Spisak stradalih subotičana, koji su iznijeli Mirko Grlica, dr Antal Hegediš, Milan Dubajić, Lazar Merković u knjizi Imenik žrtava Drugog svetskog rata na području subotičke opštine, Subotica 2000, svijedoči od 7032 stradala.

[14] IAS,F:70.14.157/1945.

[15] IAS, F:70.9090/1945

 

Marko Jurić

JURIĆ, Marko (Subotica, 25. IV. 1880. – Subotica, 24. X. 1949.), zemljoposjednik i političar. Sin je Stipana i Mande, rođ. Halasević. Nakon školovanja u Subotici vodio je obiteljski posjed na Žedniku. Baveći se stočarstvom i trgovinom stokom te izvozom svinja, kao vojni dobavljač u vrijeme Prvoga svjetskog rata stekao je velik imetak. Potkraj 1920-ih posjedovao je kuću u Strossmayerovoj ulici br. 7 te 293 jutra zemlje na Žedniku. Imao je dva sina, Stipana (1902.-1928.) i Marka (1906.- 1943.)

     Sudjelovao je u prijelomnim društvenim događajima ujesen 1918.: bio je član subotičkoga Bunjevačko-srpskoga narodnoga odbora, osnovanoga 10. XI. 1918. u velikoj dvorani kavane Hungaria, te član subotičkoga izaslanstva na samoproklamiranoj Velikoj narodnoj skupštini 25. XI. 1918. u Novom Sadu, na kojoj je proglašeno odcjepljenje Banata, Bačke i Baranje od Ugarske. Kao pristaša međuratnih srpskih režimskih političkih struja, isprva Narodne radikalne stranke (NRS), čijega je subotičkoga ogranka neko vrijeme bio predsjednik, a zatim Jugoslavenske radikalne zajednice (JRZ), biran je na parlamentarnim izborima za zastupnika u Narodnu skupštinu Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije, 1923., 1924., 1927. i 1938. Banski vijećnik Dunavske banovine bio je 1930.-38., a u tom je razdoblju obnašao i visoke stranačke dužnosti u JRZ-u. Imenovan je za i gradonačelnika Subotice, ali je na tom položaju ostao razmjerno kratko od 18. XI. 1938. do 22. VI.1939., kad ga je naslijedio Ladislav Lipozenčić. U više navrata od 1919. imenovan je i u gradski parlament – Prošireni senat. Obavljao je i mnoge druge visoke funkcije u različitim udrugama i organizacijama, poput potpredsjedničke u Jugoslavenskom Lloydu, subotičkoj udruzi trgovaca i obrtnika Slavena.

U svojom cjelokupnom društvenom i političkom radu pokazao se kao ogorčeni protivnik hrvatstva među Bunjevcima. Posebice je ostao zapamćen po govoru u Narodnoj skupštini 1925., u kojem je istaknuo da ima spoznaja o “nasilnom pohrvaćivanju Bunjevaca i Šokaca od strane hrvatskih separatista, i to od dana oslobođenja, kada su bili izaslani iz Zagreba”. Otvoreno se zauzimao za širenje prosrpske političke orijentacije među subotičkim Bunjevcima, u čemu je bio razmjerno uspješan. Time je bio motiviran i njegov angažman na okupljanju bunjevačkih zemljoposjednika oko Zemljodilske kasine te Zemljodilske stranke. No ta se stranka, kojoj je na čelu bio Ivan Crnković, ubrzo utopila u NRS. Kada je na skupštini Zemljodilske kasine 5. IV. 1925., nakon ostavke Marka Jurića, za predsjednika izabran Ivan Crnković, Jurić je imenovan doživotnim počasnim predsjednikom, a njegova je slika trebala trajno krasiti prostorije Kasine.

