Alba M. Kuntić
7. maja 2016. Postavite komentar
Alba M. Kuntić, advokat i student na Sorboni
Alba M. Kuntić ( Subotica 8.12.1907. – 1997.) Otac Mihailo/Mijo.
Upisao Pravni fakultet u Subotici 1927. gde i diplomira 1931. U 1930. sekretar JUGOSLOVENSKOG AKADEMSKOG PEVAČKOG DRUŠTVO ISA BAJIĆ koje je delovalo na fakultetu.
citat: http://www.pecat.co.rs/2010/09/manjinska-prestrojavanja-u-madarskoj/
KO SU BUNJEVCI
Na pitanje ko su zapravo Bunjevci, pravi odgovor mogu dati oni sami. Najbolje je osloniti se na napise uvaženih bunjevačkih pregalnika. Prvi pisani dokument: … „od biskupa Martina Brajkovića, 1700. godine koji Bunjevce predstavlja kao poseban etnos donosi Alba M. Kuntić (1907-1997), rodom iz Subotice, u svojoj knjizi „Počeci borbe za preporod bačkih Bunjevaca“. Kuntić o biskupu Brajkoviću, između ostalog, piše ovako: „Ovaj učeni čovek, jugoslovenske krvi i jezika (…) govori o catholici Valachi alias Bunievczi, i u potpisu ih odvaja od catholicum Croatorum i od Valachorum schismaticorum! Iz ovog zapisa jasno se vidi da biskup Brajković posebno navodi katoličke Bunjevce i ne meša ih sa katoličkim Hrvatima niti sa pravoslavnim Srbima. O poreklu Bunjevaca Alba M. Kuntić beleži: Dalmatinska Zagora bila je postojbina svih Bunjevaca pre njihovog seljenja, jednim delom – u krajeve nekadašnje Mađarske, uglavnom u Bačku, i drugim delom – u Liku i Hrvatsko primorje. (…) O tome da su Bunjevci direktni potomci Vlaha i Morlaka ima mnogo dokaza kod raznih italijanskih, nemačkih i jugoslovenskih pisaca, kao i u raznim listinama, službenim statistikama i izveštajima. (…) Većina Vlaha iz dinarskih planina slovenizovana je još pre početka 14. veka.
Kada su Bunjevci naselili Bačku?
O tome Kuntić ovako govori: „Doseljavanja je, svakako bilo i pre seobe u 1622. godini, u razmaku između te seobe i seoba 1687. pa i docnije, ali su ona bila mnogo manjeg obima (…) Seoba pod Markovićem i Vidakovićem (1687) samo je dovršila onaj veliki južnoslovenski pokret, koji je do tada već stoleće i potrajao“.
Poznati subotički advokat, pisac, sastavljač rečnika i prevodilac Ambrozije (Boza) Šarčević (1820-1899) u „Otvorenom listu jednog bunjevačkog patriote Lajošu Močariju“, objavljenom u bunjevačkom listu „Neven“ 1886. godine, o nazivu svoga naroda piše sledeće: „I bunjevačko ime dalo je povoda raznom nagađanju. Neki bunjevačko ime od „Bune“ jedne bosanske rieke, neki pak od riči „bune“ (ustanak) dovode. Od moje strane držim za ispravnu rič „buna“, ali ne onako kao što gdikoji drže, da dolazi otuda, što su se Bunjevci digli protiv vire, nego su se digli protiv turske sile, kad je ovde carska vojska gonila Turke, ustali su na oružje u toj nadi da će i knjima vojska u pomoć doći, ali prevareni u ovoj nadi izsele se sa 18 duhovnika i pod predvođenjem Anđela Šarčevića duhovnika, posli zauzeća grada Budima 1686. godine u opljačkanoj Bačkoj u pustom mistu Subotici tako zvani Bunjevci (sic dicti Bunyones) nasele se.“
Uvaženi kalački biskup Ivan Antunović (1815 – 1888), bunjevački prosvetitelj i pokretač nedeljnika „Bunjevačke i šokačke novine“ (1870 – 1872) i njegovog priloga (1871 – 1872), potonjeg samostalnog lista „Bunjevačka i šokačka vila“ (1873 – 1876), u svojoj knjizi „Rasprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih“, štampanoj u Beču 1882, o imenu svoga naroda beleži: „ … da je Bunjevac il Šokac. Ovo je ime nosio i do današnjeg dana zadržao.“
KROATIZACIJA BUNJEVACA
Bunjevci su svoj maternji jezik uvek nazivali bunjevačkim. Primera radi, Mijo Mandić (1857-1945) rodom iz Kaćmara (u Bačkoj na jugu Mađarske), u uvodnom članku prvog broja lista „Neven“ 1884, kao glavni urednik i izdavač, svojim čitaocima obraća se ovako: „Glavni cilj, svrha Nevena jest – pravim pučkim jezikom – bunjevačko ilirskim naričjem – u kršćanskom duhu zabavno poučavati puk banjevački i šokački“. Boza Šarčević o jezičkom pitanju beleži sledeće: „Što se književnog jezika tiče, hrvatska književnost se malo razlikovala, ali sada su Hrvati primili srbski jezik za književni, i od to doba Bunjevci i Šokci razumeju hrvatski kao svoj sobstveni jezik. Bunjevci i Šokci služe se latinskim, a Srbi ćirilovskim slovima. Šarčević ovde ukazuje na činjenicu kako su Hrvati 1850. u Beču za književni jezik prihvatili Vukov novoštokavski istočnohercegovački dijalekat, što je u stvari, srpski jezik!“
O vezi između Srba i Bunjevaca Šarčević u gore pomenutom pismu upućenom Močariju piše ovo: „U obće uzevši imate pravo, što Bunjevce i Šokce nazivate katoličkim Srbima, s kojima su oni jedno tilo, jedna krv(…) Inače osim vire u jeziku, porodičnom životu, običajima razlike nema, samo što Bunjevci u govoru u gdikojim ričima služe se „i“ gdi Srbi „e“ upotrebljavaju. Šokci pak krajnje slogove riči otežu.“
O konstantnim pokušajima kroatizacije Bunjevaca tokom 20. veka, Nevenka Bašić – Palković u februarskom broju „Bunjevačkih novina“ za 2007. godinu, objavljuje sledeće: „Mijo Mandić u Pravom bunjevačkom kalendaru za 1934 – 1936. godinu, upozorava da su take prohrvatske težnje jednog dila bunjevačke inteligencije loše za Bunjevce ko narod koji ima svoju posebnu prošlost, istoriju, tradiciju, običaje, narodnu književnost i stvaralaštvo, a bili su poznati pod imenima: Bunjevci, katolički Raci (Srbi), Iliri, Dalmati i katolički Vlasi…!“
Uprkos pokušajima nasilne asimilacije, otvorenog i grubog pripajanja bunjevačkog naroda hrvatskoj nacionalnoj zajednici, kratko podsećanje u ovom tekstu na trajanje bunjevačke etničke manjine u bajskom „trouglu“, kazuje da Bunjevci u svojoj istoriji nikada nisu bili, niti će biti – bunjevački Hrvati!
U 1939. moli stipendiju da nastavi školovanje, stekne doktorat na Sorboni. Odbijen jer je advokat a ne siromah.
Nakon 1945. evidentera se po narodnosti kao SRBIN.
Molba za nastavak studija na Sorboni, 1939.
O felis catus
Subotica nekada 