Iz povijesti svakodnevice, od cantora i organisste do senatora (1747- 1773)

Iz povijesti svakodnevice, od cantora[1] i organisste[2] do senatora (1747- 1773

Uvod

Kao da su obični ljudi stanovnici donjih katova historijske zbilje, pa samim time manje uočljivi.  Iz tmine prošlosti po pravilu izranjaju ličnosti iz vladajućih slojeva,   njihova djela ili nedjela, karakteri i osobenosti, domjeti i rezultati…

Upravo zbog toga vrlo malo znamo o subotičanima koji se mogu svrstati u tu kategoriju običnih ljudi, iz perioda nakon stecanja statusa kameralnog trgovišta 1743. godine[3]. Uzrok za to je što pored usmjeravanja pažnje istraživača na teme i oblasti iz gornjih katova, uočavamo veliki nedostatak vrela koja bi neposredno svjedočila o  njima. Pisani tragovi su sačuvani, gotovo isključivo samo u onim slučajevima ako je običan čovjek bio u fokusu administracije, a to se dešava ponajčešće ako ga se tretira kao poreskog obveznika[4], ili pak ako joj se obraćao da mu rješi neke njegove neodgodive probleme.  Obični ljudi i njihova svakodnevica[5] su osuđeni na prokletstvo sumarnog, neindividualnog, neizdiferenciranog promatranja.

No, kako je usađeno u čovjekovu bit da uvijek pokušava ići naprijed, možemo i u davnim dobima pronaći primjere osoba koje se uspinju i od sivila svakodnevice postaju akteri povijesti. Jedan od njih može biti i Šima Romić koji uspijeva od orguljaša napraviti korak do uvaženog gradskog  senatora.

F 261 21 5

F:261.21.5. Pismo Šimuna Romica

F 261 21 5 Romity

POTPIS: Szluga Simun Romity Cantor i Organissta

Građa o Šimi Romiću   F 261 21 5 st 2
 

Tragajući[6] za dokumentima u fondu F:261[7] a  pisanim bunjevačkim? jezikom, pronađen je predmet iz 1747. godine koji napisao Šimun/Šima Romić (Simon Romity). On se sastoji od dva lista, jednog dopisa gradskom tanacsu -vijeću  i jednog iskaza Romićevih dugovanja. On se obraća gradskim ocima u cilju da se razriješe nesuglasice između njega i maćehe, a vezane za pitanje ostavštine, tj. zajedničkog života u kući  njegovog oca.  Na prvi pogled bilo je jasno da radi o vrlo zanimljivom izvoru, kako za jezikoslovnu analizu, ali isto tako i za pokušaj osvetljavanja Romićeve uloge i mjesta u društvenom životu Subotice tih godina. Po potpisu se vidi da je on bio kantor i orguljaš, no puno drugih podataka o njemu se ne vidi iz tog pisma. Naslovljeno je: Plemeniti Gospodine Biro (biro= sudac)  i vaszkoliki plemeniti i Possteni Tanacs… Obraćanje započinje:PONIZENO F 261 21 5

Poniжeno[8] proszim i priporucsujem ovu moju instantiu, punnu gorkoszti, tuge i nevolye koja od mlogo vrimena… Vidi se dalje da je sa maćehom nastao spor  i szvaki csasz i vrime u szmutnyi sztojimo, da ona szvoju szarcsbu i opacsinu izliva na prijatelye navla-sztito kojimi najdraжi jeszu i koji nam pomogosse sziromassku kutyiczu szvojom vlasztitom marviczom a to ona szve pogarchi i izruжi neprisztojno szvojim opakim jezikom. Jasno i da je sukob kulminirao te od Magistrata moli da presudi: zaradi toga ponizno molim Plemeniti Tanacs i ovu instantiu pridajem da biszte dosztojali praviczu ucsiniti megyu nama, kako najdu pravo po dussi szvojoj dasze gyavao neraduje o zlu жitku nessem.  Šimun je imao i brata Ivana (Ioannes ) kojega je smatrao saveznikom u borbi  protiv maćehe. Matyeha (Matyujava)=/maćeha/  miszli malog Bracza odmene rasztaviti koja sztvar nemogu tako osztaviti ni odmenega pusztiti, a onna ni pojedan nacsin visse sznama nemoжe biti, nitityu snyom vissje kruh jiszti, vetyevasz ponizno proszim, ucsinite kako naj bolye znate pridragi Goszpodaru.

Zanimljiv je i opis i šta posjeduje:  Ocsinsztva imam jednu kutyu visse mene, i pokutysztva vrlo mallo. od marve rogate kutyanszke, imamo jednog volla a druge jedanajsztero. I takogyer jednog konya; Vinograd jeszam naszadijo szam sz Oczem pokojnim Ovoje je czilo szve Ocsinsztvo. Saznajemo ida je već dugi niz godina u službi: Csetarnajeszta godina kako szluжim Postenu Optyinu [9].

            Prilog tomu dopisu je iskaz osoba kojima je Šimun bio dužan. Navedeni su poimence sa točnim iznosima u forintama i krajcarama. Tako Mati Bessiretvityu szlugi duguje 8 for. 35, u Pessti Dru Nikoli Boltacsij 10,  u Szegedin Peri od duhana  6, i na kraju stoji suma od  f.58 =75 ovoliko jeszt nassa sziromaβka kutya duжna.

Pokušavajući u upotpuniti sliku o njemu, moglo se samo provjeriti da li se spominje u arhivskom gradivu Magistrata od 1743. godine[10]. Pronađeno je  ukupno 17 pominjanja[11] njegovog imena u raznim predmetima, počevši od 1746. pa do 1756. godine.

1746. siječnja 31.

Magistrat je za orguljaša crkve za tekuću godinu izabrao Šimu Romića (Simon Romics), odredivši mu godišnju plaću od pedeset pet rajnskih forinti i pravo da prilikom žetve inkasira četvrtinu holbe[12] žita, takozvanu zasipaču[13] (zasipacsa). Jakov Mialtro (Iacobus Mialtro) je, pak, izabran za sakristana (sachristanus – crkvenjak). F:261.1.pag.71. 4/1746.

1746. travnja 30.

Magistrat je odredio godišnje plaće i primanja u naturi gradskih službenika i slugu:

1.) Zakleti bilježnik Petar Josić (Petrus Iosics)  – 130 forinti

2.) Blagajnik Hieronim Vuković (Hieronymus Vukovics) – 90 forinti

3.) Nadzornik krčmi Toma Rudić (Thomas Rudics)       – 2 urne vina i 14 forinti

4.) Legat grada Jožef Vizi (Iosephus Vizy) –      2 1/2 metričke cente mesa i 50 forinti

5.) Orguljaš Šime Romić (Simon Romics) iz žetve -1/4 holbe žita tj. zasipače i 55 forinti

6.) Crkvenjak Jakov Mialtro (Iacobus Mialtro) žita koliko i orguljaš i 55 forinti

7.) Učitelj Janoš Kadar (Ioannes Kadar)  – 1/2 metričke cente mesa, 3 libre sveća, 1 holbu žita i 2 svežnja trske (za grijanje) 76 forinti

8.) Inspektor za pijace, Josip Sapunčić (Iosephus Szapuncsics) – 20 forinti

9.) Inspektori mesara Petar Jakočević (Petar Iakocsevics) i Ivan Cvijanov (Ioannes     Cvijanov) – 70 forinti

10.) Mesari Ivan Divjak (Ioannes Diviak) i Franc Heler (Franciscus Heler) 20 libri loja i 50 forinti

11.) Pastiri koji čuvaju stoku mesare tzv. hajkači Ivan Bilov (Ioannes Bilov) po 10 libri loja, 10 metara zobi i Antun Hajkač (Antonius Hajkacs) i po 55 forinti, ukupno 110 forinti

12.) Gradski kočijaš – 7 metreta žita, 1 metričku centu Ivan Petruha (Ioannes Pertucha) mesa, 1 par cipela i 2 para čizama i 20 forinti

13.) Čuvar zatvora Ivan Crni (Ioannes Cerni) – 1 par čizama, 1 dugi gunj, 1 metričku centu mesa, 1 par čizama i 38 forinti

14.) Stražari (hajdu) svako po 10 forinti i po 1 par čizama,        ukupno 60 forinti

ukupno 958 forinti

F:261.1.pag.84-86. 19/1746

1747. ožujak 20.

Sjednici Magistrata prisustvuju zamjenik sudije Mihajlo Bačin (Michaël Bacsin) i senatori: Petar Mukić (Petrus Mukics), Josip Jaramazov (Iosephus Iaramazov), Marko Skenderov (Marcus Szkenderov), Ivan Mačkov (Ioannes Macskov) i Mihajlo Perčić (Michaël Percsics). Obnavlja se raspodjela obiteljske  imovine između orguljaša Šime Romića (Simon Romics), njegovog rođenog brata Ivana Romića (Ioannes Romics) i maćehe. Specifikacija se čuva u fascikli pod slovom D i pod brojem 3.

F 261 21 5 zivlyene

F:261.1.pag. 116-117. 16/1747.

1747. travanj 26.

Magistrat određuje godišnje plaće i primanja u naturi:

Petar Josić (Petrus Josics), bilježnik (notarius) – 130 forinti

Toma Rudić (Thomas Rudics), senator i blagajnik (perceptor) – 37 forinti

Hieronimus Vuković (Hieronymus Vukovics), kamerar (camerarius) – 67 forinti

Jožef Vizi (Iosephus Vizÿ), legat grada (commessarius) –   150 libri mesa i 150 forinti

Šime Romić (Simun Romics), orguljaš (organista) iz žetve – 1/4 holbe žita tj. zasipače i 55 forinti.

F:261.1.pag.125-126. 23/1747.

1748. lipanj 9.

Sjednici Magistrata su prisustvovali sudija Toma Rudić (Thomas Rudics) i senatori: Stevan Vojnić (Stephanus Vojnics), Petar Mukić (Petrus Mukics), Grgo Vidakovic (Gregorius Vidakovics), Grgo Križanović (Gregorius Krisanovics), Mihajlo Bačin (Michaël Bacsin), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovics), Josip Jaramazov (Iosephus Iaramazov), Marko Skenderov (Marcus Szkenderov) i Ivan Mačković (Ioannes Macskovics), kao i članovi Zaklete opštine: Ilija Crnković (Elias Crnkovics), Šime Tumbas (Simone Tumbasz), Luka Bukvić (Lucas Bukvics), Lovro Peić (Laurentius Peics), Fabijan Bajić (Fabianus Baics), Martin Čović (Martinus Csovics), Đorđe Puzić

(Georgius Pusics), Josip Sapunčić (Iosephus Szapuncsics), Franjo Bajić (Franciscus Baics), Josip Temunov (Iosephus Temunov), Martin Bajčić (Martinus Baicsics), Antun Buljočić (Antonius Bulyocsics), Tadija Stantić (Thadeus Sztantics), Toma Vojnić (Thomas Vojnics), Josip Vukmanović (Iosephus Vukmanovics), Bartolomej Rogić (Bartholomaeus Rogics), Ivan Franceškov (Ioannes Franceskov), Josip Bačin (Iosephus Bacsin), Marjan Malagurski (Marianus Malogursky), Hieronim Vuković (Hieronymus Vukovics), Jožef Vizi (Iosephus Vizÿ) i Bartolomej Kopunović (Bartolomaeus

Kopunovics) i razmatrali su sljedeće predmete:

1. sudija Tomo Rudić (Thomas Rudics) i član Zaklete opštine Jožef Vizi (Iosephus Vizÿ) upućuju se kod nadliježnih organa radi dodeljivanja krunskih dobara. Ona će se dodijeliti

ili izvršiti za praznik sv. Mihajla (S. Michaël). Dokumenti se čuvaju u fascikli pod slovom E i brojem 9.;

2. orguljaš Šime Romić (Simon Romics) oslobađa se plaćanja svih dažbina.

F 261 21 5 pomogosse

detalj

F:261.1.pag.163-164. 18/1748.        1750. lipanj 15.

Sjednici Magistrata prisustvuju sudac Ivan Vojnić (Ioannes Vojnics) i senatori: Grgo Križanović (Gregorius Krisanovics), Grgo Vidaković (Gregorius Vidakovics), Josip Jaramazov (Iosephus Iaramazov), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovics), Petar Mukić (Petrus Mukics), Marko Skenderov (Marcus Szkenderov) i Nikola Guganović (Nicolaus Guganovics). Razmatrali su se sljedeći predmeti:

1. određuje se plaća kantora Šime Romića (Simon Romics) kod sahrane djece;

2. dozvoljava se isplata 4700 sveća za potrebe grada.

F:261.1.pag.240. 23/1750.     1751. listopad  28.

Sjednici Magistrata prisustvuju sudac Ivan Vojnić (Ioannes Vojnics) i senatori: Toma Rudic (Thomas Rudics), Grgo Vidaković (Gregorius Vidakovics), Ivan Mačković (Ioannes Macskovics) i Hieronim Vuković (Hieronymus Vukovics). Razmatrani su sljedeći predmeti:

1. Tužba Gruje Čurčije (Grujo Tyurtsia) protiv Stanka Balugčije (Sztanko Balugcsia) zbog klevete. Svjedočio je Grgo Malečković (Gregorius Malecskovics);

2. izvještaj gradskog ekonoma Ilije Poljakovića (Elias Polyakovics) o sakupljanju dara vladaru;

3. intabulacija dugova Ivana Cvijanova (Ioannes Cvijanov) orguljašu Šimi Romicu (Simon Romics);

4. limitacija cjene vina i rakije;

5. Gradski ekonom Ilija Poljaković (Elias Polyakovics) je podnio račune o kupovini šećera za potrebe grada.

F:261.1.pag 288-289. -/1751. 1753. travanj 29.

Sjednici Magistrata su prisustvovali sudac Toma Rudić (Thomas Rudics) i senatori: Ivan Vojnić (Ioannes Vojnics), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovics), Grgo Vidaković (Gregorius Vidakovics), Petar Mukić (Petrus Mukics), Ivan Mačkov (Ioannes Macskov),  Luka Vojnić (Lucas Vojnics), Marko Skenderov (Marcus Szkenderov), Nikola Guganović (Nicolaus Guganovics), Hieronim Vuković (Hieronymus Vukovics) i Jožef Vizi (Iosephus Vizÿ) i članovi Izabrane opštine Ilija Poljaković (Elias Polyakovics), Luka

Bajić (Lucas Baics), Luka Vojnić (Lucas Vojnics), Ivan Letić (Ioannes Letics), Đerđ Halač (Georgius Halacs), Marjan Vojnić (Marianus Vojnics), Ilija Dulić (Elias Dulics), Grgo Aracki (Gregorius Araczky), Tadija Stantić (Thadaeus Sztantics), Ivan Vukov (Ioannes Vukov), Bartolomej Rogić (Bartholomaeus Rogics), Jakov Sučić (Iacobus Szucsics), Toma Vojnić (Thomas Vojnics), Josip Horvatski (Iosephus Horvatsky), Bono Gabrić (Bono Gabrics), Petar Sarić (Petrus Szarics), Đorđe Puzić (Georgius Puzics), Franjo Bajić (Franciscus Gabrity), Vito Kulunčić (Vitus Kuluncsics), Ivan Francišković

(Ioannes Franciskovics), Luka Francišković (Lucas Franciskovics), Đorđe Peić (Georgius Peics), Josip Bačić (Iosephus Bacsity), Stevan Križanović (Stephanus Krizsanovics), Franjo Mamužić (Franciscus Mamuzic), Nikola Bernić (Nicolaus Bernics), Janoš Horvat (Ioannes Horvath), Fabijan Bajić (Fabianus Baics) i Andraš Balog (Andreas Balogh).

1.) Razmatrali su se predmeti određivanja godišnjih plaća svim gradskim službenicima:

1. Petar Josić (Petrus Iosics) „zakleti” bilježnik – 150 forinti

2. Josip Križanović (Iosephus Krizsanovics), vicenotar i kamerar – 70 forinti

3. Josip Mamužić (Iosephus Mamuzsics), blagajnik, perceptor  – 70 forinti

4. Nikola Sagmajster (Nicolaus Szagmajster), 1 metričku centu mesa, 1/2 cente loja kao i 40 forinti

5. Tadija Tokić (Thadaeus Tokics), nadzornik vina – 25 forinti

6. Martin Sučić (Martinus Szucsics), inspektor za tražnice – 24 forinte

7. Šime Romić (Simon Romics), orguljaš  – 2 metričke cente mesa i 65 forinti

8. Martin Mišurai (Martinus Missuraÿ), crkvenjak  – 40 svježnjeva trske i 40 forinti

9. Maria Rožafa (Maria Rosafa) učiteljica – 20 forinti

10. Ištvan Kovač (Stephanus Kovacs) čuvar zatvora  – 1 metričku centu mesa,  15 metreta       žita i 46 forinti

11. Šest gradskih čuvara (pandurones) – 2 para čizama i svaki po 10 forinti 60 forinti

12. Đerđ Milošev (Georgius Milossev), konjušar – 2 kočije sena i 10 metreta zobi 40 forinti

13. Matija Mičić (Matthias Micsics), konjušar – 2 kočije sena i 10 metreta zobi 30 forinti

14. Ivan Marjanušić (Ioannes Marianusics), konjušar – 2 kočije sena i 10 metreta zobi 30 forinti

15. Ivan Penčić (Ioannes Pencsics), konjušar – 2 kočije sena i 10 metreta zobi 30 forinti

16. Stevan Vida (Stephanus Vida), prvi kočijaš – 1 dugačak kaput (gunj), čizme i 2 para cipela, 5 kožuha, 12 metreta žitarica, 1centu mesa, 30 libri soli i 20 forinti.

17. Pavle Janošek (Paulus Ianossek), drugi kočijaš – 5 kožuha, 1 par čizama,  9 metreta žita, 1 centa mesa, 12 libri slanine i 12 libri soli i 20 forinti.

18. za franjevce – 30 forinti

2.) Sudija Toma Rudić (Thomas Rudics) i senatori: Ivan Vojnić (Ioannes

Voinics), Hieronim Vuković (Hieronymus Vukovics) i Jožef Vizi (Iosephus Vizÿ), notar Josip Križanović (Iosephus Krizsanovics) i iz Zaklete opštine: Nikola Sagmajster (Nicolaus Szagmajster), Ilija Crnković (Elias Crnkovics), Jakov Prćić (Iacobus Prtyity), Đorđe Puzić (Georgius Puzics), Andraš Balog (Andreas Balogh) i Grgo Aracki (Gregorius Araczky); svi oni ce izvršiti popis stoke a određen je ključ za razrez državnog poreza po glavi stoke.

3.) Vlastelinski porez se placa po velicini zemljišta.

4.) ubuduće će i beležnik Petar Josić (Petrus Iosics) plaćati porez;

5.) ubuduće će i orguljaš Šime Romic (Simon Romics) plaćati porez;

6.) U slučaju iseljenja Ivana Budimlića (Ioannes Budimlics) njegovo imanje na pustari Zobnatica (Zobnaticza) u blizini rečice Jesenovac (Ieszenovacz) će preuzeti senator Luka Vojnić (Lucas Vojnics), a on ce predati gradu svoje zemljište u unutrašnjosti grada.

F:261.1.pag.372-375/1753. 1753. lipanj 28.

Sjednici Magistrata su prisustvovali sudac Toma Rudić (Thomas Rudics) i senatori: Ivan Vojnić (Ioannes Vojnics), Grgo Križanović (Gregorius Krizsanovics), Grgo Vidaković (Gregorius Vidakovics), Petar Mukić (Petrus Mukics), Luka Vojnić (Lucas Vojnics) i Jožef Vizi (Iosephus Vizÿ). Razmatrali su se sljedeći predmeti:

1. izdaje se potvrda o 17-godišnjoj savjesnoj službi orguljaša Šime Romica (Simon Romics);

2. prihvataju se računi o isplati žitarica kupljenih za potrebe poreskih davanja od strane Josipa Križanovića (Iosephus Krizsanovics).

F:261.1.pag.387-388./1753.  1754. travanj 30.

Sjednici Magistrata su prisustvovali sudac Luka Vojnić (Lucas Vojnics) i senatori: Ivan Vojnić (Ioannes Vojnics), Grgo Križanović (Gregorius Krizsanovics), Grgo Vidaković (Gregorius Vidakovics), Josip Jaramazov (Iosephus Iaramazov), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovics), Petar Mukić (Petrus Mukich), Marko Skenderov (Marcus Skenderov), Ivan Mačković (Ioannes Macskovich) i Toma Rudić (Thomas Rudich), kao i zakletnici. Razmatrali su sljedeće predmete:

1. imenuje se Luka Bajić (Lucas Baity) za nadzornika vina;

2. Osniva se Komisija za rješenje nesporazuma izmedu Tome Rudića (Thomas Rudics) i Josipa Horvackog (Iosephus Horvatsky) zbog ljetnjih pašnjaka. Reviziju vrše senatori Ivan Vojnić (Ioannes Vojnics), Petar Mukić (Petrus Mukich), Grgo Križanović (Gregorius Krizsanovity) i Marko Skenderović (Marcus Skenderovics), te članovi

Izabrane opštine: Đorđe Puzić (Georgius Puzich), Ivan Francišković (Ioannes Franceskovich), Bartolomej Rogić (Bartholomaeus Rogich), Đorđe Peić (Georgius Peich), Nikola Bernić (Nicolaus Bernich) i Jakov Sučić (Iacobus Szucsich);

3. Martin Sučić (Martinus Szucsich) se imenuje za nadzornika tržnicee i tajnih krčmi sa plaćom od dvadeset sedam forinti;

4. Šime Romic (Simon Romich) se prima ponovo za orguljaša i daju mu se razne

poreske olakšice i plaća od sedamdeset forinti;

5. Bono Cvijanov (Bono Cvijanov) se imenuje za drugog sudskog predsjednika;

6. Imenuju se gradski panduri i određuje im se godišnja plaća. To su Đorđe Milošev (Georgius Miloschev) četrdeset forinti, Jovan Penčić (Iovan Pencsity) trideset i Ivan

Marianušić (Ivan Marianusich) sa trideset forinti i dijelom u naturi.;

7. odobravaju se računi segedinskih trgovaca;

8. Josip Križanović (Iosephus Krizsanovics), gradski kamerar, treba da isplati Tomi Rudiću (Thomas Rudics) jedan stog sjena;

9. izvještaj o prihodima iz ubirane takse korišcenja pašnjaka od marve koja je terana kroz teritorije grada;

10. Računi o kupljenom sjenu za potrebe grada;

11. prihodi iz kazne zbog utaje poreza;

12. prihodi iz kazna ubiranih zbog zalutale stoke;

13. prihodi iz takse za košnice stranih pčelara;

14. prihodi iz takse za proizvedeno vino;

15. prihodi iz takse za hvatanje kornjača u jezeru Kereš er (Körös ér);

16. prihvataju se računi o kupljenim stvarima za darove dobrotvorima grada;

17. Obavještava se sreski načelnik Ignac Vereš (Ignacius Vörös), da se u gradu ne nalazi njegov zalutali konj. Spisi se nalaze u fascikli pod slovom M i brojem 26.

F:261.1.pag.438-440. -/1754 1755. listopad 31.

Sjednici Magistrata su prisustvovali sudija Luka Vojnić (Lucas Vojnics) i senatori:

Ivan Vojnić (Ioannes Vojnich), Grgo Križanović (Gregorius Krizsanovich), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovich), Petar Mukić (Petrus Mukich), Ivan Mačković (Ioannes Macskovich), Hieronim Vuković (Hieronymus Vujovich), Jožef Vizi (Iosephus Vizÿ) i Martin Sučić (Martinus Szucsich). Razmatrani su sljedeći predmeti:

1. tužba orguljaša Šime Romica (Simon Romich) protiv senatora Ivana Vojnića (Ioannes Vojnich), jer mu nije predao dva kupljena mlinska kamena;

2. Spisi saslušanja osumnjičenog lopova, Jakova Gašpara (Iacobus Gaspar) nalaze se pod slovom N i pod brojem 33.

F:261.1.pag.524. -/1755.

1756. svibanj 31.

Sjednici Magistrata su prisustvovali zamjenik sudije Luka Vojnić (Lucas Vojnics)

i senatori: Ivan Vojnić (Ioannes Vojnics), Grgo Križanović (Gregorius Krizsanovics), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovics), Marko Skenderović (Marcus Skenderovics), Petar Josić (Petrus Iosich) i Martin Sučić (Martinus Szucsich). Razmatrali su sljedeće predmete:

1. izvještaj franjevaca Ksavijea (Xavier) i Berarda (Berardus) o tome da će se ubuduće posebno voditi blagajna crkve i blagajna samostana;

2. organista Šime Romic (Simon Romich) oslobađa se plaćanja poreza i opominje se da se ponaša pristojno;

3. Tužba Marije (Maria), žene Lovre Berčića (Laurentius Bercsich), protiv Katarine (Catharina), žene Hieronima Sarića (Hieronymus Szarich), zbog tuče. Svjedočili su Stana Bukvić (Stana Bukvich) i Rozaria Matijević (Rosaria Matievich). Katarina je osuđena da plati liječničke troškove.;

4. Spisi u vezi sa sporom oko vinograda pokojnog Ladislava Mesaroša (Ladislaus Meszaros) nalaze se pod brojem 23. Andraš Kanas (Andreas Kanasz) traži da mu

se taj sjenokos dodijeli na ime duga, kao i sijenokos Antala Panke (Panka

Antal) čiji je kreditor Marko Skenderović (Marcus Skenderovich);

5. Spisi u vezi sa bludničenjem Jakova Boltačina (Iacobus Boltatsin) i neke Mile

(Mile) nalaze se pod brojem 24.

F:261.1.pag.570-571. -/1756. 1756. lipanj 21.

Sjednici Magistrata su prisustvovali sudac Petar Mukić (Petrus Mukich) i senatori:

Ivan Vojnić (Ioannes Vojnich), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovics), Hieronim Vuković (Hieronymus Vukovics), Jožef Vizi (Iosephus Vizÿ), Petar Josić (Petrus Iosich) i Martin Sučić (Martinus Szucsics). Razmatrali su se sljedeći predmeti:

1. poslednji put se poziva organista Šime Romic (Simon Romich) da plaća porez, inače će grad zaposliti drugoga;

2. plaća se Ana Kočenda (Anna Kocsenda) za izdržavanje djeteta kojeg je našla ispod križa;

3. Informacija grada Segedina (Szegedinum) u vezi sa učešćem govedara Andraša Marotija (Andreas Marothi) koji je bio govedar Racškovića (Racskovics) u krađi konja. Spisi se nalaze pod brojem 26;

4. Imenuje se komisija za rješenje spora između senatora Petra Josića (Petrus Iosich) i

Jožefa Vizija (Iosephus Vizÿ) zbog graničnih međa. Komisiju ćine: Ivan Vojnić (Ioannes Vojnics), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovics) i Martin Sučić (Martinus Szucsich).

F:261.1.pag. 572-573. -/1756. 1756. lipanj 25.

Sjednici Magistrata su prisustvovali sudac Hieronim Vuković (Hieronymus Vukovics) i senatori: Ivan Vojnić (Ioannes Vojnics), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovics), Luka Vojnić (Lucas Vojnics), Ivan Mačković (Ioannes Macskovics), Petar Josić (Petrus Iosich) i Martin Sučić (Martinus Szucsich). Razmatrani su sljedeći predmeti:

1. prihvataju se računi kazandžije Ivana Maršala (Ioannes Marchal);

2. komisija koju su sačinjavali Ivan Vojnić (Ioannes Vojnics), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovics) i Martin Sučić (Martinus Szucsics) je ustanovila da je Jožef Vizi (Iosephus Vizÿ) pogrešno smjestio granične međe pored livade Petra Josića (Petrusa Josich);

3. prihvataju se računi gradskog staratelja Nikole Sagmajstera (Nicolaus Szagmajster);

4. otpušta se organista Šime Romica (Simon Romics) i na njegovo mjesto se bira Jakov Jakočević (Iacobus Iakocsevich);

5. Tužba Šimona Hajdara (Simon Hajdar), tumača Tamiške administracije, protiv dužnika Antuna Vukovića (Antonius Vukovich) i Stanislava Tikvickog (Stanislaus

Tikvicki) nalazi se pod brojem 27.

F:261.1.pag.573-574. -/1756.  1756. srpanj 9.

Sjednici Magistrata su prisustvovali sudija Petar Mukić (Petrus Mukich) i senatori: Ivan Vojnić (Ioannes Vojnics), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovics), Hieronim Vuković (Hieronymus Vukovics) i Petar Josić (Petrus Iosich). Razmatrani su sljedeći predmeti:

1. molba senatora Ivana Vojnića (Ioannes Vojnics) da se njegov zajam od Đerđa Halača (Georgiusa Halacs) u iznosu od 1.040 forinti intabulira na njegov stočni fond;

2. sporazum između Josipa Peića (Iosephus Peich) i čurčije Ilije Kolarevića (Elias Kollarevich) o načinu rješenja međusobnih potraživanja;

3. limitacije cijena u Bačkoj županiji nalazi se pod brojem 28. Strogo se kažnjavaju strani radnici koji dolaze u grad radi žetelačkih poslova;

4. Dopis halačkog nadbiskupa Klobušičkog (Klobusicsky) u interesu oslobađanja plaćanja poreza Šime Romica (Simon Romich) nalazi se pod brojem 29.

F:261.1.pag. 574-575. -/1756. 1756. srpanj 11,

Sjednici Magistrata su prisustvovali sudac Petar Mukić (Petrus Mukich) i senatori:

Ivan Vojnić (Ioannes Vojnich), Grgo Križanović (Gregorius Krizsanovics), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovich), Ivan Mačković (Ioannes Macskovich), Toma Rudic (Thomas Rudics), Hieronim Vuković (Hieronÿmus Vukovich), Jožef Vizi (Iosephus Vizÿ), Petar Josić (Petrus Iosich) i Martin Sučić (Petrus Szucsich). Razmatrali su sljedeći predmeti:

1. ne udovoljava se molbi Šime Romica (Simon Romich) da se vrati na službu organiste;

2. revizija računa u vezi sa tromjesečnim konačenjem vojske u gradu;

3. daruje se deset forinti naredniku zbog svojih napora oko uspješnog čuvanja reda u gradu.

F:261.1.pag.575. -/1756.  1756. srpanj  26.

Sjednici Magistrata su prisustvovali sudija Petar Mukić (Petrus Mukich) i senatori: Grgo Križanović (Gregorius Krizsanovics), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovics), Ivan Mačković (Ioannes Macskovics), Luka Vojnić (Lucas Vojnics), Marko Skenderović (Marcus Skenderovics), Toma Rudić (Thomas Rudics), Jožef Vizi (Iosephus Vizÿ) i Petar Josić (Petrus Iosich). Razmatrali su se sljedeci predmeti:

1. Saslušavši ponizne molbe Šime Romića (Simon Romich) dozvoljeno mu je da se vrati na posao organiste, s tim da njegov zamjenik bude Jakov Jakočević (Iacobus Iakocsevich) i da djele plaću. O tome su doneli odluku Juriša Peić (Iurissa Peich) i ostali „zakletnici”: Ilija Crnković (Illias Czernkovics), Andrija Vojnić (Andria Vojnics), Antun Buljovčić (Antun Bulyovcsich), Janoš Kiš (Ianos Kiss), Vranje Evetović (Vranye Evetovics), Ivan Vukov (Ivan Vukov), Vidak Kulunčić (Vidak Kuluncsich), Bono Gabrić (Bono Gabrich), Joso Temunov (Ioso Temunov), Vranje Bajić (Vranye Baich), Stipan Križanovic (Stipan Krizsanovics), Ilija Poljaković (Illias Polyakovics), Bariša Rogić (Barissa Rogich), Petar Sarić (Petrus Szarich), Jakov Kopunović (Iacobus Kopunovich), Nikola Bernić (Nicolaus Bernich), Tadija Stantić (Thadia Stantich), Glišo Aradski (Glisso Aradsky), Tadija Tokić (Thadia Tokich) i Ilija Stipić (Illia Stipich).;

2. odlučuje se da ubuduće grad plaća desetinu u slami, a ne u zrnu;

3. poslije svakog akova vina plaća se pet denara na ime poreza;

4. zajam Nikole Bernića (Nicolaus Bernich) intabulira se Đerđu Halaču (Georgius Halacs) u iznosu od 279 forinti;

5. Sporazum izmedu Đorđa Mila (Georgius Mila) i kazandžije Mihajla Todorovića (Mihailo Thodorovics) u vezi sa načinom izmirenja dugova. Posreduju sudija Petar Mukić (Petrus Mukich) i senatori Luka Vojnić (Lucas Vojnich), Jožef Vizi (Iosephus Vizÿ) i Petar Josić (Petrus Iosich);

6. Ugovor o kupovini vina od Teodora Lackovića (Theodorus Lazckovics) nalazi se pod brojem 31.

F:261.1.pag.576-577. -/1756.

U narednom periodu nalazimo pisana svjedočanstva o njegovoj  prepisci sa vlastima grada.  Sačuvani su dokumenti da je Romić molio da mu se preda livada koju je koristio njegov brat[14], da je podnio tužbu protiv sluge[15] a da su Pavle Vojnić i Đorđe Sintarić od njega zahtjevali da im vrati vinograd i livadu koje nezakonito koristi[16] i na kraju da je 1760. godine uspio da se oslobodi  plaćanja zemaljskog vojnog poreza za 1755-1756. godinu[17]. Zatim da je   bio žrtva lopova, koji su mu 1766. godine ukrali konje a naredne 1767. godine – ovce, slaninu i salo[18].

Gradski senator je bila funkcija

Magistrat je upravljao gradom, kao i svom njegovom pokretnom i nepokretnom imovinom. Magistrat (Unutrašnji savet, Magistratus, Belső Ta­nács) se sastoji od dvanaest „zakletih” senatora biranih iz reda građana članova Izabrane opštine (Selecta Communitas, Iurata Communitas) i jednog suca. Članovi Magistrata su bili isključivo rimokatolici i birani su doživotno. Ugo­vorom varošice Sent Marije sklopljenim sa Ugarskom komorom 28. juna 1743. godine podrobnije se reguliše izbor i periodično popunjavanje broja senatora, uspostavljanje (restauratio) Magistrata i članovi novoosnovanog gradskog Magistrata od 12 senatora morali su ispovedati katoličku veru.

1773. maja 6, Subotica

Spiskovi članova subotičke Zaklete opštine za godinu 1773, članova ove opštine koji su se sastali 6.maja 1773. godine, kao i kandidatska lista za izbor novog gradskog senatora , na koje mesto je izabran Romić Simon.

Latinski jezik. 4 lista           36/1773.

Kakva je bila dalja sudbina senatora Šime Romića, njegove obitelji, nije nam poznato. Dostupna arhivska vrela uglavnom nam šturo oslikavaju odnose vlasti spram gradskog službenika zaduženog za orguljašku glazbu, njegova primanja, obveze plaćanja poreza, zatim njegove probleme sa podjelom obiteljske imovine.  Za mnoge detalje vezane za njegovo porijeklo, školovanje, obitelj, mjesto stanovanja, način života, liturgijsko[19] muziciranje koje je izvodio, do daljih otkrića u fondu 261, ili na drugim mjestima, ostajemo uskraćeni.

No, već i sa ovim prikupljenim podacima, jedna kockica mozaika Subotice iz perioda carice Marije Terezije dobila je svoje ime.

prevod sa latinskog: Vera Manasijević, Zorica Mandić                                                  sastavio: Stevan Mačković


[1] Riječ kantor je latinska riječ, a na hrvatskom znači pjevač. Kantor je prevoditelj liturgijskog pjevanja. zadaća kantora u bogoslužju? Njegova zadaća je pjevati antifonu za pripjevni psalam i redak kod aleluja te započinjati i prevoditi ostale pjesme za vrijeme mise i drugih crkvenih obreda. Treba biti odgovoran za sudjelovanje vjernika u liturgijskom pjevanju. http://www.rijeka nadbiskupija.com/ kviz.doc+ kantor+ orgulja %C5%A1&cd=4&hl=en&ct=clnk

[2] Organista – orguljaš

[3] vidi: Gašpar Ulmer, Privilegija kraljevskoj komorskoj varoši Sent Marija 1743, Koreni, Subotica 1991, st. 45-52.

[4] Spiskovi poreskih obveznika, koji obično sadrže ime glave obitelji, zanimanje, status i još niz drugih rubrika, vrlo su koristan izvor, kako za demografsku povijest, tako i gospodarsko socijalnu. vidi: Laslo Mađar, Popis domaćinstava subotičkog šanca 1720. godine, O popisu posednika i njihove imovine za rezrezivanje poreza po portama 1748. godine, O popisudomaćinstava privilegovanog komorskoggrada sent Marija iz 1765. godine, Koreni, Subotica 1991, st. 137-148, 191-236.

[5] “Nužno je ukratko izložiti određeno pojašnjenje pojma »svakodnevni život« kao jednog od područja kojim se intenzivno bave kako suvremena svjetska tako i hrvatska historiografija. Jedna od općeprihvaćenih definicija jest ona koja ovaj pojam objašnjava kao odmak povjesničara od isključivog proučavanja tzv. izuzetnih povijesnih događaja i izuzetnih povijesnih osoba koji su imali veliki utjecaj na povijesna zbivanja u određenom trenutku, a također su značajno utjecali na zbivanja u sljedećim desetljećima pa i stoljećima. Pomičući fokus istraživanja sa takvih područja, povjesničari — istraživači svakodnevlja usredotočuju se na razmatranje naoko manje važnih aspekata prošlosti — analizu uloge naizgled anonimnih i nevažnih osoba ili skupina ljudi u jednako tako prividno nevažnim povijesnim okolnostima. Takav pristup omogućuje razumijevanje povijesne svakodnevice kao ispreplitanja nebrojenog mnoštva tankih i, tek povremeno, zadebljanih niti (tzv. važnih događaja i izuzetnih pojedinaca), koje zajedno čine složenu i nerijetko nerazumljivu mrežu koju povjesničari svojim profesionalnim alatima nastoje razmrsiti, a potom pojasniti i objasniti. Jedna od osnovnih težnji današnjih povjesničara koji istražuju svakodnevlje jest njihovo nastojanje da ukažu na jednaki značaj tzv. iznimno važnih događaja i osoba sa njima istovremenim, ali naoko beznačajnim događajima i osobama u kreiranju povijesne zbilje u određenom razdoblju.” Damir Karbić, Mogućnosti proučavanja svakodnevice u seoskim naseljima srednjovjekovnoga šibenskog zaleđa,  http://www.matica.hr/kolo/kolo2006_4.nsf/AllWebDocs

[6] Veliku pomoć u tome sam imao od koleginice koja radi na tom fondu, arhivistice Zorice Mandić.

[7] Historijski arhiv Subotica, Fond 261 Magistrat povlašcene Kraljevsko-komorske varoši Sent Marije, prije zvane Sabatka (Magistratus privilegiati oppidi regio-cameralis Szent Maria, antehac Szabatka vocati.; Szent-Maria kiváltságos királyi kamarai mezováros tanácsa) obuhvata period od 1743–1778. godine, a sumarni inventar od (1701) 1743–1778 (1782) godine.

[8] U pismu se koristi mješana ortografija, mađarska i njemaćka, a posebice je zanimljivo pisanje glasa ž – ćirilskim znakom – ж.

[9] To bi značilo da je u službi od 1733. godine, dok  u odluci Magistrata F:261.1.pag.387-388.  iz 1753. stoji da je savjesno služio 17 godina, što znači da je službovao od 1736. godine, što se poklapa sa datumom izgradnje crkve. Nakon protjerivanja Turaka 1686. u subotičkoj su se tvrđavi nastanili franjevci, koji su odmah počeli izgradnju samostana i vođenje župe. Crkva je posvećena sv. Mihaelu Arkanđelu. Poznato je, da je 1731. godine u župi sposobnih za ispovijed bilo 1865 vjernika, dok je 1748. godine bilo u Subotici ukupno 5290 katolika.

[10] Protokol Magistrata povlašcene Kraljevsko-komorske varoši Sent Marija – pre zvane Sabatka (1743–1756), Analiticki inventar serije „Protokoli Magistrata” (1743–1779), br. 1, Zorica Mandic, Vera Manasijevic, Historijski arhiv Subotica, Subotica 2006. Paralelno sa papirnim izdanjem pojavilo se i digitalizovano izdanje na CD-u. Protokol Magistrata (1743–1756) je u cjelini pisan latinskim jezikom.

[11] Analitički opisi gdje se pominje navedeni su u cjelosti. Svaki analiticki opis sadrži datum održavanja sjednice, a u donjem uglu broj fonda, broj inventarne jedinice sumarnog inventara, broj stranice, broj sjednice u godini i godinu održavanja sjednice.

[12] Holba = unca

[13] Zasipača = miric – mjerica za težinu (12,5 kg)

[14] HAS, F:261.2.pag.67-68/1758. Tako je 28. veljače 1757. godine  zapisano da je molio da mu se preda livada njegovoga brata, a bratu da se dodeli druga livada.

[15] F:261.2.pag.67-68/1758. Tužio je lipnja 1758. godine slugu Iliju Vukovića (Elias Vukovich) jer je zbog njegove nepažnje jedan konj uginuo u štali a po presudi je Ilija  bio dužan da plati odštetu od petnaest forinti.

[16] HAS; F:261.2.pag.93-95/1759 i pag.93-95.

[18] HAS, F:261.2.3.20.36/1767.

[19] Arhiva franjevaca bi sigurno pružila mnogo novih spoznaja o njegovom djelovanju.

Advertisements

CRTICE IZ ŽIVOTA TRI SUBOTIČKE MATICE

dr IVO MILIC muzejska zbirka 2525

prof. dr Ivo Milić

CRTICE IZ ŽIVOTA TRI SUBOTIČKE MATICE

( „Subotička Matica“, „Bunjevačka prosvetna Matica“,  „Matica subotička“ )

Sudeći  prema   broju   registrovanih   prosvetnih, kulturnih,  humanitarno dobrotvornih, sportskih, profesionalnih  i  nacionalnih udruženja i društava, koji se kretao i  do  150[1], Suboticu  u periodu  1918-1941,  karakteriše  vrlo razvijen i razgranat društveno kulturni život. Za grad od preko 100 000   stanovnika, sa  specifičnom nacionalnom  i  nasleđenom   kulturom   strukturom, sa  velikim   brojem školskih institucija[2] ,   od   osnovnih, do fakulteta, sa  relativno  razvijenom  industrijom i građanstvom koje je za sebe tražilo i izgrađivalo specifičan kulturni  milje, to bi se i očekivalo. Međutim, kultura u  gradu,  u  celini,  nije  imala  previše plodno tle za razvoj.“I ako tako brojan i bogat grad, Subotica  ni do danas nije uspela , po pravu svoje snage,  da  bude  značajniji kulturni centar naše otadžbine.“ Kao razlozi za  takvo  stanje  se navodi što  je  „… narodna  većina  našeg  elementa   –   gotovo bezosećajna za pokušaje narodnog prosvećivanja.“[3] „Što se  tiče javnih predavanja, pozorišnih predstava i umetničkih  koncerata  – izgleda da su oni ustupili mesta baru, kafanskom životu i zabavama slične vrste. Svelo se sve na minimum što diže duh  i  povisilo na maksimum  što zadovoljava  telo.“[4]  Ni  strujanja  na   planu  političkog nivoa,  koja su često  kulturu shvatala samo u funkciji  svoje partijske i nacionalne  linije, i dominantno oblikovala i uticala  i na čitavu sferu društvenog i  kulturnog  života,  nisu doprinosila pozitivnom razvoju kulture u Subotici. Među  nizom  društava  sa  kulturno  prosvetnim   ciljevima, nalazile su se i tri  subotičke  Matice. Prvi pomen o  potrebi  stvaranja  prosvetnog  udruženja  pod  tim imenom,  došao  je  od  Vase  Stajića, kao  zamenika  šefa  otseka Ministarstva  prosvete. On je 1919. godine  uputio  predlog   gradskim vlastima za postavljanje sveštenika Ive Matića[5] za staratelja gradske knjižnice,  u  cilju  „jugoslaviziranja“  te ustanove i  istovremeno zamolio gradske oce  da mu  daju pomoć  u njegovin nastojanjima da formira jedno udruženje „srpsku bunjevačku Maticu“ koja bi se  starala o javnim knjižnicama, predavanjima i tečajevima. Senat nije  prihvatio njegovo postavljanje sa obrzaloženjem da jednom  „stranom,  nepoznatom svećeniku“  ne  može poveriti  Biblioteku  koja  predstavlja  ogromnu vrednost.[6] To govori o  postojanju  planova  za  formiranje  Matice,  već u prvom  periodu  života  u  zajedničkoj  državi,  kada  se  u  Subotici izuzetno osećalo nastojanje da se izvrši tzv. „nacionalizacija“ i na  polju kulture. Kratak osvrt na delovanje sve  tri  Matice  u Subotici,  koje  su zaživele u periodu do Drugog svetskog rata, ukazaće na specifičnosti  koje  su  ih karakterisale  i uslove u kojima su stvarane.    „Subotička Matica“ Vanredni profesor subotičkog Pravnog fakulteta – dr Ivo Milić, inicijator je  i  osnivač  prve subotičke Matice. Pravila  su  joj  odobrena rešenjem Ministarstva unutrašnjih dela,  br. 12  232.  od  29.10.1920.godine. Predsednik  je  bio  dr  Milić a tajnik Marko Jakovljević. Kako saznajemo iz njenog Ustava (pravila), zamišljeno je  da ona bude: „…društvo za intelektualno, estetsko, moralno, filozofsko i nacionalno obrazovanje i prosvečivanje svojih članova i  građana Subotice i okoline.“[7]  Predviđeno  da  se  rad  odvija  kroz   „…predavanja za narod i inteligenciju, priređivanje  tečajeva  za nepismene, literarnih i umetničkih produkcija, koncerata,  izložbi, pomaganje materijalno i moralno  svakog  kulturnog  i  nacionalnog rada u Subotici i okolini.“[8] Njenim članom  je mogao  da  postane  svaki državljanin  Kraljevine  SHS,  a  i  svaki  Slaven  ma  i  ne  bio državljanin KSHS. Bila je utvrđena posebna skala članarina, tako je za obične članove ona iznosila 5 dinara, za  osnivače  su  primani oni koji uplate najmanje 1000 din. a za dobrotvore Matice  oni  sa prilogom većim od 2500 din. Planirano je da se  formiraju  sekcije:  za narodno zdravlje i higijenu, za predavanja iz oblasti  ekonomije i sociologije, istorije, filozofije, geografije, poljoprivrede, za  vođenje  i  organizovanje  analfabetskih  tečajeva  i   umetničkih priredbi. Na  čelu  Matice  nalazio  se  predsednik, postojao  je  i Upravni odbor, a kao najviši organ Glavna skupština. Može se  zaključiti  da  je  to  veoma  širok  i  ambiciozno zamišljen front prosvetno kulturnog  delovanja. No  u  praksi  nije bilo mogućnosti da  se  on  realizuje. Matica  nije  izazvala  veće  interesovanje   subotičke   publike, mada   je   održala   nekoliko predavanja.“Subotička  Matica  je  bila  ozbiljniji   podhvat   za narodno prosvećivanje putem  javnih  predavanja,  sa  g. dr. Ivom Milićem na čelu, ali, posle dva održana predavanja, morala  ih  je obustaviti i držati ih s vremena na vreme, jer  nije  imala  svoju publiku. Bila je bez većeg učešća Bunjevaca.[9] Pokušaj dr Ive Milića,  agilnog  javnog  radnika,  saradnika niza novina i časopisa, u to vreme člana Demokratske stranke [10], da oformi jedan  kulturni centar – Maticu, sa  ciljem prosvećivanja stanovništva Subotice, nije dao očekivane  rezultate. Ili  kako  je to  izrazio sam njen začetnik: „Matica  Subotička koja  je činila značajne napore  da usredsredi rad  ovdašnjih  kulturnih  radnika  na prosvećivanju širih masa, izgleda da je ostala štab bez vojske“[11] Bila je  bez  materijalne  podrške  grada,  bez  posedovanja  sopstvenog objekta. Mada u svom programu nije naglašavala ni  jedan  partikularni nacionalni predznak, ipak je ostala i bez većeg učešća  i aktivne uloge Bunjevaca i Mađara, kao većinskog stanovništva. To sve govori da uslovi za razvoj  kulturnih  delatnosti,  na  takvim osnovama još nisu bili sazreli. Ne nalazeći se u fokusu  političkih  moćnika, van direktne političke funkcije, nije ni mogla računati na  pomoć iz krugova  vlasti. Slabo  interesovanje  običnog  subotičkog sveta, koji je morao da izbori za  golu  egzistenciju,  u  uslovima velike skupoće i  nestašica  prvih  posleratnih  godina,  nemajući mogućnosti i interesovanja za kulturno uzdizanje,  značilo  je i osudu  na  neuspeh ove Matice.    

          „Bunjevačka prosvetna Matica“ Bunjevci  su  imali,  još  u  periodu  Monarhije,   nekoliko društava  koja  su  radila  na  kulturno   prosvetnim ciljevima, odnosno  buđenju   njihove   nacionalne   svesti. Najznačajnijom se pokazala „Pučka kasina“[12] U novoj državi javila  su  se  nova društva[13],  a  najveće  uspehe,na  polju  svog   delovanja, postizalo je  „Hrvatsko pjevačko drušvo Neven“[14]. Već iz tog imena, vidljiva je polarizacija koje se javila među Bunjevcima. Oslobodivši  se   pritisaka   mađarizacije, koja  je ostavila velike tragove, pogotovo kod inače malobrojne  bunjevačke inteligencije i u novoj južnoslovenskoj državi, nailaziće  Bunjevci na  nova iskušenja  u  očuvanju  svoje samosvojnosti, iskazivanju  i  emancipaciji  svog  punog  nacionalnog identiteta. Nemajući  kvalitete i atribute priznate narodima[15], biće  sa  jedne strane, pod uticajima da se  priklanjaju  hrvatskom  nacionu i označavaju kao Hrvati  uz  prihvatanje  hrvatskih  kulturnih,  u  prvom  redu  jezičkih  standarda, ali i radićevske  politike  kao oličenja   hrvatskog fronta otpora praksi nacionalne nivelacije. Sa druge strane, dugo uspavljivana nacionalna  svest  uz  nizak  nivo opšteg kulturnog  razvoja  i  faktor  podrške  vladajućih  krugova bunjevačkim poltičkim  vođama  koji  se trude da  ih  što  čvršće vežu uz zvaničnu politiku narodnog i državnog jedinstva, najjasnije  programski  ostvarivanu  u praksi radikala, po kojoj  su  Bunjevci samo  deo  južnoslovenskog naroda, koji  se od Srba razlikuje samo po katoličkoj veri, teraju ih da ostanu u nacionalno  nedefinisanom  položaju – pod  njihovim  etničkim  i  istorijskim  imenom  –  kao Bunjevci. Na  političkom terenu to je  za   većinu  njih značilo i lojalnost  ili  aktivnu ulogu u realizaciji vladine politike, čija je  okosnica   –   sprovođenje  unitarizma, centralizacije i  „nacionalizacije“  Vojvodine.[16] Kod Bunjevaca se posle oduševljenog  prihvatanja  stupanja  u novu  državu,  južnoslovenskih  naroda,  početna, dugo gajena, očekivanja o njihovom ravnopravnom tretmanu,  kao i svih  drugih delova jugoslovenskog  naroda, pretvaraju  u  iluzije. To  je   bila  reakcija  na  krutu  političku  praksu,i  njenu  primenu  u svim društvenim oblastima,posebno na ekonomskom  polju, neproporcionalno velikim  državnim  porezima   razrezanim   za   Vojvodinu, agrarnom  politikom  na  štetu   domaćih   seljaka   bezzemljaša, dovođenjem nekvalifikovanih  činovnika,i  drugim  merama. Deo  bunjevačkih političkih vođa, svesnih tog problema, krenuće ka traženju  rešenja, po obrascima koje nudila opozicija. Od sredine dvadesetih godine će doći do formiranja dva jasno definisana pravca,  dva antipoda, kako  u  političkom,  tako i u kulturnom  životu  subotičkih   Bunjevaca. Jednog  kod  koga  se iskristalisala polazna tačka da su Bunjevci, u nacionalnom pogledu – Hrvati, i koji  je  prema  tome  usklađivao  svoje  delatnosti, na političkom, kulturnom i drugim  javnim  poljima. Ključno  političko pitanje, oblik  državnog   uređenja,oni  su  videli   u   složenoj, federalnoj formi, zalažući  se  za  dobijanje  autonomije, to  jest, slabljenje  nametnute  centralne   vlasti, obrazlagane   činjenicom narodnog jedinstva  kome  odgovara  samo  državno jedinstvo. Drugi je  isticao  kao osnovu svojih  aktivnosti  –  borbu  za  očuvanje bunjevačkog  imena, ali i državnog jedinstva. U praksi je to  bilo povezano i sa  oštrim  negiranjem  hrvatstva Bunjevaca i napadima na pristalice najjače opozicione stranke HSS-a, zbog „separatizma“ njihovih vođa, koja je širila svoj uticaj među njima.[17] Na  političkom nivou će artikulaciju prohrvatskih stremljenja i najsnažniju  opoziciju Beogradu,  voditi  ogranak, filijala Hrvatske seljačke  stranke  u  Subotici, koja  je  nastala fuzijom jednog dela Bunjevačko – šokačke stranke,1926. godine,  sa izrazito  opozicionom  Radićevom  strankom. Bunjevački  političari, koji su prilazili najsnažnijoj, vladajućoj Radikalnoj  stranci, ili njenoj  subotičkoj frakciji  Zemljodilskoj  stranci, predstavljali su  predvodnike  prosrpske, prorežimske  struje  među   Bunjevcima.[18] U fazi zaoštrenih stranačkih odnosa, tokom 1924. godine “  ta strastvena politička borba prijeđe i na prosvetno  polje.“[19] Marko Jurić, najistaktnutiji  subotički  radikalski  prvak[20], Mara Đorđević  Malagurski, supruga  Dragoslava  Đorđevića,  velikog  župana[21],  Antun Vidaković[22], takođe radikal, i  Aleksandar Rajčić bili su grupa utemeljivača „Bunjevačke  prosvetne  Matice“. ( dalje skraćeno BPM)[23] Pravila   Matice   su   potvrđena  i  odobrena  rešenjem Ministarstva  unutrešnjih  dela,  Odeljenja  za  Bačku, Banat i Baranju,  22. 12. 1925. godine.[24] Aktivni  rad  Matica će započeti  tek  od  1.1.1927. U međuvremenu,tokom 1925.i 1926.godine, grupa osnivača, će  raditi  na  obezbeđivanju   prostorija i  drugih matrijalnih preduslova  za  početak  rada. Podneće  molbu  Gradskom Proširenom  Senatu  da   im   se   dozvoli   kupovina   zgrade   u vlasništvu grada.[25] Predlog da se izađe  u susret Bunjevačkoj Matici obrazložen je sledećim rečima:“Na  području  grada  zadnjeg doba osnovala se pod naslovom „Bunjevačka Prosvetna  Matica“  koja po svojim pravilima hoće da  služi  kulturi.  Cilj  je  proširenje prosvete među bunjevačkim narodom i  u  vezi  sa  ovim  razvijanje kulture po celom  gradu. Da  bi  ova  Matica  započeti  mogla  svoj  plemeniti rad – potrebuje prostorije prostorije i iz ovog  razloga prededništvo se obratilo molbom Proširenom  Senatu  da  mu  se  na večito proda zgrada svojina grada u  Paje  Kujundžića  9.“[26] Gradski većnici su jednoglasno  odobrili  Matici  kupovinu  zgrade ( pre rata je tamo bila locirana ženska škola, a danas je to bioskop “Zvezda”. O povijesti te kuće vidi: Josip Temunović, Subotiča matica, Subotica 2002, st. 22 ), po ceni od  50 000  dinara, koju  su  molioci nudili.[27]

iz BsNovina

Došavši  tako  u  posed  objekta,  radiće  na njegovom  pregrađivanju  i  preuređivanju  u  cilju   nove   javne funkcije. Za  obezbeđivanje sredstava za realizaciju tih poslova obratiće se ponovo molbom, 9.3.1926. godine, gradskom Senatu, sledećim rećima: „Bunjevačkoj Prosvetnoj  Matici kao jedinom  kulturnom društvu 70 000 Bunjevaca u Subotici, čast  je  zamoliti  Prošireni Senat, da joj blagoizvoli izglasati jednu svotu kao pripomoć za  gradnju  prosvetnog  doma.“ U  nastavku  kao  cilj  Matice  navode:“  …buđenje i  širenje bunjevačke svesti i slavenstva,  koje  će  postići  prosvećivanjem naroda i ispovedanjem ljubavi i bratske sloge sa braćom  Srbima  i svima ostalim Slavenima, koji se nalaze u našoj  velikoj  i  lepoj otadžbini.“ Gradski oci pozitivno rešavaju i ovu molbu, i odlučuju na sednici 27.3.1927. da Matici dodele sumu od 50 000 dinara.[28] No tu se pomoć grada novoosnovanoj, ali nikako  jedinoj,  kako  je navedeno u molbi, bunjevačkoj kulturnoj instituciji nije završila. Da bi ostvarila cilj „…štampanja poučnih i  korisnih  knjiga  za narod, dodelenje nagrada siromašnim učenicima, održavanje analfabetskih  tečajeva itd.“[29]  BPM  je  zatražila  pomoć  i dobila na korišćenje ukupno 76 kat.  jutara  gradskih  zemaljišta, uz uslov “ …da  može  da  ih  uživa  samo  dotle  dok  u  svojim sadašnjim pravilima ne promeni cilj i naziv „.[30]pecat i JURIC

Takva  velika  pomoć  grada,  jednom  od  mnogih   kulturnih udruženja u Subotici, ne može se razumeti i objasniti, uvažavajući samo kulturne potencijale koje je Matica krila u sebi, nego samo uz sagledavanje   političkih odnosa  tog  vremena   u  gradu i šire. Okretanje  Bunjevaca  Zagrebu, njihovo sve  masovnije izjašnjavanje za deo hrvatskog  naroda, uz prihvatanje   političke platforme Hrvatske Seljačke Stranke, koja je objedinjavala  u sebi  potencijal hrvatskog nacionalnog fronta, uz  sve glasnije  kritike na  račun  domaćih, a  i  beogradskih   radikalskih   političara, iziskivalo je pokretanje jedne akcije među Bunjevcima, koja bi ih i  kulturnim  sredstvima  približavala  vladinoj  politici, odnosno vladinoj listi prilikom izbora.[31]

Rad  BPM je tekao i u 1926.godini kada je na glavnoj skupštini izabrano kovodstvo: Marko Jurić- narodni  poslanik za  predsednika,  Antun Vidaković  i  Mara  Đorđević  za podpredsednike a za sekretara dr Matija Maća Evetović. Skupština je odredila  1.1.1927.godine za osvećenje objekta i simbolični početak rada.“Na Novu godinu  1927. izvršilo  se  svečano  otvaranje  i  osvećenje  doma  „Bunjevačke Prosvetne Matice“ u Subotici. Pre otprilike godinu  dana  pokrenuta je akcija  među Bunjevcima, da se  osnuje  jedan  dom,  gde bi  se  svi Bunjevci mogli okupiti, bez razlike na svoja politička ubeđenja, i gde bi se radilo isključivo na prosvetnom polju.Prvo  i prvo  su napisana  pravila,u kojima  je istaknuto da je jedini cilj  Matice     širenje  prosvete  i  održavanje  nacionalne  svesti  među   širim slojevima  Bunjevaca. No, na  pravi prosvetni rad  nije se moglo ni  pomisliti sve dotle, dok nije bilo doma, potrebnog za to. Zato su  oni ljudi koji su dali inicijativu da se osnuje Matica, obilazili    od kuće do kuće, te  su  najzad skupili potreban novac za gradnju  doma „Bunjevačke prosvetne Matice“.[32] „Sada je tek otpočeo pravi rad. Sva se  bunjevačka  Subotica uzbunila. I pošto se cela svečanost  htela  obaviti  u  bunjevačkom  koloritu, gde bi se sve devojke i mladići Bunjevci imali  obući  u   staru bunjevačku nošnju, prevrtalo se svuda u  bunjevačkim  kućama  po starim „dolafima“, da bi se našle „starovinske“ svilene marame,  suknje i prsluci.“[33]

 

Mara smanjeno

Učesnici  svečanosti otvaranja Matice

Svečanost je otpočela  sviranjem  državne  himne, koju je izveo omladinski orkestar, zatim  je govorio Marko Jurić: „Mi Bunjevci van  Matice  možemo  biti  raznih  mišljenja  i političkih uverenja, ali unutar Matice treba da smo svi jedni,  da    smo  samo  ljudi  prosvete.“Nastavljeno  je  deklamacijom   Jagice    Novajeve, „Pesma o pesmi“ J.Jovanovića  Zmaja. Orkestar Jose Mlinka   i  omladinski  zbor, izveli  su  pesmu  „Jorgovane,   jorgovane…“   Miroljuba Evetovića. Osvećenje je obavio  prečasni  Ljudevit  Nača,    kapelan crkve  Sv. Terezije.[34] „Bunjevački običaji u slikama“ scenski    program koji je napisala Mara Đorđević Malagurski, izveli  mladi  diletanti. Na kraju je bila igranka.[35] Reakcije  subotičke  javnosti  na  delovanje  BPM  su  bile  različite.Tako su „Bunjevačke novine“ 25.3.1927.godine, možda i  nenamerno istakle suštinu cilja  novog  društva: “ BPM  je  okupila  oko sebe najveći deo Bunjevaca, te se ni u  kom  slučaju  ne  može dokazati da je većina Bunjevaca opredeljena  za  Hrvate“  Pokazaće  se u kasnijem periodu da o masovnosti učešća Bunjevaca u Matici ne  može biti govora. Pisalo se da ih je ona u početku okupila oko 500,   ali se  taj  broj  vremenom  smanjivao a članstvo  osipalo.  „Neven“  je  napadao  i  kritikovao   BPM  da  ona   želi  širiti   partijsku a ne  prosvetnu  kulturu. Žestoke  diskusije  o  njoj  su  vođene i u gradskom Predstavništvu (skupštini – prim. autora). Tako je član toga tela – Miško Prćić,  kritikujući „partizanske  režime“  koji su doveli do bednog stanja gradske finansije istakao:“Kako se partizanski i rasipnički gazdovalo sa gradskom imovinom,  najbolji je primer tzv. Bunjevačka Matica. Plac sa zgradom u kojoj  se  ista nalazi,  prodan  je  Matici  za  neznatnu   svotu,   bez   održane licitacije. Ni to nije bilo dosta nego joj je  još  poklonjeno  70 lanaca gradske zemlje.Ta tobože prosvetna institucija  nije  ništa učinila na prosvećivanju  naroda,  nego  se  pretvorila  u  običnu  birtiju, gde su se priređivale partijske večere.[36]  I  Koloman Prćić se  na  istoj  sednici  izjasnio  da  BPM  nije  osnovana  u prosvetne nego partijske svrhe. Spomenuo je da  se  Pučka  Kasina izdržavala iz svojih sredstava i za vreme  Mađara,  i  da  BPM  ne odgovara svojoj deklarisanoj svrsi, da je to  birtaška  Matica, jer bi se inače svi Bunjevci našli na okupu u njoj.[37] Naravno da je bilo većnika, kao na pr. Antun Vidaković, koji kao  osnivač  i  nije mogao da ne brani njen rad.Ostalo je zapisano da je istakao: “ BPM  treba  da postoji i niko je neće ukinuti dok je Bunjevaca u Subotici, u ovoj Bunjevačkoj  Atini,  a ne hrvatskoj kao Neven kaže.“[38]

          U prostorije Matice se 1927. godine  useljava  „Zemljodilska    Kasina“   i   „Francuski   klub“   koji   će   tamo   u   narednom    periodu održavati  svoje sastanke.[39]  Sama  BPM  će  nastaviti    rad  po  sekcijama, od  kojih  je  jedna  od   najaktivnijih   bila    Umetnička, koju je vodila Mara   Đorđević  Malagurski,  kao  njena    predsednica uz sekretara Albu M.  Kuntića.

SRBIN

Albe M. Kuntić popisan kao SRBIN – nakon 1945.

Preseljavanjem  porodice  Đorđević  u  Beograd, početkom  tridesetih godina,  ostaće  Matica    bez jedne  od  najagilnijih   saradnica.“ Pokretna snaga matičinog    rada beše Mara Đorđević Malagurski, ali njenim odlaskom u  Beograd    prestao  je  svaki  ozbiljan  rad   u  Matici“[40]  U  periodu    kada je Matica razvijala svoj rad delovao  je  i  tamburaški  zbor    i diletantska grupa. Česti su bili primeri da se prilozi sakupljeni    na predstavama  ustupaju humanitarnom društvu „Dobro delo“.[41]          Finansiranje rada Matice obezbeđivalo se i na,  za  kulturna    udruženja, dosta neobičan način. Po uzoru  na  privredne  subjekte,   izdate su deonice, u nominalnoj vrednosti  od  500  dinara,koje  su   kupcu obezbeđivale  članstvo  u  BPM.  Sačuvan  primerak   „dionice“   glasi na ime poznatog bunjevačkog javnog  radnika,  pisca, školskog   nadzornika, bibliotekara,Miju Mandića, koji  je  time  „stekao  sva   prava i prednosti“  kao član Matice.[42]

          Matice će, raspolažući sopstvenom zgradom, izdejstvovati  kod    “Opšte privredne banke d.d.” hipotekarni zajam, na  glavnicu  od  280  000    dinara, koji će u 1933. godine  dostići  252  000  dinara.[43] Nejasno  je u koje svrhe je  utrošena  ta  velika  suma.   Jedna od poslednjih akcija  Matice  zabeležena  je  u  1933.    godini kada je  raspisan   konkurs  za  biografiju  biskupa  Ivana    Antunovića. Prva nagrada je  iznosila  5000  dinara.  Po  njegovom    isteku,  1.07.1934.godine, komisija  je  odlučila da  od  samo dva    prispela rukopisa, rad gimnazijskog profesora  Milivoja Kneževića,    tada već  direktora  senćanske  gimnazije,  dobije  drugu,  a  rad    Mije  Mandića treću  nagradu.  U tom periodu će se već voditi pregovori oko prodaje objekta    Matice. Kao zainteresovana strana se  javljaju  braća  Miladinović,    Radivoj  i  Milivoj, koji žele otkupiti zgradu za pevačko društvo    „Graničar“, Rimokatolička  crkva i Trgovački  Lloyd   ( Udruženje    trgovaca), čiji potpredsednik  Imre  Jakobčić  vodi  pregovore  sa    kolegom  po  položaju  u BPM,  dr Dragutinom Stipićem. Tom  prilikom  je  napravljen  i  inventar iz  kojeg  saznajemo  da   je   Matica    raspolagala sa sledećim prostorijama: kafanom  (bifeom), čitaonom,    ženskom  sobom  (lokal Francuskog  kluba), sobom  za glumce, binom,    velikom  dvoranom i kuglanom. Od pokretne imovine su popisane:  2    kožne  fotelje,  6  „Zefir“  peći,  4   kulise,  230   stolica,  5    dugačkih stolova, 30 stolova sa kamenom, 2 stola za bilijar.[44] Zanimljivo je da je cena u  pregovorima  sa  „Lloydom“  bila  375  000 din., a da  je novi vlasnik  postala  Rimokatolička crkva  za cenu od 350 000 din. Pitanje  preuzimanja hipotekarnih dugovanja    Matice, uz druge uslove, verovatno je  odlučilo o prodaji  kupcu   koji  je  nudio  manju cenu.   BPM    će    formalno    nastaviti    svoje     postojanje, zadržavajući „pravo  služnosti“[45] na  jednu  kancelariju  u svojoj dotadašnjoj zgradi do 1938. godine, ali gotovo bez  ikakvih rezultata.  Predsednik  u  toj  završnoj  fazi  će  biti   advokat dr  Babijan Malagurski. Aktivno  delujući  od  1927.  do  1931.godine ona  je   samo    delimično  ispunila  svoju   svrhu. Okupila   je   oko   sebe   deo    bunjevačkih funkcionera-političara, javnih i kulturnih  radnika  i    publike koja je posećivala njene priredbe. Po jednom  izveštaju  o   radu subotičkih društava iz 1933.godine  saznajemo   da  je  imala  163 člana, i da nije održavala  priredbe u prethodnoj  godini.[46] Njen rad nije uspeo  da  objedini  i  okupi  Bunjevce  i  mobiliše    njihove kulturne  potencijale  što  je  bio  jedan  od  planiranih     ciljeva   BPM.[47]   Ona je   ostala  samo  jedno, prosečno  po  broju  članova, vrsti i kvalitetu svojih prosvetno kulturnih aktivnosti kojima  se  bavila, u nizu bunjevačkih kulturnih  društava. Jedan od razloga  za   nepotunu realizaciju  zamišljnog  programa   leži   i   u   slabom  odzivu    inteligencije.   „Sa   materijalne   strane   većma   se   osigurala   „Bunjevačka  prosvetna  Matica“  al  joj  se   pozvana  inteligencija  nije htjela približiti i sada  čeka,  da  se  u nju   ulije duha  koji  bi  zahvatio  cijelu  masu naroda.“[48]     “ Matica subotička „ Vikar Pavao Bešlić je u ime je biskupa  Lajče  Budanovića  i Rimokatoličke crkve, kupio februara 1933. godine objekat  koji  je    do tada koristila BPM. Biće mu  namenjena  slična  svrha,  postaće    sedište nove Matice subotičke. Veza Bunjevaca i Crkve  seže  u  duboku  prošlost. Prožimanje    bunjevštine i katolicizma  je duboko i  potpuno. Čitav  nacionalni    preporod, krajem 19.veka, pokrenula su i gotovo u potpunosti iznela    na svojim plećima  sveštena  lica. I u novoj državi, od  samog  čina    stvaranja, za  sudbinu Bunjevaca, izuzetno  značajnu  ulogu  imaće    visoki katolički kler, kao župnik Blaško Rajić, eksponiran  i  kao poltički vođa te  biskup Lajčo Budanović. Narastanje i profilisanje prohrvatskog krila kod  Bunjevaca,  početkom  tridesetih  godina,jačaće  delovanje  Crkve  u  kulturno   prosvetnim oblastima  društvenog  života. Još  od  vremena  biskupa Antunovića osećala se potreba za objedinjavanja rada na  kulturnom    polju.“Humano-prosvjetni  odbor  katoličkih  crkvenih   općina   u    Subotici“  je  bilo  telo  preko  koga  se  u  novim   okolnostima    pokušava realizovati  taj  cilj. Bačka  Duhovna  oblast,  prijavila    20.jula 1933.godine  Gradskom  Senatu  pod  br.  2581/1933  da  19 katoličkih crkvenih  opština  ima  molbe  prosvetnih  društava  za    saradnju,  pa  je  formiran  i  obrazovan jedan organ za izgradnju    „prosvjetnih potreba  i  zadaća  crkvenih  općina“. Predsednik  tog    Odbora, koji  je  imenovan  od  strane  zajedničkog   Senata   rimo-katoličkih  crkvenih  opština,  je  bio  Blaško  Rajić.  Članovi Odbora,  kome  je   za   cilj   postavljeno unapređivanje kulturno  prosvetnog rada,mogli su biti samo članovi crkvenih  opština i  to katolici  slaveni. Za  mesto svoga rada Odboru je namenjen objekat,    Paje Kujundžića br.  9.   Kupoprodajni ugovor, o prodaji nekretnine k.č. 496, u  ulici Paje Kujundžića br.  9.  je  sklopljen  9.02.1933.godine. Prodavac,    predsednik  BPM   Marko  Jurić  je  prodao  objekat  za  350   000    dinara Rimokatoličkoj crkvi u Subotici. Kupac je uplatio 250 000 na  račun Opšte privredne banke odmah, a preostalih 100 000  na  rate,    sa  kamatom  od  6%  godišnje,do  marta  1938.godine. Prodavacu  je    ugovorom   omogućeno   da    koristi    jednu    kancelariju sa    nuzprostorijama,  a  i celi objekat, uz odobrenje  kupca do isteka    roka otplate. Kupac  je  pruzeo  i  sitni  inventar, a  prodavac  se    obavezao na davanje jedne stipendije bunjevačkom  gimnazijalcu  od  6 000 dinara „Humano prosvjetni  Odbor“  koji  je  dobio  sedište  u  toj  zgradi, pristupiće osnivanju nove  „Matice  subotičke“. Objašnjenje  značaja Matica dali su savremenici sledećim rečima: „Matica znači    ishodište  i  središte; matica  je   polazna   tačka   i povratno kolo; klilo zamisli i sprovedena  snaga  rada;srce,  bilo  i  žila kucavica; uslov života, osovina kod  zamaha i težište pripadnosti i  zajednice.To je Matica u  poslovanju,  u  društvenom poretku  a  ponajviše  u  radu  za  vaspitavanje  naroda. Tako   se nastojalo  kod svakog naroda osnovati i ustaliti ovaku srednju tačku složnog rada. Takvu  zamisao pokazuju „Hrvatska  Matica“,“Srpska Matica“,    „Jugoslavenska Matica“ i druga središta i legla  kulturnog  rada.“[49] O  samom  činu  osnivanja  saznajemo iz prve  publikacije  u  ediciji nove Matice,“Razgovor  o  osnivanju  Matice   subotičke“. U    organizaciji „Humano prosvjetnog Odbora“ održan je 14.01.1934.god. osnivački skup. Prisutni su  bili između ostalih:  Lajčo  Budanović biskup, Blaško Rajić  generalni  vikar, inž.Ivan Ivković Ivandekić gradonačelnik, dr Mirko  Ivković Ivandekić narodni  poslanik,  dr  Matija  Evetović  gradski  senator,dr  Mihovil  Katanec   advokat, Matej  Jankač  advokat, Dragan  Mrljak  direktor  štedionice,  Joso Šokčić novinar, Martin Džavić slikar.[50]

Profesor Ivan Vojnić  Tunić  je proglasio  osnivanje  Matice.“Potrebu jedne centralne  prosvjetne    ustanove,  iz  koje  bi  se  upravljao  i sistematično izvodio rad    u  pogledu  prosvljetljivanja  širih  slojeva  naroda,  spominjali    su nacionalni radnici još prije rata, ali tu  želju  nijesu  mogli    ostvariti iz više razloga. Poslije  rata  osnivali  smo  prosvjetna    društva  jedno  za  drugim  i  razvila  se  borba  među  članovima  pojedinih društava pa čak i mržnja,  jer  nije  bilo  ustanove  po    kojoj bi se ujedinio rad pojedinaca za opće interese svog  naroda. Sa  uzvišenim  ciljevima  osnovana  nekoja  društva   postala   su središte političkih stranaka i rasadišta  bratske  mržnje.Kako  su  ostala prosvjetna društva opetovano zamolila rimikatoličke crkvene općine na saradnju, Senat rimokatoličkih crkvenih općina u Subotici  izaslao je pod predsjedništvom  presvijetlog  gosp.  Blaška Rajića   odbor,koji će obrazovati radne odbore  za  humano-prosvjetni  rad.   Humano prosvjetni odbor  preuzeo  je  zgradu „Bunjevačke prosvetne    Matice“  sa  dužnostima  da  vrši zadaću  Matice  subotičke.[51] U nastavku je otkrivena slika biskupa Ivana Antunovića, rađena  po opisu  očevidaca, rad Marka Horvatskog, profesora,održano predavanje o Antunoviću i izveden umetnički program. Tako će se pod istim krovom naći dve Matice. Obe su imale za    cilj da  oko  sebe  okupe  Bunjevce,ali  na  različitim  osnovama. Jedna, koja  je  pokušavala  da  odigra   svoju   ulogu   negovanja bunjevštine, pretežno   uz oslanjanje na folklorne tradicije, ali uz naglašeno  distanciranje, pokušaje  odvajanje   Bunjevaca   od uticaja  hrvatske kulture, i druga, kojoj  je težište  na  razvoju katoličkog duha, verskoj  propagandi, a u  hrvatstvu  nalazi svoje temelje. BPM  je bila pri kraju svoga puta,  Matica subotička  na početku, u zamahu i snaženjeu svoga uticaja. Oblici delovanja nove Matice su bili različiti. Ustaliće  se javne diskusije „Razgovori“,  koje  su  tretirale  razne  teme  iz kulturnog života, i u kojima je učestvovao veliki broj  bunjevačkih intelektualaca. Bogata je  bila   i  izdavačka  delatnost, kojom  će biti obuhvaćena,  pored  verske,  i  druga  litertura,   književna  i istoriografska dela, kalendar  „Subotička  Danica“, časopis „Kolo mladeži“.[52] U  njenim prostorijama nalaziće se i biblioteka u kojoj  su  bila  sabrana gotova   sva   dela   bunjevačkih pisaca, objavljena ili u  rukopisu. Jedna  od  najznačajnih  izložbi,  koje su se priređivale u Matici je bila „Izložba bunjevačke  prošlosti“ održana 29.09. – 2.10.1935.godine. Izdat  je  i  katalog  izložbe, autora  Ivana  Kujundžića i Ante Kopunović.[53] Tada  je,  pri Matici, formiran i Odbor za otvaranje „Hrvatskog narodnog muzeja“ u Subotici[54], no ta inicijativa nije urodila  plodom. Potreba da se kulturni rad, hrvatskih društava,  organizira  i  koordinira na još  višem  nivou, dovešće  tokom  1936.  godine  do  formiranja „Hrvatske  kulturne  zajednice,   saveza   hrvatskih   prosvjetnih radnika  i  društava  u  Subotici“.   Prva, osnivčka   skupština održana je 08.ožujka.1936.godine  u  prostorijama  Matice,  a  pravila  Zajednice su odobrena tek 25.01.1937. godine. Za predsednika je izabran Blaško  Rajić a  za  sekretara dr Mihovil Katanec.[55] U  njenom  okviru delovaće:  „Humano  prosvjetni  odbor  katoličkih  crkvenih općina u  Subotici“; pri  kojem  je  radila  i „Subotička Matica“, „Hrvatsko  pjevačko društvo Neven“, „Katoličko divojačko društvo“, „Pučka  Kasina“,“Bunjevačko momačko kolo“, redakcije  „Subotičkih novina“ i „Subotičke Danice“. Tako  će  sedište    Matice   postati  centar  okupljanja  i  delovanja niza društava i pojedinaca,  koji  su  imali  zajednički  cilj – razvijati i  negovati  hrvatsku  kulturu  među  Bunjevcima. „Matica  subotička“ je svojim radom u drugoj  polovini  tridestih godina obeležila kulturnu scenu ovih prostora. Bila  je najsnažiji centar  okupljanja Bunjevaca koji su se  osećali Hrvatima.[56]Nacionalne, konfesionalne i političke razlike, prisutne u samoj  strukturi  stanovništva  Subotice,  prožimale  su i rad  kulturnih institucija. „Bunjevačka  prosvetna  Matica“  i  „Matica subotička“, primeri  su  koji  ilustruju  povezanost i zavisnost kulture od politike. Ciljevi iz sfere političke prakse, sublimisali su se i oblikovali na polju kulture,odražavajući  sve  probleme  i napetosti  toga  perioda. Tri subotičke Matice, svojim postojanjem i  radom,  tako  svedoče  ne  samo  o  stanju  kulture,  prosvete, stvaralaštva, nego i o  celokupnoj  društvenoj  klimi   Subotice  u periodu između dva svetska rata.