Zastupao je stajalište da Bunjevci nisu ni Srbi ni Hrvati, nego poseban narod. To je stajalište zastupao i subotički veliki župan, Jurićev partijski kolega radikal Dragoslav Đorđević. Ono se ogleda i u pisanju lokalnih listova koji su bili pod utjecajem te skupine, ponajprije Subotičkoga glasnika i Bunjevačkih novina (1924.-27.). Jurić i Đorđević imali su presudnu ulogu pri osnutku Bunjevačke prosvetne matice 1925., koja je imala zadaću širiti kulturu “bunjevačkoga naroda”. Ta ustanova, koju su u tisku nazivali i „birtaškom maticom“, prestala je djelovati već početkom 1930-ih, a Jurić je zgradu u kojoj je imala sjedište 1933. prodao Rimokatoličkoj crkvi. Ondje je uskoro osnovana Subotička matica, koja je bila hrvatski i katolički orijentirana. Sa smijenjenim gradonačelnikom Dragoslavom Đorđevićem politički se razišao i sukobio u vrijeme izbora 1927.

Subotički prohrvatski tisak nazivao ga je „radikalskim harambašom“. Žestoko je negirao hrvatstvo Bunjevaca, ističući, primjerice, kako to prenosi Subotički glasnik od 20. I. 1927. da „u Subotici žive Bunjevci, Srbi, Mađari i Jevreji, ali Hrvata nema, nikad ih nije bilo i neće ih biti“.

Izvori: Historijski arhiv Subotica, F:47. Gr. 878/931; F:68 V 409/950.

Lit. : Govor našeg narodnog poslanika g. Marka Jurića u parlamentu, Bunjevačke novine, br. 10, Subotica, 4. III. 1927; Jedan naručeni govor, Neven, br. 9, Subotica, 3. III. 1927; M. Protić, Zlatni dani Subotice, Subotica, 1930; P. Pekić, Povijest Hrvata u Vojvodini od najstarijih vremena do 1929. godine, Zagreb, 1930; M. Grlica, G. Vaš, Subotičko višestranačje, Pro memoria, br. 9, Subotica, 1990; K. Kuntić, Uticaj političkih promena na položaj i nacionalno izjašnjavanje Hrvata-Bunjevaca u Bačkoj tokom 20. veka, u: Dijalog povjesničara – istoričara, 5, Zagreb, 2002; S. Mačković; Proslava 250. obljetnice doseljavanja veće skupine Bunjevaca (1686.-1936.), Hrvatska revija, 3, Zagreb, 2005; Hrvatski biografski leksikon, 6, Zagreb, 2005; M. Bara, Somborska deklaracija i njezino značenje za bačke Hrvate, Časopis za suvremenu povijest, 3, Zagreb, 2006; M. Bara, Stjepan Radić i bački Hrvati, u: Identitet bačkih Hrvata, Zagreb – Subotica, 2010.

S. Mačković

HRVATSKI BIOGRASKI LEKSIKON http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=9257

JURIĆ, Marko, političar (Subotica, 1880 — Subotica, 24. X. 1949). Subotičko Bunjevačko-srpsko narodno vijeće izabralo ga je 24. XI. 1918. za predstavnika u Narodnoj skupštini u Novom Sadu, na kojoj je donesena odluka o priključenju Vojvodine Kraljevini Srbiji. Kao član Narodne radikalne stranke biran za zastupnika u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS na izborima 1923, 1925. i 1927. U Subotici je neko vrijeme predsjednik ogranka stranke, 1922. suosnivač i od 1927. predsjednik Zemljodilske kasine, 1925. suosnivač i do 1930. predsjednik Bunjevačke prosvetne matice te u 1930-im više puta gradski vijećnik. U razdoblju 1934–38. bio je vijećnik Dunavske banovine, na izborima 1938. izabran za zastupnika u Narodnoj skupštini na listi Jugoslavenske radikalne zajednice, a 1938–39. subotički gradonačelnik. Suprotstavljao se tvrdnjama da su Bunjevci i Šokci Hrvati te se zauzimao za njihovu suradnju sa Srbima.

LIT.: Jedan datum u istoriji Bunjevaca. Subotički glasnik, 3(1927) 1, str. 1. — Predsednik Zemljodilske Kasine narodni zastupnik g. Marko Jurić. Bunjevačke novine (Subotica), 4(1927) 14, str. 3. — P. Pekić:Povijest Hrvata u Vojvodini od najstarijih vremena do 1929. godine. Zagreb 1930, 228, 251, 254, 256–257, 261, 292, 305. — A. Sekulić: Bački Hrvati. Narodni život i običaji. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1991, 52, str. 87–88. — S. Bačić (Bruno Skenderović): Formiranje nacionalne svijesti kod Bunjevaca u Bačkoj. Marulić, 31(1998) 3, str. 485.
Nikica Barić i Stevan Mačković (2005)

 

KONEN (CONEN) VILIM JAKOBČIĆ

KONEN (CONEN) VILIM JAKOBČIĆ (Palić 1903. – Neüminster 1993. )

hp photosmart 720

Vilim Konen Jakobčić rođen je 25.5.1903. godine na Paliću u porodičnoj vili, kao dete oca Vilima Konena i majke Jelene Jakobčić. Kao sin industrijalca, osnivača preduzeća „Hartman i Conen“, rastao je u okruženju, koje ga je rano pripremalo i usmeravalo da se uključi u porodičnu firmu.  Kao deoničar se javlja 1925. godine, da bi u Upravni odbor prvi put bio izabran 1927. godine. Aktivan je bio i na drugim društvenim poljima, radio je na formiranju i razvijanju „Rotary“ kluba u Subotici. Bio je predsednik tog kluba u 1936. godini. Javlja se i kao član masonske lože „Stela Polaris“. Bio je prvi predsednik subotičkog „Moto  Cluba  Champion“.[1] Imenovan je u više navrata za gradskog odbornika u Gradskoj skupštini (Proširenom Senatu). Prvi put se oženio 1932. godine sa Darinkom Putnik (koja  je preminula 1937. godine), da bi se kasnije još 3 puta  ženio.[2]  Bogatstvu njegove porodice, odnosno njega lično je bilo veliko. Posedovao je niz nekretnina u zemlji i nostranstvu, vile na Paliću, kuće u Subotici  i Novom Sadu, Beogradu, Debeljači, Senti, Starom Bečeju, 52 stana u petosprtanici u Budimpešti, u Austriji (u Beču) je bio vlasnik 1/3 od dve zgrade sa 34 stana, u Nemačkoj (u Kelnu) je bio vlasnik 1/2 četvorospratne zgrade sa 36 stanova, i porodične kuće u Dizeldorfu.

Pored toga, po podacima iz 1937. godine, posedovao je u subotičkom ataru 195 k.j. oranica i 7 k.j. vinograda. [3] To su bila sledeća imanja: Tuk ugarnice 11, 12, 14 i Kelebija br. 208, ukupno 250 lanaca zemlje. Na kelebijskom imanju se bavio uzgojem svinja (maksimalni godišnji kapacitet je bio do 10.000 komada svinja) i krava (imao je dvadesetak krava simentalske rase). Na 30 lanaca u Tuk ugarnicama gajio je hmelj, koji je izvozio i u Ameriku.

Vilim Konen Jakobčić je, pored učešća u porodičnoj firmi, nakon 1934. godine bio i vlasnik sopstvenog klaničnog preduzeća i hladnjače – „Eskimo“ (Natoševićeva 44). Kao akcionar se javlja i u nekim drugim subotičkim deoničkim društvima: „Labor d.d.“, „Industrija željeznog nameštaja i metala“,  spoljni član komanditnog trgovačkog društva „Neuhaus i Holländer“ sa 100.000 kruna uloga ubeleženog 1922. godine (Društvo se bavilo trgovinom i izvozom poljoprivrednih  proizvoda[4]), „Jugomautner proizvodnja i trgovina semena d.d.“, „Opšta kreditna banka d.d.“. Bio je i spoljni član firme (sa ulogom od million  dinara) komanditnog društva „Kon Mirko k.d.“, koje osniva sa trgovcem Kon Mirkom 1939. godine. Ono se bavilo „trgovinom kožom i sirovim proizvodima, perjem i vunom“.

Tokom 1939. godine ulaže kapital u radionicu limene robe Vilima Fizija (FÏzi), koja radi od 1922. godine. Na sopstvenom placu u Carinarskoj ulici 17 podigao je još 1930. godine bestrošarinsko „smestište“ (magacin) za špecerajsku i tekstilnu robu (magacin je bio u zgradi 40 x 8 m). Tamo će od 1937. biti smeštena Fizijeva fabrika.[5] Od 1939. godine firma je registrovana kao komanditno društvo pod imenom „Balkanmetal“. Kapital je iznosio 600.000 dinara. Zapošljava do 70 radnika i bavi se proizvodnjom metalne i limene robe. Kapacitet je iznosio 30 vagona robe godišnje. Nakon rata nosiće ime  „Metalija“. Od 1941. godine firmu su preuzele mađarske vlasti. Za potrebe vojske  izrađivala je čaure. To je kasnije kvalifikovano kao „delo privredne saradnje sa okupatorom.“  Oštećena je tokom bombardovanja.