IV 5362 938 Humani odbor

U Subotici, 1996. (dopunjeno 2005)

Stevan Mačković

 


[1] U  publikaciji  iz  1928.godine  namenjene  za  zvaničnu  upotrebu gradskim  vlastima,  autora  inž. Koste  Petrovića  navodi   se   9     nacionalnih, 11 katoličko – socijalno – prosvetnih, 5 jevrejskih, 6  ženskih dobrotvornih, 5 dobrotvornih i  privrednih,10  prosvetnih,     4  pevačka  udruženja…itd. Kosta   Petrović, Sl.kr.grad   Subotica i  kupalište  Palić,  Subotica,  1928, st   XXX.   Spisak   nastao   u  gradskom   kulturno   socijalnom  odeljenju nabraja  149  društava     i udruženja. Historijski arhivSubotica,dalje HAS, F:47.IV 2808/1937
[2] Od školskih ustanova su radile  82  osnovne  škole  i  zabavišta, 3     građanske  i  3  zanatske  srednje  škole, Učiteljska  i  Trgovačka     Akademija, 2 Gimnazije  Pravni fakultet. osta Petrović, nav. delo,  st.   XXIX.   Podizanje   opšteg    kulturnog    nivoa    redovnim     školovanjem dece  je  bio  ideal  koji  se  nije  ostvarivao  tako     lako. Zbog  nemaštine  i  udaljenosti  škola  veliki  deo  dece  sa     pustara, salaša u okolini  nije bio obuhvaćen školovanjem. Prilikom  jedne   rasprave  na  sednici Gradskog     predstavništva, gradski odbornik Radivoj Lungulov, inače učitelj po struci, je izneo podatke da 2000 dece ne pohađe škole,  jer  nemaju  odela ni obuće, ni novaca da kupe knjige a moraju pešačiti  po  7-8 km do škole.IAS, F:47.  Zapisnik  Gr.  predstavništva,  1929,  30.  sednica G.P. Nepismenost je  inače bila  nasleđeni  problem.Tako  je  1910.godine među Bunjevcima  bilo samo  38,8 %, a  među  Srbima  u   Subotici  54,7 % pismenih. Đorđe Popović Munjatović, Subotica 1922,     st 4.
[3] „Književni  sever“, knj.  1,  sv.  1,  1.04.1925,  st.  35,36. Pisac teksta pod naslovom Subotički anali (1918-1925)  je potpisan  samo     skraćeno Mil. Autor smatra da je verovatno reč o profesoru Milivoju Kneževiću.
[4]    isto
[5]   Ivo  Matić  je  1919. godine postavljen od strane Ministarstva prosvete, na  položaj  referenta  za narodno prosvećivanje u Subotici. IAS, F:47. II 182/1919.
[6] IAS, F:47, I 60/1919
[7] IAS,  F:47.Ured  gradonačelnika 1537/1920 .
[8] isto
[9] „Književni sever“,O Bunjevcima, knj. 3, sv. 3 i 4, st.179.
[10] Dr  Ivo  Milić je rođen 1882. godine u mjestu Kastva na Braču. Bio je  docent do 1922. godine a od tada i  vanredni  profesor  subotičkog  Pravnog     fakulteta. Pored delovanja na profesionalnom planu bio je veoma aktivan  i  u javnom životu,kako na  političkom  planu,  kao  član  Demokratske,   Radikalne, zatim   Samostalne   demokratske   stranke   (od    leta 1928.godine),  tako  i u kulturnom životu grada. Bio je predsednik  „Jadranske straže“ u Subotici, i „Građanske Kasine“, saradnik niza listova  i časopisa.
[11] „Književni sever“ knj. 1, sv. 1, st.35.
[12] „Pučka  Kasina“  je  najstarija  bunjevačka  prosvetno  nacionalna  ustanova.  Osnovana  je  1878.  godine,  a  svrha  joj  je   bila:  „..njegovati naš nacionalan život u svakom pogledu i biti  ustukom   protiv pomađarivanja“ kako to navodi Pekić u navedenom  delu,  st. 299. „Do oslobođenja  i  ujedinjenja,  Pučka   Kasina   je   bila  središte, glava bunjevštine.“ Književni sever“ knj. 3, sv. 3  i 4, st 177.
[13] U novoj državi, neka od društava koja  su   započela  sa  radom  su sledeća: Dobrotvorna  zajednica  Bunjevaka  (1919),   Hrvatsko  prosvjetno društvo Neven ( 1920 ), sa Hrvatskim pjevačkim društvom Neven kao sekcijom, Bunjevačko momačko kolo  (  1920  ),  Hrvatsko akademsko društvo Antunović ( 1924 ),Zemljodilska Kasina ( 1922 ), Bunjevačka prosvetna Matica ( 1925 ), Hrvatsko seljačko prosvjetno društvo Seljačka sloga ( 1927 ), Hrvatski katolički orao ( 1921 ), Hrvatski sokol ( 1925 ).
[14] „Hrvatsko  pjevačko  društvo  Neven  je od  oslobođenja   postiglo     najpriznatiji uspeh  od  svih  hrvatskih  prosvjetnih  društava  u     Vojvodini.“  Pekić, nav. delo, st. 303.
[15] Zvanični stavovi o tom pitanju  su  dovoljno  jasno  izraženi  već     prilikom čina stvaranja nove države  1.  12.  1918.  godine. Regent     Aleksandar u  svom  odgovoru  delegaciji  iz  Zagreba,  proglašava     Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Ta tri naroda su jedina bila   priznavana, ali samo kao  delovi  jednog   troimenog,   troplemenog  naroda.   Jugoslovenstvo   koje   je    službeno    uvedeno tek  proglašenjem  diktature,  6.1.1929.godine   nije   bitno   menjalo     ranije stavove  o nacionalnoj  strukturi državne zajednice.
[16] Državna  politika  je  aktivno  radila  na  sprovođenju   planova     za izmenu  etničke  karte  Vojvodine. To je bio  jedan od glavnih i     konstantnih   pravaca   delovanja   u   želji   da   se   zadobije     južnoslovenska većina u njoj. Agrarna  reforma  i  kolonizacija  su     bile  glavne,  ali  ne  i  jedine  poluge  za   ostvarivanje   tog     cilja. Delo Dr. Vladana Jojkića,  Nacionalizacija  Bačke  i  Banata,     Etno – politička studija, Novi Sad 1931., daje  teorijsku  razradu  takvih stremljenja.
[17] Deo lokalne štampe je obilovao vrlo oštrim  napadima  na  Bunjevce     koji   su   se   izjašnjavali   za   Hrvate, na   političke    vođe     Bunjevaca, predvodnike  te  struje  i  vođe  HSS-a,  braću  Radić   kao  neosporne  političke  veličine  i  među  masama   bunjevačkih seljaka  i  građana. Grupa   listova   radikalske   provenijencije,     kao: Bačvanin ( 1921-1923 ), Zemljodilac (1923-1924 ), Borba  (1924),     Bunjevačke novine  ( 1927 ),  Subotički  glasnik  (1925-1927),  Subotičke novine ( 1927 )  se  isticala  po  tome. Tako  „Bunjevačke     novine“,br. 34. od 12.12.1924. u tekstu  pod  naslovom  „Radić  je  neprijatelj Bunjevaca“, optužuju Radića i za boljševizam,uz opomenu  da se Bunjevci opamete i okrenu  Radikalima koji  im  jedini  mogu  pomoći. Isti list u br. 49.  govori  o  novopronađenoj  Hrvatsko –     Frankovačko – Bunjevačkoj naciji i „Nevenu“ kao  njenom  zvaničnom     organu.“Subotički  glasnik“  broj  od  27.03.  1927.   naslovljava    svoju harangu „Iz zagorske torbe“ i istče: „Mi smo stalno tvrdili  da Hrvata u Subotici nema, izuzev onih koji su se posle Ujedinjenja i Oslobođenja doselili u naš  beli  grad.“ Na  drugoj  strani  list „Neven“  je  prednjačio  u  propagiranju  hrvatstva  Bunjevaca   i  predstavljao se kao  brana  njihovog  prevođenja  u  Srbe. Tako je  pišući pod  naslovom  „Iskrena  reč“  17.4.1928.  o  radikalima  i zemljodilcima u Subotici isticao  „…za  jedne  i  druge  vrijedi  političko načelo, da se Bunjevci i  Šokci  ne  smiju  nazivati  ni osjećati Hrvatima, jer po Bogu brate, ta oni  su Srbi.“ Narodni  poslanik  Marko  Jurić,   prednjačio  je u  zalaganju za opravdavanje politike Beograda,  i  u  borbi  protiv  isticanja  hrvatstva Bunjevaca. Tako je 27.02. 1927. u parlamentu održao govor  u kojem „…veli da se među Bunjevcima vrši nasilno pohrvaćivanje,     da Bunjevci nisu Hrvati.“Pekić, nav. delo, st 256.
[18] Nova pošta,6.1.1924,st. 7.“Zemljodilska stranka“. O  razlozima  za  njeno formiranje 1922.  godine se kaže da je  stvorena:  „Kada  se uvidelo da vođstvo Bunjevačko-šokačke  stranke  ne  vodi  politikukoja  bi odgovarala interesima naše države i narodnog jedinstva.“
[19] Petar Pekić,Povijest Hrvata u Vojvodini,od najstarijih vremena  do  1929.godine,st.256.
[20] Marko Jurić,“radikalski harambaša“ kako  ga  naziva  štampa,  imao  je  uspeha  kao  političar. Obavljao  niz  funkcija,  bio   narodni poslanik, banski i gradski većnik. Pored toga silno se obogatio kao  vojni  liferant  za   vreme   rata.V idi: Pro   memoria   9,   Mirko Grlica, Geza Vaš, Subotičko višestranačje, Subotica 1990.
[21] „Mara Đorđević Malagurski je mnogo više radila na društvenom no na   književnom polju. Ona se već prije velikog rata  istakla  u  javnom  delovanju: učestvovala je u svim prosvjetnim i  humanim  pokretima, sarađivala je u Nevenu i poznata je bila kao svijesna  rodoljupka. Nakon oslobođenja nastavi svoj društveno prosvjetni  rad.  Ona  je možda najviše učinila za ostvarenje Bunjevačke Matice.“ Pekić,nav.delo, st 291,292.
[22] Antun Vidaković,istaknuti  član  Narodne  radikalne  stranke.Pored  političkih funkcija, na gradskom i državnom nivou, istaknut i  kao zemljposednik   koji   je   bio   i   odlikovan   za   unapređenje   poljoprivrede.  IAS, F:57.1807/1937. Bio  je i urednik lista Zemljodilske Kasine –  Zemljodilca  (  1924  ).
[23] „Akcija da se osnuje Bunjevačka Prosvetna Matica pokrenuta je još    1924. god. Prvi pokretči akcije bili  su  pok.  Aleksandar  Rajčić,   Marko Jurić, Antun Vidaković  i  mnogi  drugi  ugledni  Bunjevci.“    Kniževni sever, O Bunjevcima,sv.3 i 4, 1927. st. 179.
[24] IAS,F:47. Ured Gradonačelnika 1926/1925
[25] IAS,F:47.Zapisnik Proširenog Senata  1925,  st.  105,275.  i  276.     P.S.  Molba  je  uzeta   u  pretres   po   hitnom   postupku,   na     sednici održanoj 30.12.1925.godine.
[26] isto
[27] Treba istaći da je prodaja  gradskih  objekata  obično  vršena  na     licitacijama.Taj  postupak je ovoga puta izbegnut. Može   se     zaključiti po kasnijem razvoju događaja u  vezi  sa  tom  zgradom,   kada je 1933. godine dobila novog vlasnika  za  cenu  od  350  000 dinara, da je i u tom trenutku, njena  realna cena bila daleko veća.
[28] IAS, F:47. Zapisnik Proširenog Senata 1927., st. 25,68 P.S.
[29] Isto, st 40, 184 P.S.
[30] Isto.Reč je bila o tzv. „peštanskoj zemlji“ kod konjičke  kasarne,     i o bivšoj policijskoj bašti na Bukvaću.
[31] Detaljnije o genezi političkih shvatanje bunjevačkih  političara,i     odnosa  prema  Beogradu, piše dr. Hrabak  Bogumil, Stanovišta     bunjevačkih  političara  o  centralizmu,autonomiji  i  federalizmu   1918-1929, Zbornik  centra  za  društvena  istraživanja  Slavonije i  Baranje, Slavonski Brod 1984, godište 21, br. 1,st. 91-119.
[32] . Književni sever,O Bunjevcima,knj.3.,sv.3-4., Subotica,  1.04.1927.     „Svečano osvećenje  i  otvaranje  Bunjevačke  Prosvetne  Matice  u     Subotici“ st. 181-182.Autoru  članka  kao  da  nije  bilo  poznato   da se radilo samo na pruređivanju postojećeg  objekta,  te  da  je kupoprodajna cena daleko manje od realnih tržišnih u tom trenutku.
[33] isto
[34] „Odbor Bunjevačke prosvetne matice na svojoj velikoj svečanosti nije ima ni kao goste bunjevačke narodne prvake Ljudevita Budanovića, niti Blaška Rajića. To, kao i činjenica da je novi dom posvetio mađarski kapelan, jasno govori koliko je Bunjevačka prosvetna matica doista bila bunjevačka, i koliko su je Bunjevci primili kao svoju.“ Josip Temunović, Subotička matica, Subotica 2002, st. 14.
[35] Književni sever,O Bunjevcima,knj.3, sv.3-4, Subotica,  1.04.1927.   „Svečano osvećenje  i  otvaranje  Bunjevačke  Prosvetne  Matice  u Subotici“ st. 181-182.
[36] IAS, Zapisnik  Gradskog  predstavništva  1929,  155  G.P.  st.122.  Miško Prčić, zemljoposednik, urednik  „Subotičkih  novina“,  bio  je  vođa  jednog  dela, frakcije  Bunjevačko  –  šokačke  stranke, posle  njenog  raspada 1924. godine. Bio je i narodni poslanik, zamenio je pokojnog dr Franju Sudarevića. Za gradskog većnika je imenovan 1929.  godine. Matica se  zaista, po sačuvanoj dokumentaciji,  bavila  točenjem  alkoholnih  pića, ali  samo svojim članovima, pa je dobila i oprost gradske  trošarine na  točenje   alkohola. IAS,F:47. XIII 42/1927.
[37] HAS, isto. Koloman Prčić, obrtnik, za  gradskog većnika je imenovan 1929.god.
[38] HAS, isto
[39] „Zemljodilsku Kasinu“ su 1922. godine osnovali Marko  Jurić,  Ivan Crnković, Đuka Marković, Antun Vidaković  i  drugi. Pekić, nav.delo,  st.305.
[40] Joso Šokčić,Subotica pre i posle oslobođenja,Subotica 1938,  st. 312.
[41] IAS,F:47.XII 213/1930.
[42] Deonica  BPM  je  iz  zbirke  Gradskog   Muzeja,   i   za   njeno pronalaženje zahvaljujem kustosu Mirku Grlici.
[43] IAS,F:235.35.9.
[44] Iz prepisa kupoprodajnog ugovora koji se čuva  u  Institutu  „Ivan Antunović“ u Subotici.
[45] isto
[46] IAS,F:47.IV 3163/1933. U dokumentu se još navodi da  „Pučki  krug“ ima 1439 članova, „Hrvatski prosvetni dom“ – 111, „Pučka kasina“ –  416, „Bunjevačko momačko kolo“ – 137, „Katoličko divojačko društvo – 601, „Hrvatsko pjevačko društvo Neven“ – 140.
[47] Književni sever,O Bunjevcima,knj.3.,sv.3-4., Subotica,1.04.1927. st. 179.
[48] Subotička Danica,1934,st. 60.
[49]Isto
[50] Vidi: Josip Temunović, Subotička matica, Subotica 2002, st. 71-73
[51] Razgovor I o osnivanju Matice subotičke,Subotica, 1934, st. 8-9.
[52] U izdanju Subotičke Matice, od 1934. do  1946.  godine  objavljeno  je više knjiga. Prva je bila gore navedena, a neke od drugih: Prčić  Ive: Subotica  i  Bunjevci  (1936), Razgovor   o   biskupu   Ivanu  Antunoviću (1936), Sekulić Ante: Sin  nizina  (1940), Krešimir  Bunić (Ivan  Kujundžić):  Mihajlo  Radnić,  prvi  bunjevačko  –  šokački     pisac (1945)  isti  autor:  Prilog  povijesti  bunjevačko-šokačkih Hrvata,  ( 1946) i   Moj program ( 1946).
[53] Kopunović A. – Kujundžić I., Smotra  bunjevačke  prošlosti, Katalog     izložbe, izdanje Subotičke Matice, Subotica, 1935.
[54] Subotička Danica ili bunjevačko šokački kalendar za prostu  godinu  1937,izdanje Subotičke Matice,st.70-72.
[55] Prilog Bele Gabrića, U spomen Ivanu Kujundžiću (  1912-1969  ),  u  knjizi Ante Sekulića, Književnost bačkih Hrvata,  posebno  izdanje  „Kritika“, svezak 5, Zagreb, 1970, st. 274.
[56] Bunjevački intelektualci, kulturni  i  javni  radnici  masovno  su  prilazili  Matici. Zanimljivi  su  slučajevi   napuštanja   ranijih  ideološko – političkih stavova  i  okretanje  hrvatstvu,  kao  kod istaknutog  javnog radnika Jose Šokčića ( 1902-1968), koji  svedoče o evoluciji ličnih stavova pod uticajima   šire  društvene  klime. „Vetrovi hrvatštine“, kako to navodi „Narodni glas“,10.12.1939. st. 5, su se snažno osećali u tom periodu i u Subotici.

BUNJEVCI SUBOTICE IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA

BUNJEVCI SUBOTICE IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA

U pokušaju razumijevanja procesa kojima su Bunjevci bili sudionici između dva svjetska rata, mora se uzeti u obzir i pratiti nekoliko ključnih elemenata koji su utjecali na položaj subotičkih, odnosno bačkih Hrvata, polazeći od činjenice da je ovaj dio hrvatskog narodnog korpusa, u nekoliko selidbenih valova, od kojih je jedan od najvećih bio 1686. godine,  napučio Bačku i time ostao izvan teritorija povijesne hrvatske države. Upravo ova okolnost,  zauzimanja  perifernog položaja u odnosu na maticu hrvatskog naroda, bitno će utjecati  i oblikovati  čitavu kasniju povijesnu sudbinu bačkih Bunjevaca.

Jesen  1918. godine bila je prijelomna za cjelokupno pučanstvo Južne Ugarske pa takoi za Bunjevce.  Tada sprovedena promjena imperiuma, nakon velikog rata, postavit će i pred njih mnoga dalekosežna pitanja, na koja će odgovore, tijekom čitavog mađuratnog razdoblja tražiti njihove najumnije i najutjecajnije glave, politički i vjerski vođi, ali i svaka obitelj ili pojedinac ponaosob. Tim zbivanjima su pred njih postavljaju presudni zahtjevi za uspostavom novih oblika  političkog  organiziranja,utemeljenja novih ciljeva i programa. U novoj državi, zadani okvir unutar kojega su se mogla kretati njihova politička zanimanja bio je u rasponu od prorežimski zasnovanih ideologija naglašenog nacionalnog jedinstva, pače  državnog unitarizma, kasnijeg oličenog u integralnom jugoslavenstvu, s pozicija sa kojih se bepogovorno negiralo hrvatstvo Bunjevaca – do snažno izgrađenih oporbenih stajališta koja su polazište i uporište prepoznavala  u federalizmu kao načelu državnog uređenja, zalažući se, sukladno tomu, za jače isticanje hrvatstva. Mnogi postupci nove državne uprave i mjere prprežimske promidžbe, odbojno su djelovali  na veći dio običnog bunjevačkog puka,  a njihovi su politički vođi upravo  na tom polju pronalazili uspješno tlo za profiliranje politike koja je njegovala otkolon prema Beogradu.

Prosvjetna politika, baš kao i u doba Monarhije, bila je  među snažnijim polugama centralizovane države, grubo negirajući druge i drugačije posebnosti, te lokalnu osobenost, šireći državni jezik, kultove srpskih svetitelja i kraljevske kuće. U tom ozračju bunjevačka djeca, poglavito ona na nižim stupnjevima izobrazbe,  bila su pod velikim asimilatornim  pritiscima.  Mali dio njih je nastavljao srednje ili stručne škole, a još manji dospijevao je do visokih škola. Unatoč tomu, podatak da se mladež na studije ogromnom većinom zapućuje u Zagreb, a ne u Beograd, svjedoči o pokušajima otklona i predstavlja bjelodanu raakciju na takvu praksu, te svjedoči o putovima i uzorima kojima se težilo u profiliranju mladih naraštaja.

Polje kulture, djelovanje udruga i društava na lokalnoj razini, davalo je izvjesne slobode po pitanjima ispoljavanja i njegovanja hrvatstva Bunjevaca, a time  i uključivanja i povezivanja sa tokovima koji su vladali u matičnom narodu. Okrenutost i posvećenost zemlji i zemljodelstvu, jedna je od  istaknutijih bunjevačkih značajki. Većina Bunjevaca je živjela i obitavala van strogog središta Subotice, u okolnim naseljima i na salašima. No, ipak, u gradu je od prije utemeljen snažan i utjecajan sloj bogatijih zemljposjednika, a krajem XIX. i  početkom XX. Stoljeća ojačao izvjestan broj bunjevačkih trgovaca, obrtnika, pripadnika slobodnih profesija i onih koji su se mogli svrstati u industrijalace.

Misko Prcic Prtyity

Miško Prćić

Budući da su Bunjevci Subotice i okolice već  svojom  brojnošću[1], presdstavljali izrazitu većinu unutar južnoslavenskog nacionalnog korpusa ovoga podneblja tijekom cijeloga razdoblja od 1918. do 1941. godine, pobuđujući stalno zanimanje vladajućih  krugova u Beogradu. Režim je s neskrivenim nepojerenjem gledao na  sve  neslavenske  narode Vojvodine, planirajući  i ostvarujući krupne projekte agrarne reforme i kolonizacije s ciljem trajne izmjene  etničke  slike ove bogate i razvijene povijesne pokrajine.  U tom kontekstu,  režim će pored vojvođanskih Srba tražiti svoje uporište i među bačkim Bunjevcima, kako bi uspostavio južnaslavensku protutežu  neslavenskim  narodima, u prvom redu protiv nacionalnih interesa  ovdježivućih  Mađara i Nijemaca.

Isprva su bački Bunjevci iskreno I oduševlejno prihvaćali zamisao o ujedinjenju i čin stvaranja nove državne zajednice, očekujući prije svega slobodu i ona prava koja su im Mađari uskraćivali u vrijeme Monarhije. No, pod otrježnjujućim uplivom grube političke svakodnevnice, većina će Bunjevaca ubrzo odustati od bezrezervne podrške Beogradu, kada su uvidjeli da metodi centralističkog državnog uređenja  i integralnog  jugoslavenskog  unitarizma, oličeni  u tzv. Vidovdanskom ustavu i  mnogo  više  u političkoj  i  cijelokupnoj društvenoj  praksi  imaju za isključiv cilj  jačanje hegemonije Srba, odnosno njihovih vladajućih struktura.[2]

Predvođeni dijelom svojih političkih snaga i uglednim javnim djelatnicima, oni već početkom  dvadestih  godina  jasno  izražavaju  nezadovoljstvo politikom koja se vodi na štetu Bunjevaca. To će dovesti  do  stvaranja takve političke opcije koja  će  evoluirati u pravcu  oporbe, pristajući  od  1926. uz Hrvatsku seljačku stranku, kao najsnažniju  oporbenu  stranku, nastavljajući  proces diferenciranja  u nacionalnom pogledu ka hrvatstvu.[3]Dr Mihovil Katanec

Razdoblje diktature, suspenzija  parlamentarnog ustroja, pa i naredni pseudo- parlamentarni period, do  1935. karakteriziraju  politički  procesi daljeg zaoštravanja  između  centralističko-unitarističkih  snaga  i njihovih kritičara. Najveću političku težinu su imali  zahtjevi za promenu državnog uređenja, na  novim, federalističkim  osnovama, koji dolaze iz Hrvatske, koji poprimaju oblike  jedinstvenog nacionalnog fronta. Nakon donošenja Oktroiranog  ustava  1931. godine, gotovo svi problemi u jugoslavenskoj  državnoj zajednici ostaju neriješeni, a nacionalno pitanje prelomljeno  kroz  prizmu  suprotstavljenih ideologija, zauzima ključno mjesto. Razumije se, srpsko-hrvatski odnosi, bili su u  korijenu toga pitanja i jedino je njihovo rješavanje moglo pružiti mogućnosti   izlaska  iz te duboke krize.

Sa stanovišta samosvojnosti bačkih Bunjevaca neskrivene asimilacijske nakane u novoj državnoj tvorevini bile su podjednako opasne kao i one vođene u okvirima Monarhije. Nacionalno sazrijevanje i osvješćenje pripadnika bunjevačkog etnikuma, i pored nekoliko uspona i uzleta, tijekom cijeloga razdoblja Monarhije nije bilo dovršeno. Ovo će, uz druge čimbenike, pridonijeti da Bunjevci dočekaju prijelomne trenutke ulasaka u novu državnu zajednicu uglavnom nespremni, sudjelujući u ovim događanjima mahom uljuljkani floskulama o „slavenskom“ ujedinjenju – bez do kraja dovedenih i  prepoznatljivijih, konkretnih rezultata, na polju narodne afirmacije, bez atributa priznate nacije, samo sa pridjevkom lokalnog imena, Bunjevci su, pokazat će se to u nastupajućim godinama, ostali uskraćeni na polju svog cjelokupnog socijalnog postojanja i djelovanja.

S formiranjem Kraljevstva (Kraljevine od 1921.) Srba, Hrvata i Slovenaca, reguliranje nacionalnog pitanja, postavilo se u sam temelj svih kasnijih problema i poteškoća funkcioniranja nove državne tvorevine. Rješenjima koja nisu bila primjerena i usuglašena s datim društvenim realnostima, nego su ih čak u nekim elementima pokušavala potpuno previdjeti, nije se ni mogao polučiti bilo kakav uspjeh. Ustavno formulirana ideja o jednom južnoslavenskom narodu, s tri partikularna plemenska imena, koje će od šestosječanjske diktature 1929. prerasti u tzv. „integralno jugoslavenstvo“; tijekom svakodnevne prakse “potvrđivanja” ovoga načela, uz primjenu državne sile, pojačat će i učvrstiti široku suprotstavljenost takvoj državotvornoj nakani.MACEK itd

Treba imati na umu kako je od 1918. godine iz srpskih centara moći, tragom političkih i upravno-administrativnih nadležnosti, pokrenuta tzv. „nacionalizacija“ Vojvodine.[4] Agrarna reforma i kolonizacija bile su najsnažnije poluge u njenom ostvarivanju. Za Bunjevce ona nije nosila nikakve dobiti, čak naprotiv može su ustvrditi pridonosi nastanku ne malih gubitaka u  gospodarstvu, koji su ih i te kako pogađali. Pored gubitaka u gospodarskoj razini, ova je  „nacionalizacija“ predstavljala ne samo veliku prijetnju, već prepoznatljivu, konkretnu opasnosti na društvenom i političkom planu, u svakodnevnoj borbi  za očuvanje vlastite samosvojnosti. Krajnji cilj beogradskog režima  bilo je približavanje Bunjevcima i njihovo postepeno utapanje u Srbe s ciljem jačanja fronta prema Mađarima i iredentističkim porukama koje su dopirale iz Budimpešte,  stvarajući znatnu napetost u ovoj pograničnoj regiji. Time će se oni u Jugoslavenskoj Kraljevini naći pred novim iskušenjima. Tragovi i posljedice  mađarazicije su se još uvijek osjećali, kada su iz Beograda počeli puhati snažni  vjetrovi   „srbizacije“. Takva nastojanja režima proizvela su efekte koji su bili suprotni očekivanjima,  generirajući otpor koji će se tijekom vremena politički uobličiti i artikulirati. I dok je pristajanje uz vladajuće političke struje, tu i tamo još imalo odjeka kod pojedinaca iz stanovitih bunjevačkih krugova – identifikacija sa srpskom nacionalnom ideologijom, koja je utemeljena na pravoslavlju, doživjela je potpuni neuspjeh. I pored toga što administracija Bunjevce u nekim slučajevima statistički svrstava u  kategoriju  „katoličkih Srba“, bio je bio zanemarljiv broj onih koji su se tako  javno izjašnjavali. Nešto više uspjeha požnjela je blaža i lukavije vođena akcija akcija – prema kojoj je  Bunjevce trebalo poticati da se odluče za uporabu svoga regionalnog imena i identiteta, kako bi se na tj način što više udaljili od svog prepoznavanja u hravatsvu. Ili, riječima Petra Pekića: „Isticanje Hrvatstva u Subotici nije godilo ni Srbima ni vladinim krugovima. Oni su htjeli da Bunjevci i nadalje ostanu Bunjevci i da budu most između Srba i Hrvata za stvaranje Jugoslovenstva. Međutim Bunjevci su vidjeli da od njih hoće da naprave most zato da gaze po njemu.“[5] S druge strane, znatno slabija, prema  uloženim sredstvima, a i samom činjenicom da je Bačka u administrativnoj podjeli bila  podređena  upravi iz Beograda, bila je ona nacionalna akcija sa strane Hrvatske. Tako je još početkom dvadesetih godina i broj onih Bunjevaca koji su manifestirali svoje hrvatstvo bio samo poput vrha ledenog brijega. Ta nacionalna inertnost Bunjevaca može se objasniti i snažnim tradicionalističkim mehanizmima koji su utvrđivali i okoštavali samu izvornu pripadnost bunjevačkom imenu, nasuprot neizgrađenim mehanizmima formiranja nacionalne svijesti o pripadnosti jednom narodu sa svim atributima koje on nosi sa sobom, koji po pravilu nastaju i djeluju samo uz određene socijalne preduvjete, dostignute kulturne, gospodarsk, političke i druge standarde. U uvjetima s početka dvadesetih godina, kada su ogromnu većinu bunjevačkog stanovništva sačinjavali slabo ili gotovo  nikako obrazovani poljoprivrednici, rasuti po salašima, uz mali broj ostataka zemljišne aristokracije i veleposjednika, a sa izuzetno tankim  građanskim slojem i malobrojnom  inteligencijom, neprofiliranim političkim vođstvom, preduvjeti i šanse za dominantnu prevagu hrvatske opcije,  ali i  njenu neutralizaciju,  utjcajima dirigiranim iz Beograda, bili su izuzetno slabi. No, prilike će se izmijeniti, i sa ulaskom u treće desetljeće, oprijedeljenost i vezanost Bunjevaca za hrvatstvo, postat će činjenica sa kojim su svi morali računati.

Situacija u uvjetima nove države, kada su se Bunjevci našli se pod izravnim administrativno upravnim, kao i političko ideološkim utjecajem  Beograda,  dovešće kod njihovih vođa, pa sukladno tome i kod običnog puka, nakon kratkog razdoblja zanesenosti, prouzrokovanog slomom Monarhije i forsiranim pripajanjem Srbiji, t.j. ulaskom u novu državu, do polarizacije i  postepenog grupiranja u dva tabora, međusobno udaljena, ponekad i čak dijametralno suprotstavljena.

Jednoga, koji je prihvaćao politiku diktiranu od strane vodećih beogradskih partija i Dvora, trudeći se da joj se što bolje prilagodi, slijedeći od njih nametnute smijernice. A one su pored krutog centarlizma i unitarizma, po pitanju državnog urjeđenja, sirovog protekcionizma na osnovu političke i nacionalne pripadnosti u svakodnevnoj praksi,  na nivou tertiranja Bunjevaca, bile oličene i u osnovnoj tezi da su Bunjevci samo dio južnoslavenskog  troimenog „plemena“, u blažoj varijanti posebnost pod imenom – „Bunjevaca“ a u drastičnijoj –  „katolički Srbi“, te da se nikako ne mogu izjašnjavati i smatrati Hrvatima.  Suprotno tomu, druga struja je, na nivou problema državnog uređenja, zastupala ideje federalizacije, a hrvatsvo Bunjevaca smatrala neupitnim i to uzimala kao temelj za svako dalje djelovanje.

Na jednoj su strani kao poluge  za prosrpsku liniju služile državni aparat sa svim svojim represivnim mogućnostima; uprava nad prosvjetom, policijom,  a za hrvatsku akciju među Bunjevcima, stajale su  kao centralna središta i polazišta – Crkva, sa svojim strukturama i organizacijama, kulturna društva i udruge, političke partije, lokalni tisak sa prohrvatskim opredeljenjem, ali  i angažirani rad pojedinaca, doseljenih Hrvata.Ploca_resize

Jezgra koja je vodila prvu struju činili su bunjevački političari koji su se uspinjali slijedeći direktive radikalskih vođa iz Beograda, poput Marka Jurića, dio činovnika, odvjetnika i učitelja.[6] Na drugoj su strani najistaknutiji crkveni veledostojnici, poput biskupa Lajče Budanovića, zatim Blaška Rajića;  političari – poput Josipa Vukovića Đide i mlada inteligencija, predvođena književnicima Aleksom Kokićem, Petrom Pekićem. Između ta dva antipoda, dva pogleda ali i odgovora na aktualne probleme, nalazila se masa običnog puka, mahom salašara, nadničara, zaokupljena egizstencijalnim  problemima preživljavanja, koji su do polovine tridesetih godina bili još teži nego u predratna vremena.

Pored toga, odnos beogradskih, središnjih vlasti prema Zagrebu,  odnosno prema poltičkim inicijativama koje su dolazile odatle,  generalno nazivanim „hrvatsko pitanje“, bitno će se prelamati i odražavati i na Bunjevce. Pored Radićeve političke organizacije Hrvatske seljačke stranke (HSS) koja će u nekim trenutcima poprimati i  karakteristike pravog nacionalnog fronta, nastupajući kao najsnažnija oporba Beogradu, katolička Crkva je zauzimala izuzetno važno mjesto okupljajući i imajući direktnog utjecaja na ogromni dio hrvatske nacije. Ona je razvijala i u novostvorenim uvjetima nastavila da provoditi strategiju djelovanja u širem društvenom kontekstu.

Ustav od 28. lipnja 1921. godine nametnuo je laicizaciju društva, ograničio mogućnosti za djelovanje Crkvi i preuzeo nadzor nad veroispovednim školama. Pokazaće se da strah od srpsko pravoslavne hegemonije nije bio neopravdan. Bunjevci su uvijek s ponosom isticali da je Subotica centar bunjevštine. I ona je zaista to i bila; ne samo demografski nego i kulturni i politički.

Da bi se doznalo nešto više o etničkom sastavu stanovništva Subotice, moraju da se koriste rezultati obavljenih popisa. No, popisi ponekad više govore o vladajućoj državnoj ideologiji, nego što pružaju pouzdane podatke o nacionalnom sastavu stanovništva.[7] Takva je situacija i u Subotici. Nemoguće je, služeći se samo tim rezultatima, doći do valjanih podataka o broju pojedinih narodnosti, pa tako ni Bunjevaca.

F 47 22 1919 popis

Gradski popis stanovnika Subotice, 1919.

Prvi poslijeratni popis stanovništva Subotice je obavljen 1919. godine, za potrebe pariške mirovne konferencije. U skladu sa proklamiranim Vilsonovim načelima, vlastima je trebao podatak kojim bi se dokazalo da na ovom području prevladava slavensko stanovništvo. Za razliku od narednog – državnog popisa, koji nije bilježio popisane po narodnosti već samo materinjem jeziku, zanimanju, vjeroispovesti, ovim se tražilo izjašnjavanje po narodnosti. Rezultati su bili sljedeći: od ukupno 101 286 popisanih, bilo je 65 135 Bunjevaca, 8 737 Srba, 19 870 Mađara, 4 251 Nijemaca, 3 293 Židova. Po načinu privređivanja, živjelo je od poljodelstva  79 593 („zemljodilaca“), 4 249 od obrta, 1 242 od trgovine, od činovničkih plaća 2 492, a od slobodnih profesija 458, i 13 253 od drugih izvora. Pa konfesiji je bilo 87 655 rimokatolika, 8 582 pravoslavnih, itd. Prvi je državni popis obavljen 1921. godine. Po njemu je bilo 60 699 „srbohrvata“, odnosno onih koj su govorili tim jezikom. Sljedeći državni popis je izvršen 1931. godine. U njemu se po prvi put našla rubrika – Hrvat. Njihov ja broj tad u Subotici iznosio 900, a broj Bunjevaca 44 892, Srba 10 054, Mađara 39 108, itd, od ukupno popisanih 100 058. Broj domaćinstava je iznosio 24 466. Karakteristika Subotice je bila da je polovica stanovništva – 50 767 po tom poppisu, bila nastanjena u užem gradu, a ostatak  na okolnim pustarama, naseljima  i salašima. U kasnijim godinama pisalo se u tisku, kao i do tada, o brojčanim podacima  o broju Bunjevaca  u Subotici, no oni po pravilu nisu uvijek bili zasnovani na argumentima. Tako „Bunjevačko žackalo“ ( 21. veljače 1940. st. 3.) u svom šaljivom stilu piše da: „U Subotici živi 75 000 Bunjevaca – Hrvata, 20 000 Madžara i 6-7000 Srba, te je zato proglašena za srpsku varoš.“

Nepovjerenje i animozitet beogradskih vlasti, u prvim međuratnim godinama,  bili su usmjereni, najvećim dijelom na neslavene – Mađare, Nijemce i Židove. Pored državne politike koja ih je diskriminirala, uskraćivanjem osnovnih građanskih prava, poput prava glasa ili isključivanjem iz dodjele zemlje u agrarnoj reformi,  nekoliko pojedinačnih ekscesnih događaja, pritisaka ciljanih na nesrpsko stanovništvo Subotice, pokazuju da toga  nisu bili pošteđeni na Bunjevci, odnosno da su oni bili usmjereni  na sve katolike, a u drugom na  one koji se služe latinicom. Primjeri za to su razbijanje prozora na plebaniji crkve Sv. Đurđa 1920. godine, rušenje  crkvenih kipova na javnim mjestima, za dvije godine 3 puta je srušen kip „Sv. Ivana od Nepomuka“ na beogradskom putu (Subotičke novine, 23.7.1921.).  Slučajevi uništavanja javnih natpisa na latinici, nisu  bili samo sporadični; već prije sustavni.

Bunjevci su u međuratnom periodu imali izuzetno mali broj visoko školovanih  predstvanika – intelektualaca. Tako njihova zastupljenost u ukupnom broju subotičkih odvjetnika, ljekara, inženjera, arhitekata, veterinara, nije prelazila  10%.  Po podacima za 1927. godinu, od 74 odvjetnika,  Bunjevaca je bilo samo šestero. Slična je situacija bila i u glijede liječnička, od njih 74-ro, samo ih sedmero bilo iz redova Hrvata.[8] Bunjevačka omladina, između dva rata, visoko obrazovanje mahom je stjecala na zagrebačkom sveučilištu.

Tisak je imao izuzetno važnu ulogu u podizanju kulture i obaveštavanju. Među bačkim bunjevačkim Hrvatima, nekoliko je listova zauzimalo istaknuto mjesto. Jedan od najznačajnih za njih, bio je „Neven“. „Hrvatske novine“ pokrenuo je Blaško Rajić 1920. godine. U tom pravcu pisale su i: „Istina“ (1922-1923), „Borba“ ( 1923 -1926), „Sloga“ ( 1932), „Naše slovo“ ( 1934-1940), „Bunjevačko šokačka vila“ ( 1935) i „Bunjevačko žackalo“ ( 1940). Posebno mjesto zauzimali su časopisi; „Danica, bunjevačko šokački kalendar“ i „Klasje naših ravni“.

Komentari u lokalnim listovima, posvećivali su mnogo prostora bunjevačkom pitanju. I na tom polju se jasno očituje sučeljavanje dvaju suprotstavljenih pozicija. Primjer za to je tekst iz „Subotičkog  glasnika“ ( 27.03. 1927, st.1.), članak pod naslovom  „Iz zagorske torbe“. U njemu stoji: „Mi smo stalno tvrdili da Hrvata u Subotici nema, izuzev onih koji su se posle Ujedinjenja i Oslobođenja doselili u naš beli grad.“ Na suprotnoj strani stoji, na pr. jedan od najkarakterističnijih tekstova, koji je  objavljen 17. travnja1928. u listu „Neven“, koga su neki protivnici nazivali „zvaničnim organom Hrvatsko frankovačko bunjevačke nacije“. Pod naslovom „Iskrena reč“ piše: „I jedni i drugi zaboravljaju i ne priznaju, da su Bunjevci i Šokci kao vojvođanski Hrvati isto tako jaki oslonac naše državne ideje, naročito pak u sjeverozapadnim djelovima današnje teritorije Vojvodine, kao što su to i Srbi. Za njih ipak vojvođanski Hrvati uopće ne postoje; o njima se neće da vodi računa. Njih oko 200 000 duša jednostavno „nema“ u Vojvodini. I dalje nastavlja „…za jedne i druge vrijedi političko načelo, da se Bunjevci i Šokci ne smiju nazivati ni osjećati Hrvatima, jer po Bogu brate, ta oni su Srbi“. Istaknuto je i da nadanje da će Vojvodina biti isto toliko hrvatska koliko i srpska, i pored toga što je uočeno da vladajući krugovi iz Beograda i njihovi eksponenti na terenu, često imaju bliže veze sa vojvođanskim neslavenima nego sa tamošnjim Hrvatima.

 

U mnoštvu subotičkih udruga i društava, postojala je brojna skupina onih koji su u svom imenu nosili pridjev – hrvatski. Takvo je bilo: „Hrvatsko prosvjetno društvo Neven“ sa svojom sekcijom -„Hrvatskim pjevačkim društvom Neven“, „Hrvatski katolički orao“[9], „Hrvatska katolička orlica“, „Udruženje hrvatskih sveučilištaraca Antunović“[10], „Hrvatsko seljačko prosvjetno društvo -Seljačka sloga“, Crkvena  organizacija „Križari“[11], „Hrvatski prosvetni Dom“[12],“Hrvatska kulturna zajednica“ (predsjednik joj je bio Blaško Rajić). Pored nabrojanih, na okupljanju Bunjevaca Hrvata radila su i društva: „Pučki krug“, „Bunjevačko omladinsko društvo“, „Pučka kasina“, „Dobotvorna zajednica Bunjevaka“, „Bunjevačka prosvetna Matica“ (os. 1925.), „Bunjevačko momačko kolo“, „Katoličko divojačko društvo“, „Nogometni klub Bačka [13], „Matica subotička“ (os. 1933.)[14]

U međuratnom razdoblju, do 1936. godine, u gradu je bilo nekoliko velikih javnih manifestacija, kojima su se obilježavali razni povodi važni za Bunjevce Hrvate. Takva je bila proslava tisućite godišnjice hrvatskog kraljevstva, 4. listopada 1925. godine, kada je postavljena i spomen ploča[15], akademija posvećena Zrinskom i  Frankopanu, zatim akcija za podizanje spomenika Anti Evetoviću Miroljubu i Ivanu Antunoviću[16]. U 1935. godini (28.9.-5.10.) u „Subotičkoj matici“  održana je „Smotra bunjevačke prošlosti“, gdje je biskup Budanović bio pokrovitelj.[17] To je bio prvi korak u realizaciji ideje o potrebi formiranja „Hrvatskog narodnog muzeja“, koja se ipak nije uspijela ostvariti.

Vojna obavještajna služba iz Subotice, poslala je 1934. godine jedan izvještaj šefu te službe u Beogradu, u kome ocrtava „narastajuće uspehe hrvatske akcije među Bunjevcima“.[18] U njemu se između ostalog navodi: „Da je katoličko sveštenstvo u Subotici, Bajmoku, Somboru, sa biskupom na čelu, potpuno hrvatski orijentisano i stavilo se potpuno u službu širenja hrvatske ideologije među Bunjevcima.“  Pored nabrajanja uspjeha u toj „hrvatskoj akciji“, gde se naglašavaju i „skoro sva bunjevačka univerzitetska mladež, koja se školuje u Zagrebu, gde oni postaju hrvatski šovinisti i prenose ta shvatanja, sa uspehom u bunjevačke mase“,  Hrvatski Dom u Subotici, Bunjevačka Matica,  mlada bunjevačka književna generacija na čelu sa Petrom Pekićem, koji je napisao istoriju Bunjevaca-Hrvata, koja je zabranjena, pošto“ širi plemenski separatizam“, biskup Budanović i bivši gradonačelnik Stipić,  pada u oči da, kako se to vidi iz zaključka izvještaja, najveću odgovornost za takvo stanje pripsisuju doseljenim Hrvatima. „Uspesi tog svake pažnje vrednog rada nekolicine Hrvata, za ovih 15 godina u Subotici, Žedniku, Bajmoku, Tavankutu, Somboru, itd. su danas ti, da je sva bunjevačka inteligencija i najmanje 80% bunjevačkog naroda potpuno hrvatski i strogo katolički, ne samo orijentisana, nego i oduševljeno zadahnuta. Na severu naše države, gde je pre 15 godina bilo samo nekoliko ljudi Bunjevaca, koji su se osećali Hrvatima, mi imamo danas 100 000 novih Hrvata, što je sve posledica upornog, sitnog, sistematskog, marljivog i neobično predanog rada nekih 20-30 hrvatskih intelektualaca, koji su se ovamo doselili, te prema tome bili samo presađeni.“ To je ujedno i najbolja pohvala dalekovidosti i uspješnosti poteza, koji je krajem 1918. i 1919. godine učinjen iz Zagreba, kada je Stjepan Radić uputio niz mladih ljudi, uglavnom slobodnih zvanja, u Bačku, gdje su se zdušno uključili u društveni rad bačkih Hrvata u Subotici, Somboru i drugim naseljima. [19]

Subotički Bunjevci-Hrvati, u periodu Monarhije, nisu bili politički organizovani u vidu posebne stranke. Pripadali su raznim mađarskim, čak i šovinističkim partijama.[20]

Bunjevacke novine, Marko Juric, 4 3 1927

Tek nakon ulaska u novu državnu zajednicu, doći će do  formiranja nekoliko političkih opcija, odnosno stranaka koje su zastupale interese Bunjevaca -Hrvata. Pogled na rezultate koje su postizale na izborima, svjedoči i o porastu i usmjeravanju političkog raspoloženja bačkih Hrvata u jasnom oporbenom smjeru, koji se pokreće i kreira iz Zagreba, a  koji će se najjasnije izraziti na izborima 5. svibnja 1935. godine.

Tako na izborima za Konstituantu, 28. studenog 1920. godine, učestvuju Bunjevačko šokačka stranka (BŠS) koju vodi Blaško Rajić i Hrvatska pučka stranka (HPS).  Osvojile su 25 odnosno 6 % glasova izašlih birača u subotičkom okrugu. Sličan rezultat ove stranke ostvaruju i na parlamentarnim izborima 1923. godine.  Na parlamentarnim izborima 1925. godine dolazi do pregrupiranja, stvara se  nova politička grupacija – Vojvođanska pučka stranka (VPS), u čije ime se kandidira Blaško Rajić. Istupajući odvojeno VPS  i BŠS, svojim su lošim izbornim rezultatima samo pogoršali položaj Bunjevaca Hrvata. Zbog toga  u narednom periodu nije opstala VPS, a BŠS 1926. godine stupa u HSS Stjepana Radića. Na izborima 1927. godine, od 32 911 upisanih birača u Subotici, na 45 glasačkih mesta, glasalo je 16 808, a od toga je HSS osvojila 3 265, a pobijedila je koalicija Radikalne  i Mađarske stranke sa 5 158 glasova. Godina 1928. obilježena je krvoprolićem u Narodnoj skupštini. Izbore 1931. godine, karakterizira samo jedna, vladina zemaljska lista, a njen je nosilac u Subotici bio Ivković Ivandekić Mirko, koji je dobio 11 147 glasova od 18 416 izašlih glasača. Bilo je upisano ukupno 28 861 glasača.

1

Jedan od najvećih uspjeha na razini cijele zemlje, i pored raznih pritisaka, pa i falsificiranja, oporba – koalicija pod imenom Udružena opozicija, ostvaruje 1935. godine. Mada joj taj rezultat nije omogućavao dolazak na vlast, režim je bio ozbiljno uzdrman i prinuđen započeti sa prilagođavanjima, koja će u krajnjoj instanci dovesti i do ispravljanja kuta gledanja na inicijative iz Zagreba. U subotičkoj izbornoj jedinici, gdje  je bilo 32 475 upisanih birača, glasalo  je njih 17 941. Za listu dr Mačeka, čiji je nositelj bio  Josip Vuković Đido bilo je  9 818  glasova ili 54,72%,  pa je on i izbaran za narodnog poslanika. Protu kandidat dr Mirko Ivković Ivandekić dobio je 2019 (11,25%) a lista Dimitrija Ljotića, čiji je kandidat bio Franjo Poljaković samo 0,32%. Glasovanje je bilo javno, pa je gradonačelnik zahtijevao da predstavnici biračkih odbora dostave spisak za koga su glasovali pojedini birači.[21]

Zanimljivo je zapaziti, na razini gradske vlasti, od dvanaest gradonačelnika u razdoblju 1918. do 1941. bilo je čak devet Bunjevaca.[22]  Ali u tada ostvarenom političkom okružju, kada se do položaja u organima gradske vlasti dolazilo – imenovanjem, to su svi oni prvo morali  ispuniti pred njih postavljene zahtjeve beogradskih vlastodržaca, a ne birača. Primjerce, Ivan Ivković Ivandekić, ranije starješina Hrvatskog sokola i član HSS, koji je pretendirao na položaj prvog čoveka grada, morao je pristupiti režimskim strankama, Jugoslovenskoj nacionalnoj stranci, zatim  Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici. On je obnašao dužnost gradonačelnika 1933.-1934., odnosno pretsjednika općine 1934.-1938. godine.2578 IVKOVIC  IVANDEKIC IVAN i STOJADINOVIC Dr. Milan Stojadinović i ing. Ivan Ivković Ivandekić

I zaista, u narednom burnom razdoblju, pred njima su stajali pravi izazovi na putu očuvanja dostignutog i postizanja još konkretnijih rezultata koji bi im omogućili nesmijetan daljnji razvoj. Iz nekoliko crtica o njihovom djelovanju može se  osvjedočiti da se težište rada prenosilo na političko polje. Nastavili su pratiti liniju koju diktiraju političke vođe iz Zagreba, u prvom redu dr Maček. To se ogledalo u jačanju organizacije HSS-a na subotičkoj području, ali i u drugim manifestacijama, kao što je bila masovna proslava njegovog rođendana 1937. godine. Ni odgovori lokalnih žandarmerijskih vlasti nisu izostajali. Primjeri za to su kada se travnja 1939, zbog isticanja hrvatskih zastava na nekoliko tavankutskih kuća i domu Seljačke sloge, protiv počinitelja podnose   kaznene prijave.[23]

U predvječerje velikog svjetskog sukoba sila, srpsko-hrvatske tenzije su nastavile i dalje tinjati. Pregovorima o rekomponiranju državnog ustrojstva, sporazumom Cvetković-Maček, stvaranjem Banovine Hrvatske, pokušalo ih se  umiriti i zadovoljiti težnje Zagreba. S velikim nadama i iščekivanjima, koja će se pokazati uzaludnim,  pratili su  subotički Hrvati  te događaje. Josip Vuković Đido, već u ožujku 1939 godine, nakon povratka iz Zagreba, gdje se sastao i sa dr Mačekom, donio je projekt budućeg sporazuma, i počeo u javnosti iznositi da će „Subotica otpasti od Srbije“.[24]  Nadolazaći ratni vihori uzeli su veliki danak i od svih subotičana, pa i Hrvata Bunjevaca. [25]

Nakon rata, novoupostavljene revolucionarne vlasti nameću nove socijalne koordinate, pa u prvom trenutku  korjenito mjenjaju i tretiranje Bunjevaca. Našavši se izvan hrvatske matice, u Autonomnoj pokrajini Vojvodini, Bunjevci su prvo dočekali odluku  da ih pokrajinski izvršni organ GNOO Vojvodine okružnicom od 14.5.1945.[26] u kojoj stoji: „Kako bunjevačke i šokačke narodnosti ne postoje, to vam se naređuje da sve Bunjevce i Šokce imadete tertirati isključivo kao Hrvate bez obzira na njihovu izjavu.“ prizna Hrvatima, t.j. birokratski kruto natjera sve administrativne organe da ih svugdje upisuju isključivo upravo tako. No, ubrzo će doći do razočarenja, ono što je trebalo biti zajamčeno i njima kao pripadnicima državotvornog naroda, nije se poštivalo i njihova nadanja da će od tada biti ravnopravni sa Srbima rasprsnuće se kao mjehur sapunice.

Stevan Mačković, prof. povijesti, arivski savjetnik


[1]  Po  zadnjem  popisu   u  okviru   Austrougarske   države  1910. godine, može se indirektnim putem doći do podataka da je Bunjevaca  bilo 33 208, dok je broj Mađara  54 626,  Srba 3 371.Ukupan  broj stanovnika  grada  Subotice  je  iznosio 92 232. (Milan DUBAJIĆ, Radnički pokret u Subotici od kraja  1918 – 1921, god., Subotica, 1966., 8.) Po podatcima gradskog Senata iz 1919, (Historijski  arhiv Subotica, dalje HAS, F:47. I 22/1919) dobivenim  na osnovu lokalnog  popisa te godine, vršenog za potrebe  mirovne  konferencije u Parizu, broj Bunjevaca  je  izuzetno  povećan,  i iznosio je 65 135, Srba je bilo 8 737, a Mađara   19 870 od ukupno 101  286. To se može objasniti i velikim izjašnjavanje dotadašnjih „Mađara“ za „Bunjevce“.Za 1934. godinu  jedna tebela  “Inžinjerskog   gradskog ureda”, daje  slijedeće  podatke o  stanovništvu   Subotice. Ukupno  je bilo  102 133  stanovnika,  od toga  Bunjevaca 44 892, Srba 10 054,  Mađara 39 108, Hrvata  900. (HAS,F:275.50) Državni  popisi  vršeni 1921. i 1931. godine ka oni raniji, nisu   predviđali mogućnost izjašnjavanja  i upisivanja Bunjevaca pod tim imenom.

[2] „Prvi  ustav   u  novoj   državi  sankcionisao  je  princip nacionalnog i  državnog  unitarizma. Prevedeno  na jezik  ondašnje  političke prakse, to je  u stvari  značilo  ozakonjenje  političke  hegemonije građanskih vrhova  Srbije na čelu sa monarhijom.“ Todor STOJKOV, Građanska  opziciona  vođstva u  vreme   šestojanuarske diktature (1929-1935), Istraživanja, 1, Novi Sad, 1971., 118. Bunjevci  su  jedno  od  prvih  velikih  političkih  razočarenja doživjeli prilikom posete njihove deputacije Ministru  predsedniku      Vesniću i Ministru prosvete Pribičeviću, kada je Vesnić izjavio da  ne priznaje Bunjevce za  narodnost, optužujući  ih  da  šuruju  sa   Mađarima, kako saznajemo iz lista „Neven“ od 19.12.1920. br. 279.U      odgovoru Ministru, u „Nevenu“ od 27.12.1920. autor izjavljuje  da  će takvo postupanje natjerati Bunjevce da prelaze  u  Hrvate. Smjene  bunjevačkih gradskih funkcionera, početkom 1921.  nastavljaju  da      pružaju dokaze o  načinu  vladavine  radikala,što  izaziva  dalje  nezadovoljstvo kod Bunjevaca, pa čak i članova Radikalne stranke,  kao  primer  Ivana  Crnkovića,  narodnog    poslanika,  radikala, koji zbog  zapostavljanja   Bunjevaca  najavljuje  istup  iz  te stranke.“Neven“, 9.01.1921.

[3] Vođe i članstvo Bunjevačko -šokačke stranke izvršili su fuziju sa   Hrvatskom  seljačkom  strankom   27.06.1926. godine. P.  PEKIĆ,  nav. djelo, 256.

[4] Taj proces je s manjim amplitudama trajao u čitavom periodu Kraljevine. Dobro teoretsko obrazloženje njegovih ciljeva dao je Dr Vladan JOJKIĆ u svojoj studiji „Nacionalizacija Bačke i Banata“,Novi Sad,1931.

[5] P. PEKIĆ, Povijest Hrvata, 256.

[6]  Među političarima njihovi predvodnici su bili radikali Marko Jurić „radikalski harambaša, kako je nazivan u štampi i Antun Vidaković, a među kulturnim radnicima Mara Đorđević Malagurski, odvijetnicii Alba M. Kuntić i dr Babijan Malagurski.

[7] Dr Ivo BANAC, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji do 1921, Zagreb 1988., 78.

[8] Kosta PETROVIĆ, Subotica i kupalište Palić, Subotica 1927., 63-69.

[9] Na prijedlog Blaška Rajića, 1929. godine, dobili su 2500 dinara za učešće na velikom sletu u Pragu. HAS, F:47. X 72/1929

[10] HAS, F:47. gr. 2004/1925. U predmetu HAS, F:47. Gr. 368/1926 nalazi se izvještaj o toj organizaciji, u kome se ističe da su njegovi članovi „politički agilni bunjevački Hrvati“

[11] HAS, F:47. 682/1930

[12] Imao je sjedište u Harambašićevoj 4, osnovan je 1926. godine, a pravila su mu odobrena 1929. HAS, F:47. IV 4033/1934. U 1933. godini imao je 111 članova i održao 10 priredbi. HAS, F:47. IV 3163/1933. Taj predmet je izveštaj o radu društava, sa osnovnim podacima o broju članova i aktivnostima.

[13] Izvještaj o radu društava i organizacija u 1933. godini. HAS, F:47. IV 3163/1933

[14] Ovo društvo osnovano je na inicijativu Crkve, odnosno „Humano prosvjetnog odbora katoličkih crkvenih općina“. Kupilo je objekat u kojem  je do radila „Bunjevačka Matica“ (BPM), koja će imati pravao da zadrži jednu kancekariju u njemu, do isplate ugovorene cijene. Zanimljivost je da su se tako pod istim krovom našle dve Matice, prva koju su još 1925. godine osnovali krugovi bliski vlastima, na čelu sa Markom Jurićem, sa ciljem da okupe Bunjevce koji su delili njihova shvatanja, i druga koja je negovala hrvatski kullturni profil. Prva Matica, nazivana od hrvatskih subotičkih listova i „birtaška Matica u kojoj se priređuju samo partijske večere“, i pored velike materijalne pomoći koju su joj davali organi vlasti,  nije uspjela u svojoj nakani, njeni rezultati su ostali na nekoliko muzičko folklornih priredbi, dok je druga  izrasla u pravi centar  okupljanja subotičkih Hrvata i usmjeravanja i pomaganja njihovih kulturnih dostignuća.  BPM u 1933. godini nije imala ni jednu priredbu, a okupljala je 163 člana, dok je na pr. Pučka kasina imala 416 članova, Katoličko divojačko društvo 601, itd. HAS, F:47.  IV 3163/1933

[15]  Na zidu žandarmerijske komande, na Trgu Kralja Tomislava postavljena je ploča sa natpisom: „Spomen ploča prigodom 1000 godišnjice Hrvatskog Kraljevstva 925 – 1925. postaviše: Bunjevački Hrvati“. HAS, F:47.  II 108/1925

[16] Pretsjednik Odbora je bio Blaško Rajić. U predmetu HAS, F:47. X 14/1931. nalazi se plan otkrivanja, sa 2 fotografije. Autor spomenika je bio Ivan Meštrović.Vlasti su ipak uskratile dozvolu za podizanje, i on će tek će 1936. biti postavljen

[17] Klasje naših ravni, br. 2, Subotica 1935.

[18] HAS, F:176. 10.339.

[19] Ante SEKULIĆ, Hrvati iz južnougarskih područja u godinama od 1918. do 1920., Pro historia crotica 1, Zbornik uz 70. godišnjicu života Dragutina Pavličevića, Zagreb 2002, st.311. To jezgro aktivista na planu širenja hrvatstva na ovim prostorima činili su: Mihovil Katanec, Ladislav Vlašić, Vinko Žganec, Stjepan Gabrić, Dragan Mrljak, Miroslav Mažgon i drugi.

[20] Dr Hrabak BOGUMIL, Stanovišta bunjevačkih političara o centralizmu, autonomiji i federalizmu 1918-1929, Zbornik centra za društvena iztraživanja Slavonije i Baranje, god. 21, br. 1, Slavonski Brod 1984, st. 92.

[21] HAS, F:47. St.pov. 4/1935

[22] Stevan MAČKOVIĆ, Subotica i bunjevački gradonačelnici, Bunjevačke novine br. 4,5,6,7, Subotica  1999.

[23] HAS, F:57. 3584/1939

[24] Politički zbor UO na Šebešiću, HAS, F:57.2311, 3616/1939

[25]  Poimenični iskaz o 7032 žrtave, dali su Mirko GRLICA, dr Antal HEGEDIŠ, Milan DUBAJIĆ, Lazar MERKOVIĆ u knjizi Imenik žrtava Drugog svetskog rata na području subotičke opštine, Subotica 2000.

[26] HAS, F:70.14157/1945. Tako je iste godine popisano u gradu 8 759 Srba, 44 712 Hrvata, 38 355 Mađara, 1 965 Nijemaca, 3 739 Židova, itd. HAS, F:70.9090/1945

P.S.

Nisu komunisti pohrvatili Bunjevce!

(zadnji pasusi iz uradka Bunjevci između dva rata )

Nakon rata, novoupostavljene revolucionarne vlasti nameću nove socijalne koordinate, pa korijenito mijenjaju i tretiranje Bunjevaca. Pored čitavog niza dokumenata, o tome dobro svijedoči jedna depeša. Svibnja 1945. godine Glavni Narodnooslobodilački odbor Vojvodine (NOO) uputio je dopis svim Okružnim NOO, u kome stoji: „Kako bunjevačke i šokačke narodnosti ne postoje, to vam se naređuje da sve Bunjevce i Šokce imadete tretirati isključivo kao Hrvate bez obzira na njihovu izjavu.“ (Pa nikada prije rata ni u jednom državnom popisu nisu postojale rubrike gdje bi Bunjevci imali mogućnost da se popišu kao takvi!)SN 6 lipnja 1940

Tako je iste godine popisano u gradu 8 759 Srba, 44 712 Hrvata, 38 355 Mađara, 1 965 Njemaca, 3 739 Jevreja, itd.

Time započinje jedna nova etapa u životu Bačkih Hrvata, kojoj će se, sukladno novim uslovima, morati prilagoditi sve njihove snage i reprezenti. Njihova borba za „priznanje i uvaženje“ još nije bila okončana.

U Subotici, travnja 2006.            


IZVEŠTAJ VOJNOJ OBAVEŠTAJNOJ SLUŽBI O BUNJEVCIMA, IZ 1934. GODINE

IZVEŠTAJ  VOJNOJ  OBAVEŠTAJNOJ   SLUŽBI O BUNJEVCIMA, IZ 1934. GODINE

Bunjevci Subotice i okoline, samom svojom  brojnošću, čineći  većinu južnoslovenskog nacionalnog korpusa u Subotici i okolini[1], na severu nove  državne  tvorevine,  Kraljevine  SHS, odnosno  Jugoslavije, u periodu 1918-1941, predstavljali su stalni predmet  interesovanja  za vladajuće  krugove u Beogradu. Gledajući  sa izrazitim nepoverenjem  na  sve  neslovenske  narode   Vojvodine, planirajući  i realizujući, s tom determinantom i krupne projekte agrarne  reforme i kolonizacije, kojima se uticalo i na  izmenu  etničke  slike  jedne od najbogatijih i najrazvijenijih istorijskih pokrajina,  koja  je  i  u novonastaloj istorijskoj situaciji, posle 1918.   zadržala veliki broj stanovnika neslovena, u prvom redu Mađara i Nemaca,  režim pored  Srba računa,  barem  u  prvom periodu  i  na Bunjevce,  kao  južnoslovensku protivtežu  neslovenskim  narodima.I ta nacionalizacija Vojvodine,  se uklapala u rezultate vladajuće ideologije jugoslovenstva. Smatrajući da postoje 3 imena jednog,jugoslovenskog naroda, Srbi, Hrvati i Slovenci, ostale  nacionalne  individualnosti  nisu  ni  priznavane. Tako  se za Bunjevce  govorilo da  su na pola puta  između  Srba  i  Hrvata,  most između   ta   dva  naroda . Kruti  centralizam  i   unitarizam  u rukama    vladajućih    srpskih stranaka, ličnosti i  dvora, pokušavao je  da pod  tim jugoslovenskim plaštom  obezbedi   dodminaciju, i  nad svim   neslovenskim   narodima  Jugoslavije,  ali  i  svim   nesrpskim narodima. Tako su  i Bunjevci ubrzo  uvideli,  da treba da posluže kao most između dva najveća  jugoslovenska naroda, ne  da  bi ih   spajali, mego samo da bi po njima gazili, kako  je  to  primetio  i  slikovito opisao, Petar Pekić,najistaknitiji bunjevački historiograf  toga vremena.[2]

F 28 ak 8 57 1929 Petar nudi

Od oduševljenog prihvatanja i učestvovanja u činu  ujedinjenja  sa Srbijom, novembra 1918, zaneseni idejama da će steći sva  ona  prava  i slobode koja su im Mađari uskraćivali, Bunjevci ubrzo počinju odstupati od bezrezervne podrške Beogradu.Uvideli su da  metode  centralističkog državnog uređenja i integralnog  jugoslovenskog  unitarizma, oličene  u prvom, Vidovdanskom ustavu i  mnogo  više  u političkoj  i  celokupnoj društvenoj  praksi  u  kasnijem  periodu, samo   jačaju   hegemoniju Srba, odnosno njihovih vladajućih struktura.[3]

Predvođeni delom svojih političkih snaga, i  nizom javnih radnika, oni već početkom  dvadestih  godina  jasno  izražavaju  nezadovoljstvo politikom koja se vodi na štetu Bunjevaca. To će dovesti  do  stvaranja jedne političke linije koja  će  evoluirati  ka  pravcu  opozicije, pristajući  od  1926. uz  najsnažniju   opozicinu   stranku,  Hrvatsku seljačku stranku, nastavljajući  proces diferenciranja  u nacionalnom pogledu ka hrvatstvu.[4]

Period  diktature, suspenzije  parlamentarnog  režima  i  naredni pseudo parlamentarni period, do  1935. karakterišu  politički  procesi daljeg zaoštravanja  između  centralističko  unitarističkih  snaga,  i njihovih kritičara. Najveću političku težinu su imali   zahtevi za promenu državnog uređenja, na  novim, federalističkim  osnovama, koji dolaze iz Hrvatske, iz redova  Radićeve, odnosno u ovom periodu Mačekove  stranke – HSS,  koja  poprima oblike  jedinstvenog nacionalnog fronta.

Nakon donošenja Oktroisanog  ustava  1931. godine, gotovo svi problemi u jugoslovenskoj  državnoj   zajednici,nastavljaju  da  čekaju   svoja razrešenja. Privredno   ekonomski   kolaps celokupne  jugoslovenske privrede, kao posledica velike svetske  krize, nagoveštavao je  period nestabilnosti i u  društveno političkim sferama. Nacionalno pitanje, prelomljeno  kroz  prizmu  suprotstavljenih  nacionalnih   ideologija, zauzimalo je ključno mesto.Srpsko – hrvatski odnosi, bili su u  korenu tog pitanja i jedino je njihovo rešavanje davalo šanse  za  izlaz  iz krize.

Rezolucija  Seljačko  demokratske  koalicije, koju  čine   Hrvatska seljačka  stranka  i  Samostalna   demokratska   stranka,poznata  kao Zagrebačke punktacije, iz  novembra  1932.,i  odmah  zatim  Vojvođanska rezolucija,  koju  donose  grupe  opozicionih   radikala,demokrata   i samostalnih demokrata,u Novom Sadu,decembra iste godine, predlagale su neka rešenja bazirana na novom državnom uređenju,uvođenju federalizma kao leka za narasle probleme. Dobar prijem  tih  političkih  platformi, koje  sadrže  kritiku  centralizma, i  nude  preuređenje   državnog uređenja na bazi davanja širokih autonomija, kod  većine opozicionih političara, pa i  bunjevačkih, prohrvatske  orijentacije,naišao  je  na dobar  prijem. To  će  izazvati,u  narednom  periodu  žestoke  napade prorežimske propagande na njihove tvorce i sve ostale koji su pokazali spremnost  da  prihvataju temeljne stavove iznesene u njima.[5]

NEVEN

U takvim uslovima nastaje i juna  1934. godine  vojni  izveštaj  o „hrvatskoj akciji među Bunjevcima“. Treba naglasiti da  je  vojska  bila jedan od najsigurnijih oslonaca vlastodržaca u Beogradu. Ona je  svojim delovanjima i postupcima gotovo u  celini  bila  okrenuta  izvršavanju zadataka na unutrašnjo političkom planu,očuvanju vlasti snaga oličenih u monarhiji.[6]

Tekst izveštaja  se  prezentira  u  celini[7],  uz  autorove primedbe i objašnjenja koja se daju u napomenama.

Subotica,12.06.1934.

Načelniku Obaveštajnog odeljenja glavnog đeneralštaba đeneralštabnom brigadnom đeneralu gosp. Vuk. Aračiću, Beograd

s molbom na uviđaj

Gospodine đenerale:

O hrvatskoj  akciji  među  Bunjevcima,čiji  uspesi  danas  postaju očevidni, podnosim sledeći izveštaj: Oslobođenje  i  ujedinjenje  je  zateklo   Bunjevce  u  sledećoj situaciji: veliki deo inteligencije je osetno mađarizovan i  ima  malo kontakata sa širokim masama. Narod je sačuvao svoj jezik uglavnom, ali dosta protkan  mađarskim izrazima,što je posledica  pohađanja  mađarskih  osnovnih  škola.  Kao ubeđenim sledbenicima katoličke vere i njenim  fanatičnim pristalicama, njima je svaki pripadnik te vere – bez obzira kom narodu pripada – bliži od pravoslavnih Srba. Prvih godina posle  oslobođenja  se  situacija  toliko  menja,  da inteligencija pokazuje jaku volju za saradnju sa Srbima. Kod masa se to takođe u velikoj meri oseća. U isto vreme počinje se osećati i  akcija Hrvata, da bunjevačke mase pridobiju za sebe. Nju vode  –  svakako  po direktivama iz Zagreba – ono  nekoliko  desetina Hrvata, koji  se  u Suboticu  naseljavaju  kao  činovnici ili predstavnici  slobodnih profesija.[8] Ubacuju  se  lozinke  da  Srbi  žele  da postanu predominantni  i  u ovoj  varoši i ukazuje se na konkretne činjenice, (veliki  broj  Srba  u opštinskoj administraciji,gradonačelnik Srbin, veliki župan   Srbin, narodni  poslanici  mahom  Srbi  itd.) i  njima se veruje.[9] Zajednička rimokatolička vera  je  zajednička  platforma na kojoj  se  oni nalaze. Radićeva stranka, ne kao seljačka nego kao hrvatska  ima  zbog toga u  poslednje  doba  parlamentarnog  režima velikog  uspeha  među masama, i ako je katoličko sveštenstvo tada u glavnom indiferentno.[10] Posle  6.  januara 1929.  zamenjuje  se politička  akcija kulturnom. Subotički istaknuti  Hrvati kao: dr  Katanec i Jankač  – advokati, Mrljak i Mažgon, direktori banaka, sa drugima i sa  nekoliko već hrvatiziranih Bunjevaca[11], rade sistematski, skoro neprimetno, agituju  i  organizuju,  neumorno  i ubedljivo. Oni   imaju   uspeha blagodareći nebrizi i  inertnosti  Srba  i  to  kako  domaćih  tako  i doseljenih. Ne čini se nikakav pokušaj od strane Srba, da  se  Bunjevci privuku, dok ima vrlo mnogo incidenata koji ih ne samo odbijaju,  nego i stvaraju ono psihičko raspoloženje mađu njima,  koje  akciji  Hrvata ide direktno na ruku i unapređuje je. Pored toga se stvara –  opet  iz  sitnih  događaja  –  naka  vrsta antagonizma između katoličkog sveštenstva i naših građanskih i  vojnih vlasti. On počinje i javno da se manifestuje u njihovoj upadljivoj apsistenciji prilikom raznih  verskih  svečanosti,  što  mase  vide  i osećaju. U društvenom životu kontakt između Srba  i  Bunjevaca  svakodnevno slabi, dok ga između Srba i Hrvata skoro nikako  ni  nema.Pada  u  oči apstinencija Bunjevaca i Hrvata u nacionalnim organizacijama  kao  što je Narodna odbrana, Soko, Četničko udruženje itd. i ako  se  od  strane Srba čini sve što je moguće da se oni privuku.[12]  Međutim,  razne neoprezne izjave pojedinaca Srba, koje se rđavo shvataju i zlonamaerno interoretiraju, čine zlo još većim. Gradonačelnik je poslednje dve godine, istina Bunjevac[13], ali su  mu zato mnogi referenti Srbi. Šef policije i svi njegovi pristavi (izuzev jednoga), polovina redara i detektiva su  Srbi, što Bunjevcima bode oči, jer paritet nije zastupljen. Sve te činjenice i mnoge druge bivaju iskorišćene od strane Hrvata sa velikim uspehom. Oni  danas mogu  da  gledaju  na  sledeće  velike uspehe:

1. Da je katoličko sveštenstvo u Subotici,  Bajmoku,  Somboru,  sa biskupom na čelu, potpuno hrvatski orijentisano i stavilo se potpuno u službu širenja hrvatske ideoligije među Bunjevcima.[14]

2. Da se danas skoro sva bunjevačka univerzitetska mladež  školuje u Zagrebu, gde oni postaju hrvatski šovinisti i prenose ta  shvatanja, sa uspehom, u bunjevačke mase.

3. Osnovali  su  Hrvatski  dom  u  Subotici,  koji  je  ekskuzivno hrvatski i rasadnik je te ideologije među Bunjevcima.[15]

4. Sa Hrvatskim domom sarađuju:

Gr 567 1926

Pravila Hrvatskog pjevačkog društva Neven, 1926.

a) Hrvatsko pevačko društvo  Neven  ( pretsednik  dr  Katanec, horovođa advokat Jankač ) koje je tehnički odlično, jako, apsolutno hrvatski nacionalno,  sa oko 100 članova, velikim delom  Bunjevaca. Ono je prošle godine  napravilo  veliku  pevačku  turneju  po hrvatski krajevima naše države (  Hercegovina,  Dalmacija,  Lika,  Zagreb)  i držanje na tom putu mu je bilo takvo da je palo u oči našim  vlastima. Hrvatsko-šovinistički duh, koji su oni doneli sa tog puta,  osetio  se među bunjevačkim masama.[16]

Dr Mihovil Katanec

zadnja

Zadnja strana odobrenja Pravila

b) Bunjevačka  matica,  koja  je  danas  potpuno   u   rukama sveštenstva. Zgradu je kupio biskup, uredio je  tamo  jednu  kapelu. Osnovano je jedno crkveno pevačko društvo, koje tamo  peva. Nedeljom  i praznikom su prostorije te zgrade zborište  svih  onih  Bunjevaca, koji se hrvatski osećaju, a njih je svakodnevno sve više.[17]

v) Pučki krug i Katoličko  momačko  društvo  su  danas  hrvatsko katoličke organizacije sa vrlo jakim uticajem na široke mase.

5) Mlađa bunjevačka književna generacija se  danas  može  smatrati hrvatskom.  Tako na  primer  književnik  Pekić  je  napisao  Istoriju Bunjevaca, pre 3 godine, koja je štampana od Matice hrvatske, ali su je vlasti morale zabraniti jer širi plemenski separatizam.[18]

6) Postoji namera kod biskupa Budanovića, da posle odlaska u  Novi Sad kupi zgradu subotičke železničke direkcije i da je učini središtem hrvatsko-katoličke akcije u Subotici i na severu države.

7) Da danas mađu Bunjevcima ima ljudi koji su spremni i na najveće materijalne žrtve za hrvatstvo i katolicizam, pokazuje primer dr Karla Stipića, advokata i bivšeg gradonačelnika.[19] Pored toga što  on  već sada materijalno potpomaže akcije Bunjevačke matice, on  je  pre  neki dan izjavio da će testamentarno  ostaviti  ceo svoj  imetak   (kuću, zemlju,dosta gotovine, oko 4000 komada obveznica ratne štete) svakako vrlo veliki, za hrvatsko katoličku akciju.

Opaža se  u  poslednje  vreme,  da  ovdašnji  Hrvati  vrlo  vredno posećuju mise i sve katoličke verske priredbe i da je njihova saradnjasa sveštenstvom ne samo savršena, nego da je ono  potpuno  pridobiveno za njihove svrhe.Tako na pr. pada u oči  da  advokat  Rude  Pjecki  iz Bajmoka, pri svakom dolasku u Suboticu, a to je skoro  svaki  dan,  sa jutarnjeg voza odlazi pravo na misu u katoličku crkvu i tek posle toga obavlja  svoje  ostale  poslove. U samom  Bajmoku  je  sa  tamošnjim sveštenikom Hegedišem nerazdvojni prijatelj.

8)  I u sportskom pogledu ovdašnji Hrvati  se  trude  da  dobiju  u svoje ruke  vođstvo  pojedinih  sportskih   klubova  i  da im  udare hrvatski pečat.

25 godina FK Backa iz Subotice - 25-year Jubilee of Bacska Szabadka Football Club - YouTube32

Bačka, početak utakmice, turnira 1926.

To su samo oni upadljivi simptomi, koji  padaju  u  oči. Daleko  je međutim, moćnija ona sitna hrvatsko-katolička propaganda koja se  vodi od strane  pojedinaca  mađu  bunjevačkim  masama  na  raznim  kućevnim sastancima, večerama, domaćim priredbama itd. ne samo u varoši nego  i po salašima, sa ogromnim uspehom.

Uspesi tog svake pažnje vrednog rada nekolicine Hrvata, za ovih 15 godina u Subotici, Žedniku, Bajmoku, Tavankutu, Somboru itd. su  danas ti, da je sva bunjevačka  inteligencija  i  najmanje  80%  bunjevačkog naroda potpuno hrvatski i strogo katolički, ne samo orijentisana, nego i oduševljeno zadahnuta.

Na severu naše države gde je pre  15  godina  bilo samo nekoliko ljudi Bunjevaca, koji su se osećali Hrvatima, mi imamo danas 100  000 novih Hrvata, što je sve posledica upornog, sitnog, sistematskog, marljivog  i  neobično   predanog    rada    nekih   20-30 hrvatskih intelektualaca, koji su se ovamo doselili, te  prema  tome  bili  samo presađeni.

Obaveštajni oficir, Pešadijski potpukovnik, /potpis nečitak/

Treba  istaći  da  se  u  periodu  1918-1934,  u lokalnoj štampi, novinama  i  časopisima,  publicističko –  naučnim  delima, pisalo relativno mnogo  o  Bunjevcima. Obrađivane  su  teme  o  bunjevačkoj prošlosti, poreklu, običajima, aktuelnim političkim događanjima.[20]

Vrednost i zanimljivost ovog izveštaja leži prvenstveno u njegovoj provenijenciji, poreklu. Nastao  za   potrebe obaveštajne  službe generalštaba Kraljevske vojske Jugoslavije, pisan rukom visokog oficira stacioniranog u Subotici, on pruža  i  manje  upućenima,jasnu  sliku  o temama i oblastima iz života Bunjevaca  u  tom  periodu,  na  koje  su vojni pa i vladini krugovi fokusirali svoju pažnju.

U navedenom  izveštaju  je jasno  uočena prohrvatska orijentacija dela Bunjevaca, koja se objašnjeva samo delovanjem  doseljenih Hrvata, aktivnih u  kulturnim i političkim sferama. Time  se skriva, nesumnjivo postojanje i dubljih uzroka takvih  pojava. Taj  proces,  u političkoj sferi, dobijaće  i  u  narednom  periodu  potvrdu, kao   na sledećim  parlamentarnim  izborima, 5. 05. 1935. godine, kada    mesni kandidat, na  listi Udružene opozicije, čiji je nosioc  bio dr Vladimir Maček, zemljoposednik, aktivni javno politički radnik,  Josip Vuković – Đido osvaja, i  pored  evidentnih  pritisaka inepravilnosti prilikom (javnog) glasanja, nadpolovičnu  većinu  glasova u  Subotičkom izbornom okrugu,i dobiva poslanički mandat.[21]

Čitav  izveštaj se  može  bolje  razumeti  i  kao  upozorenje   u pripremama za predizborne aktivnosti, pošto su vladini krugovi,  prema do  tada  postojećim  informacijama  mogli  pretpostavljati,  izrazitu naklonost  biračkog   tela   Subotice   –  najsnažnijoj   opozicionoj grupaciji, HSS, odnosno  Udruženoj  opoziciji. Petomajski  izbori  1935. godine, potvrdili su široko  rasprostranjeno  neslaganje    Bunjevaca, dotadašnjom    političkom    praksom    vladajućih    krugova,    koje je  uspešno  bilo  kanalisano  masovnim   opredeljivanjem   za   listu Udružene opozicije čiji je nosioc bio dr Maček, vođa  HSS-a, odnosno  za kandidata sa te liste u  Subotici Josipa Vukovića Đidu.

                                                                                                                                             Stevan Mačković


[1]  Po  zadnjem  popisu   u  okviru   Austrougarske   države  1910. godine, može se indirektnim putem doći do podataka da je Bunjevaca  bilo 33 208, dok je broj Mađara  54 626,  Srba 3 371, a   Hrvata   20.Ukupan  broj stanovnika  grada  Subotice  je  iznosio 92 232. (Milan Dubajić, Radnički pokret u Subotici od kraja  1918 – 1921, god., Subotica, 1966, st.8.) Po podatcima gradskog Senata iz 1919, (Historijski  arhiv Subotica, dalje HAS, F:47. I 22/1919) dobivenim  na osnovu lokalnog  popisa te godine, vršenog za potrebe  mirovne  konferencije u Parizu, broj Bunjevaca  je  izuzetno  povećan,  i iznosio je 65 135,Srba je bilo 8 737, a Mađara   19 870 od ukupno 101  286. To se može objasniti i velikim izjašnjavanje dotadašnjih „Mađara“ za „Bunjevce“.Za 1934. godinu  jedna tebela  Inžinjerskog   gradskog ureda, daje  sledeće  podatke o  stanovništvu   Subotice. Ukupno  je bilo  102 133  stanovnika,  od toga  Bunjevaca 44 892, Srba 10 054,  Mađara 39 108, Hrvata  900. (HAS,F:275.50) Državni  popisi  vršeni 1921. i 1931. godine kao ni  raniji, nisu   predviđali mogućnost izjašnjavanja  i upisivanja Bunjevaca pod tim imenom.

[2] „Isticanje hrvatstva u Subotici nije godilo ni Srbima ni vladinim krugovima. Oni su htjeli da Bunjevci i nadalje ostanu most  između  Srba i Hrvata za  stvaranje  Jugoslovenstva. Međutim  Bunjevci  su vidjeli da od njih hoće da naprave most zato da gaze  po  njemu. I zato  još  većim  žarom  prigrle  Hrvatstvo  što  opet  razljuti njihove  protivnike te  ih  počnu  nazivati separatistima, mađaronima, itd.“Petar Pekić Povijest Hrvata u Vojvodini,  Zagreb, 1930, st.256.

[3] „Prvi  ustav   u  novoj   državi  sankcionisao  je  princip nacionalnog i  državnog  unitarizma. Prevedeno  na jezik  ondašnje  političke prakse, to je  u stvari  značilo  ozakonjenje  političke  hegemonije građanskih vrhova  Srbije na čelu sa monarhijom.“ Todor Stojkov, Građanska  opziciona  vođstva u  vreme   šestojanuarske diktature (1929-1935), Istraživanja, 1, Novi Sad, 1971, st. 118. Bunjevci  su  jedno  od  prvih  velikih  političkih  razočarenja doživeli prilikom posete njihove deputacije Ministru  predsedniku      Vesniću i Ministru prosvete Pribičeviću, kada je Vesnić izjavio da  ne priznaje Bunjevce za  narodnost, optužujući  ih  da  šuruju  sa   Mađarima, kako saznajemo iz lista „Neven“ od 19.12.1920. br. 279.U      odgovoru Ministru, u „Nevenu“ od 27.12.1920. autor izjavljuje  da  će takvo postupanje naterati Bunjevce da prelaze  u  Hrvate. Smene  bunjevačkih gradskih funkcionera, početkom 1921.  nastavljaju  da      pružaju dokaze o  načinu  vladavine  radikala,što  izaziva  dalje  nezadovoljstvo kod Bunjevaca, pa čak i članova Radikalne stranke,  kao  primer  Ivana  Crnkovića,  narodnog    poslanika,  radikala, koji zbog  zapostavljanja   Bunjevaca  najavljuje  istup  iz  te stranke.“Neven“, 9.01.1921.

[4] Vođe i članstvo Bunjevačko -šokačke stranke izvršili su fuziju sa   Hrvatskom  seljačkom  strankom   27.06.1926. godine.Petar  Pekić,  nav. delo, st.256.

[5] „Vlada je proglasila da je Seljačko demokratska koalicija „listom  separatistička“ i „antidržavna“.U  zemlji su  učestala  politička  ubojstva, pojavile su se i prve  ustaške grupice  koje  su  vršile  diverzije, a vlada  je  nastavila  prijašnji  kurs, pa  je  čak  i  uhapsila Mačeka i osudila ga na tri godine strogog zatvora.“Dušan  Bilandžić, Historija SFRJ, Glavni procesi 1918 – 1985, Zagreb, 1985,  st.24.

[6] Upravo zbog tako postavljenih ciljeva i svrhe vojne  organizacije,  u njoj je zastupljenost  Srba, na  komandujućim  položajima  bila  izuzetno velika. Dušan Bilandžić u navedenom delu, st. 161, navodi  da je od 1918-1929. procenat Srba ministara vojnih bio 100%, a u  generalskom koru 92%.

[7] IAS,F:176.I-9/339. Radi se o prepisu dokumenta, koji je napravljen  na osnovu orginala, dokumenta kucanog  pisaćom  mašinom, ćirilicom  koji se nalazi u Istorijskom arhivu CK SKJ, br 18554/generalštab.

[8] To je ujedno i najbolja pohvala dalekovidnosti i uspješnosti poteza, koji je krajem 1918. i 1919. godine načinjen iz Zagreba, kada je Stjepan Radić uputio niz mladih ljudi, uglavnom slobodnih zvanja, u Bačku, gdje su se zdušno uključili u društveni rad bačkih Hrvata u Subotici, Somboru i drugim naseljima. Ante Sekulić, Hrvati iz južnougarskih područja u godinama od 1918. do 1920., Pro historia croatica 1, Zbornik uz 70. godišnjicu života Dragutina Pavličevića, Zagreb 2002, str. 311. To jezgro aktivista na planu širenja hrvatstva na ovim prostorima činili su: Mihovil Katanec, Ladislav Vlašić, Vinko Žganec, Stjepan Gabrić, Dragan Mrljak, Miroslav Mažgon i drugi. Utvrditi tačan broj  doseljenih  Hrvata  je  praktično  nemoguće. Pored izvesnog broja radnika, među  njima  je  bilo  i  advokata,  industrijalaca, akcionara,  lekara, itd. koji  se  javljaju  i  u  javnom; kulturnom, privrednom ili političkom životu  Subotice,  te ih tako možemo pratiti. Tako se među privrednicima  ističu:  inženjer  Zvonimir  Stilinović, direktor električne centrale, dr Ante Čičić,  veterinar, (Kreševo,1895.) direktor  Gradske  klaonice.

[9] Događaji   oko   smenjivanja   jednog    istaknutog   gradskog  funkcionera,   Dragoslava   Đorđevića,daju   dobru    ilustraciju   nezadovoljstva  i  čak ogorčenosti   dela   bunjevačkih  masa,  politikom nametanja nekih srpskih poltičara na vodeće položaje  u  gradu. On je bio gradonačelnik od 1926. a pre toga, od  1924.  je   bio  Veliki  župan. Njegova  nepopularnost  među  Bunjevcima je  bila izuzetno velika,  pa je 1927. prilikom  njegovog  odlaska sa  funkcije, grad  doživeo najveće manifestacije, izlive  radosti, gde se okupilo  više hiljda  građana. Tom  prilikom  su  „Subotičke novine“, 13.05.1927. na 1. stranici donele  članak  pod  naslovom „Novo oslobođenje“ u  kome se  ističe da  je „…Đorđević nametnut  protiv božjeg i ljudskog prava, da su Srbijanci koji dolaze  ovamo  kolonijalisti  i grabljivci, stručno i  moralno  nekvalifikovani, siledžije, pokvarenjaci i zabušanti“.

[10] Na parlamentarnim izborima  11.09.1927.  u  subotičkom  izbornom  okrugu istaknuta je i lista HSS,čiji je nosioc bio Stjepan Radić. Rezultati  su  za  pristalice  ove  političke  stranke   bili  razočaravajući. Ona je dobila  4  107  glasova  i  nije  uspela da osvoji ni jedno poslaničko mesto. Na  nivou  cele  zemlje, HSS  je isto tako ostvarila slabije rezultate od očekivanih, dobila je  61 poslaničko  mesto a  u prethodnom  sazivu parlamenta je imala 67.  Lokalni , opštinski izbori 6.11.1927. su samo delimično  potvrdili  jačanje HSS u Subotici. U toj borbi za gradsku vlast, od predviđenih  100  mandata  za  gradsku upravu ova stranka je dobila  16 i time  se  našla odmah  iza Narodne radikalne stranke, koja je osvojila  27  mesta u  gradskom Senatu. Videti: Mirko Grlica, Geza Vaš,   Subotičko  višestranačje 1919-1929, Pro memoria, 9, Subotica, 1990.  Parlamentarni izbori 8.11. 1931. godine  onemogućili su isticanje  „plemenskih“ lista, postojala je samo jedna – Zemaljska kandidatska  lista, sa  nosiocem  generalom Petrom Živkovićem, na  kojoj  su  za   Suboticu bila 3 kandidata. Borba se vodila između  dva  bunjevačka   političara, advokata dr Mirka Ivković Ivandekića,  koji  je  dobio 11  664  glasa i  bio  izabran,  te   beležnika  dr  Andrije Pletikosića. IAS, F:176.I-8/299.    Navedeni  rezultati   HSS,  pogotovo  u  Subotici, ne  mogu  se  okarakterisati kao veliki uspesi, ali su očigledno  bili  dovoljno  uočljiv signal da se ta politička opcija razvija i jača.

[11] Matej Jankač, pravnik, rođen je 1881. godine u mestu  Bistra. Od  1920. se  nalazi u Subotici, prvo kao gradski beležnik a zatim kao advokat. Jedan je od osnivača „Hrvatskog  pjevačkog  drušva  Neven“, gde su  i  njegovi  sinovi  Milivoj i  Zvonimir, takođe advokati,  bili  kasnije angažovani. Dr Mihovil  Katanec,( Karlovac, 1893 – Zagreb, 1973.)  pravnik,  advokat, isto je  imao  značajnu   ulogu  u   radu pevačkog društva ali i  nizu  drugih  bunjevačkih   društava  kao i lista „Neven“, čiji je urednik i izdavač bio od 1930. godine. Dragan  Mrljak (Osijek,1891 – ?) je bio direktor  „Prve  Hrvatske štedionice,   podružnice Subotica“,  i  akcionar  u  nizu  subotičkih firmi, kao i Miroslav  Mažgon  (akcionar  „Industrije  željeznog  nameštaja   d.d.“, i dr.).

[12] Zastupljenost Bunjevaca je bila najveća  u  Sokolskom  društvu, u   čijem je članstvu, pa i na rukovodećim mestima bilo i   pripadnika  drugih nesrpskih nacionalnosti, Mađara, Jevreja, Nemaca. Sokolske čete su bile formirane i po okolnim bunjevačkim naseljima, kao na  pr.u Tavankutu, gde su radile čak 4 čete. Statistike Društva  nisu  doduše iskazivale članstvo po nacionalnosti, nego  samo  po  polu, profesiji, itd. Tako saznajemo da sokola 1935.ima 825 u  gradu, a 3 000 u  celoj sokolskoj  župi.Najbrojniji  u  gradu   su   bili  nastavnici-129, đaci, studenti –126 i državni činovnici -120. Izveštaj   o radu Sokolskog društva Subotica za godinu 1935, Subotica,  1936.

[13] Penzionisanog  konjičkog brigadnog  generala  Selimira  Ostojića,  koji je  bio gradonačelnik od 20. 02. 1929, zamenio je na tom  položaju  31. 03. 1933.  godine  inženjer  Ivković  Ivandekić  Ivan, geometar.  Usponu  na  to  mesto  nesumnjivo  je  doprinelo,  omogućilo njegovo  istupanje  iz  članstva  HSS-a  a  pristupanje  provladinoj   JRZ  (Jugoslovenskoj radikalnoj  zajednici).  IAS, F:57.8637/1937

[14] Lajčo Budanović ( Bajmok, 1873-1958 ) je 1.05.1927.god. posvećen  za prvog biskupa bačke biskupije. Isticao se i radom  na  kulturno  prosvetnom  planu. Mnogo više od  njega  je  bio   angažovan   u   političkom  životu , još od  perioda  mađarske  vladavine, župnik  Blaško  Rajić, ( 1878 – 1951 )  koji  je  bio i narodni   poslanik do  6.  XI 1924.godine.

[15] „Hrvatski  Prosvjetni  Dom“  se  osniva   8.03.1926. godine   kao udruženje za prikupljanje priloga za gradnju jednog monumentalnog  objekta, u  kome  bi  se smestila većina subotičkih bunjevačko –  hrvatskih udruženja. Petar Pekić, nav.delo, st.256. Prvi predsednik je  bio dr Stipan  Vojnić Tunić. Planovi za gradnju se  nisu uspeli  realizovati, zbog  pomanjkanja  sredstava, pa je  udruženje našlo   rešenje  1934. godine smeštajem  u adaptiranom   postojećem  objektu, u  Hambašićevoj 4. IAS, F:47. Inženjerski  ured, 4033/1934.

[16] „Hrvatsko  pjevačko  društvo  Neven“  je  1933.godine  pokrenulo  akciju za postavljanje spomen ploče na izvorištu reke Bune. Krajem  godine  je  i  predvodilo  delegaciju  bunjevačkih   društava u  Hercegovinu,  gde je i postavljena ploča,u zid blagajske crkve, sa  prigodnim natpisom. Tom prilikom je  i  održana  turneja  pevačkog  društva, koje je nastupilo i u  Sarajevu, Splitu, Zagrebu  i  drugim  mestima. Petar Pekić, Spomenica  pohoda  Bunjevaca  u svoju  staru  postojbinu, Subotica, st.25-55.

[17]  „Bunjevačka Prosvetna Matica“ je osnovana 1925. godine od strane   najistaknutijih predstavnika prosrpske  struje  među  Bunjevcima,  Marka  Jurića,člana  Narodne  Radikalne stranke, Mare   Đorđević  Malagurski, supruge  Dragoslava  Đorđevića,  Antuna   Vidakovića,  takođe  radikala. Cilj  toga  društva  je  bio  širenje   kulture,  bunjevačke svesti i slavenstva. Uživalo je obilatu pomoć  gradske,  i blagonaklonost centralne  vlasti. Tako  je  dobilo  od  gradskog  Proširenog senata, sumu od 50 000  dinara,  i 52  jutra  gradskih   zemljišta  na  uživanje, kao pomoć  za  svoj  rad. Pored  toga  omogućeno mu je da  kupi  zgradu, ( za  50  000  dinara ) koja  je do tada bila u vlasništvu  grada,  Paje  Kujundžića  9,  ( danas  bioskop „Zvezda“) i da tamo organizuje svoj Dom.1933.god. je  taj  objekat promenio vlasnika, za sumu od blizu 400 000  dinara. Kupac   je bio biskup Lajčo Budanović,odnosno Rimokatolička crkva. Od tada  će postati Dom novoutemeljenog društva „Subotičke Matice“.

[18] Petar  Pekić (rođen 1896.god.  u  Gornjem  Svetom  Ivanu , okolina  Baje), publicista, povjesničar, književnik, jedno je od najistaknutijih imena  među bunjevačkim  intelektualcima  u  međuratnom  periodu.  Za  njegovu bibliografiju videti: Krešimir Bunić, Prilog kulturnoj  povijesti Bunjevačko-šokačkih Hrvata, Subotica, 1946, st.51-53.

[19] Dr. Dragutin Karlo Stipić, rođen  17.01.1883.  godine  u  Subotici, odvjetnik. Do  1926. godine  je radio u gradskoj   službi   kao  „nadodvjetnik“, kada   je  postavljen  za  Velikog  župana, a  na  mjestu  gradonačelnika  ( 1927-1929.) je zamenio Dragoslava  Đorđevića. Bio je jedini gradonačelnik čiji je  položaj   potvržen  i izborom, kada ga je Gradsko predstavništvo,  na  sednici  9.12. 1927. godine izabralo  na  tu  funkciju.

[20] Ivan   Kujundžić, Izvori  za  povijest  bunjevačko – šokačkih  Hrvata,  Zagreb, 1968.

[21]   Od ukupno 32 475 glasača, u  subotičkom  izbornom  okrugu je tom  prilikom glasalo 17 941  (  55%). Lista  Josipa  Vukovića  – Đide   (Subotica,1890-1950) saradnik a lista „Neven“, člana deputacije na  mirovnoj konferenciji  u  Parizu, aktivn og  u kulturno  društvenom  životu, je dobila  9  818  glasova  ili  55 %. To  je  bio i  najveći parlamentarni uspeh   HSS  ( u  ovom  slučaju   kao  dela  Udružene opozicije) u Subotici. Na nivou  čitave zemlje je  vladina  lista osvojila  60,64%  datih glasova, a lista udružene  opozicije 37,36 %. Statistika izbora narodnih poslanika Kraljevine Jugoslavije koji su održani 5.05.1935., Izdanje Narodne skupštine, st. 135.

5 x Subotica i njena istorija (wordpress) ili 5 mojih blogova

https://historysubotica.wordpress.com/

https://subotickaistorija.wordpress.com/

https://suistorijablog.wordpress.com/

https://suistorija.wordpress.com/

https://stevanmackovic.wordpress.com/

kivagott

korice-20-final

  1. Karte za BLATNU KUPKU na Paliću, 1938
  2. Mačkovići svi i svuda
  3. Promocija
  4. Vodotoranj na Paralelnom putu
  5. Predizborna atmosfera…
  6. Bunjevački…
  7. Plan za podizanje rk. katedrale u Beogradu
  8. Lányi Ernő (Erne Lanji) i njegova molba za tromesečni boravak sina u Subotici
  9. Promocija knjige dr Lajoša Hovanja „Sliv jezera Palić“
  10. Bombardovana Subotica, 1944.
  11. DOPRINOS SUBOTIČKIH LEKARA – JEVREJA ZDRAVSTVENOJ SLUŽBI GRADA TOKOM XIX I XX VEKA
  12. Pečati (nekih) subotičkih privrednika, 1918-1941
  13. Urania,radnja za proizvodnju igračaka
  14. Facebook stranica Istorijskog arhiva Subotica
  15. Staniša Neorčić (1868-1926)
  16. Školske prilike, 1918-1941
  17. Subotica 1918-1941, osnovni parametric
  18. Molba Lifka Aleksandra radi prijema u državljanstvo Kraljevine Jugoslavije
  19. Zavičajnost Josipa Rufa
  20. Izveštaj sreskog načelnika Subotice o stanju u srezu 1937. Godine
  21. Subotica 1929. O vodama
  22. Maurice Van Seebeck
  23. PROSLAVA 250. OBLJETNICE DOSELJAVANJA VEĆE SKUPINE BUNJEVACA (1686-1936)
  24. Dr Lajoš Hovanj, SLIV JEZERA PALIĆ
  25. Vizitka Alojzija Stepinca
  26. Seidner Sándor – Samu i njegova fabrika
  27. O NJEGOŠEVU iz Arhiva
  28. Alba M. Kuntić
  29. Henrik Bachrach, veleposednik
  30. Trgovina gvožđem i prometno d.d.
  31. Pravni fakultet, 1932.,posmrtnica
  32. Teniski trener – siromah
  33. Josif Ruf (Ruff Jozséf)
  34. O starim vremenima, Subotici i Arhivu
  35. Dajč Herman, Palić
  36. Broj umrle dece 1934.
  37. Lepotice Subotice, 1924.
  38. Градска Штампарија и Књиговезница
  39. Bilo pa prošlo…
  40. Obdanište Radničke samopomoći 1925.
  41. PREDMETI O KOMUNALNOJ HIGIJENI (1918-1926) IZ ARHIVSKE GRAĐE
  42. Škole između dva rata
  43. Muzealna izložba života subotičkih Srba od starine pa do danas, 11.11.1933.
  44. Štrosmajerova ulica 1985.
  45. Dr Josip Martinis, lekar, Dalmatinac u Subotici
  46. Mijo Mirković (1898-1963), profesor subotičkog Pravnog fakulteta, kao ekonomski istoričar
  47. ИЛУСТРАЦИЈЕ О ИСТОРИЈИ СРБА У СУБОТИЦИ И ОКОЛИНИ
  48. ULOMCI ZA POVIJEST SUBOTICE U 1925. GODINI
  49. Subotica kroz vekove Medjuratni period 29.10.2014.
  50. Subotica kroz vekove Moderna Subotica 12.11.2014.
  51. ULOMCI ZA POVIJEST SUBOTICE U 1925. GODINI
  52. Svetlost, udruženje stud. subot. Prav. fakulteta, Pravila i Poslovnik
  53. Članovi Proširenog Senata (skupštine) grada Subotice 1925. Godine
  54. YouTube, FOTO MIX SZABADKA, SUBOTICA 1900-1945
  55. INDUSTRIJA I INDUSTRIJALCI SUBOTICE (1918-1941)
  56. Holokaust – edukacija o prošlosti, kao uslov boljoj budućnosti na primeru Subotice (O izvorima koji svedoče o žrtvama holokausta sa ovog područja)
  57. Zadužbine sa objektima u Subotici
  58. Popis crkvenih matičnih knjiga u fondu F:451 Istorijskog arhiva Subotica
  59. „Škandal“ ili nešto drugo? (o događanjima nakon nogometnog turnira „Bačke“ 1926. godine )
  60. PALIĆKE TEME
  61. Matična knjiga krštenih 1773.
  62. O PALIĆU I PALIĆANIMA
  63. Kakve su bile gradske zgrade na Paliću 1936. godine?
  64. Od Subotice do Blajburga (Bleiburga), dnevnik partizana
  65. EX PANNONIA
  66. Magyarul
  67. A SZABADKAI TÖRTÉNELMI LEVÉLTÁR 60 ÉVES TEVÉKENYSÉGE
  68. A SZABADKAI POLITIKAI ÉLET A XIX. SZÁZAD MÁSODIK FELÉBEN
  69. Dnevnik Grge Ivandekića, 1944/45
  70. Od Subotice do Blajburga (Bleiburga), dnevnik partizana
  71. Molba vlasnika bordela (IAS, F:47. Gr. 511/1926)
  72. Par podataka o Sokolskom domu na Paliću.
  73. Od kupališnog lekara do narodnog poslanika – dr Gabor Santo (Szánto Gábor)
  74. Josip Vuković – Đido, njegovo političko djelovanje i rezultati, 1926. -1941.
  75. Marko Jurić
  76. KONEN (CONEN) VILIM JAKOBČIĆ
  77. Proslava 15-to godišnjice oslobođenja Subotice
  78. CRVENI KRST U SUBOTICI (1886-1946), A SZABADKAI VÖRÖSKERESZT MEGALAKULÁSÁTÓL A II. VILÁGHÁBORÚ UTÁNI LEGELSŐ ÉVEKIG (1882/1886-1946)
  79. Crtice (beleške) o dvotočkašima u Subotic
  80. Subotica 1933. godine, po izvještaju gradskog Kulturno-socijalnog odjeljenja
  81. Podaci o komunalnoj higijeni
  82. “STANTIĆ I LASSNER” (“BRAĆA PLETL”)
  83. matična knjiga krštenih, župa Sv. Terezije
  84. A szekicsi (Lovćenac) német gyűjtőtábor (1944-1946)
  85. Beleške o Muzičkoj školi između dva rata (1919-1939)
  86. Civilne žrtve među bunjevačkim Hrvatima nakon oslobođenja (1944.-1946.)
  87. Da li ste znali? Hronologija crtica i zanimljivosti iz prošlosti
  88. Aleksandar Lifka (prilozi)
  89. Azilanti radnici šire klice! (1928)
  90. Bioskop KORZO
  91. Cigansko ostrvo
  92. Crni septembar 1928. (sanitetska statistika)
  93. Les amis de la France section de Subotizca, Francuski klub i Francuski Licej
  94. Neke od cena 1932. Godine
  95. Oluja u Subotici 1925. godine (podaci)
  96. Podaci o Ciganima
  97. Policija (Gradska kapetanija) i dešavanja u vezi sa njom
  98. Porodica (Štilinović) sa 11 dece, 1921-1935
  99. Regrutacija 1928. Godiine
  100. Da li ste znali? Hronologija crtica i zanimljivosti iz prošlosti
  101. Štamparija Jugoslovenskog Dnevnika
  102. Subotičani zarobljeni u Rusiji u Prvom sv. ratu.
  103. ZANATLIJE SUBOTICE U DRŽAVNOM POPISU 1828.GODINE
  104. DESETI SUBOTIČKI ARHIVSKI DAN 21.09.2017.
  105. DIPLOMA SLOBODNOG KRALJEVSKOG GRADA MARIA THERESIOPOLIS OD 1779. GODINE
  106. Dokumenti o Srpkinji Sofiji Petrović (1901-1944) iz Budakalasa
  107. Ekonomsko odeljenje, 1919-1927
  108. Emil Libman, GRAĐA ZA MEDICINSKU BIBLIOGRAFIJU SUBOTICE, I, II (1828–2009)
  109. Emil Libman, GRAĐA ZA MEDICINSKU BIBLIOGRAFIJU SUBOTICE – II (1828–2009) Subotica, 2011.
  110. EX PANNONIA
  111. AUTOMOBILSKI KLUB SUBOTICA 1925-1945.
  112. BLAŠKO RAJIĆ I STVARANJE PRVE JUGOSLOVENSKE DRŽAVE
  113. Dr Emil Libman: Prva građanska Bolnica u Subotici
  114. EX PANNONIA 11
  115. Ex Pannonia, br. 17
  116. EX PANNONIA, br. 20
  117. Ex Pannonia, časopis IAS
  118. Fábián Borbála: A Szabadkai villamos és világítási részvénytársaság első évei – 111 éves a szabadkai villanyvilágítás
  119. Lalia Gábor, főlevéltáros: Vándorsáskák a szabadkai határban
  120. PROLOG RATNIH ZBIVANJA
  121. EX PANNONIA
  122. Res mythica vagy res publica? Szabadka polgársága a helyi kiadványok tükrében
  123. SZABADKA POLITIKAI ÉLETE A XIX. SZÁZAD MÁSODIK FELÉBEN
  124. VÖLGYI JÁNOS, SZABADKA EGYKORI POLGÁRMESTERE
  125. Mađarska zgrada” (Trg Lazara Nešića 2)
  126. EX PANNONIA 15–16
  127. FOTO mix
  128. A magyar kenyér ünnepe, 1941. Augusztusában
  129. AERO KLUB Subotica, 60/70 godine
  130. Centar, Radijalac, 1960-tih
  131. Fidelinka, Štafeta, 1980.
  132. Foto mozaik – Subotica kroz XX vek
  133. Fotografije Subotice 60/80-tih godina
  134. Ilustracije za istoriju Subotice u prvoj polovini XX veka
  135. konferencija u “Fidelinki” i izlazak štafete Mladosti, 1980.
  136. Radnje: Gvožđar, Čelik
  137. Srećan Ti rođendan druže Tito
  138. Fotografije (1916-1917) jadranske obale dr Bele Maćašovskog
  139. GRADSKA KUĆA I SUBOTICA (1912-2012) TRAJANJE, PROMENE
  140. IZLOŽBA: SUBOTIČKE GRADSKE KUĆE
  141. Hartman József gépjárműveztök lapja
  142. Hütter Árpád, FAKO D.D.
  143. INDUSTRIJA I INDUSTRIJALCI / IPAR ÉS IPARÓSOK
  144. “ORIENT, TVORNICA ŠKROBA I NUZPRODUKATA”
  145. BELEŠKE O GRADSKOJ PLINARI I ALFONZU SEEREINERU
  146. CIGLANA “MAČKOVIĆ
  147. Dr Matija Bruk (Brück)
  148. DRVOPRERAĐIVAČKA INDUSTRIJA
  149. FABRIKA JOSIPA RUFA (danas PIONIR)
  150. Felsóbásckai Egyesült Gázmalmi R.t. Gornjebačko udruženo paromlinsko d.d.
  151. HARTMANN TEREZA i SUBOTICA U NJENO DOBA
  152. KONRATH RADIO
  153. Mala galerija likova industrijalaca (1918-1941)
  154. Bek Mano (Beck Manó) fabrikant sapuna
  155. FABRIKA DINAMO MOTORA RAJTER LASLA
  156. Herman Lea r. Braun, Marta Albahari i njihova ciglana
  157. Mlinar Svoboda Antun
  158. PIUKOVIĆ & CO.
  159. Margit mlin d.d.
  160. Minerva d.d. ( 1911-1946)
  161. INDUSTRIJA I INDUSTRIJALCI / IPAR ÉS IPARÓSOK
  162. MIRKO ROTMAN i BELA GAJGER (fabrika bicikala PARTIZAN)
  163. Od Kramera do Željezničara a.d.
  164. Od Kramera do Željezničara, Von KRAMER bis zu ŽELJEZNIČAR AG.
  165. OUZOR / Okružni ured za osiguranje radnika
  166. PORODICA INGUS, vlasnici tvornice tepiha MEKKA
  167. PREHRAMBENA INDUSTRIJA (radni rukopis)
  168. Priča o firmi “BRAĆA LENARD
  169. SALAMON GINGOLD, tvornica ribljih konzervi
  170. Szabadka gyáripara és a gyártulajdonosok, 1918–1941
  171. UVOD
  172. Vlasnici i radnici firme Braća Goldner
  173. Istorija zdravstva, vitalna statistika 1925-1927
  174. Prva građanska Bolnica u Subotici – povodom 165 godišnjice osnivanja (1841-2006)
  175. Iz povijesti svakodnevice, od cantora i organisste do senatora (1747- 1773)
  176. IZVEŠTAJ VOJNOJ OBAVEŠTAJNOJ SLUŽBI O BUNJEVCIMA, IZ 1934. GODINE
  177. Kako je “nestala” trska iz Kelebijskog rita (1936)
  178. Karte i mape od XVIII do XXI veka
  179. Karta Maria Tereziopola Gabriela Vlašića (Wlassics)
  180. Katalog analitičkog inventara odjeljena Senata Veliki bilježnik za godine 1919. i 1920.
  181. Keler Vencel, Nemac iz Knićanina u Subotici (1933)
  182. Malo zemlje a mnogo dece (Crtice iz demografske istorije međuratnog perioda)
  183. Moja bibliografija:
  184. Naučno-informativna sredstva, analitički inventari
  185. O analitičkim inventarima fonda F. 47 Senat grada Subotice
  186. ZBIRKA PROJEKATA 1845 – 1989
  187. Novine (i crtice iz novina)
  188. BORBA, 20.06.1924.
  189. NAŠE SLOVO, režimski list
  190. „Glas Naroda“ 1933-1935
  191. O Arhivu
  192. 60 GODINA DELATNOSTI ISTORIJSKOG ARHIVA SUBOTICA
  193. A SZABADKAI TÖRTÉNELMI LEVÉLTÁR 60 ÉVES TEVÉKENYSÉGE
  194. A Szabadkai Történelmi Levéltár legrégibb oklevele (A Szenczy család címeres nemeslevele)
  195. A szegedi szandzsák…/NASELJA, STANOVNIŠTVO I TURSKI POSEDNICI SEGEDINSKOG SANDŽAKA 1570. GODINE
  196. Dokumenti o prohujalim vremenima
  197. MEMORANDUMI
  198. O ALBUMU FOTOGRAFIJA DR BELE MAĆAŠOVSKOG
  199. Prvi gradski Statut (Policijski Pravilnik) iz 1745.
  200. Informacijsko okruženje i naučno-informativna sredstva u Istorijskom arhivu Subotica
  201. Ismertető a Szabadkai Történelmi Levéltár bírósági fondjairól
  202. O Arhivu
  203. Katalog i materijal sa izložbe o tri gradske kuće (1751-1828-1912)
  204. LEVÉLTÁRI KALAUZA
  205. Mesto i uloga Istorijskog arhiva Subotica u realnoj lokalnoj i virtuelnoj svetskoj zajednici
  206. Naučno-informativna sredstva i korisnici, teorija i praksa u Istorijskom arhivu Subotica
  207. O strukturi i profilu korisnika arhivske građe u Istorijskom arhivu Subotica (2005-2008)
  208. PROTOKOL MAGISTRATA POVLAŠCENE KRALJEVSKO-KOMORSKE VAROŠI SENT MARIJA – PRE ZVANE SABATKA 1743-1756
  209. ŠKOLSKO NADZORNIŠTVO SUBOTICA, sumarni inventor
  210. Smiljan Njagul, Istorijski arhiv Subotica u lokalnim elektronskim medijim
  211. Šta se krije u Arhivu? ( ili kako je u Bačkoj Topoli predstavljen Arhiv 2011. godine )
  212. VII subotički arhivski dan
  213. VODIČ KROZ ARHIVSKE FONDOVE ISTORIJSKOG ARHIVA SUBOTICA, I
  214. O Hrvatima u Subotici
  215. Bački Bunjevci u jugoslavenskoj državi (1918-1941)
  216. Bunjevački Hrvati i progoni 1939
  217. Bunjevački Hrvati u svijetlu proslave 250. godina doselidbe jedne veće grupe Bunjevaca (1686-1936)
  218. BUNJEVCI SUBOTICE IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA
  219. CRTICE IZ ŽIVOTA TRI SUBOTIČKE MATICE
  220. HRVATSKI KATOLIČKI ORAO – SUBOTICA
  221. Josip Vuković – Đido, njegovo političko djelovanje i rezultati, 1926. -1941.
  222. MATIJA EVETOVIĆ (crtice kronologije)
  223. MATIJA EVETOVIĆ KAO PARADIGMA POLOŽAJA BUNJEVAČKIH HRVATA U SUBOTICI
  224. Mile Budak u Subotici
  225. SUBOTIČKA PROSLAVA 1000 GODIŠNJICE HRVATSKOG KRALJEVSTVA
  226. Svjedočanstvo o odnosu policije prema hrvatskim prvacima u Subotici uoči parlamentarnih izbora 1925.
  227. O počecima Dužijance i Katoličkog divojačkog društva
  228. O ratnim stradanjima porodice Varga 1941-1944.
  229. PEČATI I ŠTAMBILJI
  230. Podaci o komunalnoj higijeni
  231. PORODILIŠTE “UDARNIK” (1945/46)
  232. Priča o subotičkoj industriji od 1918. do 1941.
  233. HEMIJSKO – KOZMETIČKA INDUSTRIJA (1918 – 1941)
  234. Prvi svetski rat
  235. Gdje su u Subotici pokapani vojnici iz Hrvatske, a gdje subotičani u Hrvatskoj za vrijeme velikog rata (1914.-1919.
  236. Upisi u Matičnu knjigu umrlih (1914.-1919.) subotičkog Matičnog ureda poginulih vojnika bunjevačkih Hrvata ( A-B)
  237. Rat 1941-1945
  238. Crtice o ŽUTOJ KUĆI
  239. Interenirani, ubijani 1941…(O sudbini jednog internirca iz Bačke Topole)
  240. Logor za Nemce u Sekiću (1944 – 1946), Sekić, Konzentrationslager für Deutsche (1944-1946)
  241. Logor za Nemce u Sekiću (1944 – 1946), Sekić, Konzentrationslager für Deutsche (1944-1946)
  242. Imenik žrtava Drugog svetskog rata na području subotičke opštine (i par novih izvora)
  243. SUBOTICA I CIVILNE ŽRTVE NAKON OSLOBOĐENJA (1944.-1946.)
  244. SPORT
  245. A Palicsi Olimpiái Játekók 1880-1914.
  246. JUGOSLAVENSKO ATLETIČKO DRUŠTVO BAČKA
  247. Šta nam govore signature iz građe Arhiva
  248. Stranka traga za pravdom
  249. SUBOTICA IZMEĐU DVA VELIKA RATA
  250. A KÉT VILÁGHÁBORÚ KÖZÖTT TEVÉKENYKEDŐ SZABADKAI IPAROSOK NEMZETISÉGI ÖSSZETÉTELE
  251. MANIFESTACIJE I KULTURA U SUBOTICI (1918. – 1923.)
  252. O javnim službenicima (službama) u Subotici (1918–1941)
  253. Proslava 15-to godišnjice oslobođenja Subotice 1933.
  254. Razgovor o tome šta je bilo
  255. ŠKOLSKE PRILIKE U SUBOTICI 1915-1941 (1945)
  256. Subotica 1933. Godine
  257. ULOMCI ZA POVIJEST SUBOTICE U 1925. GODINI
  258. Subotica, mozaik istorije, XX vek
  259. Bibliografija arhiviste Lasla Mađara ( 1-328)
  260. GALERIJA LIKOVA
  261. Subotica, mozaik istorije, XX vek
  262. GALERIJA LIKOVA
  263. “BRAĆA GOLDNER”
  264. Gradski bibliotekari Mijo Mandić i Rade Lungulov
  265. Jevrejska zajednica, crtice
  266. Hartmann, Rothman /Geiger, Kopp, Steiner, Ruff, Gingold
  267. Švimer Lili (Schwimmer), talentovana a siromašna učenica Muzičke škole.
  268. Ličnosti, poznate i manje poznate
  269. Blaško Mesaroš (1887-1938), teolog-pisar-bibliotekar-samoubica
  270. Dr Marcel Lebl ( Löbl Mársel), advokat
  271. Dr Matija Rabštajn
  272. Dr Mijo Mirković, Subotica i Pravni fakultet u prvim godinama od njegovog dolask
  273. Dr Mirko Kosić, crtice
  274. CONEN VILIM JAKOBČIĆ
  275. Jakša Damjanov
  276. JOSIP HARTMAN
  277. Karlo Dragutin Napravnik
  278. Dr Ney Vladislav, lekar za ženske bolesti
  279. FRANJA SILBERLAJTNER (Szilberleitner Ferenc)
  280. Galerija portreta istaknutih (i manje istaknutih) subotičana u periodu 1918.-1941.
  281. Brumer Julije (Brummer Gyula) i “PRVA SUBOTIČKA TVORNICA BOMBONA I ČOKOLADE”
  282. Dobro nam došao druže TITO!
  283. GALERIJA LIKOVA
  284. Ličnosti, poznate i manje poznate
  285. Galerija portreta istaknutih (i manje istaknutih) subotičana u periodu 1918.-1941.
  286. dr KATANEC MIHOVIL
  287. Jedan grof u Subotici- Raul Busseul
  288. Geza Klein (Komor) i njegova fabrika
  289. IVAN SARIĆ, prvi letač ali i biciklista, fudbaler…
  290. Jeremić, Risto, liječnik, povjesničar zdavstvene kulture, publicist
  291. KIZUR IŠTVAN
  292. Molba pčelara Ive Bukvića za osnivanje pčelinjaka pri Poljoprivrednoj školi na Paliću (1919.)
  293. ph. Alfred Blum
  294. O familiji Schwitzer
  295. O fimiliji Škaljer (Skaljer) u Subotici
  296. Sever Zvekić
  297. Stevan Vaci (Váczi István)
  298. Vajar Franja Matuška (Matuska Ferenc szobrász )
  299. Đorđe Defrešvil (George de Frescheville)
  300. Đula Vali (Váli Gyula)
  301. Алекса Ивић
  302. Mladen Prodanović, policajac, aferaš, ratni zločinac
  303. Gde su u Subotici “radile” prostitutke 1925. Godine
  304. HORTUS, rasadnik
  305. HOSSZÚ SZABADKAI XX. SZÁZAD
  306. Subotica, mozaik istorije, XX vek
  307. Javna burza rada, podružnica Subotica
  308. Kadrovi iz Lifkinih filmova
  309. Kako je Lazar Stipić planirao prodaju vrijednih mađarskih gradskih umjetnina
  310. Ko je bio Blaško Rajić a ko Ivan Milutinović? (ili, zašto bi kerska škola trebalo da nosi Blaškovo ime)
  311. Odnos vlasti prema prostituciji u Subotici pre i nakon II svetskog rata
  312. Podaci o lovstvu i lovcima, tridesetih godina
  313. Prilog istoriji razvoja Ekonomske škole “Bosa Milićević” u Subotici u periodu od 1950-1960. Godine
  314. Proslava 15-to godišnjice oslobođenja Subotice
  315. Spomenik Jovanu Nenadu Crnom
  316. ŽIVOT I RAD DR ANTONA KOVAČA – prvog upravnika Građanske bolnice u Subotici
  317. Subotičke fabrike – zagađivači Palića u 1939. Godini
  318. (English?) airplane crashed near Palic in May 1944, Avion ( engleski?) pao kod Palića maja 1944.
  319. Crtice o tome kako je Subotica gazdovala Kupalištem Palić u međuratnom periodu (1918-1941)
  320. GRADSKA EKONOMIJA NA PALIĆU
  321. O ribarstvu na Paliću (1922-1948)
  322. Od kupališnog lekara do narodnog poslanika – dr Gabor Santo (Szánto Gábor)
  323. Planovi za podizanje dvije nove crkve na Paliću
  324. Šta su zahtevali Palićani na zboru Narodne Radikalne Stranke 1926. godine” je zaključana
  325. Strani turista propao kroz molo na Štrandu – tužen “Napló” !
  326. Subotičke fabrike – zagađivači Palića u 1939. godini” je zaključana
  327. Szabadkai iparosok nemzetiségi összetetéle a két világháború között, BÁCS-KISKUN MEGYE MÚLTJÁBÓL XXVI, Kecskemét, 2014, 88-104.
  328. SZENT MARIA KIVÁLTSÁGOS KIRÁLYI KAMARAI MEZŐVÁROS TANÁCSÁNAK JEGYZŐKÖNYVE – KORÁBBI NEVÉN SZABATKA
  329. Születési anyakönyv 1886. zsidó hitközség, MKR Jevreja
  330. Toponimi-Jakobčić naselje, Ćirina ćoša, Manojlović salaš
  331. ZABAVIŠTA IZMEĐU DVA SVETSKA RATA
  332. Zločini, prestupi, prekršaji
  333. БАЈМОК, BAJMOK, BAJMAK…
  334. КРШТЕНИ ПРАВОСЛАВЦИ, 1777.
  335. НОВИНЕ, NOVINE, TISAK, ÚJSÁGOK
  336. Bunjevačke Novine (1924-1927, 1940-1941)
  337. Szabadkai iparosok nemzetiségi összetetéle a két világháború között, BÁCS-KISKUN MEGYE MÚLTJÁBÓL XXVI, Kecskemét, 2014, 88-104.

https://stevanmackovic.wordpress.com/wp-admin/nav-menus.php

Struktura menija

Poredajte stavke kako želite. Kliknite na strelicu desno od stavke da prikažete dodatne opcije za konfiguraciju.

  1. PočetnaKorisnički linkUredi
  2. Šta je bilo nekada davno, davno…Korisnički linkUredi
  3. O stanovništvu, 1702-1931 (Subotica, Novi Sad) podstavkaStranicaUredi
  4. Vermes Gábor plaća najviše poreza ili ko su 1892. bili virilisti podstavkaStranicaUredi
  5. Kad gore vatrogasci (požar u tornju Gradske kuće, 1923.) podstavkaStranicaUredi
  6. ZBIRKA KOPIJA F:172 podstavkaStranicaUredi
  7. Subotičke fabrike sa preko 50 zaposlenih, 1931. podstavkaStranicaUredi
  8. O Tavankutu iz Arhiva podstavkaStranicaUredi
  9. Službenici Grada, 1926-1940podstavkaStranicaUredi
  10. Iskrice iz tmine prošlostiKategorijaUredi
  11. Vermes Gábor plaća najviše poreza ili ko su 1892. bili virilisti podstavkaStranicaUredi
  12. Spisak ličnosti izabranih 24.11.1918. za delegaciju Subotice za veliku narodnu skupštinu u Novom Sadu 25.11.1918. podstavkaStranicaUredi
  13. Iz arhivske građeStranicaUredi
  14. Diploma iz 1779. podstavkaStranicaUredi
  15. Kao posledica rata kriminalitet se razvio u većoj meri! (1924)podstavkaStranicaUredi
  16. Kupatilo 1905. (po reklami Wiesz Antala) podstavkaStranicaUredi
  17. Subotica 14.03.1945. – „…nekolicinu streljati!“ podstavkaStranicaUredi
  18. Subotica na starim kartama i mapama/SZABADKA A RÉGI TÉRKÉPEK TÜKRÉBEN, izložbapodstavkaStranicaUredi
  19. Šta je bilo zabranjeno raditi u gradu 1745. godine podstavkaStranicaUredi
  20. Srbin, rimokatolik – J.M.SpartakpodstavkaStranicaUredi
  21. Verska struktura stanovništva Subotice 1931. godine podstavkaStranicaUredi
  22. Kolaž fotografija (1900-1945)podstavkaStranicaUredi
  23. Socialno higijenska pitanja, 1935.podstavkaStranicaUredi
  24. Kolaž fotografija (1900-1945)StranicaUredi
  25. ŽUTA OBALA, SÁRGA PART, PalićpodstavkaStranicaUredi
  26. Festival OMLADINA podstavkaStranicaUredi
  27. Subotički biografski leksikon, Szabadkai életrajzi lexikonStranicaUredi
  28. MAGYAR LÁSZLÓ/LASLO MAĐARpodstavkaStranicaUredi
  29. Dr Grigorije Demčenko, crticepodstavkaStranicaUredi
  30. Prilozi o familiji Lelbach podstavkaStranicaUredi
  31. Nadrabi dr Geršon Jožef /dr. Gerson József podstavkaStranicaUredi
  32. Dragomir dr Dimitrijević, advokatpodstavkaStranicaUredi
  33. Adalékok kiemelkedő szabadkai zsidó gyárosok portréjához (Hartmann, Rothman/Geiger, Kopp, Steiner, Ruff, Gingold) podstavkaStranicaUredi
  34. Borošić Vladimir (Borosich Valdemár) podstavkaStranicaUredi
  35. Basser Josip, nadkantor Jevrejske verske opštone podstavkaStranicaUredi
  36. Ilija Alčin učenik Gimnazije 1926.podstavkaStranicaUredi
  37. Srbin, rimokatolik – J.M.SpartakpodstavkaStranicaUredi
  38. Brummer Gyula i njegova Prva subotička fabrika bonbona i čokolade („Elsö szabadkai cukorka és csokoláde gyár“) podstavkaStranicaUredi
  39. Dragutin Karlo Stipić podstavkaStranicaUredi
  40. Ivan Vojnić Tunić, prof. matematike – prilozi za biografiju podstavkaStranicaUredi
  41. Crtice o Cvetku Horvatu, policijskom kapetanu podstavkaStranicaUredi
  42. Matej Jankač podstavkaStranicaUredi
  43. Ko je bio na čelu Subotice od 1902. do 1941. godine podstavkaStranicaUredi
  44. Moja bibliografija i radoviStranicaUredi
  45. Moje knjige (monografije)podstavkaStranicaUredi
  46. Industrija i industrijalci Subotice 1918-1941 podstavkaStranicaUredi
  47. ЦРВЕНИ КРСТ У СУБОТИЦИ, CRVENI KRST U SUBOTICI, A SZABADKAI VÖRÖSKERESZT, 1886 – 2006 podstavkaStranicaUredi
  48. ČELNI LJUDI SUBOTIČKOG CRVENOG KRSTA (1886-1946)podstavkaStranicaUredi
  49. Jegyzőkönyv Szabadkán 1941. július 19.-én délután ½ 6 órakor a Magyar Vörös-Kereszt Egylet alakuló gyűlésén. podstavkaStranicaUredi
  50. Predškolstvo u Subotici, monografija podstavkaStranicaUredi
  51. Subotica i likvidirani civili nakon oslobođenja grada (1944.-1945.)/Szabadka és felszabadulás után (1944.-1945.) áldozatul esett polgári személyekpodstavkaStranicaUredi
  52. Moje studije i članci podstavkaStranicaUredi
  53. A szabadkai iparról (1918.-1941.)podstavkaStranicaUredi
  54. KULTURNA DOGAĐANJA U SUBOTICI  U PRVIM GODINAMA NAKON RATA ( 1918.  – 1923. )podstavkaStranicaUredi
  55. Josip Vuković – Đido, njegovo političko djelovanje i rezultati, 1926. -1941. podstavkaStranicaUredi
  56. O počecima Dužijance i Katoličkom divojačkom društvu podstavkaStranicaUredi
  57. Civilne žrtve među bunjevačkim Hrvatima nakon oslobođenja (1944-1946) podstavkaStranicaUredi
  58. ULOMCI  ZA POVIJEST  SUBOTICE U 1925.  GODINI podstavkaStranicaUredi
  59. A MODERNIZÁCIÓ  HORDOZÓIKÉNT FELLÉPŐ  ZSIDÓ GYÁRIPAROSOK SZABADKÁN,  AZ 1918-1945 KÖZÖTTI IDŐSZAKBAN podstavkaStranicaUredi
  60. Subotica 1933. godine, po izvještaju gradskog Kulturno-socijalnog odjeljenja podstavkaStranicaUredi
  61. Adalékok kiemelkedő szabadkai zsidó gyárosok portréjához (Hartmann, Rothman/Geiger, Kopp, Steiner, Ruff, Gingold) podstavkaStranicaUredi
  62. O Subotici u Vojnoj granici i Franzu Vaničeku  u djelima Ištvana IvanjijapodstavkaStranicaUredi
  63. KATOLIČKI KRUG podstavkaStranicaUredi
  64. Bački Bunjevci između Beograda i Zagreba (1918.-1941.) podstavkaStranicaUredi
  65. Utjecaji državne ideologije i prakse na subotičke Bunjevce (1918.-1941.)  skica podstavkaStranicaUredi
  66. UTJECAJI DRŽAVNE IDEOLOGIJE I PRAKSE  NA SUBOTIČKE BUNJEVCE (1918.-1941.) podstavkaStranicaUredi
  67. O ratnim stradanjima porodice Varga 1941-1944. podstavkaStranicaUredi
  68. Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti  (1918.-1929.) podstavkaStranicaUredi
  69. (English?) airplane crashed near Palic in May 1944 podstavkaStranicaUredi
  70. Subotičke fabrike – zagađivači Palića  u 1939. godini podstavkaStranicaUredi
  71. Referati, izlaganja, prezentacije…podstavkaStranicaUredi
  72. Moja mala hemeroteka 2002-2018 (Stevan Mačković, Istorijski arhiv Subotica) podstavkaStranicaUredi
  73. Szabadkai Történelmi LevéltárpodstavkaStranicaUredi
  74. O SUBOTICI I FRANJEVCIMA POVODOM 300. OBLJETNICE FR. REZIDENCIJE podstavkaStranicaUredi
  75. Petar Pekić, život i djelo podstavkaStranicaUredi
  76. Iskustva Istorijskog arhiva u Subotici na polju E – arhiva (Stevan Mačković, Istorijski arhiv Subotica, Subotica) podstavkaStranicaUredi
  77. O zaštiti i čuvanju arhivskog i reg. gradiva u pismohranama udrugapodstavkaStranicaUredi
  78. ŠTA SE KRIJE U ARHIVU?StranicaUredi
  79. Molbe za dozvolu gradnje kuća, 1925. podstavkaStranicaUredi
  80. Subotica 14.03.1945. – „…nekolicinu streljati!“ podstavkaStranicaUredi
  81. Vermes Gábor plaća najviše poreza ili ko su 1892. bili virilisti podstavkaStranicaUredi
  82. ELEKTRIČNA ŽELJEZNICA I OSVETLJENJE D.D. − SUBOTICA/Szabadkai Villamos Vasut és Világítási R.t. (1897–1946)podstavkaStranicaUredi
  83. 19 GIMNAZIJA „MOŠA PIJADE“ GIMNÁZIUM – SUBOTICA (1852- ), 1852-1977 (podaci, dileme…)podstavkaStranicaUredi
  84. Crtice iz građe o promeni imperiuma (1.4.1919. Zapisnik Narodnog Odbora Subotica)StranicaUredi
  85. Svedočanstva o životu u Subotici nakon prisajedinjenja/ Odabrani dokumenti Ekonomskog odeljenja Grada Subotice (1919. godine)podstavkaStranicaUredi
  86. A  SZABADKAI POLITIKAI ÉLET A XIX. SZÁZAD MÁSODIK FELÉBEN    StranicaUredi
  87. Szabadkai Történelmi LevéltárStranicaUredi

Postavke menija

HRVATSKI KATOLIČKI ORAO – SUBOTICA

Objavljeno kao Hrvatski katolički orao – Subotica kroz arhivsko gradivo, Klasje naših ravni, 3 – 4, Subotica 2007, str. 90 -105

„Hrvatski katolički Orao – Subotica“

            U Historijskom arhivu Subotica, kao fond „Hrvatski katolički orao – Subotica” (1920-1929)[1] fragmentarno je sačuvano arhivsko gradivo o toj organizaciji. Iz njega se može dobiti sažeti pregled nastanka i djelovanja orlovstava u Subotici.

1927 pecat

1927.

            Početkom dvadesetog stoljeća započinje krčki biskup Antun Mahnić veliko gibanje među katoličkom mladeži koje je nazvano Katolički pokret. Cilj pokreta bio je suprotstaviti se liberalizmu koji je sve više nadirao u naše krajeve iz europskih zemalja i potiskivao vjeru i njezine vrijednosti iz javnog života. To će biti začetak formiranja Orlovstva kao posebne organizacije koja imala je za cilj odgoj mladeži u vjerskom, intelektualnom, moralnom i tjelesnom pogledu. Ono što se kod orlova u vanjskoj djelatnosti najviše opažalo bila je njihova gimnastička aktivnost s priredbama, sletovima i ostalim manifestacija. No, kako svedoče riječi dr Ivana Merza[2] „Hrvatsko Orlovstvo nije samo neka gimnastička organizacija, već je ona jedan katolički prosvjetni omladinski pokret koji ima u svome programu i tjelesni odgoj omladine, a do u tančine provodi smjernice koje Sveta Stolica daje tako zvanoj Katoličkoj akciji“.[3]

HAS, f 48.1.13.

            Jedna od disciplina na takmičenjima „Orlova“, koja se sastojala u davanju točnih odgovora iz „Zlatne knjige“[4] i povijesti i uređenju organizacije, na koja su članovi – vježbači morali da, poput ispita u vrsti odgovaraju, i na osnovi toga osvajaju bodove, daje nam kratki i jezgroviti prikaz i povijest čitave Orlovske organizacije[5].

            U materijalu iz 1922. godine[6] u njima je stajalo:

„Što je Orao?

            Orao je organizacija poštene katoličke omladine.

Kakovu zadaću ima Orao?

            Zadaća Orla je: svu hrvatsku omladinu, koja katolički misli i hoće da se po kršćanskim načelima u životu ravna, združiti u jednu četu: tu mladenačku četu izobražavati umno, ćudoredno i tjelesno; pomoću te omladine oduševljavati, utvrđivati i zagrijavati narod za uzore kršćanskog mišljenja i življenja.

Što je podloga Orlovom djelovanju?

            Podloga cijelom Orlovom djelovanju je katolička vjera; njezina načela i zapovjedi, kako nam je dao Bog i s. Katolička Crkva.

Kako je razdijeljen rad Orla?

            Rad Orla se dijeli na: tjelovježbeni, izobrazbeni i organizatorni.

Što je svrha tjelovježbanog rada Orla?

            Svrha Orlovog tjelovježbenog rada je: uzgojiti tjelesno i duševno zdrav hrvatski narod.“

            Iz povijesti organizacije neka od pitanja i odgovora su bila i slijedeća.

„Tko je osnivač Orlovske organizacije?

            Osnivači orlovske organizacije jesu pokojni Dr. Janez Krek i Dr. Antun Korošec.

Kakav je bio razvoj Orlovske organizacije?

            Orlovska organizacija razvila se najprije u Sloveniji kao odsjek Slovenske kršćansko – socijalne sveze, a iza I. Slavenskog orlovskog tabora u Mariboru g. 1920. otpočela je kod nas u okrilju Hrv. Kat. Nar. Saveza.

Koje je pravo ime našoj cjelokupnoj organizaciji?

            Naša se organizacija zove: Jugoslavenska orlovska Sveza. Sjedište je u Ljubljani.

Jeli J.O.S. potvrđena od vlasti?

            Jest! J.O.S. ima pravila potvrđena riješenjem ministarstva unutrašnjih dela kralj. SHS od 3. avgusta 1921. br. 2007.

Kako je J.O.S. razdijeljena?

            J.O.S. imade sada 2 podsveze i  1 podsavez: Orlovsku i orlišku podsvezu u Ljubljani i Orlovski podsavez u Zagrebu. Ovi se opet dijele na okružja.“[7]

            Subotički Orlovi prvo (tokom 1921.) djeluju kao „Gimnastički odsjek“ pri  „Savezu gimnastičkih odsjeka u Zagrebu ( dalje SGO), Đačko okružje“

            Sačuvana je prepiska SGO i odsjeka u Subotici koga je tada vodio Željko Vidaković (sa stanom Beogradski put 27), u kojoj je i „Vjesnik SGO“[8] koji donosi nove informacije o pokretu u nabraja i određuje kakvih se normi imaju držati članovi organizacije. Tako „Vjesnik“ iz rujna 1921. god. II, br. 1, pored drugog opisuje kakva treba da je „tjelovježbena odora: modre vježbaće hlače, crveni pojas i majica“, kako i odakle treba nabaviti „Zlatnu knjigu“, informira o predviđenom sveorlovskom taboru u Brnu  mjeseca kolovoza 1922., te kakvo ima biti držanje prema sokolstvu. U tom dijelu se ističe da se „pripremaju našoj braći progoni – te se braća upozaravju da se pokore svim odredbama škole i da na izazove ne reagiraju, već da i sokolsku gimnastiku polaze, ali da pomno prate sve događaje, držanje učitelja gimnastike spicialno i da sve točno i savjesno javljajuSGO-u.“

HAS, f 48.1.18.1924 vjezbe

       U broju 2 saznajemo da su „Jugoslavenskoj orlovskoj zvezi“ (dalje JOZ) sa sjedištem u Ljubljani, od strane Ministarstva unutrašnjih dela u Beogradu pod br. 2007. od 3. kolovoza 1921. odobrena pravila. Tom ustroju se pokušavaju prilagoditi i postojeći odsjeci, iščekujući dalje orginazacione upute, kao na. pr. formiranje „pokr. Odbora u Splitu, Sarajevu, Subotici itd.“[9]

            O deljem razvoju orlovstva i vezama sa orlovima u Subotici, svjedoči i kasnija prepiska iz arhivskog gradiva. U Osijeku je djelovalo „Osiječko orlovsko okružje“ koje svojim dopisom 29. XI 1921. javlja „Orlovskom odsjeku u Subotici“ da je 20. XI održana glavna skupština okružja na kojoj nije bilo delegata iz Subotice, no da preglednice i mjesečnu članarinu od 1 krune, imaju slati upravo njima.

            Prva javna orlovska akademija u Subotici  je održana 8. XII 1921. Tada je brat predsjednik Željko Vidaković čitao referat  Najveći orao, o dr Mahniću[10], a brat tajnik Grga Tumbas referat Mens sana in corpore sano. Govoreći o Mahniću brat Vidaković ističe: „Orlovske organizacije nije ustanovio dr Mahnić, ali ipak slobodno možemo reći, da su one izrasle iz ideja koje je posijao Mahnić, te iz pobude, koje je on davao.“[11] Iz „Osiječkog Orlovskog okružja“ stigle su i čestitke zbog uspješno održanog javnog nastupa – akademije.[12]

            Na osnivačkoj skupštini održanoj 18. IX. 1921., sa prisutna 32 člana, osnovan je  „Orlovski odsjek u našoj bijeloj Subotici“. Krajem godine iz zapisnika sa redovne skupštine saznajemo više o tom događaju i dotadašnjem radu.

            „Izveštaj tajnika Orlovskog odsjeka na skupštini održanoj 17/XII.1921.

Braćo! Vi svi znadete, da je u cijeloj našoj državi rašireno jedno liberalno, bezbožno, moderno društvo, koje sa svojom organizacijom, hoće oslobođenje slavenskog naroda ispod tuđinskog gospodstva i oslobođenje slavenske duše od pape, od Rima, od katoličke crkve, a to je sokolsko društvo. Ovo liberalno društvo se raširilo i u Vojvodini, kao u jednom dijelu naše države, a tako i u našoj bijeloj Subotici, kao gradu Vojvodine. Subotička sokolska organizacija se urotila nama kršćanima i katolicima strgne krst sa čela, da nam iščupa vjeru u Boga, a da nam u srce usade, vrtoglavo očajnu modernu misao, kojoj već nije potrebna religija, Bog i crkva, jer je to samo za neukog i glupog čovjeka. Napadali i terorizirali su nas pojedinca, tako da su nas nagnali i tim su postupkom dostigli to, da smo mi katolici uvideli iz opravdane samoodbrane potrebu osnutka jednog gimnastičkog društva, da možemo odoljeti tom našem zakletom neprijatelju, jer samo čvrsta organizacija u zajedničkoj borbi za uzvišenim ciljevima i samo jednodušna veza svijuh snaga može uspjeti. I mi se obratismo Orlovskoj ideji, koja se po kršćanskim načelima ravna, koja svoj prosvjetni rad temelji  i dovodi u sklad sa kršćanstvom.

            Zato smo 18-od septembra 1921. sazvali skupštinu, te smo sa 12 članova iz višeškolske sekcije i sa 20 članova iz nižeškolske sekcije, ukupno 32 člana osnovali Orlovski odsjek i u našoj bijeloj Subotici. Time smo sagradili temelj, na kojem treba još mnogo raditi i zidati, da ga dovršimo. Ovom Orlovskom odsjeku je glavno sredstvo za obrazovanje tjelovježba, zato odmah smo i mi počeli graditi i zidati na naš osobni temelj t.j. počelismo se vježbati. Isprva je to kod nas išlo malo teško, braća su netočno i neuredno dolazili na vježbe, ali zato nismo klonuli, jer je svaki početak težak, svaki je brat vježbao kod kuće, te je nedjelno samo jedanput dolazio na zajedničku vježbu, jer nijesmo imali zato dosta zgodno mjesto i lokal, nego smo se vježbali u dvorištu „Kat. Doma“, dok nam napokon nijesu dozvolili da vježbamo u velikoj dvorani i to samo dvaputa nedeljno, jedanuput članovi, jedanput naraštaj. Ali mi smo po mogućnosti održali vježbe nedeljno dvaput, tako da smo zakratko vrijeme uvježbali neke vježbe, te smo već na đački dan 8.XII.1921. g. mogli prirediti jedan javni istup, akademiju, koja je na naše najveće iznenađenje ispala iznad očekivanja, jer nas je i moralno i materijalno pomogla, da naš daljni rad mogli budemo sa većom silom i energijom, nego dosada nastaviti. Na akademiji su se održali razni referati i vježbe i to:

1. „Proslov“ preč. g. Ante Skenderovića

2. „Najveći Orao“ Željko Vidaković predsj.

3. „Borba“ (od Mlinarića) deklamovanje Veco Čović nač.

4. „Naraštajske vježbe“ izvodi naraštaj

5. „Članske vježbe“ izvode članovi

6. „Mens sana in corpore sano“ drži Grgo Tumbas taj.

Detaljni izveštaj o javnoj akademiji i vježbi će dati brat načelnik. Osim toga smo održali još četiri odborske sjednice.

Ovo bi bio moj detaljni izveštaj o dosadnjem radu i napretkunašeg odsjeka.

Subotica, 17. decembra 1921.

Željko Vidaković                                                                      Grgo Tumbas

predsjednik                                                                              tajnik“[13]

            „Hrvatska podsveza Jugoslavenske Orlovske Sveze – Zagreb“ 31.X .1921.  javlja „Orlovskom odsjeku u Subotici“ da je na sjednici predsjedništva zaključeno da se odsjeci Osijek, Vukovar, Vinkovci, Subotica i  Đakovo sjedine u „Osječko orlovsko okružje“.[14]

            Subotička organizacija djeluje pri „Osječkom orlovskom okružju“. Redovno se razmjenjuju informacije, stižu dopisi, okružnice,  „Vjesnik“, „Tehnički prilozi“,  iz „Osječkog orlovskog okružja“. Isto tako uplaćivana je članarina. Posebno je bilo zanimanje subotičana za veliki orlovski slet u Brnu, koji se održavao polovicom srpnja 1922[15]. Iz Osijeka su stizale i sugestije da se za aktivnosti Orlova pronađe okvir i suradnja u nekom „bunjevačkom prosvjetnom društvu, koje je za vreme Mađarske vršilo nacionalnu zadaću“[16] a koje bi time pružilo zakonsko utemeljenje za djelovanje. U vezi s time upućeni su na pravnika dr Katanca[17] „koji je vrlo vješt u svemu tome“.

            Saznajemo da su na sjednici „Okružnog vijeća“ 7. svibnja 1922. u Osijeku, prisutni su bili zastupnici iz Osijeka, Subotice, Vinkovaca i Vukovara. Neki od zaključaka tada doneseni su i da će se za okružje prirediti „obligatan“ nastup u Gradištu, da prijave za Brno mogu da se provjere u „Hrvatskoj Odbrani“, da članarina za svakog člana iznosi 50 para mjesečno.

            Brat Željko Vidaković delegiran je za suca na natjecanju orlovskog okružja u Gradištu koje se predviđalo za 5. VII. 1922.

            Subotički Orlovi su željeli gostovati u Somboru u prostorijama „Kola“, te je zbog toga somborski stanovnik Antun Bošnjak podnio prijavu Redarstvenoj kapetaniji Sombor, a ona je riješila da pošto nema dokaza „da „Subotički orlovski odsek“ ima od nadležnog ministarstva odobrena pravila“ zabrani takvu aktivnost.[18]

            Glavna skupština Okružja zakazana je za 29. X 1922. u Osijeku. Prisustvovala je i delegacija iz Subotice.

            I u 1923. nastavljena je prepiska između Orlova Osijeka i Subotice, doduše slabijeg intenziteta nego u protekloj godini.[19] Tako „Osiječko orlovsko okružje“  17.V. piše „Ne možemo da pojmimo vašu šutnju ove godine. Vaš je odsjek bio lanjske godine tako revan u dopisivanju, a ove godine ide vrlo slabo.“[20]

            Na nivou Okružja, kako saznajemo iz građe, odvijale su se redovite aktivnosti, pripreme za glavnu skupštinu, okružna priredba, prikupljanje podataka o odsjecima, …

„Nesnosne političke prilike proizvele su i nesumnjivi utjecaj na naš pokret..“ kaže se u okružnici OOO

            Na organizacionom planu, u 1924. godini, nakon fuzije „Orlovskog podsaveza“ i „Katoličkog omladinskog saveza“ u „Hrvatski orlovski savez“ (HOS)[21], i subotička organizacija pokušava da slijedi ustrojenu  shemu. U Suboticu redovito stiže „Organizacijski vjesnik“[22] sa podrobnim informacijama o načinu rada.

F 48. 1.62.1929 Prag plakat

Plakat, 1929.

    Iz dopisa „Jugoslavenske orlovske zveze“[23] 10. III 1924. se oseća da je izigrana takvim dješavanjima i postupcima hrvatskih Orlova, te im spočitava nedisciplinu, nepravilnosti i kršenje orlovskih postulata. Da su veze subotičkih Orlova opstojavale i delje, govori i to što je čitavo godište mjesečnika „Mladost“  koji izdaje JOZ, bilo naručeno tijekom lipnja 1924., kao i niz dijelova orlovske opreme kao i 20 društvenih značaka[24], te  da su uputsva za „članske vježbe“ stizale iz Ljubljane.

            U to vrijeme sastav rukovodstva orlovske organizacije u Subotici je bio slijedeći: prijedsednik – Lazar Prćić, podprijedsjednik – Ljudevit Vujković Lamić, tajnik – Antun Radak, blagajnjik – Josip Ivković Ivandekić, načelnik – Pere Rudić, vođa naraštaja – Slavko Dević, gospodar – Mile Malagurski, knjižničar – Antun Milanković, vođa Pčelica – Blaško Kopilović.[25]

Ljudevit Vujkovity Moco

Ljudevit Vujković – Moco

            Pravila HOS potvrđena po Ministarstvu predviđaju organizaciju na cijelom teritoriju države, pa i subotički odsjek, koji nema potvrđena pravila, treba da priđe izradi svojih pravila te da se registrira.

            Još uvjek su vezani i za Ljubljanju, plaćaju članarinu JOZ.

            Tko su bili članovi „Orlovskog odjeka u Subootici“? Statistika vježbača od prosinca 1923. pruža nam podatke o njih 17[26]. Zapisani su: Dulić Bolto, Kovačić Geza,

Gršič Matija, Rudić Voijislav, Buljovčić Julije, Temunović Marko,Temunović Geza,

Pozderović Lajčo, Bačić Gavro, Šarčević Pavao, Vujković Veco, Romić Šime, Kovačić, Antun, Mamužić Kajica, Kubla Antun, Matković Antun, Planinc Franjo[27].  Siječnja 1924. ima ih već 24, a ožujka – 30 (vježbali su 191 sat ukupno), svibnja – 42.

            Tridest subotičkih „Orlova“  20. srpnja 1924. načinilo je posjet Tavankutu. Nakon toga, upućene su zahvale domaćinima koji su im priprijemili i organizirali boravak u tom mjestu. Posebno se zahvaljuju Josipu Vukoviću Đidi na gostoljubivosti prigodom tog izleta.[28]

            Brat Petar Šarčević u ime Nadzornog odbora podnio je izvješće o radu na skupštini 23. studenog 1924.godine. Tako o programima i priredbama saznajemo: da je 19. lipnja održana akademija, da je 20. srpnja bio izlet u Tavankut, 25. kolovoza nastup na sletu u Đakovu, 14. listopada sijelo a 14. i 15. rujna otsjekovno natjecanje. „Priredbe su bile uspiješne, što se najbolje vidi po tom, da nam je svaki javni [29]nastup doneo dodeset novih članova i sada već brojimo sedamdeset i pet aktivnih, a do trideset i pet pasivnih članova.“  Na sletu u Đakovu bila je delegacija od 30 vježbača, a svi oni su dobili i posebne iskaznice „Hrvatskog orlovskog saveza u Zagrebu“ koje su im omogućile vožnju u pola cijena redovite željezničke tarife.

            U devetomjesečnom izvještaju o prihodima i rashodima nalazimo podatke koji dobro ilustriraju način na koji je organizacija funkcionirala i radila. Ukupan prihod je iznosio 7 554 a rashod 6 560 dinara. Najveće stavke u prihodovnoj strani su od velečasnog A. Skenderovića – 1 000, od bunjevačkih društava 1 110 i od sijela 2 400 dinara, a u rashodovnoj – 1 200 za vježbaća odijela, 800 za put u Đakovo, 485 za kape.[30]

            Tijekom 1924. i dalje djeluju kao „Odsjek Jugoslavenske orlovske zveze u Subotici“

            U 1925. godini dolazi do podijele na dva dijela orlovske organizacije u Subotici, na Omladinski odsjek i Đački.

            O problemima i potresima kroz koje ona prolazi, dovoljno govori što „Omladinski orlovski odsjek“ 21. IV. 1925. godine organizira potpisivanje izjava kojima se potvrđuje ostanak u Orlovima. Kao predsjednik tog odsjeka se tada javlja Veco Čović, a izjavu potpisuju 24 člana.

            I dalje se koristi standardizovani pečat na kome pored orla u letu piše i „Orlovski odsjek Subotica“.

1925 pecat

            Okružnicom br. 19/1925 pozivaju se „braća članovi“ na „redovite mjesečne sastanke i zajedničke sv. pričesti u dvorani „Katoličkog Kruga“, koji su obvezatni za sve braću vježbače i nevježbače“.[31]

            Polovinom 1925. godine „Omladinski orao Subotica“, tada već pod predjedništvom Ive Prćića[32] organizirao osnivanje svoje knjižnice i u tom cilju razvija prepisku sa nizom ustanova i pojedinaca od kojih je molio pomoć. Tako se obraća i Matici Hrvatskoj. „Slaveći u našoj bunjevačkoj Subotici hiljadugišnjicu Hrvatskog Kraljevstva, Omladinski Orao, kao najustrajniji i najpoborniji širitelj hrvatstva i hrvatske misli ovdje na sjeveru naše otadžbine, odlučioje da prigodom ove milenijske proslave podigne, prema svojim skromnim silama neki trajni spomenik… Taj spomenik bi bio naša orlovska knjižnica…“[33] Jedan od darodavaca je bio i dr. Ivan Šarić, sarajevski nadbiskup zbog čega mu upućuju pismo zahvalnicu. Ive Prćić je 10.XII 1925. pisao  i „Katoličkom akademskom društvu Stadler u Sarajevu“:

            „Čitali smo da bratsko orlovsko okružje u Sarajevu priređuje uz vašu pomoć orlovski tečaj na 28, 29. i 30. o. mj. i da se prijave šalju na vašu cijenjenu adresu, prije „Martić“. Mi, ovdje na sjeveru naše domovine, osamljeni, želimo da se što bolje upoznamo sa ostalom braćom, sa pokretom i načinom rada u organizaciji, pa smo spremni da pošaljemo iz našeg društva tri – četiri člana na tečaj…“[34] Pozitivni odgovor je stigao ubrzo – za četiri subotička orla obezbijeđen je smještaj, a  troškove ishrane su morali sami da snose.

            Iz 1926. godine sačuvan je samo glasnik „Đački orao“ br. 2. koji izlazi u Zagrebu.

            O radu u toj godini govore nam izvještaji koji se podnose s početka naredne 1927. godine. Tako „Izvještaj vođe naraštaj na glavnoj skupštini održanoj dne 29/I.1927.“ koji je sastavio Šime Romić iskazuje 46 „tjelovježbenih časova“ u 1926. godini, da se rad odvijao u dve grupe, te da je posebna pažnja posvećena duhovnom odgoju „mladih sredaca“. U tom pogledu stoji: „Ako uzmemo u obzir da je ovaj naraštak naša budućnost moramo  na njegov odgoj jako obratiti pažnju. Mi moramo od njih odgojiti poštene valjane i prosvetljene ljude, kojima će mo mirne duše moći ustupiti naša mesta, znajući da će oni ići sa onom stazom koju smo mi utrli. Ideje koje im mi sada zasadimo u njihovo mladenačko srce davat će im smjer u životu.“[35]  Održana je i javna akademija 8. XII. 1926.  „koja je bila najelitnija priredba koju su Orlovi do sada priredili“. Tom prigodom su „vježbe na vratilu izazvale u publici opšte divljenje“.[36] Između dvije glavne skupštine, u periodu od četiri mjeseca od 27. IX 1926. do 29. I 1927. godine održano je 31 redovna vježba, sa ukupno 575 učesnika.

            O promenama koje su se dogodile govori građa iz 1927. godine. Kao prvo zapaža se  prijemni štambilj na kome stoji natpis „Hrvatski Katolički Orao u Subotici“, kao i okrugli pečat sa istim tekstom i slikom orla u letu sa utegom u kandžama. Tada se dosta aktivno javlja i „Hrvatska katolička Orlica“[37] kao posebni dio orlovstva koji okuplja žensku omladinu. Subotički Orlovi djeluju ou okvirima „Hrvatskog Orlovskog Saveza“, plaćajući članarinu, šaljući „preglednice“, dobijajući uputstva i razmjenjujući dopise sa centralom u Zagrebu. „Subotičko orlovsko okružje“ je tada bilo jedino u Vojvodini[38].  „Orlovi“ su u tada u Subotici imali i rivala i takmaca u „Hrvatskom sokolu“[39] koji je osnovan 25. rujna 1925.[40]

            I dalje se društveni sastanci i tjelovježba održavaju u prostorijama „Katoličkog kruga“ (Trg Ćirila i Metoda 14)[41] a veće i zahtevnije tjelovježbe u dvorani „Katoličkog momačkog društva“ (Harambašićeva 7). Lakoatletske vježbe na otvorenom održavale su se na igralištu „Bačke“ na somborskom putu. Broj članova je iznosio 104, odbornika 60, starješina 10. Predsjednik je bio Lajčo Pozderović, tajnik Lazar Prćić, knjižničar  Blaško Kopilović pa zatim Ento Ostrogonac a vođa naraštaja Šime Romić. Zanimljivo je da neki od bivših članova podnose molbe za ponovno uključenje u članstvo.[42] To govori o ponovnom obnavljanju i snaženju poleta i organizacionih snaga pokreta, koji je u ranijem periodu oslabio.

            U molbi kojom se obraćaju Lajči Budanoviću[43],  22. IV. 1927. žele pismenu potvrdu  izbora duhovnog vođe – velečasnog Andrije Mouliona koji su oni obavili na skupštini 29. siječnja te godine.[44]

            Iz izvještaja društvene blagajne i inventara vidi se da je organizacija posedovala: ruče – nabavljene 1923. godine, preču – nabavljenu 1924. godine, a da je kupila tijekom 1926. godine: dva ormana za knjižnicu „Omladinskog orla“, strunjaču (150 x 200 za 1000 dinara), klupe, palice, koturove, zastavice, 4 komada vježbaćih hlača (80 din. kom.) i majica (35 din. kom.), kape i tri instrumenta –  tambure (po 3200 din.).   Kupovali su knjige i od Društva sv. Jeronima.  U 1927. godini njihova knjižnica broji 125 knjiga.

            Jedna od centralnih priredbi u čitavoj godini zbiva se 8. svibnja 1927., kao proslava „Omladinskog dana“ sa programom u osam točaka, gde nastupa tamburaški zbor sa pjesmama „Dignite orli“ (od Lampe-Pavelića) i „Vijenac slavenskih pjsama“ (od P.Ž. Ilića), prostim vježbama članova,   deklamacijom „Pjesma orlu“ (od Branka Storova), vježbama na preči i predstavom „Dođi idi za mnom“ od (od Onipa).[45]

F 48. 1.18.12.922 Vjesnik

            O radu saznajemo i iz  načelničkog izvještaja za period 31. I. do 13. VII. 1927. godine[46], u kome stoji: „Prednatjecanje za slet u Sarajevu, održano na igralištu Bačke 3. VII. 1927. Na programu su bile lakoatletske discipline „trčanje na 100 m, skok u vis, skok u dalj, proste vježbe, bacanje kugle“[47]. Pored navođenja statističkih podataka „održano je redovnih vježbi 43“ , održanih akademija i sijela, ističe se i da je „društvo  aktivno sudjelovalo na posveti Presvj. Biskupa Lajče Budanovića na 1.VI. o.g. zatim na crkvenim procesijama…“. U izvještaju tajnika Lazara Prćića za isti period, pored sličnog navođenja rezultata u radu, provejava i misao da je zabilježeno opće snaženje. „Više mi nijesmo u očima javnosti, pa čak i u očima naših neprijatelja jedna gomila bez cilja i načela. Na nas se sve više počima računati pri svim većim priredbama i to je svakako jedan dokaz da ćemo mi kroz nekoliko godina moći igrati dosta važnu ulogu u našem društvenom životu“.[48]

            Glavna skupština je bila 18. VII. 1927. Otvorio ju je predsjednik Željko Vidaković koji je podnio svoj izvještaj, a govorili su još i  starješina Orlova – Miško Prćić[49] oblasni zastupnik, koji je svojim obraćanjem pozdravio i ohrabrio omladince, te brat načelnik Slavko Dević. Istaknuti su i aktuelni problemi, a jedan od najvećih je bio taj što još nisu odobrena pravila.[50] Na kraju je izabrana nova uprava koju su činili: predsjednik Željko Vidaković – advokatski kandidat, podpredsjednici Albe Kujundžić i Ljudevit Pozderović – bankovni činovnici, tajnik Lazar Prćić – student prava, načelnik Slavko Dević – željezničar i blagajnik Bela Rudić – krojač.

            „Pokrajinski Orlovski Slet Slet“ koji je ujedno bio i savezno natjecanje, održava se u Sarajevu 14. – 15. VIII. 1927. Na put je iz Subotice pošlo 50 braće orlova, od toga 20 aktivnih vježbača i duhovni vođa velečasni Andrija Moulion. Takmičile se tri vrste, koje su zauzele između sedmog i jedanaestog mjesta. U pojedninačnoj konkurenciji u lakoatletskom petoboju, veliki uspjeh, prva tri mjesta su pripala Ljudevitu Lamiću, Enti Duliću i Antunu Milankoviću. Subotičani su pored učestvovanja u natjecanjima imali priliku i da posjete nekoliko sarajevskih fabrika, pivovaru, ljevaonicu željeza, fabriku ćilima,  gdje su ishodili dozvole da se upoznaju sa njihovim radom.

            Nakon sarajevskog sleta subotički Orlovi ostali su bez predsjednika. Željko Vidaković je preminuo „nelijepom i tragičnom smrću“[51] (počinio je samoubojstvo). To unosi krizu u organizaciju rada društva.

            I disciplinski organ „Društveni sud“ je imao posla, optužena su dva člana, Antun Milanković i Kazimir Konc[52], koji su 25. IX. 1927.  od strane policije zatečena kako potpuno pijani spavaju u Topničkoj ulici (subotičkoj ulici crvenih fenjera) „ i time ne samo da su se ogriješili o naše propise nego su nanijeli i javnu sramotu cijelom društvu, pošto je za to saznala i  šira javnost“.[53]

            Na Glavnoj skupštini 15.-22.X. 1927.[54] izabran je novi predsjednik, Albe Kujundžić, bankovni činovnik.

            U 1928. godini od „Tvornice sprava Jakob Oražem“ iz Ribnice (Slovenija), kupili su sprave; razboj, ruče, konja, strunjače, i to u vrijednosto od preko 13 000 dinara!

            O planovima centrale u Zagrebu svjedoči dopis od 19.I.1929. „Brat Ljudevit Vujković izvjestio nas je o Vašoj pripravnosti da samo Vaše društvo preuzme u svoju dužnost provađanje orlovske organizacijena području Vojvodine, te o Vašoj volji da se tamo održi trodnjevni organizatorni tečaj, koji bi organiziralo Vaše društvo.“[55] U odgovoru je istaknuto da bi se tečaj mogao držati sredinom ožujka, da očekuju jednog ili dva predavača, sa kojim bi se dogovorili i o osnutku povjereništva

            Albe Kujundžić 15. III. 1928.  kao predsjednik podnosi izvještaj i iznosi da je održano nekoliko prosvjetnih sijela, drugarsko silvestarsko veče, godišnje prelo, da se pored tamburaške aktivirala i glumačka sekcija.

            Knjižničar Mahajlo Dulić piše 5. IV. 1928. u znak zahvalnosti za dobijene knjige Iliji Kujundžiću svećeniku. „Vi ste nam omogućili, da možemo našoj braći pružiti više dobrih knjiga, da se duševno uzgajaju  i ntelektualno usavršavaju. U današnje doba kvare omladinu pokvareni romani i brošure svih zla štampa. I zato da se, da otpor pokvarenosti od strane zle štampe, moramo se suzbijati čitanjem dobrih knjiga.“[56]

            Do polovine godine, na društvenim sastancima održano je i nekoliko predavanja nakon kojih je vođena debata. Neke od teme su bile: Moral i društvo (predavač Ento Dulić), O ispovjedi (duhovnik Moulion), Komemoracija dr Ivanu Merzu (čitan tekst iz Orlovske straže).

            Akademija 17.V.1928. je bila vrlo uspjela. „To je bio dan kada je tako rekuć cijela Subotica govorila o Orlovima. Ta kako i da ne govori kada svuda po uglovima upadaju u oči prolaznicima plakate koje su bile izrađene vrlo lijepo i ukusno. Braća članovi su nastojali da što više da propagiraju za akademiju.“ Dalje potpredsjenik Ostrogonac ističe: „Toga dana prije podne održana je do sada najbolje posjećena zajednička ispovjed i pričest, iza koje je slijedila u vježbaoni zakuska. Na večer je održana akademija sa biranim programom. Akademiju je sa svojom prisutnošću počastio presvjetli biskup gosp. Ljudevit Budanović. Akademija je počela sa Orlovskom himnom a svršila sa Lijepom Našom, obe izvodio tamburaški zbor.“ O programu se kaže da je najupečatljivija bila simbolična  vježba Domovini i zborna deklamacija Božji Bojovnici od D. Žanka,  te da je zatim slijedio pozorišni komad. 

            Tajnik Ljudevit Vujković[57] 14. VII. 1928. podnosi izvještaj[58] naglašavajući potrebu poštivanja katoličkih načela, spajanja duhovnog i tjelesnog uzgoja, truda i žrtvovanja za više ciljeve.  Dalje u njemu, pored nabrajanja rezultata rada, ističe veliki rezultat – to da su početkom travnja odobrena Pravila a sa druge strane za čitavu godinu od gradskih vlasti dobiven oprost od plaćanja gradskih taksi.

            O programskim načelima orlovskog pokreta i važnosti njihovog sprpvođenja u konkretnom društvu svjedoči dopis „Hrvatskog orlovskog saveza“ od 20. VIII. 1928. godine. „Prvi uvjet za napredak Orlovstva jest da svaki naš Orao bude prožet duhom Zlatne knjige. Ovaj duh treba da obuzme svako naše društvo i cijeli orlovski pokret. Važno je, stoga da posvetite što veću pažnju ovom duhovnom odgoju članstva. Ne budu li Orlovi vršili vjerske dužnosti – sav će naš rad biti uzaludan.“[59] Posebno naglašavaju potrebu redovitog držanja prosvjetnih sastanaka i pripremanja za prosvjetne ispite koji će se polagati pred izaslanicima HOS-a.

            Grupa od tridesetdva subotičana učestvovala je 5. VIII. 1928. u Vukovaru na okružnom sletu. Brojno stanje početkom listopada je: 78 redovnih članova od kojih je 9 u vojsci, 9 starješina, 5 potpornih članova i 22 gosta. Postojale su i radile sekcije, diletantska i tamburaška.[60] Iz inventara[61], tada sastavljenog, dobijamo jasnu sliku što je činilo imovinu društva. U 52 stavke popisani su svi predmeti; knjižnica – za koju je navedeno da ima 400 komada knjiga vrijednosti 5000 dinara, pojedinačno sve sprave[62], instrumenti sekcije tamburaša, namještaj. Ukupna “društvena imovina bi iznašala 30 459 dinara“.   

            „Hrvatski katolički Orao Subotica“ obratio se listopada 1928. upravi subotičke gimnazije sa informacijom da je Ministarsvo prosvjete pod br. S.N. 608 dozvolilo učenicima srednjih škola članstvo u orlovskim organizacijama te poziva učenike da pristupe mjesnoj organizaciji.[63] Već listopada 1929. nakon uvođenja jugoslavenske diktature, nalazimo svjedočanstvo o pritiscima kojima su bili izloženi potencijalni članovi Orlova. U izvještaju na glavnoj skupštini nalazimo bilješku da se nakon ferija, na prvom društvenom sastanku olupilo samo tridesetak mladića „koji zbog strogosti novih školskih naređenja nisu smjeli svi pristupiti u red našeg naraštaja jer su se bojali pretnji svojih profesora sokola koji ih upućuju samo u Jugoslavensko sokolsko društvo pod pretnjom isključenja iz škole ako bi se smjeli upisati u koje drugo društvo…“[64]

            Pored redovitih organizaranih djelatnosti, srećemo se i individualnim akcijama, poput zanimljivog izleta koji su načinila  „braća Blaško Kopilović, Blaško Malagurski i Joso Budanović“. Oni su od 18. do 28. VI. pješice išli preko Osijeka do Đakova i nazad, „bez novčanih sredstava i hrane, uzdržavajući se onim što na puto dobiju“.[65] 

            Krajem godine, jedna grupa od dvadesetak članova, javlja se svojim dopisom u kome izražava želju za osnivanjem glumačke sekcije. To je i ostvareno, pošto u 1929. godini u svim izvještajima nalazimo dvije sekcije: tamburašku i pozorišnu („diletantsku“).

            U 1929. godini javlja se i poseban odjel „Hrvatski Katolički Đački Orao“, sa svojim pečatom i izdvojenim vođenjem administracije.

            Po „Preglednici“ za tromjesečje od 1.X. do 31. XII. 1928. godine bilo je ukupno 105 članova, 68 redovnih, 5 potpornih, itd, a od toga 40 vježbača.[66]

            „Redarstvenom kapetanskom uredu“ u gradu, 24. I. podnose molbu za ponovno odobrenje osnovnih pravila. Do rješavanja po toj molbi društvo nastavlja da radi i da se bavi uobičajenim stvarima. Tako priređuje redovitu zabavu 11.II. za koju dobiva odobrenje policijske vlasti, a 23. II. Glavnu skupštinu. Na njoj je za predsjednika izabran Ljudevit Vujković Lamić student prava namesto Albe Kujundžića.[67]  

            Spisak članova sastavljen 24. I. 1929. godine pokazuje 72 člana.[68] Od toga broja po zanimanju,  najviše je bilo činovnika – 26 ( Antun Milanković, Geza Temunović, Vjekoslav Dević, Vjekoslav Radak,…), 1 student (Ljudevit Vujković), 7 učenika ( Josip Stipić, Mijo Dulić,…), 24 obrtnika ili obrtničkih pomoćnika (Miško Gabrić, Vince Crnković,…), 4 privatnika ( Geza Rudić, Josip Horvacki,…), 4 svećenika (Blaško Rajić, Ivo Kujundžić, Ante Skenderović, Ante Vojnić T.) 3 posjednika (Ive Prćić, Mate i Ivan Tonković),  jedan tamburaš (Pere Tumbas), jedan „sluga“ i jedan poslužitelj.

            Težište rada je bilo na pripremama za veliki slet i natjecanje u Pragu (1-7. srpnja), a pre toga i za savezna natjecanja u Zagrebu 29. i 30. lipnja. Radi toga, pišu molbu gradskom Senatu za pomoć od 5 000 dinara za slet u Pragu. U tom dopisu iz mjeseca svibnja navode:

            „1. Hrvatski Katolički Orao je viteško društvo kao i sokolsko.

              2. Odobreno je i po  novom zakonu u našoj Državi.

              3.  Slet ovaj ide na proslavu sv. Vladara prvog Češkog Kralja.

              4.  Pokroviteljstvo ovoga našega sleta iz naše Države, blagoizvoleo je primiti i

            Njegovo Veličanstvo Kralj.

            5.  Mi smo većinom siromašni djaci i mali činovnici, te smo siroti sa novcem.“

            Senat svojom odlukom na sednici 8. VI. nije mogao da prihvati tu molbu uz obrazloženje da nema budžetskih mogućnosti.[69]

            Za praški slet je određen i posebni referent, „sletski refernt za Bačku“,  a to je bio Lazar Prćić, koji ima zadatak da vrši propagandu i organizuje zainteresirane.[70] Iz centrale mu sugeriraju da za obavještavanje svih zainteresiranih koristi oglas u Hrvatskim novinama , a on na to odgovara da „…600 – 700 većinom seljačkih pretplatnika „Hrvatskih novina“ u isto vrijeme imaju žetvu i ne mogu nikako ostaviti svoj posao, a inače znam iz iskustva da naš svijet skoro nikakve vjere ne poklanja novinskoj agitaciji.“[71]

            U Prag je otputovalo devet subotičkih Orlova. Cijena za jednog učesnika, željezničkog prijevoza sa posebnim popustom, te smještaja i boravka u Pragu je iznosila 600 dinara.[72]

            „Tehnički vjesnik“  HOS-a, od 20. VIII 1929. godine  br. 1 donio je izvještaje sa sleta u Pragu i sa natjecanja u Zagrebu.[73] Subotičani su u Zagrebu osvojili prvo mjesto u natjecanju vrsta, a u istoj disciplini bili su istaknuti i u Pragu gdje su zauzeli jedanaesto mjesto, od 60 učesnika, dok je Ljudevit Vujković osvojio prvo mjesto u trci na 3000 metara.[74]    

            Gradonačelnik Selimir Ostojić pozvao je i „Hrvatski Katolički Orao“ na svečanu vanrednu sednicu Gradskog predstavništva i predstavnika „sviju korporacija i društava“ zakazanu za 13. X. na kojoj se ima proslaviti „epohalni događaj proglašenje Kraljevine Jugoslavije“.[75] 

            U predmetu pod brojem 102/1929 sa datumom 12. X. sačuvana su Pravila. U njima pored ostalog stoji: „Svrha je društvu, da pomoću organizacije Katoličke omladine podiže i jača duševne i tjelesne sile naroda; da uzgaja omladinu u vjerskom, nacionalnom, tjelovežbenom i socijalnom pogledu; da njeguje u društvu tjelovežbu i da podučava svoje članove i podmladak u tjelovežbi; da njeguje među omladinom prijateljstvo i solidarnost i da je oduševljava za uzore kršćanskog života i za rad na katoličkoj prosvjeti.“ Kao sredstva se navode:

            „a) proučavanje vjerskih, kulturnih, nacionalnih i socijalnih problema

            b) gajenje tjelovežbe, javni nastupi, natjecanja, manifestacije zborovi itd.

            c) priređivanje prosvjetnih i tjelovježbenih tečajeva.“

O članovima društva se kaže: „ Članovi društva jesu:

            1. redoviti: a/vježbači/; b /nevježbači/

            2. starješine;

            3. potporni članovi;

            4. utemeljitelji;

            5. začasni.

1. Redovitim članom postaje svaki katolik, mladić, koji je navršio 16 godina života a subotički je stanovnik, ako provede barem 3 mjeseca kao gost u društvu, a za člana ga primi odbor društva.

2. Starješinom postaje redoviti član iza navršenih 30 godina života,… „

            Zadnja odborska sjednica društva je održana 13.XI. 1929. godine, njome je predsjedavao Miško Prćić. Delegat HOS Antun Šanda posjetio je Suboticu 25. XI. Vrše se pripreme i planira održavanje sijela za 15. XII.

            O tome da društvo nije naslućivalo okončavanje svoga rada, govori i ugovor koji 8. studenog sklapa sa bračnim parom Tumbas kao poslužiteljima, koji za mjesečnu sumu od 100 dinara preuzimaju održavanje i spremanje dvorane kojom se vježbači koriste. A vlast je smernice zacrtane nakon državnih promjena 6.I. 1929. i zavođenja diktature usmjerila i na njih. Zadnji predmet[76], 50 srećaka lutrije „Hrvatskog katoličkog orla Akšamović u Podgrađu“, nosi poštanski žig sa datumom 23. XI.

            Krajem te godine 5. XII. 1929. ukinuto je Orlovstvo kao i Jugoslavenski, Hrvatski sokol  i Jugoslavenski sokolski savez, a osnovan od strane vlade Savez sokola Kraljevine Jugoslavije.[77]

            Već 1930.godine pod novim imenom Križarska organizacija[78] ( i bez zastupljenosti tjelovježbe)  javlja se nastavljač ideologije koju je zastupalo i Orlovstvo. Pravila subotičkih Križara su odobrena 21.5.1930. godine.

U Subotici, ožujka 2007.                                              Stevan Mačković, viši arhivist


[1] Historijski arhiv Subotica (dalje HAS). Arhivsko gradivo fonda F:48 Hrvatski katolički orao – Subotica (1920-1929) čini samo jedna arhivska kutija spisa. Istraživači su u vrlo rijetko koristili i istraživali u tom fondu. Pošto ima izuzetno malo sačuvanih arhivskih fondova koji svjedoče o hrvatskim društvima, postoje još F:052. Hrvatsko pjevačko društvo „Neven“ -Subotica (1920-  ?  ); 1925-1943, F:220. Hrvatska privredna omladina – Subotica (  ?  –  ?  ); 1942-1944, F:225. Hrvatsko kulturno društvo -Subotica (1946-1950); 1946-1947., smatramo da njihova obrada, poput ove o Orlovima,  može pružiti nove i upotpuniti postojeće podatke i time osvjetliti spoznaje o  bačkim Hrvatima i njihovom položaju i djelovanju na ovim prostorima drugim istraživačima i svima zainteresiranima.

[2] Dr. Ivan Merz ( Banja Luka 16. XII. 1896. – Zagreb 10. V. 1928.) profesor francuskog i njemačkog jezika na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Postaje idejni vođa velikog dijela katoličke omladine i unosi u katoličku javnost novi način mišljenja, osjećanja i prosuđivanja. On je još za vrijeme studija u Beču i Parizu pristupio Katoličkom pokretu. Po dolasku u Zagreb Ivan se odmah aktivno uključuje u rad Katoličkog pokreta i biva još iste jeseni 1922. g. izabran za predsjednika već postojećeg Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza, koji se za godinu dana ujedinio s orlovskim pokretom u Hrvatski Orlovski Savez. U novoj organizaciji kojoj je Ivan bio suosnivač, vršit će do konca života službu tajnika i potpredsjednika. Predsjednik Hrvatskog Orlovstva bio je dr. Ivo Protulipac, odvjetnik. (Ubijen je u Trstu 1946.g.).  http://www.udrugaivanmerz.hr/Biografija.htm. Ivan Merz je proglašen blaženim u Banjoj Luci, 22. lipnja 2003. http://www.ivanmerz.hr/merz-crkva/11-X-c-blazeni.htm

[3] http://www.ivanmerz.hr/sabrana-djela/clanci/Katolicke-org/KO_Hrvatsko_orlovstvo.DOC -; članak tiskan pod

nazivom Hrvatsko orlovstvo, Kalendar presv. Srca Isusova i Marijina, Zagreb, 1926. g.,  god. XXI., str. 146-147

[4] Hrvatsko izdanje te knjige s nadopunama, duhovnog priručnika Orlovske organizacije, priredio je upravo Ivan Merz.

[5] „Podrijetlo katoličkoga Orlovstva je u Češkoj. Tamo se je u Sokolskim društvima stalo napadati na katoličku vjeru i tvrditi: „Sokol ne može biti Rimljanin“ ili „Tko je katolik taj ne može biti Sokol!“ Sokol je istodobno bio prosvjetna i tjelovježbena organizacija. Katolici uvidješe da moraju istupiti iz polukatoličkoga Sokola i osnovati katoličku prosvjetnu i tjelovježbenu organizaciju: Orla. I kao što je u Češkoj Sokolstvo počelo napadati katoličku vjeru, isto se dogodilo u Sloveniji i Hrvatskoj. Slovenci osnovaše Slovenskoga orla, a Hrvati počeše nakon velikoga orlovskog sleta u Mariboru (1920.) osnivati orlovska društva u hrvatskim zemljama i tim više što su naši biskupi u jednoj svojoj Okružnici zabranili katolicima biti članovima Jugoslavenskoga Sokola. No Hrvatsko Orlovstvo počelo se tek snažno širiti kada je u Zagrebu dana 16. XII. 1923. osnovan Hrvatski orlovski savez.” http://www.ivanmerz.hr/ sabranadjela/ clanci/Katolickeorg/KO_Hrvatsko_orlovstvo; O Orlovstvu vidi: Dr Ivo Protulipac, Hrvatsko orlovstvo, Zagreb 1925, 128 st.;http://www.ivanmerz.hr/ sabranadjela/ clanci/Katolickeorg/KO_Hrvatsko_orlovstvo.; Ljubodrag Dimić, Kulturna u Kraljevini Jugoslaviji 1918-1941, Drugi deo, Škola i Crkva,Beograd 1997, 379 – 385.

[6] HAS, F:48.1.28/17.1922

[7] HAS, F:48.1.28/17.1922

[8] Vjesnik je pisan rukom, umnožen na šapirografu, Kao adresu sa koje stiže navodi se Hrvatski katolički narodni savez,Zagreb, Kaptol 27. HAS, F:48.1.1.

[9] HAS,1.4/3.1921

[11] HAS,1.6/5.1921

[12] HAS,1.2/1.1922

[13] HAS,1.7/6.1921

[14] HAS,1.9/8.1921

[15] Za nedelju 13.7. u Brnu su planirane su glavne manifestacije a očekivalo se prisustvo 80 do 100 000 posjetitelja. HAS,1.17/11.1922. Smatralo se da je to “katolička olimpijada”.

[16] HAS,1.21/14.1922

[17] Mihovil Katanec, odvjetnik (Zagreb, 1893. – 1973. ) U Subotici od početka 1920. Angažiran politički i u nizu hrvatskih udruga.

[18] HAS,F:48.1.36/23.1922

[19] Sačuvano je samo 11 predmeta, dopisa iz Osijeka, od travnja do listopada, a nijedan odgovor subotičana.

[20] HAS,F:48.1.6/1923

[21] Do formiranja HOS-a je došlo 16. XII 1923. Za predsjednika je izabran dr Ivo Prutilapac, za referenta za prosvjetu dr Ivo Merz. O tom događaju subotički Odsjek obaviještava okružnica iz siječnja 1924.

[22] Kao odgovorni urednik tog tiskanog glasila, koje izlazi u Zagrebu, javlja se dr. Josip Andrić.

[23] HAS,F:48.1.5.1924. Da su promjene išle lagano, govori i to da Veco Čović 29. VI. u ime „Jugoslavenske orlovske zveze (JOZ), Subotica“, moli „Jug. Atl. Društvo Bačka “ za uporabu stadiona radi vježbanja. On navodi i da su „naši članovi članovi većinom članovi vašeg kluba“.

[24] HAS,F:48.1.21.1924

[25] HAS,F:48.1.9.1924

[26] HAS,F:48.1.25.1924

[27] Planinc Franjo, podrijetlom Slovenac, službenik Direkcije jugoslovenskih željeznica. Upravo on po br. 56.1924, 30.III 1924. podnosi slovenačkim jezikom pisani izvještaj „Glavnoj skupštini br. Odseka Orel Subotica“.

[28] HAS,F:48.1.34.1924

[29] HAS,F:48.1.40.1924

[30] HAS,F:48.1.53.1924

[31] HAS, F:48.1.19/1925

[32] Ive Prćić (Subotica 15. V 1894. – 12. V 1959.), pripovjedač i sakupljač narodnih umotvorina .

[33] HAS, F:48.1.26/1925. Proslava hiljadugodišnjice je organizirana i u Subotici. Usp. Stevan Mačković, Obilježavanje tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva u Subotici, Klasje naših ravni, 3-4, Subotica 2005, st. 103-105

[34] HAS, F:48.1.42/1925

[35] HA, F:48.1.8/1927

[36] HAS, F:48.1.8/1927

[37] „Hrvatska orlica“  je osnovana 1925, za predsjednicu imala Zlatu Vrbanjac, te Mariju Cinderić, a tajnicu Mariju Čović, učenicu. Vježbale su u istim prostorijama kao i muški članovi,  za sebe plaćaju utrošak struje (3 kw na čas).

[38] U 1928. godini, iz jedne narudžbe sprava od slovenačke tvornice, vidi se da u Zemunu djeluje „Hrvatski katolički Orao“. HAS, F:48.1.1/1929

[39] Remija Marcikić, student prava, piše „Hrvatskom Katoličkom Orlu u Subotici“  26. XI. 1927. o omladincima koji nezadovoljni radom orlovske organizacije osnuvali društvo „Hrvatskog sokola“ u nadi da će načela hrvatsva biti jače zastupljena. „Jedna dosta malena grupa hrvatski Omladinaca su tom prilikom napustili u to doba jedino hrvatsko društvo Hrvatski Orao iz nepoznatih nama svima razloga i stupili pred javnost da će osnovati jedno drugo društvo, koje će više ispovedati načelo hrvatstva nego što ispoveda Orao. I mismo svi videli da je ta malena grupa Omladinaca – ako i ne odmah a ono posle kratkog vremena, uspela osnovati društvo koje su društvo nazvali Hrvatski Soko. Kao gimnazijalac u ono doba ja sam odobravao postupak ovih omladinaca i postao sam njihovi oduševljeni pristalica. Ali danas – kada sam jasno upoznao – kolikoje štetan bio ovaj rascep za sve nas Omladince – moram priznati da sam se jako prevario u ono doba.“ HAS, F:48.1.139/1927. Bilo je i dugih primjera, poput Gustike Ivkovića, da su članovi napuštali Orlove prelazili u Hrvatski soko pa se opet učlanjivali u Orlove. HAS, F:48.1.6.1929

[40] Petar Pekić, Povijest Hrvata u Vojvodini, od najstarijih vremena do 1929. godine, Zagreb 1930, st. 306.

[41] “Katolički krug“ je osnovan 1895. U njihovim prostorijama vježbale su i druge udruge, na pr. „Hrvatska katolička Orlica“,  tamburaški zbor „Bunjevačkog momačkog kola“ i druge.

[42] HAS, F:48.1.51/1927. U svojoj molbi Ento Dulić navodi da je već bio član „i to višeg čina“ te se nada da će ga opet postaviti na bivše mjeto.

[43] Lajčo Budanović (Bajmok 27.03. 1873.-Subotica 16.03..1958.), kao apostolski administrator 1. svibnja

1927. godine je primio i biskupsko posvećenje.

[44] HAS, F:48.1.32/1927

[45] HAS, F:48.1.45/1927

[46] HAS, F:48.1.62/1927

[47] Navedeni su i rezultati te osvojeni bodovi. Tako je u „petoboju lake atletike“ najviše bodova sakupio Blaško Malagurski. Pobjednici pojedinih disciplina su bili Ento Dulić koji je u skoku u dalj ostvario 582 cm, Lajčo Vujković sa 150 cm u skoku u vis i  9,395 cm u „bacanju kugle desnom rukom“.

[48] HAS, F:48.1.64/1927

[49] Miško Prćić ( Subotica 8.5.1878. – ). On je 1924. nakon smrti dr Vranje Sudarevića, dobio njegovo zastupničko mjesto, sa liste Bunjevačko – šokačke stranke, u Parlamentu.  Važio je za deklariranog Jugoslavena, u tekstovima u Nevenu obično se potpisivao kao – Miško Prćić Jugosloven. Usp. Robert Skenderović, Bunjevačko šokačka stranka 1920. – 1926, Časopis za suvremenu povijest, br. 3, Zagreb 2006, st. 794-816. http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak_download&id_clanak_jezik=12712.

[50] U izvještaju se vidi da je Miško Prćić kod Velikog župana pokušao da tu stavar ubrza ali bez opipljivog rezultata. Pravila su odobrena tek travnja 1928.

[51] HAS, F:48.1.114/1927. U izveštaju preglednika stoji „…ali mi nismo pozvani zato da razjasnimo, uzrok njegovog postupka pošto to samo dragi Bog zna“.

[52] Ne znamo kakve su kazne dobili poročni članovi, no Kazimir Konc 30.I.1929. podnosi ostavku na članstvo u društvu, dok je Antun Milanković nastavio da djeluje u društvu i 1928. obnašao načelničku dužnost.

[53] HAS, F:48.1.99/1927

[54] HAS, F:47.1. 118/1927. Održana je u dva dijela, zbog prekida nastalog nedisciplinoj jednog člana odbornika. U tom periodu od aktivnosti je bio i izlet u Horgoš kod tamošnjeg mađarskog katoličkog omladinskog društva  u čast otvaranja sportskog igrališta, gdje je odigrana i nogometna utakmica.

[55] HAS, F:48.1.2/1929. Ljudevit Vujković – Moco ( Subotica 12. VIII. 1907- 27. II. 1972.), koji je bio student prava u Zagrebu, često je bio spona koja je lično povezivala orlovsku centralu sa subotičkom organizacijom. Tako je on bio delegiran da zastupa subotičke Orlove na glavnoj skupštini 2. XII 1928. „pošto je brat član našeg društva a nalazi se u Zagrebu“.

[56] HAS, F:48.1.38/1928

[57] Ljudevit Vujković se nije dugo zadržao na mjestu tajnika. Krajem srpnja 1928. zamjenio ga je Antun Radak, gradski činovnik. HAS, F:48.1.67 i 85/1928

[58] HAS, F:48.1.56/1928

[59] HAS, F:48.1.89/1928

[60] HAS, F:48.1.110/1928. Tamburaši su učestvovali na Majčinskom danu koji je priredila Dobrotvorna zajednica Bunjevaka.

[61] HAS, F:48.1.114/1928

[62] Vide se da su imalinove ruče, nabavljene 1928. koje su vrijedile 4 684 i novog konja za 3 316 dinara.

[63] HAS, F:48.1.128/1928

[64] HAS, F:48.1.19/1929

[65] HAS, F:48.1.134/1928. Na svakom usputnom konačištu dobili su ovjerenu potvrdu o boravku, te se cijeli njihov put može lijepo pratiti na osnovu tih tragova. Putnici su obećali opisati svoje putovanje u referatu koji bi čitali na društvenom sastanku.

[66] HAS, F:48. 1. 2.1929. Teče I prijem novih članova, 9.IV. od HOS-a traže iskaznice za četiri nova člana.

[67] U zapisnicim i drugim spisima i dalje provejava netolerancije i međusobno neuvažavanje, česte su sitne zađevice i nesporazumi.

[68] HAS, F:48.1.101/1929. Na omotu tog spisa sa imenikom članova, sa datum 5. X. stoji „Pošto je imenik članova podastrt gr. policiji, to se prepis istih stavlja u arhivu.“

[69] HAS, F:47.8. Zapisnik 1929.

[70] HAS, F:48.1.61/1929

[71] HAS, F:48.1.61/1929. Teška ekonomska kriza drugi je uzrok slabijeg odaziva.

[72] “Dobrotvorna zajednica Bunjevaka” pomogla je odlazak vježbača sa 2 500 dinara.

[73] HAS, F:48.1.63/1929

[74] HAS, F:48.1.75/1929. U narednom broju „Vjesnika“ pored uputa za lakoatletske vježbe donet je i dio o rukometu sa osnovnim pravilima i uputsvima kako vježbati tu igru.

[75] HAS, F:48.1.111/1929. Sa datumom 19. X.1929. završena je serija spisa od broja 1 do 112. Od 25. X. započeta je nova serija, od broja 1 do 32.

[76] HAS, F:48.1.32/1929

[77] http://www.cpi.hr/download/links/6984.pdf,  Dijalog povjesničara – istoričara: sv. 3, Nikola Žutić, Vatikan i hrvatstvo u prvoj polovini XX vijeka (do 1941. godine), st. 416; up. Sužbene novine Kraljevine Jugoslavije, br. 5, Beograd, 9.I.1930.

Moja bibliografija:

COBBIS SR

COBBIS SR http://www.vbs.rs/scripts/cobiss?id=1740048359026905

BIBLIOGRAFIJA (istoriografskih i arhivističkih radova):

Monografije:

  1. Industrija i industrijalci Subotice (1918-1941), Subotica 2004, str. 508
  2. (koautor) Nastanak i razvoj predškolstva u  Subotici, PU Naša radost, Subotica 2004.
  3. (koautor) Crveni krst u Subotici 1886 – 2006, Subotica 2006
  4. 60 godina delatnosti Istorijskog arhiva Subotica, A szabadkai Történelmi levéltár 60 éves tevékenysége, Subotica 2007, str. 128.
  5. (koautor) Gradska kuća Subotica -Városháza Szabadka 1912-2012, Subotica 2012, str. 350.

Studije, članci:

  1. Ideološko-politička orijentacija listova Nepszava i Narodni glasGodišnjak Društva istoričara Vojvodine, 1983, Novi Sad 1986, str. 5- 31
  2. Zadužbine sa objektima u Subotici, Rukovet br. 29, Subotica 1993, str.   300 – 310
  3. Jevreji i metaloprerađivačka industrija u Subotici 1918-1941Rukovet, 4-5,  Subotica 199, str. 85-93
  4. Gradski bibliotekari Mijo Mandić i Rade Lungulov, Rukovet, 6-7,  Subotica 1994, str. 48- 52
  5. A zsidók szerepe szabadka fémiparnak kialakulásban, Űzenet, 7-8, Subotica, 1995. str.  470-484
  6. Subotički Rotari klub 1936. godine, Rukovet, 7-8-9, Subotica 1995, str. 5-51
  7. Mijo Mirković (1898-1963) profesor subotičkog Pravnog fakulteta kao ekonomski istoričar, Rukovet, 4-5-6, Subotica 1996, str. 21-23
  8. Zanatlije Subotice po državnom popisu 1828. godine, Ex Pannonia, 1, Subotica, str. 41-58
  9. Građevinska industrija u Subotici (1918-1941), Ex Pannonia,2,Subotica 1996,  str. 23-46
  10. Još nešto o porodici (porodicama) Ingus, Palics és környéke, 3, decembar 1998
  11.  Porodica Rot, fabrikanti šešira, Rukovet, 7-8-9., Subotica 1998, str. 57-60
  12. Szabadkai gyárak – Palics környezetszenyezöi 1939-ben, Palics és környéke, 4, Subotica, januar 1999, str. 11
  13.  O proslavi povodom 15 godina od oslobođenja Subotice,  Bunjevačke   novine, II, 1, Subotica, januar 1999, str. 11
  14. A palicsiak kívetelése az 1926-os közgyülésen, Palics és környéke,     5,  Subotica, februar 1999, 
  15. Subotica 1918-1938, iz pera gradskog senatora dr Matije   EvetovićaBunjevačke novine, II,2, Subotica, februar 1999, str. 12- 13
  16.  A Palicson felépitendö két templom terverirül, Palics és környéke,   6, Subotica,  mart 1999, str.33-35
  17. Naredba za Palić iz 1936. godine, Palics és környéke, 7-8, Subotica, april 1999, str. 12
  18. Stipan Matijević, prvi gradonačelnik Bunjevac, Bunjevačke  novine, 4, Subotica, april 1999, str. 11
  19. Vranje Sudarević, Bunjevačke novine, 5, Subotica, maj 1999, str.11
  20. Gradonačelnik Stipić i lokalna samouprava, Bunjevačke novine, 6, Subotica, jun 1999, str.11
  21. Gradonačelnici malih ovlaštenja, Bunjevačke novine, 7, Subotica,  jul 1999, str.11
  22. A hatalom viszonyulása a prosztitúciohoz a II. világháboru elött és utánBácsország, 7-8, Subotica, jul-avgust 1999, str. I-IV
  23. 1944. májusban Palicson (angol?) repülögep zuhont le, Palics és környéke, 8, Subotica, avgust 1999, str. 26
  24. Hogyon gazdálkodott Szabadka Palicsfürdével a két háború között? I  deo,  Palics és  környéke, 9, Subotica, septembar 1999, str. 9-10
  25. Hogyon gazdálkodott Szabadka Palicsfürdével a két háború  között? II  deo,  Palics és  környéke, 10, Subotica, oktobar 1999, str.  10
  26. Kevés föld és sok gyerek, , Palics és  környéke 10, Subotica, novembar 1999, str. 11
  27. Odnos vlasti prema prostituciji pre i nakon Drugog sv. rata, Rukovet,5-6-7, Subotica, 1999, str. 79-81
  28.  Sresko načelstvo Subotica (1934-1941), Ex Pannonia 3-4, Subotica 2000, str. 23- 42
  29. Egy méhesz kérvénye, Palics és  környéke, 5, Subotica, maj 2000, str. 10
  30. Subotički lekari između dva rata (1918-1941) angažovani i u drugim  javnim  delatnostima, Sto godina od prvog naučnog sastanka lekara i prirodoslovaca  1899-1999, Vek naučnih pregnuća, Subotica 2000, str.125-139
  31. Leszakot a molo…, Palics és  környéke, 9, Subotica, septembar 2000, str.11
  32. A palicsi halászatról (1922-1941), Palics és  környéke, 12, Subotica,  decembar  2000, str.10,11
  33. A szekicsi (Lovćenac) német gyújtótábor 1944-1946-banBácsország,  Milleniumi szám, Subotica 2001, str. 101-107
  34. Crtice o dvotačkašima u Subotici, Rukovet, 5-6-7, Subotica 2002, str.34-37
  35.  Od »Hartman és Conen R.t.« do »29. Novembra«, Ex Pannonia 5- 6-7, Subotica 2003, str. 25-31
  36. Logor za Nemce u Sekiću (1944-1946), Ex Pannonia 8, Subotica 2004, str. 16-27
  37. A modernizáció hordozóikénet fellépő zsidó gyáriparosok Szabadkán, az 1918-1945  közötti időszakban, Bácsország, 30. szam, Subotica 2004, 69-71
  38.  Jedno izvješće o Bunjevcima iz 1934.,  Klasje naših ravni, 5-6, Subotica 2004, str. 90-96
  39. Političko djelovanje i učinak Josipa Vukovića Đide 1926-1941., Klasje naših ravni, 1-2, Subotica 2005, str. 75-84
  40. Obilježavanje tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva u Subotici, Klasje naših ravni, 3-4, Subotica 2005, str. 103-105
  41. Proslava 250. obljetnice doseljavanja veće skupine Bunjevaca (1686-1936), Hrvatska revija, 3, Zagreb 2005, str. 44-53
  42. Tri subotičke matice, Subotička matica, Bunjevačka prosvetna matica i Matica subotička, Klasje naših ravni, 3-4, Subotica 2006, str. 66-75
  43. Od Kramera do Željezničara a.d.,Ex Pannonia 9-10, Subotica 2006, str. 25-31
  44. A szabadkai gyáripar történetének levéltári forásai, Bács – Kiskun megye múltjából,  br. 21,  Kecskemét 2006, str. 301 -305
  45. Stjepan Podhorsky u dva projekta: Crkve u Maloj Bosni i Đurđevcu, Klasje naših ravni, 11 – 12, Subotica 2006, str. 76-79
  46. Bunjevci Subotice između dva svjetska rata, Urbani Šokci, Zbornik s   međunarodnog okruglog stola 28. travnja 2006, Osijek 2006, str. 103-121
  47. A szabadkai gyáripar történetének levéltári forásai, Bács – Kiskun megye múltjából,  br. 21,  Kecskemét 2006, str. 301 -305
  48. Istina, na primeru Sekića, Die wahrheit am beispil von Sekitsch, Az igazság Szikics példáján, Logor za Nemce u Sekiću, str. 53-132, Novi Sad 2007,
  49. Hrvatski katolički orao – Subotica, Hrvatska revija, 4, Zagreb 2007. str. 102-111.
  50. Hrvatski katolički orao – Subotica kroz arhivsko gradivo, Klasje naših ravni, 3 – 4, Subotica 2007, str. 90 -105
  51. Kulturni i drugi javni nastupi od 1918. do1923. godine, Klasje naših ravni, 7 – 8, Subotica 2007, str. 89 -107
  52. Planovi za podizanje dvije crkve na Paliću, Klasje naših ravni, 3 – 4, Subotica 2008, str. 106 -110
  53. Istorijski arhiv Subotica, rezultati rada i polje djelovanja u tranzicionom periodu, Arhivska praksa br. 10, Tuzla 2008, str. 349-362.
  54. 54.   Arhivsko gradivo znaćajno za izučavanje povijesti Srijema u vojvođanskim arhivima, Zbornik radova „Identitet Srijema u prošlosti i sadašnjosti”, Nijemci 2008, str. 464 – 469.
  55. Kulturni događaji u Subotici u prvim godinama nakon rata, Rukovet, 10-11-12, Subotica 2008, str.32 – 44.
  56. Položaj Bunjevaca Subotice između dva svjetska rata, Klasje naših ravni, 1 – 2, Subotica 2009, str. 78 -85.
  57. Matija Evetović kao paradigma položaja Bunjevaca Hrvata u Subotici, Klasje naših ravni, 3 – 4, Subotica 2009, str. 105 -110.
  58. O pokušaju preodgoja prostitutki 1945/46. godine, Klasje naših ravni, 5 – 6, Subotica 2009, str. 96 -100.
  59. Diploma slobodnog kraljevskog grada Maria Theresiopolis od 1779.  godine, Klasje naših ravni, 7 – 8, Subotica 2009, str. 3-19. /  autor zajedno sa dr. Slavenom Bačićem
  60. Diploma slobodnog kraljevskog grada Maria Theresiopolis od 1779.  godine, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, 10, Osijek 2009, str. 394 – 412 /  autor zajedno sa dr. Slavenom Bačićem
  61. O strukturi i profilu korisnika arhivske građe u Istorijskom arhiva Subotica (2005-2008), Arhivska praksa br. 12, Tuzla 2009, str. 311-322.
  62. Kratak pregled fondova hrvatske provenijencije, Klasje naših ravni, 9 – 10, Subotica 2009, str. 95 – 105.
  63. Život i djelo dr. Matije Evetovića kao paradigma položaja Bunjevaca u Subotici, Urbani šokci 3, Ugledni Šokci i Bunjevci, Zbornik s   međunarodnog okruglog stola 15. svibnja 2008, Osijek 2009, str. 261- 271.
  64. Iz povijesti svakodnevice, Klasje naših ravni, 3 – 4, Subotica 2010, str. 96 – 102.
  65. Subotica 1933. godine po izvješću Kulturno-socijalnog odjela, Klasje naših ravni, 7 – 8, Subotica 2010, str. 102 – 107.
  66. Kako je Lazar Stipić 1926. planirao prodaju mađarskih umjetnina,  Klasje naših ravni, 1 – 2, Subotica 2011, str. 94 – 99.
  67. Katalog analitičkog inventara odjeljenja Senata Veliki bilježnik za godine 1919. i 1920., Godišnjak za znanstvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođnaskih Hrvata, br.2, Subotica 2010, str. 283 – 322.
  68. Bački Bunjevci između Beograda i Zagreba (1918.-1941.), Identitet bačkih Hrvata, Zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa, Zagreb-Subotica 2010, str. 109-125.
  69. Dnevnik partizana, od Subotice do Blajburga (Bleiburg), Rukovet, br. 9-12, Subotica, 2011, str. 40 – 47.
  70. Dosadašnja i sutrašnja suradnja Historijskoga arhiva Subotica u ozračju europskih povezivanja, Klasje naših ravni, 7 – 8, Subotica 2011, str. 108  – 110.
  71. Svjedočanstvo o odnosu Policije prema hrvatskim prvacim u Subotici uoči parlamentarnih izbora 1925. Klasje naših ravni, 1–2, Subotica 2012., str. 111-115
  72. Ulomci za povijest Subotice u 1925. godini, Godišnjak za znanstvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođnaskih Hrvata, br.3, Subotica 2012, str. 123-154.
  73. Sportske, nogometne i ostale igre, u povodu četvrt stoljeća Bačke (1926.), Klasje naših ravni, 3 – 4, Subotica 2012, str. 103  – 107.
  74. Gradska kuća i Subotica (1902-1941) trajanje i promjene, Klasje naših ravni, 7 – 8, Subotica 2012, str. 80  – 99.
  75.  O analitičkim inventarima odeljenja Senata, Ex Pannonia 15- 16, Subotica 2012, str. 71- 77.
  76. Gradska kuća Subotica, Városháza Szabadkan, 1912-2012,  Gradska kuća u novoj Kraljevini, Subotica 2012, str. 189-
  77. Franjevcima Klasje naših ravni, 7 – 8, Subotica 2012, str. 80  – 99.
  78. Bački Bunjevci između Beograda i Zagreba (1918.-1941.), Croatian-Serbian Relations – Resolving Outstanding Issues : Srpsko-hrvatski odnosi – rešavanje otvorenih pitanja, Centar za istoriju, demokratiju i pomirenje i Udruga za povijest, suradnju i pomirenje : Maximagraf, Petrovaradin, 2012. str. 81-95, 
  79. Dio foto ilustracija u tri sveska Danice iz 1942., 1943., i 1944. godine, Klasje naših ravni, 1 – 2, Subotica 2013, str. 115,116.
  80. Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.), Hrvati u Vojvodini identitet(i), procesi i društvene aktivnosti, Zagreb-Subotica 2012, str. 113-135.
  81. Naučno informativna sredstva i korisnici (teorija i praksa u Istorijskom arhivu Subotica), Arhivska praksa 16, Tuzla 2013, str. 282-288.
  82. Društveno ozračje u Subotici na prijelazu 20-30-tih godina XX stoljeća, Dani Balinta Vujkova dani hrvatske knjige i riječi, Zbornik radova sa znanstvenih skupova 2011.-2012., Subotica 2013, str. 115-124.
  83. Holokaust – edukacija o prošlosti, kao uslov boljoj budućnosti na primeru Subotice (O izvorima koji svedoče o žrtvama holokausta sa ovog područja) Croatian-Serbian Relations – Resolving Outstanding Issues : Srpsko-hrvatski odnosi – rešavanje otvorenih pitanja, Centar za istoriju, demokratiju i pomirenje i Udruga za povijest, suradnju i pomirenje : Maximagraf, Petrovaradin, 2013. str.
  84. Pregled fondova kojima u imenu stoji pridjev hrvatski i drugih od značaja za izučavanje Bunjevaca bačkih Hrvata u Povijesnom arhivu Subotica, Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje, br. 12,  Osijek 2013, str. 57-77.
  85. Mijo Mirković, Subotica i Pravni fakultet u prvim godinama njegovog dolaska, Ex Pannonia 17, Subotica 2013, str. 5-16.
  86. Bački Bunjevci i Šokci između dvaju svjetskih ratova, Vukovarski zbornik 8, Ogranak Matice Hrvatske Vukovar, Vukovar 2013, str. 103-115.
  87. Civilne žrtve među bunjevačkim Hrvatima nakon oslobođenja (1944.-1946.), Godišnjak za znanstvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođnaskih Hrvata, 5, Subotica 2013, str. 109-132.
  88. O ratnim stradanjima porodice Varga, Rukovet br. 1-4, Subotica 2014, str. 61-65.
  89. A holokauszt – ismertető a múltról Szabadka példáján a szebb jövő feltételeként, Bácsország, 69, 2014/2, Subotica, str. 35-40.
  90. O javnim službenicima (službama) u Subotici (1918–1941), Ex Pannonia 18, Subotica 2014, str. 5-20.
  91. Subotica u još hladnijim danima, Memento 70, Szabadka gyásznapjai 1944-2014, Budapest-Szabadka 2014, str. 42-51.
  92. O počecima Dužijance i Katoličkog divojačkog društva, Revija Dužijanca, br. 1, Subotica 2014, str. 96-97.
  93. Gdje su u Subotici pokapani vojnici iz Hrvatske, a gdje Subotičani u Hrvatskoj za vrijeme velikog rata (1914-1919), Klasje naših ravni, 5 – 8, Subotica 2014, str.105 – 109.
  94. Upisi u Matičnu knjigu umrlih (1914.-1919.) subotičkog Matičnog ureda poginulih vojnika bunjevačkih Hrvata (A-B), ), Klasje naših ravni, 9 – 12, Subotica 2014, str.104 – 110.
  95. O Subotici u Vojnoj granici i Franzu Vaničeku u djelima Ištvana Ivanjija,
  96. Utjecaji državne ideologije i prakse na subotičke Bunjevce (1918. -1941.), Bunjevci u vremenskom i prostornom kontekstu, Zagreb 2014, str. 101-116.
  97. Upisi u matičnu knjigu umrlih (1914.-1919.) subotičkog matičnog ureda poginulih vojnika bunjevačkih hrvata (Od Katancsics Andrása, do N), Klasje naših ravni, 1 – 4, Subotica 2015, str. 83 – 90.
  98. Kiemelkedő zsidó gyárosok,  Élettől az életig a holokauszton át,  Szabadka 2015, str. 83-113.
  99. Crtice o tome kako je Subotica gazdovala Kupalištem Palić u međuratnom periodu (1918-1941), Ex Pannonia 19, Subotica 2015, str.11-19.

 Član uredništva i leksikografski prilozi za:

  1. Leksikon podunavskih Hrvata-Bunjevaca i Šokaca, 1, A, Subotica 2004.
  1. Leksikon podunavskih Hrvata-Bunjevaca i Šokaca, 2, B – Baž, Subotica 2004.
  1. Leksikon podunavskih Hrvata-Bunjevaca i Šokaca, 3, Be-Br,  Subotica 2005.
  1. Leksikon podunavskih Hrvata-Bunjevaca i Šokaca, 4, Bu,  Subotica 2005.
  1. Leksikon podunavskih Hrvata-Bunjevaca i Šokaca, 5, C -Ć,  Subotica 2006.
  1. Leksikon podunavskih Hrvata-Bunjevaca i Šokaca, 6, D,  Subotica 2006.
  1. Leksikon podunavskih Hrvata-Bunjevaca i Šokaca, 7, DŽ-F,  Subotica 2007.
  1. Leksikon podunavskih Hrvata-Bunjevaca i Šokaca, 8, G,  Subotica 2008.
  1. Leksikon podunavskih Hrvata-Bunjevaca i Šokaca, sv. 9, H,  Subotica 2009.
  1.  Leksikon podunavskih Hrvata-Bunjevaca i Šokaca, 10, I,  Subotica 2010.
  1.  Leksikon podunavskih Hrvata-Bunjevaca i Šokaca, 1,  J,  Subotica 2011.
  1. Leksikon podunavskih Hrvata-Bunjevaca i Šokaca, 12, K-Knj,  Subotica 2014.

NATUKNICE:

Leksikon podunavskih Hrvata-Bunjevaca i Šokaca, sv. 1., A, Subotica 2004.

1.    Agrarna reforma (S.Bačić)

Leksikon podunavskih Hrvata-Bunjevaca i Šokaca, sv. 2., B – Baž, Subotica 2004.

2.    Batina

3.    Bačvanin

4.    Banka (M. Grlica)

Leksikon podunavskih Hrvata-Bunjevaca i Šokaca, sv. 3., Be-Br,  Subotica 2005.

5.    Bešlić, Antun

6.    Bogdanov, Vaso

7.    Borba, list Radikalne stranke

Leksikon podunavskih Hrvata-Bunjevaca i Šokaca, sv. 4., Bu,  Subotica 2005.

8.    Bunjevačka omladinska zajednica ( K. Bušić)

9.    Bunjevačke novine (1924-1927), glasilo zemljodilske i radikalne stranke

10.  Bunjevačke novine, subotički tjednik

Leksikon podunavskih Hrvata-Bunjevaca i Šokaca, sv. 5., C -Ć,  Subotica 2006.

11.  Conen Jakobčić, Vilim

12.  Crnković, Ivan (K. Bušić)

Leksikon podunavskih Hrvata-Bunjevaca i Šokaca, sv. 6., D,  Subotica 2006.

13.  Damjanov, Jakša ( N. Ušumović)

14.  Dulić, Đuro

15.  Dulić, Marko

16.  Dulić, Oliver

Leksikon podunavskih Hrvata-Bunjevaca i Šokaca, sv. 7., DŽ-F,  Subotica 2007.

17.  Đelmiš, Gavro ( M. Bara)

18.  Đorđević, Dragoslav

19.  Đorđević-Malagurska, Mara ( E. Bažant)

20.  Evetović, Matija

Leksikon podunavskih Hrvata-Bunjevaca i Šokaca, sv. 8., G,  Subotica 2008.

21.  Glas Naroda

Leksikon podunavskih Hrvata-Bunjevaca i Šokaca, sv. 9., H,  Subotica 2009.

22.  Hrabak, Bogumil

23.  Hrvatska eskomptna banka d.d. podružnica u Subotici

24.  Hrvatska kulturna zajednica

25.  Hrvatska privredna omladina

26.  Hrvatska starokatolička crkva ( T. Žigmanov)

27.  Hrvatska sveopća kreditna banka d.d. filijala u Subotici

28.  Hrvatske novine

29.  Hrvatske seljačke zadruge

30.  Hrvatski katolički orao u Subotici

31.  Hrvatsko crkveno pjevačko društvo Svete Cecilije

32.  Hrvatsko pjevačko društvo Neven

Leksikon podunavskih Hrvata-Bunjevaca i Šokaca, sv. 10., I,  Subotica 2010.

33.  Išpanović, Matija

34.  Istina, politički list

35.  Istra-Trst-Gorica potporno društvo

36.  Ivanić, Ivan

37.  Iványi, István

38.  Ivić, prof. Aleksa

39.  Ivković Ivandekić, Ivan

40.  Ivković Ivandekić, dr. Mirko

41.  Iskruljev, Toša

Leksikon podunavskih Hrvata-Bunjevaca i Šokaca, sv. 11., J,  Subotica 2011.

42.  Jadranska straža ( M. Bara, M. Cvetanović)

43.  Jakobčić, Eugeb ( E. Hemar )

44.  Jakobčić, Mirko

45.  Jakobčić selo

46.  Jakšić, Ivan

47.  Jankač, Matej (Lj. Vujković Lamić )

48.  Jeremić, Risto

49.  Jovan Nenad (M. Grlica )

50.  Jugoslavenska banka d. d. podružnica u Subotici

51.  Jugoslavenski Lloyd u Subotici

52.  Jugoslavenski nacionalni list

53.  Jugoslavenski narod

54.  Jugoslovenski život

55.  Jurić, Marko

    K –Knj, 12:

  1. Karakašević, Gavra
  2. Karanović, Mladen
  3. Katolički krug
  4. Katolički krug Subotica
  5. Katolički pučki savez
  6. Katoličko divojačko društvo
  7. Katolički pučki savez
  8. Katoličko momačko društvo

 

Analitički inventari:

  1. Sresko načelstvo Subotica (1934-1941), sv. I, (1934-1936. g.), Istorijski arhiv Subotica,  Subotica 1997.
  2. Sresko načelstvo Subotica (1934-1941), sv. II, (1937. g.), Istorijski arhiv Subotica,  Subotica 1997.
  3. Sresko načelstvo Subotica (1934-1941), sv. III, (1938. g.), Istorijski arhiv Subotica,  Subotica 1997.
  4. Sresko načelstvo Subotica (1934-1941), sv. IV, (1939-1941. g.) Istorijski arhiv Subotica,  Subotica 1997.

Prikazi:

  1. Četiri nove monografije Instituta za istoriju Filozofskog fakulteta u Novom sadu,  Godišnjak Društva istoričara Vojvodine, 1983, Novi  Sad 1986
  2. Dr Ljubodrag Dimić, Kulturna politika u Kraljevini Jugoslaviji 1918- 1941. I-III, Beograd 1997, Ex Pannonia 3-4, Subotica 2000, str. 157-  160
  3. Imenik žrtava (Mirko Grlica, Antal Hegediš, Milan Dubajić, Lazar  Merković,  Imenik žrtava Drugog sv. rata na području subotičke  opštine), Rukovet 9-10-11,  Subotica 2001, str. 59,60

Bibliografski prilozi:

  1. Godišnjak društva istoričara Vojvodine 1974-1983, Godišnjak DIV,1983, Novi Sad 1986, str. 83-95

Izložbe:

  1. „50. godina od pobede nad fašizmom, Subotica od okupacije do slobode“, Subotica 1995. ( tekst za katalog )
  2.  „Iz depoa Arhiva – arhivalije od terezijanskog do modernog doba“,  Subotica,  septembar 2002.( tekst za katalog )
  3. „Živeti zajedno – Együtt élni,, Novi Sad – Subotica, 2006
  4. „Arhiv i škola –  A Levéltár és az iskola“, Subotica, 16 -30, 05.2007.
  5. „Subotičke gradske kuće (1751-1919)“, Subotica, 3.09.-24.09.2010. (Osijek, 8.11.-22.11.2010. Vukovar 2011, Budimpešta, 2011.)
  6. „Subotica na starim kartama i mapama“, Subotica 2.09.2011.-25.09.2011.

 

 

 

 

 

Алекса Ивић

Aleksa Ivic Spomenica 1927

https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%90%D0%BB%D0%B5%D0%BA%D1%81%D0%B0_%D0%98%D0%B2%D0%B8%D1%9B

Алекса Ивић (Буђановци, 23. децембар 1881Београд, 23. новембар 1948) је био српски историчар и професор на Правном факултету у Суботици (који је у то време био испостава Правног факултета Универзитета у Београду). Историју и славистику студирао у Бечу код познатих стручњака Ватрослава Јагића и Константина Јиричека. Докторирао 1905. године. По завршетку студија остао је у Бечу пет година. Године 1910. изабран је за заступника (посланика) у Хрватском сабору, те исте године одлази у Загреб. Од 1912. године ради у Земаљском архиву у Загребу. После Првог светског ратапредаје југословенску дипломатску и политичку историју на Правном факултету у Суботици. Исказао се као предан архивски истраживач и историчар Срба у Хабзбуршкој монархији. Издао је доста грађе везане за Србе из бечких архива. Најзначајније му је дело Историја Срба у Војводини, објављено 1929. године.

Његов син је лингвиста Павле Ивић.

Важнији радови:

  • Сеоба Срба у Хрватску и Славонију, прилог испитивању српске прошлости током 18. и 17. века, Сремски Карловци 1909.
  • Аустрија према устанку Срба под Милошем Обреновићем, Загреб 1917.
  • О српском и хрватском имену, Београд 1922.
  • Из доба Карађорђа и сина му кнеза Александра, Београд 1926.
  • Родословне таблице српских династија и властеле, Нови Сад 1928.
  • Историја Срба у Војводини, Нови Сад 1929.

PRAVI ZGRAD

http://www.had.org.rs/leksikoni/Leksikon%2010.pdf

http://www.had.org.rs/leksikoni/Leksikon%2010.pdf

IVIĆ, Aleksa prof. dr., (Buđanovci/Srijem, 23.12.1881. – Beograd, 23.11.1948.), profesor Pravnog fakulteta u Subotici, povjesničar,

Sin je Sime i Mileve rođ. Radovanović. Sa ženom Danicom (1899.) ima dvoje djece; sina Pavla Ivića (1924.) poznatog lingvistu i kćerku Milevu (1926.). Nakon školovanja u rodnom mjestu i Novom Sadu, nastavio je na Univezitetu u Beču sa studijem slavistike i povijesti da bi tamo 1905. godine i doktorirao. Narednih pet godina nastavio je sa boravkom u Beču, usavršavanjem staronemačkog i latinskog jezika i arhivskim istraživanjima. Pošto je na njega utjecao Konstatntin Jiriček, opredelio se za proučavanje srednjovjekovne historije da bi se kasnije usmjerio i ka novovjekovnoj. Posebno se interesovao za historiju Srba u Monarhiji. (Južnoj Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji). Po povratku iz Beča, uključivši se aktivno u politički život, biva izabran 1910. godine za zastupnika u hrvatskom saboru. Od 1912. do 1920. službuje u Zemaljskom arhivu u Zagrebu gdje nastavlja sa istraživanjima, prikupljanjem građe i pisanjem, te tako 1914. nastaje njegova studija o historiji Srba u Ugarskoj. Nakon rata doseljava u Suboticu, gdje na novosnovanom Pravnom fakultetu biva  7.12.1920. postavljen ukazom za vanrednog profesora na predmetu „Istorija Srba”. Već 1922. godine je izabran  tek prosinca  1923. postavljen  za redovnog profesora. Vršio je nadzor u fakultetskoj knjižnici,  držao  predavanja  iz  „Opšte  istorije  južnih  slovena” ,  „Diplomatske istorije” „Enciklopedije prava“. Dekan   u školskoj  1932/33 godini.

U više navrata  redovito koritio odsustvo za naučna istaraživanja u inozemstvu  poglavito u arhivima Budimpešte i  Beča ali isto tako, nalazio je i načina da konzularnim putovima dobiva arhivku građu iz njih.

Inicijator  za pokretanje radikalskog lista „Bačvanin“ (1921). To je bio zajednički organ Narodne radikalne i Zemljodilske stranke u Subotici. Novina je djelovala je na agitaciji do parlamentarnih izbora 1923. kada prestaje da izlazi. Ivić, koji je pokazivao ambicija da bude izabran u Narodnu skupštinu, a što mu nije uspjelo, njegov je urednik iz sjenke.

Bavio se istraživanjima o Jovanu Nenadu. Bio je u akcionom odboru za proslavu četiristogodišnjice njegove smrti i podizanje spomenika 1927. godine. Kao predsjednik tog tjela se javlja Mijo Mandić. Rezultat tih akcija je bio da je spomenik, autora Pavla Palavičinija,  postavljen uz veliku pompu i nazočnost lokalnih i državnih funkcionera, kao i brošurica Spomenica na Cara Jovana Nenada subotičkog 1527-1927., kojoj je dao doprinos i Ivić.

Jedan od osnivača  „patriotske udruge nacionalnih  i kulturnih radnika“ Severna zvezda 1928. godine i njen aktivni djelatnik u kasnijem periodu. Iz toga miljea, od strane prof. Fedora Nikića, predsjednika te udruge, a Ivićevog kolege sa fakulteta,  pokrenut je i subotički dnevni list Jugoslovenski dnevnik. Proglas za njegov osnutak potisao je i prof. Ivić. Bio je suradnik i u novosadskom listu   Dan  koji se od 1935. javlja kao nastavak Jugoslovenskog dnevnika.

Sa kolegom profesorom dr Mirkom Kosićem, koji 1931. podnosi ostavku, dolazi u sukob, ovaj ga je i tužio za klevetu, pa ne prisustvuje sjednicama gde je i on.

Bio je delegat fakluteta na proslavi 100 godišnjice rođenja Franje Račkog (1929.)

Iza njega je ostalo 648 bibliografskih jedinica, iz oblasti historiografije,  beletristike,

književnohistorijskih radova. Pored kolekcija zbirki arhivskog gradiva, jedan od njegovih najcenjenijih sintetičkih historijskih pregleda je Istorija Srba u Vojvodini od najstarijih vremena do osnivanja potiško-pomoriške granice (1703), Novi Sad 1929.

Odlikovan 1938. godine ordenom Sv. Save II reda.

Redovni suradnik subotičkog časopisa Književni sever gdje se javlja i sa temama iz prošlosti Bunjevaca i Subotice.

Jedan od vođa Narodne radikalne stranke u Subotici. Pripadao političkoj struji radikala – protićevcima, koja je kritikovala Nikolu Pašića. Na lokalu se oštrica njegove političke netrpeljivosti usmjeravala ka Bunjevcima koji nisu slijedili okvire naturane iz Beograda, a oni su bili oličeni u glasilu Neven, klerikalcima, svima koji su bili prohrvatski orijentirani.

Poslije okupacije 1941. izbegao u Rumu.

Umirovljen 1945. godine.

Poginuo je u saobraćajnoj nesreći 1948. godine.

Djela:

Seoba Srba u Hrvatsku i Slavoniju, prilog ispitivanju srpske prošlosti tokom 18. i 17. veka, Sremski Karlovci 1909.

Austrija prema ustanku Srba pod Milošem Obrenovićem, Zagreb 1917.

O srpskom i hrvatskom imenu, Beograd 1922.

Iz doba Karađorđa i sina mu kneza Aleksandra, Beograd 1926.

Rodoslovne tablice srpskih dinastija i vlastele, Novi Sad 1928.

Istorija Srba u Vojvodini, Novi Sad 1929.

Spisi bečkih arhiva o Prvom srpskom ustanku, knj.3: godina 1806, Beograd 1937.

Spisi bečkih arhiva o Prvom srpskom ustanku, knj.4: godina 1807, Beograd 1938.

Spisi bečkih arhiva o Prvom srpskom ustanku, knj.5: godina 1808, Beograd 1939.

Kratka istorija Vojvodine (prvi dio), Književni sever, knj. 1, sv.1, Subotica 1925, st.10-14

Kratka istorija Vojvodine (drugi dio), Književni sever, knj. 1, sv.2, Subotica 1925, st.64-70

 

Četiristogodišnjica osnivanja grada Subotice, Književni sever 1925, Subotica, st.4.

Migracija Srba u Hrvatsku tokom VI, XVII i XVIII stoleća, Srpski etnografski zbornik, 1923.

Iz prošlosti Bunjevaca, Knjževni sever, god. III, sv. 3-4, Subotica 1927, str. 102-103.

Kako su govorili i pisali Bunjevci u XVIII veku, Književni sever, god. III, sv. 3-4, Subotica 1927, st. 165-167.

Bunjevci, Srbi i Hrvati, Književni sever, god. 1; 1925.

Lit:

Enciklopedija Jugoslavije, četvrti tom Hil-Jugos (1960. god.), članak napisao Jovan M. Milićević.

Elektronski katalog Narodne biblioteke Srbije.

Mala Enciklopedija Prosveta – Opšta Enciklopedija (A-Lj). Izdavačko preduzeće „Prosveta“, Beograd 1959.

Istraživanja, br. 10, Novi  Sad  1983, Ankica Vasić, Bibliografija radova dr Alekse Ivića, st. 275-313.

Subotička bibliografija, sveska 3, 1918-1944, Subotica 2003.

 

Bek Mano (Beck Manó) fabrikant sapuna

  „BEK MANO“

Proizvodnju sapuna, zanatskog karaktera započeo je Bek (Beck) Mano[1]  još 1890.  godine  (obrtnica  A 53/7901/1890). Nakon 1918. godine, radnionica je proizvodila sve vrste toaletnih sapouna, kao i sapun za pranje. „Uređaj se  sastoji od kotlova za kuvanje sapuna koji imaju  mehanički  stroj za mešanje i mašina za izradu t.z. piliranih sapuna.“[2]  Nalazila  se na adresi Prestolonaslednika Petra 50.

Nova dozvola, za industrijsku radnju, koju će voditi  sin osnivača, Andrija Bek (Beck Ándor )[3] hemijski inženjer po obrazovanju, izdata je 1924. godine ( C 33/27346/1924 ).

Nove mašine kupljene su 1928. godine u Berlinu. To su bili „stroj za rendisanje, pilirinje i presovanje sapuna“. Cena ime je  bila  2270 RM. Uveženi su bez plaćanja carine.[4]

Pored  izrade sapuna firma se bavila i proizvodnjom sveća. Zapošljavala je  najviše do 20 radnika, i proizvodila do 15 vagona sapuna i sveća. U 1936. godini radi  sa 70% kapaciteta. Sirovine, kokosovo ulje uvozi iz Indije i Južne Amerike, eterična ulja iz Francuske i Nemačke.

Nakon smrti osnivača 1936, kao prokurista je ubeležen sin Andrija.F 86 240

Posle rata je došla pod Upravu Narodnih dobara. Tada je popisano 4 elektromotora,  2 mašine za piliranje, 2 prese, 2  prese  za štancanje, 5 kotlova  za kuvanje sapuna, 2 uređaja za sušenje i 1 mašina za hlađenje.[5]  Mašine  su  nakon  toga  prenete  delom  u Osijek, delo u Kragujevac i Novi Sad.

 

IZ HRVATSKE RIJEČI: http://www.hrvatskarijec.rs/vest/A5925/Kuca-Sime-Stipica-%E2%80%93-Somborski-put-48/

38_ Somborski put 48

Somborski put 48

Kuća na Somborskom putu na broju 50 prešla je do 1906. godine u vlasništvo Manó Becka, tvorničara sapuna, kako svjedoči Maluševljev adresar. Manó Beck je proizvodnju sapuna pokrenuo još 1890. godine kada mu je izdana obrtnica (A 53/7901/1890). «Nakon 1918. godine, radionica je proizvodila sve vrste toaletnih sapuna, kao i sapun za pranje. Uređaj se sastoji od kotlova za kuhanje sapuna, koji imaju mehanički stroj za miješanje i stroj za izradu tzv. piliranih sapuna. Nalazila se na adresi u Ulici prijestolonasljednika Petra (Somborski put ) 50. Nova dozvola za industrijsku radnju, koju će voditi sin osnivača Andrija Bek (Beck Andor), inženjer po obrazovanju, izdata je 1924. godine (C 33/27346/1924.). Novi strojevi kupljeni su 1928. godine u Berlinu. To su bili «strojevi za rendisanje, piliranje i presovanje sapuna». Cijena im je bila 2.270 RM. Uvezeni su bez plaćanja carine. Pokred izrade sapuna, tvrtka se bavila i proizvodnjom svijeća. Zapošljavala je najviše do 20 radnika i proizvodila do 15 vagona sapuna i svijeća. U 1936. godini radi sa 70% kapaciteta. Sirovine – kokosovo ulje uvozi iz Indije i Južne Amerike, eterična ulja iz Francuske i Njemačke. Poslije rata je došla pod Upravu narodnih dobara. Tada je popisano 4 elektromotora, 2 stroja za piliranje, 2 prese, 2 prese za štancanje, 5 kotlova za kuhanje sapuna, 2 uređaja za sušenje i 1 stroj za hlađenje. Strojevi su nakon toga prenijeti dijelom u Osijek, dijelom u Kragujevac i Novi Sad.»
Obje kuće zaslužuju biti istražene na terenu i kao svjedočanstvo bogate subotičke povijesti sačuvane od propadanja. Kuća Šime Stipića to zaslužuje jer pripada grupaciji kuća obitelji Stipić, koje bi trebalo istražiti kao poseban fenomen, a kuća Manó Becka, zato što je bila tvornica sapuna o kojoj vrlo malo znamo, a koja govori o subotičkom poduzetništvu, koje je početkom stoljeća bilo vrlo razvijeno i koje bi moglo potaknuti ideje za razvijanje današnjeg poduzetništva spalog na vrlo niske grane. Osim toga, kuća Manó Becka, odnosno Fabijana Balaža Pirija jedna je od sve rjeđih primjera klasicističkih kuća u gradu. Na njoj ima dovoljno elemenata za restauraciju te bi mogla biti obnovljena u potpunosti.

 

[1] Bek Mano je preminuo 1.06.1936. Bekova  supruga je bila  Hermina Šefer.

[2] Nav.delo,Šematizam, st. 109

[3] Bek Andrija rođen je 1900. godine. Diplomirao je hemiju na tehničkom  fakultetu  u  Brnu.  Stradao je  na  privremenom  radu  u Rusiji (u blizni Moskve)  1943.godine. Da je reč o porodičnoj teradiciji potvrđuje i to što je  Bek Đeno (rođen u Subotici 1896. godine, od oca Antala i mati Šarlote Šajber)  dobio 1952. dozvolu za sapundžiski zanat.

[4] IAS, F:235.27.646/1928

[5] IAS, F:70. UND

Jeremić, Risto, liječnik, povjesničar zdavstvene kulture, publicista

Jeremić, Risto, liječnik, povjesničar zdavstvene kulture, publicista (Foča, 18.05.1869. – Mostar, 16.09.1952.)

Školovao se u rodnom mjestu, Sarajevu, Dubrovniku, Beču i Gracu, gdje je  doktorirao 1897. Usvršavao se i postao hirurg, radio kao šef hirurgije u tuzlanskoj bolnici. U Prvom balkanskom ratu (1912) bio je u Kragujevcu kao dobrovoljni hirurg. Uhapšen je i osuđen nakon atentata na prestolonaslijednika F. Ferdinanda, amnestiran 1917. Nakon 1918. godine radio kao upravitelj bolnice u Sarajevu.  Na izborima za Konstituantu 28.11.1920. dobio mandat na zemljoradničkoj listi, ali ga je ubrzo vratio.

U Suboticu dolazi 1923. godine na mjesto šefa ambulante Direkcije državnih željeznica, da bi 12.06.1926. godine bio izabran  za docenta i honorarnog profesora sudske medicine na subotičkom Pravnom fakultetu. Držao je predavanja iz toga predmeta na trećoj godini sa honorarom od  50  dinara po času.

U to zvanje – honarnog profesora  ponovno je izabran  i 1932. godine.

U 1934. (1.11.1934.) mu je uvažena mu ostavka. Angažiran u nacionalnom radu, jedan od osnivača Srpskog kulturnog kluba 1936. godine.

Sa izbijanjem Drugog svjetskog rata se vraća u Sarajevo, odnosno Pljevlja.

Na njega i njegovu karijeru, veliku utjecaj je imalo poznanstvo sa Jovanom Cvijićem u 1911. godini. Od tada se posvećuje i radu u oblasti društvenih znanosti, u prvom redu proučavanju povijesti zdravstvene kulture, te nacionalne povijesti, kao i etnologije, antropologije i drugih disciplina.Beleske o Bunjevcima

O Bunjevcima je napisao dva članka koja su publikovana u subotičkom Književnom severu. U posebnom broju O Bunjevcima od 1.4.1927. (knj. III, sv. 3. i 4.) u rubrici Podaci i dokumenta napisao je članak Beleške o Bunjevcima, koji je podiljeljen na tri poglavlja: O bunjevačkim prezimenima, bunjevačke narodne pesme i O nazivu Bunjevac (str. 158-165). Služio se tada poznatom literaturom autora Jovana Cvijića, Alekse Ivića, Mije Mandića, Blaška Rajića. U prvom dijelu pokušava da analizira 90 bunjevačkih prezimena. Daje podatke od kada se mogu datirati, na kojim teritorijama su rasprostranjena i kojim vjeroispovjetima pripadaju.  U drugom, kraćem dijelu, zasnovanom na radovima Blaška Rajića, ocrtava bunjevačke narodne pjesme pronalazeći u njima dublje konture migracijskog druma i etape bunjevačkih predaka. Ne dajući konačno rješenje o podrijetlu naziva Bunjevac, izlaže nekoliko tada ukorijenjenih teorija o tom pitanju, u trećem dijelu svoga rada.

Sličan je i članak Bunjevačka prezimena, (Književni sever, VI (1930.) sv.7.-10., str. 252-259.),

Autor je i članka Bukin, jedno šokačko naselje u Bačkom Podunavlju, Glasnik Geografskog društva, sv. 12, Beograd, 1926., str. 95-102.

Lit :

Dr Emil Libman:  Građa za medicinsku bibliografiju Subotice (1828 – 2005), Subotica 2008, str. 91-97.

Civilne žrtve među bunjevačkim Hrvatima nakon oslobođenja (1944.-1946.)

Civilne žrtve među bunjevačkim Hrvatima nakon oslobođenja

(1944.-1946.)

publikovano:

separat civilne zrtve

RADNI RUKOPIS:

            Uvod

O stradanjima civila u Vojvodini u periodu nakon oslobođenja i ulaska partizanskih i ruskih vojnih jedinica pisano je relativno mnogo[1].  Ogromna većina te literature je na mađarskom jeziku i obrađuje u prvom redu mađarske žrtve. Najčešće je u fokusu bilo pitanje utvrđivanja ukupnog broja žrtava na široj teritoriji, Vojvodine, Bačke ili pojedinih naselja. Tako je i problematika subotičkih žrtava u njima obrađivana u sklopu širih sagledavanja.

U zadnjem periodu sazrijevala je i povoljnija politička i društvena klima koja je nakon pola stoljeća dozvoljavala da se te tamne stranice povijesti istražuju i učine dostupnim široj javnosti. O snaženju takvih političkih stremljenja svjedoče i akti izvršnih vlasti usmjerenih u tom pravcu. Tako je 2001. godine Skupština Autonomne pokrajine Vojvodine formirala Anketni odbor za istraživanje istine o događajima u Vojvodini od 1941. do 1945. kome je za cilj postavljeno stvaranje popisa stradalih.[2] Slično tome, 2009. godine Vlada Republike Srbije donijela je odluku o osnivanju Državne komisije za pronalaženje i obeležavanje svih tajnih grobnica u kojima se nalaze posmrtni ostaci streljanih posle oslobođenja 1944. Kao plod takvih nastojanja su nastale i  rasle baze podataka o stradalim licima.[3]  Posebno se svojim aktivnostima i rezultatima značajnom pokazala Međuakademijska komisija za istraživanje žrtava 1941-1948. koja je formirana na inicijativu mađarskih stranaka iz Vojvodine.[4]   Ona je istodobno plod dobre suradnje dvije države, Srbije i Mađarske koje su odredile u okvirima svojih akademija znanosti posebne timove istraživača da se temeljito bave tom temom[5].  Ova Međuakademijska komisija koje je započela s radom 2011., ima svoj zvaničan sajt, internet prezentaciju[6]. Tamo su navedena ne samo imena žrtava nego i podaci, datum rođenja, zanimanje itd. svih stradalih ljudi, svih nevinih žrtava bez obzira na nacionalnu pripadnost. U toj bazi podataka trenutačno (prosinac 2013.) ima  80 723  lica.

baner_dk_lat  mapaOkruziLat

stranica sa podacima o žrtvama: http://vojvodinakom1941.org.rs/lt/

176 856 Maslarić govor

F.176.856. General Božidar Maslarić drži govor

1osudjenici Vojnog SUda

S druge strane, neki publicisti, novinari pa i profesionalni povjesničari podlegli su senzacionalizmu i plasirali prenapuhane, netočne ili nedovoljno utemeljene procjene o ukupnom broju stradalih[7].

O žrtvama sa teritorije Subotice postoji i objavljena knjiga Imenik žrtava Drugog svetskog rata na području subotičke opštine[8],  gdje su autori poimence naveli sve žrtve do kojih su došli u svojim istraživanjima, od početka rata do 1945. godine. Pobrojano je ukupno 7032 lica.    

Tema o civilnim žrtvama toga perioda među bunjevačkim Hrvatima je gotovo u potpunosti neistražena[9].  U skupnim podacima autora Jovana Mirkovića[10] o žrtvama u period 1941-1945., za teritoriju Bačke i Baranje navodi se da samo 43 stradala Hrvata i 165 Bunjevaca!

Samo uz otvaranje ove teme uz dalje i dublje istraživačke napore, kako na  pronalaženju , odnosno prikupljanju izvora, na pr. fonda BIA u Arhivu Srbije, ali isto tako i onih usmenih, t.j.  kazivanja srodnika žrtava, a zatim njihovu obradu, može se očekivati napredak i njeno potpunije sagledavanje. Ovaj uradak, samim time što poimenično navodi stradala lica, uz navođenje izvora,  ima za cilj dati potjecaj u tom pravcu bez pretenzija davanja konačnih prosudbi ili ukupnih brojki o žrtvama. O njima će se moći suditi tek u daljoj perspektivi.

            Oslobođenje  

176 118 parada oktobra 1944 sman

Pobednička vojska paradira, polovina oktobar 1944.

Subotica je oslobođena sedam mjeseci prije kraja rata.  U skladu s razvojem na bojišnici, napredovanjem Crvene armije iz Banata u Bačku,  okupacione snage zajedno sa dijelom činovništva u gradu se od početka listopada 1944. godine pripremaju za evakuiranje i povlačenje.   Jedinice Crvene armije stigle su pred Suboticu 8. listopada u 6 popodne, i zaposele sve prilazne puteve. U jednoj kući, na kraju Malog Bajmoka, Rusi su smjestili svoj štab. Sutradan 9. listopada, do njih su stigli pripadnici subotičkog partizanskog odreda predvođeni komadantom Jovanom Mikićem Spartakom.  Glavnina okupacionih snaga napušta vlakom Suboticu, a partizani i crvenoarmejci kreću da zauzmu upravo glavni kolodvor. O samom činu napada na njega, malu ilustraciju koja baca drugačije svjetlo (na revolucionarno romantičarski pogled koji je dominirao pedesetak godina) , daje svjedočanstvo jednoga od onih sudionika koji su bili u prostorijama kolodvora.[11]

SL list FNRJ br Geza

To je bio Geza Varga koji je rođen 13.1.1922. godine. Mati mu je bila Janja[12] Lovaš (r. 1879.). Stanovao je na Radanovcu, broj 85. Po zanimanju je bio željeznički radnik – manevrista. Ne znamo detalje kako je preživljavo ratne godine, ali se može pretpostaviti da ih je proveo u službi na železnici. U trenutcima napada partizanskog odreda na kolodvor Geza je bio na poslu. Kako u postupku svjedoči njegov kolega, nalazio se …u prostoriji Željezničke stanice gde se raspoređuje manevar. U istoj sobi bilo je i mađarskih i nemačkih vojnika. Uveče su partizani napali stanicu i došlo je do žestoke pucnjave. Od nas koji smo bili zabijeni u toj prostoriji, ranjeno je više lica, a nekoliko njih je poginulo. Varga Geza se nalazio neposredno pored mene oko 2. metra udaljen. Video sam kada ga je pogodio jedan metak i kada se srušio. Ne sećam se u koji deo tela je ranjen, ali znak da je ležao u velikoj lokvi krvi i nije davao više nikakve znake života. Borba je trajala još otprilike čitav sat. A tom prilikom sam ranjen i ja. Kasnije su me odveli zajedno sa ostalima, a Geza i još neki leševi su ostali u toj prostoriji, tako da ne znam šta se kasnije s njim desilo. Dodajem još da smo u velikoj gužvi  gazili preko tela Geze, ali više nije dao nikakve znake života. Više ga nisam video.[13]    Oslobodioci su uspješno zauzeli kolodvor, ali uz poginule i na njihovoj strani, Jovana Mikić Spartaka, Tivadara Felegija i četiri crvenoarmejca.

O SPARTAKOVOJ SMRTI 166 27 13

O pogibiji Jovana Mikića Spartaka. Izvještaj upravitelja Bolnice.

No, već toga dana bilo je žrtava i među civilima.  Tako je na pr. slučajno  pogođena Katica Letić, a bilo je žrtava čak i među bolesnicima iz Bolnice, ubijen je pacijent  koji je toga dana u donjem rublju pobjegao  sa lečenja u živčanom odjelu.[14]

2 Partizana

Sa oslobađanjem Subotice završena je samo jedna etapa rata. Sam završetak ratnih sukoba je bio još daleko. I na ovom području ratni pobednici demonstriraće dalje snagu svoga oružja, ali ovoga puta samo na zatečenim civilima.

Nova narodna vlast (Vojna uprava, Komisija za utvrđivanje zločina)

Narodnooslobodilački odbor u Subotici (NOO), kao karakterističan revolucionarni organ narodne vlasti, formiran je još prije promjene vlasti, i djelovao je prvo u ilegali. Već prvoga dana po oslobođenju 11.11.1944. godine u svečanoj vijećnici Gradske kuće održana je njegova sjednica.  Tom prilikom je na mjesto gradonačelnika izabran Lajčo Jaramazović, koji će od 20. listopada  nastaviti da vodi to tijelo ali kao predsjednik NOO Subotica. Ubrzo će ovaj civilni organ vlasti pasti u drugi plan i zadržati samo savjetodavnu ulogu odnosno izvršavati naredbe i uputstva vojnih organa.  Jugoslavensko vojno, političko vodstvo, među kojima i vojvođanski komunisti, sudili su tako da su novi organi vlasti u novoosvojenim, mnogonacionalnim regijama Vojvodine preslabi, zato su predložili uvođenje vojne uprave na teritoriji Bačke, Banata i Baranje (uredbu je vrhovni komandant Josip Broz Tito potpisao 17. oktobra 1944.), što je bez sumnje značilo militarizaciju vlasti…[15] Tako je došlo do formiranja Vojne uprave na teritoriji Banata, Bačke i Baranje,  a koja je ukinuta  27. siječnja 1945. godine, s tim da je naredba stupila na snagu 15. veljače 1945. godine.

Oglas F 18 478

Na čelo Vojne uprave je  bio postavljen general-major Ivan Rukavina, koji je direktno bio odgovoran Vrhovnom komandantu, maršalu Titu. Vojna oblast za Bačku i Baranju bila je podeljena na pet komandi područja, jednu je činila teritorija sreza Subotice sa okolnim naseljima. Ona se dijelila na Komande mjesta, Subotice, Bačke Topole i Sente. Sve mjesne oružane straže od tada su nosile naziv Narodne straže i nastavile da djeluju u okvirima Vojne uprave i pod njenom komandom.

Na čelu Komande gradske narodne straže Subotica nalazio se Lajčo Klein.

Tako i u Subotici u ruke Vojne uprave prelazi sva izvršna i sudska vlast.

Sudsko tijelo koje pokrivalo ovu teritoriju bio je Vojni sud vojne oblasti za Vojvodinu J.A., za komandu subotičkog područja.[16] U njegovom vijeću sudili su kapetan Jovan Njaradi ili Mladen Batak, kao predjedavajući te borci  Branko Ostojić i Rade Drakulić dok je sudski isljednik bio Uroš Župunski.

Kao i u drugim evropskim državama, ovdje je, zbog nedela izvršenih u toku rata, javno kolektivno izrečena krivica Nemaca, dok su Mađari u zvaničnim govorima dobili od ovog blažu ocenu (svi Mađari nisu mogli odgovarati za Salašijeva i Hortijeva dela), iako je prvih meseci dominiralo mišljenje o neophodnosti odmazde prema Mađarima, i to u duhu sentence Za sve ćemo vam naplatiti, kao i mišljenje o njihovoj kolektivnoj odgovornosti.[17]

U istoriji Mađara Delvideka najtragičnija su bila bezrazložna pogubljenja izvršena nakon promene imperije, masovna ubistva i  još hladniji dani, nakon kojih nije sledila zvanična istraga nego višedecenijska, politički naređena ćutnja. Istoriografija ovog pitanja je veoma interesantna, jer ono predstavlja tipičan primer za to na koji način jedna vlast eufemizira svoja zlodela.[18]

Cilj odmazde koje je dovela do masovnih komunističkih zločina  bilo je uništavanje svih mogućih i potencijalnih neprijatelja u poslednjoj fazi rata, istiskavanje političkih protivnika iz vlasti, odnosno učvršćivanje novih, slabih državnih organa psihologijom straha.

U tom periodu vršena su pojedinačna i skupna ubojstva i smaknuća, dolazilo je do smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, odvođenja na prisilni rad i drugih oblika masovnoga fizičkog i psihičkog terora; bilo je progona na etničkoj i vjerskoj osnovi…

Represija uključuje smaknuća, zatvorske kazne, protjerivanja, oduzimanje imovine, zabranu političkog djelovanja i društvenu marginalizaciju razoružanog neprijatelja te političkih protivnika. Imala je nekoliko bitnih uzroka koji se međusobno isprepliću: pobjedu u ratu, izgradnju i obranu države i nacija te socijalističku revoluciju. Drugim riječima, rat je bio glavni uzrok odmazde i osvjete ratnih pobjednika.

Po uvođenju Vojne uprave, na čelu Komande Područja Subotica nalazio se Borislav Štrbački. Zemjenik mu je bio Boško Grujić, komesar Eugen Njaradi. Na čelu Komande mjesta Subotica nalazio se komadant Danilo Kravić, a njegov zemjenik je bio Matija Poljaković dok je komesarsku dužnost obavljao Blaško Stražarković.

Prostorije na našla u tzv. Žutoj kući.  Tamo su na ispitivanje dovodili uhapšena lica.

odlazak

Paralelno sa učvršćivanjem novih vlasti, odvijao se i proces promjene imovinsko pravne strukture društva, sekvestracije, eksproprijacije, konfiskacije i drugih mjera, kojima je oduzimana nepokretna imovina Njemcima, ratnim zločincima i pobjeglim licima, t.j. svim državnim neprijateljima i ona stavljana pod državnu upravu.

U Subotici u prvim danima nakon oslobođenja, lagano se uspostavlja režim svakodnevnog života. Vlastima su u tom pogledu bila važna pitanja usmjerena na ishranu i snabdijevanje stanovništva.

Ali u to doba dešava se i val još hladnijih dana. On u Subotici traje od ulaska oslobodilaca, a najžešći je od kraja listopada do kraja godine, kada strada najveći broj osumnjičenih civila, ratnih zločinaca. Jedna od lokacija na kojoj su vršene egzekucije, streljanja bila je između senćanskog groblja i bivše Mačkovićeve ciglane.[19] Usmrćene žrtve su polagane u masovne grobnice.

Osumnjičena lica su privođena, odvođena na saslušavanje. Najčešće se to dešavalo u noćnim satima. Nisu sva streljana nakon toga. Lica odvođena u Suboticu ispitivana su i u zgradi tadašnjeg Sreskog suda.

Više dokumenata upućuje i na to da su u mnogim slučajevima preki vojni sudovi tek nakon pogubljenja, na izričito uputstvo iz centra, kreirali presude, koje su upućivale na ratne zločine koje su pogubljeni počinili. Uredbe, zakoni iz tog vremena omogućavali su da je ratnim zločincem, neprijateljem naroda, neko mogao biti proglašen i na osnovu usmene prijave, a predočenje dokaza o tome naročito krajem 1944. se moglo zanemarivati.

Mjesta njihovog sakupljanja bile su i kasarne, konjička i artiljerijska, na Palićkom putu.[20]    Mnogobrojni su slučajevi da su uhapšeni od bolesti preminuli u tim uvjetima. Tako Stipan Pejić r. 1921., bajmočki stanovnik, bivši mađarski vojnik, biva zarobljen, i travnja 1945. je viđen upravo u kasarni, a kada ga je mati htela vidjeti idući put, neki poznati su viknuli da je Pejić Stipan umro.

U Bajmoku je velika racija izvedena 2.11.1944. godine, i u njoj su uhapšeni mnogi sumnjivci, u prvom redu preostali Njemci.[21]

Uhapšene Žedničane (3.11.1944.) zatvarali  su u Bajmočkoj školi. Neki od njih su prošli ispitivanja te se vratili kućama,  a neki ne!

U cilju prikupljanja podataka o zločinima u prethodnom periodu i u Subotici se formira Posebno povjerenstvo.  Za teritorije Bačke  Topole i Sente formirane su posebne mesne komisije. U Subotici je djelovao Odbor mesnog  povereništva za  utvrđivanje zločina okupatora i njegovih  pomagača[22] kao i ekspozitura Anketne komisije pri Komisiji za  utvrđivanje zločina okupatora i  njihovih pomagača u Vojvodini. Kao isljednici koji su obavljali saslušanja javljaju se odvjetnik Filipović Albe, Sever Zvekić, Engler Jovan, dr. Orčić Franjo

Taj Odbor čije je rad intenziviran s uvođenjem Vojne uprave, imao je 8 članova.[23]  Na čelu  mu je bio Vasilije Nikolić kao predsjednik, Ljubinka Zvekić kao član odbora i pomoćnica predsjednika,  Branislav Mirković kao statističar, dr. Vojislav Šimon i Branko Pakaški kao prevodiloci[24] itd. Na drugom zasjedanju Gradskog NOO 14.10.1944.  pod točkom pet, izlagao je sudac Laza Vuković i pročitao oglas koji će se uputiti narodu da prijavi ratne zločince i špijune.

Prijedlog  je prihvaćen jednoglasno.[25] Nakon toga NOO upućuje odbor za ispitivanje ratnih zločinaca, da je isti odbor dužan samo prikupljati material, i dostaviti isti nadležnim vojnim vlastima, odnosno vojnom sudu. Odboru se stavljaju na raspoloženje tri tipkačice.[26]  Oglas se pojavio sa datumom 31.10.1944. godine. U njemu je stajalo: U trenutku kada je Subotica oslobođena i okupator proteran Narodno-oslobodilački odbor grada Subotice u želji da svakog narodnog neprijatelja i ratnog zločinca postigne zaslužena kazna, poziva sva ona lica koja znaju da je izvršen kakav ratni zločin, da ovo prijave pismeno ili usmeno ovom Odboru (gradska kuća I sprat broj 42) ili svom Kvartovnom odboru. Ratnim zločincima smatraju se naročito oni koji su za vreme okupatorske vlasti narod posredno ili neposredno ubijali, zlostavljali i pljačkali, osim toga oni koji su služili okupatoru kao špijuni i došaptači, koji su izdavali narodnu borbu i Narodnooslobodilački pokret i bili u dosluhu sa okupatorima, fašistima i drugim neprijateljima naroda; kao i oni koji skrivaju ratne zločince i pružaju im pomoć da izbegnu zasluženu kaznu; konačno, ratni zločinci su i oni, koje Narodni sudovi i Narodno-oslobodilački odbor grada Subotice proglasi za takve. Dalje je zaprećeno da će biti kažnjeni i svi oni koji imaju  saznanja o zločincima a ne prijave ih, kao i da anonimne prijave neće biti razmatrane, a da će oni koji lažno prijave – biti strogo kažnjeni.

Ivan Tešić se u kasnijim sjednicama javljao kao referent po pitanjima tog odbora, pa je 21. listopada prijedložio se odboru povjeri i saslušavanja svjedoka kao i isleđivanje, ali je odlučeno da se ostane pri dotadašnjem uputstvo, t.j. da to rade vojne vlasti.  Kao problem, na sjednici  24. istog mjeseca on se žali da prijave slabo stižu, do sada jedva oko 20, te ovo pripisuje tome da su mnogi nezadovoljni sa samim konstituisanjem ovog odbora.  Da bi se poboljašalo prikupljanje podataka o učinjenim zločinima, članovi mesnog odbora Komisije za utvrđivanje zločina išli su  od kuće do kuće do kraja siječnja 1945. godine i na taj način upotpunili evidencije.[27]

U postupcima prikupljanja podataka, oštećeni su saslušavani, zapisnički su uzimane njihove izjave, popunjavani su obrasci prijava.  Na osnovu tako prikupljenih smernica, sastavljani su spiskovi  osumnjičeni, koji su zatim privođeni odnosno hapšeni. Slijedilo je njihovo saslušavanje, da bi neki bili puštani kućama a krivci  likvidirani. Pojam zločina je bio vrlo rastegljiv i imao je opravdanja kako u ideloško klasnom tako i nacionalnom pogledu.

Ratnim zločinom se smatrala bilo kakva saradnja sa okupatorima, kolaboracija, služba u državno-političkim formacijama koje su oformljene u ratnom periodu, u organima koji su delovali na teritoriji koji su priključeni drugim državama, u oružanim tijelima…

Prijave su oštećeni podnosili i u 1945. godini. Veliki broj prijavljenih zločinaca je već pre toga bio likvidiran.[28] U obrascu prijave tražili su se podaci o zločincu, žrtvi zločina, gdje je izvršen zločin, vrsti zločina, materijalnoj šteti. Zločinac je, kako stoji u prijavama,  mogao biti izvršilac, saučesnik, naredbodavac, podstrekač, itd.

Da je Komisijama za prikupljanje podataka o zločinima bilo izuzetno teško da dođu do tačnih podataka svedoči nam i cirkular Predsedništva GNOO Vojvodine  od 21.3.1945. u kome se kaže: …događa sa da razni neprijateljski elementi ili pojedinci iz lične mržnje daju netačne podatke o izvesnom događaju ili ličnosti.[29]

Jednu prijavu podneo je i Blaško Rajić, protiv mesara Horvat Stipana, velokog Mađara,  turuliste i sve ostalo, koji ga je terorisao i tukao.[30]

U slučaju proglašenja umrlim Franje Gabrića[31], koji 1960. podine pokreće njegova supruga Roza r.  Pokornik, ona svedočeći o njegovom nestanku navodi: Moj muž Gabrić Franjo  odnešen je od Narodnih vlasti 29 oktobra 1944 godine u Konjičku kasarnu, te se od toga  vremena uopšte više nije javio…[32]. Postupak je sproveden, svjedoci saslušani, na objavljen oglas u Službenom listu FNRJ kojim se pozivaju nestala  lica da se jave Sudu, kao i sva druga lica koja  ma šta zanju o nestalim licima  ili njihovom životu…nije se javio nitko i Franjo je proglašen umrlim. U ovom, kao i mnogim drugim sličnim slučajevima, uočljiv je konspirativni element u egezekucijama, koji je nužno rezultirao nedostatkom komunikacije među tijelima i organima vlasti u pogledu razmijene informacija o pogubljenim licima. Mada u izvorima, fond BIA koji se čuva u arhivu Srbije  i fond 183 koji se nalazi u Arhivu Vojvodine, tragovi o evidentiranja sudbine Gabrić Franje govore da se ona tretirao kao ratni  zločinac i da je zbog osuđen na smrt, o tome nikavih saznanja, a još manje dokumentiranih potvrda nisu imale ni njegova obitelj a ni organi narodnih vlasti. Surova odmazda koja je rezultirala  prolivanjem krvi zločinaca sigurno je imala efekat upravo kakav su nove vlasti očekivale. Obiteljima kojima se u tim još hladnijim danima  bližnji nisu vratili, moralo je biti jasno da su oni odabrani da bi platili cijenu osvete pobijednika prema poraženima, i time na njima ostavili neizbrisive tragove krivnje, nemoći, straha i užasa.  Nedostatak validnih dokumenata o njihovom kažnjavanju streljanjem posljedica je ratnog stanja[33] kojim se pravdalo takvo djelovanje.

Zlodela činjena od ulaska mađarskih trupa, dolazila su na naplatu. Uočljiva je snažna linija obračuna na nacionalnoj i ideološkoj liniji. Kao što su se na najžešćem udaru 1941. našli Srbi, kolonisti, tako u novoj situaciji oni vraćaju dugove i prednjače po broju prijava. Naravno, i kod Bunjevaca Hrvata bilo je primjera da su zdušno prihvatili Mađare kao oslobodioce, pa su se tako  neki, malobrojni, aktivno  uključivali  u njihov okupacioni sustav, čineći razna zlodela, a neki drugi potuno  asimilovali i pomađarivali svoja imena.   Prijave, odmazda, kazne, likvidacije nisu zaobišli ni njih.

            Crtica iz demografije poraća

Komanda vojne oblasti za Bačku i Baranju tražila je od Komande mesta Subotica stanje odnosa slavenskog prema neslavenskom stanovništvu i dobila 23. studenog 1944. Izvještaj o kretanju broja stanovnika, baziran na popisu 1931. i procenjenom stanju nakon oslobođenja.[34] Po tom izvoru iz 23.11.1944. gdje se za potrebe Komande mjesta navodi demografsko stanje subotičke populacije operiše se podacima da je 1931. godine bilo 100 058 stanovnika a da ih je u tom trenutku 90 375. Gubici su najizraženiji kod Jevreja, gdje ih od 3739 ostalo samo 120[35]. Kod Bunjevaca Hrvata se od 44 712 računalo da ih je ostalo 42 780.

            Odmazda (Vea victis)

Novu političku elitu držao je na okupu i osećaj da se napatila za svoju vlast, a taj osećaj nije bio za potcenjivanje, te je ona, kao i svi koji su patili boreći se za novi poredak (ali samo oni), smatrala da ima pravo na odmazdu i da joj pripada nadoknada za podnete žrtve. Pojam  kolaboranta, izdajnika i fašiste nije bio pravni, već kategorija koji je mogao imati bezbroj značenja. Prilikom pozivanja na odgovornost ratnih zločinaca, taj pristup je dobio međunarodnu potporu saveznika[36].”

Od prvih dana nove vlasti, njemačko i mađarsko stanovništvo bilo je izloženo masovnim ubistvima, zlostavljanjima, hapšenjima, silovanjima i pljački. Nakon tog prvog udara odmazde, vlast pazila na to da ona ne postane destabilizirajući činilac. Sam Tito je plasirao  rigidan stav o odmazdi: ona nije bila uperena protiv jednog naroda ili narodnosti, nego protiv svih onih koji su, po filozofiji pobednika, bili kolaboranti i, po njegovoj oceni, predstavljali opasnost za uređenje novog društvenog i političkog sistema.

Odmazdu su definitivno sprovodile jedinice za zaštitu države, odnosno Ozna  (Odeljenje za zaštitu naroda)[37], ali su u njoj učestvovale i regularne partizanske i ruske jedinice.  U ogromnom broju slučajeva riječ je bila o ubistvima bez presude.

U sustavu organiziranja vlasti i rješavanja problema naseljenih za vrijema rata kao i domaćih Njemaca folksdojčera prišlo se formiranju logora te se oni uspostvaaljaju i na području subotičke opštine.  Logor za sekeljske Mađare nalazio se u zgradi Uboškog doma pored gradske bolnice[38]. Njemce koji su se još zatekli u danima nakon oslobođenja  ulogorisali su u Sekiću, ili slali u druge logore po Vojvodini.[39]

            Statistika stradanja

Ako se podaci iz Imenika[40] analiziraju po shemi, dobijaju se rezultati:

Broj žrtava Bunjevaca Hrvata (po Imeniku)
Kao honvedi u partizanskim jedinicama na prinudnom radu, logoru likvidirani od NOVJ od bombardovanja ostalo u Jugoslavenskoj vojsci od Mađarske vojske, ili drugih okupacionih snaga
Bunj. Hrvata Bunj. Hrvata Bunj. Hrvata Bunj. Hrvata Bunj. Hrvata Bunj. Hrvata Bun. Hrvata Bunj. Hrvata
27 214 9 385 15 200 2 82 12 33 7 13 1 41 7 57
Svega

–  241

 

– 394

 

– 215

 

– 84

 

– 45

 

– 20

 

– 42

 

– 64

Ukupno  1105 (80 Bunjevaca, 1025 Hrvata)

Broj likvidiranih iznosi 84 dok je po ovom istraživanju on nešto veći i iznosi 117.

            Žrtve

U literaturi o Subotici u Drugome svjetskom ratu i poraću, među istraživačima nema znatnijih razilaženja, ali postoje ozbiljne dvojbe oko broja stradalih i žrtava prema nacionalnoj/etničkoj i ideološkoj/vojnoj pripadnosti, kao i prema mjestu i okolnosti smrti odnosno počinitelju.

U ovome uratku žrtvama se podrazumijevaju samo civili stradali nasilnim putem, likvidirani, streljani i preminuli drugim nasilnim načinima.

Kriterij za određivanje nacionalne pripadnosti je osjetljivo pitanje.  U Hrvate su ubrojani oni koje sam izvor tako navodi ili ako se na drugi način to nepobitno može utvrditi, ali i onda ostaje procenat onih stradalih lica kod kojih to nije moguće sa sigurnošću utvrditi. Čest slučaj je da su u nekim ranijim evidencijama svrstavani u Mađare.

To se vidi na pr. Mate Marjanović, rođen u Subotici 1904., bez podataka o roditeljima, stradao -likvidiran u jesen 1944., koje je nacionalnosti?[41]  Poseban je slučaj kod lica koja su mađarizirala imena, poput liječnika dr. Krmpotić/Kocsándi/ Daniela.[42] On je prekinuo sa liječničkom praksom još 1929. ali se po ulasku mađarskih trupa aktivirao i obavljao funkciju gradskog Iiječnika, odnosno liječnika zatvora u tzv. Žutoj kući.  I protiv njega je bilo podnošenih prijava, tako ga Radoje Blagotić, pukovnik u penziji optužio da je ga je trovao nepoznatom supstancom kada je bio pritvoren[43] a Ilija Šibalić optužuje da predvodio mađarske vojnike koji su opljačkali tvornicu kruha.[44]

Upravo zato, poimenični spisak sa osobnim podacima pomaže da se to pitanje raščisti. Svjedočanstva onih koji su u rodbinskim vezama sa popisanima uz druge nove izvore trebala bi dodatno osvjetliti tu temu.

            Načini stradanja

Formulacije koje se sreću u sudskim izvorima[45], poput odveden iz svoga stana, nestao za vreme ratnih operacije u ovim krajevima,  značile su za ta lica sigurnu smrt.

Pogibije  nakon oslobođenja bile su i od bombardovanja.Tako je 18.1.1945. stradala   Vojnić Zelić rođ. Budimčević Kristina, domaćica, kćer Ivana, r.1860. Subotica, Hrvatica[46]. Sličnu sudbinu imao je i Blaško Nešić, koji je stradao u bombardovanju   Subotice  4.2.1945.[47]

            Ginulo se nesretnim slučajem.Tako je na pr. 10. listopada 1944. nastradala Letić Katica. O tom slučaju saznajemo iz prijave koju Socijalnom odeljenju grada Subotice podnosi njen otac Antun (stanovali su  u Palmotićevoj 86) u cilju dobijanja pomoći.  Dana 10.10.1944. godine prilikom ulaska trupa N.O.V. u Suboticu zajedno sa ruskim partizanskim četama ubili su mi kćerku po imenu Letić Katicu staru 16 godina i to baš kod apoteke Nikolajević na ćošku Zagrebačke ulice, a to iz razloga, što su tamo stajali nemački vojnici, pa se jedan njemački vojnik sakrio iza leđa moje kćerke tako, da ga ruski partizani nisu pogodili, nego moju kćerku.

Pogibija stanovnika Kelebije Staniše Mamužića, koji je prilikom raščišćavanja terena od okupatora 16. listopada 1944. na Kelebiji bio pogođen puščanim metkom, okarakterizirana je isto kao nesretni slučaj.[48]

Bilo je i slučajeva koji nisu do kraja razjašnjeni. Janja Antunović je 7.9.1946. pošla sa grupom hodočasnika u Bačkialjmaš na proslavu Male Gospojine odakle se nije nikada vratila. Saslušani svjedoci 1958. godine, u postupku proglašenja Janje umrlom,  nisu mogi da pojasne detalje oko njenog nestanka.[49]

            Presude

            U Subotici su za ratne zločine sudili Subotičko veće Vojnog suda vojne oblasti za Vojvodinu u periodu Vojne uprave a zatim  subotički Sreski i Okružni sud.

Tako je Ivan Bukvić, umirovljeni policijski komesar osuđen presudom Okružnog sud u Subotici K. 101/1946 od 26.4. 1946. na smrtnu kaznu streljanjem, kao i trajnim gubitkom svih građanskih i političkih prava kao i konfiskacijiom zemlje u površini od 53 jutra…[50]  Streljanje je izvršeno je  2. 8. 1946. godine a sprovedena je i konfiskacija.

Pored njega samo su Ivan Ostrogonac ( u popisu redni br. 59) i Ivan Vuković (red. br. 115) osuđeni sudskim presudama sa smrtnim kaznama, koje su i izvršene.

Primjeri likvidacija

O stradanju Kalora Miljačkog, zemljoradnika iz Žednika, svjedočio je njegov sin Andrija.[51] Dana 4 novembra 1944 godine moga oca Miljački Kalora odveli su uveče dva civila s tim da će se odmah vratiti, međutim moj otac se više nikada nije vratio.[52]

Franjo Kujundžić  …odveden  je  11.11.1946. na nepoznato mjesto i od toga vremena se nije javio…[53]

LADISLAV LIPOZENCIC

Ladislav Lipozenčić[54] nestao u vreme ratnih operacija[55]. Istu sudbinu dočekala je i njegova supruga Terezija, r. Sudarević

Rajčić Josip je stradao nakon što je …odveden od strane narodnih vlasti…[56]

Vojnić Tunić Stipan je …odveden iz svoga stana 12 oktobra 1944…[57]

Slučaj Pere Dulića, zemljoradnika iz Pavlovca, funkcionera pokreta rukovodioca Mesnog NO u Tavankutu je specifičan. On je bio uhapšen, nalazio se u zatvoru nakon oslobođenja novembra 1944 godine kao krivac, a tamo je i umro i sahranjen je senćanskom groblju novembra 1944 godine.[58]

            Tabela

Excel 117 imena     TABELA 117

* Bašić Milan Marko je bio u domobranskim jedinicama, no nije poznato da li je i stradao u tom status ili kao civil

** Piuković Beno je bio u domobranskim jedinicama, no nije poznato da li je i stradao u tom status ili kao civil

SKRAĆENICE:

AS – Arhiv Srbije

AV – Arhiv Vojvodine

BIA – Bezbednosno informativna agencija

NOVJ – Narodno-oslobodilačka vojska Jugoslavije

MOF – Mađarske oružane formacije

POAS – Povijesni Arhiv Subotica

 

            O izvorima

Popisa streljanih od strane OZNE nema sačuvanih u našem Arhivu. Kao sekundarni izvori može da posluži sudska građa u slučajevima proglašavanja lica umrlim, no razumljivo je da se nisu naslednici u svim slučajevima stradanja obraćali sudskim organima, nego samo u onim ako je trebalo rješavati imovinska pitanja. Slično je i sa građom koja svjedoči o oduzimanju imovine, konfiskaciji, gdje su i od nestalih (ubijenih) lica sprovodili takav postupak, oduzimali nepokretnosti, te se u nekim slučajevima nalaze podaci o načinu stradanja.

Zaključak

            Viktimologija generalno na ovim prostorima nije disciplina koja ima dobar status ni u naučnoj ni u široj javnosti. Ni stanje u Subotici, koja se dosadašnjim postignućima[59] ipak izdvaja,  nije idealno. U ovom uratku se po prvi put od svih nasilno stradalih civila nakon oslobođenja mogu sagledati podaci o onima koji su hrvatske nacionalnosti. Time se pokušalo doći do specifičnog uvida u postupanje novih vlasti, koje u svojem obračunu sa narodnim neprijateljima u Subotici, oštricu okreće u prvom redu prema Njemcima i Mađarima, pa tek nakon toga i svima ostalim. U tim postupanjima ideološko-klasni fokus je dominirao, no ni nacionalni nije bio zanemarljiv. U suradnji sa prijavljivačima, kažnjeno je smrću 117 lica[60] hrvatske nacionalnosti. Od toga broja samo je troje bilo osuđeno sudskim presudama. Za sve ostale dovoljno je bilo to što su optuženi.

PDF FORMAT PREDAVANJA: CIVILNE ZRTVE BUNJEVACKIH HRVATA

Bilješke:

[1] Vidi: http://hu.wikipedia.org/wiki/Délvidéki_vérengzések (sa sajta skinuto 9.12.2013.) Illés Sándor, Sirató, Szépirodalmi Könyvkiadó, Budapest 1977.; Cseres Tibor, Vérbosszú Bácskában, Magvető Kiadó, 1991.; Matuska Márton, A megtorlás napjai, Forum, Novi Sad, 1991.; Ötvenezer magyar vértanú, tudósítás a jugoszláviai magyar Holocaustról, 1944-1992, Nyárády István kiadása, 1992.; Mojzes Antal, Halottak napja Bajmokon, 1994.; Forró Lajos, Jelöletlen tömegsírok Magyarkanizsán, Martonoson Adorjánon, Szeged, 1995.; II. bővített kiadás: Hálózat a Szabad Információért Alapítvány, Szeged, 2007.; Szloboda János,  Zentán történt ’44-ben, Jugoszláviai Magyar Művelődési Társaság, Újvidék, 1997.; Cirkl Zsuzsa – Fuderer László: Bácskai golgota – a vallásüldözés áldozatai, Logos Grafikai Műhely, Tóthfalu, 1998.; Teleki Júlia, Keresem az apám sírját , Logos Grafikai Műhely, Tóthfalu, 1999.; Papp Imre,  Ez a mi kálváriánk, Újvidék, 1999.; Mészáros Sándor, Holttá nyilvánítva – Délvidéki magyar fátum 1944-45. I-II, Hatodik Síp Alapítvány, 1995-2000.; Stéphane Courtois,  A kommunizmus fekete könyve, Nagyvilág, 2001.; Ádám István-Csorba Béla-Matuska Márton-Ternovácz István: A temerini razzia , 2001.; Balla Ferenc – Balla István, Bezdán története, 3. kötet. 2001.; A. Sajti Enikő, Impériumváltások, revízió és kisebbség: magyarok a Délvidéken 1918-1947, Napvilág Kiadó, 2004.; Matuska Márton, Hová tűntek Zsablyáról a magyarok?,VMDP Történelmi Bizottsága, Temerin, 2004.; Földönfutók, hontalanok. Menekülés Bácskából 1944/45, Keskenyúton Alapítvány kiadója, Budapest, 2013. Pored toga vidi: Impériumváltás a Vajdaságban 1944. Promena imperije u Vojvodini 1944, (ur. Karol Biernacki, István Fodor), Szeged-Zenta, 2010; Forró Lajos – Molnár Tibor, Tragikus emberi sorsok 1944-ből a partizániratok tükrében, Szeged–Zenta.  (A titói Jugoszlávia levéltári forrásai 3.), 2013; A. Sajti Enikő – Juhász József – Molnár Tibor,  A titói rendszer megszilárdulása a Tisza mentén (1945–1955) = Konsolidacija Titovog režima na Potisju (1945–1955). Zenta–Szeged. (A titói Jugoszlávia levéltári forrásai 4.), 2013

[2] http://adattar.vmmi.org/fejezetek/1346/11_na_putu_istine.pdf . Tibor Pal, Na putu istine. O radu pokrajinskog Anketnog odbora za utvrđivanje istine o događajima u period od 1941. do 1948. godine.; http://maticarproslosti.files.wordpress.com/2013/01/11711-mirkovic.pdf. Jovan Mirković,

Žrtve Vojvodine u Drugome svetskom ratu prema do sada obrađenim podacima Anketnog odbora Skupštine Automne pokrajine Vojvodine

[3] Jovan Mirković, Žrtve Vojvodine u Drugome svetskom ratu prema do sada obrađenim podacima  Anketnog odbora

Skupštine Automne pokrajine Vojvodine . http://maticarproslosti.files.wordpress.com/2013/01/11711-mirkovic.pdf; http://www.komisija1944.mpravde.gov.rs/lt/articles/o-nama/

[4] Autor ovoga teksta jedan je arhivista uključenih kao sradnici u taj projekat. http://vojvodinakom1941.org.rs/lt/articles/o-nama/saradnici/

[5] http://keskenyut.hu/news/489/20101215szerbjelnts.pdf

[6] http://vojvodinakom1941.org.rs/lt/

[7] Mađarski publicista Tibor Čereš objavio je 1991. u Budimpešti knjigu o stradanju mađarskog življa nakon oslobođenja Vojvodine, u kojoj je plasiran višestruko uvećan zbir stradalih Mađara u Vojvodini (40.000), kao i neutemeljene pretpostavke o broju stradalih Mađara u pojedinim naseljima (Čurug: 3.000, Žabalj: 2.000, iako je u ova dva naselja živeo manji broj Mađara od navodnog broja stradalih; Subotica: 7.000, Novi Sad: 10.000). http://www.fpi.rs/blog/politicke-istorijske-kontroverze-deklaracije/

[8] Mirko Grlica, dr. Antal Hegediš. Milan Dubajić, Lazar Merković, Imenik žrtava Drugog svetskog rata na području subotičke opštine, Subotica, 2000.

[9] Povodom toga dr. sc. Zvonimir Šeparović je izjavio: “S tim u svezi naša su iskustva gotovo  nepostojeća. Do sada nismo imali ni jedno pisano istraživanje o žrtvama među  vojvođanskim Hrvatima. Neka i ovaj naš razgovor bude poticaj da nam se jave preživjeli ili oni koji imaju saznanja o zločinima, bilo u vlastitoj obitelji ili općenito na prostoru Vojvodine.” Hrvatske novine br. 4, 12 studeni 2013, Intervju:  dr. sc. Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskog  žrtvoslovnog društva, str. 12

[10] Jovan Mirković, Žrtve Vojvodine u Drugome svetskom ratu prema do sada obrađenim podacima Anketnog odbora Skupštine Automne pokrajine Vojvodine, str. 229. http://maticarproslosti.files.wordpress.com/2013/01/11711-mirkovic.pdf

[11] Riječ je o postupku sudskog proglašavanja umrlim Geze Varga, radnika na željeznici. POAS, F:278 R.

[12] Njeno ime se u nekim spisima javlja i kao Agneza.

[13] POAS, F:278 R. Vanparnični postupak je išao svojim tokom, objavljen je oglas u Službenom listu FNRJ br 27, od  26.6.1957. godine, a rješenje o proglašenju umrilm donešeno je listopada iste godine.

[14] Riječ je o Lovasi Nesto Luki rođenom 1899.

[15] Enikő A. Sajti, Partizanska odmazda protiv Mađara u Vojvodini: rezultati i upitnici istoriografije, Impériumváltás a Vajdaságban 1944. Promena imperije u Vojvodini 1944, (ur. Karol Biernacki, István Fodor), Szeged-Zenta, 2010, str. 36.

[16] Vojni sud je nastavio da djeluje i nakon ukidanja vojne uprave po Uredbi o Vojnim sudovima iz 1945.

[17] http://adattar.vmmi.org/fejezetek/1423/05_jugoslavija_za_vreme_tita.pdf, str. 247

[18] http://adattar.vmmi.org/fejezetek/1423/05_jugoslavija_za_vreme_tita.pdf, str. 249

[19] Na tom mestu je 1994. postavljen spomenik Ptica slomljenih krila  u znak sjećanja na pogubljene civile. Spomenik je studenog 2013. ukraden.

[20] Takav put je imao i poput Sama Martina koji je tamo proveo 3 tjedna a zatim nestao, odnosno likvidiran. POAS, F:278. R. 979/1958.

[21] Ogromna većina muškaraca dijelom praćena svojim obiteljima izbjegla je i povukla se prema zapadu, tako da su oslobodioci zatekli pretežno samo starce, žene i djecu.

[22] Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Vojvodini (u daljem tekstu Komisija) osnovana je na sednici GNOOV-a održanoj 10-13.03.1944. godine i pripadala je resoru prosvete i propagande unutar GNOOV-a. Pravilnik o radu je donet 6.05.1944. godine. Prezidijum Narodne skupškine FNRJ je 14.04. godine doneo Ukaz o ukidanju Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Shodno tome prestala je sa radom i Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Vojvodini. Komisija je imala zadatak da sakuplja podatke o zločinima, ubistvima, paležima, pljačkama, silovanju; o odvedenima u logore i zatvore; vodila je spiskove o licima odgovornim za krivična dela, o njihovom zvanju u vojsci ili u civilnoj službi, bili oni Njemci, Mađari, Hrvati, Srbi ili pripadnici drugih naroda. Prema prikupljenim podacima utvrđene su vrste zločina.

[23] POAS, F:166. 25 i 26.

[24] Oni su imali zadaću da prevode listove koji su izlazili za vrijeme okupacije.

[25] POAS, F:68.1. Zapisnik.

[26] Isto. Oglas Poziv javnosti da pismeno ili usmeno  prijavi svakog narodnog neprijatelja i ratnog zločinca    je 31.10. 1944. zaista i objavljen. POAS, F:18.453.

[27] POAS, F:18.478. Objavljen je Oglas kojim se obaveštava javnost  da su naši organi za prikupljanje prijava idući od kuće do kuće završili svoj rad. Naknadne prijave primaju se u Gradskoj kući…

[28] POAS, F:176. 19. 1004. Prijavu protiv Kaločai Galfi Jožefa, mesara sa poslednjim prebivalištem u Čavolju, podneta je juna 1945, a lice je bilo likvidirano već 29.10.1944. Slično je bilo i sa policijskim detektivom Stantić Josipom, koji je likvidiran krajem 1944, a prijava protiv njega se podnosi 14.2.1945. godine.

[29] POAS, F:483. II 32/1945

[30] POAS, F:176.19. 889

[31] POAS, F:278. R. 838/1960.

[32] isto

[33] Formulacije koje se javljaju u dokumentima:  nestao u završnim operacijama,

[34] F:166. II 65/1944. Trebalo je oduzeti broj poginulih i nestalih za vreme okupacije

[35] POAS; F:166. 19. II 65/1944

[36] http://adattar.vmmi.org/fejezetek/1423/05_jugoslavija_za_vreme_tita.pdf, str. 249

[37] OZNA je osnovana još rujna 1943. godine, i to u okviru Vrhovne komande. Njen cilj je bio stvaranje obavještajne mreže za otkrivanje špijuna i petokolonaša. Vodio ju je Aleksandar Ranković. Ova organizacija je bila prethodnica UDB-e.

[38] POAS, F:166.26.3 1a. Preko puta Bolnice u bivšem Uboškom domu  nalazio se Logor za doseljene sekeljske Mađare.

[39] Vidi: Stevan Mačković, Logor za Nemce u Sekiću, Istina, na primeru Sekića, Die wahrheit am beispil von Sekitsch, Az igazság Szikics példáján, Novi Sad 2007, str. 53-132.

[40] Mirko Grlica, dr. Antal Hegediš. Milan Dubajić, Lazar Merković, Imenik žrtava Drugog svetskog rata na području subotičke opštine, Subotica, 2000.

[41] Njegovo ime navodi se u literaturi: Dr. Bogner István és Sinkovics Ferenc, Memento 1944-1994, Subotica 2003, str. 37; Mészáros Sándor, Holttá nyilvánítva, Budapest 1995, str. 46; odnosno na sajtu http://vojvodinakom1941.org.rs/lt/okrug/01/80438/7927.htm

[42] Njegovo se ime našlo na iskazu liječnika koji su napustili grad zajedno s mađarskom vojskom. Nabrojani su još: dr. Deker Nadrija, dr. Revfy Lajoš, dr. Balog Pavle, dr. Fekete Laslo, dr. Šinković Maćaš, dr. Kostolanji Arpad. POAS, F:166.27.12

[43] POAS, F:176.19.1039

[44] POAS, F:176.19.941

[45] U slučajevima proglašavanja lica umrlim, stranke su se obraćale radi pokretanja postupka, saslušavani su svjedoci, donošena je odluka.  Okoštale birokratske fraze odveden iz svoga stana, nestao za vreme ratnih operacije u ovim krajevima,    su bile uobičajene.

[46] POAS, Arhiv Jugoslavije , F:179.619. 65. 1.

[47] POAS, Arhiv Jugoslavije , F:179.622. 111. 1. On je rođen 1903, radnik po zanimanju-

[48] POAS, F:166. 19. II 9/1944

[49] POAS, F:278 R. 228/1958

[50] POAS, F:278. Vp. 2994/1946

[51] POAS, F:278. R. 245/1955. Sin je poveo postupak za proglašenje umrlim oca.

[52] isto

[53] POAS, F:278 R. 1145/1954

[54] Ladislav Lipzenčić (Subotica 5.07.1895. – Subotica, studeni 1944.) Iz imućne bunjevačke porodice. Studirao pravo u Budimpešti i Minhenu. Godine 1927. položio odvjetnički ispit, a od  1928. radio kao odvjetnik. Predsjednik subotičkog Rotari kluba 1939-1940. Slledbenik vladajućeg režima. Postao poslijednji gradonačelnik u periodu Kraljevine Jugoslavije. Stradao po dolasku komunista. Na funkciji predsejdnika opštine: 25.06.1939. – 12.04.1941.

[55] POAS, Službeni list Vojvodine, 1947, br. 8. str. 45; F:278 Vp. 336/1947

[56] POAS, F:278. Vp. 174/1947.

[57] POAS, F:278. Vp. 586/1947

[58] POAS, F:278. R. 116/1950, Službeni list Vojvodine, 1950, br. 12/1, str. 5.

[59] U prvom redu misli se na Imenik, ali i drugu literature gdje se poimence navode žrtve.

[60] To je rezultat na osnovu dosadašnjih saznanja i uvida u pristupačne izvore. Buduća istraživanja i prikupljanje drugih pa i usmenih izvora mogu da promijene tu brojku.

 

Broj žrtava Bunjevaca Hrvata (po Imeniku*)
Kao honvedi U partizanskim jedinicama Na prinudnom radu, logoru Likvidirani od NOVJ Od bombardovanja ostalo U Jugoslavenskoj vojsci Od Mađarske vojske, ili drugih okupacionih snaga
Bunj. Hrvata Bunj. Hrvata Bunj. Hrvata Bunj. Hrvata Bunj. Hrvata Bunj. Hrvata Bun. Hrvata Bunj. Hrvata
27 214 9 385 15 200 2 82 12 33 7 13 1 41 7 57
Svega

–  241

 

– 394

 

– 215

 

– 84

 

– 45

 

– 20

 

– 42

 

– 64

Ukupno  1105 (80 Bunjevaca, 1025 Hrvata)

 

 

MATIJA EVETOVIĆ KAO PARADIGMA POLOŽAJA BUNJEVAČKIH HRVATA U SUBOTICI

Objavljeno: Matija Evetović kao paradigma položaja Bunjevaca Hrvata u Subotici, Klasje naših ravni, 3 – 4, Subotica 2009, str. 105 -110.

MATIJA EVETOVIĆ KAO PARADIGMA POLOŽAJA BUNJEVAČKIH HRVATA U SUBOTICI

U prvoj polovici XX stoljeća zapaže sa da je svetovna inteligencija kod Bunjevaca vrlo malobrojna. Time je za bunjevačku zajednicu, značaj svakog pojedinačnog uspješnog društvenog, javnog, kulturnog djelatnika još veći. Takvo stanje bilo je odraz i posljedica niza zatečenih; političko – povijesnih i socijalno – antropoloških okolnosti. Ličnost dr. Matije /Maće/ Evetovića, nećaka Ivana Evetovića- svećenika i pisca, njegova bogata i raznovsrsna javna djelatnost, kao nastavnika, književnika, istraživača, političara, funkcionera, vrlo je  dobar primjer koji zorno svjedoči  dometima ali i o problemima i teškoćama sa kojima su se susretali svi Bunjevci koji su odabrali i uspjeli da se obrazuju i školuju na visokoj razini te nakon toga da djeluju i ostave bogate prinose u svojim oblastima. Kroz njegovu sudbinu kao da se zrcali i cjelokupan položaj Bunjevaca u tom periodu.

Bunjevacke novine, Marko Juric, 4 3 1927

Bunjevačke Novine, 04.03.1927.

Evetović je bio izuzetno bogate biografije, i vremena su bila takva, kada je mnogo toga moglo da stane u jedan ljudski život. Živjeo je, bio svjedokom i učesnikom, u burnim prijelomnim godinama 1918. godine kada se iz jednog carstva ulazilo u novu južnoslavensku državu, zatim kratkotrajnom periodu tzv građanske buržoaske demokracije, mada bi se taj dio mogao nazvati i periodom centralističke, beogradske, prosrpske  hegemonije, koja je potrajala 23 godine, pa ratnom okupacionom periodu kada Mađari vraćaju ono što su porazom u ratu, te odlukama sila pobjednica  i Trianonom izgubili, i na kraju u uspostavljanju nove socijalstičke države zasnovane, bar tako se smatralo – na napredenim principima, ali sprovođene revolucionarnim metodama.

Biskup Budanovic, ilust. iz Danice

Što se Bunjevaca tiče, u Monarhiji su imali minimalna prava i mogućnosti ispoljavanja nacionalnog identiteta, pošto su utjecaji i dometi mađarizacije bili snažni i na njih djelovali sa velikom učinkovitošću. Time su važniji svi buditelji i njegovatelji nacionalnog osjećaja, jezika, samosvojsnosti. Od 1918. godine Bunjevci su izloženi drugim opasnostima, njišu se čas bliže Beogradu, kao kod događaja vezanih za sam čin ulaska u Kraljevinu Srbiju i prvih poratnih godina, do 1924 /25.  kada se jasno razvija i uočava politička ali i šira društvena svijest koja ih približava Zagrebu. Na političkom polju to se očituje i prati prvo kroz približavanja beogradskom režimi i Radikalnoj stranci, a zatim otklonu od takve politike i pristajanju ka liniji koju sprovodi nasnažnija oporbema stranka HSS-u.

U nekoliko točaka – teza može se pratiti ono što čini upravo  sudbinu dr. Matije /Maće/ Evetovića paradigmatičnom za Bunjevce Hrvate toga perioda.

Bunjevci okoline gravitiraju Subotici

Od polovice 18. stoljeća i početaka izrastanja Subotice u gradsko središte koje je obuhvatalo i 12 okolnih pustara razumljiva je bila upućenost Bunjevaca sa tih naselja, ali isto tako i sa šireg područja, na grad kao administrativno politički centar. Sa jačanjem i snaženjem Subotice kao grada[1], snaži i njegova privlačna snaga za sve doseljenike, a naročito Bunjevce. Po  zadnjem  popisu   u  okviru   Austrougarske   države  1910. godine, može se indirektnim putem doći do podataka da je Bunjevaca  bilo 33 208, dok je broj Mađara  54 626,  Srba 3 371 itd. Ukupan  broj stanovnika  grada  Subotice  je  tada iznosio 92 232.[2]  Po podatcima gradskog Senata iz 1919[3],  dobivenim  na osnovu lokalnog  popisa te godine, vršenog za potrebe  mirovne  konferencije u Parizu, broj Bunjevaca  je  izuzetno  povećan,  i iznosio je 65 135, Srba je bilo 8 737, a Mađara   19 870 od ukupno 101  286.

Matija Evetović je rođen  1894. godine u mjestu Bački Aljmaš /Bácsolmás/ (danas u Madžarskoj) od oca  Dominika Evetović i mati Veronike. Obitelj Evetović koja je generacijama unazad živjela tamo, napušta Bački Aljmaš i doseljava u Suboticu 1899. godine. Dominik je dobio zaposlenje kao sudski poslužitelj, a Matija počinje pohađati pučku školu.

800px-Bacs-Bodrog_county_map

Reakcije i otpori  na utjecaje mađarizacije kroz škole

Zbog niza faktora  među subotičkim Bunjevcima je vladala velika nepismenost.[4] Pošto se nisu uspjeli izboriti za osnovne škole na materinskom jeziku, i pošto su masovno izbjegavali pohađanje mađarskih državnih škola  koje su bile najjače oruđe u procesu mađarizacije, može se reći da je njihov nacionalni identitet sačuvan izuzjetno skupo – ogromnim brojem nepismenih ili tek djelomice obrazovanih. To se najviše očitovalo kod staleža zemljodilaca. Za onaj dio Bunjevaca, kome su pripadali i Matiji roditelji, činovnički i srednji stalež, slanje djece u školu je ipak bilo neupitno.

Evetović u školskoj 1909/10. godini kao učenik šestog razreda subotičke Gradske mađarske više gimnazije biva isključen iz te škole. O tome svjedoči upis u dnevnik: „Sablažnjava svoje školske drugove svojim nepatriotskim izjavama, te se zbog toga 16. ožujka 1910. po nalogu školskog savjeta odstranjuje.“ . Ili njegovim riječima: „Za svete narodne ideje ja sam postradao, kada su me g. 1910. izbacili iz subotičke gimnazije, jer je u mojim grudima slavensko srce bilo.“

Od 52 učenika u njegovom odeljenju, po vjeroispovjesti bilo je 34 rimokatolika, 2 pravoslavna, 12 izarelita i 4 reformata. Sudeći po prezimenima bilo je samo 4 Bunjevca –Hrvata: Evetović, Milašin, Orčić, Rukavina[5]. Školovanje nastavlja u gimnaziji u Travniku gdje svršava sedmi i osmi razred s maturom. Rat je presjekao mladost toj generaciji.  I on je mobilizaran 1914. i ostaće u vojsci sve do 1919. Ranjen je i nakn rata imao je status invalida sa svim povlasticama.

 

Visoko školovanje u Zagrebu

Za one mlade koji su imali mogućnosti da nastave školovanje na visokim školama i fakultetima, najčešća su bila samo dva puta, ili ka Budimpešti ili Zagrebu. Broj bunjevačke omladine na školovanju u Zagrebu  nikada nije bio sam po sebi veliki, no u relacijama da su oni predstavljali upravo sam vrh piramide obrazovanih Bunjevaca, a koja je kako smo rekli nije bila široka, njihov značaj i utjecaj na oblikovanje društvenog života i nacionalne svjesti kod Bunjevaca je bio nesrazmjerno velik.

Matija je studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu svršio 1921. godine, a već 1923. godine je isto tamo i obranio doktorsku disertaciju. Kao da je samorazumljivo što i njegova djeca[6], slijede taj put. A taj dugi niz odlazaka na studije u Hrvatsku, pratimo kod naših mladih generacija, do dan danas.

Dvije su međusobno povezane točke, čak kao uzročnoposljedične:

Prorežimsko političko djelovanje  i  rad u gradskoj/državnoj administraciji

Kao što se u periodu Monarhije pojedinac sa ovih prostora, a osobito ako je drugog etniciteta, nije mogao uspinjati na društvenoj ljestvici bez prihvatanja vladajuće mađarske ideologije, a zatim i vladajućih političkih opcija, isti model važio je i u novoj državnoj tvorevini pod vladarskim žezlom Karađorđevića. Samo i isključivo kao rezultantu takvih oblika djelovanja Bunjevaca, imali smo niz ličnosti na najvišim pozicijama, gradonačelnika, župana, kapetana…

I Evetović je u jednom periodu bio član režimske Narodne radikalne stranke. Zahvaljući tome, na upražnjeno mjesto subotičkog zamjenika gradonačelnika postavljen je 1926. i obavljaće tu dužnost do polovice 1927. godine. Trudio da pomiri katoličanstvo Bunjevaca sa naturenim radikalstvom. Sudjelovao je u kreiranju parole u radićevskom stilu “VIRA /Vjera/ u Boga i radikalska sloga”.

15 g. Zapisnik 47.11

Zapisnik F:47.11.

5, F68. VI 3629.1951

Matijina molba, 1951.

 

Rad u gradskim/državnim ustanovama i administraciji

Kod Bunjevaca je sloj građanstva bio relativno tanak i slab. Malo je bilo trgovaca, vlasnika manufaktura – fabrikanata, industrijalaca, slobodnih profesija, ljekara ili odvjetnika.[7] Tako njihova zastupljenost u ukupnom broju subotičkih odvjetnika, lekara, inženjera, arhitekata, veterinara, nije prelazila  10%.  Po podacima za 1927. godinu[8], od 74 odvjetnika,  Bunjevaca je bilo samo 6. Slična je situacija bila i u lekarskom staležu, od 74 lekara, bilo ih je samo 7.  Time je mogućnost za mlade školovane ljude – Bunjevce, da se korica kruha dobije od rada u ustanovama i administraciji vezanoj za vlast bila gotovo  nametnuta, pa je  za ogromnu većinu od njih rad u državnoj ili gradskoj administraciji, školi, željeznici ili carini je bio cilj, ali i gotovo jedina mogućnost solidne egzistencije.

Tim putom je išao i Matija. On se kao svršeni filozof 1920. godine  „imenuje za privremenog nastavnika srpsko-hrvatskog jezika i filozofije u subotičku gradsku bunjevačku veliku gimnaziju“[9]. Napredovao je i postao i direktorom Ženske realne Gimnazije 1926. godine. Nakon  kratkotrajne političke funkcionarske karijere, ne vraća se u obrazovanje, nego postaje pročelnik u gradskoj upravi.

Dvojnost o nacionalnom identitetu / prilagođavanje vladajućem okruženju

Danas se već mogu pronači  vrlo temeljito i opširno razrađene teorijske studije o pitanjima identiteta. Isto tako i one, iz oblasti historiografije, sociologije i  drugih grana društvenih znanosti koje tretiraju temu nacionalnog identiteta Bunjevaca. Jasno je da to nije trajna, okamenjena kategorija, već se mijenja u vremenu, podliježući vanjskim utjecajima i u sudejstvu sa njima rezultira na određen način.  Tako se kod Bunjevaca počev od doba naseljavanja u ove krajeve otvara opcija mađarizacije, koja se od 1918. zamjenjuje pokušajima da oni i dalje ostanu vezani samo za  etnicitet i njegov ekvivalent u bunjevačkom imenu, bez razvijanja i isticanja hrvatske nacionalne svijesti. Bunjevačko ime je vrlo uspješno opstajalo i traje do danas, na razini etničke pripadnosti, ali kada je bilo pitanje koje nacionalne atribute ono nosi, razlikovali su se odgovori u pojedinim historijskim razdobljima.  I nakon 1918. godine, ulaskom u srpski imperium,  oni Bunjevci koji nisu mađarizirani, imali su samo dvije mogućnosti; da ostanu samo uz bunjevačko ime i sve one osobenosti koje ono znači ili da ga ostave u osnovi a na njega nadograde i usvoje ono šire, nacionalno – hrvatsko, sa značajkama koje to nosi.

Primjer Matije Evetovića, visokog intelektualca školovanog u Zagrebu, koji tražeći uvjerenje o zavičajnosti 1929. godine, svojeručno piše gradskim vlastima:„Vere sam Rimo Katoličke, a narodnosti srpsko-hrvatske (Bunjevac)“ zorno na tom malenom primjeru svjedoči o poteškoćama kod opredeljivanja, izjašnjavanja svakoga pojednica bunjevačkog roda,  istodobno i tendencijama, nejasnoćama koje su sustavno plasirane i širene da bi zamaglile  njihovo pravo viđenje pripadnosti, a time i o  pritiscima kojima su pripadnici bunjevačkog etnosa bili izloženi.

proslava, F47,IV.5316.1933

F:47.5316/1933 Program proslave

Otklon ka prohrvatskim opcijama s početkom tridesetih godina

Mada su se vjetrovi hrvatštine počeli snažnije osjećati od početka tridesetih godina, njihovo narastanje se bilježi tek od druge polovine te dekade[10].  U tom periodu ta pobjeda hrvatske narodne misli  ima “biljeg novog narodnog i kulturnog preporoda bačkih Hrvata, koji je možda sasvim ravan onom prvom, Antunovićevom preporodu.”[11] To se očitovalo na širokom društvenom planu, kako političkom tako i kulturnom. Snažila je područna  organizacija HSS-a, česte su bile posjete funkcionera iz Hrvatske,  jačalo je djelovanja niza subotičkih udruga,  koje su okupljale Bunjevce Hrvate, izuzjetno su masovne i posećene manifestacije koje organiziraju protagonisti i nositelji ideja pune afirmacije nacionalne svijeti Bunjevaca, kako one u Subotici tako i one priređivane u Zagrebu[12]. Kulminacija tog plimnog talasa dostiže se potpisivanjem sporazuma o stvaranju Banovine Hrvatske 26.8.1939. Kod bačkih Hrvata i pored elemenata trijumfa i zadovoljstva postignutim,  ostaće okus nazadovoljstva i žala za propuštenom mogućnošću da i oni budu uključeni u novu Banovinu.  U okruženju kada započinje sukob koji izrasta u svjetski rat, i nije bilo prilika da se učini mnogo više.

Kao i kod mnogih drugih subotičkih javnih ličnosti, to se sve jasnije opaža i kod Matije. I on se angažira u društvenim krugovima sa jasnom hrvatskom odrednicom. Promjena njegovog stava se očituje i kada 1940. godine odgovara na upit Šime Lulića, zagrebačkog stanovnika, koji je molio za dostavu podataka o obitelji Lulić, „Vjere su rimokatoličke, a po narodnosti Hrvati, s plemenskim obilježima Bunjevci.“

Nastupajući ratni vihor utjecaće na cjelokupni život na ovim prostorima.

I Matiju kao mnoge druge Bunjevce,  iz  gradske službe nova mađarska vlast udaljava. On biva „otpušten zbog nacionalnih razloga“ 13.04.1941. godine.

Neravnopravni tretman i od komunističkih vlasti

U novonastalim okolnostima nakon rata i uspostave novih vlasti, našavši se izvan hrvatske matice, u Autonomnoj pokrajini Vojvodini, Bunjevci su prvo dočekali odluku  da ih pokrajinski izvršni organ GNOO Vojvodine okružnicom od 14.5.1945.[13] prizna Hrvatima, t.j. birokratski kruto natjera sve administrativne organe da ih svugdje upisuju isključivo upravo tako. No, ubrzo će doći do razočarenja, ono što je trebalo biti zajamčeno i njima kao pripadnicima državotvornog naroda, nije se poštivalo i njihova nadanja da će od tada biti ravnopravni sa Srbima rasprsnuće se kao mjehur sapunice. Progoni intelektualaca iz subotičke hrvatske zajednice započeti u jesen 1947., najočitije se pokazivali u kom smjeru se vodi politika prema Bunjevcima Hrvatima. U cjelini, nakon kratkotrajnog uzleta očekivanja da će i bački Hrvati dočekati doba da budu ravnopravno tretirani, dolazi do sustavnog zatiranja svega  hrvatskog.[14]

Nakon rata Matija Evetović – jeste da je bio postavljen za direktora Gimnazije, a nakon toga upućen na rad u Gradskom muzeju,  no komunistučke vlasti imaju velike reserve prema njemu, što se jasno vidi u njegovoj karakteristici iz 1945. godine gdje stoji: “Politički apsolutno nepouzdan i prisno vezan  s klerikalcima.”

Upravo u tim uvjetima, nije se moglo ni očekivati da njegovo kapitalno djelo, rukopis “Kulturna povijest bunjevačko-šokačkih Hrvata” djelo koje po svom obujmu i obuhvatu spada među najznačajnije radove o Hrvatima u Podunavlju, a koje je nastalo još prije rata[15], bude tiskano i dostupno široj javnosti.[16]

U mirovinu zasluženu Matija odlazi 1953. godine.

Matija Evetović preminuo je i sahranjen u Subotici 2.7.1972. godine.

Progoni i šikaniranja “hrvatskih nacionalista” bjesneli su i na sjeveru Bačke.

 

10653 - Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata - Matija Evetović

Stevan Mačković, prof. povijesti

[1] Tako je Szabadka (Subotica)  1787. sa 20 708 stanovnika bila 6. grad po veličini, a 1857. sa 53 449 već treći, da bi to mjesto – trećeg grada po veličini u Ugarskoj  zadržala sve do raspada Monarhije. Karakteristika Subotice je i da je polovica stanovništva bila u užem gradu a druga na okolnim naseljima i salašima.

[2] Milan Dubajić, Radnički pokret u Subotici od kraja  1918 – 1921, god., Subotica, 1966, st.8.

[3] Historijski  arhiv Subotica, dalje HAS, F:47. I 22/1919

[4] U 1900. među ukupnim stanovništvom Subotice bilo je 57,7 % nepismenih. vidi: Mirko Grlica, Stanovnišvo Subotice 1867-1914. godine, Museîon 1, Subotica 2001, st. 213.

[5] HAS, F:19.80.1909/10

[6] Sa suprugom Jelenom Kulešević imali su troje djece: Ružicu (Subotica 4.09.1926.), Miroljuba (Subotica 23.09.1929.) i Mirjanu (Subotica 16.01.1934.). Svo troje pohađa Univerzitet u Zagrebu, Miroljub postaje liječnik, Mirjana profesor.

[7] Po popisu od 1900. godine od zanatsvta i industrije živjelo je 12,39% od ukupnog stanovništva, od poljoprivrede 58,86%, od trgovine 4,55%, a od slobodnih zanimanja 4,65%. vidi: Mirko Grlica, Stanovništvo Subotice 1867-1914. godine, Museĩon br. 1, Subotica, 2001, st. 203-217. U bunjevačkoj populaciji samo je procenat lica koji žive od poljoprivrede veći od prosjeka, a svi ostali parametri su ispod.

[8] Kosta Petrović, Subotica i kupalište Palić, Subotica 1927, st. 63-69.

[9] HAS, F:47. II 95.1920

[10] Na političkoj razini, jedan od najboljih rezultata na nivou cijele zemlje, ali ne i pobjedu, pored raznih pritisaka, pa i falsifikovanja, opozicija – koalicija pod imenom Udružena opozicija, koju su sačinjavali uz SDK, sbrbijanske opozicione partije, demokrate i zemljloradnici i Jugoslovenska muslimanska organizacija,  ostvaruje na izborima 5. svibnja 1935. godine. Mačekovo prihvatanje suradnje sa tim strankama, jasno je signaliziralo oprijedeljenje njegove stranke, da izlaz iz narasle krize traži u jugoslavenskim okvirima, a ne u separatizmu.Mada oporbi taj rezultat od dobijenih  1 076 345 glasova , to jest 38% od ukupnog broja izašlih glasča, nije omogućavao dolazak na vlast, režim je bio ozbiljno uzdrman i prinuđen da započne sa prilagođavanjima, koja će u konačnici dovesti i do korigovanja ugla gledanja na inicijative iz Zagreba, vezane za rješavanje tzv. Hrvatskog pitanja. Pobjeda je odnešena u subotičkoj izbornoj jedinici. Bilo je ukupno 32 475 upisanih birača, a od toga je glasalo 17 941. Za listu dr Mačeka, čiji je nosilac bio  Josip Vuković Đido bilo je  9 818  glasova ili 54,72% pa je on i izbaran za narodnog poslanika.  Protukandidat dr Mirko Ivković Ivandekić dobio je 2019 (11,25%) a lista Dimitrija Ljotića, čiji je kandidat bio Franjo Poljaković samo 0,32%. Glasovanje je, kao i u svim međuratnim izborima,  bilo javno, pa je gradonačelnik zahtjevao da delovođe biračkih spiskova dostave spisak za koga su glasali pojedini birači.[10] Ipak, Đido, nije sjedio u skupštinskim klupama. Vođstvo HSS, odnosno SDK, donijelo je odluku da zbog izbornih prijevara, bojkotira Parlament.

[11] Marko Čović, Aleksandar Kokić, Bunjevci i Šokci, Narodna borba Bunjevaca i Šokaca, Zagreb 1939, st. 10.

[12] vidi: Mario Bara, Drugi narodni preporod bačkih Hrvata, Zagreb 2006 /dipl. rad; Somborska deklaracija i njezino značenje za bačke Hrvate, Časopis za suvremenu povijest, br. 3, Zagreb 2006, st 779-793; Naco zelić, Hrvatsko proljeće bačkih Hrvata, Subotica 2009; Stevan Mačković, Proslava 250. obljetnice doseljavanja veće skupine Bunjevaca (1686-1936), Hrvatska revija, 3, Zagreb 2005, st. 44-53

[13] HAS, F:70.14157/1945.

[14] Zelić, nav. djelo

[15] Pisanje svog najobimnijeg djela Evetović je priveo kraju 1940. godine kada je javnost potpuno zaokupljena žestokim obračunima na domaćoj političkoj sceni i izvjesnošću uplitanja i ovog podneblja u ratni vrtlog koji je do tada već zahvatio značajan dio europskog kontinenta.

[16] Trebalo je da prođe više od šest desetljeća da on napokon ugleda svjetlo dana u časopisu Klasje naših ravni.

O počecima Dužijance i Katoličkog divojačkog društva

O počecima Dužijance i Katoličkog divojačkog društva / objavljeno: Revija Dužijanca, br. 1, Subotica 2014, str. 96-97.

Kakva je bila Szabatka (Subotica)  u doba kada se (1911.) počinje javno  proslavljati Dužijanca?  Vlada prividna društvena stabilnost, bilježi se vrhunac u arhitektonskom ali i društvenom pogledu. Podignuta je monumentalna Gradska kuća (1910.) u stilu mađarske secesije,  poletio je zrakoplovom  Ivan Sarić, sa radom je otpočeo  prvi stalni kino.  Na čelu grada je dr. Bíró Károly. Godine 1910. unutrašnji deo grada ima 622 hektara, 250 ulica i 14 trgova. U osam gradskih kvartova (krugova) i Šandoru živjelo je 1910. godine 46 762 osoba, dok ih je na široj teritoriji grada bilo 46 470 što je činilo ukupno  93 232.  Ogromna većina od njih, oko 80% živjela je pretežito od poljoprivrede. Indirektnim putem dolazimo do podataka da su najbrojniji bili Mađari –  54 626, a odmah zatim Bunjevaci  – 33 208, dok je  Srba bilo 3 371. Secesijska Subotica bila je grad mladih. Samo četrvtina stanovništva bila je 1910. godine starija od 40 godina, a mladi do 20 godina činili su gotovo polovinu stanovništva.  4

Katoličko divojačko društvo  je bila prva ženska laička udruga kod subotičkih Bunjevaca.  Time je, u širem socijalnom kontekstu do tada pomalo zapostavljena  bunjevačka ženska mladež dobila jasne okvire u kojima je mogla djelovati. A oni su bili jasno omeđeni i naznačeni i u samome nazivu gdje na prvom mjestu stoji – katoličko.  Poticaji,  pomoć  za njegov osnutak došli su  upravo od strane već tada društveno vrlo angažiranog župnika župe sv. Roka Blaška Rajića. Njemu su 1911. godine na potrebu za takvom udrugom ukazale dvije mlade Bunjevke – Justika Skenderović Lešina i Đula Kujundžić. U to doba nije bilo pristojnih mjesta za okupljanje bunjevačkih divojaka,  koje nisu mogle da se tako lako uključe u kulturna i druga društva sa jasnim mađarskim obilježjima.  Naišavši na razumijevanje župnika, put za formalnu registraciju je bio otvoren. Osnivačka skupština uz nazočnost 156 članica održana  je 1912. godine i društvo je primljeno kao samostalna udruga u Zemaljski savez katoličkih djevojaka (Katolikus Leányok Országos Szövetsége) u Budimpešti. Prva predsjednica postala je Justika Skenderović-Lešina.  U Pravilima donešenim iduće godine cilj je Društva obrazovanje i odgoj djevojaka u kršćanskom duhu, prosvjećivanje ženske omladine poučnim predavanjima i predstavama, gajenje ljubavi među omladinom za narodnu nošnju i običaje, i sl. Upravo na tom planu, njegovanja bunjevačkih običaja i tradicije, Društvo je ostalo zabilježeno u povijesti.  Njegova je uloga bila da još u začecima svoga djelovanja tijekom 1911. godine pripremi i uz pomoć   župnika Blaška Rajića organizira prvu Dužijancu koja se tada iz od završnog obiteljskog  žetvenog slavlja, od kućne svečanosti počela razvijati u javnu, opću bunjevačku proslavu svršetka žetve, te iz privatnih prenijela u javne okvire. Budući da su mnoge članice društva radile kao risaruše, predloženo je da zajednički proslave dužijancu što je našlo na prihvaćanje.  Tako je 6. VIII. 1911. žetvena svečanost proslavljena u subotičkoj crkvi sv. Roka uz misu zahvalnicu u spomenutoj crkvi. Bila je priređena i poslijepodnevna zabava. Bila je opća zajednička bunjevačka proslava, pa se birao bandaš između momaka, a bandašica između bunjevačkih djevojaka. Prvi bandaš je bio Ive Prćić, a bandašica Marija Prćić. Bandaški par u znak zahvalnosti za žetvu prinio je na oltar pšenični vijenac, a blagoslovljeno klasje dijeljeno je vjernicima. Primjer i djelovanje ovog Katoličkog divojačkog društva  pokazuje i potvrđuje da je nacionalno djelovanje unutar katoličkih društava bio jedini mogući oblik nacionalne borbe bačkih Hrvata u to vrijeme.

F 47 IV 1438 1937

1937

Marga Peic

1924. molba gradonačelniku ćirilicom

kat divojacko IV 9626.39

1939

Proslava Dužijance organizirana je i 1912. (bandaški par Antun Skenderović i Maca Bajić) i 1913. (bandaški par Stipan Dulić i Roza Peić Tukuljac). Za vrijeme Prvoga svjetskog rata proslave Dužijance nisu organizirane te je prva sljedeća priređe na 1919. Od 1919. do 1940. središnje Dužijance održavane su u crkvi sv. Terezije Avilske u Subotici, a proslave su priređivane i u župama u Somboru te u naseljima Tavankutu i Žedniku, a poslije i u Bajmoku, Đurđinu, Maloj Bosni, Čonoplji i drugdje.

Već u prvim godinama nakon rata Katoličko divojačko društvo  aktivno djeluje na priređivanju kazališnih predstava i drugih manifestacija. Predsjednica je 1925. bila Marga Peić Tukuljac, kasnije Marija Poljaković (1937.) zatim Ivana Stantić (1939.)  dok je tajnica tada bila Vita Zelić. O snažnom utjecaju na bunjevačku žensku omladinu svjedoči i to što je Katoličko divojačko društvo u 1933. godini imalo čak 601 članica i članova.  Ilustraciju  njegovih aktivnosti dobivamo iz izvještaja Gradskom poglavarstvo u radu u 1936. godini. Saznajemo tako da se članstvo okuplja šest puta godišnje na prosvjetne sastanke gdje se drže predavanja poučnog karaktera, kao i da su imali  pet zajedničkih sv. Pričesti, da su novčano pomagali siromašne učenike i sirotinju, održali šest popodnevnih i dvije večernje zabave, a da je centralno mjesto  u njihovom djelovanju imala priprema u proslavi 250 godišnjice dolaska Bunjevaca. Od kako je na sjednici Senata crkvenih općina u Subotici 26. VI. 1933.  osnovana katolička prosvjetna organizacija  Humano-prosvjetni odbor crkvenih općina u Subotici   nakon što su prosvjetna društva prije toga rimokatoličkim općinama upućivala mnogobrojne molbe za suradnju i Katoličko divojačko društvo djeluje u njegovim okvirima.  Prosvjetno i vjersko djelovanje Humano-prosvjetnoga odbora imalo je izrazito katolički i hrvatski biljeg, a njegov je rad proširen 1938., kada je s Hrvatskim pjevačkim društvom Neven, s Katoličkim divojačkim društvom, s Pučkom kasinom i s Bunjevačkim momačkim kolom osnovana Hrvatska kulturna zajednica u Subotici. Društvo je djelovalo do 1945. godine.

„Škandal“ ili nešto drugo? (o događanjima nakon nogometnog turnira „Bačke“ 1926. godine )

Jugoslavensko Atletičko Društvo Bačka u Subotici priredilo je od 3. do 6. lipnja 1926. godine proslavu dvadeset petogodišnjice svoga postojanja . Pokrovitelj je bio Veliki župan Dragoslav Đorđević a i gradske vlasti su se aktivno uključile u proslavu. Klub je uspio i da sagradi nove drvene tribine namesto starih iz 1908., koje su bile isto drvene.Fudbal2
Pozvani su i odazvali se sportski klubovi iz zemlje – B.S.K. (Beogradski šport klub iz Beograda), H.A.Š.K. iz Zagreba, te Čehoslovačke – Viktorija Žižkov iz Praga i M.T.K. iz Budimpešte. Prvi dan programa (četrvrtak, 3.VI.) se poklopio sa crkvenim praznikom Brašančevo (Tijelovo). Gradske vlasti su upravo zbog toga i pozvale svoje uposlene da prvo prisustvuju procesiji i službi u crkvi Sv. Terezije a da zatim nastave da sudjeluju na svečanoj sjednici u Gradskoj kući u čast četrvrt stoljeća Bačke, gdje je bio najavljen i čitav sastav gradskog Senata. Program se nastavio u 11 sati, sportskom revijom i svečanom sjednicom. Na njoj je nakon županovog pozdravnog govora, o povijesti kluba govorio Bačkin tajnik dr. Lazar Oršić , a zatim je dr. Josip Prćić , predsjednik Bačke predao spomen-ploču Gradu a zahvale je umesto oboljelog gradonačelnika Albe Malagurskog izrekao podgradonačelnik dr. Matija Evetović. Po podne u 4 sata na igralištu Bačke nastavljeno je sa svečanim programom. U uvodnom dijelu Dr. Stipan Vojnić Tunić predsjednik atletičkog odjeljenja zahvalio se općinstvu grada Subotice a dr. Babijan Malagurski predsjednik nogometnog odjeljenja predao je tom progodom dar kluba Remiji Marcikiću . Nastavljeno je sa dvije utakmice, sastali su se B.S.K. – Bačka (3:0) i izabrane selekcije Sombora i Subotice. Turnir se nastavio utakmicama prisutnih momčadi, a završio u nedjelju susretom M.T.K.- Viktorija Žižkov (0:0). Upravo su događanja nakon toga sportskog nadmetanja prerasla takve okvire i nabojem nacionalizma ušla u vode osjetljive međunacionalne napetosti, koja je prijetila da preraste u sukobe. To samo daje dobru ilustraciju koliko su odnosi među nacionalnim skupinama, bili u prvom redu na lokalu – u Subotici, ali isto tako, ako ne još i mnogo izraženije na razni državne zajednice, uprkos snažnoj državnoj propagandi vladajuće ideologije nacionalnog jedinstva, na vrlo krhkim osnovama.
O tim zbivanjima kojima je i sam svjedočio, sastavio je izvještaj dogradonačelnik dr. Matija Evetović i podnio ga Velikom županu Dragoslavu Đorđeviću.

Velikom županu grada Subotice u Mestu

O incidentu prigodom proslave Jugoslavenskog sportskog kluba Bačka čast mi je podneti gosp. Županu ovaj izveštaj:
Utakmica između češkog kluba „Viktorija Žižkov“ i mađarskog kluba „M.T.K.“ (Magyar Testgyakorlok Köre) vodila se u najboljem redu bez ikakvog incidenta, premda je bilo prisutno oko 6000 duša. Tokom igre su pale ovacije u korist jedne i druge momčadi, prema tome kakvu su igru pokazali, ali se mogla primetiti tendencija kod prisutne mađarske publike da tom prigodom manifestuje i svoj nacionalizam.
Sa strane nekolicine pale su uvrede protiv mađarskog kluba sa povicima „Fuj, napolje s njima!“ kada je neki mađarski igrač bio grub u igri. Tada sam upozorio gosp. Velikog kapetana da ureduje, a tada sam mislio da vel. Kapetan preko svojih organa, umoli one ljude da se čuvaju toga da vređaju naše goste, jer bi se tim činom teško povredilo naše slavensko gostoprimstvo. Iz svečane lože se drukovalo i manifestovalo u lepoj formi uvek za Čehe, jer je ova publika instiktivno imala simpatije za našom severnom braćom.
Utakmica je završena sa neodlučnim rezultatom ( 0:0). Narod se počeo mirno razilaziti, pa sam i ja otišao sa svojom suprugom kući. Posle moga odlaska i kad se publika prilično razišla, tada je gosp. Zaklan, beležnik Okružnog suda, stao na tribinu i u ime naroda tražio da se izda Česima pehar koji je Bačka namenila pobedniku utakmice. Kad je momčad „Viktorija Žižkov“ i „M.T.K.“ izlazila sa igrališta; oba su kluba bila burno pozdravljena, kao što je i običaj, kod svake utakmice. Gosp. Velik kapetan nije preduzeo ništa da ove ljude umiri. Među ostalima koji su galamili i bunili prisutnu publiku, bili su: Dr. Zvonimir Piškulić , advokat; Mitrović, zvaničnik Okružnog suda; Pero Bačević, bivši policijski kapetan; Vasa Jovanović, bivši beležnik I klase i još mnogi drugi, kako sam izvešten većinom sudije i činovnici Okružnog suda. Tada su k njima pristupili: Ivan Marcikić, Gavro Čović, Šime Francišković, Ivan Malagurski, svi odbornici kluba Bačke i molili su ove demonstrante da ne prave smetnje i demonstracije, jer ovo nije politički zbor, nego čista športska priredba i o tome nadležni športski forum rešiti, šta će biti sa jubilarnim peharom. Ali demonstranti su se vladali sve više izazovno i pretili su da će najuriti celu „Bačku“, ako im se izda pehar i grdili su „Bačku“ i nazvali su je anacionalnom i mađarskom.
Odbornici „Bačke“, da spreče još veći škandal, i eventualnu tuču, rešili su da će pehar demonstrantima izdati, jer su znali, da će ovo pitanje rešiti najviši naš športski forum. Kada je „Bačka“ izvadila pehar, onda su vikali: „Živela Bačka! Sada niste više mađaroni“, i tako su otišli. Pehar su nosili Česi i u „Nacionalu“ su ga predali gosp. Stipi Pavlini, učitelju i članu „Bačke“, stime da ovaj pehar „Bačka“ ima da im na banketu svečano preda kao pobednicima. Banket je priređen u bašti hotela „Nacional“, otpočeo je ½ 10 sati. Prvi je govor održao predsednik društva dr. I. Prćić, pozdravio je Kralja i dinastiju i pozvao prisutne da ih pozdrave klicanjem „Živeo, Živela“. U drugom delu svoga govora zahvalio se gr. Senatu za blagonaklonost i potpomaganje društva. Govorio je još dr. L. Orčić koji je pozdravio prisutne pojednih športskih saveza kao beogradskog i osečkog izaslanika, te sve prisutne. Na ovj govor je reflektirao izaslanik beogradskog podsaveza, iznoseći da se Beograd rado seća Subotice, jer je prvu propagandističku utakmicu 1903. g. u Beogradu prikazala momčad dvaju klubova iz Subotice. Pri kraju večere dr. B. Malagurski je pozdravio prisutne klubove po redu, „H.A.Š.K.“, „Viktor. Žižkov“ i „M.T.K.“ naglašavajući u svom govoru da je ova proslava pored nacionalne manifestacije i jedna internacionalna manifestacija športa koja se ne sme nikako ispoljiti u političke demonstracije. Pre ovoga govora, a naročito dok je dr. B. Malagurski govorio, čuli su se uzvici „Šta je sa peharom?, Ko je dobio pehar?“, a najglasniji su bili dr. Piškulić, Vasa Jovanović i Mitrović sudski beležnik, te su tako uzbunili i Čehe, da, ako ime se ne izda pehar, napuste banket, što im je i uspelo. Kada su se Česi dignuli od stola, isto su sa njim napustili banket i gore pomenuti, grdeći rukovodstvo „Bačke“ i sve prisutne, nazivajući ih mađaronima. Pokušao ih tišiti u prvom redu g. Laza I. Ivandekić poč. Kapetan, pristupio sam im ja i rekao: „Molim vas gospodo ne pravite ovde nereda“, tada je od njih progovorio i dr. Ferdo Čulinović i rekao: „Ja sam državni tužilac“, na što sam mu odgovorio, da je tim žalosnije što je i on među onima koji prave nerede. Posle sam pozvao vel. Kapetana da ureduje i da ovu gospodu umiri i napravi reda. G. Vel. Kapetan mi je odgovorio da on nije sposoban da ovde ureduje. Nastavio sam nagovaranje da se umire. Dr. Čulinović se pozivao još i na nacionalizam, našto sam mu rekao da ja to njemu priznajem i znam, ali radi nacionalnog ugleda, molio sam ga da se umire. Ovde napominjem da se za vreme debate i moljakanja, g. Veliki Kapetan, koji mi je stajao iza leđa, po iskazu svedoka smeškao, kao da bi mu ovaj škandal bio po volji i izgledalo je da baš neće ništa da čini, da se ovome stane na put. Konačno su se ova gospoda udaljila iz bašte, te su u susednoj dvorani nastvili grdnje, galamu i pevanje. Po odlasku gđe županice sa banketa, koju su prisutni pozdravili, udaljio sam se i ja sa ženom.
Gospodu koja su se nalazila u susednoj dvorani molio sam kao braću da prekinu ove škandale ma što su se malo i umirili, ali kada su videli gđu županicu počeli su vikati „ua!“. Posle moga odlaska povratio se na banket i g. vel. Kapetan te je savetovao najpre g. dr. Orčiću, a posle i g. Ivanu Marcikiću gr. činovniku sa bi najbolje bilo da se prisutni raziđu, pa da veselje nastave u nekoj drugoj, po njegovom izrazu „birtiji“. Izjavio je dr. L. Orčiću još i ovo: „ako dođe do nečega, on će učiniti za to odgovornim dr. B. Malagurskog“, zbog čega i zašto, nije rekao. Oko pola 1 sata nakon športskog pozdrava udaljio se sa banketa „H.A.Š.K.“ a posle kraćeg vremena i „M.T.K.“ a veselje je nastavljeno u najboljem raspoloženju, do 6-7 sati izjutra. Muzika i još prisutni su izašli na igralište „Bačke“, gde je donešena i bleh muzika, te je otpočelo jedno narodno slavlje sa učešćem 600 do 700 građana. Igralo se tako rekuć samo kolo, koje se proširivalo koliko je široko igralište. To je trajalo do uveče u 9 sati bez ikakvog daljeg incidenta.
Iz svega ovoga vidi se moja čista namera, da sam hteo sačuvati ugled i dostojanstvo naše nacije, držeći u vidu onu lepu vrlinu našeg naroda, da goste, koje smo mi pozvali, cenimo i štujemo, a kao zastupnik gradonačelnika nisam mogao dozvoliti, da se ovi gosti vređaju bilo sa koje strane.

U Subotici, 10. juna 1926. podgradonačelnik:
Dr. M.Evetović

Nije nam poznato kako je Veliki župan Đorđević odgovorio na ovakav dopis. Dr. Evetović je u njemu pokušavao da opravda i sebe ali i rukovodstvo Bačke kao i domaće gledatelje.
A navijanje u cjelini, na utakmici između momčadi Viktorija Žižkov, bratskog slavenskog nogomentnog kluba i mađarskog kluba M.T.K. umalo je izašlo iz domena sportske priredbe. Kako to već obično biva u takvim prigodama, na izazov mnogobrojne domaće publike koja je drukovala za M.T.K. manifestirajući svoj nacionalizam, odgovarala je druga manja skupina, koje je po svršetku meča zahtjevala da se pehar preda Česima. Skupina koja je ga predvodila, insistirajući da pehar dođe u ruke čehoslovačkog kluba unatoč neodlučnom rezultatu meča, bila je predvođena javnim ličnostima i istaknutim pojedincima, mahom državnim službenicima. Nasuprot njima saznajemo da je stajala masa subotičana koji su navijali za mađarski klub, a rukovodstvo Bačke, optuživano da je anacionalno, mađaronsko, našlo se u krajnje neugodnoj situaciji. Ta napetost je kulminirala na banketu, koji su čehoslovaci na nagovor tih ličnosti i napustili. Sve to ilustrira koliko su stare rane u odnosima između pobjednika i poraženih u velikom ratu u Subotici i nakon osam godina ostavile duboke tragove, pogotovo u svjetlu sprovođenja i prakse državne politike. Taj rascijep i sukob između onih koji podržavaju režim i njihovih oponenata sve više će se produbljivati. On će se u narednim godinama najjasnije definirati na političkom polju. Bačka će kao sportska udruga pokušavati da i dalje njeguje sport, u prvom redu nogomet, ali i da se prilgođava društveno političkim slilnicama koje su kreirale stvarnost, nalazeći svoju ulogu i mjesto u datostima koje su one određivale.
A pehar za pobjednika turnira, oko koga je izbio škandal, ostao je u Subotici. Naknadni susret između M.T.K i Viktorija Žižkova u kome bi se odlučilo tko je pobjednik nije nikada odigran. Pehar je do 1949. bio u posjedu Bačke, a od tada u zbirci Gradskog muzeja.

U subotici, lipnja 2012. Stevan Mačković

25 godina FK Backa iz Subotice - 25-year Jubilee of Bacska Szabadka Football Club - YouTube32

25 godina FK Backa iz Subotice – 25-year Jubilee of Bacska Szabadka Football Club – YouTube32

25 godina FK Backa iz Subotice - 25-year Jubilee of Bacska Szabadka Football Club - YouTube38

25 godina FK Backa iz Subotice – 25-year Jubilee of Bacska Szabadka Football Club – YouTube38

25 godina FK Backa iz Subotice - 25-year Jubilee of Bacska Szabadka Football Club - YouTube39

25 godina FK Backa iz Subotice – 25-year Jubilee of Bacska Szabadka Football Club – YouTube39

IVAN SARIĆ, prvi letač ali i biciklista, fudbaler…

prikaz:

Mirko Grlica, “Ivan Sarić”, Gradski muzej, Subotica 2010., str. 108.

saric

U 2010. navršilo se sto godina od kako je subotičanin Ivan Sarić (1876. – 1966.) načinio prvi let svojim zrakoplovom. Tim povodom se i subotički Gradski muzej uključio u obilježavanje tog značajnog događaja. Priredio je izložbu koju je pratila i specifična tiskovina, monografija i katalog Ivan Sarić. Nizom manifestacija javnosti se i prije četvrt stoljeća 1985. godine skrenula pažnja na 75. obljetnicu od značajnog događaja. Tako je i tada Muzej pripremio izložbu i katalog doduše mnogo skromnijeg obima, dok je lokalni zrakoplovni klub bio domaćin aeromitinga a Grad omogućio da se postavi spomenik koji će subotičane se podsjećati na njihovog sugrađanina.

Ni tada a pogotovo danas, ime pionira zrakoplovstva s ovih prostora Ivana Sarića nije bilo nepoznato u domaćim ali ni u inozemnim okvirima. Klub zrakoplovaca u Subotici, športska zračna luka u obližnjem selu Bikovu kao i srednja Tehnička škola danas nose ime ovog pionira herojskog doba letenja.

Međutim podrobnije studije i raščlambe o njemu nisu vršene. Time se muzejski savjetnik povjesničar Mirko Grlica, već dokazani poznavalac lokalne historije, koji je bio predviđen za autora postavke izložbe i pratećeg teksta našao pred težom zadaćom. I kao svaki pravi istraživač u cilju priprema za pisanje krenuo je od onoga što mu je bilo poznato i dostupno ka utvrđivanju novih i nepoznatih podataka o jednom od subotičkih velikana. Na tome putu koristio je čak deset fondova iz subotičkog Arhiva, nedavno objavljene dnevnike Sarićevog suvremenika Chát Géze, novine i časopise koji su velikim zanimanjem pratili Sarićeve pothvate, internetske stranice o povijesti zrakoplovstva noviju literaturu te pomoć kolega iz Muzeja zrakoplovstva u Beogradu ali i drugih koji su imali saznanja o toj temi. Dragocjeno vrelo bili su i predmeti, pogotovo fotografije načinjene od samoga Sarića ili na kojime je on ovjekovječen a koji se čuvaju u zbirci Muzeja.

Kao plod i rezultat takvoga rada na temi nastala je studija koja kronološki prati i osvjetljava osoben Sarićev životni put, njegove najveće uspjehe i domete. No ona se ne ograničava samo na to pošto istodobno daje i sliku širih političkih kulturno socijalnih okolnosti u kojima je on odrastao, radio i živjeo takmičio se letio.

Ona je pretočena u grafički zanimljivu i kvalitetnu knjigu, koja dvostupačno donosi paralalne tekstove na srpskom i mađarskom jeziku. Njen prvi dio je monografija o Ivanu Sariću dok je drugi klasičan katalog sa opisima izložaka. Sadrži poglavlja: Prva riječ (str. 7), Obitelj (str. 8 -13), Školovanje (str. 14 – 17), Činovnik ( str. 18 – 23), Biciklista (str. 24 – 37), Motociklista (str. 38 – 43), Automobilista (str. 44 – 49), Avijatičar (str. 50 – 75), Nogometaš ( str. 76 – 81), Starost ( str. 82 – 88), Katalog (str. 89 – 101), Registar osobnih imena (str. 102,103)  i Bibliografija (str. 104.).

Autor na početku daje kratak opis rodoslovlja obitelji Sarić. Njegovi dalji preci su pripadali plemićkom staležu ali je on rođen u običnoj građanskoj obitelji od oca Paje i majke Ane, rođene Mak, kao treće dijete nakon dvije kćerke. Dalje se prati njegovo odrastanje. A on je osnovnu školu i gimnaziju pohađao u Subotici ali maturirao u stručnoj školi, Višoj trgovačkoj školi u Miškolcu. Time je dobio kvalifikaciju koja će mu osiguravati činovničko namještenje u kome je ostao sve do mirovine 1932/33. Kao sportaš, biciklista, isticao se i pobjeđivao u godinama od 1896. kada kao maturant sudjeluje na milenijumskim natjecanjima u Budimpešti, do prvih godina dvadesetog stoljeća. Autor precizno prati i navodi rezultate koji su Ivana Sarića učinili poznatim u rodnom gradu ali i širom Monarhije. U nastavku autor naznačava okolnosti koje su dovele do motorizacije dvotočkaša a Sarića usmjeravale da se sve više oslanja na snagu motora a manje mišića. Njegova neupitna vezanost i ljubav prema automobilima je oblast gdje Grlica navodi da postoje određene nejasnoće i praznine no koje i nisu mogle da se upotpune u prvom redu zbog nedostatka odgovarajućih vrela. Centralno mjesto zauzima dio u kome autor opisuje način na koji je Sarić uspio da konstruira svoj monoplan koji naziva “Szarits I” i 16. listopada 1910. na livadi, konjskom trkalištu van grada, načini pred zadivljenim mnoštvom promatrača, prvi javni let u duljini od tri kilometra. Jedno od polja Sarićevig interesiranja je bila i nova igra kožnatom loptom – nogomet. Tako se javlja kao aktivni igrač ali i član uprave prvog kluba na ovim prostorima „Bacske” koji je osnovan 1901. godine. Bio je zaslužan kada 1913. dolazi do osnivanja nogometnog kluba njegovog II kvarta. U zaključnom poglavlju se opisuje kako se javnost odnosila prema letačkom pioniru u periodu između dva rata i nakon njega.

Sve po čemu je Ivan Sarić postao poznat, od biciklizma, preko motociklizma do zrakoplovstva i nogometa, stizalo je sa zapada, a u skromnom činovniku palanačke Subotice, pronalazilo najboljeg širitelja, propagatora i  predstavnika.

U katalogu izložbe popisano je i slikovno predstavljeno 47 izložaka koji su bili izloženi.

Vrlo je koristan registar osobnih imena kojih ima gotovo 300. To svjedoči o dubini i studioznosti koju je autor primenio u pisanju.

Autor koristi naučni aparat bilješke su šture i kratke, sadrže osnovne signature vrela arhivske građe, tiskovina ili naslove literature.

Tekst knjige prate vrlo zanimljive fotografije koje u kvalitetnoj grafičkoj izvedbi bivaju sastavni prateći i dopunski udio narativa. Saznajemo iz njega da je i sam Sarić bio pasionirani fotograf. Zamjerka i mali propust priređivača se odnosi upravo na njih. Čitaocima nije predočen opis datih fotografija te samo mogu da nagađaju o njihovoj provenijenciji, datumu kada su načinjene i odgonetaju njihov sadržaj.

Nakon čitanja ove vredne studije mnoge nepoznanice o Sariću i dobu u kome bilježi uspjehe koji ga svrstavaju u svjetske zrakoplovne kronike, bivaju razriješene. Postaje jasnije i kakva je sredina bila Subotica u kojoj je taj podvig ostvario.

Stevan Mačković arhivski savjetnik

 

IZLOŽBA pdf , Priča o Sarićima (srpsko, magyarul) ivan-saric autor kustos Mirko Grlica 

Издање Градског Музеја Суботица, Izdanje Gradskog muzeja Subotica

ilustracije:

9

izložak na postavci subotičkog Gradskog muzeja o Ivanu Sariću, 1980.

Ivan Saric legitimacijaa

Iz građe IAS, članska karta Biciklističkog saveza Srbije, 1954.

Saric I cSaric I e[1]Saric I poletanje[1]Saric PriznanjaSaric izlozba 3Saric izlozba 1[1]Saric izlozba 2[1]

UVOD

Stevan Mačković

INDUSTRIJA I INDUSTRIJALCI SUBOTICE (1918-1941)

Edicija: POSEBNA IZDANJA

Subotica 2004

Izdavač: Istorijski arhiv Subotica, Historijski arhiv Subotica, Történelmi Levéltár Szabadka

Trg Slobode 1/III

t/f: (+38124) 524/033

e-mail:suarhiv@suonline.net

http://www.suarhiv.co.rs

Za izdavača:

Stevan Mačković

Recenzenti:

Dr Ranko Končar

Dr Slaven Bačić

Lektor:

Katarina Vasiljčuk

Prevod sažetaka na nemački:

Zolna Matijević

Prevod sažetaka na mađarski:

Marta Mačković Papp

Tehnički urednik:

Boris Cupać

Štampa: Čikoš d.o.o., Subotica

Tiraž: 500 primeraka

Nijedan deo knjige ne sme se objaviti bez dozvole izdavača

© Copyright Istorijski arhiv Subotica, 2004.

Objavljivanje ove knjige omogućili su:

SO Subotica, Pokrajinski sekretarijat za obrazovanje i kulturu,

Fidelinka a.d., Fresh & Co.,

SADRŽAJ:

IZVORI I LITERATURA:                                                                                  1-3

                UVODNE NAPOMENE:

                UVOD – INDUSTRIJA I INDUSTRIJALCI:

               SUBOTICA 1918-1941, DRUŠTVENA I PRIVREDNA KLIMA:

GRAD I NJEGOVA TERITORIJA:

STANOVNIŠTVO:

SAOBRAĆAJ:

KOMUNALNA INFRASTRUKTURA:

ZAKONSKA REGULATIVA:

DRUŠTVENA I PRIVREDNA KLIMA:

ULOGA JEVREJSKE POPULACIJE U INDUSTRIJI SUBOTICE:

GRAĐEVINSKA INDUSTRIJA:

CIGLANE: „MAČKOVIĆ“ :

„MOLCER“:

„KOVAČ“:

„HERMAN“ :

„PROKEŠ“:

„GLID“ ( „STEVAN“):

„LABOR DEONIČARSKO DRUŠTVO ZA PODIZANJE STANOVA“:

„DEONIČARSKO DRUŠTVO ZA PODIZANJE STANOVA“:

„BAČVANSKA TVORNICA CEMENTNE ROBE I GRAĐEVNO D.D“:

„INDUSTRIJA MRAMORA I KAMENOREZA D.D.“:

„TRUD K.D.“:

„PALATINUS“:

            PREHRAMBENA INDUSTRIJA:

KLANIČNA INDUSTRIJA:

„HARTMAN I KONEN D.D.“:

„PRVA SUBOTIČKA FABRIKA SALAMA“:

„PRVA ORTOPEDSKO KOŠERSKA TVORNICA SALAMA“:

„TVORNICA SALAMA KORHEC“:

„GINGOLD SALAMON, TVORNICA RIBLJIH KONZERVI“:

MLINARSTVO:

MLIN CRNJAKOVIĆ IVANA:

„BAČKA“:

„BERGER JAKOBA MLIN“:

„GORNJOBAČKO UDRUŽENO PAROMLINSKO D.D.“ :

„MARGIT D.D.“ :

„MIKUŠKA“:

„VUJKOVIĆ I DRUG“:

MLIN PEIĆ IVANA :

VAJS HUGO MLIN:

VERMEŠ KARLO MLIN:

„OBILIĆ“:

„RAJČIĆ MLIN“ :

MLINOVI  VAN SUBOTICE:

INDUSTRIJSKA PROIZVODNJA HLEBA :

„MARIJA TEREZIJA, TVORNICA HLEBA D.D.“ :

INDUSTRIJA BOMBONA:

„BRAĆA RUF“ :

„PRVA SUBOTIČKA TVORNICA BOMBONA I ČOKOLADE“:

SEMENARSTVO:

„JUGOMUNTNER, PROIZVODNJA I TRGOVINA SEMENA D.D.“ :

FABRIKE SODA VODE:

FABRIKE LEDA :

„DEGE, FABRIKA LIKERA“:

KOŽARSKO-OBUĆARSKA INDUSTRIJA:

                        FABRIKE ZA PRERADU KOŽE:

„SUBOTIČKA INDUSTRIJA KOŽA D.D.“:

„WEITZENFELD I DRUG“:

„DRAGOLJUB MILOJKOVIĆ I DRUG, TVORNICA KOŽA“:

„HOLLÄNDER A.D.“ :

„D.D. ZA IZRADU CREVA“ :

INDUSTRIJA OBUĆE:

„JUGOSLOVENSKA DEONIČKA  TVORNICA OBUĆE“:

„DANICA D.D.“ :

„BON – TON D.D.“:

„GLOBUS K.D.“ :

„SEBRA, FABRIKA CIPELA“ :

 

            HEMIJSKA INDUSTRIJA:

„ZORKA A.D.“:

POGONI ZA PROIZVODNJU ŠTIRKE:

„TVORNICA ŠTIRKA S. KOP I SINOVI D.D.“:

„LÖWY I DRUG“:

„REKORD, FABRIKA ŠTIRKE I ČIRIZA“:

„VIKTORIA, PRVA SUBOTIČKA TVORNICA ŠTIRKA I ČIRIZA“:

„ORIENT, TVORNICA ŠKROBA I NUZPRODUKATA“:

POGONI ZA PROIZVODNJU SIRĆETA:

“KEMENJ”:

„BAČKA, FABRIKA ŠPIRITUSA I KVASCA D.D.“:

“FRANK”:

“PIUKOVIĆ” :

„PATRIA ZAVOD ZA PROIZVODNJU SERUMA“ :

POGONI ZA PROIZVODNJU SAPUNA:

                                                „BEK MANO“ :

„ERIKA“:

“MITLER”:

„NIZZA“:

„PRIMARIUS“:

„GEZA KLEIN (KOMOR) I SINOVI, TVORNICA LAKA I BOJA“:

„LABORATORIJA ZA PROIZVODNJU HEMIJSKIH PREPARATA“:

“ŠVAJGER”:

 

            DRVOPRERAĐIVAČKA INDUSTRIJA :

                                    „HRAST A.D.“:

„BRAĆA LENARD“ :

„BRAĆA ŠPICER“ :

„BRAĆA PLETL“ :

„BRAĆA ŠIPOŠ“ :

„SENTI I VIRAG“ :

„CIGLER, KAIĆ I DRUG“:

„KAIĆ LAJČO, STOLARSKA RADNJA“ :

„JENE VAJS, TVORNICA ČETAKA“ :

„STUBOŠTIT K.D.“ :

 

            INDUSTRIJA PAPIRNE ROBE I GRAFIČKA INDUSTRIJA :

„ORIENT“:

„INDUSTRIJALNO I KOMERCIJALNO D.D.“:

„UNIO“:

„LIPŠIC  I  LAMPEL“ :

„VAJNHUT I SINOVI“:

ŠTAMPARIJE:

„ERNEST FIŠER“ :

„ŠTAMPARIJA DIREKCIJE DRŽAVNIH ŽELJEZNICA“ :

„BRAĆA FIŠER“ („BRAĆA ČERVIK“) :

„ŠTAMPARIJA SVETOG ANTUNA I KNJIŽEVNO PODUZEĆE KAO

ZADRUGA “ :

„MINERVA D.D.“:

„NARODNA ŠTAMPARIJA“ („GRADSKA  ŠTAMPARIJA“):

„MODERNA TISKARA“  („GLOBUS“, „GRAFIKA“):

„ŠTAMPARIJA JUGOSLOVENSKI DNEVNIK“:

 

 

            METALOPRERAĐIVAČKA INDUSTRIJA:

„FERRUM D.D.“:

„ADIS A.D.“:

„LIVNICA FERRUM A.D.“:

„SEVER D.D.“:

„ZEFIR D.D.“:

„INDUSTRIJA ŽELJEZNOG NAMEŠTAJA I METALA D.D.“:

„HERCOG I GLAS D.D.“ („KONRAT D.D.“):

„CENTRAL“ :

„SAJDNEROVA TVORNICA ŽELJEZNOG I BAKRENOG

NAMEŠTAJA D.D.“:

„BARZEL, TRGOVINA GVOŽĐEM I PROMETNO D.D.“:

„FABRIKA MIRKO ROTMAN“ :

„BRAĆA GOLDNER“ :

„FABRIKA DINAMO MOTORA RAJTER LASLA“:

„JUPITER“:

„FIZI“:

„MEMA“ :

„TVORNICA VAGA ŠEBEŠĆEN I SENEŠ“:

                                                „BORI BELA“:

TRGOVINE GVOŽĐEM:

„KALMAN SENEŠ“:

„PIUKOVIĆ I COMP.“:

„STANTIĆ I LESSNER“  („BRAĆA PLETL“):

„ENERGIA“ :

„ŽIGA FOGEL“ :

„TEHNIČKO PREDUZEĆE“ :

            TEKSTILNA INDUSTRIJA :

„WEITZENFELD I DRUG .D.D.“:

„HERMAN I HAJDUŠKA“:

„LAJČO MONTALION“:

„ĐENO BECK TRIKOTAŽA“:

„KONFEKCIJA ODELA ANTUN KRAMER I DRUG“:

„ARMIN ROTH, TVORNICA ŠEŠIRA“ :

„MERKUR“ :

„NONNENBERG &  SCHODERE, TVORNICA TRAKA I ČIPAKA

D.D.“:

„FAKO D.D.“:

„MEKKA, PREDIONICA  I TKAONICA ISTOČNIH TEPIHA, D.D“:

„ADIN, PRVA JUGOSLOVENSKA TVORNICA KONČANIH

DUGMADI, K.D.“:

„FABRIKA TRIKOTAŽE, OPŠTE KREDITNE BANKE“:

„HYGIEA“:

 

            GRADSKA I DRŽAVNA PREDUZEĆA :

„GRADSKA PLINARA“:

„GRADSKA KLANICA“:

„GRADSKA EKONOMIJA“ :

„SUBOTIČKA  ELEKTRIČNA  ŽELJEZNICA  I  TRAMVAJ D.D.“:

                                                „OBLASNA DIREKCIJA DRŽAVNIH ŽELJEZNICA“:

 

            OSTALE GRANE INDUSTRIJE (PRIVREDE) :

„JUGODROG“:

„AMPULA“:

BIOSKOPI:

„KORZO MOZI  R.T.“  (KORZO BIOOSKOP D.D.):

OSIGURAVAJUĆI  ZAVODI,  AGENTURE,  ŠPEDICIJE

RASADNIK:

BANKE I DRUGI NOVČANI ZAVODI:

ZADRUGE :

JAVNI PREVOZ :

REKLAMA :

PRILOZI:

Spisak priloga:

Prilozi:

REGISTAR:

Imenski:

     IZVORI  Arhivski

Arhiv  Jugoslavije (AJ) , fond:

F:65      Ministarstvo trgovine i industrije Kraljevine Jugoslavije

Arhiv Vojvodine (AV), fondovi:

F:92      Trgovinsko – industrijska i zanatska komora

F:110    Savez industrijalaca Dunavske banovine

F:126    Kraljevska banska uprava, VIII odeljenje

F:138    Udruženje industrijalaca

Istorijski arhiv Subotica (IAS), fondovi:

F:30      Udruženje zanatlija – Subotica (1879-1961)

F:37      Okružni ured za osiguranje radnika – Subotica (1893-1948)

F:39      Električna željeznica i osvetljenje d.d. – Subotica (1898-1944)

F:43      Opšta kreditna banka d.d. – Subotica (1910-1947)

F:47      Senat grada Subotice (1919-1941)

F:51      Udruženje trgovaca za grad Suboticu ( 1921-1946)

F:53      Tvornica električnih strojeva „Sever“ – Subotica ( 1923-1941)

F:54      Automobilski klub Kraljevine Jugoslavije – sekcija  u  Subotici (1925-1945)

F:55      Udruženje ugostitelja za grad Suboticu (1926-1946)

F:56      Udruženje industrijalaca u Novom Sadu – povereništvo  Subotica (1933-1942)

F:57      Sresko načelstvo – Subotica ( 1934-1940)

F:68      Gradski Narodni odbor –  Subotica (1944-1955)

F:70      Okružni narodnooslobodilački odbor – Subotica ( 1945-1946)

F:75      Fabrika  suhomesnatih  proizvoda  „29.  novembar“  –   Subotica (1945-1949)

F:86      Okružni sud Subotica (1945-1959)

F:90      Tvornica čokolade i bombona „Pionir“ – Subotica (1946-1949)

F:235    Udruženje trgovaca i industrijalaca – Subotica ( 1899-1934 )

F:361    Zbirka rukopisa

ŠTAMPA

„Jugoslovenski dnevnik“, Subotica, 1929-1935.

„Trgovački glasnik“, Subotica, 1940-1941.

“Bácsmegyei Napló”, Subotica, 1921-1941.

“Narodni glas”, Subotica, 1933-1935.

“Szambat”, Subotica, 1925.

 ODABRANA LITERATURA

 

– Almanah KSHS za 1924, 2. sv, IV i V deo, Zagreb 1925.

– Adresar sedišta Dunavske banovine, Beograd 1938.

– Dr inž. Avramović Teodor,  Privreda  Vojvodine  od  1918.  do 1929/30. godine  s obzirom

na stanje pre Prvog svetskog rata, Novi Sad 1965.

– Bratstvo Subotica 1886-1986, Subotica 1986.

– Bogojevac Branko, Šematizam  industrije  Dunavske  banovine,  Beograd 1940.

– Brenner János, A kinematográfia úttörője, Subotica 1982.

– Compass 1934, Wien 1934.

– Compass 1935, Wien 1935.

– Compass 1936, Wien 1936.

– Compass 1940, Wien 1940.

– Dr Nikola Gaćeša, Privreda Vojvodine između dva svetska  rata,  Zbornik za istoriju Matice srpske br. 22, Novi Sad 1980, st. 84.

– Iványi István, Szabadka szabad  királyi város története II,  Szabdka 1892.

– Imenik subotičkih Jevreja, žrtava fašističke okupacije 1941-1945, Subotica 1948.

– Izveštaji uprave i nadzornog odbora o radu i stanju  Udruženja i o stanju industrije na

njegovom području u 1934, 1935, 1936, 1937. godini, Udruženje industrijalaca u Novom

Sadu, Novi Sad 1935, 1936, 1937, 1938.

– Jevrejski istorijski muzej – Beograd, Zbornik 5, Beograd 1987.

– Jojkić Vladan, Nacionalizacija Bačke i Banata, Novi Sad 1931.

– Devavari Zoltan, Štrajk u fabrici Fako, Subotica 1958.

– Dr Dimić Ljubodrag, Kulturna politika Kraljevine Jugoslavije 1918-1941. I,II,III, Beograd

1997.

– Dubajić Milan, Radnički pokret u Subotici od  kraja  1918-1921, Subotica 1966.

– Dr Đurović Smiljana, Državna intervencija u industriji Jugoslavije (1918-1941),

Beograd 1986.

– Istorija bankarstva u Vojvodini, Novi Sad 2001.

– Dr Kecić Danilo, Revolucionarni radnički pokret u Vojvodini  1917-1921, Novi Sad 1972.

– Kolozsi Tobor, Szabadkai sajto (1919-1945), Subotica 1979.

– Dr Kosić Mirko, Privreda Vojvodine u 1929. godini, izdanje Trgovinske i zanatske         komore,  Novi Sad 1930.

– Dr Kukoleča Stevan, Industrija Jugoslavije 1918-1938, Beograd 1941.

– Dr Miladinović Milivoj, Elektricitet i pravo, Subotica 1929.

– Dr Mirković Mijo, Industrijska politika, Beograd 1936.

– Dr Mirković Mijo, Ekonomska historija Jugoslavije, Zagreb 1958.

– Dr Mirković Mijo, Ekonomska struktura  Jugoslavije  1918-1941,  Zagreb 1950.

– Dr Mirković Mijo, Zanatska politika, Beograd 1934.

– Dr Mezei Stevan, Privredne ustanove i organizacije u Vojvodini između dva svetska rata

(1918 – 1941), Novi Sad 1954.

– Nenezić D. Zoran, Masoni u Jugoslaviji (1764-1980), Beograd 1984.

– O proizvodnim snagama Subotice 1964, Subotica 1966.

– Opšta privredna banka, Budimpešta 1942.

– Palić Milenko, Ustanove za zaštitu i osiguranje radnika u Vojvodini 1918- 1941, Novi Sad

1986.

– Petrović Kosta, Kr. slob. grad Subotica i kupalište Palić,  Subotica 1928.

– Popović Munjatović Đorđe, Subotica 1922, Subotica

– Pedesetogodišnja istorija Opšte privredne banke deoničarskog društva u Sabadki 1892-1942, Budimpešta 1942.

– Pekić Petar, Povijest oslobođenja Vojvodine, Subotica 1939.

– Protić Marko, Zlatni dani Subotice od oslobođenja 13. novembra do potpisa mira 4. juna

1920, Subotica 1930.

– Položaj radničke klase, Privredne i socijalne prilike radnika u Vojvodini – Poslovanje

Privremene Radničke komore za Vojvodinu u 1926-27. godini, Novi Sad 1927.

– Dr Ranko Končar, Opozicione partije i autonomija Vojvodine 1929-1941, Novi Sad 1995.

– Stanojlović Aleksandar, Damjanović Milan, Industrija Vojvodine, Zagreb 1924.

– Sigma 1923 – 1983, Subotica 1983.

– Spomenica  povodom  pedesetogodišnjice  rada  Udruženja trgovaca za grad

Suboticu, Subotica 1932.

– Spomenica oslobođenja Vojvodine 1918, Novi Sad 1939.

– Szabadka – Palicsfürdó utmutotoja, Subotica 1943.

– Dr Šandor Mesaroš, Položaj Mađara u Vojvodini 1918-1929. godine, Novi Sad 1981.

– Dr Šandor Mesaroš, Mađari u Vojvodini 1929-1941, Novi Sad 1989.

– Ulmer Katarina, Mlinarstvo u Subotici od 1868. godine, Subotica 1968.

– Ulmer Gašpar, Mlinarstvo u Subotici (1867-1941), Subotica 1968, rukopis

– Vrkatić Lazar, Pojam i biće srpske nacije, Novi Sad 2004.

– Vojvodina 1944-1954, Almanah povodom  10-ogodišnjice oslobođenja, Novi Sad 1954.

– Zbornik br.5, Jevrejski istorijski muzej,  Beograd 1987.

– 222 godine Udruženja zanatlija, Subotica 1986.

– 40 godina rada ‘’Severa’’ 1923-1963, Subotica – Beograd

– 65 godina „Pionira“ (1917-1982), Novi Sad 1982.

– 125 godina štamparstva u Subotici (1844 – 1969), Subotica 1970.

– „Zorka“ – 75 godina rada, 1904-1979, Subotica 1979.

– Žombor Sabo, Stepski grad, Subotica 2002.

SKRAĆENICE:

BBB     –    Baranja, Bačka i Banat

hl.         –    hektolitar

JVO     –    Jevrejska veroispovedna opština

KBU    –    Kraljevska banska uprava

k.         –    kruna

k.č.       –    katastarska čestica

k.j.        –    katastarsko jutro

m. kv.   –    metar kvadratni

MUD   –    Ministarstvo unutrašnjih dela

NO       –    Narodni odbor

NOO    –    Narodnooslobodilački odbor

sf         –    švajcarski franak

SPCO   –    Srpska pravoslavna crkvena opština

t.          –    tona

TIiZK   –    Trgovačko-industrijska i zanatska komora

UND    –    Uprava narodnih dobara

v.         –    vagon

q.         –    metrička centa

U V O D N E    N A P O M E N E

Kraj dvadesetog veka i ulazak u novi milenijum prigodna je prilika za svakog pojedinca, ali i širu zajednicu, da se osvrne i pokuša  da napravi bilans – šta nam je doneo protekli period? Trenutna situacija pokazuje da je naša Državna Zajednica, pa time i Srbija a i Subotica, dospela na samo dno evropske liste po ukupnim privrednim, ali, nažalost, i širim društvenim, civilizacijskim rezultatima i pokazateljima, da ukupno zaostajanje za modernim evropskim  državama i gradovima, pa i onima u neposrednom okruženju, postaje zabrinjavajuće veliko. Nakon izvršenih društveno-političkih promena u smeru demokratizacije i ulaska u proces tranzicije, koje nakon pola veka opet nagoveštavaju pravac razvoja građanskog društva, privrede kapitalističkog tipa, a kada se polažu  nade u brz industrijski i celokupni društveni oporavak, kada se dešavaju procesi vlasničke transformacije, privatizacije,  pretvaranja državnih i društvenih firmi u privatne, smatrali smo da se i na polju lokalne istoriografije, nakon talasa revolucionarno-klasnih, pa zatim romantičarsko-nacionalnih tema, treba okrenuti i fokusirati u pristupu i istraživanjima na druge socijalne staleže i drugačije oblasti ljudskog života, proizvodnju, vlasničke odnose, istaknute preduzetnike – industrijalce, čija bi valjana obrada pomogla u boljem razumevanju prošlosti perioda kada je ekonomija i privreda bila zasnovana na – privatnom vlasništvu, preduzetničkoj inicijativi, sličnim temeljima koji se pokušavaju obnoviti.  Time bi se dao i doprinos  jasnijem shvatanju tog doba ali i sadašnjosti, kao i razumevanju puteva koji vode razvoju ove sredine.

Izabrali smo fokusiranje na položaj subotičke industrije i industrijalaca  između dva svetska rata, od 1918. do 1941. godine, taj kratki istorijski period izgradnje građanskog društva u okvirima jugoslovenske državne zajednice.

Domaća istoriografija je pružala sliku dugotrajnog zapostavljanja izučavanja oblasti ekonomske istorije novijeg perioda, to jest jugoslovenske države, u korist rada na istraživanjima događajne i političke istorije. I po tome je naša istoriografija  zaostajala za modernim svetskim trendovima.[1]

Istorijske sinteze su kod nas po pravilu struktuirane  po kriterijumima političke istorije. Uočeno zaostajanje u civilizacijskom razvoju jugoslovenskih zemalja početkom ovoga veka, tako je samo konstatovano – bez ulaska u objašnjavanje uzroka tih pojava. Olako se prebacivala „istorijska krivica“ na nasleđe iz prošlosti i „dugovekovnu  potčinjenost  neprijateljima Slovena  na Balkanu“. [2]

Čak ni uticaj analitičara iz apsolutno-sociološke škole, koja je metodološki i teoretski afirmisala presudni značaj ekonomskog faktora u razvoju društva, a koji se osećao  na istoriografiji u Jugoslaviji, nije bitnije doprineo jačanju istorijsko-ekonomskih istraživanja.

Mnogo gora je situacija sa lokalnom istoriografijom, gde se u čitavom XX veku pojavilo nekoliko dela sa obradom prošlosti Grada, pretežno fokusiranih na događajnu, političku istoriju, zatim niz manjih studija parcijalnih tema, ali nije nastala ni jedna celovita, naučno argumentovana, monografska obrada prošlosti Grada.

Za predmet proučavanja je izabran položaj subotičke industrije i uloga vlasnika takvih firmi – industrijalaca u njenom razvoju. Segmenti te teme su do sada naišli samo na sporadnične pokušaje obrade, većinom prigodne – prilikom obeležavanja godišnjica preduzeća, ili su posmatrane iz perspektive radničkog pokreta.

Težište hronoloških odrednica je period od 1918. do 1941. godine, odnosno vreme postojanja Kraljevstva (Kraljevine) Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), odnosno Kraljevine Jugoslavije, uz osvrt i preplitanje sa vremenom s kraja XIX veka, kada se utemeljuje većina  subotičkih fabrika, kao i praćenje prvih godina nakon II sv. rata, tog završnog perioda egzistiranja industrije u vlasništvu privatnih lica.

Rad je podeljen na poglavlja u kojima se obrađuju pojedine industrijske grane.

Prilozi su odabrani deo izvora – građe koji su korišćeni pri pisanju.

Prikaz i analiza subotičke industrije i najistaknutijih subotičkih industrijalaca, vlasnika ili većih akcionara industrijskih preduzeća u periodu između dva svetska rata, pokušaj je da se osvetli jedan deo privredno-ekonomske i socijalne prošlosti Subotice, oblasti koja je inače nedovoljno tretirana u delima zavičajne istoriografije, isto kao i u obradama širih prostornih okvira, a čije upoznavanje i razumevanje, smatramo da treba da predstavlja temelje za dalje i dublje istorijske sinteze. Nadamo se da će ovaj rad poslužiti tom cilju.

U V O D

 

                        I N D U S T R I J A   I   I N D U S T R I J A L C I

U latinskom jeziku pojam „industria“ ima dosta opšte i široko značenje – marljivost, vrednoću, staranje,  radinost. Ipak, u novije doba, industrijom se označava jedna posebna vrsta privredne delatnosti – fabrička proizvodnja.

Industrijalizacija u modernom obliku, svojom pojavom na istorijskoj sceni početkom  19.veka, i efektima koje je izazvala, postala je i potvrdila se kao jedan od glavnih zamajaca i  pokretačkih snaga napretka i razvoja država i društvenih zajednica u kojima je našla uslove za razvoj. Ona je bila  preduslov za rast nacionalnog bogatstva, socijalnu stabilnost društva, međunarodnu ulogu zemlje i celokupni materijalni i kulturni napredak.

„Industrija je proizvod zapadnoevropske kulture, rezultat duhovnog razvoja i materijalne civilizacije zapadnoevropskih naroda.“ pisao je polovinom tridesetih godina dr  Mijo Mirković ( 1898-1963), profesor  na subotičkom Pravnom fakultetu, jedan od vodećih ekonomskih istoričara Jugoslavije.[3] „Industrijalizacija  je tako postala sudbina naroda čovečanstva, jer se u njoj nalazi osnova za privredni napredak zemalja, a privredni napredak postaje potreban radi održavanja  stanovništva,  odbrane nacionalne  nezavisnosti i narodne kulture, održanja državnog aparata.“[4]

Složen i kompleksan proces industrijalizacije, zahtevao je postojanje čitavog niza preduslova iz materijalne, ali isto tako i duhovne, idejne sfere.

O tom problemu i privrednom zaostajanju južnoslovenske države zanimljive su i karakteristične ocene i stavovi citiranog autora dr Mirkovića o postojanju „protivindustrijske filozofije“ kod slovenskih naroda. On je smatrao da su južnoslovenski narodi van zapadnoevropskog kulurnog kruga i da je za agrarne zemlje, u kojima oni žive, karakteristična dominacija agrarističke ideologije u istorijskoj svesti ljudi, kao i „antiindustrijska filozofija“.[5]

Već u svojoj doktorskoj disertaciji dr Mirković je analizirao uslove za privredni razvoj, kako prirodne – tako i ljudske, koji su, po njegovom mišljenju, odlučujući determinirajući faktor. Duhovna struktura Slovena – „slovenska duša“, pod nizom uticaja, u prvom redu religije, nije dozvoljavala razmah moderne industrije, i kao reakciju rađala je „nacionalizam protivzapadnjački, protivracionalni i protivkapitalistički. On znači negaciju individualizma, liberalizma  i građanskog društva.“ U razradi te teze dalje ističe: „Slovenofilska filozofija i politički ciljevi doveli su sve slovenske  narode  do precenjivanja svojih snaga. Sa visine gleda slovenski čovek na ekonomski rad  i materijalnu  kulturu zapadne Evrope.“[6]

Sam proces industrijalizacije je neodvojiv i od konkretnih ličnosti, glavnih nosilaca, kreatora i inicijatora proizvodnje – industrijalaca. Oni su, živeći i delujući u konkretnim  istorijskim okolnostima, u društvima gde kao principi dominiraju ustanova privatne svojine i ideja slobodne konkurencije, vođeni njima, a raspolažući finansijskim, tehničkim, poslovnim i drugim neophodnim preduslovima za određenu vrstu proizvodnje, davali i svoj lični pečat privrednoj delatnosti, često  obeležavajući time čitave periode.

Tako je za praćenje i analizu razvoja industrije u Subotici neophodno imati u vidu i ličnosti subotičkih industrijalaca, njihov socijalni, politički, nacionalno konfesionalni, porodični, odnosno sveukupni društveni položaj.

Ko je sve činio taj socijalno privredni segment – industrijalce u međuratnom periodu? Koga svrstati pod odrednicu  – „subotički industrijalci“. Odgovor je na prvi pogled lak – vlasnike industrijskih preduzeća na teritoriji grada Subotice. No, put do njega nije tako lagan. To je samo jedna od grupa pitanja, na koja će ova studija pokušati da pronađe odgovore.

Treba imati u vidu da ni savremenici nisu uvek imali tačne definicije, odnosno zakonske regulative, šta tačno spada pod industriju. Pored toga, u identifikaciji vlasnika, od nekoliko oblika firmi, nešto je lakša varijanta kod onih inokosnih, a mnogo teža u akcionarskim društvima, gde je vlasništvo podeljeno u nekoliko stotina ili hiljada akcija (deonica), glasećih na donosioca. Tako o preduzećima – akcionarskim društvima „Trgovačka i industrijska komora“ iz Novog Sada daje 1933. godine ovu ocenu: „Osim toga akcionari i broj akcija mogu svakog dana da se menjaju prema volji akcionara. Jednako ni jedan akcionar nije suvlasnik dotičnih preduzeća, jer u akcionarskim društvima nema uopšte „suvlasnika“. Vlasnik svakog takvog preduzeća jeste društvo, kao firma koja je protokolisana“.

Industrija se u Austro-Ugarskoj brzo razvijala od osamdesetih godina  XIX  veka,  mada je ona poslednja od velikih zapadno-evropskih država započela industrijalizaciju. “Poslednja decenija XIX veka se smatra najznačajnijim i najintenzivnijim razdobljem uspona kapitalizma u Ugarskoj,…”[7] Država je u velikoj meri i svojim zakonodavstvom pomagala industrijalizaciju. “To je bilo karakteristično za države koje su kasnile sa industrijalizacijom. U vreme dualizma doneto je  ukupno četiri zakona za pomaganje zanatsko-industrijske proizvodnje i to 1881, 1890, 1899 i 1907. godine. Ovi zakoni su regulisali i podsticali priliv stranog kapitala u privredu Ugarske, pospešivali su unutrašnju akumulaciju, pojedince ili grupe su podsticali na osnivanje: radionica, fabrika, deoničarskih društava uz pomoć subvencija, poreskih olakšica, oslobađanja od raznih državnih i lokalnih taksi, dodele zemljišta za izgradnju zanatsko-industrijskih objekata, itd.“[8]

Periferni položaj Subotice, uz njen dominantno poljoprivredni profil, uslovio je i da postane eksportna baza žitarica i drugih zemljoradničkih proizvoda. ”Neki delovi današnje Bačke, pre svega Potisje, bili su toliko čuveni po proizvodnji pšenice, da su imali poseban tretman na budimpeštanskoj berzi poljoprivrednih proizvoda.”[9]

Druga polovina 19. veka doba je kada se javljaju prvi začeci industrije u Subotici. Talasi velikih privrednih promena zapljuskuju i Monarhiju, pa i ove njene periferne krajeve. Od Nagodbe 1867. godine, i u Subotici se može pratiti snaženje zanatstva,[10] i prvi koraci u industrijalizaciji koja se oslanja na poljoprivredu. To se ogledalo u osnivanju mlinova i narastanju mlinarstva, koje je bilo izvozno orijentisano.

Ukidanjem cehovskog organizovanja 1872. i donošenjem Trgovačkog zakona 1875. godine stvaraju se pravni osnovi za dalji put i razvoj industrijsko-manufakturne proizvodnje.

Tek tada se stiču temeljni preduslovi: finansijski – koncentracija kapitala, tehnički – razvoj niza sredstava za proizvodnju, saobraćajni – izgradnja železničke mreže, tržišni – nove potrebe kod populacije, socijalni  – snaženje građanskog sloja i niz drugih, prvenstveno na nivou lične inicijative, koji otvaraju mogućnosti ka bržoj industrijalizaciji.

Sama struktura prvih  fabričkih pogona, koju 1875. godine čine mlin, 5 sirćetana, ciglana, fabrika sode (fabrika za dobijanje sode je izgrađena na Paliću 1782. godine),  štamparija, dovoljno govori o njihovoj vezanosti i upućenosti na poljoprivredu.

Zanatstvo i trgovina su u Subotici imali dugu tradiciju. Te privredne grane su od polovine XIX veka predstavljale stepenice kojima će, uz druge faktore, privreda Subotice ići  ka razvoju industrijskog kapitalizma.

„Jedna od osnovnih karakteristika mađarske građanske revolucije 1848 – 49. u odnosu na Suboticu je okolnost“ – što ističe i Ištvan Ivanji (Iványi István) u svojoj monografiji[11]  – „da je trgovina prešla isključivo u ruke Jevreja“. Ta osobenost  subotičke trgovine, tada, posle poljoprivrede, vodeće privredne grane u gradu, zadržala se uz neznatna odstupanja, koja nisu narušavala suštinu stanja sve do aprila 1941.“[12]

„U poslednjoj deceniji XIX veka Subotica stupa u razdoblje kapitalističkog  ekonomskog uspona, dojučerašnje seosko naselje počinje oživljavati, niču fabrike, izgrađuju  se   javne zgrade, pojedinci zidaju palate, a u mračnim ulicama pale se plinska svetla.“[13]

I u ovoj sredini su se zapažale jasne suprotnosti između zemljoposedničke oligarhije i preduzimljivih trgovaca, zanatlija i fabrikanata.

Industrijski razvoj, temelj i preduslov za izgradnju kapitalističkog društva, kao  dominantna pojava u širim razmerama zahvatila je u drugoj polovini 19. veka i Suboticu. Time će se, i pored zaostajanja za najrazvijenijim  zapadnim  zemljama, a i drugim razvijenijim delovima Monarhije, ova sredina uključivati  u  moderne privredne  i  civilizacijske  tokove. Promene, koje  će se dešavati pod tim uticajima, će biti duboke i višeznačne. Jedna od njih je i proces dugog  trajanja – prerastanje karaktera grada i njegovog stanovništva iz  polupoljoprivrednog u pravi urbani. Procenat stanovništva Subotice, koje se bavilo poljoprivredom 1900. godine, iznosi 59,4, a 1910. godine se smanjuje na 53,5, da bi tek 1927. godine pao  na  manje  od  polovine populacije i iznosio 44.609 stanovnika ili 49 % od ukupnog broja. Broj onih koji se bave zanatstvom i industrijom je te  godine  dostigao  16.233 ili 17,8%. I na nivou Jugoslavije dominiralo  je  poljoprivredno stanovništvo.To potvrđuju podaci  popisa  stanovništva 1921. godine, po kojima je ta kategorija  iznosila čak 79,50%  od  ukupnog broja stanovnika.

Kraljevina SHS je bila izrazito agrarna  zemlja i stepen industrijskog  razvoja  je  u celini bio veoma nizak. Političko ujedinjenje je dovelo do stvaranja konglomerata  privrednih celina.[14] Delovi iz sastava bivše Monarhije – Vojvodina, Slovenija i Hrvatska prednjačili su po razvijenosti industrije, zanatstva, trgovine i bankarstva,  odnosno  gradova  kao okruženja u kojem se stiču uslovi za takve privredne delatnosti. Tako je i Subotica, unoseći u Kraljevinu SHS gotovo  potpuno očuvane predratne privredne resurse, spadala u  red  razvijenijih  i većih gradskih  centara. Ona je bila među tri jedina  grada, sa Beogradom i Zagrebom, koja su premašivala broj od 100.000 stanovnika.

Nasleđena relativno razvijena, i u ratnom periodu (1914-1918) očuvana, industrija i zanatstvo, predstavljaće solidne preduslove za dalji razvoj privrednih potencijala i u novoj državi.

Subotica je po mađarskom državnom popisu iz 1910. godine  imala 18 industrijskih preduzeća sa 940 radnika, i 3.380 zanatskih radnji sa 6.399 zaposlenih. U zanatstvu je daleko nadmašivala druge vojvođanske gradove. Novi Sad je u 24 preduzeća imao 1.175 radnika,  a Budimpešta (pravi industrijski centar) čak 1.296 preduzeća sa 128.358 radnika.

Podaci tog popisa jasno ukazuju na zaostajanje Vojvodine, pa time i Subotice,  po stepenu razvoja industrije u Ugarskoj. Ali i sa tim i takvim razvojem, ove teritorije će nakon 1918. godine u novoj državi imati privredno-ekonomske pokazatelje znatno iznad proseka u odnosu na celinu države.[15]

Šta je od industrijskih pogona (i  manufaktura) velikih zanatskih radionica, koje će nastaviti da se razvijaju, nasleđeno iz ranijeg, ugarskog perioda, a šta je osnovano u novoj državi? Po industrijskim granama to izgleda ovako.

U hemijskoj grani 50% preduzeća je osnovano pre rata, u prvom redu fabrika sumporne kiseline „Klotild“, i nekoliko manjih pogona: 2 štirkare, 1 sirćetana, 1 pogon za proizvodnju špirita  i 4 za izradu sapuna.

U građevinskoj grupi sve ciglane datiraju iz ranijeg perioda, isto kao i industrija mramora, te 1 kamenorezački pogon. Nakon 1918. godine zaživele su: 2 firme za gradnju stanova, 1 fabrika cementne robe, te 2 manja pogona za preradu asfalta.

Drvna industrija gotovo da nije imala predstavnike pre rata, izuzev 2 veće stolarske radionice, a u kasnijem periodu osnovano je 6 preduzeća te struke.

Suprotna je situacija u grafičkoj grupi. Čak osam štamparija, osnovanih u Monarhiji, radilo je i u novoj  Kraljevini. Pored njih uspostavljene su i 4 nove.

I većina mlinova (66%) datira od pre 1918. godine, a nakon toga osnovana su samo 2 nova. Obe fabrike za izradu čokolade i bombona rade od pre rata, kao i izvozna klanica. Novi su  bili pogoni 3 mesarsko-kobasičarska preduzeća, od kojih je samo jedno opstalo na tržištu.

Kod tekstilne grupe, od 11 firmi, 4 osnovane ranije, nastavile su da rade i u novim državnim okvirima. Bile su zanatsko-manufakturnog karaktera i bavile su se izradom odela, zatim preradom kudelje i izradom džakova, tkanjem i proizvodnjom šešira. Većina novoosnovanih, bavila se trikotažom ili izradom čarapa i imala je karakteristike prave industrije – bogat, mada ne baš i najmoderniji, mašinski park i veliki broj radnika.

Pored jednog od pionira u metalskoj grupi, livnice i fabrike železnog nameštaja (Rotman) osnovane 1888. godine, samo je mali pogon za izradu elektromotora (Reiter) imao korene u ranijem periodu. Deset novih preduzeća, sa relativno velikim kapitalom, osnovanih nakon toga, samo svedoče o konjukturi koja je vladala za robama takve vrste.

S U B O T I C A     1918-1941,

                        D R U Š T V E N A   I  P R I V R E D N A  K L I M A

Jesen 1918. godine, kraj četvorogodišnjeg ratnog sukoba, čije su linije borbi i frontova bile udaljene od Subotice, a koji ipak nije poštedeo ni ovaj region gubitaka, kako u ljudskim žrtvama tako i materijalno-ekonomskim, donosi splet vojnih, političkih, diplomatskih, državno pravnih  akcija, izraslih na talasu poraza Centralnih sila, raspada Austro-Ugarske Monarhije, a usmeravanih težnjama sila pobednica da uspostave novu geopolitičku kartu i ovog dela Evrope, koje će bitno odrediti i dalju sudbinu ovih prostora.

Jedna od njih je i ulazak srpske vojske u Suboticu 13. novembra 1918. godine, samo nekoliko časova pre potpisivanja Beogradskog ugovora o primirju (između mađarske vlade i komandanta savezničkih snaga), te uspostavljanje demarkacione linije prema Mađarskoj od strane snaga Antante, čime se stvara  na ovom području vrlo složen državnopravni provizorijum. Događaji koji su usledili nakon toga, Velika narodna skupština u Novom Sadu – 25.11.1918. godine i njene odluke o otcepljenju i pristupanju Kraljevini Srbiji, te formiranje nove južnoslovenske državne zajednice, Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca – 1.12. iste godine, označili su, usmerili i odredili dalju sudbinu  Subotice, baš kao i drugih delova teritorija “zemalja krune Sv. Stefana” u južnoj Panoniji, koje prelaze u novu sferu uticaja ulazeći u “srpski imperium”[16], a zatim i u jugoslovensku državu.

Time u Subotici započinje jedan novi istorijski period, koji će biti omeđen novouspostavljenim državnim okvirima, obeležen novim ideološko-političkim i nacionalnim smernicama, pa time i iziskivati prilagođavanje svih društvenih faktora, kako političkih tako i privrednih,  uslovima koji su zavladali. A oni će se, sa aspekta subotičkih privrednika,  pokazati bitno drugačijim no u prošlim vremenima. Od perifernog položaja u Monarhiji grad dospeva u sam pogranični region Kraljevine SHS, gubeći zaleđe sa kojim je do tada bio povezan. Iz sredine u kojoj je po stepenu industrijskog razvitka bio relativno slabo rangiran, prelazi u položaj da se nađe među teritorijama (pored delova Hrvatske i Slovenije) t.j. mestima koja su prednjačila po dometima industrijalizacije. Prilike da realizuju date prednosti u tom privrednom okruženju, uspešno je koristila  grupa subotičkih industrijalaca.

Posle Prvog svetskog rata privreda Vojvodine se našla u nesređenom stanju, koje se može nazvati i haotičnim. Glad za robom je posle rata došla do punog izražaja, špekulacija je carevala, pojedinci su se preko noći obogatili.

Špekulanti su deficitarnu robu  krijumčarili  u  Mađarsku,  odakle su donosili obezvređene, jeftine krune. Vladala je inflacija, novčana i kreditna kriza. Da bi se tome stalo na kraj, započelo se sa žigosanjem krunskih novčanica (koje je u Subotici počelo januara 1919, a okončano je februara naredne godine), a zatim i sa markiranjem. Prelazak na jedinstvenu monetu – dinar usledio je polovinom 1920. godine. Krunske novčanice su se menjale u odnosu 4:1. Takva zamena je rezultirala realnim gubitkom za vlasnike krunskih novčanica od čak 76%.[17]             

Krajem 1918, i u 1919-20. godini u Subotici, kao i u široj regiji, vladala je nestašica  hrane, uglja, drva, gasa, petroleja, benzina, industrijskih proizvoda – šećera (od marta do oktobra 1920. nije ga bilo gotovo uopšte). Veoma je bio veliki broj „neopskrbljenih“ o kojima se starala „Gradska aprovizicija“. U 1919. bilo ih je 24.013, a u 1920. godini 18.477.[18] Vlasti su imale pravo da rekviriraju hranu za zbrinjavanje stanovništva. Ta Naredba Ministarstva za ishranu i obnovu zemlje važila je do 19.3.1920. godine. Imale su i poseban gradski fond iz koga se kupovala, ali cene, na pr. žitarica, su brzo rasle. Tako je Senat plaćao maksimiranu cenu od 120 k, za m. centu žita, a na crno je ona dostizala cenu od 800 k. Hleb, čija je maksimirana cena novembra 1919. godine bila 6 k., u aprilu 1920. godine dostiže  cenu od 14 k.[19] Oskudica najsiromašnijih slojeva je bila izrazita. Iz  izveštaja senatora  za ishranu  – Aleksandra  Suvajdžića, iz  1920. godine, saznajemo da niko nije hteo da predaje hranu, da su se velike količine žitarica izvezle u pasivne krajeve i inostranstvo.[20] Cene žitarica su rasle, a taj trend je, dobivši zamah polovinom dvadesetih godina, potrajao sve do prvih godina trećeg desetleća.

Tabela rasta cena hleba

Artikal 1 kg Datum Cena
Hleb mart 1919. 3 krune
april 1920. 6 kruna
maj 1920. 14 kruna

„Vojvođanska privreda 1919. godine doživela je oštru prekretnicu, za koju nije, iz sasvim razumljivih razloga, bila pripremljena.“[21] Ona se ogledala u kidanju mreže uhodanih poslovnih veza sa srednjom Evropom i preorijentacije na tržište nove države.

Jedan od argumenata za stvaranje zajedničke države bila je i mogućnost bržeg  ekonomskog  prosperiteta. Očekivalo se da će stvaranje jedinstvenog državnog  područja,  sa  stvaranjem šansi za ubrzani kapitalistički razvoj, objediniti ekonomska bogatstva jugoslovenskih zemalja.

U pogledu periodizacije privrednog života Kraljevine, mogu se izdvojiti tri perioda. Prvi – od 1918. do 1929. godine tretira se kao period privredne konjunkture, drugi – od 1930. do 1934. godine kao period privredne depresije, a treći – od 1935. godine karakteriše stabilizacija uz jačanje državne intervencije.

Po statistici iz 1921. godine od ukupnog broja stanovnika Subotice,  u industriji i zanatstvu je radilo 16.233 (17,80%), u zemljoradnji  49%, trgovini 6,6%, činovnika i slobodnih profesija je bilo 9,4% i 17,2% u ostalim strukama. To  potvrđuje pretežno zemljoradnički karakter grada.

Na  razvijenoj poljoprivredi Vojvodine, razvijala se prvenstveno snažna industrija  u  organskoj vezi sa njom. I to kao industrija bazirana na sirovinama iz poljoprivredne  proizvodnje – kao mlinarske i druge prehrambene struke, ili u vlasništvu razvlaštenih agrarnih velikoposednika.

„Osim poljoprivredne, u Vojvodini je prilično razvijena i ostala industrija. Njeno razvijanje izazvale su potrebe jako razvijene poljoprivrede, i isto tako jako  razvijene  potrebe  života i konfora vojvođanskog stanovništva. Zanatstvo je takođe jako razvijeno, stoji na visokom stepenu tehnike, i ima dobru i staru tradiciju. Bez potrebnih neposrednih izvora sirovina za preradu i uglja, ovako razvijena industrija i zanatstvo dokaz su i snažnog pregalaštva,…“[22] U relacijama novonastale države, stepen razvijenosti čitave industrije Vojvodine je bio iznad proseka.  „Industrija je poglavito u rukama agilnih i okretnih Jevreja, kao i u Mađarskoj, kojoj je do 1918. pripadala i Vojvodina. Ovi su je umeli prilagoditi potrebama Vojvodine  i  uzdići je na zavidan stepen.“[23] Stanje u gradu Subotici se u tom  pogledu nije bitno razlikovalo, i ovde su upravo privrednici jevrejskog porekla držali najveći deo industrijskih postrojenja.

„Privredne novine“ br. 561 od 30.8.1925. godine donose vest o  II kongresu privrednika Vojvodine, koji je održan u Subotici ( I  kongres je održan u Novom Sadu 21.11.1924, a II u Subotici 30.8.1925. godine ). Privrednici su jasno uviđali neophodnost privrednog razvoja, koji  je po njihovom mišljenju preduslov i za rešavanje nagomilanih političko-nacionalnih problema zemlje. U rezoluciji usvojenoj tom prilikom oni ističu:“… jer uopšte sve što se pre kod nas rešavalo, činilo  se samo  sa političkog i partijskog stanovišta ne vodeći računa da će samo  zdrava i dobro rešena privredna konsolidacija sigurnije, trajnije i mnogo pre dovesti i do plemenskog jedinstva kao i do blagostanja države.“[24]  Jedan od ključnih zahteva privrednika bio je i smanjivanje poreskog opterećenja Vojvodine, koja je “ iscrpljivana kao obični limun“ (po podacima iz “Privrednih novina”[25] u 1925. godini od Srbije sa Crnom Gorom je naplaćeno manje od polovine sume sa kojom je Vojvodina doprinosila budžetu države neposrednim porezima). Sličnim tonovima prožeta je i „Rezolucija privrednog staleža Subotice“ doneta 14.2.1926. godine, u kojoj se ističe da je poresko opterećenje  Vojvodine  najveći uzrok privredne propasti.[26]

Kao jedan od uzroka tako velikog poreskog opterećenja Vojvodine navodi se i da ljudi u Poreskim upravama poznaju Vojvodinu tek od juče, te su: „Oni iz neupućenosti i nepoznavanja prilika  načinili u roku od nekoliko godina pravi haos u vojvođanskoj privredi.“[27]

Zanimljiva je i inicijativa organizacije „Narodna odbrana“ koja poziva na borbu protiv  skupoće i nepotrebnog luksuza, tako da se bojkotuju trgovci određenim robama. [28]

  Cene  nekih artikala 1931. godine

struja, kw-čas                6,80 din. za privatnike

5,00        za reklame firmi

5,20        za individualnu pot. (do 200 kw)

od 1,3 – do 2,00 za velike potrošače

šećer                1 kg                  12,00 din.

kafa                              1 kg                  40,00 din.

pirinač              1 kg                  10,00 din.

hleb                              1 kg       3,50-4,00 din.

govedina           1 kg                  14-16,00 din.

slanina suva      1 kg      22-24,00 din.

kobasica suva   1 kg      28-30,00 din.

Plate nekih kategorija radnika:

16 din. na dan, metlar u gradskoj službi

22 na dan, kočijaš u gradskoj službi

1.300 mesečno, limar u gradskoj službi

1.400 mesečno, šef odeljenja u gradskoj administraciji[29]

Cene nekih usluga:

(u dinarima)                  1938.         1939. godine

____________________________________________

lekarski pregled               30            50

plombiranje zuba             60            60

meni ručak                       10            12

„a la carte“                       20            22

bioskopska ulaznica         8,5          8,5

okopavanje 1 č.               16           16

(bez hrane)

Rast cena u 1939. godini:

(u dinarima)        1.9.1939.   9.12. 1939

_____________________________________________

hleb luksuzni                  3           3,25

hleb crni                        2           2,25

hleb ražani                    2,50      3,00

jaja                               0,60      1,25

petrolej                         6           10,0

Indeks cena na veliko (1929 = 100)

1938. – 78, januar 1940. – 93, decembar 1940. – 143

U sistemu organizacije lokalne vlasti u Subotici (kao i u ostalim delovima koji su pripadali Monarhiji) još dugo nakon ulaska u novu  južnoslovensku  državu,  zadržaće  se forme i neki stari obrasci pravnog i administrativno-teritorijalnog ustrojstva nasleđenog  iz  pređašnje države. Tako je za Suboticu zadržan naziv „Slobodni kraljevski grad“, ali više samo kao jezička oznaka, bez realnih oblika bilo kakve „slobode“ odnosno „samouprave“ u odnosu na centralne beogradske vlasti. Svi lokalni organi vlasti, počevši od gradonačelnika do odbornika u predstavničkom telu – Proširenom senatu ( Gradskom odboru od 1929, Gradskom veću od  1934.), kao i čelni ljudi gradskih insitucija u kulturi, prosveti, zdravstvu i gradskom redarstvu (policiji), bili su imenovani od strane beogradskih vlasti, putem Ministarstva unutrašnjih dela.

Na čelu glomazne gradske administracije, koja se sastojala od 13 odeljenja, sa ukupno nekoliko stotina službenika (1924. ih je bilo 516), nalazio se gradonačelnik. Pored njega do 1931. godine postoji i mesto velikog župana, kao direktnog predstavnika centralnih vlasti.

            U 1934. godini dolazi do formiranja subotičkog sreza, čija se teritorija poklapala sa opštinskom. Srez je bio potčinjen Kraljevskoj banskoj upravi ( dalje KBU) u Novom Sadu, odnosno centralnim vlastima, Ministarstvu unutrašnjih poslova. Time se jedan deo ingerencija gradskih vlasti premešta na novouspostavljeno telo – Sresko načelstvo. Njega je vodio postavljeni državni funkcioner – sreski načelnik.[30]

            Jedini lokalni izbori održani su novembra 1927. godine. Na njima je svoju listu istaklo i Udruženje industrijalaca – Lloyd[31]. Broj osvojenih glasova doneo im je 5 gradskih odbornika u predstavničkom telu koje je tada imalo 100 mesta.

Gradske vlasti vodile  su  evidencije privrednih subjekata i izdavale obrtnice zanatlijama (od 1874. se vode evidencije o zanatlijama). Od 1934. godine, kada  je  i  formirano,  Sresko  načelstvo  preuzima  i nastavlja da vodi taj obrtni odsek koji se bavio tim evidencijama.

Okružni sud je vodio protokole firmi, upisivao i registrovao radnje – trgovačke, zanatlijske, industrijske. Vođene su posebne knjige za inokosne (Ce)  i  društvene (Ct) firme.[32]

GRAD I NJEGOVA TERITORIJA

                                                S U B O T I C A

položaj, veličina, podela

Opština grada Subotice u međuratnom periodu prostirala se na površini od 140.611  k.j. što odgovara 809,166 km². Od ove površine unutrašnji grad je zauzimao 1.992 k.j, kupalište Palić 1.812 k.j., a pustare – t.j. periferija grada Subotice (salaši) zauzimale su površinu od 136.807 k.j. Od toga je:

ziratno zemljište        – 107 262 k.j.

vinogradi                  –     5 995

livade                      –     2 827

šume                                   –     8 044

pašnjaci                     –     2 257

ritovi                        –     1 569

jezera                      –     1 676

unutrašnji grad

i putevi, groblja         –    10 978

———-

140 611 k.j.

„Subotica je jedan od glavnih privrednih centara Jugoslavije, a što se tiče poljoprivrede, može se mirne duše reći da je glavni centar, jer se u Subotici od  21.283  gazdinstava (prim.aut.- domaćinstava), 10.641 bavi prvobitnom proizvodnjom.[33] Zemljoradnja u Subotici, kao i u celoj Vojvodini, sačinjava bazu, na kojoj se razvijaju skoro sve ostale grane privredne delatnosti.“ [34]

Februara 1919. godine gradu Subotici pripadalo je 50.813 k.j. – od  toga obradivog zemljišta 20.633 k.j. da bi, nakon razgraničenja sa Mađarskom, ostalo samo 29.441 ukupnog, a obradivog 16.333 k.j.[35] Od tog dela za agrarnu reformu 1921. godine oduzeto je 7.368 k.j. Ukupno je za te svrhe od gradske zemlje eksproprisano 15.618 k.j.[36] Sve je to uticalo na opadanje prihoda grada, pošto je tu zemlju Grad ranije izdavao pod zakup ili eksploatisao na drugi način.[37]  Isto tako, Subotica povlačenjem novih granica beleži i demografske gubitke od oko 10.000 stanovnika.

Gradske vlasti su često isticale da je gubitak gradske zemlje izazvao krah gradskih finasija. To je posebno bilo izraženo 1932/1933. godine, kada je čitava zemlja bila zahvaćena  recesijom, posledicama velike ekonomske krize. Za taj problem vrlo je ilustrativan Memorandum donet na sednici gradskog zastupništva 18.12.1932. godine, u kome se iznosi teško stanje, i moli od Kraljevske vlade odobrenje zajma od 35 miliona dinara. U tom dokumentu je navedeno i sledeće: „Opština grada Subotice postala je potpuno nelikvidna, te je tako došla u najteže finansijsko stanje.“ te dalje: „Grad Subotica je u istinu bio bogat grad, jer  je imao 8.000 jutara bačke oranice prvoga reda, imao je mnogo šuma, oranica, pašnjaka i ritova. U posedu navedenih nekretnina proračun gradski nije se morao opteretiti velikim finasijskim prirezom. Grad je iz svojih redovitih prihoda zidao škole, kasarne i puteve i udovoljavao ostalim ekonomskim, kulturnim, zdravstvenim i socijalnim zahtevima jednog lepog i velikog grada.“ Istaknuto je i da je grad primao subvencije od države, da je bio oslobođen samoupravnih prireza, ali u ovo doba kada gradske imanja „…skoro više i ne postoje, jer su sve velike oranice  oduzete po agrarnoj reformi, a veliki deo ostalog imanja  prilikom  razgraničenja pripao je Mađarskoj. Ovako je preostala opštini od nekadašnjeg velikog bogatstva  samo uspomena.“   Sve to je nametalo povišenje opštinskog prireza i uvođenje novih dažbina, trošarine,  luksuznog poreza, itd. Time su dodatno opterećeni stanovnici, u prvom redu „zemljoradnički stalež“, a pošto su cene njihovih proizvoda drastično padale, mnogi nisu  bili u stanju da udovaljavaju  tim  obavezama. Paralelno sa tim rasla su i izdvajanja za državu, koja inače nije redovito izmirivala svoje obaveze prema gradu na ime oduzetih gradskih objekata, namenjenih za srednje škole,  vojsku, za stanove državnih činovnika.

Grad je u tom vremenu raspolagao sa 12.000 k.j., ali od toga samo 330 k.j. oranica, a ostalo su bili pesak, pašnjaci, šume i ritovi, koji nisu donosili dovoljno prihoda. Broj “domova, kuća i drugih zgrada za stanovanje” iznosio je po popisu iz 1931. godine 19.098.[38]

  S T A N O V N I Š T V O

Tabela broja stanovnika Subotice:

godina   broj stanovnika

1850 –  49 958

1857 –  53 499

1869 –  56 323[39]

1880 –  61 367[40]

1890 –  72 683[41]

1900 –  82 122

1910 –  93 232

1919 – 101 286

1921 –  90  961

1931 – 100 058

Rast broja stanovnika u periodu od 1850-1910. imao je dosta ujednačen i pravilan tempo. Subotica je u ugarskim okvirima po ukupnom broju stanovnika zauzimala visoko mesto, od 1857. do 1900. godine bila je treća, odmah iza Budimpešte i Segedina. I u jugoslovenskim relacijama je predstavljala treći grad po veličini, iza Beograda i Zagreba.

Godine 1870. kada je  Subotica imala 56.323  stanovnika, od toga broja 15,2% je znalo čitati i pisati (8.517),  2,68% je znalo čitati, a čak 82,2%  je bilo nepismeno. U 1880. godini procenat onih koji su čitali  i  pisali bio je 21,29 (12.951).[42]

Broj nepismenih je bio velik. Tako 1880. godine čak 75% ili 45.994 spada u tu grupu, da bi se taj parametar spustio ispod 50% tek 1910. godine, kada je nepismenih bilo 45.537 ili 48,8% od ukupnog stanovništva.[43] Treba istaći da je gledajući konfesionalnu pripadnost, među Jevrejima bilo najviše pismenih, a najmanje među rimokatolicima.[44] Po službenoj statistici od 1921. godine u Vojvodini je bilo 76,69% pismenih stanovnika. Tada je u Subotici bilo 24.534 nepismenih (računajući samo starije od 6 godina), ili 29,85%.[45]

Slovenija, delovi Hrvatske i Vojvodina,  teritorije koje su pripadale bivšoj Monarhiji,  prednjačile su po ulasku u novu jugoslovensku državnu zajednicu po stepenu industrijskog  razvitka. Bačka, Banat i Baranja, po rezultatima  popisa  iz 1921.  godine, imale su i najveći procenat gradskog stanovništva – 30,68. Subotica je bila jedan od najvećih gradova u novoj državi. Lokalni popis obavljen  1919. godine za  potrebe Pariske  mirovne  konferencije, daje  podatke o ukupno 101.286 stanovnika. Bunjevaca – 65.135, Srba – 8.737, Mađara – 19.870, Nemaca –  4.251 i Jevreja – 3.293.[46]  Po prethodnim rezultatima državnog popisa od 1921. godine[47]  Subotica broji 101.857 (ili po drugom izvoru 101.709, 49.024 muških i 52.685 ženskih. Broj zanatlija je iznosio 2.060, a  broj  radnika  8.519.  IAS, F:47, II 44/1928), a po konačnim 90.961. Razlika se delimično objašnjava smanjivanjem  teritorije  grada, gubitkom delova Tompe i Kelebije.

Po podacima ureda gradonačelnika, na osnovu državnog popisa  1931. godine, u Subotici je bilo 100.058 stanovnika (48.703 muških, i 51.355 ženskih),[48] a po podacima inženjerskog ureda i Sreskog načelstva 102.133.[49] Pored nje, 1921. godine samo Beograd i Zagreb prelaze broj  od 100.000 stanovnika. [50]U Evropi je  početkom 19. veka bio svega 21 grad sa više od 100.000 stanovnika, krajem tog veka 145, da bi ih 1930. godine bilo  255. Te godine su Švedska, Austrija, Mađarska, Grčka i Jugoslavija bile zemlje sa  po  3 grada  u  toj grupi. [51] Mada je ukupno stanovništvo Subotice vrlo specifično teritorijalno raspoređeno,  polovina u užem gradu, sa naznakama karakteristika građanskog sloja, a druga polovina na okolnim mestima i salašima, sa osobinama bližim stanovništvu sela, ipak je ta velika brojnost predstavljala jedan od elemenata za razvoj i jačanje privrednih potencijala.

     SAOBRAĆAJ

Železnički

 

Jedan od osnovnih preduslova za razvoj  privrede je svakako i dobro organizovan putnički i teretni saobraćaj. Bez blizine plovnih i kvalitetnih drumskih puteva, za Suboticu je izgradnja prve železničke pruge Segedin – Subotica – Vinkovci (1864-1869), kao dela tzv. Alfeldske pruge, predstavljala izuzetno važan momenat za njen ukupan razvoj, a posebno za  napredak  trgovine i industrije. [52] Daljom izgradnjom železničke mreže[53] postićiće se, da  po ulasku u novu državu, Bačka bude na prvom mestu u zemlji po gustini i dužini pruga, a Subotica jedna od važnijih  železničkih  raskrsnica sa veoma intenzivnim saobraćajem.

„Sve su pruge u Vojvodini izgrađene pre rata, i trasirane u vezi sa izvesnim privrednim centrima od naročitog značaja, a prema politici predratne državne uprave u Vojvodini.“[54]

Problemi nakon rata, i pored toga što nije bilo ratnih razaranja pruga, bili su u održavanju, kako pruga, tako i lokomotiva i vagona. Železnička mreža u Bačkoj (i u celoj Vojvodini) je bila relativno najgušća u novoj državi – 8,6 km na 100 km². Subotica  je igrala veoma važnu ulogu u železničkom pograničnom saobraćaju, u prometu svake vrste. Preko ove stanice 1928. godine otpremljeno je ukupno 816.219 putnika i 82.096 tona robe.

Vojvođanska železnička mreža spadala  je u delokrug  Oblasne Direkcije državnih željeznica u Subotici (tu su bile uključene i slavonske pruge: Dalj-Vinkovci-Osijek).  Činile su je 41 pruga normalnog, i 3 uzanog koloseka. Četiri najvažnije pruge koje  su prolazile kroz grad bile su:

1. Subotica – Kelebija (državna granica) – Budimpešta

2. Subotica – Dalj – Zagreb

3. Subotica – Horgoš (državna  granica)

4. Subotica – Novi Sad – Beograd

Pored toga tu su bile i vicinalne pruge Subotica – Bogojevo, Subotica – Crvenka, Subotica – Senta. Subotička Direkcija je imala u 1928. godini ukupno 10.056 zaposlenih, od čega je u samom gradu bio manji deo (oko 400).

Vodeni

 

Za Suboticu su bili značajni i vodeni, rečni odnosno kanalski putevi. Na kanalski  saobraćaj subotički „Llojd“ (Udruženje trgovaca i industrijalaca) ima 1929. godine  primedbe – da se kanali ne čiste, da se inostrani šlepovi ne puštaju u Bački kanal, te da su pristaništa neupotrebljiva. U Bačkoj su (1929) bila samo dva uređena pristaništa  („Umschlag“) – Novi  Sad i Apatin, gde je pristanište povezano sa železničkim  kolosekom. Za Suboticu  je bilo najvažnije apatinsko pristanište.[55] Tim načinom transporta, iz Subotice i okoline najviše su se izvozile žitarice, a uvozio ugalj i drvo.

Poštanski

 

Prvi privatni telefon je u Subotici postavljen još 1886. godine u kući vlasnika livnice Mirka Rotmana.[56] Ovo svedoči o prihvatanju tog noviteta u svetu komunikacija upravo od istaknutih pripadnika privrednog staleža. Odluka o uvođenju i izgradnji telefonske mreže doneta je 1892. godine.

„Pošte sa telegrafom i telefonom jesu presudni faktori  u savremenom privrednom životu i radu. Stanje pošta iza rata bilo je užasno.“ pisao je 1930. godine dr  Mirko Kosić glavni sekretar Trgovačko – industrijske i Zanatske komore u Novom Sadu. [57] Problemi sa ovim sistemom u Vojvodini, poticali su od toga što je on bio u ranijem  periodu povezan  sa  Mađarskom, međunarodne linije su išle preko Segedina i Budimpešte, a preorijentisanje na nove državne centre išlo je sporo.

Direkcija pošta je tokom 1920. godine bila prebačena iz Velikog Bečkereka u Suboticu. Gradske vlasti su na zahtev da se pronađe odgovarajuća zgrada za njen smeštaj, koji je uputilo Ministarstvo pošta, donele odluku o ustupanju, uz zakup, zgrade tzv. „Kakaš“ škole i Više ženske škole, za te namene.[58]

Teškoće u dobijanju međugradskih i međunarodnih telefonskih veza, osećale su se u  čitavom međuratnom periodu. U Subotici je jedna od poštinih investicija bilo proširivanje postojeće centrale sa 900 na 1.200 brojeva tokom 1929. godine. Ipak, u gradu je 1930. godine bilo samo 665 telefonskih pretplatnika.

Industrijalci, kojima je od izuzetne važnosti bila mogućnost uspostave što boljih, bržih i  sigurnijih  veza i  komunikacija  sa mestima u zemlji, a pogotovo u inostranstvu, s pravom su se  žalili  na slabosti u telefonskom i  poštanskom  saobraćaju. U gradu su 1927. godine radile samo dve pošte: u centru – Vilsonova 27 (Maksima Gorkog) i kod železničke stanice. Osećao se veliki manjak linija za inostranstvo, a i međugradske veze su bile opterećene. Na tim poslovima je radilo samo 14 službenika, a poštonoša je  bilo samo 13.[59]

Radio-aparate je 1930. godine imalo samo 2.480 subotičana.[60]

Kolski

Kroz Suboticu je prolazilo 10 važnih puteva. Svi su oni bili u prilično lošem stanju, samo delimično nasuti tucanikom, popločani ciglama od „keramita“ (žuta kocka) ili malim kockama od bazaltnog kamena.[61] Zimi je saobraćaj na svim putevima, a pogotovo na tzv. “letnjim” (zemljanim), bio izuzetno otežan.

Po jednom izveštaju gradske uprave iz 1931. godine u Subotici je bilo, računato u dužini, 34% izgrađenih kolnika, a 66%  neizgrađenih. Izraženo kroz površinu puteva, taj  procenat je još lošiji: 17,3% neizgrađenih, a samo 82,7% izgrađenih. [62]

      Putevi (sa stanjem 1930)

1.  „Horgoški put“ Subotica – Horgoš (nasut tucanikom)

2.  Subotica – Bačka Topola (nasut tucanikom)

3.  „Majšanski put“ (delimično izgrađen „klinkerom“)

4.  „Halaški put“ (delimično izgrađen „klinerom“)

5.  Subotica – Čikerija „Bajski put“ (delimično izgrađen tucanikom)

6.  Subotica – Bajmok (delimično izgrađen tucanikom)

7.  Subotica – Senta (delimično izgrađen tucanikom, slabo održavan)

8.  Subotica – Čantavir (delimično izgrađen tucanikom)

9.  Subotica – Pačir (manjim delom izgrađen tucanikom)

10. “Gornjetavankutski put” (manjim delom izgrađen tucanikom)

Izgradnja modernog asfaltnog puta Beograd – Subotica (Horgoš), kao dela međunarodnog pravca Kale – Istanbul, dovršena je tek 1937. godine. „To je ujedno jedini  put  te vrste izgrađen u Jugoslaviji od 1918-1941. godine.“[63] Poslove je organizovala  firma  „Labor – tehničko preduzeće za gradnju modernih puteva“. Jugoslovenska i subotička organizacija „Rotari club“ znatno je doprinela da trasa tog puta prolazi upravo kroz Jugoslaviju.[64]

Broj prevoznih sredstava u Subotici je 1929. godine iznosio: 73 osobnih zaprežnih kola, 7.800 teretnih, 1.886 bicikala, 35 motocikala, 160 automobila, 61 teretnih automobila i 9 autobusa.[65]  Uočava se dominacija zaprežnih kola, a mali broj motornih vozila. Zanimljivo je poređenje sa Novim Sadom, koji je tada imao znatno manje zaprežnih (2.740 ukupno), ali  više motornih – 270 osobnih i 70 teretnih.[66]

Broj vozila 1932. godine bio je sledeći: 32 motocikla, 63 fijakera, 23 taksi automobila, 4 autobusa, 55 luksuznih automobila i 24 traktora.[67] Poljoprivrednici su držali najveći broj zaprega, a privrednici, bankari, trgovci, snažnije zanatlije i, naravno, industrijalci bili su ti koji su posedovali većinu automobila i kamiona.[68] Pored automobila, ipak se kod određenog dela tog sloja, zadržao običaj držanja luksuznih zaprega – karuca i fijakera.

    KOMUNALNA INFRASTRUKTURA (vodovod, kanalizacija)

Grad nije imao svoj vodovod. Stanovništvo se snabdevalo sa pedesetak javnih bunara. Kanalizacija je izgrađena samo delimično. Gradski odvodni kanali su bili u prvo vreme otvoreni. Tek  početkom tridesetih godina pristupa se gradnji zatvorenih kanala i njihovom povezivanju  u kolektorsku mrežu. Tako je 1933. godine bilo 22.964 m otvorenih jendeka i kanala, 21.064 m kanala građenih od cigle, 9.821 m kanala od betona ili cevi, 703 m drvenih kanala, dok je 85.497 m predstavljalo dužinu ulica bez ikakve kanalizacije.[69]

Potrošnja vode je bila u Subotici minimalna, a po proceni inž. Otona Tomandla (od 1935. godine menja prezime u Tomanić) kretala se samo oko 30 litara po glavi stanovnika.[70]  Procena je bila u izveštaju Tomandla o poseti „higijenskoj izložbi u Drezdenu“. Pored nedostatka vodovoda, navodi još niz velikih urbanističkih komunalnih problema – preterano širenje grada, loše puteve, previše prašine, nezdrave uslove stanovanja nekih slojeva stanovništva, uz zaključak da bi Grad morao za podizanje opštih higijenskih uslova da investira mnogo više sredstava.

Većina industrijskih postrojenja imala je sopstvene bušene bunare, za upotrebu u  proizvodnji ili samo za piće. Po podacima jedne ankete iz 1934. godine saznajemo da je „Samuel Gingold“ u  svojoj fabričkoj zgradi u Nikolićevoj ulici 7 imao 35 m dubok  bušeni bunar, „Braća Goldner“ bunar od 40 m, „Gradska klanica“ 2  bunara, „Industrija mramora i kamenoreza d.d.“ imala je 48 m dubok arteški  bunar, a „Merkur“ nije imao bunar sa pitkom vodom – snabdevali su se sa  najbližeg javnog ( arteškog) bunara.[71]

Ilustraciju komunalnih  problema vezanih za snabdevanje vodom i njenim odvođenjem daje 1930. godine gradski odbornik Ago Fister, koji piše Senatu: „U našem gradu jedva se nalazi nešto kanalizacije, a o vodovodu ni traga ni glasa. Koliko je žalosno i netrpljivo ovo stanje, imam da primetim, da ne samo u zapadnim kulturnim državama jedva da se nalazi i jedna varošica, koja ne bi imala vodovod i potpuno  izgrađenu  kanalizaciju, već i u našoj domovini se nalaze tako po broju  stanovništva, kao po veličini površine znatno manje varošice, koje su snabdevene sa vodovodom i izgrađene su sa potpunom  kanalizacijom. Usled malene i nepotpune naše kanalizacije vlada u našem gradu tako loše  zdravstveno stanje da od dana do dana dopunjava svoje guste i bedne redove strahovita tuberkuloza, a manjkavost vodovoda preti u  slučaju  požara prilikom većeg vetra, da će izgoreti cele ulice, štoviše i celi delovi našeg grada.“[72]

Paralelno sa procesima jačanja privrede, posebno industrije,  sve će biti očitiji i dublji uticaji kojima se menja prirodno okruženje. Sa napretkom proizvodnje, u prvom redu fabričke – industrijske, javljaće se sve veći broj negativnih posledica u prirodi. Zagađivanje voda će biti samo jedan vid takvih delovanja. Većina podzemnih  i površinskih  voda  sa  područja  grada, uz otpadne vode  odvođene  kanalizacionom mrežom, slivala se u prirodni vodeni rezervoar i  prijemnik – Palićko jezero.

Gradske vlasti su problem izlivanja otpadnih voda u jezero prvi put razmatrale  1904.  godine, ali zbog nedostatka sredstava nisu preduzete nikakve mere na  njihovom prečišćavanju, pa su i dalje išle direktno u Palić. Gradska kanalizacija, čija dužina krajem tridesetih godina iznosi preko 30 km, koja je u prvo vreme odvodila  samo vodu iz domaćinstava, a zatim i iz industrije, znatno ubrzava prirodni proces odumiranja jezera, menjajući karakteristike vode i čineći je zasićenom sulfatima.[73] Tek 1938. godine subotička opština u planovima za ulaganja u narednom periodu, predviđa i izgradnju postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda. [74]Ni ovaj  put takvi planovi, koji su uviđali dalekosežne štete od zagađivanja Palića i predlagali mere za njegovo svođenje na najmanju meru, zbog približavanja ratnog vihora nisu bili realizovani. Hemijska i biološka ravnoteža jezera, i pored svih negativnih uticaja, još nije tada bila toliko alarmantno narušena, da bi onemogućila funkcionisanje Palića kao turističkog mesta.

Kraljevska banska uprava uputila  je 10.6.1939. godine, u vezi donošenja Zakona o slatkovodnom ribarstvu, subotičkom Sreskom načelstvu dopis u kome traži spisak  preduzeća  koja upotrebljavaju vodu, sa podacima odakle je dobijaju, gde i kako ispuštaju otpadne vode i da li poseduju postrojenja za njihovo prečišćavanje. Načelstvo je 23. juna iste godine odgovorilo jednim tabelarnim spiskom. U njemu je navedeno 15 subotičkih preduzeća, sa traženim  podacima.[75] Sva su se snabdevale vodom  sa vlastitih bunara, a većina je gradskim  javnim  kanalima ispuštala otpadne vode direktno u Palićko jezero.  Od navedenih 15 preduzeća, 10 je ispuštalo otpadne vode direktno u kanalizacionu mrežu, odnosno u Palić. Najveći  zagađivači su bili – crevara, fabrika sapuna i posebno 2 fabrike štirke, koje Sresko načelstvo u svom dopisu ističe kao one koje ispuštaju „prljavu vodu“.

     ZAKONSKA REGULATIVA

Na teritoriji BBB važi Zakon o zanatima i trgovini iz 1884/čl. XVII, a Zakon o osnivanju akcionarskih preduzeća donosi se 1922. godine.

Kralj je proglasio 5.8.1932. Zakon o radnjama. „Ovim Zakonom likvidira se dosadašnje partikularističko zakonodavstvo o radnjama, koje  je  bilo krupna smetnja za pravilan razvitak privrednog rada…“

Formirano je i prinudno Udruženje industrijalaca, a članovi imaju biti svi imaoci industrijskih radnji.

*

“Osnovne pretpostavke nacionalizacije proizašle su iz činjenica da je Kraljevina SHS bila jedna od država naslednica Austro-Ugarske Monarhije, da je Kraljevina SHS bila u ratu sa Austro-Ugarskom, da je pripadala pobedničkom bloku i na osnovu toga imala određena prava prema imovini poražene strane i njenih podanika. Pravnu osnovu za ovo pružale su odredbe mirovnih ugovora, kojima je ratno stanje okončano, a koji su predstavljali deo versajskog mirovnog sistema: Sanžermenskog sa Austrijom i Trijanonskog sa Mađarskom – potpisanih 19. septembra 1919, odnosno 4. juna 1920. godine.”[76] Prva mera države u vezi sa tim bila je stavljanje imovine stranih državljana pod sekvestar. Tom merom je ta imovina bila pod državnom kontrolom.

Odnos državnih vlasti i javnosti prema stranom kapitalu, odnosno strancima kao njegovim predstavnicima je bio dvojak. “U jugoslovenskoj državi su se društvene snage konfrontirale: za i protiv stranog kapitala.”[77]  U početku se generalna politika svodila na pokušaje “nacionalizacije” domaće privrede. “U vezi s time donet je Zakon o nacionalizaciji privrednih objekata državljana neprijateljskih država. Taj Zakon, međutim, nije sproveden u celosti u delo, s obzirom na to da su Trijanonski i Sanžermenski mirovni ugovori predvideli odredbe po kojima se austrijski i mađarski državljani kao vlasnici izuzimaju iz nacionalizacije, ukoliko se radi o teritoriji koja je pripadala Austro-Ugarskoj. Pa tamo gde je ta nacionalizacija preduzeća sprovedena, ona je bila fiktivnog karaktera, jer je samo nominalno došlo do promena, a stvarno ti objekti su ostali i dalje u svojini starih vlasnika.”[78]

U publikaciji „Privredno osvajanje Vojvodine“ (pseudonim autora Dobrurad), Novi

Sad 1921, nalazimo na  ilustraciju takvih gledanja na pitanje zatvaranja domaće industrije za strani kapital i stranu robu. „Industrijaliziranje Vojvodine je na pragu. Zbog njenog otcepljenja od Austro-Ugarske, nije više korisno donošenje industrijskih proizvoda iz fabrika, koje su nas dosad snabdevale, a prerada naših sirovina ovde biće od najveće koristi. Što  manje  našeg novca izlazi iz naše države u druge – tim ćemo biti  imućniji, a  što više budemo izrađivali svoje potrebe u našoj državi – tim će više biti rada i zarade za naše ljude.“ (st. 25) Pošto takve mere nisu donosile napredak u toj oblasti, stvarnost, a i glasovi pojedinih političara i ekonomista su upućivali na preku potrebu angažovanja takvog kapitala, koji već od kraja 1921. godine prodire na ovo tržište. Tako se 1924. godine javlja  i konstatacija:  “Usled nepoverenja inozemstva prema nama strani je kapital, privučen velikim kamatnjakom, počeo dolaziti samo preko Beča i Pešte, i to na taj način što su naša preduzeća prodavala svoje udele i deonice, tako da je industrija, koja je već bila nacionalizirana, opet počela  da se otuđuje, i to po ceni koja je niža od njene  unutarnje vrednosti.“[79]

O odnosu prema strancima dobru ilustraciju daje i jedan dopis ministra trgovine i  industrije iz 1922. godine: „Mi imamo i suviše stranog  elementa  u  Vojvodini,  Hrvatskoj,  Sloveniji i Bosni i Hercegovini i dokle mi taj strani elemenat ne svalimo i dok on ne dobije naš mentalitet, dotle ne treba puštati strance  u  našu zemlju, do najređeg izuzetka. Mi imamo  u zemlji 156.000 Jevreja, najmanje, i svaki i najmanji priliv smatramo kao škodljiv  po  narodno jedinstvo i gazdinstvo. Samo eventualno da posluže kao  učitelji pri podizanju industrije i to samo u preduzećima gde  mi  imamo  većinu kapitala“[80] To jasno pokazuje tendenciju isključivanja stranog kapitala iz učešća u domaćoj privredi. Ali konkretna situacija u subotičkim fabrikama od kraja dvadesetih godina, svedoči da je strani kapital sve više prodirao i na ovo tržište. On se morao prilagođavati i pridržavati okvira, da njegovo učešće ne bude većinsko, te se u mnoštvu izveštaja subotičkih firmi višim nadzornim državnim telima javlja popis vlasnika akcija, njihove nacionalnosti i državljanstva, sa ciljem pravdanja da stranci nemaju većinsko vlasništvo.[81]  „Za  unapređenje  naše  industrijske  radinosti  od   prvostepene važnosti je sigurno potreba za dovođenjem u zemlju stranog  kapitala.“ jasno je uočavao dr Kosić. [82]

“Kraljevina SHS je imala razvijen sistem deoničarskih društava u industriji i novčarstvu, a institucija akcionarskih društava omogućavala je često stranom kapitalu da se infiltrira u privredu pod zvučnim nacionalnim imenom i s uticajnim političkim ličnostima kao članovima uprave”.[83]

U gradu se (još 1919. godine) uvodi poseban porez na strance, koji će, pored posebnih dozvola za rad, opterećivati u čitavom periodu boravak takvih lica u zemlji. U subotičkim fabrikama ipak su česti primeri da stručne poslove, koji iziskuju obučenu i kvalifikovanu radnu snagu, obavljaju radnici – stranci.

Naredba o izgonu ratnih doseljenika, Ministarstva unutrašnjih dela (Odseka za BBB), onih koji su se u Subotici naselili u periodu od 27.7.1914. godine, pogađala je veliki broj stanovnika (Sačuvana građa svedoči o blizu 1.000 pokrenutih  postupaka za iseljavanje. IAS, F:47. XIX, 80). Ona je obrazložena nedostatkom stambenog prostora. Međutim, mnogi koji  su njome bili zahvaćeni posedovali su sopstvene stanove i kuće. Većina trgovaca i  fabrikanata ipak je uspevala da izbegne iseljavanje, obraćajući se Ministarstvu unutrašnjih dela u Beogradu, koje im je omogućavalo da ostanu,  pozivajući  se  na potrebe privrednog razvoja.

Godine 1920. doneto je na državnom nivou rešenje, kojim je bio dozvoljen bescarinski uvoz mašina, alata, sirovina za industriju, čime se znatno doprinelo industrijskom poletu. Nekoliko subotičkih firmi (na pr. Ferrum) koriste takve uslove i povoljno uvoze mašine. Sa druge strane, sistemom carinskih zaštita, domaćem tržištu je bilo omogućeno da se razvija bez uticaja jake konkurencije.

     DRUŠTVENA I PRIVREDNA KLIMA

Od stabilizacije domaće valute u 1925. godini, u privredi se osećala stalna nestašica  novca i kredita, koja je otežavala već inače poljuljani položaj domaće industrije. “Bez potrebne materijalne stabilnosti industrija u Vojvodini vrlo osetljivo je reagovala na svaki, pa i najmanji, potres koji je izazivao nepovoljne reperkusije. To je omogućilo lakše prodiranje stranog kapitala. Strani kapital je prodirao u ekonomski najrentabilnije grane industrije.”[84]

Posle Prvog svetskog rata opada vrednost novca u svim državama, osim u SAD. Smanjenje vrednosti novca će  tako  u  Jugoslaviji  1925. godine iznositi 1.522%, u Rumuniji  4.386%, u Francuskoj 275%.[85] U 1931. godini nastaje izrazita finansijska kriza. Banke  imaju  uloženih 15 milijardi, a u opticaju je samo 5 milijardi. Zabrinuti građani povlače uloge iz banaka.

U nedostatku kapitala  rad  velikog  dela  industrije  zavisio  je  od reparacija.

„Najnapredniji segmenti jugoslovenskog društva nalaze se 1918.  godine u procesu druge industrijske revolucije, tj. uvođenja električne energije u industrijsku proizvodnju kao pogonske snage.“[86]

U Subotici je 1938. godine čak 12.500 domaćinstava, ili čak oko 50%  (broj domaćinstava po popisu 1931. iznosio je 24.466) koristilo petrolej  za osvetljenje, i trošilo 300.000 kg tog  goriva. Za 154 automobila potrošnja je iznosila – 211.750 kg, a za 40 teretnih vozila – 110.074 kg dizel goriva.[87]

*

Po  sumarnoj evidenciji „Udruženja  zanatlija“, u Subotici  je bilo 27  fabrikanata.[88]  Oni su upisani kao jedna od ukupno 73 vrste struka – delatnosti. Najbrojnije zanatlije su bile  cipelari – 242, i berberi – 214. U 1921. godini bilo je  2.000 zanatlija, od toga 1.500 – 1.600 Mađara, 400 Bunjevaca (od tog broja 90 %  su „mađaroni“) i tek 60-70 Srba, saznajemo iz dopisa gradskih vlasti  Komori u Novom Sadu.[89]  U 1935. godini bilo je 1.642 zanatlija. [90] Zanatlije su radi zaštite svojih interesa od države tražili, pored zaštite i poboljšanja svoga položaja, i mere protiv  konkurencije „velike industrije“.[91]

Broj fabrika u Subotici je 1921. godine  iznosio 21, od toga je bilo 12 u obliku deoničkih društava i 9 u inokosnom vlasništvu.[92]

Njihov broj (industrijskih  preduzeća) je 1933. godine  povišen na 66, a od toga je bilo: 9 mlinova, 12 štamparija, 2 parna kupatila, 4 ciglane i 39 firmi drugih struka.[93]

Za 1935. godinu postoje podaci o 61 fabrici.[94]

Zanatskih radnji je 1937. godine bilo – 1.726, a trgovačkih i ostalih – 1.184. Broj  subotičkih fabrika je 1921. godine iznosio – 21, 1933. – 66, a 1938. godine – 53. Razvijenost poljoprivrede je uslovljavala upućenost industrije na nju, kao sirovinsku bazu i konzumenta gotovih proizvoda. Mlinarstvo se isticalo još u periodu Monarhije, a u novim državnopravnim i privrednim okvirima od 1918. godine je bilo čak predimenzionirano. Na poljoprivredu se u najvećoj meri oslanjala i razvijena prehrambena industrija, zatim  proizvodnja štirke i lepila, kao i veštačkih đubriva. Od ukupnog  broja iskazanih  fabrika  1938. godine bilo je:

13 mlinova

4 štamparije

2 pogona za izradu proizvoda od papira

4 fabrike štirke

2 fabrike sapuna

2 fabrike čokolade  i konditorskih proizvoda

7 metaloprerađivačke  struke

2 drvoprerađivačke

6 tekstilnih fabrika

2  za obradu  kamena i izradu cementnih roba

1 elektrana

1 hemijska  fabrika

1 crevara

1 pekara

1 serum zavod

1 klanica

1 ciglana

1 fabrika ribljih konzervi

1 fabrika za izradu celuloidne robe

1 trgovina i pogon za sastavljanje radio-aparata

U 1938. godini u gradu rade 53 industrijska preduzeća sa 4.286 radnika.[95]

*

Poreskom politikom države Vojvodina je bila mnogo više opterećena nego drugi delovi. Ovde su bila uvedena 22 poreza i prireza. Posebnu teškoću je predstavljao ratni porez, uveden oktobra 1919. godine, a koji je važio narednih devet godina.

Zbor subotičkih privrednika povodom poreza na dohodarinu i ratnih poreza (na ratnu  dobit za godine 1917-1920) održan je 16.4.1923. godine. Na njemu su oni istakli svoje nezadovoljstvo, te da je takav način oporezivanja pogrešan sa stanovišta narodne privrede, da su imovna stanja  poreskih obveznika preterano uveličana.[96]

Problemi koje taj stalež naglašava 1934. godine, vide se iz dopisa Trgovačko zanatske  komore Udruženju industrijalaca.[97] Oni su bili sledeći: bankarstvo ne daje kredite, a inače su kamate visoke – 12%, sa još 2%  za zakašnjenja, građenje je stalo zbog trošarine od 35%  vrednosti cementa,  koji  je skoro postao luksuzna roba, samoupravne trošarine su počinjale  da imaju karakter srednjovekovnih međugradskih carina.

I dokument Udruženja  industrijalaca, Novi Sad[98], iz 1936. godine daje ilustraciju o aktuelnom stanju i problemima vojvođanske privrede. U njemu se navodi da postoje sledeći porezi:

Državni

a) skupni porez na poslovni dohodak

b) porez na luksuz (mnoge robe danas više nisu luksuz)

c) tečevina

d) društveni porez (slobodno ga utvrđuju porezni organi i to često

loše i pogrešno )

e) posebni poreski dodatak

Samoupravno finansiranje – opštinski porezi

a) trošarina

Kao otežavajuće okolnosti za poslovanje ističu da su železničke tarife prevelike  i da vlada nedostatak povoljnog kreditiranja. Ističu da: „…kredit oživljava i održava privrednu   radinost“, i nastavljaju:  „Kod nas se s jedne strane neopravdano i ničim dokumentovano (samo na osnovu nacionalno – političkih romantičarskih fraza) vodi kampanja i borba  protiv  stranog  kapitala, ali se istodobno ne pomažu domaća preduzeća, jeftinijim kreditima.“ Na području Udruženja bilo je tada 353 industrijska  preduzeća sa 48.143 radnika (bez mlinova). Od toga ih je u Subotici bilo 40.

Sličan je i izveštaj Upravnog odbora Udruženja industrijalaca u Beogradu, takođe iz 1936. godine. [99] „Najveći pritisak osećala je industrija od raznovrsnih dažbina, kojima je njen rad opterećen. To je čitav jedan konglomerat raznih poreza, prireza, doprinosa, taksi, trošarina, dodatnih poreza, vanrednih doprinosa, luksuznih poreza, skupnih poreza, komunalnih, opštinskih, banskih i državnih poreza. Treba biti zaista odličan stručnjak pa se snaći u celom tom krstopletu dažbina i odgovoriti tačno svakoj na vreme.“

I pojedini subotičani, članovi tog Udruženja, žalili su se na to stanje. Tako vlasnik mesarskog pogona Đula Korhec [100] ističe da je u neke gradove zbog visoke trošarine izvoz robe gotovo nemoguć, da su gradovi obrazovali carinska područja, gde su zastupljeni i uski lični interesi.

Novi gradski namet – trošarina, koja se uvodi početkom 1930. godine [101] radi popunjavanja deficita gradskog budžeta, predstavljala je veliku teškoću za poslovanje svih  subotičkih privrednika, a posebno industrijalaca. Njome je predviđeno plaćanje po posebnim tarifama  za svu robu koja se unosi u grad. Time su opterećene i neke sirovine  i poluizrađevine, koje fabrikanti nabavljaju van subotičkog trošarinskog regiona. Doduše, predviđeno je vraćanje dela uplaćene sume za proizvedenu robu, koja se izveze iz Subotice, ali to je bilo skopčano sa nizom poteškoća.

Zbog tih razloga i problema „Lloyd“  je već  17.2.1930. godine organizovao posebnu sednicu sa tom temom, sa koje je upućena žalba gradskim vlastima na predlog o uvođenju trošarine, navodeći niz okolnosti koje će otežavati trgovinu i samu proizvodnju, i ugroziti opstanak mnogih firmi. Pored zajedničke žalbe u predmetu su sačuvane  žalbe  pojedinih firmi: „Hartman i Konen“, „Gingold Salamon“ i drugih, kao i strukovnih sekcija: ciglara, obućara, šeširdžija…  Pored  toga, u njoj se naglašava i da je: „Subotica jedan grad sui generis, ili još bolje rečeno: „najveće selo sveta“, kako se naš sadašnji gradonačelnik g. Selimir Ostojić [102] veoma karakteristično izrazio. To selo se proteže na pr. prema Bačkoj Topoli  3 – 33  km.“[103]

*

Privrednici su ekonomsku krizu osećali još znatno ranije. Subotički Poreski odbor još 1927. doneo je  sledeće  zaključke u kojima ističe da je: „…ekonomska kriza dostigla  svoju  kulminaciju“,  ali i delimično pokušava da objasni neke od razloga teškog položaja Subotice:

„Ekonomske i privredne prilike na teritoriji grada Subotice od otcepljenja bajskog trokuta, koji je sa svojim bogatim stanovništvom bio stup trgovine i industrije, i prirodno zaleđe ovog mesta, s dana na dan se pogoršavaju, i Subotica, kao centar trgovine i industrije negda bogate Bačke, ide u susret lošoj budućnosti. Ona je osuđena inicijativu da preda u ruke Novom Sadu. Jugoistočni delovi Bačke gravitiraju  Novom Sadu, a jugozapadni povukli su se u Sombor.  Subotica  je  upućena  na samu sebe.“[104]  O težini situacije u kojoj su se tada našle zanatlije, a tako i ostali privrednici, govori i istupanje Age Fistera, zanatlije – stolara, gradskog odbornika, na sednici gradske skupštine 1930. godine, gde je izneo da od 2.200  subotičkih  zanatlija „…danas barem 1.600  nisu uopšte zaposleni“.[105]

U 1931. godini „Lloyd“ odgovara na jednu anketu KBU i navodi, koje bi se mere trebale preduzeti za smanjivanja posledica  krize. Na  prvom mestu traže da izdavanje pasoša privrednicama ide brže i da putna isprava važi na duži rok, zatim – snižavanje, a ne povećavanje državnih poreza, i u vezi s tim da se u Subotici, a ne u Somboru,  uspostavi reklamacioni odbor „…kako naši privrednici ne bi bili primorani ići u Sombor i podvrgnuti se oceni takvih ljudi, kojima ovdašnje  prilike uopšte nisu poznate“, da se ukine gradska trošarina i da se omogući zapošljavanje neophodnim stranim radnicima.[106] Od 1932. godine, sa izmenama u privrednom zakonodavstvu, uspostavljen je i reklamacioni odbor u Subotici.

Iz rezolucije, koju januara 1932. godine donosi konferencija sazvana da raspravlja o pitanju zbrinjavanja nezaposlenih, saznaje se da ih je u Subotici bilo ukupno oko 13.000 i to:  2.000 zanatsko-industrijskih, 1.000 običnih, i 10.000 poljoprivrednih (od kojih jedan deo, doduše, samo u sezoni nalazi posla). To je, uz članove njihovih porodica, značilo da 1/3 građana Subotice  „… usred  najjače zime besposlicu trpi bez dovoljno sredstava za  život.“[107] To je bila situacija koju subotička sredina još  nije nikada imala. Pored Berze rada, sindikalnih,  staleških  i   humanitarnih  organizacija, i Grad će davati pomoć u svrhe  zbrinjavanja nezaposlenih i siromašnih – osnivanjem udruženja „Dobro delo“.

Krajem 1931. godine, kao ilustracija krize, služi i podatak da „Lloyd“ izveštava da mnogi privrednici pokušavaju da rasprodaju svoje automobile, ili ih čak uništavaju, jer se porez  plaćao samo na upotrebljiva vozila. Tada se auto, vrednosti 40 – 50.000, mogao kupiti za samo 8 – 10.000 dinara.[108]

*

Subotičko „Udruženje trgovaca i industrijalaca“ uputilo je ministru finansija aprila 1923. godine rezoluciju, u kojoj se žali na  visoke  poreze na ratnu dobit, za protekle godine (1917–1920). Isto Udruženje organizovalo je zbor privrednika 26.6.1924. godine, na kome su  dotakli i pitanja  poreza deoničarskih  društava.  Zahtevali su  reviziju postupka njihovog oporezivanja: „Postoji fakat, da je prema akcionarskim društvima uveden neprijateljski sistem oporezivanja, koji ne samo da uzima  sav prihod, već nosi veliki deo glavnice. Dokazano je, da  preduzeće  sa jednim milionom prihoda,  plaća jedan i po milion na ime raznih poreza.“[109]

Jedan od najvećih protesta održan je  14.2.1926. godine, takođe u organizaciji „Udruženja trgovaca i industrijalaca“. To je bio „zbor svih privrednih organizacija i staleža.“  Na  njemu su učestvovali: Pučka Kasina, Zemljodilska Kasina, Radnički sindikat, Trgovačka omladina,  Savez  gornjobačkih industrijalaca, Subotičko obrtničko udruženje i Udruženje gornjobačkih  gostioničara, koje je bilo i organizator manifestacije.[110] Dr Ivan Brankovan je na sednici gradske skupštine  zahtevao da se rezolucija sa tog zbora iznese pred  vladu,  što je  i prihvaćeno, i određeno je posebno izaslanstvo za to.[111] U rezoluciji je pored ostalog naglašeno: „…glavni uzrok našoj, već očiglednoj, ekonomskoj propasti leži u teškom i neujednačenom oporezivanju Vojvodine.“

*

Subotička javnost  reagovala  je  izražavanjem  nezadovoljstva  i protivljenjem na glasove o  premeštanju  državnih  ustanova (Oblasne željezničke direkcije, Pravnog fakulteta, Komande potiske divizije) iz Subotice, koji  se  pronose  već  od  sredine  dvadesetih godina (TZ komora iz Novog Sada napisala je 1929. godine ministru saobraćaja   zahtev da Direkcija ostane).

Iz Subotice su do 1936. godine već preseljene sledeće institucije: Vojni okrug –  u  Stari  Bečej,  Državna učiteljska škola – u Sombor,  Konjička podoficirska škola i Učenički eskadron te Advokatska komora – u Novi Sad.

Jedan od takvih primera je i predlog Kraljevskoj vladi, koji su doneli  gradski većnici 1936. godine.[112] U  njemu se ističe da se oni protive preseljenju bilo koje državne ustanove  iz Subotice, te da bi takvi potezi naneli veliku štetu na privrednom, kulturnom ali i nacionalnom polju. Dalje se navodi da Subotičani očekuju barem ravnopravan tretman  sa  drugim  gradovima, i da bi trebalo ići na osnivanje novih, a ne na oduzimanje postojećih državnih nadleštava. Poseban naglasak je stavljen na potrebu osnivanja Poljoprivrednog  fakulteta,  kao najviše odgovarajućeg fakulteta za ovaj kraj, gde većina stanovništva živi upravo od poljoprivrede, pa bi njenom unapređenju to dalo izuzetan doprinos.

Dalje je navedeno da je dotadašnje stanje u vezi tih pitanja, vešto koristila revizionistička propaganda: „Ovo stvara, pored ostalog, jednu psihozu neverice i malodušnosti, i kod našeg nacionalno svesnog življa, prema našoj državi.“ Dalje je navedeno: „U Subotici, koja plaća najviše poreza od svih gradova, nestaće dobrih i sigurnih  poreskih  subjekata.“

Bez  obzira  na  te manifestacije neslaganja, 1939.godine iseljena je  iz Subotice „Oblasna Direkcija  državnih  željeznica“, koja  je  tada  imala 380 – 400 radnika, a uz nju i „Glavna radionica“ (Glavna radionica je bila  u sklopu  Mašinskog odeljenja Generalne direkcije u Beogradu), koja je zapošljavala oko 300 radnika.

Od 1923. u okviru Direkcije je radila i posebna Telegrafska radionica. Do 1925. godine je imala desetak radnika, da  bi 1940. zapošljavala čak 180.[113]

*

Glavna carinarnica je izgrađena 1931. godine. To je bila jedna od većih  državnih  investicija  u Suboticu, u izgradnju objekata i infrastukture oko njih –   kaldrme, kanalizacije i gvozdenog pešačkog mosta preko teretne stanice, u šta je uloženo 14 miliona dinara.

*

„I subotički  sajam  i  izložba“ održan je avgusta 1925. godine. Izlagači su bili iz zemlje, ali i iz inostranstva. Izlagali su u kasarni 3. konjičkog puka[114] i vestibilu Gradske kuće. Najzapaženijima su dodeljene posebne diplome.

U  Subotici  se  od  1929. godine, u prvoj polovini oktobra održavala manifestacija  „Subotička jeftina nedelja“, gde su privrednici (poljoprivrednici, vinogradari, trgovci, zanatlije, fabrikanti itd.) iz  grada i zemlje  izlagali svoje proizvode. Bila je praćena kulturnim i sportskim  programima – koncertima, trkama biciklista, mačevalačkim nadmetanjima i fudbalskim utakmicama.[115]  Od 1934. godine nosi naziv „Subotička privredna nedelja  i izložba“.

*

Industrijalci Subotice su imali do 1932. godine dva svoja strukovna udruženja:

„Savez gornjobačkih industrijalaca“ – osnovan 1921. godine, koji je 1927.godine, kada mu  je na čelu bio Dušan Manojlović, imao 32 člana[116] ; i „Udruženje trgovaca  i industrijalaca“ (poznato i kao „Lloyd“) – čiji temelji sežu još u 1899. godinu, koje je bilo znatno brojnije – imalo je do 700 članova.[117] Spajanjem tog udruženja sa „Jugoslovenskim  Lloydom“[118] tokom 1921. godine (predsednik u tom periodu je bio Antun Bešlić, direktor banke) nastaće „Udruženje trgovaca  i industrijalaca u Subotici“. U 1923. godini je imalo  750 članova („…iz krugova ovdašnjih najuglednijih predstavnika trgovine, industrije i novčanih zavoda.“), u 1928. – 332, u 1929. – 626. Od toga je bilo: 430 trgovaca, 60 industrijalaca i zanatlija i 136 posednika, advokata,  lekara i drugih  profesija. Tada je predsednik bio dr Vladislav Manojlović,  potpredsednici  Imre Jakobčić i Geza Komor, a direktori Dušan Manojlović i Lajčo Šreger.

Sekretar  tog Udruženja do 1925. godine je bio  Aleksandar  Rajčić, podgradonačelnik,[119]a zatim Milan Damjanović.[120] Dr Pavlović Miloš je vršio sekretarske poslove od 1928. godine. Tada mu je ugovorom određena ukupna mesečna plata od 4.000  dinara, pored određenog procenta od ostalih poslova koje je vršio za  stranke.[121]  Ugovorom mu je zabranjeno da se  politički eksponira i vrši agitacioni rad. Zanimljivost je da se za taj  položaj interesovao veliki  broj  ličnosti iz Subotice, iz ostalih delova zemlje, ali i iz  inostranstva, kao na pr. Vasa Dolinka iz Apatina, dr Marko Žužić iz Zagreba, prof. Ljubomir Kosier, koji se tada nalazio u Berlinu, dr Ivo Rafaeli (Raffaelli) iz Trsta.[122]

Od 1932. godine na osnovu Zakona o radnjama (donešenog 5.11.1931.), koji predviđa  formiranje prinudnih  udruženja, dolazi do razdvajanja „Udruženja trgovaca i industrijalaca u Subotici“ na dva udruženja: „Uduženje trgovaca“[123] i „Udruženje industrijalaca u Novom Sadu, povereništvo u Subotici“, kojem je pripojeno i „Udruženje gornjobačkih  industrijalaca“.[124]  Prvi predsednik tog novog udruženja (1932-1938) je bio dr Žiga Litman (Littman),  a zatim (1938-1940) Dezider Rot i  Gabor  Bela (od septembra 1940). Zanimljivo je da je mesto sekretara  bilo rezervisano za dr Miloša Pavlovića[125].  Udruženje  je radilo („iako u vrlo skromnim okvirima“[126]) sve do 15.3.1942. godine.

Jedna epizoda iz rada „Udruženja trgovaca i industrijalaca“ u 1925. godini, vezana je za ime dr Mirka Kosića [127], tada sekretara „Trgovačko zanatske komore u Novom Sadu“. Njemu, tada subotičko, Udruženje upućuje posebne izraze zahvalnosti, pošto se zalagao i davao nagoveštaje da će se u Subotici otvoriti ekspozitura novosadske Komore, što je bio stari zahtev  subotičkih privrednika.[128] Ipak, sticajem niza okolnosti, do tog koraka nije došlo. Ličnost dr Kosića je uveliko vezana za Suboticu. Ovaj priznati stručnjak je nakon studija u Strasburgu, Ženevi i Cirihu doktorirao pravne i filozofske nauke. Od 1925. godine redovni je profesor za predmet politička ekonomija na subotičkom Pravnom  fakultetu. Ostavku na državnu službu (nastavničku)  podneo je 1931. godine, pod pritiskom posledica afere koju je izazvalo njegovo angažovanje upravo u Trgovačkoj komori. U subotičkoj javnosti i štampi bilo je iznošeno da je to mesto u Komori nespojivo („inkompatibilno“)  sa položajem redovnog profesora Pravnog  fakulteta. Po tim navodima ono mu je donosilo 10 -15.000 dinara mesečno! („Subotički glasnik“ 21.2.1926.) Decembra 1930. godine, Disciplinski odbor Komore osudio ga je zbog niza  nepravilnosti u radu, stupanja u nekoliko Upravnih odbora akcionarskih društava, čime je i materijalno naneo štete Komori.

Pored tih, u Subotici su postojala još neka privredna udruženja: „Udruženje ugostitelja“ (1905-1948), te „Udruženje zanatlija“ (1886-1950). Ono je već 1885. godine imalo 704 člana. Nastavilo je da radi i nakon 1932, kada je donet Zakon o radnjama.

*

Stalež industrijalaca, kao jedan od delova subotičke društvene elite, angažovao se i u čitavom nizu van strukovnih društava i organizacija, kao što su bile masonske lože, Rotari klub, razna sportska, humanitarna ili dobrotvorna društva.

Privrednici, a posebno industrijalci, činili su tako i znatan deo članstva u slobodnim  zidarskim ložama u Subotici. Iz perioda Monarhije, postojala je loža  „Alkotás“ (Stvaranje). Od 1929. godine javlja se i loža „Stella Polaris“ (Sjeverna zvijezda), da bi se 1934. godine javila i jedna čisto jevrejska – „Matuad Jad“.

U loži „Alkotás“ (Stvaranje) bili su: Arnold Balog, Đorđe Bondi, Šandor Farago, dr Jako Fišer, dr Andrija Frankl, Vuktor Grim, Adam Gutvajn, dr Emil Havaš, dr Elemer Kalmar, Ernest Komor, Ilija Lepedat, Mavro Levi, dr  Geza Levi,  Jovan Levi, Franjo Levi, Aleksandar Lifka,  dr  Aleksandar Magarašević, Cvetko Manojlović, inž. Milan Manojlović, Samu Nađ, Franjo Denegri, dr  Miloš Pavlović, Kosta Petrović[129], Lajčo Polak, Mihajlo Prokeš,  Dezider Rot, Josip Ruf, Iso Štrasburger, Nikola Švajgler, Stevan Vaci, Julije Vali, Kertes Samu[130] ličnosti koje su bile akcionari ili vlasnici u nizu subotičkih preduzeća. U „Sjevernoj zvijezdi“ su bili: Franjo  Vukić, Adam  Gutvajn, Konen Vilim Jakobčić, Miloš Kurteš, Ilija Lepdat, Cvetko Manojlović, dr Mijo Mirković, dr Miloš  Rafajlović,  Aleksandar  Suvajdžić.[131]

U Subotici  je od 1928. godine postojao[132] i Rotari klub (Rotary club). Njegovi osnivači i članovi su bili i neki od istaknutijih industrijalaca – Vilim Konen Jakobčić, Dezider Rot, Viktor Grim, dr Miloš Pavlović. Rotari su bili organizacija elite, u svoje redove primali su samo najistaknutije predstavnike pojedinih profesija.

Vlasnici industrijskih preduzeća su organizovali i neka sportska udruženja ili klubove pri svojim fabrikama. Tako su sportske sekcije imale: Minerva, Ferum (Ferrum, šport klub), Električna centrala (Elektrik, šport klub električne centrale). Drugi su se  angažavali  u radu uprava već postojećih sportskih društava. Tako je predsednik (u 1927. godini) Hakoaha – jevrejskog kulturnog i športskog udruženja bio Marsel Kop, a S.A.N.D.-a Subotičkog atl. nogometnog društva  i Subotičkog društva za mačevanje Dušan Manojlović.

Industrijalci su bili članovi i drugih subotičkih društava ili udruženja, kasina, lovačkih udruženja,[133] Automobilskog kluba[134] i drugih.

                                                            *

I u humanitarno-dobrotvornom radu imućniji stalež, pa tako i industrijalci, davao je svoj veliki doprinos, dajući značajne donacije postojećim udruženjima i ustanovama (Dobro delo, Dobrotvorna zajednica Srpkinja, Dobrotvorna zajednica Bunjevaka, Crveni krst, Uboški dom, Kolevka, itd.). Pored toga, neke ličnosti iz toga kruga su se posebno isticale i svojim ličnim angažovanjem na tom polju. Kao dobrotvorka  ostala je zapamćena supruga Rafaela Hartmana – Terezija Šreger.

              Industrijalci – Jevreji koristili  su priliku da se angažuju i u svojim posebnim verskim ili društvenim udruženjima – Mesnoj cionističkoj organizaciji (osnovanoj 1927), Svetom društvu Chevra Kadischa (osnovanom 1890), udruženju Talmud Tora,  Udruženju milosrđa dr Bernard Singer.

*

Privrednici i gradski političari posećivali su i velike  svetske privredne manifestacije, pokušavajući tako da ostvare  kontakte  sa privrednicima iz sveta.

U organizaciji subotičkog  „Udruženja industrijalaca“  („Lloyda“), tako je od 21.4. do 14.5.1925. godine, organizovana poseta sajmovima u Milanu, Bazelu i Parizu. Predviđeno je da na put krene delegacija od 23 člana iz čitave zemlje. Subotičane je predvodio  gradonačelnik Albe Malagurski sa suprugom Amalijom. Pored njih, tu su bili i Žiga Ajzler sa suprugom, lekar i direktor Gradske  bolnice dr Paja Ivandekić, dr Radivoj Miladinović,  Mirko  Rotman,  dr  Cvetko Ognjanov, veleposednik  Milan  Damjanović,  sekretar  „Lloyda“  Miško Pančić, trgovac i novinar Friđeš Farkaš[135].

*

Pored velikog broja (od 700 do preko 1.000) trgovačkih radnji, u Subotici je postojalo samo nekoliko firmi koje su se bavile trgovinom na veliko i ostvarivale zavidan promet. U tu kategoriju su kao najistaknutije spadale: “Trgovačko  prometno d.d. za Vojvodinu” i “Emil Lederer”, koji su se bavili uvozom i izvozom žitarica i prehrambenih proizvoda,  te trgovine metalnom robom – “Barzel”, „Koloman Senes“ i „Piuković & Co.“, kao i 3 trgovine kolonijalnom robom: “Postoje tri velika trgovca kolonijalnom  robom koju direktno uvoze iz prekomorskih krajeva.”[136] To su bili: “Klajn Geza”, “Nemenji i drug” i “Trafikant Gabor”.

 

*

Forma akcionarskih (deoničarskih) društava preovladavala je i u subotičkim privrednim firmama, koje su se mogle svrstati u industrijske. Osnovna je definicija akcionarskog društva – da se ono određuje kao društvo, koje se osniva sa unapred utvrđenom glavnicom, koja je razdeljena u određen broj akcija (deonica) jednake vrednosti i u kojem učesnici  sudeluju i odgovaraju svojim ulozima. Ono nije skup lica, već pravno lice – udruženje kapitala izraženog u nedeljivim jedinicama, koje se nazivaju akcije i koje su alikvotni delovi cele glavnice. Akcije glase na donosioca, mada su mogle glasiti i na ime. Osnovni organi takvog društva su: upravni odbor, nadzorni odbor, prokuriste, zbor akcionara, računopolagači.

O statusu akcionara u firmama u obliku akcionarskih društava, kao i nadležnostima Komora i drugih tela i udruženja  nad njima, dobar opis daje TIiZ komora koja piše 1931. godine u jednom odgovoru  subotičkom „Lloydu“ [137]. U tom predmetu se  radi o traženju  odgovarajućeg uverenja (potvrde) da je Ferdinand  Štamberger, akcionar „Industrije željeznog nameštaja“, a kojom bi se produžila njegova dozvola boravka. U odgovoru se iznosi: „…ali  ona ne može da izda od Vas traženo uverenje za g. Štambergera, jer  niko ne vodi evidenciju o akcionerima i o broju njihovih akcija u pojedinim preduzećima. Osim toga, akcioneri i broj akcija mogu svakog dana da se, prema volji akcionera, menjaju. Jednako ni jedan akcioner nije suvlasnik dotičnih preduzeća, jer u akcionarskom društvima nema uopšte „suvlasnika“. Vlasnik svakog akcionarskog društva jeste društvo, kao firma koja je protokolisana.“

*

Poslodavci industrijalci su svoje radnike uobičajeno isplaćivali nedeljno. U 1934. godini čak se vodila anketa o tome – koji je dan najpodesniji za isplate, te da li i to treba  zakonski  regulisati. Razlozi za pokretanje tog pitanja bili su socijalne prirode –  mnogi radnici, koji bi dobili novac u subotu, potrošili bi ga još te večeri u kafanama. Subotičko udruženje industrijalaca daje sledeći odgovor: „Po mišljenju naših članova pojava – da pomoćno osoblje  svoju, u subotu  primljenu, platu potroši još iste večeri ili u nedelju, ne zavisi od struke, nego prvenstveno od  karaktera  pojedinca.“ [138] Iz odgovora pojedinih fabrika, saznaje se da su mnoge, ipak, već od  ranije pomerile dan isplate sa subote na druge dane. „Zorka“  kaže  „…već prije 10 godina opazili smo da je isplaćivanje našeg radništva  krajem nedelje (subotom) štetno po njih, odnosno po njihove porodice, pa  već kroz 9 godina isplaćujemo zarade krajem dekade, t.j. 11,21,30  ili  31 svakog mjeseca.“, „Rotman“ je isplaćivao  četvrtkom,  pošto  je  petak veliki pijačni dan, itd.[139]

Okružni ured za osiguranje radnika (OUZOR)  ima 1928. godine,  po podacima gradskih vlasti oko  19.000 članova – osiguranika.[140]U 1933. godini, po podacima samog OUZOR-a, bilo je  17.035 članova, i to: iz industrije –  4.838, iz trgovine 2.605, kućne posluge – 2.630, zanatlija – 4.014,  itd.[141]  Broj osiguranika je u 1936. iznosio 21.668. [142]

Dragutin Gingold, industrijalac[143], 1936. godine kao delegirani član (od  strane industrijalaca)  u Nadzorni odbor ove ustanove, zalagao se za racionalizaciju rada ove ustanove i ukazivao na to da isplate osiguranicima iznose samo 21%, a izdržavanje ustanova  radničkog osiguranja 50% ubrane sume na godišnjem  nivou. Prihod  OUZOR-a  je  u 1935. godini bio 6.771.827 dinara.[144]

Od 1920. godine radila je u Subotici i Javna berza rada. Tada se nalazila u prostorijama u Harambašićevoj 31.[145] Na tom mestu ostaje do 1934. godine, kada se preseljava u Ulicu Paje Dobanovačkog 1 (ugao Ulice Borisa Kidriča i Engelsove ulice). U 1934. godini gradske vlasti su donele odluku i dozvolile da se na uglu Zmaj Jovine  započne sa podizanjem nove zgrade za tu ustanovu kao i za Radnički dom.[146] Gradnja je završena tek 1939. godine.

U svojoj delatnosti bavila se posredovanjem pri pronalaženju radnih mesta za radnike, koji su se nalazili u njenoj evidenciji, a davala je i razne vrste pomoći nezaposlenim radnicima – obezbeđivala je ishranu i prenoćište[147], povlašćeni prevoz, itd.

Specifičnost ovih ravničarskih prostora  sa aspekta nezaposlenosti, ogledala se u tome da je veoma veliki deo nezaposlenih radnika tražio, a u sezoni poljoprivrednih radova i nalazio, posao upravo u tim delatnostima. Broj industrijskih nezaposlenih radnika bio je znatno manji. Isto tako, od ukupnog broja onih u evidenciji Berze, većinu su činili radnici koji su dolazili iz drugih krajeva. Ukupan broj onih koji su tražili posao 1933. godine bio je 8.393, a broj uposlenih 1.233. Čak 6.636 nezaposlenih radnika je “otputovalo i otpalo” te ih je krajem godine u evidenciji ostalo samo 502.[148]

*

U drugoj polovini 1939. godine javlja se ratna psihoza koja, dolazeći iz Evrope, zahvata i naše društvo. Ona se osećala u svim segmentima života, pa tako i u privredi.

U snabdevanju malih potrošača dolazi do nestašica soli,  petroleja,  špiritusa,  čaja,  pirinča,  kakaoa, kafe, itd. Vršene su velike nabavke,  šire se pokušaji špekulacije. Vlada je donela Uredbu o suzbijanju skupoće i nesavesne špekulacije. Sresko načelstvo nadzire trgovinu i industriju. [149]Državni monopoli ne dostavljaju redovno ni so ni šibice. Cene niza proizvoda (na pr. sapuna) su maksimirane. „Erika“ 1940. godine tako  prodaje 1 kg tzv. narodnog sapuna  za 14,80 dinara.[150]

Industrijska preduzeća se nalaze u krizi, sve teže se snabdevaju sirovinama, pogotovo iz uvoza, a i gotove proizvode prodaju i naplaćaju uz poteškoće.  Zbog učešća radnika na vojnim vežbama 1940. godine mnoga  preduzeća  još dodatno smanjuju kapacitete. „Štirak,  Marcel  Kop“ šalje dopis: “Opaža  se strahovita apatija i rad bez ambicija.“  “Električna željeznica“  kaže  da se: “primećuje selenje industrije i trgovačkih radnji iz Subotice. „Zorka“ je smanjila  proizvodnju na minimum. Mlinovi nemaju sirovina. Nedostatak je gorivog materijala i sirovina iz uvoza. Nedostatak je deviza za uvoz iz neklirinških  zemalja,   ograničeni su kontigenti uvoza kod Narodne banke.

Preduzeća su trebala da preduzimaju odgovarajuće mere u skladu sa Vladinom “Uredbom o zaštiti od napada iz vazduha”, koja je doneta  1939. godine.[151]  U  1940. godini stupa na snagu “Uredba o ograničavanju prodaje tečnog goriva”. Otežan je čitav promet i saobraćaj.

„Uredba o Jevrejima – imaocima radnji koje obavljaju promet sa hranom  za  ljudsku  upotrebu“, donešena  je  5.10.1940. godine, i predviđala je postavljanje posebnih državnih komesara na  čelo  uprave jevrejskih radnji. To je bio jasan uticaj  novih  rasističkih  zakona, koji su se širili Evropom. Time je toj grupi onemogućen dalji promet  hranom  sa zemljama fašističkog bloka.

*

Sloj bogatijih građana – advokata, lekara, trgovaca, veleposednika i industrijalaca, jasno se izdvajao od većine stanovništva i po načinu života (radnom angažovanju i privređivanju, stanovanju, odevanju, putovanjima, higijenskim i kulturnim potrebama), koji je često bio veoma luksuzan. Kod industrijalaca je prva velika razlika bila u pogledu načina sticanja sredstava za život. Oni su se, kao vlasnici, bavili samo organizacijom proizvodnje i ubiranjem profita. Nisu učestvovali u fizičkom radu, koji su proleteri, kao svoju jedinu vrednost, prodavali na tržištu za minimalne nadnice. Oni nisu bili nastanjeni u skromnim kućicama od naboja bez osnovnih higijenskih preduslova, već je većina od njih posedovala objekte za stanovanje, koje su savremenici nazivali palatama – sa kupatilima i engleskim toaletima. Mnogi su imali vile ili letnjikovce na Paliću, kuće i stanove u drugim gradovima u zemlji, ali i u inostranstvu. Dok je većina Subotičana bila bez ikakvog prevoznog sredstva, dobar deo “salašara” i poljoprivrednika sa zaprežnim kolima, koja su teškim uslovima prohodnosti lokalnih puteva i bila najsigurniji prevoz, a samo retki sa kočijama, motociklima, biciklima ili skromnim automobilima,  industrijalci su  bili vlasnici raznih luksuznih automobila (Rols Rojs, Kadilak), a imali su i privatne šofere. Od njih je potekla i inicijativa za osnivanje  „Automobilskog  kluba“,  koja je išla preko „Lloyda“. Većina članova, koji su mu pristupili, bila je upravo  iz  redova „Lloyda“, odnosno industrijalaca.[152]

Dok mnogi nisu tokom čitavog života napuštali svoje mesto stanovanja i opštinu[153], subotički industrijalci su putovali po Evropi, ali i drugim kontinentima, što poslovno, što kao pravi turisti.

ULOGA  JEVREJSKE POPULACIJE U INDUSTRIJI SUBOTICE

Lokalna štampa, gotovo u čitavom  periodu  od  1918.  do  početka rata,  obilovala je antisemitskim člancima. Jevreji  su  optuživani  da privredno  i  finansijski  pokoravaju  zemlju.[154]

Učešće   Jevreja   u industriji   Subotice,   daleko   nadmašuje njihovu  procentualnu  zastupljenost   u   stanovništvu   grada.   Svi vlasnici fabrika 1921.  godine  su  bili  Jevreji,  a  u  akcionarskim društvima drže većinski deo  akcija.  Sličan   odnos  se  zadržava  u čitavom međuratnom periodu. Od 14 preduzeća sa više od 50 radnika (1931. godine), Jevreji su vlasnici 8 inokosnih firmi, a u 6 deoničkih društava su zastupljeni  u visokom procentu vlasništva akcija. Subotička populacija Jevreja beleži relativnu  brojčanu  stabilnost  u čitavom periodu 1910-1934. (za koje postoje  statistički  podaci). Po popisima  stanovništva 1910. ima 3.508 Jevreja (4,20% od ukupnog broja stanovnika Subotice), 1919. – 3.293, 1921. – 3.905 (4,29%), 1931. – 3.758, 1934. – 3.739. U odnosu na čitavu Vojvodinu, to je velika  koncentracija, pošto Jevreja, po popisu iz 1921. godine, ima tek 1,4 %.

Po zadnjem popisu u  okvirima  Austro-Ugarske  Monarhije iz 1910. godine, grad Subotica ima 83.436 stanovnika, od toga 34.553 Južnih Slovena (41,41%), Mađara  46.757  (56,03%),  Nemaca  1.780  (2,13%),  a Jevreja je bilo 3.508 (4,20%). Po  prvom  popisu  stanovništva iz 1921. obavljenom u novoj državi, odnosno konačnim rezultatima, grad Subotica brojao je 90.961 stanovnika, od  toga  Jevreja  3.905  (4,29%), Južnih Slovena 60.930 (66,98%), Mađara 26.749 (29,40%), Nemaca  2.475 (2,72%). Po konfesionalnoj pripadnosti bilo  je  rimokatolika 89.107,  pravoslavaca  6.835,  i  izraelita  3.883. Iz   navedenih podataka  zapaža se da  jevrejska  populacija  u  Subotici  u  periodu 1919-1921, nije prelazila 5% celukupnog stanovništva. U čitavoj  Bačkoj je 1921. bilo ukupno 13.995 Jevreja, što je  u  odnosu  na  1910. bilo manje za 964.  Grad Subotica je za taj period  imao  397  Jevreja manje, što predstavlja relativno veliku razliku  i  govori  o  odlasku Jevreja iz grada. Po literaturi iz 1928.  zabeleženo  je za Jevrejsku crkvenu opštinu da ima 5.040  duša,  a  Ortodoksna  jevrejska veroispovest 480 duša.  Gradske vlasti za  1934.  godinu raspolažu  podacima da grad ima 102.133 stanovnika, a od  toga  3.739  Jevreja. U unutrašnjem delu grada ima 3.640 Jevreja i 99 na vanjskoj teritoriji grada, a da po veroispovesti ima 3.685 „Izraelićana“ na  unutrašnjem  delu  i  102  na spoljašnjem. I za ovaj period, Jevreji, tek po jednom izvoru, dostižu učešće  od 5 %  ukupne  populacije  u  Subotici. Na  teritoriji  čitave Vojvodine u 1921. godini ima tek 1,4% Jevreja, i beleže opadanje  od 0,2%  u odnosu na popis iz 1910. godine.

Subotička jevrejska populacija je činila osnovu privrednika industrijalaca, od začetaka industrijalizacije u drugoj polovini XIX veka, do ratnih godina 1942/3, kada dolaze pod udare rasno-diskriminatorskih zakona i akcija njihovog masovnog fizičkog deportovanja – uništavanja. Jedna od karakteristika, koja se zapaža u njihovom privredno-finansijskom usponu, je generacijska (vertikalna) povezanost, a sa druge strane oslonjenost na rodbinske i bračne (vertikalne) odnose. Od očeva, koji na temeljima zanatstva i  manufaktura izgrađuju i utemeljuju fabrička postrojenja, koristeći pri tome i čvrstu strukturu svoje nacionalne zajednice, stvarajući tesne poslovno – porodične odnose, do dece – naslednika, koji nastavljaju i usavršavaju poslovanje porodičnih firmi, i dalje se povezujući uspostavljanjem novih familijarnih veza.

Socijalna struktura subotičkih Jevreja je po podacima dr Šandora Štajnfelda [155] bila sledeća: u njihovoj radno aktivnoj populaciji bilo je 3 – 10% veleposednika, industrijalaca, bankara; 30 – 35% intelektualaca, službenika i slobodnih profesija; 50 – 55% zanatlija i trgovaca, i svega 1 – 5% industrijskih radnika. “Jevreji su preko uloženog kapitala i preko rukovodećih položaja u subotičkoj industriji, bankama i veletrogovini bili zastupljeni sa 80 –  90%. Sa 60 – 70% držali su trgovinu na malo, veće i srednje zanatske radionice, a sa oko 40 –  50% su sačinjavali grupu intelektualaca i lica slobodnih profesija,…”[156]

Rezultati te male zajednice u domenu modernizacije proizvodnje, celokupnih ekonomsko privrednih dostignuća, kao i doprinosa celokupnom društvenom razvoju grada – nezaobilazni su.

Njihove fabrike, pogoni i druge  nekretnine, tehnologija i obučena radna snaga, biće  osnova  subotičke  privrede i u novom društvenom  periodu od 1945. godine. Preživeli industrijalci Jevreji, koji su se vratili u Suboticu nakon ratnih  strahota,  naišli  su  na nove političko-ekonomske  odnose,  razvlašteni  su  i  većina  ih  se odlučila za selidbu u Izrael.

U 1953. godini, krojač Stevan Kalmar u svojoj molbi za  smanjenje poreza, navodi da je u Subotici ostalo  samo  2-300  Jevreja.[157]

SZABADKA GYÁRIPARA ÉS A GYÁRTULAJDONOSOK (1918-1941)

BEVEZETÉS

Az ötven év megtorpanás után bekövetkezett, a demokratizálódás irányában és a tranziciós folyamatok felé megtett társadalmi és politikai lépések után, ismét körvonalazódni kezdtek azok a teendők, melyeket a polgári társadalom és a tőkés gazdálkodás elérése érdekében el kell végezni. A gyors gazdasági fellendülés és az általános társadalmi jólét reményében, a tulajdonjogi változások, magánosítási folyamatok, az állami és tarsadalmi vállalatok magánkézbe való kerülése folyamatának  árnyékában úgy véltük, hogy a helyi történetírást a forradalmi és osztályjellegű munkák hulláma, valamint a nemzeti-romantikus témák után, egy más irányba kell terelnünk. Úgy gondoltuk, egy olyan szociális rétegről kell szólnunk, az emberélet azon területeire kell vonatkoztatnunk, és abból a nézőpontból kell megközelítenünk a történéseket, ahol a termelés, a tulajdonjogi viszonyok, a kiemelkedő gyárosok-gyártulajdonosok bemutatása segítene az elmúlt idők megismerésében, amikor is a gazdaság a magántulajdonon, a vállalkozószellemen alapult, olyan momentumokon, melyek felelevenítésén ma is fáradoznak. A két világháború közötti éveket, az 1918-1941 közötti időt vettük figyelembe, azt a rövid történelmi időszakot a jugoszláv állam keretein belül, melyben a polgári társadalom kialakulása megkezdődött. Kutatásaink tárgya a szabadkai gyáripar helyzete és tulajdonosainak szerepe ennek fejlődésében. Az események időrendjének súlypontja, mint már említettük az 1918-1941 közötti időszak, vagyis a Szerb-Horvát-Szlovén Királyság, illetve Jugoszláv Királyság fennállásának ideje, azzal, hogy visszahajlunk a 19. század végéhez, mint a szabadkai gyárak többségének megalakulásának idejéhez. A II. világháború végét követő néhány évre is kitérünk, mikor a gyárak többé nem lehettek magántulajdonban. A munka fejezetekre tagolódik, ahol egy-egy fejezet egy-egy iparágat mutat be. A mellékleteket a rendelkezésünkre álló levéltári anyagból válogattuk össze. A gyáripar megjelenése a történelem színpadán a 19. század elejére tehető. Megjelenése olyan következményeket váltott ki a befogadására hajlandó államok és társadalmi közösségek életében, melyek a fejlődés fellendítői és mozgatóerői lettek. Előfeltétele lett a nemzeti jólétnek, a társadalom biztonságának, egy ország nemzetközileg elismert szerepének és az általános anyagi és kultúrális fejlődésnek. Az ipari fejlődés, mint a kapitalista társadalom kialakulásának előfeltétele, Szabadkán a 19. század második felében vett nagyobb lendületet. Ezzel, igaz a fejlettebb nyugati államokhoz képest, és a Monarchia fejlettebb területeihez viszonyítva lemaradással, de ez a terület is bekapcsolódott a korszerű gazdasági és civilizációs folyamatokba. A folyamatok hatására létrejött változások tartósak és több szempontól is jelentősek. Egyik ilyen jellemző a városiasodás hosszantartó folyamata. Az 1921-es népszámlálás adatai szerint Szabadka összlakosságának 17,80%-a (16 233 lakos) dolgozott a gyáriparban és kisiparban, 49%-a földműveléssel, 6,6%-a kereskedelemmel foglalkozott. Hivatalnokból és szabad foglalkozásúakból 9,4% volt, egyébb foglalkozású pedig a lakosság 17,2%-a. Ezek az adatok a város földművelő jellegéről tanúskodnak. Az aránylag fejlettként megörökölt, a háborús időkben pedig sikeresen megőrzött gyár- és kisipar olyan szolid alapként szolgál az újonnan alakult államközösségben, melyre építeni lehet. 1921-ben a gyárak száma Szabadkán 21, ebből 12 részvénytársaság formában működött, 9 pedig magántulajdonban volt. 1933-ban a gyárak száma már 66, ebből 9 malom, 12 nyomda, 2 gőzfürdő, 4 téglagyár és 39 más tevékenységet folytató gyár. Az adópolitika Vajdaságot sokkal jobban súlytotta, mint más területeket. Itt 22 féle adót és pótadót vezettek be. Külön nehézséget jelentett a hadiadó, mely 1919-ben lépett életbe és az elkövetkező 9 évben volt érvényben. A gyárosok rétege, a szabadkai társadalmi előkelőségek egy csoportjaként, olyan nem szakmai csoportosulások és szervezetek egész sorában tevékenykedett, mint a szabadkőműves páholyok, a Rotari klub, különböző sportszervezetek, jótékonysági és emberbaráti szervezetek. A gyáriparhoz sorolható gazdasági vállalatok többsége Szabadkán is részvénytársaságok formájában működött. A zsidók részvételi aránya Szabadka gyáriparában messzemenően túlszárnyalta a város lakosságának számához viszonyított létszámukat. 1921-ben minden gyártulajdonos zsidó volt, a részvénytársaságokban pedig a részvények többsége az ő tulajdonukban volt. Ez az állapot szinte az egész vizsgált időszakra jellemző.  A szabadkai zsidóság képezte a gyáriparosok társadalmának tengelyét a kezdetektől – a 19. század második felétől, egészen a háborús évekig, 1942-43-ig. Ekkor a faji megkülönböztetésen alapuló törvények meghozatala után, tömeges kitoloncolásuk és végső megsemmisítésük is bekövetkezik. E kis közösség jelentősége megkerülhetetlen, akár a termelés korszerűsítésében, akár az elért gazdasági teljesítmények nagyságában, vagy a város egész fejlődésében játszott szerepét vesszük figyelembe. A zsidók tulajdonában levő gyárakban, üzemekben, más ingatlanoknál alkalmazott technológia és a képzett munkaerő lesz az alapja a gyáripar további alakulásának az új társadalmi berendezés idején, 1945-től is. A háború borzalmait túlélő, és Szabadkára visszatérő zsidó gyárosok új gazdasági-politikai körülmények közepette találták magukat. Hatalomfosztottak lettek, nem egyet meghurcoltak. Többségük az Izraeli kivándorlás mellett döntött.

    INDUSTRIEWESEN DER STADT SUBOTICA (1918-1941)

EINLEIUNG

Nach der Periode gesellschaftlich-politischer Verwandlungen in der Richtung der Demokratie und der Transition, wurde die Entwicklung einer bürgerlichen Gesellschaft mit kapitalistischer Wirtschaft angekündigt. Die schnelle industrielle und gesellschaftliche Genesung,

Privatisationsprozesse, Besitztumstransformation, der Übergang staatlichen Besitzes ins Privatbesitz- all das beeinflusste die Einstellung, wonach die lokale Geschichtsschreibung sich ändern und andere Richtung nehmen sollte. Um das bessere Verständnis der Vergangenheit-ihrer Ökonomie und Wirtschaft zu ermöglichen, sind andere soziale Klassen, andere Lebens- und Produktionsgebiete, Besitztumsverhältnisse, bedeutende Unternehmer zu ihrem Forschungsgebiete geworden.

Das Thema dieser Forschung waren industrielle Verhältnisse der Zwischenkriegsperiode 1918-1941, der Ausbau einer bürgerlichen Gesellschaft im Rahmen des Königreiches Jugoslawien, bzw. während des Königreiches der Serben, Chroaten und Slowenen mit einem Rückblick auf das Ende des XIX. Jahrhunderts, auf die Zeit als die Mehrzahl städtischer Fabriken gegründet wurden und inbegriffen die ersten Jahre der Nachkriegsperiode, als die Privatbesitz- Industrie  aufgehört hat zu existieren.

Die Arbeit ist auf Kapitel, jedes mit einem beschriebenen Industriezweig, aufgeteilt.

Die Beiträge sind Quellenmateriale. Die industrielle Entwicklung ist die Basis und Voraussetzung für den Ausbau der kapitalistischen Gesellschaft; als eine dominante Erscheinung erlangte sie Subotica in der zweiten Hälfte des 19. Jh-s .Obwohl sie hinter dem Westen und sogar hinter anderen entwickelten Gebieten der Monarchie zurückblieb, konnte sich diese Stadt trotzdem in die modernen Wirtschafts- und Zivilisationsprozesse einschalten. Die dadurch entstandenen Veränderungen waren tief und verschiedenartig. Eine davon war die Charakterverwandlung der Stadt und ihrer Bewohner vom halblandschaftlichen zum städtischen. Nach der Statistik aus dem Jahre 1921. arbeitete von der Gesamtzahl der Bewohner  in Subotica 16.233 (17,80%) in der Industrie und im Handwerk, 49 % in der Landwirtschaft, 6,6 % im Handel, 9,4 % im Beamtenwesen und freier Profession und 17,2 % in anderen Fächern. Die geerbte, relativ entwickelte und in der Kriegsperiode 1914-1918 nicht zerstörte Industrie und Handwerk machten für die Entwicklung der Wirtschsftsmöglichkeiten im neuen Staat eine solide Basis aus.  Im Jahre 1921. betrug die Zahl der Fabriken in Subotica  21, 12 davon waren Aktiengesellschaften und 9 im Privatbesitz. Im Jahre 1933. stieg diese Zahl auf 66 und zwar: 9 Mühlen, 12 Druckereien, 2 Dampfbäder, 4 Ziegelfabriken und 39 Firmen in anderen Zweigen. Die Steuerordnung des Staates belastete Vojvodina mehr als die anderen Gebiete. Hier wurden 22 Steuer- und Gebührenarten bezahlt. Besondere Schwierigkeiten verursachte das im Jahre 1919. eingeführte Kriegssteuer, welches sich folgende 9 Jahre erhielt. Die Industriellerklasse engagierte sich als Bestandteil gesellschaftlicher Elitte  der Stadt auch in einer ganzen Reihe anderer öffentlichen Tätigkeiten: Freimaurerlogen, Rotari Klub, verschiedene Sport- und humanitäre Vereine.Die Mehrheit der Wirtschaftsfirmen in Subotica waren Aktiengesellschaften. Der jüdische Einsatz in der Industrie der Stadt war zu ihrer prozentuellen Bewohnerzahl unproportionell. Im Jahre 1921. waren alle Fabrikinhaber jüdischen Herkunfts und hielten in den Aktiengesellschaften den Grossteil der Aktien. Solche Verhältnisse behielten sich auch während der ganzen Zwischenkriegsperiode. Die jüdische Population in Subotica machte die Basis für wirtschaftliche Industrie aus, von dem Anfang der Industrialisierung in der 2. Hälfte des XIX. Jh-s bis zu den Jahren 1942/43, als sie auf Grund rassistischer Diskriminierungsgesetze deportiert und hingerichtet wurden. Diese kleine Populationsgruppe spielte in der Modernisierung der Produktion, der ökonomisch-wirtschaftlichen Ereignissen als auch des gesamten Entwicklungsprozesses der Stadt eine entscheidende Rolle.

Ihre Fabriken, Anlagen und andere Immobilien, ihre Technologie und die angelernte Arbeitskraft bedeutete eine Basis auch für die Wirtschaft in der neuen gesellschaftlichen Periode nach dem Jahre 1945. Die überlebenden Industriellen jüdischen Herkunfts, die nach den schrecklichen Kriegsjahren zurückkehrten, fanden neue politisch-ökonomische Verhältnisse, blieben ohne ihr Besitztum, so dass der Mehrheit von ihnen nichts anderes zurückblieb als nach Israel auszuwandern.


[1] ”U ovom pogledu istorijska nauka u Jugoslaviji je u evidentnom zaostajanju za svetskim trendovima, u  kojima  se od  kongresa  u Bernu 1986. oseća predominacija ekonomsko-istorijskih istraživanja. Veliki talasi ekonomsko-istorijskih istraživanja počinju da zapljuskuju i svetske kongrese istoričara, pa  i poslednji u Madridu (1990).” Smiljana Đurović, O uzrocima zaostajanja Jugoslavije u ekonomskom   razvoju početkom 20. veka, Istorija 20. veka, Beograd 1991, st. 170.

[2] isto, st.170.

[3] Dr Mijo Mirković, Industrijska politika, Beograd 1936, st.50. Mijo Mirković je rođen 1898. godine u  Raklju, Istra ( koja je tada pripadala Italiji), u zemljoradničkoj  porodici. Posle  osnovne škole odlazi  u  Moravsku, gde maturira. Fakultet za ekonomske  i socijalne nauke pohađa u Frankfurtu na  Majni. Diplomirao je 1920, a već 1923. godine uspešno brani doktorsku tezu: „O glavnim  uzrocima male gospodarske efikasnosti  slovenskih  naroda“ (pisanu pod uticajem dela Maksa Vebera) kod  čuvenog profesora F. Openheimera, poznatog marksiste. Zanimljivo je da ona nikada nije bila objavljivana, mada je Mirković u drugim  svojim knjigama koristio delove, osnovne teze iz  nje. Nastavničku službu je započeo 1925. godine na Trgovačkoj akademiji  u Osijeku, nastavio na Pomorskoj akademiji u Bakru, da bi  1928. godine bio  postavljen  kao docent na Pravnom fakultetu u Subotici, za ekonomsko  finansijsku grupu predmeta.Vanredni profesor postaje 1933, a redovni 1938. godine. Od 1939. je predavao  i na  Ekonomsko-komercijalnoj  školi u Beogradu, a posle rata  na Ekonomskom fakultetu  u Zagrebu. Učestvovao je u delegaciji FNRJ na konferenciji ministara u Londonu i Parizu 1945-46, i na Mirovnoj konferenciji u Parizu. Bio  je član  JAZU.  Preminuo  je 1963. godine  u Zagrebu. Vidi: Liberalna misao u Hrvatskoj, Prilozi povijesti liberalizma od kraja 18. do sredine 20. stoljeća, Zagreb 2000.

[4] Dr  Mijo Mirković, Industrijska politika, Beograd 1936, st.64.

[5] Vidi: Dr  Smilja Đurović, O  uzrocima zaostajanja  Jugoslavije  u ekonomskom  razvoju početkom 20. veka, „Važnost  ekonomsko-istorijskih istraživanja  Mije Mirkovića  za  istoriografsku  sintezu (analitička istraživanja)“  u časopisu Istorija 20. veka, br.1-2, 1991, Beograd, st.170 – 180.

[6] Istorijski arhiv Subotica (dalje IAS), F:228.77.1119/1927. U  predlogu redovnog profesora subotičkog Pravnog fakulteta dr Mirka Kosića i vanrednog profesora dr Fedora Nikića Fakultetskom savetu za izbor dr Mije Mirkovića u zvanje docenta, dotaknute su osnovne teze iz disertacije dr Mirkovića. IAS, F:228.77. 1119/1927.

[7]  Istorija bankarstva u Vojvodini, Novi Sad 2001, st. 154.

[8]  Isto, st. 155.

[9]  Isto, st.158.

[10] U 1868. godini zabeleženo je 276 zanatlija. Laslo Mađar, Istorija Subotice do 1918, rukopis.

[11] Iványi István, Szabadka szabad királyi város története I, II, Szabadka, 1886, 1892.

[12] Rukovet 4-5, Subotica 1994, Dušan Jelić, Kratak pregled istorije subotičkih Jevreja i njihovog doprinosa razvoju grada, st. 22.

[13] isto

[14] Smilja Đurović, O uzrocima zaostajanja  Jugoslavije  u  ekonomskom razvoju početkom 20. veka,  Istorija  20.  veka,  god.  IX,  br.  1-2, Beograd 1991, st. 170-175.

[15] Vidi: Avramović Teodor, Privreda Vojvodine od 1918. do 1929/30. godine s obzirom na stanje pre Prvog svetskog rata, Novi  Sad 1965.

[16] Iz govora na svečanoj sednici Senata povodom 15 godina od oslobođenja Subotice.IAS, F:47. Zapisnik Senata 1933. g.

[17] Đurović, nav. delo, st. 2. Po drugim procenama takvom zamenom Prečani su oštećeni čak za 1,4 milijarde dinara. Lazar Vrkatić, Pojam i biće srpske nacije, Novi Sad 2004, st. 344.

[18] Aprovizacija je  vodila poimenične spiskove, radi dodele pomoći u brašnu.  IAS,  F:47.1199.  I 129/1919, XXIII 101/1920.

[19] Cene drugih artikala su decembra 1919. godine bile ovakve: 1 kg slanine 30 k, šunke 40 k, putera 50 k, limun – komad 3 k.

[20] IAS, F:47. XXIII 96/1920.

[21] Nikola Gaćeša, Privreda Vojvodine između dva svetska  rata,  Zbornik za istoriju Matice srpske br.22, Novi Sad 1980, st.84.

[22] Položaj radničke klase, Privredne i socijalne prilike radnika u Vojvodini – Poslovanje Privremene Radničke komore za Vojvodinu u 1926-27. godini, Novi Sad 1927, st. 35.

[23] isto, st. 35.

[24] Primerak tih novina (br. 561, od 30.08.1925.) je sačuvan u predmetu IAS,  F:235.21.685/1925.

[25] isto

[26] IAS, F:47.Zapisnik 1926 3 P.S.

[27] „Subotički glasnik“, br. 11. 14.2.1926, st. 1. članak pod naslovom „Poreski tereti i narodna privreda“.

[28] U članku  u listu „Sloga“, br. 11-12, 18 – 25.3.1922,  st.1. poziva se na bojkot kupovine, kao metod u borbi protiv velikih cena razne luksuzne robe, piva, itd.

[29] IAS, F:47.XII 47/1931

[30] Vidi: Stevan Mačković, Sresko načelstvo Subotica (1934-1941). Ex Pannonia 3-4, Subotica 2000, st. 23-43.

[31] Nosilac te liste bio je dr Vladislav Manojlović.

[32] IAS, sumarni inventar fonda F:86.

[33] Po podacima iz 1941. godine,  bilo je 18.926 gazdinstava, sa 12.504 k.j. poseda, od čega su Mađari

(7.808 posednika) imali u svojim rukama 39.781 k.j, Bunjevci (9.948) – 73.365, Srbi (727) 7.188, Nemci (318) 1.697 i Jevreji (125)  2.934 k.j. Szabadka Palicsfürdő Útmutatója, Szabatka 1944.

[34] IAS, F:47. III 58/1938. Izveštaj  Centralnom  presbirou. Prinosi pšenice po tom izveštaju su  bili  236.960  mtc,  kukuruza u zrnu – 829.949, krompira – 650.800, šećerne repe – 81.000 mtc, itd.

[35] Razgraničenjem Grad je izgubio 17.555 k.j i 11 kv. hvati zemljišta. IAS, F:47. III 620/1939. U predmetu se nalazi i specifikacija toga zemljišta, oranica – 5.176 k.j, vrtova 6 k.j. itd.

[36] IAS, F:47. I 1216/1936.

[37] IAS, F:47. III 654/1927. Po drugim podacima iz kasnijih godina: „Opština grada Subotice imala je svega 44.485 k.jutara zemlje, od ove zemlje pripalo je pod Mađarsku usled razgraničenja 16.300  k.j., palo je pod udar Agrarne reforme 14.417  k.j.  …“ IAS, III 3193/1934. Po gradskim evidencijama iz 1938. godine, od zemalja u vlasništvu grada oduzeto je za potrebe agrarne reforme 21.665 k.j. Isto tako,  od veleposednika je u te svrhe oduzeto 6.000 k.j.

[38] IAS, F:47. I 558/1931.

[39] Koreni, svedočenje vekova, pravni položaj i stanovništvo Subotice 1391-1828, Subotica 1991, st 29.

[40] Po nacionalnom sastavu tada je bilo 30.075 Mađara, 24.189 Bunjevaca, 2.448 Srba, 1.479 Nemaca i 325 Slovaka (Tót).

[41] Te 1890. godine u gradu je bilo 5.708, a na salašima 5.355 kuća. Žombor Sabo, Stepski grad, Subotica 2002, st. 105.

[42] Gašpar Ulmer, Mlinarstvo u Subotici, rukopis, st.2.

[43] Mirko Grlica, Stanovništvo Subotice 1867-1914. godine, Muzeîon, Subotica 2002, st. 213.

[44] Tako 1900. godine ima 39,3% pismenih među rimokatolicima, 75,7% među reformatima, 49,5% među pravoslavnima i 83,4% među Jevrejima.

[45] IAS,F:22 I Prosvetni odeljak 110/1937.

[46] IAS,  F:47.  I  22/1919.

[47] Prethodni rezultati popisa stanovništva u Kraljevini Srba, Hrvata i  Slovenaca  31.januara 1921, Beograd 1924.

[48] IAS,  F:47. Ured gradonačelnika, 853/1931.

[49] IAS, F:57.6135/1938.  i  F:275.50. Tabela o stanju stanovništva.

[50] Subotica je 1910. godine imala 94.610 stanovnika i time  je  tada  bila najveći grad od svih koji će  ući  u  buduću  novu  jugoslovensku državu, pošto je Beograd tada imao 89.876, a Zagreb 79.038 stanovnika.

[51] Dr Mijo Mirković, Industrijska politika, Beograd 1936, st. 61.

[52] Laslo Mađar, Izgradnja železničke pruge Segedin – Subotica ( 1864 – 1869  ), Ex Pannonia 1, Subotica 1996, st. 111- 128.

[53] Već 1870. godine zaživela je železnička veza Subotice sa Segedinom, preko Horgoša, 1882/3. godine izgrađena je pruga Budimpešta – Kelebija – Subotica – Zemun, 1885. Subotica – Baja, 1889. Subotica – Senta i 1908. godine Subotica – Crvenka – Bogojevo.

[54] Kosić, nav. delo,st.176.

[55] IAS, F:235.29.513/1929.

[56] Mađar Laslo, Istorija Subotice do 1918. godine, rukopis.

[57] Kosić, st. 191.

[58] IAS, F:47. 1202. I 93/1920.

[59] IAS, F:235.31.570/1931.

[60] IAS, F:47. I 123/1931.

[61] IAS, F:47. XVI 54/1925.  Grad je do 1925. godine izvršio popravke trotoara i puteva i to: asfaltom na površini od 16.000 m2, bazaltnim kockama – 1.500 m2, lomljenim bazaltnim kamenom – 15.400 m2, i sa običnim lomljenim kamenom 2.800 m2.

[62] IAS, F:47. I 123/1931.

[63] Avramović,  st.  249.

[64] vidi:Stevan Mačković, O radu Rotari kluba u 1936. godini, Rukovet,…

[65] Kosić, st.80-81.

[66] isto.

[67] IAS, F:47. VI 1165/1932. Spisak vlasnika vozila, sa naznačenim tipom i markom vozila, koji  su opterećeni porezom.

[68] Organi vlasti su nekoliko puta sprovodili postupak protiv firme „Hartman i Conen“, navodno zbog bespravnog prevoza robe.

[69] IAS,F:47.1571. 1/934.

[70] IAS, F:47.II  37/1930.

[71] IAS, F:56.5.233/1934.

[72] IAS. F:47. XVI 29/1930.

[73] Đula Seleši, Jezero Palić, Odumiranje i  sanacija,  Subotica  1973, st. 23.

[74] IAS,F:47. 5419/1936.

[75] IAS,F:57.5545/1939.

[76] nav. delo, Istorija bankarstva, st. 276.

[77] Đurović, nav. delo, st. 43-45.

[78] Avramović, nav. delo, st. 148.

[79]Arhiv Vojvodine (dalje AV), F:110.6. Savez industrijalaca Dunavske banovine piše centrali industrijskih korporacija  1924. godine.

[80] Dopis  ministra  trgovine  i  industrije od 29.8.1922. Arhiv Jugoslavije (dalje AJ), F:65.2410.1426

[81] U nekim slučajevima firme su angažovale i neke domaće državljane, tzv. “štromane”, koji su samo formalno bili predstavljani kao vlasnici kapitala, akcija, dok je stvarni vlasnik ostajao neevidentiran.

[82] Kosić, nav. delo, st. 269.

[83] Đurović, nav. delo, st. 39.

[84] Avramović, nav. delo. St. 127.

[85] Smiljana Đurović, Državna intervencija u industriji Jugoslavije ( 1918-1941 ), st.22.

[86] isto, st 24.

[87] IAS, F:57. 4308/1939.

[88] IAS, F:30.174. Imenik  po strukama 1918-1941. Udruženje zanatlija  osnovano je  1886. godine.

[89] AV F:92.2709/1921.

[90] IAS, F:30. 211.1378.

[91] IAS, F:30.211.1704. Rezolucija  zanatlija  grada Subotice 1.XII 1936, povodom proslave ‘’Zanatskog dana’’.

[92] IAS,F:235.18.88/1921.

[93] IAS F:47.I 1587/1933.

[94] IAS, F:47.IV 2808/1936.

[95] IAS, F:57.6135/1938.

[96] IAS, F:235.17. Zapisnik 1923.

[97] AV, F:138, III 2008/1934.

[98] AV, F;126, VIII 7963/1936.

[99] AV,  F:138,  III  2135.

[100] AV, F:138, III 2187

[101]  Sednica Gradskog predstavništva 4.2.1930. IAS, F:47.9. 4 G.P. 795/1930.

[102]  Selimir Ostojić, brigadni đeneral, (Beograd 14.10.1875 – 19.10.1931) gradonačelnik 1929-1931.

[103] IAS,  F:235.30.78/1930. Upotreba tog  termina, koji se do danas izlizao od upotrebe, poprimaće kasnije i krajnje neodgovarajuće, negativne konotacije.

[104] IAS, F:235.25.358/1927.

[105] IAS, F:47.9. 87 G.P.

[106] IAS, F:235.32.112/1931.

[107] IAS,F:235.33. 38/1932.

[108] Posebne komisije su davale ocenu da je  vozilo neupotrebljivo, ako bi opravka koštala više od polovine vrednosti automobila. IAS, F:235.33.688/1931.

[109] IAS, F:235.20.537,623/1924.

[110] IAS,F:235.17.5.

[111] IAS,F:47.5. 3. P.S. 3030/1926.

[112] IAS, F;47.12. 187 G.V. II 1133/1936.

[113] Sigma, nav. delo, st. 10. Ta Radionica je bila osnov za nastanak preduzeća „Sigma“.

[114] Komanda kasarne izašla je u susret organizatorima, ustupiviši deo svojih objekata, a oni su se obavezali da će za vreme njenog održavanja svim vojnicima davati po 1 lit. vina. IAS, F:47. Gr. 690/1925.

[115] IAS,  F:51.83.1. Sačuvana je prepiska vezana za organizovanje tog sajma, od 1933 -1938.

[116] Kosta Petrović, Subotica i kupalište Palić,Subotica 1928, st.73.

[117] IAS, F:235. Sumarni inventar. Osnovano je 5.11.1899. godine kao Udruženje trgovaca, tvorničara i velikih obrtnika – industrijalaca  iz Subotice i Bač-Bodoške županije ( „A szabadkai és  Bács-Bodrogh  megyei kereskedök,  gyárosok  és nagyiparosok térsulotánakczime Szabadkai kerskedelmi egyesület“).

[118] „Jugoslovenski Lloyd“  je osnovan 19.9.1920. godine. Imao je 116  osnivača,  gotovo  svih  slovenske nacionalnosti. Predsednik mu je bio Miloš Gavanski, a Mirko Stipić i Marko Jurić, potpredsednici. IAS,  F:235.17.

[119] Aleksandar Rajčić  (1884 – 1926). Javlja se i kao  urednik “Nevena” i “Danice”, funkcioner u upravi banaka, gradski finansijski senator.

[120] Milan Damjanović je bio i član Proširenog Senata. Kada je  preminuo  1927. godine, „Lloyd“ je organizovao i poseban  skup i sakupljanje priloga za  njegovu  udovicu.  IAS, F:235.27.277/1928.

[121] IAS, F:235.27.286/1928.

[122] IAS, F:235.27.306/1927.

[123] IAS,F:51

[124] IAS,F:56

[125] IAS, F:56.4.

[126] IAS, F:56.14.1/1945.

[127] Dr Mirko Kosić ( Vel. Kikinda 1892 – ? ), profesor subotičkog Pravnog fakulteta, sociolog, pokretač i saradnik nekoliko listova i časopisa. vidi:  dr Dušan Popov, Srpska štampa u Vojvodini 1918-1941, Novi Sad 1983.  Supruga  mu  je bila subotičanka Serena Piuković.

[128] IAS, F:235.22.859/1925.

[129] O posvećenosti i upućenosti inž. Koste Petrovića u masoneriju, govori i to što je on  napisao, a lože „Stvaranje“ i „Stella polaris“ objavile 1933. godine, njegovo delo – Sistemi masonerije. Knjižicu je štampala Gradska štamparija i knjigoveznica Subotica.

[130] On je autor i knjižice o istoriji i radu subotičkih masona – „Alkotás“ – „Stvaranje“ t. és t. szak. páholy alakulásának és müködásánek törtenete 1909 – 1934″, koju je izdala subotička masonska loža „Alkotás“ – „Stvaranje“,  1935. godine.

[131] Nenezić, nav. delo,st. 584 – 587.  Dati  su poimenični spiskovi članova loža. U loži „Sjeverna zvijezda“ ih je pobrojano 45, a u loži „Stvaranje“ 95. Pojedinci su prelazili iz jedne lože u drugu.

[132] Klub je po rotarijanskim pravilima zaživeo, registrovao se tek 1930. godine.

[133] Vidi: 135 godina organizovanog lovstva u Subotici, u dosluhu s prirodom, Subotica 2003. U 1934. godini u Subotici je bilo 834 izdatih dozvola za nošenje oružja. Pored lovačkog naoružanja industrijalci su posedovali i lično oružje – pištolje i revolvere. Tako Vilim Konen Matija ima dozvolu za pušku od 16 mm, Gonda Alfred za revolver od 6,35 mm, dr Litman Sigmund za revolver od 6,35 mm, (a i „Zorka“ je imala 2 revolvera), Arpad Huter  za revolver od 6,35 mm, Julije Huter za revolver od 6,35 mm, Mirko Hiter za revolver od 6,35 mm, Josip Ruf  za revolver  od 6,35 mm, Aleksandar Lenard za revolver od 6,35 mm, Marcel Kop za revolver od 6,35 mm, Mirko Jakobčić za  2 puške i revolver, Aleksandar Rosenfeld Aleksandar za revolver od 6,35 mm.IAS, F:47. I 3641/1934.

[134] Tatjana Segedinčev, Automobilski klub Subotica 1925-1945, Ex Pannonia 5-6-7, Subotica 2003, st. 32-46.

[135] IAS, F:235.21.348/1925.

[136] IAS, F:235. 35. Geza Klajn, koji je vodio firmu sa razgranatom delatnošću, od trgovine osnovnim prehrambenim proizvodima, preko proizvodnje i prodaje boja, lakova i benzina, do zastupanja “Forda”,  imao je u 1930. godišnji  promet  3 miliona dinara. Tada je zapošljavao  10 radnika.

[137] IAS, F:235.33.621/1931.

[138] IAS, F:56.5.220/1934.

[139] isto

[140] IAS, F:235.26.74/1928. Bilo je 5 takvih ureda u Vojvodini.

[141] IAS. F:56.7.  387/1936.

[142] IAS,F:56.9.449/1937.

[143] Dragutin Gingold, vlasnik firme „Adin, tvornica končanih dugmadi“. vidi: Prehrambena industrija.

[144] IAS, F:56.7.170/1936.

[145] IAS, F:47. II 112/1920.

[146] IAS, F:47. II 4656/1938. Plac za te namene Grad je ustupio besplatno.

[147] Podružnica Javne berze rada u Subotici je tako tokom 1933. godine izdala 2.138 ručkova, i obezbedila u Radničkom azilu 3.349 dana prenoćišta. IAS, F:47. IV 257/1934.

[148] isto.

[149] AV, F:126, VIII, 323/1941.

[150] AV, F;126, VIII 31 540/1940.

[151] IAS, F:56.11.310/1939.

[152] Tatjana Segedinčev, Automobilski klub Subotica 1925-1945, Ex Pannonia 5-6-7, Subotica 2003, st. 32-46.

[153]  “Podaci popisa iz 1931. godine govore da je 76,4% celokupnog stanovništva nastavljalo da živi u istoj opštini u kojoj se i rodilo, 83,4% u istom srezu, 92,4% u istoj banovini.” Dimić, nav.delo,I, st. 56.

[154] „Neven“   10.09.1919, Čifutski kapitalizam, st.2. vidi: Jevrejski istorijski muzej- Beograd, Zbornik 5.

[155] Jevrejski istorijski muzej- Beograd, Zbornik 5, Jelić, Kratak pregled istorije subotičkih Jevreja i njihovog doprinosa razvoju grada, st. 137.

[156] isto

[157] IAS, F:68. VI 3550/1953.

DIPLOMA SLOBODNOG KRALJEVSKOG GRADA MARIA THERESIOPOLIS OD 1779. GODINE

DIPLOMA SLOBODNOG KRALJEVSKOG GRADA

MARIA THERESIOPOLIS OD 1779. GODINE

Subotica do dobivanja statusa slobodnog kraljevskog grada

Smatra se da je grad koji danas zovemo Suboticom osnovao nakon tatarske najezde (1241) ugarski kralj Bela IV, naselivši slobodne kraljevske jobađe,[1] od kojih potječe i ime grada – Szabadka (naselje slobodnih ljudi), ali pouzdanih podataka o osnivanju grada jednostavno nema. Prvi put se u povijesnim izvorima spominje 1391. prilikom suđenja izvjesnom prestupniku iz Zabatke.[2]

diploma

Diploma, 1743.

Naselje je imalo privilegiran položaj (libera villa regia) jer jedan izvor iz 1429. njegove stanovnike naziva kraljevskim doseljenicima i stanovnicima (hospites et incolae regales). Do 1439. bio je kraljevski domen, kada je kao sajmište (oppidum) dano u zalog znamenitom Jánosu Hunyadiju,[3] te je jedno vrijeme gradom vladala porodica Hunyadi. Od tada pa do turskih osvajanja Zabatkom su vladale vlastelinske porodice Hunyadi, Szilágyi, Pongrácz, Korvin i Török, osim u dva navrata kada se zbog nepostojanja nasljednika aktualnih vlasnika nalazilo neposredno u rukama mađarskih kraljeva. Tvrđava je izgrađena 1470. pa se naselja kasnije i tako naziva: arx (1501) i castrum (1504). U vrijeme anarhije nakon Mohačke bitke subotička tvrđava je oko godinu dana (1526-27) bila sjedište samozvanog cara Jovana (Joanis).4[4]

Car

spomenik podignut 1927.

 

Pad tvrđave pod tursku vlast najvjerojatnije se dogodio u vrijeme osvajanja Segedina 1542. U tursko doba bila je sjedište subotičke nahije i kadiluka, koji su bili dio Segedinskoga sandžaka. U turskom sustavu naseljenih mjesta najprije je imala status tvrđave (kale), a kasnije palanke. U ovome se razdoblju ime grada javlja i kao Subotica, što je nesumnjivo u svezi s mađarskim izvornikom, budući da su oba naziva samoglasnici ostali isti, a u oba jezika riječ završava deminutivnim nastavkom.5[5]

Iz slabije utvrđene Subotice turska posada se vjerojatno povukla ubrzo poslije pada Segedina (listopada 1686). Po dolasku austrijske vojske u Subotici je, kao i u čitavoj Bačkoj, bila uspostavljena Vojna granica u cilju sprječavanja turskih napada. Kako su Turci do zaključenja Karlovačkoga mira (1699) u više navrata povremeno pustošili po Bačkoj, izgleda da su jedno vrijeme boravili i u subotičkoj tvrđavi. Malobrojno slavensko katoličko i pravoslavno stanovništvo (Hrvati i Srbi) koje je u gradu i okolici boravilo za za turske vladavine, uvećano je doseljavanjem graničara i njihovih porodica na okolne pustare, u tvrđavu i podgrađe, ali se kolonizacijski procesi ne mogu precizno rekonstruirati.[6] Suboticu i okolicu karakterizirali je prepletanje nadležnosti Dvorskoga ratnog vijeća i komorsko-županijske vlasti, te težnje restauriranih Bačke i Bodroške županije da vrše isključivu jurisdikciju na oslobođenim područjima. Spor je riješen tako što je Subotica 1702. uključena u Potisku vojnu granicu čije je sjedište bilo u Segedinu.

1747_Subotica_Kaysser A4_nemamo original

Kaysserova karta, 1747.