Godine 1939. postaje vlasnik voćnog i loznog rasadnika „Hortus“ na Paliću.

U 1940. godini registruje izvoznu trgovinu konja i poljoprivrednih proizvoda „Kosovo“, koju juna te godine prodaje Milojković Vojislavu iz Beograda.

Pred rat je imao u bečejskoj pivari 80% deonica.

Po uverenju o narodnosti, koje je dobio od gradskih vlasti 24.1.1940. godine, pripada „Bunjevačkom plemenu“. U uverenju stoji „asimilovan Bunjevac“.[6]

Kao rezervni oficir imao je ratni raspored u 125. bosanskom bataljonu. Po odzivu na poziv, njegova jedinica se nalazila na položaju kod Vrbovca, gde biva zarobljen, ali i ubrzo pušten kući. Po dolasku u Suboticu, okupacione vlasti su ga uhapsile i držale u kućnom pritvoru do septembra 1941. godine, kada mu je dozvoljeno da ode za Budimpeštu, gde ostaje sve do februara 1945, kada se vraća u Suboticu.

Nakon rata, nove vlasti ga 1946. godine osuđuju na godinu dana prinudnog rada i konfiskaciju imovine presudom „Suda za suđenje protiv nacionalne časti“ br.102/1945. Kao olakšavajuća okolnost uzeto mu je to što je, boraveći u Budimpešti, materijalno pomagao  „pokret“ i spasao neke pojedince.[7]

U 1947. godini Gradski NOO mu nudi da preuzme posao upravnika „Državnog  tovilišta svinja“ (Šupljak 208). On je to prihvatio i uspeo da stvori moderan pogon sa 450 radnika, 35 službenika i preko 10.000 svinja.

Ali, opet je uhapšen 1949. godine pod optužbom “za krađu, sabotažu i štetočinski rad”.  Osuđen je na smrt streljanjem, da bi nakon nekoliko intervencija ipak bio pomilovan – ostala mu je samo zatvorska kazna. Uzdao se u svetsku javnost, razvio je prepisku sa istaknutim državnicima i vladama, javnim ličnostima. Pisao im je o svom slučaju, o odnosu novog režima prema vlasništvu, privatnoj imovini. Zatvorsku kaznu izdržava radeći u kolubarskim rudnicima. Zatim je prebačen u Sremsku Mitrovicu. U 1958. godini u Mitrovicu je stigao telegram da mu je umrla majka.

Po izlasku iz zatvora radio je u Novom Sadu kao službenik „Novkabela“.

Dobio je pasoš 1961. godine, ali pod uslovom da se više nikada ne vraća u zemlju. Do kraja života ostaće u Nemačkoj.

konen2

Iz porodičnog albuma Konenovih

Napisao je knjigu svojih sećanja pod naslovom – Unmenschen die sich für Halbgötter hielten (Nehumani koji su sebe držali bogovima) u kojoj iznosi svoja sećanja na detinjstvo i poslovanje porodične firme.

 

 

 


[1] IAS,F:47.III 1235/1940. Klub je okupljao motocikliste i bicikliste.

[2] Sa Irenom Antunović ( r.1917), od koje se razveo 1951. godine, imao je sinove Petra i Jovana. IAS, F:68. II 727/1951. Sa  četvrtom  ženom i kćerkom iz tog braka napušta zemlju i nastanjuje se u Nemačkoj.

[3] IAS,F:47.III 1507/1937.

[4] IAS.F:86.220. Registar Ct VIII 235/1922.

[5] IAS, F:57.9700/1937.

[6] IAS, F:47, IV 657/1940.

[7] Nakon eksproprijacije 1946. godine on se obraća vlastima da mu ostave 5 hektara. „Pošto sam predao Agrarnom fondu putem eksproprisanja najbogatiji živi i mrtvi inventar u subotičkom okrugu, od preko milijunske vrednosti…“  IAS,F:68.III 4853/1946.

%d bloggers like this: