MATIJA EVETOVIĆ KAO PARADIGMA POLOŽAJA BUNJEVAČKIH HRVATA U SUBOTICI

Objavljeno: Matija Evetović kao paradigma položaja Bunjevaca Hrvata u Subotici, Klasje naših ravni, 3 – 4, Subotica 2009, str. 105 -110.

MATIJA EVETOVIĆ KAO PARADIGMA POLOŽAJA BUNJEVAČKIH HRVATA U SUBOTICI

U prvoj polovici XX stoljeća zapaže sa da je svetovna inteligencija kod Bunjevaca vrlo malobrojna. Time je za bunjevačku zajednicu, značaj svakog pojedinačnog uspješnog društvenog, javnog, kulturnog djelatnika još veći. Takvo stanje bilo je odraz i posljedica niza zatečenih; političko – povijesnih i socijalno – antropoloških okolnosti. Ličnost dr. Matije /Maće/ Evetovića, nećaka Ivana Evetovića- svećenika i pisca, njegova bogata i raznovsrsna javna djelatnost, kao nastavnika, književnika, istraživača, političara, funkcionera, vrlo je  dobar primjer koji zorno svjedoči  dometima ali i o problemima i teškoćama sa kojima su se susretali svi Bunjevci koji su odabrali i uspjeli da se obrazuju i školuju na visokoj razini te nakon toga da djeluju i ostave bogate prinose u svojim oblastima. Kroz njegovu sudbinu kao da se zrcali i cjelokupan položaj Bunjevaca u tom periodu.

Bunjevacke novine, Marko Juric, 4 3 1927

Bunjevačke Novine, 04.03.1927.

Evetović je bio izuzetno bogate biografije, i vremena su bila takva, kada je mnogo toga moglo da stane u jedan ljudski život. Živjeo je, bio svjedokom i učesnikom, u burnim prijelomnim godinama 1918. godine kada se iz jednog carstva ulazilo u novu južnoslavensku državu, zatim kratkotrajnom periodu tzv građanske buržoaske demokracije, mada bi se taj dio mogao nazvati i periodom centralističke, beogradske, prosrpske  hegemonije, koja je potrajala 23 godine, pa ratnom okupacionom periodu kada Mađari vraćaju ono što su porazom u ratu, te odlukama sila pobjednica  i Trianonom izgubili, i na kraju u uspostavljanju nove socijalstičke države zasnovane, bar tako se smatralo – na napredenim principima, ali sprovođene revolucionarnim metodama.

Biskup Budanovic, ilust. iz Danice

Što se Bunjevaca tiče, u Monarhiji su imali minimalna prava i mogućnosti ispoljavanja nacionalnog identiteta, pošto su utjecaji i dometi mađarizacije bili snažni i na njih djelovali sa velikom učinkovitošću. Time su važniji svi buditelji i njegovatelji nacionalnog osjećaja, jezika, samosvojsnosti. Od 1918. godine Bunjevci su izloženi drugim opasnostima, njišu se čas bliže Beogradu, kao kod događaja vezanih za sam čin ulaska u Kraljevinu Srbiju i prvih poratnih godina, do 1924 /25.  kada se jasno razvija i uočava politička ali i šira društvena svijest koja ih približava Zagrebu. Na političkom polju to se očituje i prati prvo kroz približavanja beogradskom režimi i Radikalnoj stranci, a zatim otklonu od takve politike i pristajanju ka liniji koju sprovodi nasnažnija oporbema stranka HSS-u.

U nekoliko točaka – teza može se pratiti ono što čini upravo  sudbinu dr. Matije /Maće/ Evetovića paradigmatičnom za Bunjevce Hrvate toga perioda.

Bunjevci okoline gravitiraju Subotici

Od polovice 18. stoljeća i početaka izrastanja Subotice u gradsko središte koje je obuhvatalo i 12 okolnih pustara razumljiva je bila upućenost Bunjevaca sa tih naselja, ali isto tako i sa šireg područja, na grad kao administrativno politički centar. Sa jačanjem i snaženjem Subotice kao grada[1], snaži i njegova privlačna snaga za sve doseljenike, a naročito Bunjevce. Po  zadnjem  popisu   u  okviru   Austrougarske   države  1910. godine, može se indirektnim putem doći do podataka da je Bunjevaca  bilo 33 208, dok je broj Mađara  54 626,  Srba 3 371 itd. Ukupan  broj stanovnika  grada  Subotice  je  tada iznosio 92 232.[2]  Po podatcima gradskog Senata iz 1919[3],  dobivenim  na osnovu lokalnog  popisa te godine, vršenog za potrebe  mirovne  konferencije u Parizu, broj Bunjevaca  je  izuzetno  povećan,  i iznosio je 65 135, Srba je bilo 8 737, a Mađara   19 870 od ukupno 101  286.

Matija Evetović je rođen  1894. godine u mjestu Bački Aljmaš /Bácsolmás/ (danas u Madžarskoj) od oca  Dominika Evetović i mati Veronike. Obitelj Evetović koja je generacijama unazad živjela tamo, napušta Bački Aljmaš i doseljava u Suboticu 1899. godine. Dominik je dobio zaposlenje kao sudski poslužitelj, a Matija počinje pohađati pučku školu.

800px-Bacs-Bodrog_county_map

Reakcije i otpori  na utjecaje mađarizacije kroz škole

Zbog niza faktora  među subotičkim Bunjevcima je vladala velika nepismenost.[4] Pošto se nisu uspjeli izboriti za osnovne škole na materinskom jeziku, i pošto su masovno izbjegavali pohađanje mađarskih državnih škola  koje su bile najjače oruđe u procesu mađarizacije, može se reći da je njihov nacionalni identitet sačuvan izuzjetno skupo – ogromnim brojem nepismenih ili tek djelomice obrazovanih. To se najviše očitovalo kod staleža zemljodilaca. Za onaj dio Bunjevaca, kome su pripadali i Matiji roditelji, činovnički i srednji stalež, slanje djece u školu je ipak bilo neupitno.

Evetović u školskoj 1909/10. godini kao učenik šestog razreda subotičke Gradske mađarske više gimnazije biva isključen iz te škole. O tome svjedoči upis u dnevnik: „Sablažnjava svoje školske drugove svojim nepatriotskim izjavama, te se zbog toga 16. ožujka 1910. po nalogu školskog savjeta odstranjuje.“ . Ili njegovim riječima: „Za svete narodne ideje ja sam postradao, kada su me g. 1910. izbacili iz subotičke gimnazije, jer je u mojim grudima slavensko srce bilo.“

Od 52 učenika u njegovom odeljenju, po vjeroispovjesti bilo je 34 rimokatolika, 2 pravoslavna, 12 izarelita i 4 reformata. Sudeći po prezimenima bilo je samo 4 Bunjevca –Hrvata: Evetović, Milašin, Orčić, Rukavina[5]. Školovanje nastavlja u gimnaziji u Travniku gdje svršava sedmi i osmi razred s maturom. Rat je presjekao mladost toj generaciji.  I on je mobilizaran 1914. i ostaće u vojsci sve do 1919. Ranjen je i nakn rata imao je status invalida sa svim povlasticama.

 

Visoko školovanje u Zagrebu

Za one mlade koji su imali mogućnosti da nastave školovanje na visokim školama i fakultetima, najčešća su bila samo dva puta, ili ka Budimpešti ili Zagrebu. Broj bunjevačke omladine na školovanju u Zagrebu  nikada nije bio sam po sebi veliki, no u relacijama da su oni predstavljali upravo sam vrh piramide obrazovanih Bunjevaca, a koja je kako smo rekli nije bila široka, njihov značaj i utjecaj na oblikovanje društvenog života i nacionalne svjesti kod Bunjevaca je bio nesrazmjerno velik.

Matija je studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu svršio 1921. godine, a već 1923. godine je isto tamo i obranio doktorsku disertaciju. Kao da je samorazumljivo što i njegova djeca[6], slijede taj put. A taj dugi niz odlazaka na studije u Hrvatsku, pratimo kod naših mladih generacija, do dan danas.

Dvije su međusobno povezane točke, čak kao uzročnoposljedične:

Prorežimsko političko djelovanje  i  rad u gradskoj/državnoj administraciji

Kao što se u periodu Monarhije pojedinac sa ovih prostora, a osobito ako je drugog etniciteta, nije mogao uspinjati na društvenoj ljestvici bez prihvatanja vladajuće mađarske ideologije, a zatim i vladajućih političkih opcija, isti model važio je i u novoj državnoj tvorevini pod vladarskim žezlom Karađorđevića. Samo i isključivo kao rezultantu takvih oblika djelovanja Bunjevaca, imali smo niz ličnosti na najvišim pozicijama, gradonačelnika, župana, kapetana…

I Evetović je u jednom periodu bio član režimske Narodne radikalne stranke. Zahvaljući tome, na upražnjeno mjesto subotičkog zamjenika gradonačelnika postavljen je 1926. i obavljaće tu dužnost do polovice 1927. godine. Trudio da pomiri katoličanstvo Bunjevaca sa naturenim radikalstvom. Sudjelovao je u kreiranju parole u radićevskom stilu “VIRA /Vjera/ u Boga i radikalska sloga”.

15 g. Zapisnik 47.11

Zapisnik F:47.11.

5, F68. VI 3629.1951

Matijina molba, 1951.

 

Rad u gradskim/državnim ustanovama i administraciji

Kod Bunjevaca je sloj građanstva bio relativno tanak i slab. Malo je bilo trgovaca, vlasnika manufaktura – fabrikanata, industrijalaca, slobodnih profesija, ljekara ili odvjetnika.[7] Tako njihova zastupljenost u ukupnom broju subotičkih odvjetnika, lekara, inženjera, arhitekata, veterinara, nije prelazila  10%.  Po podacima za 1927. godinu[8], od 74 odvjetnika,  Bunjevaca je bilo samo 6. Slična je situacija bila i u lekarskom staležu, od 74 lekara, bilo ih je samo 7.  Time je mogućnost za mlade školovane ljude – Bunjevce, da se korica kruha dobije od rada u ustanovama i administraciji vezanoj za vlast bila gotovo  nametnuta, pa je  za ogromnu većinu od njih rad u državnoj ili gradskoj administraciji, školi, željeznici ili carini je bio cilj, ali i gotovo jedina mogućnost solidne egzistencije.

Tim putom je išao i Matija. On se kao svršeni filozof 1920. godine  „imenuje za privremenog nastavnika srpsko-hrvatskog jezika i filozofije u subotičku gradsku bunjevačku veliku gimnaziju“[9]. Napredovao je i postao i direktorom Ženske realne Gimnazije 1926. godine. Nakon  kratkotrajne političke funkcionarske karijere, ne vraća se u obrazovanje, nego postaje pročelnik u gradskoj upravi.

Dvojnost o nacionalnom identitetu / prilagođavanje vladajućem okruženju

Danas se već mogu pronači  vrlo temeljito i opširno razrađene teorijske studije o pitanjima identiteta. Isto tako i one, iz oblasti historiografije, sociologije i  drugih grana društvenih znanosti koje tretiraju temu nacionalnog identiteta Bunjevaca. Jasno je da to nije trajna, okamenjena kategorija, već se mijenja u vremenu, podliježući vanjskim utjecajima i u sudejstvu sa njima rezultira na određen način.  Tako se kod Bunjevaca počev od doba naseljavanja u ove krajeve otvara opcija mađarizacije, koja se od 1918. zamjenjuje pokušajima da oni i dalje ostanu vezani samo za  etnicitet i njegov ekvivalent u bunjevačkom imenu, bez razvijanja i isticanja hrvatske nacionalne svijesti. Bunjevačko ime je vrlo uspješno opstajalo i traje do danas, na razini etničke pripadnosti, ali kada je bilo pitanje koje nacionalne atribute ono nosi, razlikovali su se odgovori u pojedinim historijskim razdobljima.  I nakon 1918. godine, ulaskom u srpski imperium,  oni Bunjevci koji nisu mađarizirani, imali su samo dvije mogućnosti; da ostanu samo uz bunjevačko ime i sve one osobenosti koje ono znači ili da ga ostave u osnovi a na njega nadograde i usvoje ono šire, nacionalno – hrvatsko, sa značajkama koje to nosi.

Primjer Matije Evetovića, visokog intelektualca školovanog u Zagrebu, koji tražeći uvjerenje o zavičajnosti 1929. godine, svojeručno piše gradskim vlastima:„Vere sam Rimo Katoličke, a narodnosti srpsko-hrvatske (Bunjevac)“ zorno na tom malenom primjeru svjedoči o poteškoćama kod opredeljivanja, izjašnjavanja svakoga pojednica bunjevačkog roda,  istodobno i tendencijama, nejasnoćama koje su sustavno plasirane i širene da bi zamaglile  njihovo pravo viđenje pripadnosti, a time i o  pritiscima kojima su pripadnici bunjevačkog etnosa bili izloženi.

proslava, F47,IV.5316.1933

F:47.5316/1933 Program proslave

Otklon ka prohrvatskim opcijama s početkom tridesetih godina

Mada su se vjetrovi hrvatštine počeli snažnije osjećati od početka tridesetih godina, njihovo narastanje se bilježi tek od druge polovine te dekade[10].  U tom periodu ta pobjeda hrvatske narodne misli  ima “biljeg novog narodnog i kulturnog preporoda bačkih Hrvata, koji je možda sasvim ravan onom prvom, Antunovićevom preporodu.”[11] To se očitovalo na širokom društvenom planu, kako političkom tako i kulturnom. Snažila je područna  organizacija HSS-a, česte su bile posjete funkcionera iz Hrvatske,  jačalo je djelovanja niza subotičkih udruga,  koje su okupljale Bunjevce Hrvate, izuzjetno su masovne i posećene manifestacije koje organiziraju protagonisti i nositelji ideja pune afirmacije nacionalne svijeti Bunjevaca, kako one u Subotici tako i one priređivane u Zagrebu[12]. Kulminacija tog plimnog talasa dostiže se potpisivanjem sporazuma o stvaranju Banovine Hrvatske 26.8.1939. Kod bačkih Hrvata i pored elemenata trijumfa i zadovoljstva postignutim,  ostaće okus nazadovoljstva i žala za propuštenom mogućnošću da i oni budu uključeni u novu Banovinu.  U okruženju kada započinje sukob koji izrasta u svjetski rat, i nije bilo prilika da se učini mnogo više.

Kao i kod mnogih drugih subotičkih javnih ličnosti, to se sve jasnije opaža i kod Matije. I on se angažira u društvenim krugovima sa jasnom hrvatskom odrednicom. Promjena njegovog stava se očituje i kada 1940. godine odgovara na upit Šime Lulića, zagrebačkog stanovnika, koji je molio za dostavu podataka o obitelji Lulić, „Vjere su rimokatoličke, a po narodnosti Hrvati, s plemenskim obilježima Bunjevci.“

Nastupajući ratni vihor utjecaće na cjelokupni život na ovim prostorima.

I Matiju kao mnoge druge Bunjevce,  iz  gradske službe nova mađarska vlast udaljava. On biva „otpušten zbog nacionalnih razloga“ 13.04.1941. godine.

Neravnopravni tretman i od komunističkih vlasti

U novonastalim okolnostima nakon rata i uspostave novih vlasti, našavši se izvan hrvatske matice, u Autonomnoj pokrajini Vojvodini, Bunjevci su prvo dočekali odluku  da ih pokrajinski izvršni organ GNOO Vojvodine okružnicom od 14.5.1945.[13] prizna Hrvatima, t.j. birokratski kruto natjera sve administrativne organe da ih svugdje upisuju isključivo upravo tako. No, ubrzo će doći do razočarenja, ono što je trebalo biti zajamčeno i njima kao pripadnicima državotvornog naroda, nije se poštivalo i njihova nadanja da će od tada biti ravnopravni sa Srbima rasprsnuće se kao mjehur sapunice. Progoni intelektualaca iz subotičke hrvatske zajednice započeti u jesen 1947., najočitije se pokazivali u kom smjeru se vodi politika prema Bunjevcima Hrvatima. U cjelini, nakon kratkotrajnog uzleta očekivanja da će i bački Hrvati dočekati doba da budu ravnopravno tretirani, dolazi do sustavnog zatiranja svega  hrvatskog.[14]

Nakon rata Matija Evetović – jeste da je bio postavljen za direktora Gimnazije, a nakon toga upućen na rad u Gradskom muzeju,  no komunistučke vlasti imaju velike reserve prema njemu, što se jasno vidi u njegovoj karakteristici iz 1945. godine gdje stoji: “Politički apsolutno nepouzdan i prisno vezan  s klerikalcima.”

Upravo u tim uvjetima, nije se moglo ni očekivati da njegovo kapitalno djelo, rukopis “Kulturna povijest bunjevačko-šokačkih Hrvata” djelo koje po svom obujmu i obuhvatu spada među najznačajnije radove o Hrvatima u Podunavlju, a koje je nastalo još prije rata[15], bude tiskano i dostupno široj javnosti.[16]

U mirovinu zasluženu Matija odlazi 1953. godine.

Matija Evetović preminuo je i sahranjen u Subotici 2.7.1972. godine.

Progoni i šikaniranja “hrvatskih nacionalista” bjesneli su i na sjeveru Bačke.

 

10653 - Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata - Matija Evetović

Stevan Mačković, prof. povijesti

[1] Tako je Szabadka (Subotica)  1787. sa 20 708 stanovnika bila 6. grad po veličini, a 1857. sa 53 449 već treći, da bi to mjesto – trećeg grada po veličini u Ugarskoj  zadržala sve do raspada Monarhije. Karakteristika Subotice je i da je polovica stanovništva bila u užem gradu a druga na okolnim naseljima i salašima.

[2] Milan Dubajić, Radnički pokret u Subotici od kraja  1918 – 1921, god., Subotica, 1966, st.8.

[3] Historijski  arhiv Subotica, dalje HAS, F:47. I 22/1919

[4] U 1900. među ukupnim stanovništvom Subotice bilo je 57,7 % nepismenih. vidi: Mirko Grlica, Stanovnišvo Subotice 1867-1914. godine, Museîon 1, Subotica 2001, st. 213.

[5] HAS, F:19.80.1909/10

[6] Sa suprugom Jelenom Kulešević imali su troje djece: Ružicu (Subotica 4.09.1926.), Miroljuba (Subotica 23.09.1929.) i Mirjanu (Subotica 16.01.1934.). Svo troje pohađa Univerzitet u Zagrebu, Miroljub postaje liječnik, Mirjana profesor.

[7] Po popisu od 1900. godine od zanatsvta i industrije živjelo je 12,39% od ukupnog stanovništva, od poljoprivrede 58,86%, od trgovine 4,55%, a od slobodnih zanimanja 4,65%. vidi: Mirko Grlica, Stanovništvo Subotice 1867-1914. godine, Museĩon br. 1, Subotica, 2001, st. 203-217. U bunjevačkoj populaciji samo je procenat lica koji žive od poljoprivrede veći od prosjeka, a svi ostali parametri su ispod.

[8] Kosta Petrović, Subotica i kupalište Palić, Subotica 1927, st. 63-69.

[9] HAS, F:47. II 95.1920

[10] Na političkoj razini, jedan od najboljih rezultata na nivou cijele zemlje, ali ne i pobjedu, pored raznih pritisaka, pa i falsifikovanja, opozicija – koalicija pod imenom Udružena opozicija, koju su sačinjavali uz SDK, sbrbijanske opozicione partije, demokrate i zemljloradnici i Jugoslovenska muslimanska organizacija,  ostvaruje na izborima 5. svibnja 1935. godine. Mačekovo prihvatanje suradnje sa tim strankama, jasno je signaliziralo oprijedeljenje njegove stranke, da izlaz iz narasle krize traži u jugoslavenskim okvirima, a ne u separatizmu.Mada oporbi taj rezultat od dobijenih  1 076 345 glasova , to jest 38% od ukupnog broja izašlih glasča, nije omogućavao dolazak na vlast, režim je bio ozbiljno uzdrman i prinuđen da započne sa prilagođavanjima, koja će u konačnici dovesti i do korigovanja ugla gledanja na inicijative iz Zagreba, vezane za rješavanje tzv. Hrvatskog pitanja. Pobjeda je odnešena u subotičkoj izbornoj jedinici. Bilo je ukupno 32 475 upisanih birača, a od toga je glasalo 17 941. Za listu dr Mačeka, čiji je nosilac bio  Josip Vuković Đido bilo je  9 818  glasova ili 54,72% pa je on i izbaran za narodnog poslanika.  Protukandidat dr Mirko Ivković Ivandekić dobio je 2019 (11,25%) a lista Dimitrija Ljotića, čiji je kandidat bio Franjo Poljaković samo 0,32%. Glasovanje je, kao i u svim međuratnim izborima,  bilo javno, pa je gradonačelnik zahtjevao da delovođe biračkih spiskova dostave spisak za koga su glasali pojedini birači.[10] Ipak, Đido, nije sjedio u skupštinskim klupama. Vođstvo HSS, odnosno SDK, donijelo je odluku da zbog izbornih prijevara, bojkotira Parlament.

[11] Marko Čović, Aleksandar Kokić, Bunjevci i Šokci, Narodna borba Bunjevaca i Šokaca, Zagreb 1939, st. 10.

[12] vidi: Mario Bara, Drugi narodni preporod bačkih Hrvata, Zagreb 2006 /dipl. rad; Somborska deklaracija i njezino značenje za bačke Hrvate, Časopis za suvremenu povijest, br. 3, Zagreb 2006, st 779-793; Naco zelić, Hrvatsko proljeće bačkih Hrvata, Subotica 2009; Stevan Mačković, Proslava 250. obljetnice doseljavanja veće skupine Bunjevaca (1686-1936), Hrvatska revija, 3, Zagreb 2005, st. 44-53

[13] HAS, F:70.14157/1945.

[14] Zelić, nav. djelo

[15] Pisanje svog najobimnijeg djela Evetović je priveo kraju 1940. godine kada je javnost potpuno zaokupljena žestokim obračunima na domaćoj političkoj sceni i izvjesnošću uplitanja i ovog podneblja u ratni vrtlog koji je do tada već zahvatio značajan dio europskog kontinenta.

[16] Trebalo je da prođe više od šest desetljeća da on napokon ugleda svjetlo dana u časopisu Klasje naših ravni.

Advertisements

MATIJA EVETOVIĆ (crtice kronologije)

10653 - Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata - Matija Evetović

MATIJA EVETOVIĆ (crtice kronologije)

Školovanje:

1914-1919                              u vojsci

26.10.1914. –  9.01.1919.        u vojsci

10.01.1919.- 18.06.1920.        polaže ispite na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

1920. kao prva generacija upisuje Pravni fakultet u Subotici, 1928. položio VI semestar, nije diplomirao.

F 228 29 Matija Evetovic

F 228.29 Glavna knjiga studenata

u literaturi se navodi da je doktorirao 31.01.1923. u Zagrebu 

http://www.hrvatskarijec.rs/vest/A8146/KRONOLOGIJA-od-29-lipnja-do-5-srpnja/

http://govori.tripod.com/evetovic_bunjevci_sokci.htm

https://hr.wikipedia.org/wiki/Matija_Evetovi%C4%87

Posao

18.6. 1920.-12.11.1923.   /  u gradskoj službi kao gimnazijski profesor

24.09.1920.    / postavljen na mjesto počasnog knjižničara Gradske knjižnice

13.11.1923. -14.1.1925.   /  privatna služba, činovnik kod osiguravajućeg društva “Triglav” podružnice u Subotici

1926.    / Direktor Ženske gimnazije

15.01.1925.-12.04.1941.  / u gradskoj, t.j. državnoj službi[1]

15.01.1925.-22.03.1926.   /      ??

23.03.1926.-20.04.1927.  / podgradonačelnik / Gradonačelnik Dragoslav Đorđević, XI.I 1926 dr. Dragutin Stipić postavljen za velikog  župana

1926.   / tajnik u  „Bunjevačkoj prosvetnoj Matici“ (predsjednik je bio „radikalski harambaša“ Marko Jurić)

1926.-1928.   / jedno vrijeme dogradonačelnik Subotice

1926. / zamjenik predsjednika „Zemljodilske kasine“

1927.   / napustio školu i posvetio se politici, piše za “Subotičke novine” uređuje taj list i vodi jednu struju radikala  (Vlada Velje Vukićevića)

1928, rujan   / vodi privatne tečajeve srpskohrvatskog jezika

1933.    / sa mjesta šefa  trošarine  prelazi  za  šefa  kulturno  socijalnog odeljenja, 

1933. – 12. travnja 1941.  /savjetnik Kulturno-socijalnog odjela Subotice

1936. / u Upravi kupališta  Palić, pošto su gradske vlasti odredile sledeće ličnosti: Josipa  Poljakovića, gradskog savetnika, dr Matiju Evetovića, gradskog  savjetnika, inž.  Stipana Đurića i inž. Vasu Stefanovića, gradske  službenike.

13.04.1941.-12.10.1944. / bez službe, „otpušten zbog nacionalnih razloga“[2]

12.10.1944.- 1947.   / direktor Gimnazije     

5, F68. VI 3629.1951  

12.10.1944.-12.08.1952. / direktor Gimnazije i profesor Imenovan je ravnateljem muške gimnazije u Subotici,

20.01.1948. godine / pročelnik je Gradskog muzeja, potpuno predan uspostavi novoosnovane institucije u kulturi grada

1953, siječanj /  mirovina

18.09.1953. / Rješenjem NO grada Subotice odobrava mu se držanje honorarnih časova srpskohrvatskog jezika i matematike  u „Radničkoj gimnaziji“

 


[1]parlamentarni izbori 1925. godine, koji su  zabeleženi po raznim radikalskim nasiljima u Vojvodini pa i u Subotici.Moglo se  glasati samo uz  posebne  legitimacije, koje  mnogi  nisu  dobili  na  vreme, glasačka mesta  su  bila  udaljena,  itd.

[2] To navodi on sam u dopisu Izvršnom odboru GNO u cilju reguliranja mirovinskog staža. HAS, F:68.2155/1952

4 x Subotica i njena istorija (wordpress)

https://historysubotica.wordpress.com/

https://subotickaistorija.wordpress.com/

https://suistorijablog.wordpress.com/

https://suistorija.wordpress.com/

kivagott

korice-20-final

  1. Karte za BLATNU KUPKU na Paliću, 1938
  2. Mačkovići svi i svuda
  3. Promocija
  4. Vodotoranj na Paralelnom putu
  5. Predizborna atmosfera…
  6. Bunjevački…
  7. Plan za podizanje rk. katedrale u Beogradu
  8. Lányi Ernő (Erne Lanji) i njegova molba za tromesečni boravak sina u Subotici
  9. Promocija knjige dr Lajoša Hovanja „Sliv jezera Palić“
  10. Bombardovana Subotica, 1944.
  11. DOPRINOS SUBOTIČKIH LEKARA – JEVREJA ZDRAVSTVENOJ SLUŽBI GRADA TOKOM XIX I XX VEKA
  12. Pečati (nekih) subotičkih privrednika, 1918-1941
  13. Urania,radnja za proizvodnju igračaka
  14. Facebook stranica Istorijskog arhiva Subotica
  15. Staniša Neorčić (1868-1926)
  16. Školske prilike, 1918-1941
  17. Subotica 1918-1941, osnovni parametric
  18. Molba Lifka Aleksandra radi prijema u državljanstvo Kraljevine Jugoslavije
  19. Zavičajnost Josipa Rufa
  20. Izveštaj sreskog načelnika Subotice o stanju u srezu 1937. Godine
  21. Subotica 1929. O vodama
  22. Maurice Van Seebeck
  23. PROSLAVA 250. OBLJETNICE DOSELJAVANJA VEĆE SKUPINE BUNJEVACA (1686-1936)
  24. Dr Lajoš Hovanj, SLIV JEZERA PALIĆ
  25. Vizitka Alojzija Stepinca
  26. Seidner Sándor – Samu i njegova fabrika
  27. O NJEGOŠEVU iz Arhiva
  28. Alba M. Kuntić
  29. Henrik Bachrach, veleposednik
  30. Trgovina gvožđem i prometno d.d.
  31. Pravni fakultet, 1932.,posmrtnica
  32. Teniski trener – siromah
  33. Josif Ruf (Ruff Jozséf)
  34. O starim vremenima, Subotici i Arhivu
  35. Dajč Herman, Palić
  36. Broj umrle dece 1934.
  37. Lepotice Subotice, 1924.
  38. Градска Штампарија и Књиговезница
  39. Bilo pa prošlo…
  40. Obdanište Radničke samopomoći 1925.
  41. PREDMETI O KOMUNALNOJ HIGIJENI (1918-1926) IZ ARHIVSKE GRAĐE
  42. Škole između dva rata
  43. Muzealna izložba života subotičkih Srba od starine pa do danas, 11.11.1933.
  44. Štrosmajerova ulica 1985.
  45. Dr Josip Martinis, lekar, Dalmatinac u Subotici
  46. Mijo Mirković (1898-1963), profesor subotičkog Pravnog fakulteta, kao ekonomski istoričar
  47. ИЛУСТРАЦИЈЕ О ИСТОРИЈИ СРБА У СУБОТИЦИ И ОКОЛИНИ
  48. ULOMCI ZA POVIJEST SUBOTICE U 1925. GODINI
  49. Subotica kroz vekove Medjuratni period 29.10.2014.
  50. Subotica kroz vekove Moderna Subotica 12.11.2014.
  51. ULOMCI ZA POVIJEST SUBOTICE U 1925. GODINI
  52. Svetlost, udruženje stud. subot. Prav. fakulteta, Pravila i Poslovnik
  53. Članovi Proširenog Senata (skupštine) grada Subotice 1925. Godine
  54. YouTube, FOTO MIX SZABADKA, SUBOTICA 1900-1945
  55. INDUSTRIJA I INDUSTRIJALCI SUBOTICE (1918-1941)
  56. Holokaust – edukacija o prošlosti, kao uslov boljoj budućnosti na primeru Subotice (O izvorima koji svedoče o žrtvama holokausta sa ovog područja)
  57. Zadužbine sa objektima u Subotici
  58. Popis crkvenih matičnih knjiga u fondu F:451 Istorijskog arhiva Subotica
  59. „Škandal“ ili nešto drugo? (o događanjima nakon nogometnog turnira „Bačke“ 1926. godine )
  60. PALIĆKE TEME
  61. Matična knjiga krštenih 1773.
  62. O PALIĆU I PALIĆANIMA
  63. Kakve su bile gradske zgrade na Paliću 1936. godine?
  64. Od Subotice do Blajburga (Bleiburga), dnevnik partizana
  65. EX PANNONIA
  66. Magyarul
  67. A SZABADKAI TÖRTÉNELMI LEVÉLTÁR 60 ÉVES TEVÉKENYSÉGE
  68. A SZABADKAI POLITIKAI ÉLET A XIX. SZÁZAD MÁSODIK FELÉBEN
  69. Dnevnik Grge Ivandekića, 1944/45
  70. Od Subotice do Blajburga (Bleiburga), dnevnik partizana
  71. Molba vlasnika bordela (IAS, F:47. Gr. 511/1926)
  72. Par podataka o Sokolskom domu na Paliću.
  73. Od kupališnog lekara do narodnog poslanika – dr Gabor Santo (Szánto Gábor)
  74. Josip Vuković – Đido, njegovo političko djelovanje i rezultati, 1926. -1941.
  75. Marko Jurić
  76. KONEN (CONEN) VILIM JAKOBČIĆ
  77. Proslava 15-to godišnjice oslobođenja Subotice
  78. CRVENI KRST U SUBOTICI (1886-1946), A SZABADKAI VÖRÖSKERESZT MEGALAKULÁSÁTÓL A II. VILÁGHÁBORÚ UTÁNI LEGELSŐ ÉVEKIG (1882/1886-1946)
  79. Crtice (beleške) o dvotočkašima u Subotic
  80. Subotica 1933. godine, po izvještaju gradskog Kulturno-socijalnog odjeljenja
  81. Podaci o komunalnoj higijeni
  82. “STANTIĆ I LASSNER” (“BRAĆA PLETL”)
  83. matična knjiga krštenih, župa Sv. Terezije
  84. A szekicsi (Lovćenac) német gyűjtőtábor (1944-1946)
  85. Beleške o Muzičkoj školi između dva rata (1919-1939)
  86. Civilne žrtve među bunjevačkim Hrvatima nakon oslobođenja (1944.-1946.)
  87. Da li ste znali? Hronologija crtica i zanimljivosti iz prošlosti
  88. Aleksandar Lifka (prilozi)
  89. Azilanti radnici šire klice! (1928)
  90. Bioskop KORZO
  91. Cigansko ostrvo
  92. Crni septembar 1928. (sanitetska statistika)
  93. Les amis de la France section de Subotizca, Francuski klub i Francuski Licej
  94. Neke od cena 1932. Godine
  95. Oluja u Subotici 1925. godine (podaci)
  96. Podaci o Ciganima
  97. Policija (Gradska kapetanija) i dešavanja u vezi sa njom
  98. Porodica (Štilinović) sa 11 dece, 1921-1935
  99. Regrutacija 1928. Godiine
  100. Da li ste znali? Hronologija crtica i zanimljivosti iz prošlosti
  101. Štamparija Jugoslovenskog Dnevnika
  102. Subotičani zarobljeni u Rusiji u Prvom sv. ratu.
  103. ZANATLIJE SUBOTICE U DRŽAVNOM POPISU 1828.GODINE
  104. DESETI SUBOTIČKI ARHIVSKI DAN 21.09.2017.
  105. DIPLOMA SLOBODNOG KRALJEVSKOG GRADA MARIA THERESIOPOLIS OD 1779. GODINE
  106. Dokumenti o Srpkinji Sofiji Petrović (1901-1944) iz Budakalasa
  107. Ekonomsko odeljenje, 1919-1927
  108. Emil Libman, GRAĐA ZA MEDICINSKU BIBLIOGRAFIJU SUBOTICE, I, II (1828–2009)
  109. Emil Libman, GRAĐA ZA MEDICINSKU BIBLIOGRAFIJU SUBOTICE – II (1828–2009) Subotica, 2011.
  110. EX PANNONIA
  111. AUTOMOBILSKI KLUB SUBOTICA 1925-1945.
  112. BLAŠKO RAJIĆ I STVARANJE PRVE JUGOSLOVENSKE DRŽAVE
  113. Dr Emil Libman: Prva građanska Bolnica u Subotici
  114. EX PANNONIA 11
  115. Ex Pannonia, br. 17
  116. EX PANNONIA, br. 20
  117. Ex Pannonia, časopis IAS
  118. Fábián Borbála: A Szabadkai villamos és világítási részvénytársaság első évei – 111 éves a szabadkai villanyvilágítás
  119. Lalia Gábor, főlevéltáros: Vándorsáskák a szabadkai határban
  120. PROLOG RATNIH ZBIVANJA
  121. EX PANNONIA
  122. Res mythica vagy res publica? Szabadka polgársága a helyi kiadványok tükrében
  123. SZABADKA POLITIKAI ÉLETE A XIX. SZÁZAD MÁSODIK FELÉBEN
  124. VÖLGYI JÁNOS, SZABADKA EGYKORI POLGÁRMESTERE
  125. Mađarska zgrada” (Trg Lazara Nešića 2)
  126. EX PANNONIA 15–16
  127. FOTO mix
  128. A magyar kenyér ünnepe, 1941. Augusztusában
  129. AERO KLUB Subotica, 60/70 godine
  130. Centar, Radijalac, 1960-tih
  131. Fidelinka, Štafeta, 1980.
  132. Foto mozaik – Subotica kroz XX vek
  133. Fotografije Subotice 60/80-tih godina
  134. Ilustracije za istoriju Subotice u prvoj polovini XX veka
  135. konferencija u “Fidelinki” i izlazak štafete Mladosti, 1980.
  136. Radnje: Gvožđar, Čelik
  137. Srećan Ti rođendan druže Tito
  138. Fotografije (1916-1917) jadranske obale dr Bele Maćašovskog
  139. GRADSKA KUĆA I SUBOTICA (1912-2012) TRAJANJE, PROMENE
  140. IZLOŽBA: SUBOTIČKE GRADSKE KUĆE
  141. Hartman József gépjárműveztök lapja
  142. Hütter Árpád, FAKO D.D.
  143. INDUSTRIJA I INDUSTRIJALCI / IPAR ÉS IPARÓSOK
  144. “ORIENT, TVORNICA ŠKROBA I NUZPRODUKATA”
  145. BELEŠKE O GRADSKOJ PLINARI I ALFONZU SEEREINERU
  146. CIGLANA “MAČKOVIĆ
  147. Dr Matija Bruk (Brück)
  148. DRVOPRERAĐIVAČKA INDUSTRIJA
  149. FABRIKA JOSIPA RUFA (danas PIONIR)
  150. Felsóbásckai Egyesült Gázmalmi R.t. Gornjebačko udruženo paromlinsko d.d.
  151. HARTMANN TEREZA i SUBOTICA U NJENO DOBA
  152. KONRATH RADIO
  153. Mala galerija likova industrijalaca (1918-1941)
  154. Bek Mano (Beck Manó) fabrikant sapuna
  155. FABRIKA DINAMO MOTORA RAJTER LASLA
  156. Herman Lea r. Braun, Marta Albahari i njihova ciglana
  157. Mlinar Svoboda Antun
  158. PIUKOVIĆ & CO.
  159. Margit mlin d.d.
  160. Minerva d.d. ( 1911-1946)
  161. INDUSTRIJA I INDUSTRIJALCI / IPAR ÉS IPARÓSOK
  162. MIRKO ROTMAN i BELA GAJGER (fabrika bicikala PARTIZAN)
  163. Od Kramera do Željezničara a.d.
  164. Od Kramera do Željezničara, Von KRAMER bis zu ŽELJEZNIČAR AG.
  165. OUZOR / Okružni ured za osiguranje radnika
  166. PORODICA INGUS, vlasnici tvornice tepiha MEKKA
  167. PREHRAMBENA INDUSTRIJA (radni rukopis)
  168. Priča o firmi “BRAĆA LENARD
  169. SALAMON GINGOLD, tvornica ribljih konzervi
  170. Szabadka gyáripara és a gyártulajdonosok, 1918–1941
  171. UVOD
  172. Vlasnici i radnici firme Braća Goldner
  173. Istorija zdravstva, vitalna statistika 1925-1927
  174. Prva građanska Bolnica u Subotici – povodom 165 godišnjice osnivanja (1841-2006)
  175. Iz povijesti svakodnevice, od cantora i organisste do senatora (1747- 1773)
  176. IZVEŠTAJ VOJNOJ OBAVEŠTAJNOJ SLUŽBI O BUNJEVCIMA, IZ 1934. GODINE
  177. Kako je “nestala” trska iz Kelebijskog rita (1936)
  178. Karte i mape od XVIII do XXI veka
  179. Karta Maria Tereziopola Gabriela Vlašića (Wlassics)
  180. Katalog analitičkog inventara odjeljena Senata Veliki bilježnik za godine 1919. i 1920.
  181. Keler Vencel, Nemac iz Knićanina u Subotici (1933)
  182. Malo zemlje a mnogo dece (Crtice iz demografske istorije međuratnog perioda)
  183. Moja bibliografija:
  184. Naučno-informativna sredstva, analitički inventari
  185. O analitičkim inventarima fonda F. 47 Senat grada Subotice
  186. ZBIRKA PROJEKATA 1845 – 1989
  187. Novine (i crtice iz novina)
  188. BORBA, 20.06.1924.
  189. NAŠE SLOVO, režimski list
  190. „Glas Naroda“ 1933-1935
  191. O Arhivu
  192. 60 GODINA DELATNOSTI ISTORIJSKOG ARHIVA SUBOTICA
  193. A SZABADKAI TÖRTÉNELMI LEVÉLTÁR 60 ÉVES TEVÉKENYSÉGE
  194. A Szabadkai Történelmi Levéltár legrégibb oklevele (A Szenczy család címeres nemeslevele)
  195. A szegedi szandzsák…/NASELJA, STANOVNIŠTVO I TURSKI POSEDNICI SEGEDINSKOG SANDŽAKA 1570. GODINE
  196. Dokumenti o prohujalim vremenima
  197. MEMORANDUMI
  198. O ALBUMU FOTOGRAFIJA DR BELE MAĆAŠOVSKOG
  199. Prvi gradski Statut (Policijski Pravilnik) iz 1745.
  200. Informacijsko okruženje i naučno-informativna sredstva u Istorijskom arhivu Subotica
  201. Ismertető a Szabadkai Történelmi Levéltár bírósági fondjairól
  202. O Arhivu
  203. Katalog i materijal sa izložbe o tri gradske kuće (1751-1828-1912)
  204. LEVÉLTÁRI KALAUZA
  205. Mesto i uloga Istorijskog arhiva Subotica u realnoj lokalnoj i virtuelnoj svetskoj zajednici
  206. Naučno-informativna sredstva i korisnici, teorija i praksa u Istorijskom arhivu Subotica
  207. O strukturi i profilu korisnika arhivske građe u Istorijskom arhivu Subotica (2005-2008)
  208. PROTOKOL MAGISTRATA POVLAŠCENE KRALJEVSKO-KOMORSKE VAROŠI SENT MARIJA – PRE ZVANE SABATKA 1743-1756
  209. ŠKOLSKO NADZORNIŠTVO SUBOTICA, sumarni inventor
  210. Smiljan Njagul, Istorijski arhiv Subotica u lokalnim elektronskim medijim
  211. Šta se krije u Arhivu? ( ili kako je u Bačkoj Topoli predstavljen Arhiv 2011. godine )
  212. VII subotički arhivski dan
  213. VODIČ KROZ ARHIVSKE FONDOVE ISTORIJSKOG ARHIVA SUBOTICA, I
  214. O Hrvatima u Subotici
  215. Bački Bunjevci u jugoslavenskoj državi (1918-1941)
  216. Bunjevački Hrvati i progoni 1939
  217. Bunjevački Hrvati u svijetlu proslave 250. godina doselidbe jedne veće grupe Bunjevaca (1686-1936)
  218. BUNJEVCI SUBOTICE IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA
  219. CRTICE IZ ŽIVOTA TRI SUBOTIČKE MATICE
  220. HRVATSKI KATOLIČKI ORAO – SUBOTICA
  221. Josip Vuković – Đido, njegovo političko djelovanje i rezultati, 1926. -1941.
  222. MATIJA EVETOVIĆ (crtice kronologije)
  223. MATIJA EVETOVIĆ KAO PARADIGMA POLOŽAJA BUNJEVAČKIH HRVATA U SUBOTICI
  224. Mile Budak u Subotici
  225. SUBOTIČKA PROSLAVA 1000 GODIŠNJICE HRVATSKOG KRALJEVSTVA
  226. Svjedočanstvo o odnosu policije prema hrvatskim prvacima u Subotici uoči parlamentarnih izbora 1925.
  227. O počecima Dužijance i Katoličkog divojačkog društva
  228. O ratnim stradanjima porodice Varga 1941-1944.
  229. PEČATI I ŠTAMBILJI
  230. Podaci o komunalnoj higijeni
  231. PORODILIŠTE “UDARNIK” (1945/46)
  232. Priča o subotičkoj industriji od 1918. do 1941.
  233. HEMIJSKO – KOZMETIČKA INDUSTRIJA (1918 – 1941)
  234. Prvi svetski rat
  235. Gdje su u Subotici pokapani vojnici iz Hrvatske, a gdje subotičani u Hrvatskoj za vrijeme velikog rata (1914.-1919.
  236. Upisi u Matičnu knjigu umrlih (1914.-1919.) subotičkog Matičnog ureda poginulih vojnika bunjevačkih Hrvata ( A-B)
  237. Rat 1941-1945
  238. Crtice o ŽUTOJ KUĆI
  239. Interenirani, ubijani 1941…(O sudbini jednog internirca iz Bačke Topole)
  240. Logor za Nemce u Sekiću (1944 – 1946), Sekić, Konzentrationslager für Deutsche (1944-1946)
  241. Logor za Nemce u Sekiću (1944 – 1946), Sekić, Konzentrationslager für Deutsche (1944-1946)
  242. Imenik žrtava Drugog svetskog rata na području subotičke opštine (i par novih izvora)
  243. SUBOTICA I CIVILNE ŽRTVE NAKON OSLOBOĐENJA (1944.-1946.)
  244. SPORT
  245. A Palicsi Olimpiái Játekók 1880-1914.
  246. JUGOSLAVENSKO ATLETIČKO DRUŠTVO BAČKA
  247. Šta nam govore signature iz građe Arhiva
  248. Stranka traga za pravdom
  249. SUBOTICA IZMEĐU DVA VELIKA RATA
  250. A KÉT VILÁGHÁBORÚ KÖZÖTT TEVÉKENYKEDŐ SZABADKAI IPAROSOK NEMZETISÉGI ÖSSZETÉTELE
  251. MANIFESTACIJE I KULTURA U SUBOTICI (1918. – 1923.)
  252. O javnim službenicima (službama) u Subotici (1918–1941)
  253. Proslava 15-to godišnjice oslobođenja Subotice 1933.
  254. Razgovor o tome šta je bilo
  255. ŠKOLSKE PRILIKE U SUBOTICI 1915-1941 (1945)
  256. Subotica 1933. Godine
  257. ULOMCI ZA POVIJEST SUBOTICE U 1925. GODINI
  258. Subotica, mozaik istorije, XX vek
  259. Bibliografija arhiviste Lasla Mađara ( 1-328)
  260. GALERIJA LIKOVA
  261. Subotica, mozaik istorije, XX vek
  262. GALERIJA LIKOVA
  263. “BRAĆA GOLDNER”
  264. Gradski bibliotekari Mijo Mandić i Rade Lungulov
  265. Jevrejska zajednica, crtice
  266. Hartmann, Rothman /Geiger, Kopp, Steiner, Ruff, Gingold
  267. Švimer Lili (Schwimmer), talentovana a siromašna učenica Muzičke škole.
  268. Ličnosti, poznate i manje poznate
  269. Blaško Mesaroš (1887-1938), teolog-pisar-bibliotekar-samoubica
  270. Dr Marcel Lebl ( Löbl Mársel), advokat
  271. Dr Matija Rabštajn
  272. Dr Mijo Mirković, Subotica i Pravni fakultet u prvim godinama od njegovog dolask
  273. Dr Mirko Kosić, crtice
  274. CONEN VILIM JAKOBČIĆ
  275. Jakša Damjanov
  276. JOSIP HARTMAN
  277. Karlo Dragutin Napravnik
  278. Dr Ney Vladislav, lekar za ženske bolesti
  279. FRANJA SILBERLAJTNER (Szilberleitner Ferenc)
  280. Galerija portreta istaknutih (i manje istaknutih) subotičana u periodu 1918.-1941.
  281. Brumer Julije (Brummer Gyula) i “PRVA SUBOTIČKA TVORNICA BOMBONA I ČOKOLADE”
  282. Dobro nam došao druže TITO!
  283. GALERIJA LIKOVA
  284. Ličnosti, poznate i manje poznate
  285. Galerija portreta istaknutih (i manje istaknutih) subotičana u periodu 1918.-1941.
  286. dr KATANEC MIHOVIL
  287. Jedan grof u Subotici- Raul Busseul
  288. Geza Klein (Komor) i njegova fabrika
  289. IVAN SARIĆ, prvi letač ali i biciklista, fudbaler…
  290. Jeremić, Risto, liječnik, povjesničar zdavstvene kulture, publicist
  291. KIZUR IŠTVAN
  292. Molba pčelara Ive Bukvića za osnivanje pčelinjaka pri Poljoprivrednoj školi na Paliću (1919.)
  293. ph. Alfred Blum
  294. O familiji Schwitzer
  295. O fimiliji Škaljer (Skaljer) u Subotici
  296. Sever Zvekić
  297. Stevan Vaci (Váczi István)
  298. Vajar Franja Matuška (Matuska Ferenc szobrász )
  299. Đorđe Defrešvil (George de Frescheville)
  300. Đula Vali (Váli Gyula)
  301. Алекса Ивић
  302. Mladen Prodanović, policajac, aferaš, ratni zločinac
  303. Gde su u Subotici “radile” prostitutke 1925. Godine
  304. HORTUS, rasadnik
  305. HOSSZÚ SZABADKAI XX. SZÁZAD
  306. Subotica, mozaik istorije, XX vek
  307. Javna burza rada, podružnica Subotica
  308. Kadrovi iz Lifkinih filmova
  309. Kako je Lazar Stipić planirao prodaju vrijednih mađarskih gradskih umjetnina
  310. Ko je bio Blaško Rajić a ko Ivan Milutinović? (ili, zašto bi kerska škola trebalo da nosi Blaškovo ime)
  311. Odnos vlasti prema prostituciji u Subotici pre i nakon II svetskog rata
  312. Podaci o lovstvu i lovcima, tridesetih godina
  313. Prilog istoriji razvoja Ekonomske škole “Bosa Milićević” u Subotici u periodu od 1950-1960. Godine
  314. Proslava 15-to godišnjice oslobođenja Subotice
  315. Spomenik Jovanu Nenadu Crnom
  316. ŽIVOT I RAD DR ANTONA KOVAČA – prvog upravnika Građanske bolnice u Subotici
  317. Subotičke fabrike – zagađivači Palića u 1939. Godini
  318. (English?) airplane crashed near Palic in May 1944, Avion ( engleski?) pao kod Palića maja 1944.
  319. Crtice o tome kako je Subotica gazdovala Kupalištem Palić u međuratnom periodu (1918-1941)
  320. GRADSKA EKONOMIJA NA PALIĆU
  321. O ribarstvu na Paliću (1922-1948)
  322. Od kupališnog lekara do narodnog poslanika – dr Gabor Santo (Szánto Gábor)
  323. Planovi za podizanje dvije nove crkve na Paliću
  324. Šta su zahtevali Palićani na zboru Narodne Radikalne Stranke 1926. godine” je zaključana
  325. Strani turista propao kroz molo na Štrandu – tužen “Napló” !
  326. Subotičke fabrike – zagađivači Palića u 1939. godini” je zaključana
  327. Szabadkai iparosok nemzetiségi összetetéle a két világháború között, BÁCS-KISKUN MEGYE MÚLTJÁBÓL XXVI, Kecskemét, 2014, 88-104.
  328. SZENT MARIA KIVÁLTSÁGOS KIRÁLYI KAMARAI MEZŐVÁROS TANÁCSÁNAK JEGYZŐKÖNYVE – KORÁBBI NEVÉN SZABATKA
  329. Születési anyakönyv 1886. zsidó hitközség, MKR Jevreja
  330. Toponimi-Jakobčić naselje, Ćirina ćoša, Manojlović salaš
  331. ZABAVIŠTA IZMEĐU DVA SVETSKA RATA
  332. Zločini, prestupi, prekršaji
  333. БАЈМОК, BAJMOK, BAJMAK…
  334. КРШТЕНИ ПРАВОСЛАВЦИ, 1777.
  335. НОВИНЕ, NOVINE, TISAK, ÚJSÁGOK
  336. Bunjevačke Novine (1924-1927, 1940-1941)
  337. Szabadkai iparosok nemzetiségi összetetéle a két világháború között, BÁCS-KISKUN MEGYE MÚLTJÁBÓL XXVI, Kecskemét, 2014, 88-104.

 

 

 

 

 

 

 

Svjedočanstvo o odnosu policije prema hrvatskim prvacima u Subotici uoči parlamentarnih izbora 1925.

Svjedočanstvo o odnosu policije prema hrvatskim prvacima u Subotici uoči parlamentarnih izbora 1925.

Najvažniji politički  događaj na državnoj razini, u 1925. godini, bili su parlamentarni izbori. Vlada Nikole Pašića (6. XI. 1924. – 29. IV. 1925.) sastavljena od radikala i samostalnih demokrata Svetozara Pribičevića raspisala  je izbore za 8. II. 1925. Najsnažnija oporbena formacija bila je Hrvatska repubilikanska seljačka stranka (HRSS). Režim protiv nje organizira, usmjerava i sprovodi oštre mjere.  Tako vlada  23. XII. 1924. donosi odluku o primjeni Zakona o zaštiti države i na ovu stranku pa je time zabranjena njena politička aktivnost i pokrenuto kazneno gonjenje članova vođstva stranke. Istoga dana uhićen je i sam Stjepan Radić. Taj val državnog terora,  saslušavanja, progona i uhićenja, usmjeren protiv  onih koji su naginjali ka toj političkoj opciji, a koji je za cilj imao pored neutralizacije političkih protivnika i jasnu nacionalnu – plemensku, kako se to tada govorilo, dimenziju,  zahvaća i Suboticu. Intenzitet tih pritisaka rastao je sa samom kampanjom i dosego kulminaciju za vrijeme i prilikom samog glasovanja.  Sam način glasovanja je bio javan, ubacivale su se kuglice u glasačke kutije označene stranačkim listama.  U čitavoj Vojvodini pa i u Subotici zabilježeni su razni oblici  nasilja[1], koji su sprovođeni od strane izvršne vlasti, ali su neke udruge, poput novoformirane četničke organizacije Petar Mrkonjić[2] i neformalne grupe predvođene pristalicama radikala bile u funkciji  zastrašivanja i proganjanja političkih neistomišljenika. Moglo se  glasovati samo uz  posebne  legitimacije, koje  mnogi  nisu  dobili  na  vrijeme, glasačka mjesta  su  bila  udaljena,  itd. Nasilje je bilo izrazito prema sljedbenicima HRSS-a u Subotici.[3] Ono je započelo 3. I. 1925. pozivanjem u kapetaniju (policiju)[4] sudskog savjetnika u ostavci Mateja Jankača i odvjetnika dr. Mihovila Katanca, pretresom njihovih kuća, pritvaranjem trgovca Stipana Matijevića. Oni su optuživani da šire radićevštinu.[5] Pored toga uhićeni su prvaci radićeve liste i kotarske organizacije HRSS-a Tomo Matković, Ivan Tolj, Ivan Babić i dr., a  sama lista je poništena, t.j. zabranjena.

Okviri organizacije i ustroja civilnih vlasti u Subotici nisu se mnogo mijenjali od prijašnjeg, mađarskog sustava.  Tako su najvažnije poluge civilne vlasti u Subotici 1925. godine bila mjesta gradskih čelnika, koja su formacijski bila preslikana iz perioda prije1918. godine, s time, da su bili direktno postavljani od beogradskih centralnih vlasti.[6] Tako je Dragoslav Đorđević bio Veliki župan, Albe Malagurski[7] gradonačelnik, podgradonačelnik prvo Aleksandar (Šandor) Rajčić a zatim dr. Matija Evetović. Funkciju Velikog bijležnika imao je Frano Vukić[8], gradski odvjetnik je bio dr. Kalor (Dragutin) Stipić itd. Sve do 1929. godine, kada dolazi pod državnu upravu,  i Policija ( Policijsko kapetansko zvanje grada Subotice) je bila pod nadliježnosti Grada.  Pod direktnom upravom centaralnih vlasti djelovala je jedinica Žandarmerije (Subotička žandarmerijska četa 2. žandarmerijskog puka)[9]  kao i Državna tajna policija.

ALBA MALAGURSKI st 42_resize

Pored uniformiranih redara, kojih je  1925. godine  bilo 152,  policija je imala i civilne, tajne  agente.  Na čelu joj se nalazio Veliki kapetan. To je do 25.VII.1925. bio Dragoslav Obradović, a zatim Cvetko Horvat[10]. O gradskom redarstvu je u lokalnoj sredini vladalo dosta loše mišljenje,  kao previše arogantnom, korumpiranom i nesposobnom. S obzirom na načine njenovog organiziranja i potpunog političkog kriterija pri kadrovskom popunjavanju, nije ni moglo da zrcali drugačiju sliku u javnosti. U mađarskim i prohrvatskim subotičkim tiskovinama česti su osvrti u takvim tonovima na stanje u redovima policije. Apostrofirani su loši primjeri ponašanja pojedinih konkretnih pojedinaca[11], koji su bacali loše svjetlo na čitavu službu. I u sačuvanoj arhivskoj građi ima mnogo primjera[12] koji govore o nedisciplini redara, pijanstvu, gubljenju opreme, međusobnim tučama redara,  itd. Tako je na pr. redar Grga Tumbas otpušten iz službe[13] jer je 1. VI 1925. prilikom dolaska ministra unutrašnjih dela Bože Maksimovića -Kundaka  na Palić, pucao iz službenog pištolja u pripitom stanju! A zanimljivu opasku, imao je i sam Veliki kapetan Cvetko Horvat[14]: „Činjenica je nadalje, da se referenti kod ove policije menjaju svakim časom, bilo po potrebi ili ne. Naročito je žalosno da se policiji dodeljuje personal za kaznu tobože zato da se ovde poprave jer su pod jakom stegom.“

A tko su bili Matej Jankač i Mihovil Katanec ?  Dr Mihovil Katanec

Obojica su bila u skupini onih mladih, obrazovanih ljudi[15] koji su na poticaj Stjepana Radića došli u Bačku neposredno nakon primirja.

jpg skupna Jankac Katanec i cure

Jankač i Katanec kao članovi HPD Neven

Matej Jankač [16] ( Bistra /Zagrebačka županija/ 21. IX. 1881. – 10. IV. Zagreb 1968.) je bio pravnik po obrazovanju.  Otac mu je bio Stjepan a mati Ana Kos. Bio je 182 cm visok, smeđih očiju i kose. Sa suprugom Anom Jankuševec imao je sinove Zvonimira    i Milivoja   te kćerku Vericu. Već u pučkoj školi i gimnaziji primjećen je njegov talenat za glazbu. U daljem školovanju na zagrebačkoj bogosloviji njegova darovitost za pjevanje i glazbu očituje se i u tome što postaje prdsjednikom i zborovođom najstarijeg hrvatskog pjevačkog društva Vijenac a regens chori zagrebačke katedrale postavlja ga za koralistu. Nakon upisa na Pravni fakultet postaje pjevačem Kola a zatim zborovođom Varaždinskog kluba. Po svršetku studija živi i radi u Osijeku gdje djeluje u HPD-u Kuhač. Nakon što je kao sudski savjetnik premješten u Bihać, nastavlja sa glazbeno kulturnim djelovanjem u tamošnjem HPD Krajišnik. U jesen 1920. godine, nakon dogovora sa subotičkim gradonačelnikom dr. Vranjom Sudarevićem, javlja se na natječaj za mjesto gradskog bilježnika i biva primljen.[17] Od  rujna 1920.  se nalazi u Subotici.  Radi prvo kao gradski bilježnik a zatim kao odvjetnik.  Jedan je od osnivača Hrvatskog  pjevačkog  društva  Neven  (1925.) i prvi pročelnik njegova Odjela za glazbu, a zatim i poslovođa Društva od 1925. do 1930. i potpredsjednik od 16. veljače 1930. do 1941. godine, kada se trajno nastanjuje u Zagrebu.  Njegovi  sinovi  Milivoj   i  Zvonimir, takođe odvjetnici,  bili su aktivni  u Nevenu.   U Subotici je stanovao u I krugu, Agina 8. Važio je za skromnu i samozatajnu ličnost.

I dr. Katanec Mihovil (Zagreb 26. IX. 1893. – 25. III. 1973.)  je bio odvjetnik.  Diplomirao je i doktorirao u Zagrebu. Od 1920. se nalazi u Subotici.[18] Supruga mu je bila  Bunjevka Janja Bogešić.[19] Stanovali su  na adresi P. Dobanovačkog 13. Odmah po dolasku vrlo poletno se uključio u rad među bačkim Hrvatima. Bio je utemeljiteljem Prosvjetnog društva Neven (1920.) kao i Hrvatskog  pjevačkog  društva  Neven  (1925.), Hrvatske kulturne zajednice (1936.) Angažiran je bio povodom proslave 14.-16. VIII. 1936. obljetnice doselidbe veće skupine Hrvata u Bačku.  Na planu političkog djelovanja radio je kao tajnik Bunjevačko – šokačke stranke.

To da  su se na početku 1925. godine našli pod udarom policijskog aparata  posljedica je preizbornog djelovanja režima protiv sljedbenika radićevih političkih ideja, ali  u mnogome i njihovog cjelokupnog bogatog društvenog djelovanja gdje su se oni potvrdili kao buditelji nacionalne svijesti kod bačkih Bunjevaca.1

O  saslušavanju Kataneca i Jankača kao i njihovim primedbama na takav postupak, svjedoči njihova žalba upućena gradonačelniku:

Prepis:

Radi općeg interesa bez biljegovine

Gospodinu

Gradonačelniku, grada

Subotice.

U eri protuzakonitosti počela je i gradska policija da krnji najelementranija prava građana, koja su im ustavom zajamčena. U tom kršenju nema razlike između Velikog kapetana i nekvalificiranih kapetančića. Oni prosto vrše svoju samovolju, a da za to nemaju nikakvog osnovanog razloga.

Protestujući protiv ove samovolje, stavljamo Vam do znanja, da nas je Veliki kapetan u subotu 3. ov. mj. hitno pozvao k sebi pod pretnjom privođenja ako za pola sata ne dođemo i kad smo se odazvali saopćio nam, da mu je „dostavljeno“ da mi širimo Radičevštinu i počeo nam dijeliti svoje mudre savjete, a kad sam ja Jankač protestirao protiv toga, izjavio je, da zauzimam „krivični stav“.

Mi smo slobodni građani, koji se do sada nismo ogriješili ni o najmanji propis, jer sam ja Jankač vodio posve povučeni život, ne ističući se u političkom životu, već jedino u prosvjetnom, što je daleko od svih nacionalističkih istupa vrijednije, a ja Katanec osim moga isto takovoga kulturnog rada bavio sam se kao čovjek slobodne profesije i politikom, što mi nitko ne može zabraniti a ni zamjeriti i poznato je čitavom gradu da sam tajnik Bunjevačko-šokačke stranke. Kako je dakle smio Veliki kapetan ograničavati naš miran život, smetati nas u našem zvaničnom poslu, pozivati pred sebe, a meni Katanecu još i bez ikakovoga prava pretraživati kuću, kad za to nije bilo nikakove sumnje ni osnova?

Istom zgodom, kad smo izašli iz sobe Velokog kapetana, bili smo svjedoci brutalnosti kapatana Didanovića[20]. Naš pošteni građanin i trgovac Stipan Matijević pozvan je također k Velikom kapetanu i premda ni kod njega nema ni zere kakovoga osnova za kazneni progon, zatvoren je a mu nije rečeno radi čega. Izlazeći od Velikog kapetana saopćio nam je Matijević u  hodniku kratko, da ga vode u zatvor, a kapetan Didanović koji uopće tom zgodom nije s nama uredovao, zaletio se otraga iza Matijevića, gurnuo ga u leđa takvom silinom, da se ovaj presavio i glava mu se natrag trgnula. Svakog bi pristojnog čovjeka taj postupak revoltirao, pa sam tom činovniku ja Jankač rekao „zašto gurate nevinog čovjeka?“. Za ove riječi odredio je Veliki kapetan, da se sastavi prijava protiv mene i da se privedem kapetanu Prodanoviću. Ovaj je odmah našao i drugu neku prijavu protiv nas obojice potpisanih, da smo naime na Silvestrovo na intimnoj nejavnoj zabavi „Nevena“ vrijeđali njega i njegovog druga Miodragovića kad su došli pozivati nas na odgovornost oko 2 sata u noći, zašto nismo društvenu zabavu prijavili.

Kod samog preslušavanja ponašao se Prodanović poznatom svojom arogantnošću, radi koje sam kao bivši gradski bilježnik I klase vodio ja Jankač po nalogu gradonačelnika tri puta protiv njega disciplinarniu itstragu, ali uljudno i naglašavajuć njegovu obranu, a izvan ureda intervenirajuć za njega. Konačno smo obojica osuđeni na 200 dinara globe ili 10 dana zatvora bez obzira na priziv. Da li je ova osuda osnovana obrazložit ćemo u prizivu.

Saopćujuć Vam prednje umoljavo Vas, da zaštitite nas i naša građanska prava, pa ako to ne siže u Vaš djelokrug, da ovu prijavu ustupite gradskom senatu, koji je pozvan, da se brine za dobrobit i javnu sigurnost svojih sugrađana.

Nadalje da poučite gradske kapetane, da vršeći svoje zvanje ne postupaju po svojem  odgoju, nego onim kulturnim načinom, koji je uobičajen u ovom gradu.

Konačno izvolite odrediti, da gradski kapetani prouče barem one propise, kojima se služe i naložiti, da se naši podneseni već prizivi protiv osude Prodanovićeve broj 37 iz 1925. smjesta podastru gradskom senatu ma riješavanje, da ne bi radi njegovog neznaja prouzročena i opet protuzakonitost, jer po § 217 naredbe broj 65000 iz 1909. min. unut. djela o postupku pred policijom nije slobodno izvršavati presudu prije pravomoćnosti iste.

Znajući da Vas se ne može ubrojiti među  ljude, koji ne poštuju pozitivne zakone i propise, očekujemo riješenje i bilježimo

sa poštovanjem:

Matej Jankač, sudski savjetnik u ostavci

                                                                        i advokatski kandidat

                                                                        Dr Mihovil Katanec, odvjetnik 

 

URED GRADONAČELNIKA SUBOTICE

PRISPELO 5. jan. 1925.

Broj 17.

Odluka

Pošto je ovaj akt međutim

postao bez predmetan – ostavlja se

u arhivu.

Sub. 14. mart 1925.

                     Gradonačelnik:Alba Malagurski

U Subotici je na izborima za Narodnu skupštinu 1925. godine trebalo izaći 10 lista, ali je Subotički okružni sud u zadnji tren   poništio HRSS-ovu izbornu listu. Tako je na izbore izašlo 9 lista, među kojima su bile liste Bunjevačko-šokačke (B-Š) stranke i Vojvođanske pučke stranke (VPS).  Rezultati izbora u Subotičkom izbornom okrugu  bili su sljedeći: radikali 16 555 glasova ili 47%, Demokratska stranka 7 406 ili 21,3%, Mađarska stranka 3 145 ili 9%, B-Š stranka 2 350 ili 6,8%, Vojvođanska Pučka Stranka (VPS) 1 347 ili 3,8%. Na temelju tih rezultata u subotičkom izbornom okrugu nije izabran u Narodnu skupštinu niti jedan zastupnik B-Š stranke, ali je isti neuspjeh pretrpio i VPS.  Izabrani su Marko Jurić, dr Jovan Radonić[21] i Milan Grol, ministar prosvjete sa liste Radikalne stranke i dr. Luka Plasković sa liste Demokratske stranke.

Kao plod izbornih rezultata, koji  nisu mogli da se tumače kao slom oporbe, tajnih pregovra uhićenog Stjepana Radića, dolazi do  Radićevog novog političkog zaokreta[22] i ulaska u Pašićevu vladu. Pregovorima dva najsnažnija politička faktora, Pašića i Radića, HSS dobiva 4 ministarska mjesta. Radić je dužnost ministra prosvjete vršio u desetoj vladi Nikole Pašića i u vladi Nikole T. Uzunovića, u vremenu od 17. XI. 1925. do 15. IV. 1926. godine.

Za dalji kulturni rad u hrvatskom duhu na ovim prostorima, posebno je značajno bilo osnivanje Hrvatskog pjevačkog društva Neven  2.V.1925. Upravo Katanec i Jankač su bile najistaknutiji akteri u toj udruzi. To je izazvalo oštre napade prorežimskog tiska, tako Bunjevačke novine pišu: „Ovo društvo, koje se naziva prosvetnim, prožeto je danas skroz političkom strujom radićevštine, koju su u njega uveli dva radićeva kuferaša.„[23] (misleći na Dr. Kataneca i Mateja Jankača, prim. autora)

Stevan Mačković, prof., arhivski savjetnik

 

 

 

 

[1] Bogumil Hrabak, Radikalska  nasilja  u Vojvodini u vezi s izborima 8. 2. 1925, Zbornik za istoriju, 24, Novi Sad 1981, st. 157-181.

[2][2][2] Četnici Petar Mrkonjić djelovali su i u Subotici.

[3] Mario Bara, Stjepan Radić i bački Hrvati, Identitet bačkih Hrvata, Zbornik radova smeđunarodnog znanstvenog skupa, Zagreb-Subotica, 2010, st. 146-149.

[4] Uredi Gradske policije nalazili su se na drugom katu Gradske kuće (sobe 107-127) a policijski pritvor na trećem.

[5] HAS, F:47. Gr. 17/1925. Obojica su napisala povodom toga žalbu gradonačelniku u kojoj su opisali nezakonito ponašanje policije.

[6] Za razliku od perioda Ugarske, u Kraljevini SHS, odnosno Subotici, nije bilo nikavih direktnih izbora za niže organe vlasti sve do 1927. godine. Svi organi gradskih vlasti, funkcioneri i članovi predstvaničkog tijela, imenovani su u Beogradu.

[7] Albe Malagurski (Subotica, 1879. – 10. VI .1927.)  Od 1.X.1926. je bio u penziji, zbog narušenog zdravlja. Preminuo je od izliva krvi u mozak. Zemljodilski  kalendar  za 1926.  piše o njemu kao najmlađem  sinu  Čiča Ice Malagurskog. „Kuća Čiča Icina je bila središte slavenskih elemenata i decenijama su se otuda pokrećale sve naše tekovine, svi naši narodni poduhvati kojima su se pokoljenja osvešćivala.“  Nastavlja  dalje o njemu: „Malo je danas, u doba pohlepnosti i ličnih prepotencija, u doba kada se u ime nacionalizma kapitali stiču – takovih koji za opšte interese potpuno žrvtvuju sebe u svakom pogledu. Malo je danas takovih kao što je načelnik grada g. Alba Malagurski, koji je svoje interese sasvim podčinio interesima svoga naroda, ovoga grada i države.“

[8] Franz Mayer je bilo njegovo pravo ime koje mijenja 1919. godine. Rođen je 29. IV. 1890. u Dubrovniku. Bio je rimokatolik. Diplomirao je pravo u Beču 1911. Optirao je za KSHS. Zabeleženo je da ima 168 cm, zelene oči ali da je bez kažiprsta na desnoj ruci, što može da upućuje na način izbjegavanja mobilizacije.  Po dolasku u Suboticu, postavljen je u Policiju, a od svibnja do studenog 1924. zauzima položaj Velikog kapetana, da bi sa tog mjesta postao Veliki bilježnik i v.d. gradonačelnika.  Bio je član nacionalne udruge Severna zvezda. I nakon 1945. godine nastavio  je da obavlja odgovorne dužnosti  i poslove u Gradskom Narodnom Odboru kao referent za  narodnu  imovinu, na pr. kao tajnik  Okružne komisije  za  ratne zločine, itd. HAS, F:70.7786/1945

[9] Bila je smještena na adresi Trumbićeva 25. Imala je i 5 stanica na okolnim naseljima.

[10] Cvetko Horvat u Suboticu dolazi iz Zagreba gdje je bio u državnoj službi.

[11] Tako se kapetan Mladen Prodanović, više puta našao u aferama koje su ga opisivale kao sklonog korupciji.  Na pr. Hirlap od 28. 3. 1925. pisao je o njegovim nepodobnostima. Protiv njega su vođene i disciplinarne istrage,  ali je uspijevao da se održi u policiji i nakon okupacije 1941, sve do dolaska partizanskih snaga 1944. godine, kada je bio streljan kao suradnik.

[12] HAS, F:47. Gr. 62/1925, 1340/926, 1363/926, 1380/926

[13] HAS, F:47. Gr 811/925

[14] Žalio se i na nedostatak kancelarijskog materijala, kojim je pravdao velike zaostake u rješavanju akata.

[15] U Suboticu su pored Jankača i Kataneca, došli i Dragan Mrljak, Marin Juras, dr. Ivo Šercer.

[16] Historijski arhiv Subotica, dalje HAS, F:57. 867/934

[17] HAS, F:47. XII 1368/921

[18] HAS, F:47. IV 2521/941

[19] HAS,F:47. II 2924/939. Sa njom se oženio 1923.

[20] Protiv kapetana Gorče Didanović vođen je disciplinarni postupak zbog manipulacija i zlouporaba sa dozvolama boravka stranih podanika  te je on suspediran sa dužnosti 3.VII.1925.

[21] Dr. Jovan Radonić ( Mol, 1873. – Beograd, 1956.) povjesničar, sveučilišni profesor, akademik . Kao narodni poslanik u tom sazivu vršio je funkciju predsjednika financijskog odbora Parlamenta. Bavio se i Bunjevcima, vidi: O seobi Bunjevaca u Suboticu 1687. godine, Glas Srpske akademije nauka, g. CCXIV, Odeljenje za društvene nauke, Nova serija, 3, Beograd, 1954.

[22] Nakon otklona ka komunističkim idejama širenim iz III internacionale, dolazi 27. III. do izjave Pavla Radića kojom se prihvataju Vidovdanski ustav, dinastija, jedinstvo države i jedan parlament. Time se nakon toga iz imena stranke briše oznaka – republikanska.

[23] Bunjevačke novine, br. 20, od  22.05.1925, st. 1. „Godišnja skupština Nevena ili kako se jedna kulturna ustanova pretvara u političku“.

Proslava 15-to godišnjice oslobođenja Subotice

Proslava 15-to godišnjice oslobođenja Subotice

Gradski kulturni savetnik dr Matija Evetovic, koji je bio na čelu Kulturno-socijalnog odeljenja Senata,predložio je 10.X 1933. Gradskom senatu da se na svečan način proslavi i obeleži 15 godina od oslobađanja Subotice,programom od 10.do 13.XI.Predlog je prihvaćen i gradska vlast je pristupila organizacionim pripremama.U tom cilju je 31. X, u gradskoj kući održana konferencija predstavnika uprave grada, kulturnih institucija i udruženja i društava iz Subotice, u cilju  sastavljanja programa proslave. U ime grada je bio prisutan dr Matija  Evetović, zatim Voja Stefanović kao direktor Muške gimnazije, Josip Putnik, direktor Trgovačke akdemije, Aleksandar Mikić i Radomir Vujić, školski nadzornici, Nenad Rajić, direktor „Kolevke“ te predstavnici  kulturnih društava i novinari. Posle debate usaglašen je i usvojen  predlog programa proslave. Predviđeno je da traje tri dana,10,12 i 13. XI. Gradski senat je posle stavljanja na uvid javnosti, tog  programa,i doneo odluku o njegovom usvajanju. Predviđeno je da proslava otpočne 10.XI. svečanom sednicom bivših članova Narodnog veća Srba i  Bunjevaca ( dalje NVSiB), Narodne garde i deset omladinaca koji su  postavili hrvatsku zastavu na toranj gradske kuće. Za 12. je predviđen  pozorišni matine za školsku omladinu i povorka sa bakljadom od varoške kuće do zgrada Divizije, a za 13. svečana sednica Senata, službe u gradskim bogomoljama svih veroispovesti, defile vojske, udruženja i građana, slava 34. pešadijskog puka, predstava nacionalnog sadržaja u  pozorištu uz učešće Sokolskog društva i Udruženja Istarskih emigranata  Pozivi za prisustvovanje će biti upućeni počasnim građanima Subotice, vojnim vlastima i subotičkim društvima i udruženjima.

Gr 172 1926

13.11. postaje LOKALNI NARODNI PRAZNIK


Program je i realizovan u skladu sa takvim planom.Tako je 10. novembra u 10 časova otpočeo sa otvaranjem svečane sednice u velikoj  većnici za bivše članove NVSiB, formiranog tog dana 1918.
godine,Narodne garde i deset bunjevačkih omladinaca koji su postavili  hrvatsku zastavu na gradsku kuću.Svirana je državna himna, govorio je  Blaško Rajić, bivši potpredsednik NVBiS, i Suvajdžić Nikola , član  Narodne garde. Dana 12.XI održan je u Gradskom pozorištu matine uz  govor „Oslobođenje i naš zadatak“ direktora Muške gimnazije i predstavu  „Oslobođenje“ Sokolskog društva. O istarskoj tragediji govorio je Ivo Turato, učitelj, a u večernjim satima je bila svečana povorka i  bakljada. Sledećeg dana,13.,program je počeo svečanom sednicom  Senata, uz govor gradonačelnika ing.Ivandekić Ivana.Tada je upućen i telegram Njegovom Veličanstvu Kralju Aleksandru I, i podeljene su posebne diplome počasnim građanima,zaslužnim oficirima srpske vojske, Anti Živuloviću i Mihajlu Brodiju, koji su prvi ušli sa oslobodilačkom vojskom u grad 1918, i drugima.U 9 časova je obavljeno  blagodarenje u pravoslavnoj i ostalim crkvama, uz učešće pevačkog društva „Graničar“, horova „Cecilije“ i „Nevena“. Nakon toga je obeležena slava 34. puka.Poslepodne je održana svečana akademija u  Gradskom pozorištu sa govorima dr Matije Evetovića, Matije Išpanovića i  dr Skaljer Lovre, te spletom narodnim pesama i igara, a završena je  sveslovenskom himnom u izvođenju Sokolske muzike.
Tog dana bile su zatvorene sve radnje u gradu. Gradska kuća je bila posebno osvetljenja, a istaknuti su i incijali Kralja i Kraljice sastavljeni od niza svetiljki. Interesovanje građana je bilo veliko u čitavom toku proslave,pa u skladu sa tim i posećenost svih manifestacija, od strane publike.

Vojna parada u ulici Kralja Aleksandra (Korzo)

No, bilo je i zamerki, a jedna grupa javnih ličnosti, odbornika Gradskog predstavništva, je čak i uputila interpelaciju gradonačelniku.Oni su postavili pitanje:Zbog čega se u toku cele
proslave nastojalo da se 10. novembar obeleži kao dan oslobođenja, kad ni demonstarcije bunjevačko-srpskih omladinaca nisu imale revolucionarni karakter a ni NVBiS nije proglasilo tada otcepljenje od Austro-ugarske imperije?“. Dalje zameraju što se u govoru na proslavi  naročito podvalčilo da se 10.XI 1918. na gradskoj kući zalepršala samo  hrvatska zastava, kada se tamo već sutradan našla i srpska trobojka. Postavljaju pitanje gradonačelniku ,smatra li on da Subotica  oslobođena 10. a ne 13.XI , a da je to srpska vojska samo sankcionisala, kako su to u svojim govorima istakli Blaško Rajić i Matija Išpanović. Zameraju i na govoru Blaška Rajića u kome je istakao  da se Bunjevci još imaju opredeljivati, te na nedovoljno ukazivanje  počasti istaknutim gostima.Kao podnosioci tog dopisa se javljaju Mijo  Mandić, Antun Vidaković, dr Radivoj Miladinović, dr Stipan  Matijević, Lazar Matijević i drugi odbornici. Već 4.XII gradonačelnik  je dao odgovor toj grupi. Iznosi da je program bio sastavljen na široj  bazi od običnog godišnjeg obeležavanja oslobođenja, a uz učešće šireg  kruga javnih radnika i grada u celini. Jasno je po samom programu da je  težište bilo na 13.XI kada je srpska vojska ušla i oslobodila  Suboticu.“Dana 10.XI započeta je proslava zbog toga što je toga dana  navrešeno 15 godina od osnivanja NVSiB.Istaknuće hrvatske zastave od  strane bunjevačko srpske omladine tog dana, samo je jedan događaj koji  zaslužuje pažnju da se istakne, jer do toga dana nije se nikada vila
slovenska zastava“. Dalje ukazuje da niko nije rekao da je bila istaknuta samo hrvatska zastava, pošto je rečeno da je već sutradan bila postavljena i srpska. Naglašava da su svi događaji pre 13.XI 1918.  bili samo propremni radovi i akcije vredne hvale i spomena a samo delo  oslobođenja je usledilo dolaskom srpske vojske.

O opredeljivanju  Bunjevaca iznosi da su oni koji su glasali na poslednjim poslaničkim  izborima dokazali da su za državnu celovitost i narodno jedinstvo. O  svečanom dočeku gostiju kaže da je zbog tehničkih poteškoća i štednje  otkazan, no da je on lično sa ing. Kostom Petrovićom dočekivao goste. Tim odgovorom stavljena je tačka na primedbe nekih krugova  subotičke javnosti.

A grad će i u daljem periodu nastaviti da slavi  oslobođenje programima od 10. do 13. novembra.

IV 835 939

1938.

 

IV 835 939 program_resize.jpg

Program proslave

 

U Subotici, septembra 1994.                                Stevan Mačković

Crtice o tome kako je Subotica gazdovala Kupalištem Palić u međuratnom periodu (1918-1941)

Stevan Mačković, arhivski savetnik

Crtice o tome kako je Subotica gazdovala  Kupalištem Palić u međuratnom                                                       periodu (1918-1941)

Grd Subotica (od  1934.  godine  postaje  Opština  Subotica) je  u  čitavom  periodu  od 1918. do 1941.  bio titular Kupališta  Palić[1], te time i niza objekata, hotela, kafana, itd, koji  su  se  tamo  nalazili.  Tako  su  gradske vlasti, kao i u predratno vreme, bile  i najodgovornije za njegov razvoj i prosperitet  kao jedinstvenog prirodnog  resursa, pogodnog  za turističku,  zdravstvenu,  ugostiteljsku, privrednu delatnost, sport, itd.

O lekovitosti palićke vode i blata svedoče prvi podaci s kraja XVIII veka. Svoje “zlatno doba” Palić kao lečilište i oporavilište, turističko mesto, započinje  od polovine XIX veka a vrhunac beleži u prvoj dekadi XX veka.  

1 Banja

            Iz izveštaja koji je upućen Zdravstvenom odsjeku u Novi Sad 1923. godine saznajemo da se motivi za boravak i kupanje na jezeru nisu bitno menjali ni nakon 1918. godine. Palić kao jezersko kupatilo služi stanovništvu grada Subotice i okoline u prvom redu kao ljetovalište i oporavilište za vrijeme ljetnih žega. Ponajviše ga posjećuju porodice sa slabunjavom djecom, kojoj jako godi suvi pjeskoviti teren sa mnogo sunčanih dana. Dalje navodi da je po lekovitosti napozantije sivo-modro blato koje se vadi sa dna jezera. Blato ima karakterističan miris na sumporovodonik.

Zanimljivo je, po podacima iz 1933, da  Palić  nije  bio priznat od strane Ministarstva narodnog zdravlja kao lekovita banja.[2]  O kvalitetu i osobinama jezerske vode, više saznajemo iz jednog izveštaja Gradskog fizikata iz 1926. godine. Pri ocenjivanju Palića kao banje mora se uzeti u obzir, da Palić kao otvoreno jezero ne može imati ona svojstva, koja se zahtevaju od lekovitih voda, pošto hemijski sastav jezerske vode koja nije zaštićena od priliva vazdušnih taloga[3] ne može imati hemijsku stalnost. Dalje navodi: …alkalitet vode iznosi 196 a količina klora 231 mg. po litru, to je dakle od prilike deset puta više nego u rečnoj vodi. Alkalitet vode je u vezi sa prisustvom raznih hidrokarbonata koji su rastvoreni u vodi.Osim toga nalazi se u vodi povelika količina sumporovodonika koji se na dnu jezera u mladoj formaciji treseta ratvija. Po analizama iz pređašnjih godina imala je palićka voda po Molnaru 5.113 a po Libermanu 1.918 suvog ostatka u jednom litru vode a po analizi dr. Resovskog iz godina 1923. – 1.530. Voda Palića dakle prema gornjem nije mineralna voda ali se ne može osporiti činjenica, da se na Paliću od davnina sa uspehom leče reumatičari, bolesnici sa ishiasom i raznim eskudatima.

Nakon rata, grad  je  pokušavao  da  samostalno  gazduje  i organiziju život Kupališta. Tako su 1920. godine gradske vlasti  za 200 000 kuna obnovile  tzv. Štrand kupatilo i izgradile 180 drvenih kabina.

Privatni kapital, odnosno zakupci, ipak  su odigrali značajnu ulogu u daljoj izgradnji turističkih objekata i infrastrukture u narednom periodu. Tako je na pr. Bela Stipačević  “staratelj Palića” u 1919.  pokazao nameru da uzme u zakup Kupalište. Kada je odbijen, nudio se Gradu da ga postavi za nadzornika palićkog Kupališta, ali i tu je naišao na negativan odgovor.[4] Ipak, jedna njegova molba kada u 1923. godini traži dozvolu za podizanje kafane i stana na Paliću (na kat.č. 15811/3) je odobrena. Gradnja je završena 1925. kada on dobija i dozvolu za useljenje u novosagrađeni objekat koji je radio kao kafana Abazija.

U 1921. godini  Štrand  na severoistočnoj obali jezera će biti izdan pod zakup. Na osnovu pismene ponude poznatog  subotičkog ugostitelja Marka Stipića[5]  u kojoj navodi kako je spreman da uloži veliki kapital da izgradi i uredi taj deo obale[6],  gradsko predstavničko telo (Prošireni Senat) donelo je početkom 1921. godine  odluku[7]   kojom je omogućilo da Stipić u narednih deset godina raspolaže sa, za kupanje  najatraktivnijim delom palićke obale – Štrandom.  No, narodni poslanik Blaško Rajić imao je zamerki na to. Pokušava da žalbom Ministarstvu unutrašnjih dela spreči takvo izdavanje.[8] On navodi da nije održana javna dražba što je protivno zakonskim propisima[9] o izdavanju javnih dobara u zakup, da su uslovi zakupa nepovoljni po grad i traži poništavanje donešene odluke.  Gradske vlasti odovaraju  svojim dopisom Ministru obrazlažući svoj postupak i mole  da se …priziv odbije, a napadnuta odluka iz slijedećih razloga odobriti blagoizvoli: Kupatilo Palić, koje po svojoj prirodnoj ljekovitosti i svojem položaju ima sve uvjete za razvijanje na nivou jednog svjetskog kupatila, ne posjeduje još sva sredstva da se i u interesu grada njegov razvoj pospješi. Grad u sadašnjosti nije u tom materijalnom stanju da bi mogao jednu veliku svotu uložiti u građenje jednog velikog “Štranda”   koji bi ujedno bio i izvor znatnog prihoda za sam grad.  Navode i da zbog kratkog roka do početka kupališne sezone (1. maja)  a na osnovu § 123 z.č. XVIII/1866 nisu mogli održati javnu dražbu. Ministrastvo promptno odgovara svojim dopisom od 16.3.1921.  kojim odobrava postupak izdavanja. U njemu kao obrazloženje stoji: S obzirom na to, da je glede opštinskog domazluka, ne samo po statistici Ugarskoj,  nego i po osnovima principa finansijske nauke utvrđeno pravilo, da se da se banje u vlastitoj režiji mnogo lošije eksplatišu, nego li kad se izdaju pod zakup, s obzirom dalje da je privatna inicijativa mnogo jača pri  tzv. zakupnom sistemu od režije vlastite… Zbog svega toga Rajićeva žalba nije urodila plodom. Zakupac je započeo sa gradnjom i komisijski pregled urađenog posla izvršen je 25.6.1921. godine. No već za sezonu 1922. godine Marko Stipić prenosi pravo zakupa kupališta Štrand na subotičku trgovačku firmu  “Commercia d.d.” [10]  Novi zakupac najavljuje da će …kupatilo temeljito reformiriti i snabdeti ga sa svim nužnim modernim komforom, da bi smo publiku u svakom pogledu zadovoljili i ovo do sada primitivno kupatilo podigli na stepen jednog modernog kupatila.   To kao da je bilo opravdanje da zatraže povećanje cena kupališnih karata sa 2 na 3 dinara, što ime je i odobreno. Od 1924. do 1927. godine zakup Štranda prenosi se na Jakova (Jašu) Čovića.

Od 13.4.1927. godine Štrandom gazduje “Subotička električna željeznica d.d.” kao zakupac čitavog Kupališta.[11]

Pored toga grad je na drugim delovima Palića takođe izdavao zemljište.  Jedan od zakupaca je bio stolar  Lajčo (Ljudevit) Kaić, kome se dozvoljava da na Paliću, na gradskom zemljištu podigne radionicu za izgradnju i popravak čamaca. Zakup zemljišta od 1926. do 1931. godine on je godišnje plaća 1000 dinara. U 1928. godini Kaić otkazuje zakup i ruši podignutu zgradu (radionicu) na iznajmljenom zemljištu. Pravo na izlovljavanje riba, obavljanje  ribarstva  u  privrednom  obimu, takođe je bilo predmet zakupa, pod uslovima koje je  određivala  gradska vlast.[12] Do 1922. godine te poslove je organizaovao grad u svojoj  režiji,  da bi ih od 1923. prepustio najboljem ponuđaču na licitaciji. Tada je pravo  na  tu delatnost  dobila   grupa preduzetnika koju su činili  dr Joca Milekić-advokat, Imre  Prokeš-veleposednik, Samuilo  Nađ-  direktor banke,  da bi im se kasnije pridružio  i Salamon Gingold,  trgovac ribom i vlasnik Tvornice  za  izradu  ribljih  konzervi  Ocean.  Oni su  formirali Palićko ribarsko društvo.

Do 1926. godine u zgradi Velike gostionice (danas poznatijoj kao Velika terasa) na Paliću zakupljuju se lokali za različite trgovačke radnje, prodaju duvana, berbernicu, prodavnicu.

Grad je vodio računa o Kupalištu Palić i na taj način što je postavljao upravitelja. Taj položaj  su zauzimali: inž. Kosta Petrović (1921-1922.),  dr Laza Orčić[13] (1923), Ilija Lepedat

(1924.), Aleksandar Rajčić (1925.god.), Jovan (Ivan) Vidaković (1926. god.), Matija Evetović (1936-1937) i drugi.[14]

Hronični finansijski  problemi grada, nemogućnost da rentabilno raspolaže  sa  Kupalištem, motivisali su gradske oce da 1926. godine  raspišu dražbu  za njegovo izdavanje u zakup. Američka kompanija  Charles Bill McDaniel  većinski vlasnik subotičke firme Električna željeznica i osvetljenje d.d, ponudila je najbolje uslove, i 1927. godine dobila pravo da  raspolaže čitavim Kupalištem u narednih 10 godina. To je na neki  način  i  bio  logičan sled. To društvo, u ugovornom odnosu sa gradom od 1895. godine[15], samim uspostavljanjem tramvajske  pruge  do  Palića, još davne 1897. godine, učinilo je veliki korak ka razvoju Palića.  Njegovim  uzimanjem  u  zakup,  pored  mogućnosti  direktne  zarade eksploatacijom ugostiteljskih sadržaja, pokušaće da ga učini  što primaljivijim za goste, a time i podigne frekventnost tramvajske pruge odnosno da izgradi drugi paralelni tramvajski kolesek.[16] Ugovorena cena zakupa je bila 100 000 dinara za prve 2 godine, naredne tri po 150 000, i zadnjih pet  po 250 000 dinara. Pošto je Charles Bill McDaniel  dobio prava na svu teritoriju Kupališta  (sem Sokolovca i 2 kafane ), tadašnji zakupnik Štranda, Jaša Čović se žalio gradskom vlastima  da su  pogažena  njegova  prava o prednosti  pri ponovnom zakupu, ali neuspešno.

Sama vest o izdavanju Palića pod zakup imala je pozitvan odjek u subotičkoj javnosti te su i novine donosile tekstove iz kojih provejavaju veliki optimizam i nadanja u prosperitet. Tako  Bunjevačke novine od 25.3.1927.   imaju  članak  Posledice izdavanja Palića pod zakup- veliko interesovanje za nekretninama – ubrzavanje napretka, čiji naslov govori sam za sebe.

Šta je uradila ta kompanija za Palić? Po ugovoru  su  imali čitav niz obaveza u održavanju obale, parka, ovetljavanja[17], hotela. Deo su zaista i ispunili. Već tokom 1927. godine, nabavili su nov nameštaj za 60 hotelskih soba, uveli  su u sve sobe toplu i hladnu vodu, betonirali su deo obale, otvorili 1928. godine  i  kockarnicu  ( 25%  njenog prihoda imalo je biti uplaćivano  Gradu ). Septembra  1928. godine, desio se  i jedan nepredviđen  događaj, u požaru koji je izazvan projektilom ispaljenim sa vojnog aviona koji je učestvovao na vežbi, oštećen je hotel Trščara. Krajem 1930.godine, švedski kapital (firme Elektro invest iz Štokholma)  preuzima  subotičku električnu centralu.Te godine su posledice velike  svetske ekonomske krize duboko zahvatile i našu zemlju. Privreda je bila u recesiji. Po podacima iz 1932. godine u 3 palićka hotela, koja su imala 82 sobe sa 122  kreveta,  tokom 1930. godine boravilo je 542 gostiju. Iz Jugoslavije ih je bilo 513,  iz Čehoslovačke 1, iz Austrije  3,  iz  Nemačke  7  i  18  iz  Mađarske.[18]  I u naredne dve godine  broj  posetilaca  se zadržavao u tim relacijama. Električna centrala prenosi svoje pravo zakupa na Čovića, a on dalje; pojedine objekte izdaje u podzakup. Ugovor o zakupu Električna centrala otkazuje  1.1.1934. godine.

Naredne 1935. godine Grad pokušava da  odredi uslove za dalje izdavanje čitavog Kupališta u zakup.[19]  Doneta je odluka da se Palić opet  ponudi  najboljem ponuđaču na period od 10 godina. Tako je  1935.  i  prihvaćena  ponuda društva za unapređenje turizma Fruška Gora  ( registrovanog  i  pod imenom Putnik), kojeg su zastupali dr Milan Vujić i Nora Lazarek, no raspoloženje  u gradskoj  vlasti  naginjalo  je da se prekine   sa dotadašnjom praksom  izdavanja  celog  kompleksa  Kupališta,  te da Grad  preuzme u svoje ruke te poslove. Na   sednicama   gradske skupštine vođene su žučne debate o tim pitanjima, te isticano da je od strane zakupaca bilo zloupotreba i da se nije vodilo dovoljno računa o  Paliću. Izvesni objekti su oštećeni, navodno neke daske i stubovi su za vreme ranijeg zakupca upotrebljeni u privatne svrhe, za pravljenje čardaka i svinjaca reči su Rade  Lungulova, gradskog većnika, izrečene na jednoj  od sednica skupštine.

Pre otvaranja sezone 1935. godine, srušio se strop  u  jednoj  od soba Starog hotela i najočitije ukazao na nedostatke u održavanju  tog a i drugih objekata. To je bio povod da društvo Fruška Gora juna  te godine otkaže ugovor. Grad preuzima na sebe rekonstrukciju hotela,  za šta je u 1936. godini  utrošeno  200 000  dinara,  i  time započinje aktivnije  da  učestvuje  u  životu  Kupališta.  Grad  Subotica  drži Kupalište Palić i iskorišćava u vlastitoj režiji jer je na  taj  način osiguran bolji  prosperitet  i  viša  frekvencija  stranih  gostiju  i domaćeg življa  izjavljivao  je  predsednik  opštine  inž.  Ivaković Ivandekić.  Ipak 3 objekta, Mala i Velika gostiona i Štrand izdati su 1936. godine Iliji Šibaliću.[20]

Sokolski  slet  1936. godine i  poseta delegacije vlade, Milana Stojadinovića i ministara, ukazuju  da  su  i državne vlasti pokazivale interes za unapređenje Palića.[21] Izgradnja internacionalnog puta Beograd – Horgoš,državna  granica,  započeta  1934,  koja  je   će 1938. godine doći i do palićkog atara, potvrđuje to.

Gradske vlasti su 1936. godine u Upravu kupališta  Palić odredile sledeće ličnosti: Josipa  Poljakovića, gradskog savetnika, dr Matiju Evetovića, gradskog  savetnika, inž.  Stipana Đurića i inž. Vasu Stefanovića, gradske  službenike. Savetodavni odbor Uprave činili su: dr  Vladislav  Manojlović,  Dušan  Manojlović, Franjo Čović, svi gradski većnici. Predsednik  opštine,  Ivan  Ivković Ivandekić za upravnika kupatila oderedio je dr Matiju Evetovića,  koji će  sporazumno i u smislu načelnih odluka uprave kupatila a u  hitnim i neodložnim slučajevima i samostalno voditi sve poslove. [22]  Za njegovu dužnost nije bila predviđena plata, već  će samo imati pravo na 2 sobe i kuhinju u zgradi palićke pošte. On je bio odgovoran za materijalno poslovanje i blagajnu.

Vlasti su odredile i cene  smeštaja,  koje  su  bile  sledeće:  u Hotelu Trščara, jednokrevetna soba – 20, dvokrevetna – 30 dinara dnevno. U Novom Hotelu su cene bile više za po 10 dinara, a u Starom Hotelu za po 20. Hotel  Mali  Abel je bio najjeftiniji, tu je za jednokrevetnu sobu trebalo izdvojiti 10, a 15 za  dvokretvetnu.[23] Na Štrandu  i Hladnoj kupki plaćalo  se  za kupanje i upotrebu kabine po 2, u Toploj kupki od 5 do 7  (emajlirana ili mramorna kada), a u Blatnoj kupki po  12 dinara  na  dan.  Vožnja čamcem koštala je 5 dinara po osobi isto kao i jedrilicom  i motornim čamcem. Mesečna dozvola za pecanje je bila 30 dinara, a za celu  sezonu 100 dinara. smelo se koristiti samo 2 štapa sa po jednom udicom.

Iz  izveštaja  gradskih  vlasti  saznajemo  osnovne   podatke   o objektima kojima 1937. godine raspolažu na Paliću:[24]

  1.   VELIKA  GOSTIONA  (Palić,  Park  br.  13).  Ima  3  otvorene prostorije prema  ulici,  2  otvorene  prema  prolazu  i  15  pomoćnih prostorija prema dvorištu. Zgrada je na sprat.
  2. MALA GOSTIONA (Palić, Pijaca br. 2).  Ima  2  prostorije  za

stanovanje prema dvorištu, 2 otvorene prostorije prema  dvorištu  u  2 pomoćne prostorije. Zgrada je prizemna.

  1. ŠTRAND (Sokolski park br. 3). Ima 6 pomoćnih prostorija  prema dvorištu. Zgrada je prizemna.

            Ova tri objekta su izdata pod  zakup  odlukom  br.  IV  5484/1936  Šibalić Iliji uz zakupninu od 50 000 dinara.

  1. NOVI HOTEL (Palić, Park  br.13).  Ima  30  prostorija  za stanovanje prema prolazu i 6 pomoćnih prostorija. Zgrada je na  sprat. Bruto prihod ove zgrade u prošloj sezoni je bio 34 875 dinara.
  2. HOTEL NADAŠ (Palić, Park  br. 10).  Ima  1  prostoriju  za stanovanje prema prolazu, 22 prostorije otvorene  prema  prolazu  u  2 pomoćne. Zgrada je prizemna. Bruto prihod  ove zgrade u prošloj  sezoni je iznosio 20 818 dinara.
  3. STARI HOTEL (Palić,  Park  br.  11). Ima  30  prostorija  za stanovanje, prema prolazu i 20 pomoćnih. Zgrada  je na sprat. Bruto prihod je bio 55 046 dinara.
  4.   VELIKA  TOPLA  KUPKA  (Palić). Ima  47  kabina.  Zgrada  je prizemna. Bruto prihod je bio 43 399 dinara.
  5. BLATNA KUPKA (Palić, Obala br. 9 ). Ima  5  kabina.  Zgrada  je prizemna. Bruto prihod je bio 26 260 dinara.
  6. ZGRADA POŠTE (Palić, Veliki park). U zgradi je 1 kancelarije pošte kao i stan za činovnika, od 3 glavne  i  4  pomoćne  prostorije. Pošta za ove prostorije na plaća zakupninu. U ovoj zgradi je  smeštena i Uprava kupališta Palić, koja ima jednu kancelariju  kao  i  stan  za Upravnika kupališta od 2 glavne i 3 sporedne prostorije.

            10.STAMBENA ZGRADA ZA OSOBLJE KUPLIŠTA ( Palić  )  U  ovoj  zgradi stanuje Stipan Vujković, baštovan, koji  ima  2  glavne  i  2  pomoćne prostorije. Za ovaj stan imenovani ne plaća zakupninu. U istoj  zgradi stanuje i Lazar Matković, čuvar parka, koji ima 1 glavnu i  3  pomoćne prostorije. Ni on ne plaća zakupninu. Tu se  nalazi  joć  i  radionica gradskog stolarskog majstora od 2 prostorije. Zgrada je prizemna.

  1. STROJARNICA. Ima 6 prostorija. Zgrada je na sprat.
  2. ZGRADA ZA PRANJE  I  PEGLANJE.  Zgrada  je  prizemna  i  ima  4 prostorije.
  3. ČUVARSKA KUĆA KOD ŠTRANDA. U ovoj zgradi stanuje Josip  Velhec, čuvar, koji ima 1 glavnu i 1 pomoćnu prostoriju. Ne  plaća  zakupninu. Zgrada je prizemna.
  4. ČELJADSKA ZGRADA. Ova zgrada je prizemna i  ima  prostoriju  za

stanovanje i 1 pomoćnu. Iste se upotrebljavaju samo za vreme sezone.

  1. VILA KIŠ ABEL. Ova zgrada je prizemna i ima 17  prostorija  za  stanovanje. Od istih su 2 izdate Jeleni Čović[25] uz mesečnu zakupninu od 100 dinara, dok se ostale ne izdaju jer su u trošnom stanju.

Navedeni podaci  govore  da  je  1936.  godine  bruto  zarada  od tih objekata iznosila 231 478 dinara, što je uz ostale  prihode  koje je  dobijala gradska  blagajna  od  Kupališta,  dovoljno  svedočanstvo uspešnosti samostalnog  upravljanja  Palićom  od  strane  gradskih vlasti.  Broj posetilaca se popeo na  oko  1500  u  sezoni. Ovo naše  omiljeno kupatilište i izletište  broji  blizu  400 letnjikovaca i drugih zgrada za stanovanje. Poseta za  vreme letnje  sezone iznosi oko  1 500 gostiju  stoji u plaćenom  reklamnom tekstu objavljenom u novosadskom listu Dan 30.5.1937.[26]

Proglašenjem Palića za turističko mesto, 1937. godine,  centralne vlasti  su  učinile  još  jedan  korak  ka  prosperitetu  ovog  mesta. Zanimljivo  je  sa  koliko  mnogo  nada  i  očekivanja   u   privredni prosperitet čitave Subotice, taj potez komentariše dr Matija Evetović, upravnik  Kupališta.Turizam  je  od  velikog  značaja, ne samo  sa  meterijalne, nego i sa kulturno prosvetne. Svaki onaj deo naše  zemlje koji  je proglašen za  turističko  mesto  može  se  nazvati  izvorom kulturnog,  prosvetnog  i  privrednog  značaja.  Naročito  je  gradu Subotici, proglašenjem Palića za turističko mesto  podignut  privredni značaj, koji je u poslednje vreme bio toliko opao. Iako  je  ovo  prva  godina, već je primećena osetna promena  koju  su  uneli  u  privredni život  posetioci  Palića.  Nastojanjem  koje  grad   sada   ulaže   za polepšavanje i uređenje Palića, očekuje se da će kroz nekoliko  godina Subotica postati opet onaj živi prometni centar koji je bila pre  rata i da će njen  privredni  značaj  dobiti  zasužno  mesto  među  ostalim

gradovima, koji su po broju stanovnika kud i kamo manji, ali  jer  su bili manje zapostavljani od Subotice,  vidno  napredovali.Subotica  je radosno pozdravila proglašenje Palića za turističko mesto, jer se nada da će time opet pokrenuti svoju obamrlost u privrednom pogledu i da će uskoro moći sebe ubrajati među ostale važne centre privredne Evrope.

            Gradske vlasti su  problem  izlivanja  otpadnih  voda  u  Palićko jezero,  prvi  put  razmatrale  još 1904.  godine  ali  zbog  nedostatka  sredstava  nisu  preduzimale  nikakve   mere   na   njihovom prećišćavanju,  pa su  one i  dalje  direktno išle u  Palić. Gradska  kanalizacija, čija  dužina krajem tridesetih godina iznosi preko 30 km, koja je  u prvo  vreme odvodila  samo  vodu  iz  domaćinstava  a  zatim  i  industrije,  znatno ubrzava   prorodni   proces   odumiranja   jezera,   menjajući  karakteristike vode, čineći je zasićenom sulfatima.[27]  Tek  1938.  godine,  subotička  Opština  u  planovima  za  ulaganja   u   narednom  periodu, predviđa i izgradnju postrojenja  za  prećišćavanje  otpadnih  voda. Ni ovaj  put, takvi  planovi  koji  su  uviđali  dalekosežne  štete od zagađivanja Palića i predlagali mere za njegovo svođenje  na  najmanju  meru, zbog približavanja ratnog vihora, nisu bili  realizovani.  Hemijska i biološka  ravnoteža  jezera,   pored  svih  negativnih uticaja, još nije tada bila toliko  alarmantno  narušena,  da bi onemogućila funkcionisanje Palića kao turističkog mesta.

Nažalost, vremena koja su sledila nisu  donela  ništa dobro. Od  izbijanja rata 1939, nije bilo više mogućnosti za dalekosežne poteze u unapređivanju Palića kao turističkog zamajca subotičke privrede.

Danas je već  poznato da za razvoj turizma nisu dovoljni samo prirodni preduslovi i dobre namere. Da bi se ubirali plodovi sa tih grana, nužni su snažni društvani temelji,  razvijena i zdrava privreda, kapitalna ulaganja, itd.  Palić  je tako u čitavom međuratnom periodu ostao samo omiljeno izletište subotičana, sa vrlo malim brojem  stranih  posetilaca,  koje je živelo od  stare  slave  i  većinom od ranije  izgrađene  infrastrukture. Grad, opterećen nizom svojih komunalnih  problema[28], kao  titular Kupališta, kao ni zakupci koji su njime gospodarili, nisu se pokazali se nedovoljno snažnim faktorima koji bi iz korena promenili  i unapredili stanje u Kupalištu Palić.

 

 

 

[1] Kupalište Palić je bila posebna administrativna jedinica u  sastavu grada (krug, kvart). Delilo se na unutrašnji i spoljašnji reon. U 1927. godini imalo je 2500 stanovnika. Kosta Petrović, Kr.slob. grad Subotica i  kupalište  Palić, Subotica, 1928, str. XIX.

[2] Istorijski Arhiv Subotica, dalje IAS, F:47, IV 605/1933.

[3] U izveštaju se uočava da autor ne navodi problem sa uticanjem gradske kanalizacije u Palić.

[4] IAS, F:47. XVIII 6/1919.

[5] Marko Stipić trgovac i ugostitelj, bio je zakupac i popularne Varoške kafane  koja se nalazila u Gradskoj kući.  U 1927. godini tamo je ručak koštao 10 dinara a čaša piva 3 dinara.

[6] U svojoj ponudi Stipić navodi da će izgraditi još 420 drvenih kabina na pilotima, restauraciju, osigurati obalu u duljini od 270 metara, itd. Godišnji bi uplaćivao gradu i sumu od 20 000 kruna.

[7] Odluka nosi broj 42 P.S. 2802/1921. IAS, F:47. XVIII 9/1921.

[8] IAS, F:47.XVIII 9/1921.

[9] Poziva se na zakonski čl. XXIII/1886.

[10] IAS, F:47. XVIII 9/1921.

[11] Ukupna godišnja poseta na Štrandu se kretala oko 50 000 posetilaca. Maksimalni kapacitet je bio oko 80 000.

[12] IAS, F:47. III 62/1938. Detaljnije vidi: Stevan Mačković, A palicsi halászatról (1922-1941), Palics és  környéke, 12, Subotica,  decembar  2000, str.10,11.

[13] Dr Lazar Orčić, pravnik,  (Subotica, 1893.-1933.) je promenio prezime na Oršić. IAS, F:47. I  123/1922. Obavljao je funkciji u gradskoj administraciji kao gradski glavni bilježnik.

[14] IAS, F:47. XVIII 10/1921

[15] Bila su sklopljena tri ugovora: o građenju i eksploataciji tramvaja, o proizvodnji i sprovođenju struje, te o osvetljavanju banje Palić – 1913. godine). IAS, F:276.46.137.  U njima  su regulisane obaveze ugovornih strana, firma je praktično dobila monopol u trajanju od 60 godina na tramvajski saobraćaj i snabdevanje potrošača strujom, uz obaveze po pitanju javnog osvteljenja, a Grad pravo da nakon 35 godina otkupi firmu ili da je nakon 60 godina pruzme u potpunosti. Obnovom starog ugovora, aprila 1933. godine, okončan je dugogodišnji spor Grada i ove firme. Subotica nije bila u mogućnosti da iskoristi pravo otkupa, jer je celokupni gradski prihod dostizao tek oko 20 miliona dinara tako da cena od 50-60 miliona dinara, potrebna za otkup, nije mogla da se isplati bez zaduživanja.

[16] Ta ideja nije nikada realizovana.

[17] Žalbe stanovnika Palića na slabo osvetljenje bile su česte.  U 1927. godini, nakon prepiske sa Gradom, centrala je bila spremna da na Paliću instalira 102 lampi od 40 i 3 od 60 vati. IAS, F: 47. XVIII 7/1927.

[18] IAS,F:47. IV 605/1933

[19] IAS, F:47. Zapisnik Senata 1934, str. 63, 76, 126.

[20] Ilija Šibalić je u Subotici imao nekoliko trgovačkih radnji, fabriku hleba i  mlin.

[21] Za visoke goste iz Beograda organizovan je svečani ručak  upravo  u Velikoj  gostioni.

[22] IAS, F:47. IV, 1597/1936

[23] U 1937. godini, kako saznajemo iz dopisa IV  5771/1937 sobe  nisu ni izdavane, jer je su bile u lošem stanju.

[24] isto

[25] Reč je imenjakinji akademske slikarice Jelene Čović.

[26] IAS, F:47, IV 2902/1937

[27] Stevan Mačković, Szabadkai gyárak – Palics környezetszenyezöi 1939-ben, Palics és környéke, 4, Subotica, januar 1999, str. 11.

[28] U  prvom  redu  nedostatkom  vodovodne  i  kanalizacione   mreže,  problemima osvetljenja i izgradnje lokalnih puteva, trotoara, itd.

 

PROLOG RATNIH ZBIVANJA

objavljeno: Ex Pannonia, br.11, Subotica 2007, str. 5-17.11_tmb

časopis u pdf formatu: Prelom broj 11

 

PROLOG  RATNIH ZBIVANJA

„Bilo je to vrijeme kada je rat sazrijevao…“ (M.Krleža)

Na razne načine učimo ili samo čitamo o velikim bitkama, vojskovodjama, ratovanjima, uzrocima i posledicama nekog rata. Ali nijedan rat ne dolazi preko noći, u jednom trenu. Prethodi mu niz aktivnosti medju koje spadaju diplomatski razgovori,ali i pretnje i ucene. Sve se to dešava na višem,državnom i političkom nivou. Nas su zanimale postepene pripreme za rat, koji se slutio i nazirao kasnih tridesetih godina 20.veka, u običnom i svakodnevnom životu ljudi. Da o tome pita­mo ma kog pojedinca, svaki bi ispričao svoju subjektivnu verziju dogadjaja sa detaljima koji su njemu bili važni; to su slike koje bi se njemu urezale u pamćenje.

Trianon p 12233.1941

Ali sačuvani deo arhivske gradje Istorijskog arhiva Subotica, koji je iz tih vremena izmedju dva svetska rata dopro do nas, govori jezikom objektivnosti kroz pre­pisku i originalne dokumente. Uzeto je sedam godina pred rat jer one sadrže podatke za temu koja nas zanima. Ograničili smo se na delovanje Ekonomskog odelenja Senata (Gradskog poglavarstva) grada Subotice (F: 47).Suboticke novine 21 6 1940

Osim par predmeta kroz koje se naslućuje neki strah i početak priprema za rat, čitava 1935. godina protiče u uobičajenim aktivnosti­ma: uredjenju parkova, nabavci semena, inspekcijskim poslovima, sakup­ljanju poreza, kontroli šuma, održavanju sajmova i „veselica“, radu Komisije za likvidaciju agrarne reforme iz Novog Sada, izdavanju lovačkih karti, sprovodjenju licitacija, te opštoj brizi za poljoprivredu i privredu uopšte.

I 1936. godine za ove prostore rat je još daleko! Trguje se i brine o šumama, poljoprivredni poslovi su u toku, održavaju se predavanja i tečajevi, uvozi se i izvozi, brinu o proizvodnji vina, iznajmljuju se zgrade, prisustvuju izložbama i sajmovima, grade i popravljaju ,  posluju štedljivo i ekonomično. Samo je uočljivo pojačan rad brojnih humanitar­nih organizacija.

Mirno je još i u 1937.godini. Svi su dogadjaji više-manje uobi­čajeni. Ali je vojska u spisima nešto prisutnija.

Dok Evropom divlja fašizam, ovde se još 1938.godine vodi briga o ekonomiji: održavaju se licitacije, prodaje se i kupuje, kuju se planovi o modernizaciji, unapredjuje se i kanališe poljoprivreda, saradnja sa ministarstvima u Beogradu je dobra. Bar prema spisima Ekonomskog odelenja Senata u višenacionalnoj i višekonfesionalnoj Subotici nema ispada i provokacija. Gradsko poglavarstvo je te godine za Centralni presbiro sakupilo precizne podatke o gradu i okolini (površina, zemljište,poljoprivredna proizvodnja žita i hmelja; o vinogradima i rasadnicima, sto­čarstvu, ribarstvu, šumarstvu, lovu, Gradskoj ekonomiji Palić, agrarnim zajednicama i zadrugama, agrarnoj reformi).[1]

Reč rat se u 1939.godini spominje češće, više se ne naslućuje nego je već tu, u blizini, a strahuje se da će stići i na ove prostore. Život i dalje ide svojim tokom, ali je manje izložbi i putovanja. Vodi se briga o preživljavanju, a ne o napretku. Sve se nešto sredjuje, popisuje. Poljoprivreda još više dobija na značaju. Često se govori o lošoj si­tuaciji, rastu cena, nezaposlenosti, nemogućnosti vraćanja dugova. Gotovo ništa se ne gradi, samo se postojeće krpi i popravlja. Rad raznih orga­nizacija i udruženja se svodi na minimum ili gotovo zamire. Grad  je osi­romašio. Vojska se sve češće javlja u spisima.

Broj predmeta koji govore o pripremana za rat se 1940. godine uvećao! Rat se približio granicama zemlje. Sve su male mirnodopske te­me zanemarene u spisima ili su u drugom planu. Velika se pažnja posve­ćuje poljoprivredi, setvi i žetvi, urodu, ishrani stanovništva, stvaranju zaliha hrane. Smanjio se broj proslava, ne spominju se u tolikom broju ni humanitarne organizacije, mada se govori o socijalnoj bedi, nezapos­lenosti, siromašnima na samoj ivici egzistencije. Ne spominju se ni broj­ne male firme iz ranijih godina. Popisuju se alatke, knjige, prečišćivači semena, hmeljarnici, stoka. Retko se održavaju sajmovi. Radi se samo najnuž­nije i najneophodnije, praktične prirode.ADolf

Iz 1941. godine je sačuvano malo predmeta, jer su uvršteni samo dokumenti nastali do napada na Jugoslaviju 6.4.1941.godine. Standardne teme iz ranijih godina sada zamenjuju nove: Odbor za ishranu, zimska pomoć, zalihe ljudske i stočne hrane; kontrola mlinova, krupara i pe­karskih radnji; hleb, krijumčarenje pšenice, teško ekonomsko stanje u zemlji.[2]

A onda je  jednog dana „rat…ujahao u selo“, a „taj nesretni rat nije bio za ove ljude ni prva ni posljednja nesreća“ (M.Krleža). Stigla je „grozna, krvava Oluja“ (D.Vasiljev) i u ove krajeve sa beskrajnim i plodnim poljanama donele samo bol, stradanje, patnju, razaranje i smrt.

Tri su se velike teme nametnule u istraživanjima: vojska, rad hu­manitarnih organizacija i snabdevanje stanovništva. One su obuhvatile sve predmete Ekonomskog odelenja Senata koji posredno ili neposredno govore o pripremama stanovnika Subotice i okoline za Drugi svetski rat.

Vojska

Sledimo sačuvane dokumente koji su na neki način povezani sa vojskom. U drugim odelenjima Senata vojska je takodje prisutna, a postoji i sa­mo Vojno odelenje Senata. Hronološki gledano to izgleda ovako:

U 1935.god. vojska intenzivno komunicira sa gradom. Od grada traže uglav­nom sitne usluge (badnjak, zasadjivanje stabala i grmlja u krugu kasar­ne, poneko deblo), ali traže i zgradu za smeštaj privremene vojne bol­nice[3],[4]. Grad je tim molbama uglavnom izlazio u susret, ali je vojsci zemerano što čini šumsku štetu. Tu je štetu prijavljivao lugar, a odno­sila se na bespravnu seču pruća i granja[5], [6], [7], [8].

Vojna vežbališta su 1937. god. precizno ucrtana i opisana u predmetu[9] u kome Potiska divizijska oblast šalje Ekonomskom odelenju Senata kartu Subotice i okoline sa ucrtanim vojnim vežbalištima: na pašnjaku Bukvać, na pašnjaku kod fabrike „Zorka“ (tzv.Svinjski jaraš), kod jevrejskog  groblja (tzv. Staro vašarište pored Ulice Save Tekelije) i kod Aleksandrova. Tražili su od grada sklapanje ugovora o zakupu tih prostora sa svoja vežbališta. Isto tako su tražili da im se odrede mesta gde mogu da kopaju rovove. Gradsko poglavarstvo im za to odredjuje Čordaški put i prostor ispred kasarne Kralja Petra II, a vojska je za to tražila severni deo Aleksandrova[10].

– Kraljevska banska uprava Dunavske banovine iz Novog Sada obaveštava grad da će se komisijski kupovati konji za vojsku na godiš­njim sajmovima u Bajmoku  (l7.8.), Bačkoj Topoli (20.8. i 3.10.), Malom Iđošu (5.9.) i Subotici (24.10.)[11]. U Suboticu je te 1937. god. došla vojna komisija sa zadatkom da kupi konje za vojsku. O tome je trebalo da se obavesti građanstvo[12].Sn2  14 2 1941

 

Subotička savezna streljačka družina traži 1938. god. dozvolu da vežba na bivšem vojnom strelištu na Kelebiji. Ali grad odgovara i njima i vojsci da za vežbanje koriste vojno strelište u Radanovačkoj šumi „u one dane kada vojska isto strelište ne upotreb­ljava“. Na to se upućuje i Uprava streljačkog okruga Stari Bečej[13]. Te je godine na zahtev Vojnog odelenja Gradskog poglavarstva Subotice sastavljen i spisak svih službenika Ekonomskog odelenja (prema Uredbi o oslobadjanju ljudstva od vojne dužnosti u priprav­nom, mobilnom i ratnom stanju). Na tom je spisku dvadeset i osam imena gradskih činovnika sa adresama i činom koji imaju u vojsci[14].

Konji se za vojsku nabavljaju i 1939. god. na sajmovima. Te su godine planirali da nabave  sto konja. „Konji treba da odgovaraju ovim uslovima: visina 160-165 cm mereno trakom, obim grudi najma­nje za 12 cm veći od visine, starost 3-6 godina i zatvorene boje. Vojska će otkupiti i izvestan manji broj malo težih konja za artileriju. Cena oko 5-6000 dinara, po grlu.“[15]

Počinje da se insistira na telesnom vaspitanju vanškolske omladine i Tehničko odelenje šalje učitelja-nadzornika Ivana Turata(Turato) da nedeljom obilazi škole u kojima se vežba[16].

– Gradsko veće donosi odluku da se da plata gradskim službenicima za trajanja vojne vežbe[17].

Vežbe se intenziviraju 1940.god. pa se Gradsko poglavarstvo žali Komandi mesta da vojska uništava „gr.pašnjak i senokos“ tzv.Svinjski jaroš, kao i druge pašnjake koji su bili zakupljeni. Na senokosu je vežbala „jedna mitraljeska četa“. Zakupac gradskog pašnjaka kod Grad­ske klaonice Josip Sabo Šipoš se žalio da vojnici „koji su smešteni u cigljani „Glid“ napasivaje konje i pored toga i kose travu koju je on uzeo pod zakup od grada…“[18]

– Ministarstvo vojske i mornarice oslobadja vojnih vežbi u vreme setve i žetve traktoriste i one koji rukuju vršalicama.[19]

– Jedan gradski savetnik (potpis je nečitak!) piše predsedniku gradske opštine Subotica: „čast mi je izvestiti da organi dostavnog otseka kraj redovnog posla ne mogu obaviti popis krava a naročito obzirom na pozive za vojnu vežbu“.[20]

– Kraljevska banska uprava Dunavske banovine dopisom obaveštava Suboticu da se kod dela „našeg siromašnijeg sveta“ stvara raspoloženje „protiv vojnih vlasti“ (jer da su od siromašnih uzimali stoku u vojne svrhe a ne od bogatih). Vojne su vlasti to pojasnile i demantovale. Tada je gradska policija predložila da se obavi popis stoke po kvartovima i po okolnim selima (ukupno je bilo 10902 kopitara!).[21]

Naravno, vojne se vežbe nastavljaju i 1941. god. Gradska je vlast i dalje izdavala pašnjake ali je već u oglasu za licitaciju paš­njaka i parcela u Radanovačkom progonu (od 31.1.1941.god.) pisalo: „Zakupnik mora trpeti vežbanje vojske i futbalska igrališta“.[22]

– Računovodstvo je tražilo podatke o zaposlenima koji su bili pozvani na vojne vežbe.Gradski gazda Miško Prćić šalje spisak gradskih nameštenika iz Gradskog „slagališta“ koji su već bili na, vojnoj vežbi.[23]

– Na traženje Komande Staro-Bečejskog vojnog okruga (a po nalogu Ministarstva vojske i mornarice) da im se dostavi cena jahaćih konja, šef Ekonomskog odelenja Poljaković odgovara da im je cena od 7000-10 000 dinara.[24]

– Isto Ministarstvo upozorava da se za vojne potrebe ne uzimaju  priplodni bikovi ni u miru ni u ratu.[25]

Po pojedinim reakcijama može se posumnjati do grad još ne shvata ozbiljno političku  situaciju u  zemlji i svetu. Već 1941.god. kada samo što nije puklo, neke su reakcije neumesne, kao ona kada grad traži naplatu učinjene štete od Štaba odseka sa utvrdjivanje pri vojsci. Tada Poljaković izveštava Gradsko poglavarstvo da su vojnici „kopali rovove, pleli žice i činili utvrdjivanje.“[26]

– Ali se zato dozvoljava Štabu potiske divizijske oblasti da na grad­skom zemljištu ukopa „benzinske cisterne za potrebe vojske“ u krugu vojnog skladišta u Subotici.[27]

– Vojska je te godine, barem prema sačuvanim dokumentima iz Ekonom­skog odelenja, bila smeštena u Dudovoj šumi, tri kasarne, privremenoj vojnoj bolnici[28] i na Čordaškom putu. Za te tri kasarne (čija se lo­kacija ne spominje) samo se konstatuje da su neadekvatne. Zato je Gradsko poglavarstvo prihvatilo njihov predlog da se podigne zgrada nove kasarne i 26.3.1941. god. šalju dopis o tome u Novi Sad[29]. Narav­no, do realizacije te odluke nije došlo.

– U Dudovoj šumi je bio smešten 3. bataljon 34. pešadijskog puka.[30] Marija Foro, koja je bila zakupac gostione u Dudovoj šumi, žali se na prisustvo vojske koja joj je kvarila posao jer su zauzeli deo gos­tione za potrebe vojne kuhinje. Zato joj je grad nakon komisijskog pregleda smanjio zakup sa 6000 na 4500 dinara[31].

– U jednom se predmetu grad poziva na Zakon o nastanjivanju vojske i mornarice po kome država plaća gradu zakup. „Za nastanjivanje voj­ske i mornarice u redovnom i pripravnom stanju, po zgradama i zemljiš­tima samoupravnih ili privatnih ustanova, preduzeća i pojedinih lica, država daje sopstvenicima naknadu u novcu“ (citat iz tog Zakona)[32].

0d vojnih institucija koje se spominju u Ekonomskom odelenju navo­dimo tri: Vojno-geografski institut, Vojno-tehnički zavod i Insti­tut civilne zaštite. Ministarstvo šuma i ruda naredilo je 1936.god. da se dozvoli nesmetan rad Vojno-geografskom institutu na terenu gde su izvodili „triangulacione i topografske radove“[33].

– Vojno-tehnički zavod u Obilićevu navodi se kao mesto koje proizvodi industrijske maske (za rad sa cijanovodičnom kiselinom)[34]. „Gasno-plinske maske“ spominju se i u 1939.god. kada Kraljevska banska up­rava Dunavske banovine piše o potrebi sušenja  koštica od šljiva i drugog voća, jer su one služile „za izradu aktivnog ugljena kojim se pune sprave za disanje (filter) kod gasnih-plinskih maski“[35].

– Institut civilne  zaštite je radio 1940.god. u gradskoj zgradi na Beogradskom putu br. 117 koju je do kraja 1939.god. iznajmljivala vojska[36].

Razmišljalo se i o psihološkom ratu. Ministarstvo šuma i rudnika upozorava još 1937.god. na pojavu širenja kleveta i laži koje su imale za cilj podrivanje i rušenje vlasti, te odredjuje kako ih treba suzbiti. Koriste se izrazi kao:“tendenciozno i krivo tumačenje pol. dnevnih dogadjaja“,“neodgovorni elementi i mračni ljudi“ koji žele da „mučki zatruju celo javno mnenje, da ga dovedu u zabludu i da veštački stvore neraspoloženje prema najvišim državnim faktorima“. Sugeriše se da „difamatore (treba) prijavljivati vlastima“, „treba od­bijati…prijem letaka, a njihove rasturače odmah…treba prijavlji­vati…“ Za to se kaže da je „podmukli i opaki rad pojedinih nesavesnih ljudi“.[37] Posebno se apeluje na državne službenike koji moraju tome da se suprotstave . Oni su pri stupanju na posao polagali zakletvu ovog tipa: „Ja… zaklinjem se jedinim Bogom, da ću Kralju Petru II i Otadžbini biti veran, da ću se u radu pridržavati Ustava i zemalj­skih zakona, da ću čuvati državno i narodno jedinstvo i da ću dužnos­ti svoga zvanja tačno otpravljati i samoupravne i državne interese savesno zastupati i braniti. Tako mi Bog pomogao.“[38]

Očekivao se i napad iz vazduha. Sačuvan je dopis Ministarstva šuma i rudnika iz 1935.god. upućen Kraljevskoj banskoj upravi Dunav­ske banovine o zaštiti Beograda, Zemuna i Pančeva od neprijateljskih napada iz vazduha u kome se potencira očuvanje šuma i zelenila uopšte[39]. Gradsko poglavarstvo donosi odluku da se naziv Otseka za pasivnu odbranu od napada iz vazduha i obaveznog telesnog vaspitanja skrati u OTVOP[40]. Taj je OTVOP (koji je radio u sklopu Tehničkog odelenja) zahtevao da se u svim odelenjima i odsecima Gradskog po­glavarstva predmeti u vezi vazdušne odbrane rešavaju u roku od 24 sata.[41]

– Od l935. god. počinje da se spominje subotički aero-klub „Naša krila“. Svi gradski službenici su bili pozvani da se upišu u taj klub kako bi pomogli razvoj jugoslovenskog vazduhoplovstva[42]. Mesni odbor aero-kluba „Kaša krila“ iz Subotice traži zemljište za izgradnju aerodroma uz obrazloženje da „bi mogao poslužiti kao stanica za medjunarodni vazdušni saobraćaj a u isto vreme i pretstraža za od­branu grada Subotice od napada is vazduha. „Grad je za te svrhe odo­brio 50 lanaca zemlje na južnoj strani grada izmedju Čantavirskog i Žedničkog puta (pustara Aleksandrovo), ali nisu imali 500 000 dinara za kupovinu tog zemljišta. Aero-miting se u Subotici održavao dva dana i to iza fabrike „Zorka“[43].

– Kraljevski  jugoslovenski aero-klub želi tih godina da  podigne „vazduhoplovnu svest naroda“ i za svoj su rad sakupljali novac prodajom lutrije[44].

Od mogućih napada iz vazduha trebalo je da se štiti maskiranjem objekata i kamuflažom. Šef Vojnog odseka (potpis nečitak!) šalje sledeći dopis na adresu Gradske klaonice: „Do sada je vrlo malo uradjeno na maskiranju državnih nadleštava i većih industrijskih objekata u cilju zaštite od ugleda iz vazduha. Kao glavna smetnja navodi se budžetska nemogućnost. Da bi se i ovaj cilj postigao i sa minimal­nim sredstvima, predlaže se kamuflaža navedenih objekata zasadjivanjem puzavaca razne vrste pored zidova i na krovovima. U koliko bi se i ove vrsta maskiranja propustila, vlasnici-stanovnici će snositi sve eventualne posledice. Ovaj raspis ima se čuvati sa dosada prim­ljenima kao poverljivi dokumenat. “ Potom se Gradska klaonica Obra­tila Gradskom poglavarstvu, a oni su zatražili mišljenje gradskog baštovana Lajče Domonkoša. On im odgovara 9.3.1937.god. ovako: „Čast mi je izvestiti da sam u smislu odluke III br.241/1937 gr. zgrade i objekte pregledao i ustanovio sam da se iste zasadjivanje puzavaca raznih vrstima na može udovoljiti pošto su gr. zgrade sa svih strana opkoljene trotoarom i to najviše sa ciglom i asfaltom.Potrebno bi bilo da se isti otkloni da bi se mogli zasadjivati sa puzavcima.“[45]

– Ministarstvo vojske i mornarice je još 1938.god. izdalo Opšti uput za rad u cilju odbrane zemlje na slučaj neprijateljskog napada iz vazduha, a Komanda Staro-Bečejskog vojnog okruga je tada zatra­žila od grada pošumljavanje (u cilju kamuflaže protiv neprijatelj­skog izvidjanja i napada iz vazduha) sledećeg zemljišta: vašarište, opštinska imanja severno od vojne kasarne uz Ulicu Save Tekelije do fabrike „Zorka“ tzv. Cigansko ostrvo, zemljište južno od pruge Subotica-Crvenka i zemljište oko Stadiona kralja Petra II[46].

– Kada je dr Matija Evetović želeo da kupi dva jutra zemlje pod šu­mom na Čavolju 1940. god. i imao je nameru da je iskrči, njegovu je molbu grad odbio sa sledećim obrazloženjem: „S obzirom na naredjenje vojnih vlasti, a na osnovu upute za maskiranje (kamuflažu) u cilju zaštite od neprijateljskih napada iz vazduha, gr.opština treba da vrši pošumljavanje i zasadjivanje drveća na svim svojim zemljištima i otvorenim mestima.“[47] Gradsko poglavarstvo je čak odbilo traženje Ministarstva vojske i mornarice ds se dozvoli seča šuma uz obrazloženje da se „tome protive interesi zemaljske odbrane“. Grad je tada raspolagao sa 8000 k.j. šume.[48]

– Prema Zakonu o zemaljskoj odbrani Kraljevska banska uprava Dunavske banovine imala je pravo da traži i dobije od grada odredjene podatke o stanju privrede i broju stanovnika . Subotica je 1935. god. imala 4462 domaćinstva, 70752 ha zemlje za obradu i 45000 zemljoradnika. U njihovom je posedu bilo 9140 konja i 1265 volova, 6000 plugova, 1000 sejačica, 3200 drljača i 75 „vršaćih“ mašina. U slučaju potrebe oko 21000 ljudi je bilo slobodno[49]. Inače, naredba Ministarstva poljoprivrede je bila da se bilo kakvi podaci o poljoprivredi ne smeju dostavljati nikome, pa čak ni vojsci[50]. Ali 1939.god. Ministarstvo vojske i mor­narice traži da im se dostave podaci o firmama i zadrugama (nabavljačkim, kreditnim, žitarskim, pirinčarskim, stočarskim, mlekarskim,  ovčarskim, svinjarskim, živinarskim, voćarskim, vinogradarskim, povrtarskim i ri­barskim) koje mogu vojsku i stanovništvo snabdeti hranom. Subotičani su poslali odgovor ali on nije sačuvan[51].

– U jednom dopisu Kraljevka banska uprava Dunavske banovine objašnjava da se prema Pravilniku o popunjavanju vojne sile popisanom stokom i prenosivim sredstvima oslobadjaju priplodna grla u miru i u ratu[52].

I na kraju očekivano dolazi mobilizacija i regrutna komisija. U Subotici već 1940.god. postoji mobilizacioni odsek koji traži od Gradskog poglavarstva da se kod poreskog popisa istovremeno vrši i popis „poljopr.podataka“ (alati, stoka i dr.)[53]. A po naredbi Starobečejskog vojnog okruga za potrebe regrutne komisije dostavljaju se podaci o ishrani stanovnika Subotice (koliko se jede hleba, brašna, mesa, mleka i mlečnih proizvoda, ribe)[54].

Iz godine u godinu vojska evidentno obavlja pripreme za rat. Čak i kroz Ekonomsko odelenje Senata koje se bavilo privredom grada, vidljiva su ta kretanja. U Evropi tutnji rat i to se moralo osetiti i ovde. Iako još nismo bili u epicentru krvavih dogadjaja, talasi potresa stižu i do nas. Sve oči su okrenute prema zapadu. A još 1938. god. u jednom zanimljivom tekstu Nemačka se navodi kao primer racionalnosti, ekonomičnosti i samostalnosti: „U svome nastojanju da se privredno što potpunije emancipuje od inostranstva, Nemačka posvećuje naročitu pažnju racionalizaciji domaćih sirovina do krajnjih mogućih granica. Tako je, pored ostaloga, u toku prošle godine sakup­ljeno semenje od groždja, što preostaje posle cedjenja vina, pa je iz njega iscedjeno oko 40000 litara odličnog ulja…“[55] Ali upozorenje i otrežnjenje stiže ubrzo. Počinju da dolaze izbeglice sa svih strana. Zanimljivo je da iz Besarabije (današnja Moldavija) stižu nemačke izbeglice. Prihvatne stanice za njih su Veliko Gra­dište, Strizivojna-Vrpolje i Zagreb, a u Zemunu i Prahovu se za njih otvara tranzitni logor. Kraljevska banska uprava Dunavske banovine dostavlja Uredbu o oslobadjanju Vlade Nemačkog rajha od plaćanja taksi za materijal i opremu za njihov privremeni smeštaj, kao i za njihovu ishranu u logorima[56].

Ne bi se očekivalo da je vojska u tolikoj meri i kroz toliki broj predmeta prisutna baš u Ekonomskom odelenju. To govori i o dobroj komunikaciji i saradnji izmedju grada i vojnih vlasti. Ako je bilo nesuglasica, one su se rešavale u hodu na opštu dobrobit, a vodjeni su bili zajedničkim interesima.

Rad humanirarnih organizacija

Njihov se rad oseća u životu grada iz godine u godinu. Ono što je do nas doprlo od sačuvanih dokumenata samo je, verujemo, manji deo njihovih  aktivnosti.

– U 1935. god. svojim radom se ističe humanitarna organizacija „Dobro delo“, Dobrotvorna zajednica Bunjevaka Subotica, Crveni krst i Zavod sv. Terezije M. I. „Kćeri milosrdja“ u Subotici. Grad ih je pomagao u vinu koje im se isporučivalo sa Gradske ekonomije Palić[57], [58], drvima za ogrev[59] i krompirom po sniženoj ceni[60]. Tako je grad pre­ko njih pomagao najsiromašniji sloj gradjana. Osim navedenih orga­nizacija naredne 1936. god. spominje se i rad: Dobrotvorne zadruge Srpkinja u Subotici[61] koja je za svoju slavu (Sretenje-15.2.) dobi­la od grada 50 l vina za lutriju, zatim rad Prosvetnog i potpornog društva Istra-Trst-Gorica, Jugoslovenskog ženskog saveza, Radničkog doma (Javna berza rada Novi Sad) i Uboškog doma kome je sa Gradske ekonomije Palić prebačeno te 1936. god. 1539 kg krompira.

– Za Jugoslovenski ženski savez (koji se pojavljuje samo kroz taj predmet!) Kraljevska banska uprava Dunavske banovine šalje obaveštenje o postojanju njihove lutrije „koja je namijenjena pomaganju siromašne i nezbrinute djece, dakle čisto humana i socijalna akcija, a koja će biti proširena i za pomaganje starijih koji su u nevolji.“[62]

– Zanimljivo je i Prosvetno i potporno društvo Istra-Trst-Gorica koji se kroz spise javljaju 1936. i 1939. god. U molbi iz 1938. god. pišu: „Iz svojih materijalnih sredstava pomažemo siromašne emigrante iz Italije, kojih ima svakim danom sve više i više, osobito otkako ih fašistička Italija tera u Abisiniju. Svi su oni upućeni u prvom redu na naša društva, kojih ima u državi oko 40.» Tada su tražili da im grad ustupi za jedno veće prostoriju bivše kafane „Beograd“ za odr­žavanje društvene večeri.[63] Za jednu drugu proslavu su tražili u 1939.god. od grada pomoć u vinu. Grad im je odobrio iz podruma Grad­ske ekonomije Palić pedeset litara vina. Tada su naveli da „vrše svoju delatnost u cilju zbrinjavanja, potpomaganja i kulturnog napretka svojih članova emigranata iz okupiranih krajeva Italije.“[64]

– Javna berza rada iz Novog Sada je planirala da izgradi Radnički dom na površini od 185 kv. hv. zemlje. To je mesto trebalo da bude radničko sklonište, kuhinja i kupatilo. Ali Ministarstvo socijalne politike i narodnog zdravlja im je tražilo da izgrade socijalni hotel i javno kupatilo[65]. Par godina kasnije želeli su da zbog ve­like nezaposlenosti pokrenu javne radove na pošumljavanju i sađenju vinograda. Grad ih je odbio sa obrazloženjem da ne raspolaže sa tolikom zemljom, a da sađenje vinove loze vrše stručna lica. Ogradjuju se uz konstataciju da rado primaju svaku pomoć „u cilju što jačeg suzbijanja socijalne bede našeg grada“[66].

– Grad je pomagao i Uboški dom kao socijalnu ustanovu. Šalju im 1539 kg krompira 1936. god.[67], jednog ovna za proslavu dvadesetogodišnjice oslobodjenja i ujedinjenja[68], „bakalsku i kolonijalnu“ robu[69], veš i kuhinjske stvari[70].

– Župnik Blaško Rajić založio se za rad Zavoda sv. Terezije MI „Kćeri milosrdja“ u Subotici. Ispred Župnog ureda Rimokatoličke crkve sv. Roka u Subotici on traži od grada hvat drva za njih. U svom pismu kaže: „U ulici Skerlićevoj br 4., za crkvom sv. Roke nalazi se samostan Kćeri Milosrdja, ukojem sada stalno prebiva 5 č sestara. One primaju dječicu koja još nije za školu od 9-1 do 6 godina, naj­više od najsiromašnijih radničkih roditelja i dok im matere na poslu, č sestre njeguju djecu, i poučavaju, u 80% posve badava. Netkome padne na pamet , da im ovu uslugu uzvrati nekom milostinjom. Osim ovoga iste Sestre dvore Patronažu djevojčica, od 10-20 godina koje sami sebi rade, a ni njihovi roditelji, da klatare svecom i nedjeljom po ulicama, te se djevojčice nadju, njih po 50-150 nedje­ljom i svecom popodne i vrlo lijepo provedu sa č sestrama. Ove su redovnice siromašne, bez svakih sredstava. Ono što čine našoj sirotinji, čine altruistički.“[71] Grad im je tada poklonio bagremove oblice,a 1938. god. trećinu ovna[72].

– Društvo za pomaganje bednih i nevoljnih u Subotici „Dobro delo“ je iz godine u godinu dobijalo pomoć od grada u vinu, krompiru ili mesu. Uselili su se u prostorije zgrade u Ulici kralja Aleksandra br.13 (koju je prethodno napustila Podružnica javne berze rada u Subotici). Sačuvana je izjava Anastasije Manojlović od 16.1.1939.god. u kojoj piše: „Dolepotpisana potpretsednica humanog društva za poma­ganje bednih i nevoljnih „Dobro Delo“ u Subotici, ovim izjavljujem i obavezujem se, da ću prostoriju u gr.zgradi Kr. Aleksandra ul. br. 13 odnosno Paje Dobonovačkog br.1., koje mi se ustupa sa održavanje diletantske trupe za jedan pozorišni komad do daljnjeg naredjenjana opoziv grada smesta gradu ustupiti. Ujedno uzimam na znanje, da mi se ta prostorija daje dnevno na upotrebu od 18-20 časova .»[73]

– Za Dobrotvorno društvo „Kneginja Zorka“ nalazimo podatke samo u 1940. i 1941. godini. U jednom predmetu na ceduljici Irena Boudar (ili Bondar) piše: „Dragi Joso lepo vas molim da učinite sve da dobijemo od grada vino, jer prošle godine zaista nismo dobili – a sada ćemo, 15.og, imati priredbu i bife u korist odev. siromašne dece. Vino tre­ba poslati u dom „zadužbine D. Radića“ kod domarke. Ona će preuzeti i nama predati. „A Marija Boudar piše u molbi:“Ove godine društvo nije slavilo svoju slavu zbog današnjih teških prilika pa je time htelo da uštedi troškove oko priredjivanja slave, da bi na taj način što više siromašne dece da zbrine odelom i obućom.“[74]

– Posebno  mesto u humanitarnom radu zauzima Crveni krst. U organiza­ciji Crvenog krsta svake su godine organizovani „kermesi“ (dobrot­vorne zabave u prirodi) na Paliću, čajanke u Gradskom pozorištu, za­bavne večeri (na Paliću, u Sokolskom domu, u kafani „Srpski kralj“). Grad im je za te prilike poklanjao od 20-80 l vina iz gradskog podruma na Paliću. Oni su želeli  u 1936.god. da im se dodeli zem­ljište za oporavilište dece“ na Paliću[75], a podmladak Crvenog krsta je bio angažovan oko podizanja voćnjaka uz narodne škole[76]. Iako su i sami bili humanitarna organizacije, pomagali su rad drugih humanitatnih organizacija kao što je bila Ruska kolonija, Društvo za zaštitu siromašne dece u Subotici itd. (O radu Sreskog odbora Društva Crvenog krsta 1939. god. pisano je opširnije u članku objavljenom u časopisu „Rukovet“ br.7-8-9/1998.)

– Osim ovih humanitarnih organizacija rade i: Potporno udruženje stu­denata na Pravnom fakultetu, Sokolsko društvo Subotica I „Stadion“ i „Matica“, Organizacija ratnih dobrovoljaca, Dečiji dom „Marija“ (koji se izdržavao od prihoda zadužbine Marije Vojnić a zbrinjavao je četrdeset devojčica), Srpsko pevačko društvo „Graničar“ i Kolo srpskih sestara.

Grad Subotica je posedovao i poseban račun pod nazivom: Zimska pomoć i izdržavanje gradskih kuhinja. Gradsko poglavarstvo je organizovalo prikupljanje dobrovoljnih priloga za zimsku pomoć „subotičkoj sirotinji“. Tu su ulazili nezaposleni, stariji od šezdeset go­dina, udovice sa troje dece do četrdeset godina i udovice preko četrdeset godina sa decom ispod šesnaest godina starosti. Na tome je bio angažovan dr Matija Evetović[77].

– Gradsko poglavarstvo je sastavilo spisak gradskih službenika koji će sakupljati zimsku pomoć za siromašne, a potom je 29.11.1940. god. deliti u Velikoj većnici Gradske kuće. Bila su obezbedjena kola i konji kojima će se pomoć dovesti do sabirališta.[78]

– U 1938.god. grad je angažovao kredit od 15 000 dinara za isplatu nadnica radnika, za nabavku materijala i prevoza drva povadjenih na Daničićevom putu.[79]

– Iste godine je na taj račun uplaćeno 2500 dinara za dnevnice rad­nika na javnim radovima u parku kupališta Palić i za kresidbu drve­ća po gradskim ulicama. Dnevnica je bila šesnaest dinara, a nedeljno se zapošljavalo dvadeset i pet radnika (deset na Paliću i petnaest u gradu).[80]

– Dr Ladislav Lipozenčić je odobrio svotu od 30000 dinara za nadnice radnicima „koji se imaju zaposliti u gr.ekonomiji na radovima oko podizanja novog vinograda“.[81]

Dakle, delovalo je mnogo humanitarnih organizacija koje su okupljale veliki broj Subotičana spremnih da pomognu siromašnima,  bolesnima i nezaposlenima, ljudima sa dna društva. Bez obzira na nji­hov način okupljanja i druženja, motivi su im svima bili isti -filantropski. Nisu mogli da reše nagomilane probleme društva niti su se time bavili, ali su u mnogome pomogli ublažavanju tih problema. I ono što nam se čini važnim – to nisu papirnata i administrativna rešenja, već konkretna pomoć upućena porodicama bez obzira na versku i nacionalnu pripadnost.

Snabdevanje stanovništva

Od 1935-1938. god. o snabdevanju stanovništva nema podataka u gradji Ekonomskog odelenja Senata. Zato 1939. god. Ministarstvo voj­ske i mornarice šalje stanovništvu uputstvo o snabdevanju hranom u slučaju rata, koje je švajcarsko Ministarstvo narodne privrede dalo svom narodu[82]. Tu izmedju ostaloga piše da u slučaju ekonomske opsa­de „zemlja mora raspolagati jednom minimalnom zalihom svih životnih potreba“. Oslanjaju se na iskustva iz prethodnog svetskog rata. U tom se tekstu navodi da je za jednu odraslu osobu za dva meseca pot­rebno: 3 kg šećera, 800 g pirinča, 25O g variva, 1-2 kg testenine, 750 g kukuruznog griza, 800 g masti, 2 kg brašna, 400 g soli, 20 kom. jaja, 500 g kuvanog voća, 500 g meda, 500 g voća, 500 g pasulja, 200 g suvog povrća, 400 g konzervi (meso i riba), pola litre kondenzovanog mleka, 2 sapuna, 1 sveća ili  1 l špiritusa. Daju se uputstva kako i gde smestiti hranu da se sačuva od kvarenja. Tekst zaključuju rečenicom: „U mnogim mestima mora se ozbiljno štediti sa hlebom i treba izbegavati njegovo rasipanje.“ (pisano u Bernu, 5. aprila 1939.god.)

– Kraljevska banska uprava Dunavske banovine šalje dopis u kome se ističe da treba povećati površinu zemlje pod žitaricama i indu­strijskim biljkama (naročito uljaricama). Tekst počinje ovako: „Dogadjaji koji se razvijaju u Evropi učinili su da se poljopri­vredni proizvodi traže i sve bolje plaćaju. U ovom pogledu naročito su važne žitarice i industrijske biljke.“[83]

Za ove naše prostore hleb je bio i ostao hrana i simbol. „Zrno do zrna pogača…“, „U ratara crne ruke a bijela pogača“, „Sitom trbuhu i dobar hljeb nije ugodan“ – samo su neke od narodnih pos­lovica i mudrosti koje govore o hlebu. Njegova vrednost raste u ratnim vremenima.

– Kada Kraljevska banska uprava Dunavske banovine upozorava da u nekim krajevima nema žita jer ga ljudi čuvaju, čekaju veće cene, kalkulišu i ne daju da se melje u mlinovima, Gradsko poglavarstvo odgovara da u Subotici ima žita.[84]

– Izdata je Uredba o merama u svrhu snabdevanja stanovništva i vojske hlebom.[85] Dr Ladislav Lipozenčić traži da se prema toj Uredbi u Subotici osnuje „aprovizacioni odbor“[86]. A Banska uprava odredjuje cene hleba za opskrbu stanovništva i vojske[87] i donosi sledeću odluku: „Na osnovu čl. 2 st. 1 Uredbe o merama u svrhu snabdevanja stanovništva i vojske hlebom ova Kraljevska banska uprava rešava da se do daljega Direkciji za proučavanje i orga­nizaciju poljoprivrede u svrhu ishrane u Beogradu kao aprovizacionoj ustanovi poveri snabdevanje stanovništva svih srezova i gra­dova Dunavske banovine izvan proizvodjačkog područja. Shodno ovom ovlašćenju, prinudni otkup pšenice i pšeničnog brašna za neproizvodjačko područje Dunavske banovine može se vršiti na zahtev i za račun iste Direkcije.“[88]

– U 1940.god, formiran je Odbor za ishranu kojega čine: dr Ladislav Lipozenčić, Joso Vukov, Albe Tumbas, Marko Jurić, Luka Sekelj, Jašo Mačković i Dragutin Svoboda. Taj se sastav vremenom menjao. Ministar­stvo za snabdevanje i ishranu naroda je 1941.god. putem telegrama tražilo da se popišu sve zalihe pšenice u gradu i okolini. Zato po­licija poziva gradjane da prijave zalihe pšenice iz 1940. god. Nešto kasnije se pozivaju gradjani da prijave svoje potrebe za brašnom, kao i broj članova svoje porodice. Gradsko poglavarstvo je zabranilo izvoz žita i brašna, te propisalo da se hleb peče od 30 % kukuruza i 70 % pšeničnog brašna[89].

– U januaru l94l. god. Kraljevska banska uprava Dunavske banovine traži od Gradskog poglavarstva (a na zahtev Ureda za kontrolu cena) da se izvrši kontrola mlinova, krupara i pekarskih radnji zbog zlo­upotreba Uredbe o meljavi i hlebu. Pekari su sa pšeničnim brašnom mešali kukuruznu prekrupu (koja je služila za stočnu ishranu!) umesto prosejanog kukuruznog brašna.[90], [91] Pekaru Samuilu Gombou(Gombo) dozvoljava Načelstvo sreza subotičkog da za potrebe Jevrejske bolnice peče hleb od „jedinačnog brašna“. Isto je dozvoljeno pekaru Josipu Misajloviću za potrebe Gradske javne bolnice[92].

– „Staranje o ishrani“ i vodjenje evidencije o zalihama brašna grad je poverio Ekonomskom odelenju. U februaru 1941. god. sa teritorije Subotice je otišlo, po njima, jedanaest vagona brašna (po naredbi Prizada). Ističe se „da svi moramo više a napose i sve žrtvovati za celinu naše države…“[93], iako se u istom predmetu govori o nestašici brašna sa kojom se suočavaju pekari i Udruženja zanatlija za grad Suboticu. No, Gradsko poglavarstvo js negiralo vest o nestašici braš­na.

-Tada se počinje pojavljivati i krijumčarenje pšenice. Antun Špicer, Bela Pećerić i Andrija Kiš daju izjave policiji jer je Jovan Kiš uhvaćen u krijumčarenju 1980 kg pšenice(dvoja kola)[94].

Druge po važnosti su „uljane biljke“ – uljarice (repica i lan) i zato Ministarstvo poljoprivrede insistira na pojačanoj setvi tih biljaka 1940. god.[95]

– Ali zalihe hrane su se već počele stvarati, pa zato Ministarstvo trgovine i industrije upozorava da se preko Zajednice preradjivača ulja prodaje ulje na veliko u većim količinama od uobičajenih, te da je potrebna pravilna raspodela jestivog ulja[96].

Prethodno spomenutoj Direkciji za proučavanje i organizaciju poljoprivrede u svrhu ishrane stanovništva dostavljen je i spi­sak „mlekarsko-sirarskih zadruga“ – njih sedamnaest, izdvojena je pčelarska zadruga sa proizvodnjom od 18 000 kg meda godišnje, kao i Dezider Kemanj kao jedini proizvodjač konzervisanog povrća u ovom kraju[97].

Toj je Direkciji bila poverena i briga o bezbednosti i čuva­nju rezervi hrane i sprovodjenju pravilnika za izvršenje Uredbe o rezervama hra­ne pri Gradskom poglavarstvu u Subotici. Osnovan je Općinski odbor za ishranu. Ovaj je Odbor morao da svakog meseca prikuplja podatke o zalihama stočne i ljudske hrane i potrošnji istih“[98].

– Iako je Kraljevska banska uprava Dunavske banovine pisala da se industrijska preduzeća trebaju pobrinuti da stvore rezerve hrane za podmirenje jednomesečnih potreba stanovništva, Udruženje industrijalaca je to odbilo sa obrazloženjem da Subotica nije mali i siromašni grad, te da je Gradsko poglavarstvo nadležno da se stara o ishrani stanovništva[99].

Privilegovano akcionarsko društvo za izvoz zemaljskih proizvoda Kraljevine Jugoslavije ili skraćeno PRIZAD je često spominjano u periodu 1940/1941.god.

– Ministarstvo unutrašnjih poslova šalje obaveštenje da će Prizad poslati na teren svoje ljude koji će organizovati magacinski prostor za smeštaj hrane[100]. Sa Gradske ekonomije Palić Prizadu se nudi na prodaju 500 kg vune[101].

– I kad je reč o otkupu viška kukuruza, Gradsko poglavarstvo smatra da je Prizad zadužen za viškove i za posredovanje izmedju proizvodjača i potrošača[102]. Zanimljivo je da je dva dana nakon bombardovanja Beograda  stigao dopis Otkupne stanice Privilegovanog izvoz­nog a.d. Subotica upućen Gradskom poglavarstvu: „U vezi vašeg do­pisa od 29.3. o.g. a na osnovu uputstva Privilegovanog izvoznog a.d. iz Beograda, ovim vas izveštavamo da Vam stavljamo na raspoloženje u mlinu Gornjo-Bačkom 100 mtc, i u mlinu „Margit“ 200 mtc jedinačnog pšeničnog brašna. „Tekst je potpisao Josip Rebić[103].

– Ministarstvo unutrašnjih poslova daje objašnjenje da se iznos od 300 kg pšenice ili 240 kg brašna računa po članu domaćinstva od žetve do žetve. „Sav višak iznad ovih količina, kojoj se ima dodati i potrebna količina pšenice za setvu, proizvodjači su dužni prodati Prizadu“[104].

Ministarstvo trgovine i industrije je stavilo pod kontrolu cena i sve sapune osim luksuznih[105]. Ured za kontrolu cena traži da se spreči nelegalna trgovina jutenim vrećama (džakovima)[106]. Ujedno Banska uprava šalje upozorenje da se dosledno sprovodi Uredba o istupnom kažnjavanju lica koja stvaraju poremećaje na tržištu namirnica[107].

Osim institucija koje su učestvovale u organizaciji snabdevanja stanovništva u tom predratnom vremenu u Subotici ističu se : Kraljevska banska uprava Dunavske banovine, Prizad, Odbor za ishranu i Ured sa kontrolu cena. Naravno,u sve su uključena i Ministarstva (unutrašnjih poslova, vojske i mornarice, socijalne politike i narodnog zdravlja, poljoprivrede, snabdevanja i ishrane, trgovine i industrije). Osim navedenih Uredbi (o rezervama hrane, o meljavi i hlebu, o istupnom kažnjavanju lica koja stvaraju poremećaje na tržištu namirnica, o merama u svrhu snabdevanja stanovništva i vojske hlebom) 1941. god. se koristi i Pravilnik o ustanovljenju i radu potrošač­kih zajednica o snabdevanju hranom i ogrevom zaposlenika kod privrednih preduzeća[108]. Važno je istaći da se reč glad ne pojavlju­je ni u jednom dokumentu i to ne zato što su prikrivali istinu, već se stiče dojam da je društvo bilo dobro organizovano i funkcio­nalno. Kratkotrajne nestašice nečega pokrivale su se uvozom ili unutrašnjom preraspodelom. Stalno se govori o kontroli, rezervama ili zalihama, poljoprivrednoj raspodeli, kalkuliše se i ekonomiše.

Zaključak

Ostale se teme Ekonomskoj odelenja Senata odnose na čisto ekonomska pitanja. Sami za sebe kažu da u njihov delokrug rada ula­ze svi predmeti koji su u vezi sa iskorišćavanjem gradskih nepo­kretnih dobara, sa unapredjenjem privrede, zakupima imanja i gradskih zgrada, ubiranjem banovinske pristojbe na lovišta, osiguranjem svih gradskih zgrada, nabavkom stoke, deobom drva iz gradskih šuma i deobom sena, nabavkom odela za gradske nameštenike. Oni sakupljaju sta­tističke podatke o poljoprivredi i izvršavaju sva naredjenja Banske uprave iz Novog Sada i Ministarstva poljoprivrede iz Beograda[109]. Tako je u miru. Taj se organizovani red sruši za čas u poživinčenim  ratnim vremenima.

Kako se za rat priprema pojedinac (ako se uopšte čovek može za to pripremiti!) je individualna i iskustvena stvar svakoga ponaosob. Ali društvo može da bude više ili manje organizovano. Ovo je društvo bilo dobro ustrojeno (ma šta da su nam o tome rekli u školi ili ma kakva da su naša politička ubedjenja!). Takav utisak ostavljaju sačuvani dokumenti, a to bi trebalo da bude jedino merodavno u na­šoj oceni. Da se za rat moglo i trebalo pripremiti i više i bolje uvek se može reći, ali ko može da odredi granice priprema do kojih se ide? I šta je tu dosta, previše ili premalo? Možda je jedino pravo pitanje: Šta učiniti da više nikada ne  dođe  do ra­ta na ovim našim prostorima?

Prodanović Smilja

REZIME

Kroz Ekonomsko odelenje Senata grada Subotice (F: 47. Istorijskog arhiva Subotica) pratimo par godina pre početka Drugog svetskog rata. Zadržali smo se na svega tri teme koje su se nametnule svojom veličinom i značajem: vojska, rad humanitarnih organizacija i snabdevanje stanovništva.

– Vojska je iz godine u godinu postupno obavljala pripreme za rat. Iako se ne bi očekivalo da su u Ekonomskom odelenju prisutni kroz toliki broj predmeta, baš to govori o dobroj komunikaciji vojnih vlasti sa gradom. Nesuglasice su rešavane u hodu na opštu dobrobit.

– U Subotici je u tom periodu delovalo mnogo humanirarnih organiza­cija koje su okupljale veliki broj Subotičana na filantropskoj os­novi. Nisu mogli da reše nagomilane probleme društva, ali su ih ubla­žili svojim radom.

– Od 1935-1938. god. o snabdevanju stanovništva nema podataka u gradji Ekonomskog odelenja Senata. Od tada do početka rata ističu se radom: Kraljevska banska uprava Dunavske banovine, Prizad, Odbor za ishranu i Ured za kontrolu cena. U sve su bila vrlo aktivno uk­ljučena mnoga ministarstva iz Beograda. Gladi nije bilo, a povreme­ne nestašice nekog proizvoda pokrivale su se uvozom ili unutraš­njom preraspodelom.

Sačuvani dokumenti ostavljaju utisak da je ovo društvo bilo dobro ustrojeno i funkcionalno.

Jedino ostaje otvoreno pitanje: Šta učiniti da više nikada ne dodje do rata na ovim našim prostorima?

Smilja Prodanović

Beleške:

[1] Istorijski arhiv Subotica, F:47. 1413 III 58/1938.

[2] 1423 III 682/1941.

[3] 1407 III 220/1935.

[4] 1408 III 1949/1935.

[5] 1408 III 1997/1935.

[6] 1408 III 2184/1935.

[7] 1408 III 2234/1935.

[8] 1408 III 2522/1935.

[9] 1411 III 168/1937.

[10] 1412 III 2209/1937.

[11] 1412 III 1949/1937.

[12] 1412 III 2595/1937.

[13] 1416 III 1549/1938.

[14] 1416 III 930/1938.

[15] 1418 III 1022/1939.

[16] 1418 III 2262/1939.

[17] 1418 III 2302/1939.

[18] 1420 III 998/1940.

[19] 1421 III 1237/1940.

[20] 1419 III 41/1940.

[21] 1419 III 31/1940.

[22] 1423 III 241/1941.

[23] 1423 III 694/1941.

[24] 1423 III 349/1941

[25] 1423 III 667/1941.

[26] 1423 III 239/1941.

[27] 1423 III 284/1941.

[28] 1423 III 284/1941.

[29] 1423 III 210/1941.

[30] 1422 III 13/1941.

[31] 1423 III 275/1941.

[32] 1422 III 77/1941.

[33] 1410 III 2219/1936.

[34] 1412 III 1192/1937.

[35] 1418 III 1961/1939.

[36] 1419 III 12/1940.

[37] 1412 III 2434/1937.

[38] 1420 III 791/1940.

[39] 1408 III 3200/1935.

[40] 1417 III 972/1939.

[41] 1418 III 1450/1939.

[42] 1408 III 1760/1935.

[43] 1410 III 1965/1936.

[44] 1412 III 1382/1937.

[45] 1411 III 241/1937.

[46] 1416 III 2379/1938.

[47] 1421 III 1080/1940.

[48] 1420 III 520/1940.

[49] 1408 III 3672/1935.

[50] 1407 III 1365/1935.

[51] 1418 III 1001/1939.

[52] 1421 III 1298/1940.

[53] 1421 III 1606/1940.

[54] 1421 III 1316/1940.

[55] 1416 III 1082/1938.

[56] 1421 III 1861/1940.

[57] 1407 III 441/1935.

[58] 1408 III 1734/1935.

[59] 1408 III 2357/1935.

[60] 1408 III 3274/1935.

[61] 1409 III 555/1936.

[62] 1410 III 1419/1936.

[63] 1409 III 720/1936.

[64] 1417 III 528/1939.

[65] 1410 III 1835/1936.

[66] 1420 III 279/1940.

[67] 1410 III 4205/1936.

[68] 1416 III 2178/1938.

[69] 1418 III 2174/1939.

[70] 1420 III 460/1940.

[71] 1409 III 931/1936.

[72] 1416 III 2178/1938.

[73] 1417 III 49/1939.

[74] 1423 III 511/1941.

[75] 1410 III 1929/1936.

[76] 1412 III 1727/1937.

[77] 1419 III 196/1940.

[78] 1421 III 2204/1940.

[79] 1413 III 431/1938.

[80] 1413 III 59/1938.

[81] 1422 III 29/1941.

[82] 1418 III 1282/1939.

[83] 1418 III 2394/1939.

[84] 1420 III 908/1940.

[85] 1421 III 1237/1940.

[86] 1421 III 1684/1940.

[87] 1421 III 1777/1940.

[88] 1421 III 2309/1940.

[89] 1422 III 7/1941.

[90] 1423 III 229/1941.

[91] 1423 III 217/1941.

[92] 1423 III 459/1941.

[93] 1423 III 402/1941.

[94] 1423 III 470/1941.

[95] 1421 III 1618/1940.

[96] 1421 III 2343/1940.

[97] 1420 III 711/1940.

[98] 1421 III 1237/1940.

[99] 1421 III 1739/1940.

[100] 1420 III 992/1940.

[101] 1421 III 1290/1940.

[102] 1421 III 1269/1940.

[103] 1422 III 7/1941.

[104] 1423 III 436/1941.

[105] 1420 III 929/1940.

[106] 1421 III 1485/1940.

[107] 1421 III 1959/1940.

[108] 1423 III 371/1941.

[109] 1402 III 3255/1932.

ULOMCI ZA POVIJEST SUBOTICE U 1925. GODINI

Stevan Mačković

 ULOMCI  ZA POVIJEST  SUBOTICE U 1925.  GODINI, Godišnjak za znanstvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođnaskih Hrvata, 3, Subotica 2012, str. 123-154.

 Uvod

U sedmoj godini nakon ulaska u novu državnu formaciju, kojoj  su ostale još dvije  trećine historijski kratkog ali sadržinom zbijenog i gustog  perioda postojanja, Subotica je u svoj punoći i složenosti društvenog života, odavala niz svojih specifičnosti isto kao što je zrcalila sve teškoće i bremenitosti kojima je obilovala Kraljevina SHS. Kakvu je sliku pružala Subotica, koja su bila neka od značajnijih zbivanja? Ovaj uradak je pokušaj da se na osnovu pretežno historijskih izvora prvoga reda,  arhivske građe, nedovoljno poznate i korišćene, iz raznih oblasti života, jednim kroničarskim presjekom zbivanja te 1925. godine, ta slika dopuni ili pojasni.

U osnovi, na ovim prostorima tada još traje neka vrsta privikavanja na novi režim, zakone, ideologiju, svakodnevnu životnu paksu i običaje koje donose i sprovode nove vlasti i ljudi koji je predstavljaju. To se odnosi i na obične ljudske, susjedske i druge kontakte. Mada je na razni gradske uprave i još više administracije[1] mnogo toga nastavilo da se obavlja  po inerciji iz mađarskog perioda, okviri su ipak bili potpuno drugačiji.

A vladala je čudna mješavina zatečenih mađarskih i novih zakona[2]. To često, ne samo na razini prava,  stvara komplicirane i zamršene  situacije. Politički život i njegov utjecaj je je bio izuzjetno značajan. No, samo je manji dio subotičke populacije uživao pun građanski kapacitet i imao sva građanska prava. Neslavenskim manjinama, Mađarima i Nijemcima, činjene su poteškoće i bivale su do 1923. onemogućivane da glasaju. One su u praksi bile i isključene iz mogućnosti dobivanja zemlje oduzete agrarnom reformom. Gradski i državni službenici morali su da polažu zakletvu Kralju da bi ostali na poslu te da ispunjavaju kriterije vladanja državnim jezikom. I nakon Trianona, provejavala je manje ili više, atmosfera nesigurnosti i nepostojanosti granica, koja je grijala iredentizam i revanšizam s mađarske a žestoke reakcije na njega, sa ove strane. Subotički mađarski listovi Hírlap i Bácsmegyei Napló prenosili su u 1925. vijesti da Mala Antanta radi na reviziji granica sa Mađarskom i Rumunijom, što je nailazilo na oštre osude iz krila nacionalnog bloka.4

Subotica/Stanovništvo

Od samih početaka povarošivanja, izrastanja u gradsko naselje, od polovine XVIII stoljeća, Suboticu odlikuju neke osobine koje se kao konstanta protežu maltene sve do danas. Jedna od njih je i vrlo specifičan teritorijalni raspored populacije. U 1925. godini, približno polovina se nalazila u  užem gradu, sa naznakama karakteristika građanskog sloja, a druga polovina po okolnim mjestima i salašima, sa osobinama i karakteristikama bližim stanovništvu sela. U cjelini mora se govoriti o  relativnoj zaostalosti u oblasti gradsko komunalne infrastrukture. Dovoljno je  samo reći da Subotica u  čitavom međuratnom periodu nije dobila javnu vodovodnu mrežu, snabdjevanje je vršeno sa javnih arteških i privatnih bunara, kanalizacija je bila izgrađena samo u manjoj dužini, a i ta je bila dobrim dijelom otvorenog tipa, većina puteva je  bila bez kamenog kolovoza (kaldrme) ili asfaltnog sloja, to jest bili su to tzv. letnji putevi, zimi gotovo neupotrebljivi zbog blata, javno osvjetljenje je pokrivalo samo manji dio centra grada. Upravo samo taj dio, oko monumentalne Gradske kuće, odavao je sliku i utisak grada, tu su bile koncentrirane zgrade javnih ustanova, kuće i palače bogatih građana, trgovačke i druge radnje, tu je bila tramvajska pruga, ulice kao i trotoari popločani.  Već samo nekoliko blokova dalje od tog blještavog reprezentativnog dijela bile su skromne kuće od naboja siromašnijih subotičana. Periferija je još više ličila na selo, kako po tipu nastambi, tako i po odsustvu infrastrukture,  sa blatnjavim ulicama bez ikakvog osvetljenja.  Možda i u tim  činjenicama treba tražiti i korijene raspostranjenog označavanja Subotice kao najvećeg europskg sela. A ona je zaista bila velika po površini, toliko da bi se po pokazataljima nekih drugih gradova, tamo moglo smjestiti tri puta više stanovnika.   Jeste da se i ogromna većina  stanovništva   bavila poljoprivredom[3], ali Subotica nikako nije bila – selo. Pre bi se moglo reći, da je ona posjedovala i izgrađivala sve ono što karakteriše gradove, počevši od materijalne osnove, gospodarstva, trgovine, bankarstva, preko saobraćajnih komunikacija, željezničkih ali i tramvajskih pruga, do dometa u oblasti kulture i prosvjete, kazališta, fakulteta i škola.  Ipak, zadržavala je usađene osnove ravničarskih naselja. Imala je gradsko jezgro i tanak sloj građana, oko koga se koncentrisalo ostalo mnogobrojno stanovništvo. Drugi gradovi poput Beograda, Zagreba ili nama bližeg Novog Sada, koji su uneli u novu državu slične ili znatno manje demografske potencijale[4], razvijali su se mnogo brže i uspješnije od Subotice. Otežavajuće okolnosti za Suboticu u tom vremenu  su bili njen pogranični položaj, relativna demografska dominacija mađarskog stanovništva, njen dominantno poljoprivredni karakter u produkciji, malobrojnost slovenskog  (srpskog, hrvatsko- bunjevačkog) građanskog sloja.

Suboticu ili kakojeglasio zvanični naziv – Slobodnikraljevskigrad Suboticu, od dobivanja tog statusa 1779. pa i po ulasku u novu državnu formaciju 1918. godine, kada je izgubljen svaki sadržaj toga pojma,  kao političko – administrativno područje činili su teritorija užeg grada (unutrašnji grad) sa okolnim pustarama – naseljima (spoljašnji grad). Ona je zuzimalo površinuod ukupno 974,5 km².[5]  Po podacima gradskog inžinjera Kosta Petrovića iz publikacije Kr. Slobodni grad Subotica i kupalište Palić tiskane 1928. u Nutarnjem gradu je bilo oko 60 000 stanovnika, u Kupalištu Palić 2 500, a na Pustarama oko 40 000.

Nacionalni sastav je bio vrlo heterogen. Kao izvori utvrđivanje stanja polovinom drugog destljeća XX stoljeća moraju  da se koriste  popisi stanovništva, a oni su u Subotici obavljani[6] 1919, 1921. i 1931. godine. Premda državni popisi vrlo mnogo govore o karakteru službene ideologije, nisu osobito pouzdani kao statistički vodiči u vezi sa svakom nacionalnom zajednicom. U prvom redu, popis iz 1921. nije imao rubriku za nacionalnost, već samo za materinski jezik i religijsku pripadnost.[7] Podaci o etničkoj strukturi stanovništva su i u popisima stanovništva Jugoslavije 1921. i 1931. zasnivani na podatcima o materinskom jeziku.[8]

                                             Sumarni rezultati popisa

Narodnost/materinski jezik  Gradski popis Državni popis 1921. Državni popis 1931.
Mađara 19 870 27 561* 41 401*39 108**
Srba 8 737 10 054*
Bunjevaca 65 135   44 892**
Hrvata 900*
Njemaca 4 251 2 349* 2 865*
Židova 3 293 3 739*
Srpskohrvatski jezik materinski 71 085[9] 53 835
muških 48 703
ženskih 51 355
domaćinstava 24 466
ukupno 101 286 po prijethodnim[10]rezultatima70 737 po konačnim rezultatima60 699    100 058     102 133**

* izvedeni podaci

** po podacima gradskih vlasti u 1934.[11]

U čitavoj državi nije bilo drugoga grada gdje bi bilo više Mađara ali i Bunjevaca. Koncentracija ta dva elementa je usmjeravala i određivala čitav niz dubljih i dužih historijskih procesa koji su bili potaknuti upravo tim stanjem. Bunjevci bili vrlo dragocjen, čak presudan tas na vagi, kada je trebalo potvrditi slavensku  dominaciju na ovom prostoru, i zbog toga su kao takvi uživali poseban status od strane Beograda, pod uvjetom da pokorno ostaju vjerni samo svom tradicijskom etničkom imenu i onome što se od njih iz krugova vlasti očekivalo, a ne hoteći manifestirati i u praksi praktizirati svoje hrvatstvo.  Mađarima kao kolektivitetu, premda zaštićenom međunarodnim ugovorima, ni u kakvim kombinacijama nisu cvjetale ruže. Po pravilu su smatrani građanima drugoga reda, nelojalnima državi. Očekivanja režima su bila jasna, od manjinaca, pa dapače i od Bunjevaca, očekivalo se prihvatanje a u najmanju ruku prilagođavanje, državotvornoj  politici  koju su prema tom pitanju s podjednakim koordinatama vodili radikali i demokrati kao dva najutjecajnija faktora.

I pored toga, u Subotici se činilo da nacionalne skupine Mađara, Bunjevca Hrvata, Srba, Nijemca, Židova   žive više jedni pored drugih, manje ili više zatvorene u svoje uže zajednice. U svakodnevnom, običnom  životu, one su izvan onih površinskih, imale vrlo malo neposrednih suštinskih dodira. Na planu javnog,  kulturnog života, bili su gotovo u potpunosti odvojeni.  To i nije bilo čudno, s obzirom da dominantna državna ideologija toga doba, nastupajući u pobedničkom naletu, u prvom redu teži da nacionalizira, slavizira, u konačnici – posrbi čitav  društveni život na ovim prostorima.  Pored često prenaglašenih vanjskih manifestacija takvih stremljenja, ta praksa u realnosti nije mogla biti dovoljno čvrsto vezivno tkivo, koje bi nesrbi svojevoljno i rado prihvatali, amalgam koji bi ih sa njima spajao i ujedinjavao. Kao da je uvijek ostajao preveliki jaz između onih koji su se smatrali gospodarima prema onima koje su tretirali kao podređene, manje vrijedne. Takva politika najočitija je bila u praksi, a izvirala je iz djelovanja državnih tijela, ali u i školskom sistemu, kulturi pa i u gospodarstvu.

Po radnjama i ustanovama, pored slika Kralja Aleksandra I,  visili su natpisi Govori državnim jezikom, Ko ne govori državnim jezikom, taj je neprijatelj države!

Točan broj doseljenika teško je utvrditi, ali u nacionalnom tisku[12] nalazimo da se u Subotici nalazi oko 10 000 t.z. kuferaša, kako ovde zovu državne činovnike i druga lica, koja iz drugih krajeva naše zemlje…

Ta kombinacija državne politike uz pretjerani nacionalni ponos, koji je pokadkada  prerastao u patos,  a kojim je  zračio  osloboditeljski srpski nacionalni  korpus i u Subotici,  dovodila  je iizazivala valove psihoza, nesigurnosti, pa i netrpeljivosti u prvom redu kod Mađara kao nekada vladajućeg naroda. Isto tako, manjinci su bili izloženi permanentnom pritisku koje je prerastalo i u nasilje, nacionalističkih organizacija kao što su bile Organizacija jugoslovenskih nacionalista (ORJUNA) koje je predstavljala najznačajniju organizaciju za nasilno suzbijanje protivnika jugoslavenskoga unitarizma, nacionalnih manjina te nacionalnih stranaka, Srpske nacionalističke omladine (SRNAO) ili četničke organizacije, koje nisu prezale ni od terorističkih napada na predstavnike manjina i njihove ustanove ili skupove. Tako je na pr. u listopadu akcijom SRNAO sprečeno održavanje redovite skupštine Mađarske stranke u prostoru kina Lifka.[13]

Jedan od pokazatelja koji govore o dubinii snazi pritisaka kao i odgovorima subjekata koji to osjećaju, su promjene vjere (prelazak u pravoslavnu) i prezimena neslavena kojesu česte. Tako imamo primjerice  promjene prezimena Klein u Klenić, Ozorak u Zoranić, Šubiks u Šubić, Pezstelek u Sladojević, Imrey u Nadić, Bezehofer u  Zorković, itd. To je jasno svjodačanstvo utjecaja i snage procesa asimilacije.[14]

Židovi, često nazivani judeomađarima,  žestoko su napadani kroz tisak a bilo je ekcesa i u običnom životu. Jedan od njih je na pr. načinio gradski činovnik Lazar Turanov. Taj izgred se zbio  u kafani Narod  1. VII. 1924.  kada je Lazar po izjavama svjedoka ošamario kavanaricu  Nally Alein, psovao joj židovskog boga i optužio je da vara državu neizdavanjem blokova za luksuzni porez. Sačuvan je predmet sa disciplinskom istragom povod toga slučaja koja je vođena u 1925.[15]

Gradske vlasti

Na čelu Subotice nalazio se gradski načelnik (gradonačelnik). Pored njega do 1931. godine postojii mjestoVelikog župana, kao direktnog predstavnika centralnih vlasti. Gradski izvršni organ vlasti bio je Senat. Predstavničko tijelo je bila Skupština ili Prošireni Senat[16]. On se popunjavao odlukama centralnih beogradskih vlasti – dekretima o imenovanjima, gradski zastupnici suobično postavljani u skladu sa načelima vladajućih političkih snaga u trenutačnoj državnoj izvršnoj vlasti.

Njavažnije funkcije vlasti obavljali su 1925. godine Dragoslav Đorđević kao Veliki župan, Albe Malagurski[17] je bio gradonačelnik, podgradonačelnik Aleksandar Rajčić a zatim dr.  Matija Evetović[18]. Funkciju Velikog bijležnika imao je Frano Vukić[19], gradski odvjetnik je bio dr. Kalor (Dragutin) Stipić, gradski arhitekta Kosta Petrović.

Gradonačelnik je tromjesečno podnosio izveštaje Proširenom senatu.[20] Oni su bili sastavljani na osnovu izveštaj gradskih ustanova i odjela za taj period; Gradske kapetanije, Državnog Gradskog veterinarskog ureda, Gradske blagajne, Sanitetske uprave Grada Subotice [21] i ostalih.     
    

Sjednice gradskog parlamenta – Proširenog senata

Prva sjednica gradskog Proširenog senata (P.S.) u 1925. godini je bila 29. I. Po pravilu njome je predsjedavao predstavnik države – Veliki župan Dragoslav Đorđević[22]. Prisutni su bili i članovi Senata ( gradske vlade) i visoki gradski činovnici: Alba Malagurski – gradonačelnik, Aleksandar Rajčić – podgradonačlnik, Dragoslav Obradović – Veliki kapetan[23], Franjo Vukić – Veliki bilježnik, dr. Dragutin Stipić – gradski odvjetnik, dr. Koloman Hofman – gradski gospodarski senator, Miladin Nedeljković – financijski senator, Kosta Petrović – gradski inženjer, Aleksandar Suvajdžić – gradski računovođa, dr. Milutin Pavković – gradski fizikus, dr. Joso Brener – odvjetnik, Ivan Vidaković –  predsjednik Siročadskog stola, Martin Horvacki – gradski arhivar, Koloman Jaramzović – glavni blagajnik,  Aleksandar Oros – zamjenik gr. računovođe,  Antun Crnković – bilježnik I klase, Željko Riger – bilježnik II klase, dr. Aleksandar Feher i Ivan Neorčić – bilježnici III klase. Gradskih odbornika – članova Proširenog senata bilo je  prisutno 133 od  ukupnog broja  250.

Druga sjednica Proširenog senata je bila od 16. do 29. IV. Veliki župan Dragoslav Đorđević je otvorio skupštinu i pod prvom točkom informirao prisutne o općem stanju u prvom tromjesečju. Izvještaj o zdravstvenom stanju je započinjao sa time da je 12 osoba upućeno u Pasterov zavod u Novom Sadu zbog psećih ujeda, da je rođeno 684 a preminulo 527 osoba, u Gradsku bolnicu primljeno 1175 bolesnika, izvršeno 289 operacija, 272 puta su pozvani Spasavaoci, … Slijedio je izvještaj o veterinarskom stanju, te o gradskim financijama, prihodi su bili 8 303 408 a rashodi 7 017 693 dinara.[24]  Po drugih ukupno još 108 točaka, viječnici su donosili odluke o aktualnim svakodnevnim pitanjima života grada, otkupu zemljišta i regulaciji ulica, novčanim pripomoćima raznim udrugama, penzionisanju gradskih službenika, honorarima činovnika, visini gradskih prostojbi.  Tako je na pr. pod br. P.S. 107, 7797/1925 donijeta odluka da se Jugoslavenskom atletskom društvu Bačka na njihovu molbu, igralište koje koriste, površine 4 kat. jutra 1316 hvati, proda za cijenu od 4 800 dinara po jutru.

Nova izvanredna sjednica je započela 24. IV. i bila je posvećena samo pitanju Pravnog fakulteta. Pod br P.S. 109, 8615/1925 donijeto je rješenje da se svim mjerodavni  faktori upoznaju sa zaključcima  nedavno održane konferencije koja se rezolutno usprotivila bilo kakvoj ideji izmještanja subotičkog Pravnog fakulteta. Rad  je nastavljen 16.VII. izvanrednom sjednicom P.S. Na dnevnom redu su bila pitanja Pravilnika o gradskom nametu na zemljište, Pravilnika o najamnim parama,  trošarini na vino, prodaji jednog dijela zemljišta groblja Sv. Roke kod starog vašarišta subotičkim obrtnicima u svrhu podizanja kuća (134 P.S. 13005/1925), itd.

I naredna sjednica 10. X. je bila izvanredna. Sada je predsjedavao gradonačelnik Alba Malagurski u svojstvu Velikog župana. Odlučivalo se i donijeta je odluka (139 P.S.) da se podigne kratkoročni zajam radi pokrivanja troškova popravke oštećenih zgrada u elementarnoj nepogodi 25. VIII. Pod br. 140 P.S. 14972/1925 gradski parlamentarci su, na molbu uprave naučnog časopisa Književni sever, donijeli odluku da mu se mjesečno isplaćuje suma od 1 000 dinara.

A na dan 13. XI. održana je svečana sjednica P.S.  Pod br. 142 P.S. 22796/1925 odlučeno je de se odužavajući uspomeni dolaska slavne srpske vojske u grad Suboticu i oslobađanja Subotice, svaki 13. XII. izreče za lokalni narodni praznik.  Donešena je i odluka o promjeniimenaPalićkogputauDaničićeviTrgabarunaTrenkauObilićevvijenac.[25]

Redovna sjednica je održana 17. XI.  Članovi P.S. uzeli su na znanje rješenje Ministarstva unutrašnjih djela (dalje MUD)  br. 19809/1925 o razrješenju dužnosti i imenovanju novih članova P.S. Odlučivalo se još o nizu pitanja, a pod br. P.S. 165, 14 510/1925 o molbi dr. Izidora Milko[26] o reguliranju plaćanja za njegovu knjižnicu koju je već ranije predao u nadliježnost Grada.  Dr. Zvonimir Piškulić je dao prijedlog da se molba odbije jer je u pitanju mađarska literatura i mađarski književnik! No, na prijedlog dr. Svetozara Ognjova, Đure Pandžića, Marka Jurića i Joce Milekića, prevladalo je mišljenja da se pomogne kulturnom pregaocu koji je tada bio u očajnom (materijalnom prim. aut.) stanju[27] sa isplatom pomoći od 50 000 dinara jednom za svagda. Pored ostalog, u narednim točkama raspravljalo se i o objavljivanju (priznavanju) diploma liječnika i veterinara, birali su se članovi u Mesni školski odbor (167 P.S.), prodaji gradskih zemljišta  radi gradnje kuća, plati zvonara i pojaca u crkvi Sv. Mihovila, ustupanju zemljišta na Vodici Srpskoj pravoslavnoj crkvenoj opštini (178 P.S.), razvrstavanju gradskih lugara, umirovljenjima gradskih činovnika,udovičkim mirovinama…

Poslednja sjednica je održana 30. XII. Na početku je primljen k znanju periodični gradonačelnikov izvještaj, a zatim su odbornici Stevan Majlat[28] i dr. Miloš Rafajlović predlagali (269 P.S. 25420/1925, 270 P.S. 25419/1925, 271 P.S. 25418/1925)  da se raspusti Senat i Prošireni Senat dok se na sprovedu opštinski izbori. Naš mandat treba, da izvire iz poverenja celoga građanstva. Ali pitam ja, koga zastupamo mi? Ko je meni poverio, da u njegovo ime raspolažem, da glasam za budžet i nemetnem na grbaču celog građanstva silne terete riječi su odvjetnika dr. Rafajlovića. Ta inicijativa nije usvojena. [29] Na molbu Bunjevačke prosvetne matice donešena je odluka (276 P.S. 15 437/1925) da joj se proda objekat u ulici Paje Kujundžića 9, za cijenu od 32 400 dinara. Glasanje je bilo jednoglasno. Zatim su se birali članovi odbora radnih tijela P.S., Upravnog odbora, Sirotinjskog,  Statističkog, Građevinskog, Gospodarskog, Revizionog, Penzionog, Knjižničarskog, Kazališnog. Donešen je i novi Statut čete policijskih detektiva (288 P.S. 24979/1925). U daljem radu, pored ostalog, donešena je i odluka (332 P.S. 25240/1925) da se Martinu Džaviću[30] učeniku Umjetničke škole u Beogradu  da mjesečna potpora od 600 dinara, te da se udvostruči podvozna taksa za automobile.

Agrarna reforma, kolonizacija, optanti, pitanja državljanstva 

U to doba paralelno teku duboki procesi  koji sa sobom nose i izmjenu etničke slike ovih krajeva; agrarna reforma, koja je usmjerena na gospodarsku ravan, kolonizacija i proces optiranja. Naseljenike je starosjedilačko žiteljstvo nazivalo “dođošima”, “kuferasima”, “dobrovoljcima”, jer su stizali iz raznih krajeva kao nagrađeni srpski dragovoljci. Pridošlice su se na podunavskom području ponašali kao povlaštena čeljad kojoj se ostali moraju pokoravati.[31]

Agrarna reforma[32] … je bila u funkciji povećanja broja Srba i destrukcije etničkog bloka Mađara u sjevernoj Bačkoj, osobito u Potisju.[33]  ili drugim riječima: da se putem agrarne reforme kolonizacijepoboljšanacionalna struktura stanovništva vlasnika zemlje.[34] Po viđenju suvremenika agrarna reforma i kolonizacija su veoma brzo od socijalno-ekonomskog i nacionalnog poduhvata srozane na politikantstvo.

Županijski agrarni ured iz Novog Sada je jedno o  državnih tijela  koje na subotičkom teritoriju neposredno sprovodi proces. To se vidi iz primjera, kada Senat dobija njegov dopis da obavijesti one koji su dobili zemlju agrarnom reformom na čantavirskoj rati da ne obrađuju zemlju jer će se izvršiti revizija podjele zemlje[35], ili kada dodeljuje zemlju dr. Julija Vermeša nizu zakupnika i daje spisak od 82 zakupaca. Ističe se da se zemlja ima ostaviti do jeseni onima koji su je već obradili[36]. Županijski agrarni ured u Novom Sadu donosi i rješenje da se 500 k.j. Čantavirske rate podeli kolonistima i dobrovoljcima (njih 396 poimenično!). Senat na to rešenje podnosi žalbu zbog prethodno loše izvršene podjele zemlje, pa zato traži reviziju. [37] Na dopis Ministarstva za agrarnu reformu Senat upućuje svoj odgovor objašnjavajuću spremnost na kooperativnost ali  ih mole da se konačno sredi pitanje agrarne reforme jer je to interes opštine Subotica.[38]  Navode na kraju: Subotica danas, od dana do dana sve više propada, pošto je izgubila veći deo svoga imanja, i to:

            a) razgraničenjem otpalo je Mađarskoj          16 884 kat. jutara,

            b) agrarnom reformom oduzeto je                  11 163 kat. jut.

            Dakle Subotica izgubila je                               28 047 kat. jut.

U 1925. planira se naseljavanje na teritoriju Subotice 400-500 obitelji optanata iz Mađarske.[39]

Te godine se osniva dobrovoljačko naselje Mišićevo[40]

O atmosferi punoj napetosti i nepovjerenja koja je vladala prema Mađarima koji žele da se vrate u svoj zavičaj, svjedoči prepis dopisa  MUD sa žalbom Generalnog konzulata KSHS u Budimpešti da oko 3 000 mađarskih intelektualaca izbjeglih 1918.-1920. godine žele da se vrate u zemlju, a pošto su većinom iredentisti, to može biti opasno po bezbednost zemlje.[41]

Sačuvano je nekoliko spiskova lica koja su optirala, za strano (mađarsko) državljanstvo, državljanstvo Kraljevine SHS  i koja su primljena u naše državljanstvo po skraćenom postupku.[42]  Tu grupu čine Rusi izbjegli od revolucionarnog terora. I u Subotici ih je bio naseljen veći broj. Među njima je bilo mnogo umjetnika i intelektualaca, posebno su bili angažirani na subotičkom Pravnom fakultetu. Tako je  prof. Grigorij Demčenko[43]koji je rođen u Kijevu  primljen u državljanstvo i položio zakletvu na Ustav i Kralja 13. III. 1925.[44]  U spisku 40 lica optanata za mađarsko državljanstvo nalaze se primjerice dr. Imre i dr. Dezider Vinkler – odvjetnici, Dezider Vali – student, itd. U spisku lica optanata za KSHS državljanstvo/mnogo onih koji su odavno u Subotici bez državljanstva. Razlikuju se velike grupe,  jednu čine dosljenici iz Istre, na pr. Žigante Ivan, dr. Lovro Skaljer (rođen u Puli, 10. VIII. 1878.),  Franjo  Flego (Buzet);  drugu doseljenici iz Mađarske – Simun Rudić (Bački Alamaš, 11. VII. 1875.), dr. Dezider Princ (Putnok, 11.IX.1871.); Rumunjske – dr. Miloš Pavlović (Temišvar, 16. VI. 1879.) ali i drugih zemalja[45].  Kod nekih su date oznake u rubrici narodnosti mješovite: srpskobunjevačke, srbohrvat, srbosloven i slično.[46]

Problematika oko pitanja državljanstva bila je izrazito važna veći broj lica koja potječu sa ovih prostora, odnosno koja su imala pravo tzv. zavičajnosti. Važila  je odluka de se sva lica koja su bila naseljena do 1. I. 1910. godine iod tada imaju zavičajnost, primaju u državljanstvo. Ali to baš nije uvijek bilo lako spovesti u praksi.

Primjerice Laza Ivan Kovačić, subotičanin koji se 1913. godine sa suprugom i djecom preselio u Budimpeštu, pokušava da dobije dozvolu boravka i nastanjivanja u rodnom gradu. Upitano je bilo njegovo državljanstvo, mada je on pisao: Svi mojipreci su Sloven i isvi rođeni nadležni uSubotici te ja smatram sebe državljaninom podanikom KSHS.[47] U predmetu je sačuvana prepiska kojom Kovačić dokazuje krštenicom da je rođen u Subotici 17.XII.1874., i da nije primio mađarsko državljanstvo. No, vlastima je bilo sumnjivo to što je doputovao sa mađarskom putovnicom a Veliki župan u dopisu MUD naglašava: Mišljenja sam da moliocu Lazi Kovačiću ne treba izdati traženi boravak, pošto se isti izdaje za Mađara, mada je slovenskog porekla.  Bilo je i primjera da surođeni subotičani optirali za Mađarsku, dobili njihovo državljanstvo, pa se ipak vraćali u zavičaj i uspijevali ishoditi da se kao zavičajnici ponovno prime u domaće državljanstvo. Takav je bio slučaj sa Ljudevitom Čakanjom i njegovom suprugom Jelisavetom.[48] Uposleni na Državnim željeznicama činili su isto veliku grupu tražitelja državljanstva KSHS. Za njih je bio pripremljen i posebanobrazac.[49] Bilo je slučajeva istupanja iz domaćeg i prijema u njemačko državljanstvo. Takav je bio postupak sa vajarom Franjom Matuškom, rodom iz Čantavira, koji je sa suprugom Njemicom živjeo u Njemačkoj.[50]

Vjerski život

U organiziranom vjerskom životu, u okvirima  rimokatoličke crkve, djelovale su u gradu župe: Sv. Tereze  (25 480 duša[51]), Sv. Roka (14 653), Sv. Đurđa (10 950), Sv. Mijhajla (13 500), a na pustarama u Staroj Torini (7 249), Tavankutu (8 362), Žedniku (8 025), Bikovu (3 400). U okvirima Pravoslavna crkve radile su dvije crkvene opštine, u Subotici sa 4 800 duša i u Aleksandrovu (XII kvart) sa 950 duša.[52] Evangelistička crkvena opština, sa svećenikom Roberom Santo i predsjednikom Julijem Lelbahom[53] imala je 700 članova, Reformatska 1 100, a  Jevrejska 5 040 i Ortodoksna jevrejska crkvena opština – 480. Muslimanska, najmanja vjerska zajednica imala je samo 200 članova.[54]

Jedna od većih vjerskih svečanosti zbiva se 2. veljače  kada je nadbiskup Rafael Rodić[55] posvetio pred velikim skupom 4 nova zvona[56] na franjevačkoj crkvi.   I na župnoj crkvi Sv. Terezije postavljena su nova zvona. Iz Strojne Tovarne i Livarne u Ljubljani pristigla su zvona: A – u težini 3000 kg, D – 1250, Fis – 640, A – 400, H -280 i F od 100 kg. U toranj na zapadnoj strani postavlja se samo najveće zvono, a ostalih 5 u toranja na južnoj strani. Stara su iz svih crkava bila za vrijeme rata skinuta i pretopljena u topove.

Franjevac Otac Baligač dobio je načelnu pozitivnu odluku o postavljanju kipa Sv. Florijana, zaštitnika grada od vatre,  na trgu fra Jese.[57]

Udruge osnovane u 1925.

U 1925. godini je osnovan veći broj udruga, kulturno prosvjetnih, nacionalnih, stručnih i drugih. Postupak je obično išao tako da su one održavale svoje osnivajuće skupštine, donosile porebna Pravila i druge dokumente, koja su slana na odobrenje, a nakon toga isčekivale pozitivno rješenje od MUD. Po jednom izvješću ( 9. VII. 1926.) iz gradonačelnikova ureda u gradu je djelovalo 68 udruga. U njemu su navedeni i čelni ljudi koji su ih vodili.[58]

Automobilski klub u Subotici je osnovan 23. I. 1925.godine. Klub je osnovan kao sekcija Automobilskog kluba Kraljevine SHS.[59]

Osnivajuća glavna skupština Pokopnog udruženja Concordia  na kojoj su donešena Osnovna pravila, bila je održana 14. I. 1925., a odobrenje MUD stiglo je već 6. II. iste godine.

Osnovan je Mesni odbor Jadranske straže. Na čelu mu je bio profesor Pravnog fakulteta dr. Ivo Milić. Imao je dvije sekcije; studenata Pravnog fakulteta i đaka srednjih škola.

Za dalji kulturni rad u hrvatskom duhu na ovim prostorima, posebno je značajno bilo osnivanje Hrvatskog pjevačkog društva Neven  2.V.1925. To je izazvalo oštre napade prorežimskog tiska u kojima se nova udruga optužuje za političku propagandu,  rad po nalogu iz Zagreba u smjeru koji kreiraju braća Radići a novoizabrano vođstvo dr. Kataneca i Jankača nazivaju kuferašima.[60] To nije bila jedina nova udruga kojoj u nazivu stoji oznaka – hrvatski. Tjelovežbačka i nacionalna organizacija  Hrvatskog sokola  zaživjela je25. IX. 1925. godine. Slična je bila i  Hrvatska katolička orlica u Subotici koja je utemeljena iste godine. Predsjednice su bile ZlataVrbanjac i Marija Cingderić, a tajnica Marija Čović, koja se poslije osobito istaknula u križarskom pokretu. Vježbale su u istim prostorijama kao i članovi Hrvatskoga katoličkoga orla i s tom su organizacijom usko surađivale.[61]

Ali i na drugoj, težnjama za afirmacajom hrvatstva Bunjevaca,  suprotnoj strani, dolazi do formalizacije i osnutka specifične udruge. Bunjevačka Prosvetna Matica, za koju su pripremne radnje otpočele još 1924., osnovana je tek naredne godine. Najistaknutiji predstavnici prosrpske struje među  Bunjevcima,  Marko  Jurić – član  Narodne Radikalne stranke, Mara Đorđević Malagurski supruga  župana Dragoslava  Đorđevića,  Antun Vidaković, takođe  radikal, bili su njeni začetnici. Cilj  te udruge  je  bio širenje kulture, bunjevačke svijesti i slavenstva. Uživalo je obilatu pomoć  gradske i blagonaklonost centralne  vlasti. Tako  je  dobilo, na osnovu odluka gradskog  Proširenog senata, novčanu pomoć i  52 jutra gradskih zemljišta  na  uživanje,  kao  pomoć za  svoj  rad. Time  joj je omogućeno da kupi zgradu koja je  do tada bila u vlasništvu  grada,  Paje  Kujundžića  9, ( prije 1918. škola, a nakon 1945. kino  Zvezda) za  50 000  dinara  i da tamo organizira svoj Dom.Pravila   Matice su   potvrđena  i  odobrena  rešenjem MUD od 22. XII. 1925. godine.  Aktivni  rad  Matica će započeti  tek  od  1.I.1927.

U 1925. godini su odobrena i pravila i započela je sa radom udruga Prvo vojvođansko društvo za pomaganje porodilja u Subotici[62], kulturno udruženje jevrejske omladine Reus (Sloga) sa Đorđom Kleinom kao predsjednikoma djelovanje planira da započne  Udruženje hrvatskih sveučilištaraca Ivan  Antunović, no kojem ipak nisu odobrena pravila.[63]

Dušan Manojlović[64] kao predsjednik novoosnovanog Subotičkog društva za mačevanje obratio se 19. VIII. gradskim vlastima sa molbom da se izda pod zakup tom društvu prizemlje zgrade bivše preparandije (Kralja Aleksandra 13, Korzo) a gdje bi oni uredili prostor za vježbanje, tuševe i garderobu.  I zaista, naišavši da pozitivan prijam, oni su dobili pravo zakupa. Ali istodobno, to je bio i početak dugogotrajne prepiske toga društva sa vlastima, pošto je svake godine trebalo zakup produžavati, a bilo je i drugih interesenata,  za te prostorije. Tako je 1929. godine vježbalište mačevaoca tražila za sebe udruga Severna zvezda. [65

Kongresi i skupovi

Grad je bio domaćin i organizator nekoliko velikih kongresa i skupova. S druge starne i delegacije subotičana posjećivale su sajmove u zemlji i inozemstvu. U organizaciji subotičkog  Udruženja industrijalaca  (Lloyda), tako je od 21. IV. do 14.V.1925. godine, organizirana posjeta sajmovima u Milanu, Bazelu i Parizu. Predviđeno je da na put krene delegacija od 23 člana iz čitave zemlje. Subotičane je predvodio  gradonačelnik Albe Malagurski sa suprugom Amalijom. Pored njih tu su bili i industrijalac Žiga Ajzler sa suprugom, ravnatelj Gradske bolnice liječnik dr. Paja Ivandekić, dr. Radivoj Miladinović,  Mirko  Rotman – industrijalac,  dr.  Cvetko Ognjanov – veleposjednik, Milan  Damjanović – tajnik  Lloyda,  Miško Pančić – trgovac i novinar Friđeš Farkaš.

Jedan od najznačajnijih skupova gospodarstvenika održan u Subotici bio je u organizaciji Saveza gornjobačkih industrijalaca Subotice koji je pripremio održavanje Zemaljskog poljoprivrednog sajma spojenog sa Vojvođanskom industrijsko zanatlijskom izložbom.[66] Izložba je planirana da se održi od  21. do 31.VII. 1925. godine u  kasarni 3. Konjičkog puka na palićkom putu. Zbog toga su jedinice izmještene na taborovanje u hrastovačku šumu. Grad je pruduzeo još neke korake da posjetiteljima učini ugodnijim boravak u Subotici.  Na zahtjev Inžinjerskog ureda Senat je odlučio  da se pojača osvetljenje ulica, sa 130 na 440 plinskih lampi, što je i prihvaćeno.[67]

O  značaju ove izložbe za državu i potpori koju je uživala, svjedoči da je na otvorenju bio prisutan ministar trgovine dr. Krajač.

Drugi veliki skup je bio kongres učitelja 27, 28. i 29.VIII. O pripremama za dolazak oko 4 000 učitelja iz čitave zemlje govori dopis s molbom Mesnog školskog odbora grada Subotice o uvođenje električnog osvetljenja u osnovnim školama u II., III., IV. i V krugu grada. Taj posao se mora dovršiti do 31. VII. 1925. god. kada će u Subotici biti održan učiteljski kongres.[68] Pored toga određena je i suma od 30 000 dinara za pomoć u prihvatanju gostiju. Na neposrednim pripremama su radili školski nadzornici Radomir Vujić i Aleksandar Mikić. Smještaj tako velikog broja posjetitelja organiziran je po kućama domaćina i u zgradama 4 osnovne škole.

I šahisti su imali svoj kongres u Subotici. Molba Subotičkog šahovskog kluba koga zastupa dr. Miloša Rafajlović da se osiguraju uvjeti za prijem i smještaj dvadesetak šahista koji dolaze na Kongres i šahovski meč od 3. do 24.VIII.1925.  godine, govori o pripremama za njega.  Senatskom odlukom dodeljena je novčana pomoć za tu svrhu od 1 500 dinara.[69]

Prosvjeta

U Subotice je djelovala je mreža prosvjetnih ustanova, zabavišta, osnovnih škola, srednjih škola, stručnih i opštih, te Pravni fakultet. Osnovne škole se pratile raspored stanovništva, te ih je bilo i po vanjskom dijelu teritorije grada. Takva je bila i organizacija školskih nadležnih tijela. Postojala je školska uprava za unutrašnji i vanjski dio.  U užem gradu je bilo 25 školskih zgarada a u vanjskom 57. Kroničan problem je bio da nisu sva djeca – školski obveznici pohađali nastavu. Procenat one djece  koja ne idu redovito u škole se kretao do 30% a zavisio je i od sezone poljskih radova, godišnjeg doba, trenutačnog stanja puteva itd.

Zaživjela je i jedna nova škola, osnovana je Ženska Gimnazija na adresi Vilsonova 38.[70]Inicijativu za njeno otvorenje, pored upravitelja postojće mješovite Gimnazije – profesora  Ivana Vojnić Tunića, pokrenuli su i građani koji se obraćaju Senatu svojom molbom 9. VII. 1925. Potpise na nju je stavilo ukupno 45 građana.  Ukaz o otvorenju četvororazredne ženske gimnazije donešen je već 15. VII. 1925.  Za ravnatelja  nove školske ustanove je postavljen je dr. Matija Evetović.

Subotički Pravni  fakultet  je započeo sa držanjem doktorskih kurseva. Izvanredni profesor Pravnog fakulteta Srećko Zuglija u travnju je premješten u Zagreb.

Sudbina fakulteta je bila u to doba vrlo upitna. Širile su se vjesti da se premješta. To je izazvalo reakciju šireg kruga javnosti  u cilju njegova opstanka. U tom pravcu je bila i predstavka velikog bilježnika Franje Vukića upućena 21. IV. 1925. godine Gradskom senatu povodom nagovještaja o premještanju Pravnog fakulteta iz Subotice u Sarajevo.  Donešena je Odluka Senata na izvanrednoj sednici 25. IV. 1925. godine sa rješenjem da se izradi poseban memorandum za ostanak fakulteta u Subotici.  Kao plod takvih akcija pojavila se tiskana Deklaracija od 29. IV. 1925. sa potpisima istaknutih ličnosti, o potrebi da  Pravni fakultet i dalje bude prosvetna i narodna kula krajnjoj severnoj granici Ujedinjene otadžbine.[71]

Kultura, proslave i predstave

Subotička društva i udruge, kao i one gostujuće,  redovito koriste mogućnost da održavaju svoje predstave, koncerte, zabave u Gradskom kazalištu, Hotelu Zlatno jagnje, Velikoj vijećnici gradske kuće, ali u drugim prostorima. Radi toga oni su morali da prvo obrate Senatu, a on im je izdavao odobrenja, odnosno dozvole za održavanje, određivao takse, gradski porez na ulaznice, cijene za troškove struje, čišćenja i ostalih usluga koje su dobivali od gradskih službi. Kronološki se mogu posložiti sljedeća događanja, koja su samo odabir od šireg mnoštva kulturnih zbivanja.

Svetosavsku proslavu u prostorijama Gradskog kazališta održala je 27. I. Studentska akademska udruga Svetlost.[72] Molbu Senatu je potpisao Kazimir Žigante[73], prvi tajnik.

Zabava i osvećenje zastave Mesne Organizacije Dobrovoljaca kojoj je na čelu tada bio odvjetnik dr. Dimitrijević, držala se u nedjelju 15. II.[74] To je bila velika i masovna svečanost, kojoj je pored ostalih funkcionera prisustvovao kraljev ađutant general Stevan Hadžić. Bile su ispaljene topovske salve, iznad grada su leteli avioni, u velikoj vijećnici održana je skupština udruženja.

Subotičko bunjevačko katoličko divojačko društvo, u čije ime jepotpisana Marga Peić Tukuljac, dobilo je dozvolu uporabe dvorane gradskog kazališta 19 II. 1925. godine u cilju priređivanja predstave.[75]

Molba predsjednice Katoličkog bunjevačkog devojačkog društva, Lujze Matković, upućena je radi ishodovanja dozvole upotrebe dvorane gradskog kazališta  u nedjelju 5. IV. 1925. godine u cilju priređivanja predstave Muke Isusove  naišla je na pozitivnu senatsku odluku.[76]

Proljećna izložba slika otvorena 13. IV. 1925.  u Gospodarskoj Kasini. Izlagali su Aleksandra Olah, Klara Gereb, Eugen Lenkei i drugi umjetnici.

Gradska knjižnica ( i Muzej)  su otvoreni  14. IV., nakon 6 godina, u objektu Muzičke škole.Mijo Mandić koji se nalazio  na čelu te ustanove, predao predlog da se knjige više ne izdaju, nego samo koriste na licu mesta

Prosvjetno društvo Neven  dobilo je  dozvolu  upotrebe dvorane gradskog pozorišta 19. IV. 1925. godine radi priređivanja redovnog godišnjeg koncerta kao  i svečane akademije Zrinjski i Frankopan 30. IV.[77]

Moskovski Hudožestveni  teatar u svibnju 1925.  gostuje[78] po drugi put u gradu. Igra Čehovljev Višanjik, Gogoljevu Ženidbu, Ženu s mora Henrika Ibzena.

U subotu 30. V.  započela  je još jedna, od strane režima obilato potpomognuta velika nacionalna manifestacija.  Povod  je bilo otkrivanje spomenika junacima palim za oslobođenje i ujedinjenje 1912.-1918. i razvijanje zastave Jugoslovenskog sokolskog društva u Subotici[79] koje je sa pratećim programom održana 31. V.1925.

I Zemljodilska kasina, čiji predsjednik[80] Marko Jurić potpisuje molbu, dobila je mogućnost da u kazalištu održi svoju zabavu sa igrankom.[81]

Izložba jugoslavenskih narodnih rukotvorina, koja je bila u sklopu izložbe i velikog vašara[82],  održana je u Gradskoj kući  od 22. do 31. VIII. Njen glavni organizator je bila Mara Đorđević Malagurski. Ona je i odabrala najveći dio predmeta, nošnji i ručnih radova,  izloženih u bunjevačkom odjelu.

Plod razmimoilaženja između dvije bunjevačke struje kao organizatora,  rezultiralo je sa dvije odvojene proslave[83]  tisućugodišnjicehrvatskog  Kraljevstva[84].  Prva, manjeg obima, kojaseodržala  8. IX. bila je pod patronatom Gradskih vlasti i sokolske organizacije, mogla bi se označiti kao prorežimaska,  a druga, veća i masovnija, održana 20. IX. 1925. godine, pod vođstvom Hrvatskog pjevačkog društva Neven, kao jasno svjedočanstvo o uspjehu buđenja hrvatstva kod Bunjevaca, što se vidjelo i po spomen tabli koja je tom prilikom postavljena, a na kojoj je stajalo da je podižu bunjevački Hrvati. O razimoilaženjima koja su vladala povodom tih proslava govori i detalj da unatoč tomu što je gradonačelnik Malagurski naredio da se u prvu proslavu uključe i sve vjerske zajednice, koje su trebale održati svečana bogosluženja u utorak 8. IX, rimokatolička crkva, odnosno subotička Apostolska administratura to ipak nije učinila, pa je on zbog toga izrazio svoje oštro negodovanje.

Održan je i jesenji salon na kojem su izlagali slikari iz zemlje.

Subotička slobodno zidarska  lože Alkotákoja je 1924. godine primljena  u  okrilje VelikeložJugoslavija  i od tada nosi ime Stvaranje[85].  Ona svojim dopisom od 24. veljače 1925. izvještava gradonačelnika o tim promjenama. Navodi i da se ured lože nalazi u I krugu, Šenoina ulica br. 14 a da je starešina lože Julije Vali arhitekta.[86]

Petar Pekić 17. XII. 1925. položio zakletvu za mjesto činovnika knjižničara u Gradskoj knjižnici.[87]

Subotički oficirski dom priredio je svečanu zabavu i proslavu rođendana Nj.V. Kralja Aleksandra 17. XII. U tu svrhu tražili su od Gradskog ekonomata  veliku količinu zelenila, palmi i četinara za pletenje vijenaca.

Djelovale su  i priređivale svoje programe, zabave i igranke,  osvećivali zastave,    još i neke izrazito nacionalne organizacije, poput  Srpske nacionalne omladine Dušan Silni, Udruženje srpskih četnika Petar Mrkonjić.  

Internacionalni cirkus Kludski držao je 5 predstava u studenom 1925. godine. Odlazak vlakom iz grada se prtvorio u pravu aferu, pošto je policija na dojavu izvršila  pretres kompozicije i pronašla skrivenu jednu djevojku čiji je nestanak prijavljen.

SuprugaF. Piča (Piétsch) u ime Kruga subotičkog divojačkog društva  kao i Kruga subotičkog diletantskog društva je bila izuzetno aktivna u priređivanju kazališnih predstava, kojih je tijekom godine održala desetak.

Narodno pozorište  Novi Sad   dobilo je dozvolu besplatne upotrebe kazališta 25, 26. i 27. XII. 1925. radi održavanja predstava.

Neki od drugih korisnika prostora kazališta subili: Subotičko  Mađarski Radikalni Klub[88], Francuski Klub[89], Udruženje ratnih invalida[90], Subotičko Jevrejsko Omladinsko Udruženje Hakoach,  Subotičko Atletičko Nogometno Društvo, Ekonomska organizacija baranjskih izbeglica, Filharmonično društvo[91].

U gradu su radila dva kina, Korzo i Lifka, a i na Paliću su se u sezoni prikazivali filmovi.  Veliku prepreku za njihov napredak bila je zabrana MUD prijevoda titlova filmova na mađarskom jeziku, donešena upravo 1925.  godine. Registrirana je i nova firma, Narodni bioskop,  kojaje sa  radom  otpočela  26. XI. iste godine.

U Pučkoj kasini  je  uz prigodan program  7. XII. postavljena slika Paje Kujundžića.

Od 1924. tekli su radovi na objektu Subotičkog pučkog kruga (Nepkör) u kome se njegovala mađarska kultura a koji su privedeni kraju sa završetkom kazališne dvorane tek 1926.

Knjige

U 1925. godini pojavio se veći broj  knjiga koje su napisali subotičani ili govore o temama vezanim za grad. Neke od značajnijih su bile: Putokaz Bunjevcima i Vojvodini (Subotica 1925.) koji  je javnosti uputio Joso Šokčić[92].  Njegova osnovna ideja je  usmjerena protiv došljaka Hrvata a ka afirmacija politike koju zastupaju radikali.  Sličnog je profila bila i knjiga Toše Iskruljeva[93]O Vojvodini i njenoj kolonizaciji, Novi Sad 1925.; kao i LazaraStipića[94]IstinaoVojvodini, Subotica, 1925. (u naklada Minervad.d.). U taj vodeći tijek uklapa se i Almanah desetogodišnjici našnarodne tragedije 1915-1925, Subotica, 1925. u nakladi Književnog severa,  kojega je  sastavio Milivoje Knežević. Nešto posve drugačijeg žanra je uradak Blaška Rajića, Stari mirotvorci,  Subotica,  1925.

Te godine i pravoslavni pop Marko Protić[95], koje je obavljao i dužnost predsjednika Subotičke novinarske udruge, nudi 20. II. 1925. Senatu da prikupi historijske izvore, sastavi i napiše jednu knjigu kojom bi otrgao od zaborava prve godine od oslobođenja. Prilaže raspis MUD sa informacijom da je novoosnovani Institut za prikupljanje izvora za istoriju našeg oslobođenja i ujedinjenja  pokrenuo akciju za prikupljanje historijskih izvora. Senat je tržio da Protić dostavi svoj prijedlog za prikupljanje važnih dokumenata. On je odgovorio  sa svojim prijedlozima i uvjetima za započinjanje takvoga posla. U predmetu se sačuvana i prepiska Senata i Marka Protića, 1930. godine, pošto je završio rukopis knjige, u vezi tiskanja i honorarisanja autorovog rada.[96]

Pojavio se i uradak  prof. Alekse Ivića, Bunjevci, Srbi Hrvati, Književni sever, god. I., 1. X. 1925, knjiga I, svezak 7. 264.-265.

Tiska se i objavljuje knjiga prof.  Mirka Kosića, Osnovi ekonomne politike, knj. 1, Beograd, Izdavačka knjižarnica Gece Kona.

Knjižara Jedinstvo priredila je album fotografija Subotice i Palića povodom kongresa učitelja.

Tisak u 1925.

Ličnost puna osobitosti bio je Rude Štagljar  Majevčanin[97].On je po  sopstvenim riječima nacionalizmu našao smisao života. Kao vlasnik i direktor  pokreće tiskovinu Nova Pošta.

Pojavljulju se Hrvatske novine pod uredništvom  Miška Prčića.  One su bile nastavak Subotičkih novina, za kršćansko i narodno udruženje, koje su izlazile od 1920. do 1925. kada su obustavljene te mesto njih pokrenute Hrvatske novine[98]

Pokrenut je i tjednik Az Ucca (Ulica).  Inicijator i urednik bio je Csuka János[99], publicist, novinar, pjesnik i prevoditelj. Djetinjstvo je proveo u Slavonskom Brodu, zatim se preselio u Novi Sad, a veći dio međuraća proživio je u Subotici.

Od 1. IV. 1925. počeo je da izlazi časopis Književni sever[100], a sličnog profilana mađarskom jeziku bio je 15. V. pokrenut Irodalmi értesitő (Književni glasnik).

Dvojezični omladinski list Mladost – Ifjúság pojavio se 15. IV. 1925. godine. Pokretač je bio vlasnik knjižare A. Mamužić pa se on tamo i rasparčavao.

Na Vidovdan 28. VI. 1925. pojavio se prvi broj  Subotičkog glasnika. Samim time jasno je stavio do znanja kakva će mu biti ideološka matrica.

Szombat je bio nedeljnik koji se bavio pitanjima iz oblasti društvenog i kulturno umjetničkog života Židova. Počeo je da izlazi 26. VII.

Subotički pčelari pokrenuli su Vajdsági Mehezeti Lap (Vojvođanski pčelarski list).

Već istaknuti pregaoci pisane riječi Joso Šokčić i Havas Antal inicirali su novine pod imenom Család (Obitelj).[101]

Nedeljnik Mozi ujság (Kino novine) počeo je da izlazi 22. XI.

Zdravstvene prilike

O stanju zdravlja subotičana saznajemo iz Subotičkog glasnika (br. 10 od 11. II. 1926. godine) koji  na drugoj strani u  članku Zdravstvene prilike u našem gradu u kretanju populacije  donosi podatke iz godišnjeg izveštaja gradskog fizikusa  za proteklu 1925. godinu. Saznajemo da je od akutnih zaraznih bolesti, najviše bilo obolelih od trahome  – 549, od tifusa 71 – a umrlo je 11 lica,  od šarlaha je obolelo 60 – a umrlo 9, od tifterije  je bilo 36 obolelih i 8 umrlih. Ogromna je šteta što se ne vodi statistika o kretanju tuberkoloznih obolenja, jer kao što je poznato tuberkoloza je tipična bolest naših sugrađana pored trahome. Po nekim drugim izvorima može se naslutiti da je ona bila izuzetno velika, do 30 smrtnih slučajeva na 1000 ljudi. Kretanje populacije je bilo sledeće: ukupno rođeno 2914 djece ( 1465 muške i 1449 ženske), ukupno umrlih  2148, od toga djece; do 1  godine  – 732, od 1 do 7 – 179, i preko 7 – 1041,  što je davalo prirtaštaj od 766 lica.  Pisac članka na kraju daje i komentar:  …  da  u našem gradu još uvek prosperira lekarski stalež. Jer kako bi se  inače objasnio fakat, da su se u toku 1925, u Suboticu  nastanili  još  10 novih lekara!…

Specifičan zdravstveno-socijalni problem bile su i prostituke. Jedna od poznatijih ulica crvenih fenjera je bila Topnička ulica (danas Bihaćka).  Godine 1925. broj bludnica  uvedenih u posebnu gradsku evidenciju je bio 171.[102]

Politička gibanja

Najznačajniji događaj na razini zemlje pa time i Subotice, bili su parlamentarni izbori. Vlada Nikole Pašića (6. XI. 1924. – 29. IV. 1925.) sastavljena od radikala i samostalnih demokrata Svetozara Pribičevića raspisala  je izbore za 8. II. 1925. Najsnažnija oporba bila je Hrvatska repubilikanska seljačka stranka (HRSS). Režim protiv nje sprovodi oštre mjere.  Tako vlada  23. XII. 1924. donosi odluku o primjeni Zakona o zaštiti države i na ovu stranku pa je time zabranjena njena politička aktivnost i pokrenuto kazneno gonjenje članova vođstva stranke. Istog dana uhićen je i Stjepan Radić.

Lokalna skupština – Prošireni senat na svojoj prvoj sjednici u 1925.  godini donosi odluku o izboru predsjednika i članova biračkih odbora iz redova odbornika na 38 biračkih mesta u subotičkom biračakom okrugu.[103]

Kao pripremu za izbornu kampanju može se smatrati i serija optuštanja gradskih   činovnika i redara koja u  Subotici otpočinje  krajem 1924. godine. To se nastavilo i u narednom periodu. Redar II klase Tv. A. Markešić, inače izbgjelica iz Istre, kome je 9. II. nadzornik redarstva jasno rekao da je antidržavni element i da će biti protjeran iz Subotice, pod takvim pritiscima sam daje ostavku 11. veljače 1925.[104]

Širi se mreža i ustroj Radikalne stranke osnivanjem novih filijala po okolnim bunjevačkim mjestima. Tako dolazi siječnja 1925. godine do osnutka filijale u  Gornjem Tavankutu u kući Stevana Gurinovića.

Izrečena je i zabrana izlaženja (6. veljače) dnevniku na mađarskom jeziku Hírlap.[105] Jeste je da po zakonskom osnovu na koga se poziva odluka, nju mogao donijeti samo Ministar unutrašnjih dela, a ne gradonačelnik, no ona je naravno primjenjena.

Za vrijeme kampanje i prilikom samog glasovanja zabilježena su razna radikalska nasilja[106] u čitavoj Vojvodini pa i u Subotici. Moglo se  glasovati samo uz  posebne  legitimacije, koje  mnogi  nisu  dobili  na  vrijeme,glasačka mjesta  su  bila  udaljena i po dvadeset kilometara,  itd. Nasilje je bilo izrazito prema sljedbenicima HRSS-a u Subotici.[107] Ono je započelo 3. I. 1925. pozivanjem u kapetaniju sudskog savjetnika u ostavci Mateja Jankača i odvjetnika dr. Mihovila Katanca, pritvaranjem trgovca Stipana Matijevića. Oni su šikanirani i optuživani da šire radićevštinu.[108]

U Subotici je na izborima za Narodnu skupštinu 1925. godine trebalo izaći 10 lista, ali je Subotički okružni sud u zadnji tren (14. siječnja) poništio HRSS-ovu izbornu listu. Tako je na izbore izašlo 9 lista, među kojima su bile liste Bunjevačko-šokačke (B-Š) stranke i Vojvođanske pučke stranke.  Rezultati izbora u Subotičkom izbornom okrugu  bili su sljedeći: radikali 16 555 glasova ili 47%, Demokratska stranka 7 406 ili 21,3%, Mađarska stranka 3 145 ili 9%, B-Š stranka 2 350 ili 6,8%, Vojvođanska Pučka Stranka (VPS) 1 347 ili 3,8%. Na temelju tih rezultata u subotičkom izbornom okrugu  poslanike su dale samo lista radikala i demokrata. Izabrani su Marko Jurić, dr Jovan Radonić[109] i Milan Grol, ministar prosvjete sa liste Radikalne stranke i dr. Luka Plasković sa liste Demokratske stranke.

Ubrzo nakon izbora, krajem veljače 1925., Marko Jurić narodni poslanik u radikalnom klubu, održao je govor kao odgovor na napade opzicije ( radićevaca) u parlamentu   Govorio je o Bunjevcima i Šokcima, da se nad njima vrši nasilno pohrvaćivanje od strane hrvatskih separatista, a sve u neposrednoj funkciji propagande protiv HRSS-a.

Kao plod izbornih rezultata, koji  nisu mogli da se tumače kao slom oporbe, tajnih pregovra uhićenog Stjepana Radića, dolazi do  Radićevog novog političkog zaokreta[110] i ulaska u Pašićevu vladu. Pregovorima dva najsnažnija politička faktora, Pašića i Radića, HSS dobiva 4 ministarska mjesta. Radić je dužnost ministra prosvjete vršio u desetoj vladi Nikole Pašića i u vladi Nikole T. Uzunovića, u vremenu od 17. XI. 1925. do 15. IV. 1926. godine. Često putujući, imao je priliku da politički djeluje širom zemlje. Tako jednom prilikom, na zboru HSS-a 13. XII. 1925. u Mariboru, dotiče u svom govoru i  subotički Pravni fakultet.[111]   U Subotici imamo jednu smutnju od fakulteta, gde ima više profesora od (sudenata) đaka, …  Profesori tamo ne rade mnogo, a đaci piju i lumpuju i takođe ne rade mnogo. Profesorski savjet već 15. XII. odgovara i niječe takve optužbe, i najavljuje tužbeni  postupak. Spor je ipak razriješen bez sudskog procesa, Radić je  16. I.1926.  posjetio  Suboticu,  te pisao prof. savjetu i demantirao ono za šta ga optužuju.

Naslovni članak u radikalskim Bunjevačkim novinama[112] br. 14. od 10. IV. 1925. glasio je Mi nismo Hrvati.

Nakon 20. svibnja Veliki župan Dragoslav Đorđević otputovao je na banjski oporavak. U još jednom navratu posjetio je banjsko lečilište.  Od 25. IX. do 20. X. išao je u Vrnjačku Banju a zamjenjivao ga je gradonačelnik.

Mesna organizacija Dobrovoljaca tužila je Blaška Rajića za klevetu koju je objavio u Hravtskim novinama br. 33.[113]

Đorđe Galfy i Željko Riger su na čelu su Mađarskog Radikalnog kluba.

Gradski odbornik Lazar Stipić 17. XI. podnosi interpelacije, od kojih je jedna i o uništavanju natpisa latinicom.[114]

U kući Mate Vidakovića u Tavankutu na br. 458 formirana ispostava Samostalne Demokratske Stranke.[115]

Gospodarstvo

Kao i u čitavoj Vojvodini, mlinarstvo je i u Subotici bilo izuzjetno razvijeno, mada je zenit doživjelo krajem XX stoljeća. U 1925. godini  radilo  je ukupno 13 mlinova, koji su imali maksimalni dnevni kapacitetod 218 tona.[116]

Požari izazvani mlinskom prašinom dešavali su se realivno često. Krajem 1925. godine tako je izgoreo  mlin Vince Kohana. Osnovan je 1921.  godine na Senćanskom putu (Ulica oslobođenja 85.). Kohan je ožujka  te godine dobio građevinsku dozvolu za građenje kuće i parnog  mlina na adresi – Senćanski  put 85. Nakon požara nije ga obnavljao već je plac prodao firmi Fako d.d.

Najveća prehranbeno izvoznička firma  Hartmann i Konen dominirala je tržištem živine, jaja i svinja.  Na londonsko tržište su samo u travnju 1925. godine isporučila je  140 000 komada ćuraka. Imala je razvijenu mrežu filijala  u zemlji, kojih će 1925. godine biti 18.

Salamom Gingold dobiva dozvolu za gradnju novog pogona, na adresi Nikolićeva 17 (danas Nade Dimić) dobija 1924. godine.  Tako će naredne 1925, biti završen objekat u kome će nastaviti da radi na dotadašnjim poslovima. ali pod imenom  – Ocean. U toj radionice će imati kompletnu instalaciju za izradu limenih kutija, konzervi, koju  je 1922. godine kupio u Magdenburgu.

Kao obrtnici braća Lenard se javljaju od 1925. godine. Firma je registrovana pod imenom Braća Lenard, a obrtnica je izdata pod brojem A 71/1925. Sa radom je započela na adresi – Trg Kralja Tomislava 2, gde se nalazila njihova roditeljska kuća, a gde je u dvorišnom delu dograđena radionica.

Jedno od najsnažnijih poduzeća u Subotici bila je Subotička električna željeznica i osvetljenje d.d. [117]Grad  je  ustanovio (mada im nisu bile dostupne poslovne knjige!) da  1925. i 1926.  godine  firma beleži izuzetno velike profite. Tako je u periodu 1. XII.1925. – 1.XII.1926. proizvedeno  3  569 674  kw časova struje, privatnim potrošačima  je  isporučeno 1 819 478,  za tramvaj 509 611, za vlastitu potrošnju 341 743, i gubitak 898 842  kw časa. Prihod od prodate struje je bio 11 711 115 dinara,  od prodatih tramvajskih karata 4 405 975, od prodatih strujomera 200 000, i  razni prihodi 83 000 dinara, što zajedno čini 16  399  090  dinara prihoda. Čist dobitak je iznosio čak 5 839 342 dinara. Zarada u 1927. godini je bila 3 923 962 dinara. Firma je imala 2 putnička automobila, Cadilac  i Debrün. Broj zaposlenih radnika je 1925. godine iznosio 237.U okviru poduzeća postojao je od 1925. godine i sportski klub  – Športski klub električne centrale

Prirodne nepogode

Zabilježeno da je nekoliko ljetnih oluja poharalo Suboticu i okolinu. Jedna od njih je bila 3. V. 1925. Tom prilikom grom je zapalio kuću Roke Vukovića u Ljubljanskoj ulici br. 15, koja je od toga izgorela.[118]  Kroničar Subotice Joso Šokčić navodi da je oluja bila i u srpnju. U julu je vladalo nad Suboticom nezapmaćeno nevreme. Silan vetar čupao je drveće, rušio krovove i srušio jedan deo tornja rimokatoličke crkve sv. Đurđa. Na Palićkom putu skoro sva su drveća bila iščupana, tako da je saobraćaj bio onemogućen.[119]

Veliko nevrijeme vladalo je i u utorak 25. VIII. 1925. god. u popodnevnim satima.[120]  Vjetar je lomio stakla na prozorima i crijepove, rušio krovove i visoke tornjeve,  vadio drveće iz korijenja (bilo je oko 10 000 isčupanih stabala!)[121] Ta oluja u kolovozu 1925. god. izazvala je u Subotici i okoline mnogo štete. Senatu prijavljuju štetu: Gospodarsko odeljenje, Žandarmerijska stanica Tavankut i Ludoš, Odeljak finansijske kontrole u Tavankutu, Subotička žandarmerijska četa.    Antun Berger, rimokatolički župnik u Tavankutu, već istoga dana (25. VIII.) pisao je Senatu sa molbom da se polupani crepovi nadoknade a i druge štete na objektima crkve poprave.[122] Još veću štetu pretrpila je crkva u Žedniku, što saznajemo iz molbe župnika Petra Evetovića, koji piše da je toranj svaljen, svod probijen a krov na više mesta načet.[123] Slično je bilo i na kerskoj crkvi, gdje je s tornja na krov pala rozeta teška 100 kg, probila krov i oštetila orgulje[124], kao i crkvi Sv. Đurđa gdje je isto srušen dio toranj,  probijen krov i oštećene oruglje.[125] Inžinjerski ured podrobno izvještava koje zgrade su pretrpele štetu i kolika je ona. Samo na gradskim zgradama ona je  procjenjena na preko milion dinara. Zbog toga, je bilo neophodno da gradske vlasti podignu zajam od Gradske štedionice u visini 550.000 dinara,  za sanaciju nastale štete.

Stradalo je i prvo fudbalsko igralište, vršnjak najstarijeg kluba na prostoru Jugoslavije – FK Bačka. Njihove prve tribine, srušila je ista oluja 1925. godine, pa je naredne, za dvadesetpetogodišnjicu osnivanja, sagrađena nova tribina, koja je i danas na svom mjestu.

Šta se gradi 1925.

U Subotici je nakon rata vladala nestašica stanova. Ona je bila u prvim godinama nakon 1918. vrlo izražena ali ni u promatranom periodu nije bitno ublažena.

Izvedeno je malo javnih, većina građevina bili su privatni objekti. Uobičajeno je bilo da se privatne kuće na periferiji grade od naboja, čepića (zemlje) sa pokrovom od trske ili crijepa. Većina izgrađenih su prizemne, rijetke su katnice.[126] U Aleksandrovu, na zemljištu (tzv. Novoselo)  dobijenom od Ministrstva za agrarnu reformu, grade se kuće naseljenicima.

Kino  Korzo d.d. postavlja letnju pozornicu.[127]

Firma Weigand Drug  podiže auto garažu u ulici Paje Kujundžića 4., a Samuel Kopp i sinovi d.d. radničke stanove na Majšanskom putu, Industrija željeznog nameštaja d.d. 7 stnbenih i 14 sporednih objekata na svom placu u Segedinskim vinogradima 110,

Vilim Konen podiže sušaru za hmelj na Palićkom putu (danas Office shooes).

Jugoslavenska banka d.d. filijala u Subotici  adaptira zgradu  u Jelačićevoj 1, gdje će biti smještena[128]

Grad je vršio parcelizaciju i projektovao nove ulice. Tako je to izvršeno i na posjedu dr. Karla Vermeša u Palićkim vinogradima, iza objekata Kolevke, na tzv.zemljištu Blezak naselja. [129]

Grad je kupio parcelu (k.č. 14 155/4) pored bajskog groblja za 45 0000 dinara u cilju njegova proširenja.[130]

Generalna direkcija carina ima potrebe da se smjesti subotičku carinu pa razmišlja o kupovini zgrade u ulici Đenerala Milojevića 1, a paralelno  pravi i planove da se izgradi nova zgrada za te potrebe. To će biti i realizirano ali tek u periodu 1927-1932.

Prostor je  problem iza Okružnu Financijsku uprava u Subotici  koje bila je smješena u dvije velike zgrade u ulici Bene Sudrevića 8 i 10 (IV krug) u svojini Prokešove[131] familije. U cilju rješavanja ostanka  te ustanove u Subotici i njenog trajnog smještaja, dr. Jovan Manojlović član Proširenog senata, zalagao se i podupirao ideju da se zgrade otkupe od privatnih vlasnika. To je potkrepljivao argumentima da su već iz grada premješteni Đački eskadron, Podoficirska škola, Vojni okrug i Agrarni ured a da kruže glasine i o izmještanju Pravnog fakulteta. Subotica, koja je pod mađarskim režimom tako gigantskim koracima napredovala, treba da pod našom upravom postane velika selendra.[132]

PRILOZI

Građa

HAS, F:47. I 23/1925

Razrešeni i postavljeni članovi Proširenog senata na osnovu predloga od 31. XII. 1924. br. 829/1924. Ministarstvo unutrašnjih dela KSHS, Beograd, Odeljenje za BBB br. 71/1925. Velikom županu sl. Kr. Grada Subotice.[133]

Po tom rješenju: „Razrješeni i postavljeni članovi P.S. na osnovu predloga 31. XII. 1924. br. 829/1924

Ministarstvo unutrašnjih dela KSHS, Beograd, Odeljenje za BBB br. 71/1925.

Velikom županu sl. Kr. Grada Subotice

redni broj razrješeni postavljeni
1 Andrija Deak Dušan Terzin, trgovac
2 Miroslav Alčin Miloš Kurteš, trgovac
3 Antun Peić T. Svetozar Radišin, učitelj
4 Šime Rajčić dr Zvonimir Piškulin, adv.
5 Joso Mamužić Pera Segedinčev, ekonom
6 Grga Letić Iso Jović, trgovac
7 Pera Ružinski Milan Vasilje, ekonom
8 Lipot Vig Mladen Ruski, ekonom
9 Antun Bilinc Mladen Grbić, trgovac
10 Tome Francišković Aleksandar Miajtov, trgovac
11 Bolto Skenderović Pera Ognjanov, učitelj
12 Svetozar Radić Đurica Terzin, ekonom
13 Josip Flekenštajn Nenad Vasiljev, ekonom
14 Jašo Vojnić Zelić Bogdan Miković, profesor
15 Josip Takač Vojin Isakov, ekonom
16 Stipan Sebenji Paja Ruski
17 Nikola Francišković Milan Damjanović, ekonom
18 Joso Stipić Jova Košić, ekonom
19 Lojzija Skala Joca Pušin, ekonom
20 Paja Vojnić Hajduk Predrag Pušin, ekonom
21 Aleksandar Kadar Stevan Krnjajski Jović, ekonom
22 Ivan Krnjaski dr Andra Andrejević, lekar
23 Franja Mamužić Koja Krnjajski, ekonom
24 Dr Draga Dimitrijević Sima Turanov
25 Martin Vujković Steva Krstić, posrednik
26 Antun Mamužić Dragoljub Milojković, kožar
27 Franje Tumbas Jevta Vasiljev, ekonom
28 Mate Skenderović Blagoje Bajić, ekonom
29 Antun Bašić Palković Miladin Lazičić, ekonom
30 Gustika Kulindžić Staniša Mihajlović, paroh
31 Veca Matković Rada Krnjajski Lazarev, ek.
32 Grga Budanović dr Danilo Marković, lekar
33 Sima Milodanović Ljuba Atanković, trgovac
34 Imre Riger dr Cvetko Ognjanov, advokat
35 Dančo Kulundžić Vojin Kešeljević, bank. čin.
36 Antun Buljovičić Milovoj Mitrović, bank. čin.
37 Bruno Francišković Vojin Aradski, ekonom
38 Mijo Kun Balaž Uroš Aradski, ekonom
39 Marko Pejić T. Cvetko Rakić, ekonom
40 Joso Pajić T. Đuka Isakov, ekonom
41 Pera Gosar Ivan Brankovan, dir. banke
42 Luka Kesenović Lazar Đurčić, profesor
43 Stipan Kolar Stanoje Milivojević, inž.
44 Đuka Đukuć Milan Apostolović, inž.
45 Pajo Šefčić Cvetko Čičić, učitelj
46 Ivan Berger Mićo Dulić, ekonom
47 Joso Vidaković Stipan Peić, krojač
48 Ivan Barbenović Joco Vodaković, ekonom
49 Stipan Rigo Đuka Marković, ekonom
50 Lojzija Baraković Luka Sekelj, trgovac
51 Fabuš Horvacki, trgovac
52 Joco Poljaković, bank. čin.
53 Lazo Dulić, ekonom
54 Bartal Stipić, ekonom
55 Mijo Šarčević, ekonom
56 Stipan Gabrić, poduzim.
57 Grgo Vukov, gostioničar
58 Lojzija Šabić, ekonom
59 Mukija Peić T., ekonom
60 Matija Lučić, ekonom
61 Pera Stipić, gostioničar
62 Joso Zelić, ekonom
63 Šima Rudić, ekonom
64 dr Ivo Milić, profesor univerziteta
65 Kalman Crnković, ekonom
66 Joso Horvat Almaški
67 Matija Kovač, stolar
68 Stevan Torma, čizmar
69 Lajčo Stipić, ekonom
70 Joška Stipić, ekonom
71 Mojsije Kon, ekonom
72 dr Iso Mezei, lečnik
73 Gustika Fister, gostioničar
74 Stevan Majlat, ekonom
75 dr Jovan Janiga, ekonom
76 Stevan Tabarski, trgovac
77 dr Bela Terek, lekar
78 Aleksandar Velički, trgovac
79 Mita Međanski, trgovac
80 Geza Pilišer, trgovac
81 dr Miloš Rafajlović, advokat
82 Steva Majstorović, ekonom
83 Isidor Dajč, optičar
84 Mihajlo Šušnjarac, šef oblasne zašt. dece
85 Đura Grbić, trgovac
86 Đura Galfi, apotekar
87 Joso Rajčić, vlasnik mlina
88 Mirko Rotman
89 Mirko Jakobčić, dir. banke
90 Lajčo Šreger, izvoznik
91 Vladisla Hercog, industrijalac
92 Bela Gabor, industrijalac
93 Grga Vuković, trgovac
94 Lajčo Frenkel, trgovac
95 Pera Vujković, trgovac
96 Žiga Ajzler, industrijalac
97 Armin Sonenberg, trgovac
98 Pera Stantić, ekonom
99 Radomir Vujić, školski nadzornik
100 Aleksandar Mikić, školski nadzornik
101 Jaša Stantić, ekonom
102 Paja Budinčević, posednik
103 Paja J. Vuković, ekonom
104 Marko Presburger, obućar
105 dr Lajoš Pap, bankar
106 Felo Vidaković, trgovac
107 Milan Jorgović, učitelj
108 Ilija Medaković, učitelj
109 Paja Skenderović, ekonom
110 Miško Budinčev, ekonom

izvolite izvršiti ovu odluku, 2. januara 1925. godine,  Beograd. Po naredbi Ministra Unutrašnjih dela, za načelnika Vel. župan Aleksijević

            G r a d s k o m    S e n a t u.

Subotica

Dostavlja prenje u prepisu, na dalji postupak.

Subotica, 12. januara 1925. god.

Gradonačelnik: Alba Malagurski

HAS, F:47. I 300/1925

Rešenjem Ministarstva unutrašnjih dela KSHS, Beograd, Odeljenje za BBB br. 19809/1925. od

10.11.1925. „po potrebi službe, razrešavam zvanja i dužnosti sledeće članove Proširenog Senata“

redni broj razrešeni postavljeni
1  Milorad Nedeljković, prof. univeziteta  Jovan Gašić, inženjer
2 Stanoja Milivojevića, zamenik direktora železnice dr Matija Evetović, dir. ženske Gimnazije
3 Milivoj Mitrović, činovnik Janko Garić, dir. muške Gimnazije
4 Joso Horvat Almaški, posednik dr Fedor Nikić, docent Pravnog fakulteta
5 dr Marko Petrović, advokat dr Jovan Savić, docent Pravnog fakulteta
6 Stipan Pejić, krojač Joško Čurčić Malagurski, posednik
7 dr Aleksandar Magarašević, advokat Sava Radašić, čurčija
8 Đuro Popvić, prosvetni inspektor Steva Burnat, trgovac
                     preminuli
9 Aleksanadar Velicki Nikola Ognjanov, ekonom
10 Ivan Dulić Jova Begečki, sarač
11 Stevan Krstić Eugen Filoj, knjigovezac

F:47. Gr. 91/1925

Br. 91 / 1925. grnč.

ZVANIČNA ZAKLETVA.

Ja …. Jakov Matković ….. zaklinjem se svemogućim Bogom, da ću vladajućem Kralju Aleksandru I. veran biti, da ću se savesno pridržavati ustava Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i da ću kao podanik ove države sve zakone poštovati i lojalan biti, dužnost moju po zakonima i naredbama predpostavljenih mi vlasti tačno i savesno vršiti, tako mi Bog pomogao.

Subotica, dne 26.01.1925.                                   Jakov Matković

Vel. Beležnik: Vukić

Perovođa: Rudić

(U postpku  imenovanja za vašarskog nadzornika Jakov Matković je  položio zakletvu)

F:47. Gr. 170/1925

URED GRADONAČELNIKA GRADA SUBOTICE

Broj: 170/925. grnč.

ODLUKA:

– – – – – – – –

Na osnovu 4 alineje § 11. o štampi / XXIV- z. čl. 1914.g./ zabranjujem rasparčivanje političkog dnevnika „Hirlap“.

R a z l o z i:

Na osnovu pomenutog paragrafa nalazim, da pomenuti politički dnevnik sa svojim pisanjem je podesan na to, da izazove mržnju protiv jedne narodnosti, staleža ili veroipovesti i ovako iz javnih interesa trebalo je rešiti kao gore.

O čemu se izveštava Vel. Kapetan grada Subotice sa time, da ovu odluku odmah izvrši i „Hirlap“ politički dnevnik.

Eventualno, uložena žalba nema odgodne moći.

Subotica, 6. februara 1925. g.                                     Gradonačelnik: Malagurski

***

[1] Tako na na pr. ustroj i način kancelarijskog poslovanja gradskih vlasti ostao gotovo nepomijenjen.

[2] Primjer iz priloga F:47. Gr. 170/1925

[3]Po rezultatima gradskog popisa iz 1919. godine pretežito žive od zemljodilstva  79 593 (78,58%), diplomiranih ima 458 (0,45%). HAS, F:47. I  22/1919.

[4] U 1921.  godini Beograd ima 111 739, Zagreb 108 674 a Novi Sad 39 122 stanovnika.

[5] Historijski arhiv Subotica (dalje HAS), F: 047. XV 248/1920. Senat obavještava Ministarstvo poljoprivrede da je subotički atar površine 974,5 km². Današnja teritorija Grada Subotice je 1008  km².

[6] Prvi popis iz 1919. je obavljen na razini grada u cilju slanja podataka koji bi osnažili pozicije našoj delegaciji na pariškoj mirovnoj konferenciji, te zbog toga nužno treba kritički pristupiti korišćenju tih podataka.  Državni popisi su iz 1921.  i 1931. godine.

[7] Dr Ivo Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji do 1921, Zagreb, st. 57. U uputsvima za popis 1931. godine  bilo je predviđeno postavljanje pitanja o narodnosti, ali i svrstavnje Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonca i Crnogoraca u Jugoslavene. Pitanje u obrascu je glasilo: (narodnost) da li je jugoslovenske ili koje druge narodnosti. Popisivana je zato vjerska pripadnost  i dobiveni su rezultati: pravoslavnih – 9 993, rimokatolika – 84 268, evang. reformata – 1 274, ostalih kršćanskih – 515, muslimanske -235,  bez konfesije i nepoznato – 3 773.

[8]Po tom kriteriju – materinskog jezika, srpski, hrvatski, slovenački ili makedonski naveden je za  53 835 građana, ostali slovenski za – 1 230, mađarski – 41 401, njemački – 2 865, arnautski –  109, a ostali jezici za 618 popisanih.

[9]  HAS, F:47. II 44/1928. Po maternjem jeziku i narodnosti je bilo 71 085 Jugaslovena, 523 ostalih Slavena, 2 349 Nijemaca, 27 561 Madžara, 191 ostalih narodnosti. To su podaci koje gradska vlast dostavlja za potrebe publikacije Matica živih i mrtvih Srba, Hrvata i Slovenaca.

[10] Razlika nastaje uslijed otcijepljenja dijelova Tompe koji nakon povlačenja granice ostaju Mađarskoj.

[11]HAS, F:275.51/1934

[12] Zloupotreba gostoprimstva, Subotički glasnik, br. 8., 16. VIII. 1925., st. 1.

[13] HAS, F:47. Gr 1793/925. O općoj nesigurnosti i o tome da su vlasti pomno pratile i nadgledale i svoje špijune, govori slučaj gradskog tajnog redara Mije Kovača, koji je bio na tom skupu. On je otpušten iz službe, pošto su ga “konfidenti” čuli da je razovarao sa dr. Nagy Ödönom.

[14] Bilo je uobičajeno da se u prepisci loklanih vlasti  koristi ćirilica, ali i da se stranke potpisuju tim pismom.

[15] HAS, F:47. gr. 265/1925

[16]Predstavničko  tijelo  je  imalo  različit  broj  članova. U 1921. godini –  200,  1925. – 250, 1927.  – 100,  1929. – 60,  1934.  –  72. Tom  broju  se  dodavao  određen  broj  funkcionera koji su po dužnosti bili njegovi članovi.

[17] Albe Malagurski (Subotica, 1879. – 10. VI .1927.)

[18] Tek po ulasku u Narodnu radikalnu stranku Evetoviću je bio otvoren put ka napredovanju. Bogumil Hrabak, Radikalska  nasilja  Vojvodini vezi izborima 8. 2. 1925, Zbornik za istoriju, 24, NoviSad 1981, st. 164.

[19] Franz Mayer je bilo njegovo pravo ime koje mijenja 1919. godine. Rođen je 29. IV. 1890. u Dubrovniku. Rođen  je kao rimokatolik. Diplomirao je pravo u Beču 1911. Optirao je za KSHS. Zabeleženo je da ima 168 cm, zelene oči ali da je bez kažiprsta na desnoj ruci, što može da upućuje na način izbjegavanja mobilizacije.  Po dolasku u Suboticu, postavljen je u Redarstvo, a od svibnja do studenog 1924. zauzima položaj Velikog kapetana, da bi sa tog mjesta postao Veliki bilježnik i v.d. gradonačelnika.  Bio je član nacionalne udruge Severna zvezda.. I nakon 1945. godine nastavio  je da obavlja odgovorne dužnosti  i poslove u Gradskom Narodnom Odboru kao referent za  narodnu  imovinu, na pr. kao tajnik  Okružne komisije  za  ratne zločine, itd. HAS, F:70.7786/1945

[20] HAS, F:47. I 1/1925; I 1/1926.

[21]IAS, F:47. I  1/1925. Za kraj 1925. godine izvještaji su u predmetu I 1/1926.

[22] Dragoslav Đorđević (Zakuta, opština Kraljevo  14.1.1887. – ?) nastavnik po  struci. Karijeru je gradio kao član Radikalne stranke. U Suboticu je došao sa srpskom vojskom 13. XI. 1918. kao rezervni artiljerijski časnik, komadant baterije, pa su ga u kasnije u tisku nazivali – tobdžijom. Odmah po tom je postavljen je za vojnog cenzora. Nakon vojne službe proveo je dvije godine u Londonu, a zatim je imao  političku karijeru. U jesen 1919. oženio je bunjevku Maru Malagurski (Subotica, 20. VII. 1894.- Beograd, 9. VIII. 1971.).

[23]Od 25. VII. 1925. na tom mjestu se nalazi Cvetko Horvat. HAS, F:47. XIII 477/1925

[24] HAS, F:47.4. 3. P.S. 7895/1925. U predmetu I 1/1925 nalaze se pojedinačni izvještaji gradskih odjeljenja i službi za period siječanj – listopad 1925.

[25]HAS, F:47.4. 143 P.S. 22795/1925,  što je  sprovedeno kroz predmet IV288/1925, iz koga se vidi da je Inžinjerski ured postavio nove ulične table.

[26]Dr. Isidor Milko (dr. Milkó  Izidor, Subotica 1.02.1855. – 21.04.1932.). Pravnik i književnik. Posjedovao je osobnu biblioteku od 12 000 svezaka, od toga mnogo inkunabula.  Dio je poklonio 1918. godine Gradu. U vrijeme gradnje sinagoge (1901) bio je predsjednik JVO.

[27] To je pomalo čudno, pošto mu je u 1924. godini tiskano 12 knjiga! Subotička bibliografija, sveska 3, 1918-1944, 1 dio, Monografske publikacije, Subotica 2003, str. 208-210.

[28] Stevan Majlat je dao i prijedlog da se smanji broj gradskih činovnika, pošto ih je mnogo bez kvalifikacija, bili su veliki su teret za izdržavanje. Navodio je da je prije par godina bilo i više administrativnog posla a uspješno ga je obavio manji broj uposlenih na teret Grada. Njegov prijedlog je odbijen.

[29] HAS, F:47. I 328/1925.   Prvi i jedini opštinski zbori su održani tek 1927. godine.

[30] Martinu Džaviću ( Subotica, 12. XI. 1900. – 12. III. 1957. ) je ta gradska pomoć ukinuta 1931. godine. (269 G.P. 1931) Od 1.VI. 1929. je primao pomoć u iznosu od 1 200 dinara. Školu u Beogradu nije završio no nastavio je školovanje na Akdemiji u Beču.

[31] Dr. sci. Ante Sekulić, Srpstvo u Podunavlju, Međunarodni znanstveni skup pod nazivom Jugoistočna Europa od 1918. do 1995. godine., http://www.hic.hr/books/jugoistocna-europa/sekulic.htm

[32]Suvremenik toga procesa, ekonomski stručnjak subotičkog  Okružnog suda, Mór Halbrohr, napisao je djelo: Praktična agrarna reforma u Vojvodini, Subotica 1925.

[33] Prof. dr. Andrija Bognar, Položaj Mađara u Vojvodini od 1918. do 1995., Međunarodni znanstveni skup pod nazivom Jugoistočna Europa od 1918. do 1995. godine, http://www.hic.hr/books/jugoistocna-europa/bognar.htm#madara

[34] Zoran Janjetović, O širenju zemljoposeda vojvođanskih Švaba između dva svetska rata, http://www.drustvosns.org

[35] HAS, F:47. XV 132/1925

[36] HAS, F:47. XV 135/1925

[37] HAS, F:47. XV 156/1925

[38] HAS, F:47. XV 255/1925

[39] HAS, F:47. XV 463/1925. Dopis Županijskog agrarnog ureda iz Novog Sada u kome se izvještava Senat da  omogući otkup i zamjenu zemlje na naše optante iz Mađarske (400-500 porodica).

[40] Zoran Veljanović, Mišićevo (1925-1996), Subotica 1996.

[41] IAS; F:47. I   321/1925

[42] Riječ je o 11 lica, isključivo Rusa.

[43] Prof. Grigorije Demčenko (Kijev, 15.III.1869. – Subotica, 1958.) bavio se historijom prava. Od 8. VI. 1920. se nalazi u Subotici. Od 1923. redovni profesor na Pravnom fakultetu.

[44] HAS, F:47. IV 88/925

[45]Bilo ih iz Galicije (Samuilo Gingold), Čehoslovačke, Armenije ( Nisan Bedrosian).

[46]IAS, F:47. I 45/1926

[47]HAS, F:47. I 333/1925.

[48] HAS, F:47. I 37/1925

[49] HAS, F:47. I 51/1925

[50] HAS, F:47. I  275/1925

[51] Kosta Petrović, Kr. slob. grad Subotica i kupalište Palić, Subotica 1928, str.36.

[52] Po podacima koje daje Kosta Petrović, Kr. slob. grad Subotica i kupalište Palić, Subotica 1928, str. 39.

[53] Julije Lelbah (Lelbach Gyula)  (Subotica  1883. – ? ). Veleposjednik sa imanjem na Zobnatici. Od njega je za potrebe agrarne reforme oduzeto preko 760 k.j. zemlje. Bio je poznat i priznat kao uzgajivačkonja (imao ih je oko 300 kom.), a posebno rasnih, trkaćih  grla.

[54] Organizirana je bila kroz Imamat Džemata grada Subotice, a poglavar je bio vojni imam. Imali su svoje  posebno groblje u Bajskim vinogradima, pokraj židovskog groblja.

[55] Ivan Rafael Rodić Ivan Rafael Rodić (Nurkovac kod Požege, 15. IV. 1870.- Požega, 10. V. 1954.)., franjevac, je od 1924. do 1936. bio prvi nadbiskup  Beogradske nadbiskupije.  http://solair.eunet.rs/~nadbisbg/istorija.htm, http://www.kc.org.rs/nadbiskupija.php?recordID=2

[56] HAS, F:47. III 368/1925. Zvona su bila težine 200 i 500 kg.

[57] IAS, F:47. II 135/1925. Baligač je pokušao ishoditi da kip postavi na drugo mjesto, u parku na Zrinskom trgu ispred sinagoge, ali gradske vlasti se nisu složile sa time.

[58] HAS, F:47. Gr.963/1926

[59]Tatjana Segedinčev, Automobilski klub Subotica  1925-1945, ExPannonia, 5-6-7, st. 55-68

[60] Godišnja skupština Nevena ili kako se jedna kulturna ustanova pretvara u političku,Bunjevačkenovine, br. 20, od  22.05.1925, st. 1

[61] I. P. Jablanović [I. Prćić], Orlovi,SubotičkaDanicailibunjevačko-šokačkikalendarzaprostugodinu 1926., Subotica, 1925.

[62] HAS, F:47. Gr. 1832/1925

[63] Pravila mu nisu odbrena ni u 1926. godini, kada je okarakterizirano da ima namjere djelovati politički. HAS, F:47. Gr. 368/1926.

[64] Dušan Manojlović je obavljao niz funkcija vlasti, a bio i slobodni zidar u loži Stvaranje.

[65]HAS, F:47. XV 289/1925. Severna zvezda je bila udruga sa snažnom nacionalnom  orijentacijom.

[66] Predsjednik tog udruženja Mirko Rotman obratio se molbom Senatu grada još 29. XII. 1924. i tražio da se u prpračunu za 1925. za tu svrhu nađe suma od 1 milijuna dinara. Odobreno im je samo 100 000. HAS, F:47. XV 5/1925

[67] HAS, F: 47. XVI 81/1925. U 1925. godini grad je na ime osvetljenja plaćao Plinari 900 000 dinara. Javno osvetljenje se sastojalo od 900 komada plinskih lampi od kojih je jedan dio montiran prethodne godine. Radi uštede, 1925. godine je donesena odluka da 130 lampi svjetli čitavu noć a 770 samo pola noći.  Veliki problem je predstavljalo i uništavanje ulične rasvjete.U poslednje vreme sve češće se događa, da se ulične lampe polupaju pa i da se iz temelja sruše pisala je Gradska štedionica apelujući na gradske vlasti da počinioce pijane i nemarne ljude najstrožije kažnjava.

[68]HAS, F: 47. XVI 68/1925

[69] HAS. F:47. II   90/1925. Grad im je osigurao i smještaj u prostorijama epidemijske  bolnice. Ona je osnovana 1913, nalazila se na adresi Zapadni vinogradi 301 i imala je 100 mjesta.

[70]HAS, F:47. II  89/1925.

[71] HAS, F:47. II  57/1925,

[72] HAS, F:47. II 7/1925

[73] Kazimir Žigante (Buzet 27 III. 1903. – ? ), izbjeglica iz Istre, stekao diplomu subotičkog Pravnog fakulteta 1929. godine.

[74] HAS, F:47. II  8/1925

[75] HAS, F:47. II  9/1925

[76] HAS, F:47. II  41/1925

[77] HAS, F:47. II   44/1925

[78] O tome gostovanju tiskana je i knjižica sa programom, vidi:  Subotička bibliografija, svezak 3, 1918-1944, Subotica 2003, st.  93. a sačuvan je i predmet HAS, F:47. II 20/1924 od 106 listova.

[79]HAS, F:47. II 66/1925.  Tom prigodom je na spomenik postavljeno 16 vijenaca, koje po završetku programa gradska vlast odlaže u Muzej. HAS, F:47. II 77/1925.

[80] Na godišnjoj skupštini 5. IV. 1925.  Marko Jurić je podnio ostavku a njegovo mjesto je izabran Ivo Crnković, bivši narodni poslanik.

[81] HAS, F:47. II  19/1925

[82] vidi dio Kongresi i skupovi. Ministar dr. Krajač je otvorio i ovu izložbu.

[83] Stevan Mačković, Obilježavanje tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva u Subotici, Klasje naših ravni, 3-4, Subotica 2005, st. 103-105.

[84] HAS, F:47. II 108/1925.

[85] IAS, F:47.Gr.263/1925

[86] HAS, F:47. Gr. 263/1925

[87] Na tom mjestu je ostao do 28. II. 1930. kada je dobio otkaz. F:47. XII 673/1925

[88] HAS, F:47. II  26/1925. Prepisku je vodio predsjednik Đorđe Galfi.

[89] HAS, F:47. II  28/1925. Tajnik kluba koji je potpisao molbu bio je sudac Jovan Đorđević.

[90]HAS, F:47. II  22/1925. Zoltan Lorant odvjetnik je vodio tu udrugu.

[91] HAS, F:47. II  54/1925

[92]Joso Šokčić (Subotica 7. IV.1902.- 1969.) Novinar, pjesnik, publicist, dugogodišnji izdavač i urednik Nevena, suradnik beogradskog  listaVreme,  novosadskog Dan  i niza subotičkih listova Naplo, … Bio je mason,  član slobodno zidarske lože i Rotarijanac. Nakon posla  pisara u Gradskoj knjižnici, gdje je dao ostavku,  živjeo je samo od spisateljskog rada. Autor je  djela: Subotica pre i posle oslobođenja: grada za istoriju Subotice, Subotica 1934. Od polovine tridesetih godina, on korjenito mjenja ugao gledanja i svoj svjetonazor, napuštajući dotadašnju političku orijentaciju i preusmjeravajući se na prohrvatsku liniju. Vidi na pr. kritike na njegov račun; Jugoslovenski narod br. 34 od 04.VII.1935.  i članak Snovi Jose Šokčića o podeli Vojvodine, Narodni glas, od  10. XII.1939.

[93] Teodor Toša Iskruljev ( Jasenovo, 5. IX. 1885. – Beograd, 12. IV. 1974.) učitelj, novinar, publicista, gorljivi zastupnik radikala i ideja Jaše Tomića. Urednik glasila Narodne radikalne stranke Bačvanin (1922.)

[94] Lazar (Adalbert Ludovik) Stipić (Subotica, 26. VII. 1890. – Subotica, 14. V. 1944.) Ostao je zapamćen kao jedan od najagilnijih novinara u Subotici, ali isto tako bio je nakladnik, publicista i književnik.

[95] Marko Protić, svećenik, novinar, književnik ( Tovariševo, 3. V. 1882. – Subotica, 10. X. 1936.). Život okončao samoubojstvom na subotičkom kolodvoru.  Na osnovu ponude Senatu, nastao je njegov uradak: Zlatni dani Subotice: od oslobođenja do potpisa mira, 13. nov. 1918 – 4 juna 1920, zapisi i istorija, Subotica, 1930. Pored toga ostavio je i knjižicu Srpski triumviri u bunjevačkom renesansu od 1860. do 1990. godine, Subotica, 1933.

[96] IAS, F:47. II   23/1924

[97] Mirjana Gross u uradku Nacionalne ideje studentske omladine u Hrvatskoj uoči I svjetskog rata, Historijski zbornik, 1971.  pominje da je Rude Štagljar Majevčanin bio suradnik Mlade Hrvatske i da se sa grupom omladinaca  okupljao oko A. G. Matoša.  Po dolasku u Suboticu radi kao novinar, ali i poslovni čovek, špekulant bez moralnih skrupula. Bio je 1923. predsjednik M.O. ORJUN-e. Javljao se kao vlasnik i urednik listova: Slobodna štampa (1920.),  orjunaškog Principa (od 9. IX. 1922. – V.1923.),  Severne pošte – NovepošteNovesevernepošte  (1923.-1925.),  Subotičkog glasnika  (29. X.  – 29. XI. 1925.), Progresa(1929.).

[98] To je značilo da su u vrijeme izbora 1925. bili protiv Radikalne stranke ali i su odvraćali čitatelje i od toga da glasuju za Radićevu stranku. Kao odgovor na takve napise česti su bili sporovi koje su pokretale strane koje su se osjetile napadnutim, poput  Udruženja dobrovoljaca koje  u studenom 1925. pokreće tužbu protiv urednika Prćića jer su se osjetili povređeni člankom u  rubrici  Raboš, a nakon te privatne inicijative i Državno tužilaštvo pokreće spor jer novine nisu imale istaknuto ime glavnog i odgovornog urednika!

[99] Csuka János (Segedin, 22. VIII. 1902. – Budimpešta, 1. I. 1962.). Jedno od značajnih djela mu je  A délvidéki magyarság története 1918-1941 (Povijest Mađara južnih krajeva 1918-1941)

[100]Prvi broj objavljen 1. IV.1925., a u gašenje krajem 1935. godine.

[101] HAS, F:47. Gr. 226/1925

[102]HAS, F:47. 1006, 1007. Taj broj se kretao u 1927. –  276, 1932. – 392, 1939 – 300 a 1940. -645.

[103] HAS, F:47.4. Zapisnik Proširenog senata 1925. 1. P.S. od 29. I., 2343/1925

[104]HAS, F:47. Gr. 234/1925

[105] HAS, F:47. Gr. 170/1925.

[106]Bogumil Hrabak, nav. djelo., st. 157-181.

[107]Mario Bara, Stjepan Radić bački Hrvati, Identitet bačkih Hrvata, Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa, Zagreb-Subotica, 2010, st. 146-149.

[108] HAS, F:47. Gr. 17/1925. Obojica su napisala povodom toga žalbu gradonačelniku u kojoj su opisali nezakonito ponašanje policije.

[109] Dr. Jovan Radonić ( Mol, 1873. – Beograd, 1956.) povjesničar, sveučilišni profesor, akademik . Kao narodni poslanik u tom sazivu vršio je funkciju predsjednika financijskog odbora Parlamenta. Bavio se i Bunjevcima, vidi: O seobi Bunjevaca u Suboticu 1687. godine, Glas Srpske akademije nauka, g. CCXIV, Odeljenje za društvene nauke, Nova serija, 3, Beograd, 1954.

[110] Nakon otklona ka komunističkim idejama širenim iz III internacionale, dolazi 27. III. do izjave Pavla Radića kojom se prihvataju Vidovdanski ustav, dinastija, jedinstvo države i jedan parlament. Time se nakon toga iz imena stranke briše oznaka – republikanska.

[111] HAS, F:228. 56/1925

[112]Bunjevačke novine su bile glasilo Narodne radikalne stranke

[113]Bunjevačke novine od 21. XI. 1925.

[114]HAS, F:47. I  291/1925.

[115]HAS, F:47. Gr. 735/1925

[116]Katarina Ulmer, Mlinarstvo u Subotici od 1868. godine, Subotica 1968, st. 59. Najveći kapacitet je imao Gornjobačkimlin  d.d.  – 65  t.,  Kohan – 30, Jakob Berger – 25 t.

[117]Kao većinski vlasnik akcija, od 1924.  godine  se javlja američka firma Charles Bill McDaniel.

[118] HAS, F:47. XV 158/1925. Vlasti su mu dedijelie 600 snopova trske da pokrije kuću.

[119] Joso Šokčić, Subotica pre i posle oslobođenja, građa za istoriju Subotice, Subotica, 1934, st. 298.

[120] IAS,F: 047. XV 313/1925. Nevrijeme je bilo oko 16 časova.

[121] Podaci Šumske uprave u Subotici. HAS, F:47. 340/1925

[122] HAS, F:47. XV 298/1925

[123] HAS, F:47. XV 298/1925

[124]O tomu izvještava Blaško Rajić, župnik. HAS, F:47. XV 298/1925

[125] Toranj je obnovljen tek 1928.

[126]Samuilo Holender (Holländer) podiže spratnu kuću u VI krugu, Zrinjski trg 57. HAS, F:47. III   357/1925

[127]HAS, F:47. III   203/1925

[128] HAS, F:47. III   630/1925

[129] HAS, F:47. III 465/1925

[130] HAS, F:47. XIII 1-700/1925

[131] Vlasnici su bili: Ilona Prokeš, Etela Prokeš (sup. Erema Valdberga) i Mihajlo Prokeš. Oni su pokušali da Generalnoj direkciji računovodstva  ponude te objekte na prodaju za cijenu od 5 milijuna dinara. HAS, F:47. 390/1925

[132] Dr. Manojlović je 17. X. uputio predstavku Proširenom senatu. HAS, F:47. 390/1925

[133] HAS; F:47. I 23/1925

O javnim službenicima (službama) u Subotici (1918–1941)

O javnim službenicima (službama) u Subotici (1918–1941) /objavljeno u časopisu Ex Pannonia 18, Subotica 2014, str. 5-20.

pdf

/http://suarhiv.co.rs/downloads/expannonia/exPannonia_18.pdf

Sažetak: Javni službenici odnosno službe, državne i gradske, te njihov položaj u subotičkom međuratnom periodu, prate se i analiziraju, kako u načelu tako i na mnogobrojnim konkretnim primerima. Obrađene su tako službe uprave, pravosuđe, policija kao i druge ustanove u nadležnosti države ili grada.

Ključne reči: javni službenici, državne i gradske ustanove.

Összefoglaló

A szabadkai köztisztviselők /közszolgálat/ (1918-1941)

A szerző az országos és városi közszolgálat két világháború közötti történetével és helyzetével foglalkozik úgy elméleti szempontok mint  számos konkrét példa bemutatása során. Betekintést nyújt a közigazgatás, igazságügy, rendőrség és más közszolgálat munkájába.

Summary

About public officers and public employment in Subotica (1918–1941)

Public officers and public employment in governmental and local positions and circumstances concerning them during the war period in Subotica are analyzed both in general and according to individual cases. The public service institutions analyzed are those concerning the government system, jurisdiction, police and other.

 

default(1)

Uvod

            U međuratnom društvu Kraljevine Jugoslavije, pa tako i Subotice, jasno se izdvajao sloj službenika kao širi, odnosno činovnika kao uži pojam, nasuprot fabričkim ili poljoprivrednim radnicima, zanatlijama, trgovcima… Mada je on bio vrlo širok po profesionalnoj strukturi, zajedničko im je bilo što su angažovani, službovali u službama koje su radile za društvenu zajednicu. Postojali su javni ili privatni službenici. Prvi su nalazili mesta u javnim delatnostima, u upravi, zdravstvu, kulturnim ustanovama i drugim javnim delatnostima, obavljajući poslove za državu ili niže, lokalne organe vlasti. Privatni službenici su pak radili u privrednim delatnostima, novčanim i trgovinsko-prometnim preduzećima ili vanprivrednim delatnostima.

4

            Polje istraživanja je fokusirano samo na javne službenike (odnosno službe), državne ili gradske. Gde su radili, koliko ih je bilo, kako su se birali i postavljali, kakav je bio njihov položaj i status, samo su neka od pitanja na koja ovaj rad pokušava dati odgovore. Jasno je da ni taj specifičan društveni sloj nije mogao biti odvojen i izdvojen od društvenih strujanja i matica koje su vodile i usmeravale čitavo društvo i državu. A najbolje i najjasnije izražena poluga koja je delovala na određivanje smera državnog broda bila je politika. Tako je i veza između javnih službenika i politike vrlo naglašena i snažna. Službenici su bili odraz i izvršioci onih političkih stremljenja koja su se kreirala u određenim periodima. Politička podobnost bila je posledica uverenja da su činovnici dužni da služe vlasti, dok se o službi državi nije mnogo razmišljalo.[1] U hronološki kratkom, a istorijski zgusnutom,  međuratnom period, linija naglašenog državnog centralizma i unitarizma obeležila je politiku kreiranu na vrhu a pokušaji odgovora i reakcije na nju, politiku vođenu na nižim nivoima. Sličan obrzac se prati i u Subotici. U polju takvih društveno-političkih silnica radili su i živeli subotički javni službenici. 

            Dve su velike, međusobno slične ali u nekim pogledima i vrlo različite grupe javnih službenika: gradski i državni. Gradska administracija je i u novim državno-pravnim okolnostima zadržala mnoge obrasce iz ranijeg perioda. Službenici pod nadleštvom Grada odražavali su i viševekovnu tradiciju lokalne samouprave. Državna uprava i državni službenici pod njom, bili su pak nešto sasvim novo, pošto su predstavljali reprezente nove države a time i nove ideologije, odnosno političke i društvene prakse. Jedan od primarnih zadataka državne administracije u Vojvodini bio je rad na širenju državne ideologije, njenoj nacionalizaciji  ili uspostavljanju i jačanju, kako se tada govorilo – slavenske dominacije, ponajpre u političkom, ekonomskom, demografskom tako i prosvetno-kulturnom životu.[2]  

            O stanovništvu Subotice i njegovoj strukturi, lokalni popis 1919. godine daje sledeće podatke: 101 286, 81 706 slavenski govore, 79 593 zemljodilaca, 4 249 obrtnika, i 242 trgovca, 2491 činovnika, 458 diplomirani, 13 253 razni.[3] Jasno je da je najveći dio tadašnjih subotičana, po materijalnoj osnovi življenja bio upućen za poljoprivredu, što je jedna od dubokih permanentnih karakteristika ovoga područja. Iskazan je i relativno veliki broj onih lica koja žive od činovničkih plaća. To daje naslutiti da je sam broj glava porodica u položaju činovnika bio mnogo manji.  Po podacima Okružnog ureda za osiguranje radnika Subotice u 1933. godini, broj osiguranih radnike je bio sledeći: 4838 u industriji, 2605 u trgovini, 709 u privatnim zanimanjima, 2630  kao kućna posluga, 4014 u zanatstvu, 1270 u opštinskim službama, svega 17035 osiguranih članova.[4]

centar

Centar Subotice

Promene nakon 1918.

Suboticki glasnik 27 09 1925 karikatura

Karikatura u listu Suboticki glasnik, 27. 09. 1925.

            Po podacima koji oslikavaju stanje u Subotici 1910. godine, nameštenici kod prometa i javnih zvanja ogromnom većinom bili su Mađari – ili su bar popisani za Mađare, što je tako daleko išlo bilo, da su Bunjevci i kod same varoši imali samo 18,5 od sto činovnika i 40,3 od sto dnevničara imali.[5] No, toj dominaciji Mađara bližio se kraj. Završetak Velikog rata i s njim povezana promena imperiuma dovešće, samo po sebi razumljivo i do promena u nacionalanom sastavu javnih službenika. I pored nove  državne, ideološke  i političke klime, u Vojvodini će se, u organizaciji vlasti, još dugo upotrebljavati  neki zakoni, propisi, obrasci  iz starog administrativnog i pravnog  sistema Monarhije.  Do kraja septembra 1919. godine mađarska vlada je činovnike u južnim delovima podsticala na to da se ne povinuju zahtevu novih vlasti i polažu zakletvu na vernost te da i dalje slušaju samo uputstva iz Budimpešte.[6]  U decembru je započeto smenjivanje mađarskog činovništva. Prvo su smenjeni mađarski veliki župani, gradonačelnici i javni beležnici, a na njihova mesta su postavljani isključivo Sloveni, uglavnom Srbi. Nesigurnost činovnika iz južnih delova povećavale su kontradiktorne vesti i uputstva koja su pristizala iz glavnog grada Mađarske. Događalo se da je Ministarstvo za prosvetu i unutrašnje poslove izdavalo različita uputstva za istu stvar, a srpske nove vlasti su činovnike koji su tražili vezu sa Budimpeštom smatrali izdajnicima.[7] Dešavaju se i hapšenja zbog optužbi zbog iredentizma i antidržavnog ponašanja. Deportacija bilo je sve više, i to ne samo činovnika. Zbog otpuštanja, u administraciji na teritoriji Bačke došlo je do velikih poremećaja. U početku, nova država nije uspevala u potpunosti zameniti staru državnu upravu, odnosno upravne, nastavničke, pravosudne, policijske i žandarmerijske snage zameniti obrazovanim i sposobnim jugoslovenskim činovnicima. Jedini kriterijum imenovanja i stupanja u službu  bilo je slovensko poreklo i političko poverenje. To je u velikoj meri slabilo i onako klimavi ugled nove političke elite, koji je dodatno podrivan brojnim korupcionaškim aferama.[8] Zbog svega toga, u prvim godinama nakon oslobođenja, javne službe su gotovo zamrle odnosno bile paralisane, a u skladu sa tim opao je broj službenika. Promena režima značila je i promenu celokupnog srednjeg i nižeg činovništva. Srednje državno činovništvo je postavljano na osnovu njihove povezanosti sa višim krugovima, lične vernosti, službenog poznanstva i političke poverljivosti. S druge strane, povrede prava Mađara u novoj Kraljevini, pa i onih koji su još ostali u službeničkoj poziciji, bila je tema pogodna za revizionističku propagandu, koja je od kraja 20. godina stalno jačala. Kršenje manjinskih prava, koje je mađarska štampa prezentovala tamnim tonovima ostavilo je traga čak i u Društvu naroda. To je bila zasluga Imrea Prokopija,[9] a njegova prva peticija upućena je 20. novembra 1929. godine i odnosila se na slučaj Antala Zedija,[10] činovnika Gradske kuće u Subotici, koji je bio otpušten jer je, protivno uputstvu gradonačelnika, jednom klijentu dao obaveštenje na mađarskom jeziku.[11]  finans

Državni službenici

            U 1930/31. godini na nivou cele zemlje bilo je ukupno 139 518 državnih činovnika.[12]  Njihovu brojnost uočava i naglašava i subotički poznati javni delatnik, novinar i pisac, Lazar Stipić 1933. godine. Državni činovnici su snažni pioniri nacionalizacije, jer ih ima više hiljada i jer raspolažu sa potrebnim intelektualnim sposobnostima.[13] Najviši državni funkcioner je bio Veliki župan.[14] Po starom mađarskom administrativno teritorijalnom  principu, Subotica je bila u rangu županije i imala svog Velikog  župana, državnog  činovnika kojeg je postavljala vlada u  Budimpešti. Sada je to činio Beograd. Njegova Kancelarija se nalazila u Gradskoj kući soba br. 29, I sprat. Prvi veliki župan u novoosnovanoj Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca je bio dr Stipan Matijević. U radu su mu pomagali sekretar i još nekoliko nižih službenika. Kriterijum za dolazak na ta mesta je bio vrlo jasan – apsolutna politička podobnost.[15] Do ukidanja velikožupanskog zvanja u Subotici dolazi na osnovu rešenja Ministra unutrašnjih dela od 17. januara 1929. godine, rešenjem broj 510. Zvanje je prestalo funkcionisati od 20. januara 1929. godine.

            Najmasovnija pojedinačna državna ustanova bila je Oblasna Direkcija državnih železnica. Imala je 400 do 500 zaposlenih.[16] Štamparija direkcije koja se nalazila u zgradi Direkcije,[17] imala je 92 činovnika. Do početka 1920. godine železnica je predstavljala pravi corpus separatum na području subotičke železničke uprave. U skladu sa odredbama primirja, zaposleni su do januara 1920. godine ostali službenici mađarske države, te su od nje i dobijali platu, što su, u suštini, priznavale srpske vlasti, a prihodi su uplaćivani u mađarsku državnu kasu; o imenovanjima, unapređenjima i dalje je odlučivala Mađarska državna železnica. Ovdašnji železničari su predstavljali važan centar održavanja veze sa Delvidekom.[18] Takvo stanje potrajalo je sve do 1922. godine.

            U Subotici je 1921. delovala i posebna strukovna organizacija – Mjesna organizacije Drž. Činovnika i Službenika. O njoj saznajemo da je Nikola Tabaković[19] kao predsednik od grada tražio da im se dozvoli besplatna upotreba sale Pozorišta radi priredbe Činovničko veče, što je i odobreno.[20]

            U 1931. godini po jednom popisu, deluju 23 državne ustanove u Subotici.[21] Navedene  su: Direkcija Državnih željeznica (direktor inž. Dimitrije Knežević), Željeznička stanica (šef Kostić), I inžinjerska sekcija, III inžinjerska sekcija, IV inžinjerska sekcija, Željeznička radionica, Željeznička ložonica, Centralno stovarište materijala, Okružni sud (Božić Milan), Državno Tužioštvo (Gaić Milan), Sreski sud (starešina Hadžikostić Kosta), Carinarnica I reda (upravnik Popović Jovo), Poreska uprava (Vujatović Vaso), Sreska uprava finansijske kontrole, Pošta I (upravnik Vujić Vojislav), Pošta II (upravnik Bankerović Svetislav), Subotička žandramerijska četa 2. Žandarmerijskog puka (komandir Živković Stevan), Komesarijat želj. I pogranične policije (komesar Preradović Stevan ), Telegraf  i  t.t.t. sekcija XVIII (Marko Modričin), Državna granična veterinarska stanica, Nadzorništvo svilarstva, Kontrola mera i dragocenih metala  (šef Ivanović Sava), Pretstojnik gr. policije.

            Jedna od najvažnijih državnih ustanova bila je Žandarmerija kao oružana sila u funkciji  održavanja autoriteta državnih vlasti. Potčinjena je bila Ministarstvu unutrašnjih dela. Imala je jednu stanicu u gradu (Trumbićeva 25) kao i pet na okolnim naseljima.

            Državno matičarsko zvanje [22] je 1923. godine vodio Pavle Pobulić, koji u svom izveštaju daje opis stanja te službe.[23] U 1927. na čelu mu je Milan Jorgović, a od 1929. godine matičarsku službu vodi Andrija Mazić.[24]statistika prosvetna

            Ukupan broj državnih službenika u Subotici je tridesetih godina premašivao broj 1000, te tako gotovo za duplo bio veći od gradskih.

Prosveta

            Kao nasleđe nekadašnje mađarske države na teritorijama koje su ušle u sastav nove Kraljevine postojao je dobro organizovan i razgranat sistem zabavišta i škola. Kroz njih je ranije bio širen mađarski državni program, mađarski nacionalni uticaj i vršena mađarizacija. Tako se pred nove vlasti postavio zadatak da iskoriste postojeće materijalne resurse, školske objekte i drugo, ali uz uklanjanje mađarskog uticaja. Metodi takve akcije su bili široki, od ukidanja mađarskog prosvetnog zakonodavstva, ograničavanja i smanjivanja mogućnosti upotrebe mađarskog jezika do otpuštanja mađarskog nastavnog kadra koje nije pristalo na polaganje zakletve kralju. Time je prosvetna politika, baš kao i u doba Monarhije, nakon što je  nova vlast oduzela gradovima i opštinama njihove škole i predala ih u državne ruke, bila je među snažnijim polugama centralizovane države, grubo negirajući druge i drugačije posebnosti, te lokalnu osobenost, šireći državni jezik, ćirilicu, kultove srpskih svetitelja i kraljevske kuće. 

KOSIC sl

Sl. list prof. Kosića


            Vrhovnu upravu nad svim narodnim školama, zabavištima i drugim prosvetnim ustanovama imao je ministar prosvete vršeći je neposredno ili posredno preko banskih uprava, odnosno banskih školskih nadzornika, sreskih načelnika, odnosno sreskih školskih nadzornika i preko uprava škola. Ministar prosvete je obrazovao školske srezove i postavljao sreske školske nadzornike. Svaka škola je imala svog upravitelja koji je kao državni službenik postavljan isto kao i svo drugo nastavničko i školsko osoblje.[25] Plate nastavnicima su išle iz državne kase. U avgustu 1920. godine ukinute su mađarske srednje škole.[26] Ali Subotica je dobila i svoju prvu visokoškolsku ustanovu. To je bio Pravni fakultet koji je osnovan februara 1920. još pre potpisivanja Trianonskog ugovora, kao jasan plan države da i na taj način brani najseverniju tačku, i garancija da će se granica zadržati na povučenim demarkacionim linijama. Na njemu je bilo relativno malo studenata iz Subotice i okoline a mnogo više iz udaljenijih delova zemlje. Na tom fakultetu se 1931. godine predavalo 20 predmeta, a bilo je samo 13 stalnih nastavnika.  

            U školskoj 1933/34. godini u Subotici je bilo ukupno 384 nastavnika.[27]         

skole I kruga

Škole I i II kruga

                                           

Pravosuđe

            U organizaciji sudske vlasti u Subotici, očitavao se nedostatak stručnih kadrova, kao posledica potupunog isključivanja Mađara sa tih funkcija. Domaće stanovništvo nije imalo previše prilike da sudeluje u tom novom popunjavanju sudijskih mesta, pošto su domaći Bunjevci oskudevali u takvim kadrovima a ni kod Srba nije bilo previše pogodnih kandidata.  Zato su mahom ta mesta popunjavana pridošlicama sa širih teritorija  Tako je npr. dr Ivo Boski,[28] rodom sa Korčule (r. 1891) bio sudija Okružnog suda. Isti položaj je do polovine 1920. i odlaska na poziciju profesora na novootvorenom fakultetu, imao bračanin dr Ivo Milić. Karlovčanin dr Ferdo Čulinović je 1923–1926. obavljao funkciju državnog tužioca. U Subotici je 1928. godine delovao Okružni sud sa 15 sudija, Državno tužilaštvo sa 3 tužioca i Sreski sud sa 7 sudija.

Preseljavanje državnih institucija

            Polovinom dvadestih godina u nacionalno patriotskoj subotičkoj javnosti kulminiralo je zalaganje za ostanak važnih državnih institucija u gradu, na prvom mestu Pravnog fakulteta. U tom cilju je izdat Memorandum. U njemu između ostalog stoji: Pravni fakultet imao je da bude i prosvetna i narodna kula na najsevernijoj granici Ujedinjene otadžbine Naše nacionalne pozicije u Subotici su već oslabljene usled premeštaja Vojnog okruga iz Subotice u Stari Bečej zatim Konjičke podoficirske škole i državnog eskadrona, nadalje ukidanje Učiteljske škole,[29] a pogotovo projektom premeštaja Direkcije državnih željeznica.[30] Da se stanje s tog aspekta zaoštravalo, ilustruju slični Memorandumi iz 1932. i 1935. godine, u kojima se opet traži jačanje i ostanak državnih ustanova na severu otadžbine pošto bi suprotno bio fatalni udarac na našu nacionalnu poziciju u ovome gradu.[31]

Sresko načelstvo

              Zakonom o gradskim opštinama iz 1934. godine, Subotica dobija status gradske   opštine. Tim zakonom su regulisana pitanja i oblasti koja su u nadležnosti opštinskih, gradskih  uprava i razgraničena od nadležnost državnih  upravnih tela, kakvi su bili srezovi. Zakonom  o obrazovanju  novog sreza  subotičkog 20.07.1934. godine obrazovan je …novi  srez  subotički  sa  sedištem u Subotici u Dunavskoj banovini u koji ulazi područje gradske opštine Subotica. Srez  je bio pod ingerencijama centralnih vlasti, finansiran i potčinjen direktno Ministarstvu  unutrašnjih poslova, odnosno Kraljevskoj Banskoj upravi (dalje KBU) u Novom Sadu.[32] Pregled rada gradskih organa i službenika 1936. godine obavlja KBU.[33] Po naredbi Ministra unutrašnjih poslova od 27.06.1935. o ophođenju činovnika i ispitivanju narodnih potreba,  načelnik dostavlja redoviti tromesječni izveštaj: Činovničko osoblje zaposleno kod Sreskog načelstva je na dostojnoj visini svoga poslovanja i poziva. U poslovnom radu su marljivii i pouzdani; u privatnom životu korektni i primerni; ophođenje sa strankama im je u svakom pogledu u skladu sa postojećim zakonskim propisima. [34] Veljko Momirovic

            Na čelu sreza nalazio se načelnik, … u čijoj  je  ličnosti personificiran pretstavnik vlade u srezu i sav  autoritet  državne  uprave. O njegovim poslovima se dalje navodi: Naročito mu je zadatak da bude u stalnom održavanju  veze sa  narodom,  upoznaje  njegove potrebe i želje, da  njegove  opravdane  interese na ekonomskom, socijalnom i kulturnom  polju  prihvati i potkrepi     odgovarajučim  predlozima i pobudama na nadležnim mestima u zakonskoj mogućnosti. Postupajući tako u građanstvu će se učvrstiti  poverenje u vlast kao i značaj i važnost državne upravne vlasti.[35]  Načelnici sreza subotičkog, pokušavali su održe vezu sa narodom ali im je veza sa višim instancama vlasti ipak bila mnogo bliža i značajnija. Oni su ostajali na nivou upravnih  činovnika, bez uporišta, dubljeg poznavanja i podrške stanovništva Subotice. Prvi načelnik je bio dr Svetozar Stričević, pravnik. Pored načelnika, u Suboticu su tokom avgusta i septembra 1934.  godine, raspoređena i dva državna službenika, Milanka Popović, banski činovnik i Radiša  Lazarević, koji će pored služitelja, predstavljati celokupno osoblje Načelstva u početku rada. Za  načelnika  je opština obezbedila stan sa 3 sobe u gradskoj najamnoj palati. Od 4. januara 1935. godine, dr Stričevića nasleđuje na mestu načelnika dr Veljko Momirović, takođe pravnik.[36] Na toj dužnosti je od januara 1935. do aprila 1939. godine. U 1937. godini pored načelnika radi još i 7 službenika. Ukazom na predlog pretsednika  Min. Saveta i Min. Unutrašnjih poslova od 11.4.1939. godine III br. 11708 postavljen je za sreskog načelnika sreza subotičkog dr Rebić Đura, sreski  načelnik sreza somborskog. On je 28.4.1939. godine primio dužnost od dr Momirovića, koji je raspoređen na mesto upravno političkog sekretara pri KBU u Novom Sadu. I novi sreski načelnik u opisu svojih radnih zadataka ima standardne poslove za tu vrstu funkcije: da prima i pregleda poštu, rešava strogo povereljive predmete i vodi nadzor nad radom ostalih zaposlenih, kojih je u tom periodu, bilo ukupno 13. Podnačelnik je bio Milan Jovanović, upravnik kancelarije – Nikola Jambrušić, kancelarijski činovnik – Radiša Lazarević, pripravnici – Cecilija Stantić, Zora Jančurić i Janja Skenderović. Stručni referenti su bili dr Miloje Josipović – za sanitet, inž. Aleksandar Rotov – za  poljoprivredu, Grga Čović i Budimir Dragomir – za veterinarske poslove, a školski nadzornici Radomir Vujić i Aleksandar Mikić.      

Gradski službenici

            Subotica je i nakon rata zadržala oznaku Slobodni  kraljevski  grad  (Szabad  királyi  város), mada više nije pripadala istoj dinastiji a i sloboda municipalne samouprave gotovo da nije postojala. Subotica će zadržati taj naziv i status ali u novim državno pravnim i političkim okolnostima, on je izgubio sadržaj i pretvorio se u praznu ljušturu koja je samo podsećala na minulo doba. Tako npr. za razliku od nekadašnjeg sistema gde se u popunjavanju mesta u gradskoj vlasti koristio specifični izborni sistem baziran na glasovima birača ali i automatski garantovanim mestima za najveće poreske obveznike, u novim uslovima je sva gradska vlast postavljana direktim imenovanjima od strane beogradskih vlasti. Uticaj centralne vlasti ogledao se i u pitanjima službenika, pošto je ona imala konačnu reč u njihovom imenovanju. Takvo stanje nailazilo je u javnosti i lokalnoj štampi na zamerke. Grad od ujedinjenja ovamo stvarno ne raspolaže sa svojim činovništvom a niti isto mnogo radi za njega. Veliki deo gradskog činovništva radi za državu, a vlada ga imenuje. Grad ih međutim plaća i ako najmanje rade za njega. pisale su Subotičke novine 1927. godine u članku pod nazivom Pred promenama u komunalnoj politici grada Subotice.[37]

TABELA sa podacima o gradskim službenicima 

Br. Ime i prezime Primedbe  Ured broj kencelarije u Gradskoj kući Položaj
1. Mihajlo Zgura Uručbeni ured dnevničar
2. Veco Kolonić Uručbeni ured dnevničar
3. Gavro Tumbas Uručbeni ured dnevničar
4. Milan Ćuprurdija Kapetanija II, 114 policijski narednik
5. Milan Lazarević Kapetanija 114 redar
6. Josip Ivković

Ivandekić

Velika kancelarija dnevničar
7. Milija Dragović Velika kancelarija dnevničar
8. Stevan Kopilović Velika kancelarija dnevničar
9. Marija Poljaković Velika kancelarija dnevničar
10. Martin Horvacki Stan: Kosovska 4 Arhiva Gradska arhiva glavni arhivar
11. Grga Šefčić Stan: Ljubljanska 6 Arhiva Gradska arhiva kancelista
12. Nesto Lovasi Stan: Palićki vinog. 155/1 Arhiva Gradska arhiva dnevničar
13. Stipan Vujković Stan: Prešernova 19 Arhiva Gradska arhiva poslužitelj
14. Ante Pokornik eksibit nadkancelista
15. Beno Romić eksibit pisar
16. Lajčo Skenderović eksibit sist. dnevničar
17. Stevan Dunđerski eksibit sist. dnevničar
18. Lojzija Dević eksibit poslužitelj
19. Ing. Kosta Petrović Inžinjerski ured soba 92 šef inž. Ureda
20. Arh. Vasa Stefanović Inžinjerski ured soba  93 gradski arhitekt
21. Ing. Iso Štrasburger Inžinjerski ured soba  94 gradski inžinjer
22. Ing. Adam Gutwein Inžinjerski ured soba 94, direktor Plinare Inžinjer, vrši dužnost u Plinari
23. Blaško Mesaroš Inžinjerski ured soba 94 gr. pisar
24. Janko Kovačić Inžinjerski ured soba 94 cestovni komesar
25. Đorđe Akariješenko Inžinjerski ured soba 94 crtač
26. Ing. Oton Tomandl Inžinjerski ured soba 95 poč. gr. gl. inžinjer
27. Bela Zvekanov Inžinjerski ured soba 95 tehnički činovnik
28 .                    Stipan Gabrić Inžinjerski ured soba 95 dnevničar
29. Stipan Marcikić Inžinjerski ured soba 96 kancelista
30. Ivan Jurić Inžinjerski ured soba 96, vanjska služba cestovni komesar
31. Radoslav Savić Inžinjerski ured soba 96,  vanjska služba cestovni komesar
32. Đuro Šlezak Inžinjerski ured soba 96,  vanjska služba terenski majstor
33. Đuro Francišković Inžinjerski ured soba 96,  vanjska služba zidarski majstor
34. Franjo Buzetski Inžinjerski ured soba 96 priv. dnevničar
35. Franjo Ostan Inžinjerski ured soba 97 geometar
36. Mihajlo Vilhovenjski Inžinjerski ured soba 97
37. Lojzija Kopunović Inžinjerski ured soba 97 figurant
38. Albert Prohaska Inžinjerski ured soba 98 Inžinjer
39. Dr. Koloman Hofman Ekonomsko soba 127 ekonomski senator
40. Dr. Aleksandar Feher Ekonomsko soba 128 podbeležnik
41. Bela Stantić Ekonomsko soba 128 ekonomski nadzornik
42. Milorad Jovanović Ekonomsko soba 129 nadkancelista
43. Ivan Vidaković Siročadski sud II, 92 predsednik
44. Stipan Vojnić Siročadski sud prisednik
45. Milivoj Krnajski Siročadski sud počasni prisednik
46. Ivan Živanović Siročadski sud počasni beležnik
47. Ivan Marcikić Siročadski sud siročadski otac
48. Marko Vukov Siročadski sud kancelista
49. Josip Prćić Siročadski sud kancelista
50. Dančo Manić Siročadski sud pisar
51. Geza Boer Siročadski sud dnevničar
52. Ivan Nimčević Siročadski sud dnevničar
53. Martin Kalman Siročadski sud poslužitelj
54. Gabor Budinčević Sud za stanove soba 81 i 82 kancelista
55. Dezider Šlezak Sud za stanove soba 81 i 82 dnevničar
56. Milan Milanković Sud za stanove soba 81 i 82 dnevničar
57. Marga Tomašić Sud za stanove soba 81 i 82 dnevničar
58. Gavro Đelmiš Finansijsko soba 40 gr. priv. dnevničar
59. Vojislav Banković Ured velikog beležnika soba 67 i 68 veliki beležnik
60. Ivan Neorčić Ured velikog beležnika soba 67 i 68 beležnik
61. Franjo Rudić Ured velikog beležnika soba 67 i 68 pisar
62. Albe Merković Ured velikog beležnika soba 67 i 68 poslužitelj
63. Aleksandar Oros Računsko 45 zamenik računovođe
64. Šandor Švimer Računsko 36 pisar
65. Ivan Rajčić Računsko 36 dnevničar
66. Albe Malagurski Računsko 37 pisar
67. Blaža Perčić Računsko 37 kontrolor
68. Aleksandar Suvajdžić Računsko I, 38 šef rač.
69. Aleksandar Stanković Računsko 39 računovođa
70. Sigmund Blesić Računsko 39 pisar
71. Pera Vujković Lamić Računsko 39 dnevničar
72. Gavra Čović Računsko 43 računovođa
73. Franja Katri Računsko 43 računovođa
74. Nemanja Stojanović Računsko 44 računovođa
75. Koloman Tubić Računsko 46 računovođa
76. Stevan Drenković Računsko 46 računovođa
77. Ivan Kuliš Računsko 46 računopolagač
78. Ivan Sarić Računsko 47-49 računovođa
79. Dragutin Hirman Računsko 47-49 računski oficijal
80. Josip Vuković Računsko 47-49 Pisar
81. Vilim Bajer Računsko 47-49 Dnevničar
82. Antun Balažević Računsko 47-49 Dnevničar
83. Marija Simić Računsko 47-49 pisar
84. Stipan Merković Računsko domaća blagajna kontrolor
85. Koloman Jaramazović Računsko domaća blagajna glavni blagajnik
86. Lujo Kujundžić Računsko domaća blagajna pisar
87. Stipan Vujković

Durmiš

Vojno odeljenje 131 pisar
88. Geza Riger Vojno odeljenje 131 gr. pisar
89. Lazo Vuković Vojno odeljenje 131 gr. pisar
90. Stipan Sekulić Vojno odeljenje 131 a gr. pisar
91. Stipan Ilgen Vojno odeljenje 131 a gr. sist. dnevničar
92. Antun Crnković Vojno odeljenje 132 gradski beležnik
93. Geza Sekelj Vojno odeljenje 132 gr. priv. dnevničar
94. Josip Ovari Vojno odeljenje 132 gr. kancelista
95. Ivan Stipić Vojno odeljenje 132 dnevničar
96. Franjo Futo Vojno odeljenje 132 dnevničar
97. Josip Poljaković Socijalno i vojno II, 133 savetnik
98. Petar Stanković Vojno odeljenje 136 gr. por. oficijal II klase
99. Vinko Orčić Poresko 51 gr. por. izvršitelj
100. Grgo Prćić Poresko 51 procenitelj
101. Antun Radak Poresko 51 priv. dnevničar
102. Nikola Bibić Poresko 53 blagajnik
103. Bela Vojnić Zelić Poresko 53 kontrolor
104. Mate Vujković Poresko 53 kontrolor
105. Matija Budanović Poresko 54 kontrolor
106. Nikola Mijatović Poresko 54 oficijal
107. Lazar Matković Poresko 54 pisar
108. Željko Šinković Poresko 54 izvršitelj
109. Ivan Krištovac Poresko 54 procenitelj
110. Matija Beniš Poresko 55 oficijal
111. Antun Ostrogonac Poresko 55 oficijal
112. Ivo Katančić Poresko 55 pisar
113. Šandor Kopunović Poresko 55 izvršitelj
114. Ivan Matković Poresko 55 procenitelj
115. Kalor Kujundžić Poresko 56 oficijal
116. Milan Marjanov Poresko 56 oficijal
117. Lajčo Dulić Poresko 56 izvršitelj
118. Krišto Dragoši Poresko 56 dnevničar
119. Radomir Đurić Poresko 56 dnevničar
120. Milutin Čokerlić Poresko 58 kontrolor
121. Martin Šverer Poresko 58 oficijal I kl.
122. Mijo Kovač Poresko 58 policijski tajni komesar
123. Kosta Novaković Poresko 58 dnevničar
124. Stevan Majer Poresko 58 dnevničar
125. Franjo Budanović Poresko 58 procenitelj
126. Geza Šinković Poresko 59 kontrolor
127. Nesto Musin Poresko 59 oficijal
128. Pere Kopunović Poresko 59 izvršitelj
129. Alojzija Peić Poresko 59 dnevničar
130. Svetozar Baić Poresko 59 dnevničar
131. Milivoj Suvajdžić Poresko 59 procenitelj
132. Tihomir Dunajev Poresko 60 kontrolor
133. Svetolik Suvajdžić Poresko 60 oficijal II kl.
134. Mate Prćić Poresko 60 izvršitelj
135. Geza Gubić Poresko 60 sist. dnevničar
136. Obrad Jakovljević Poresko 61 šef poreskog zvanja
137. Josip Vuković Poresko 62 zamenik šefa
138. Lojzija Kulić Poresko 62 kontrolor
139. Vince Bukvić Poresko 62 pisar
140. Stipan Delić Poresko 62 dnevničar
141. Josip Vereš Poresko 63 oficijal
142. Žarko Rakić Poresko 63 oficijal
143. Stipan Rudić Poresko 63 izvršitelj
144. Milovan Petrović Poresko 63 izvršitelj
145. Geza Prćić Poresko 63 dnevničar
146. Lajčo Gabrić Poresko 63 dnevničar
147. Nikola Prćić Poresko 63 procenitelj
148. Stevan Rišanji Poresko 64 kontrolor
149. Andrija Kulunčić Poresko 64 blagajnik
150. Koloman Ostrogonac Poresko 64 izvršitelj
151. Nikola Vidić Poresko 64 dnevničar
152. Antun Zedi Poresko 64 dnevničar
153. Đino Lastović Poresko 65-66 dnevničar
154. Željko Škulteti Poresko 65-66 dnevničar
155. Andrija Stipić Poresko 65-66 dnevničar
156. Šime Francišković Poresko 130 kontrolor
157. Đuro Jurić Poresko 130 pisar
158. Gusto Tumbas Poresko 130 dnevničar
159. Kalor Dulić Poresko 130 dnevničar
160. Pajo Šarčević Poresko 130 dnevničar
161. Veco Vujković Poresko 130 dnevničar
162. Đuka Marković Otpremnički ured direktor kancelarije
163. Josip Dulić Otpremnički ured nadkancelista
164. Filip Pančić Otpremnički ured pisar
165. Alojzija Dević Otpremnički ured poslužitelj
166. Ivan Bogdanov Klanica nadzornik Klanice
167. Martin Vujković Klanica nadzornik
168. Matija Temunović Klanica dnevničar
169. Geza Đelmiš Klanica gazda Klanice
170. Marko Neorčić Klanica mašinista
171. Martin Babijanović Klanica sluga
172. Dr. Koloman Hofman Finansijsko 41 savetnik
173. Luka Horvacki Finansijsko 42 kancelista
174. Josip Štilinović Finansijsko 42 pisar
175. Josip Klein Finansijsko 42 dnevničar
176. Dragutin Stipić Gradonačelnik I, 75
177. Dr. Cvetko Ognjanov Odvetništvo I, 72 glavni odvetnik
178. Franjo Vukić kulturno i administrativno I, 67 veliki beležnik
179. Dr. Milutin Pavković Fizikat III, 149 glavni fizik
180. Dušan Manojlović Veliki župan I, 29
181. Dr. Veljko Momirović Gradska policija II, 120 šef policije
182. Lazar Turanov policija, političko odelenje II,119 referent
183. Andrija Mazić krivično II, 115 referent
184. Mladen Prodanović mesna policija II, 107 referent
185. Lazar Ivandekić mesna policija II, 106
186. Stevan Tikvicki obrtno II, 127 referent
187. Toša Mijatov prijavno II, 124 referent
188. dežurni kapetan policija II, 108
189. Dr. Matija Evetović trošarina II, 81 upravnik
Ured za javnu čistoću polusprat, 15
190. Dr. Žika Jakšić Državna bektereološka stanica III, 147 šef

Spisak je sastavljen na osnovu predmeta F:047. Gr.1574/1926

 

gradska admin

 

           Grad  u 1924. ima ukupno 516 zaposlenih.  U 1925. godini broj činovnika I, II i III kategorije je bio 59, poslužitelja 153, dnevničara 66, redara 152, itd.[38] U 1931. godini ima ukupno 636 zaposlenih.[39] Ako se pogleda raspored zvanja dat u Uredbi[40] gde su predviđena mesta: načelnik, glavni odvetnik, glavni fizik, glavni računovođa, lekar, inžinjer, upravnik plinare, upravnik klaonice, opštinski sudija, veterinar, glavni arhivar, matičar, računovođa, poljoprivredni ekonom, školski ekonom, detektiv, glavni baštovan, itd., postaje jasno koliko je široka bila lepeza potrebnih zanimanja odnosno kvalifikacija koju su popunjavali gradski službenici.  

180

Gradska Plinara

gr 1574 1926

Uredba

            U Uredbi[41] kojom je Grad odredio i regulisao pitanja službenika stajalo je: Čl. 4. Gradski službenik ne može biti lice, koje ispoljava načela protiv postojeće državne forme ili načelo protiv pravne promene državnog poretka. Čl. 5. Primanje u službu se vrši na osnovu pismene molbe snabdevene svima potrebnim dokumentima i po propisima predviđenim u gradskom organizatornom statute ili posebnim pravilnicima. Čl. 6. Gradski službenici dele se na činovnike, činovničke pripravnike, zvaničnike i služitelje.

            Na čelu te glomazne gradske administracije koja se sastojala od 13 odeljenja te drugih ustanova pod nadležstvom Grada, a koja je sa manjim izmenama postojala u čitavom međuratnom periodu, nalazio se gradonačelnik (od 1934. predsednik Opštine). Zanimljivo je pisanje lokalnog lista Subotički glasnik, od 7.2.1926. kada na prvoj strani donosi članak Gradska administracija u Subotici, koji potpisuje Dj. Tošić, studeničanin od Raške i kritikuje sporu i komplikovanu gradsku administarciju, a nasuprot tome hvali  srbijansku  kao sposobnu i brzu. Ističe da se u Subotici …ona još vidi po starim utvrđenim zakonima i praksi koje smo nasledili od pokojne Austrije, a dalje navodi …Vi gospodo što nazivate sve što je naše srbijansko da je glupo, mađarsko pametno. Bez ikavi kredita i zakona jedan pametan i iskusan srbijanski činovnik on bi odma po propasti Austrije za 5-12 meseci ovo čudo uprostio i spaso ovaj svet ti zaostali štetni formalnosti i uveo ono što ima Srbija. Zaključuje …Eto i ova umotana administracija mađarska, jako je išla na ruku propasti Austrije a nama Srbijancima da lakše ščepamo naše pokrajine ispod Austrije. …eto, gde leže krivice za hrđavu adminsitraciju kroz Vojvodinu, a ne dolaze iz Beograda i od Srbijanaca.

Zakletva

            Nakon završetka rata, deo administrativnog osoblja odbio je položiti zakletvu do konačnog rešenja teritorijalnog pitanja s Mađarskom i zbog toga su izgubili službu. Službenici su polagali zakletvu sa sledećim sadržajem: Ja… zaklinjem se jedinom Bogu, da ću Kralju i Otačbini biti veran, da ću se u radu pridržavati zemaljskih zakona, da ću dužnost moga zvanja tačno otpravljati i samoupravne i državne interese savesno zastupati i braniti. Tako mi Bog pomogao!  Tako npr. početkom 1920. godine takvu sudbinu doživljavaju Nesto Prčić, Geza Laslo, Emil Tari – redarstveni kapetan i dr Lujo Dembic – podgradonačelnik, dr Kalman Hofman (Hoffman) – gazdački senator, Stipan Frankl – gradski nadmjernik, dr Nikola Brešćanski – veliki kapetan, dr Emerik Vinkler (Winkler) – finansijski senator, Kalman Balaž Piri – glavni računovođa, Đorđe Guljaš –  –porezni nadračunovođa, dr Ivan Velđi (Völgyi) – zamjenik velikog bilježnika, Josip Gergelj – I kl. podbilježnik, dr Karolj Biro – gradonačelnik, dr Josip Kiš –  nadodvjetnik, koji se: …otpuštaju iz gradske službe bez prava na mirovinu jer zakletvu nisu htjeli da polože.[42] Tokom 1921. godine nastavlja se velika smena činovnika. U čitavom periodu politiku zapošljavanja određivala je pored nacionalno državnih razloga i snažna političko partijska podobnost. Upravo o takvom stanju u gradskoj upravi, dao je svoje gledanje i Petar Pekić: Općinski namještenici ponajčešće bijahu postavljeni ljudi bez dovoljno činovničke prakse i propisane kvalifikacije… i nastavlja …među činovništvom zavlada partizanstvo, a u administraciji pravi kaos; štićenik moćnog političara čini što hoće, korupcija se širi, a ugled vlasti pada.[43] Slično je mišljenje i lociranje problema u administraciji, u sferu politike izneo na redovnoj sednici Gradskog predstavništva 29.10.1929.  novopostavljeni gradonačelnik Selimir Ostojić, kome je plan bio: …da se gradska administracija izvede iz haotičnog stanja te da se uspostavi red i nastavi rad. Postavio sam sebi cilj, da oprostim administraciju svakog partijskog upliva…[44]

            Pitanja vezana za položaj službenika propisivao je Gradski Organizatorni Statut. I taj akt je bio u osnovi prevedeni i dopunjeni predratni Statut. Tako je regulisan prestanak gradske službe. Dobna granica do koje se moglo raditi bila je 65 godina. Propisano je bilo i da služba prestaje ako se istupi iz državljanstva, ako je lice osuđeno sudskom presudom na zatvor duži od 1 godine, itd. Tako je npr. gradski uručitelj Antun Vuković (r. 26.5.1899) od strane gradske Policije uhapšen 29.1.1932. zbog istrage o komunističkoj progandi, a nedelju dana kasnije nakon toga i otpušten. Osuđen je 31.8.1932. od Suda za zaštitu države i kažnjen na 6 meseci strogog zatvora.[45] zakletva

            Šefovi pojedinih odeljenja imali su obvezu da prisustvuju verskim procesijama svih priznatih veroispovesti.

            Samo uz posebnu dozvolu gradonačelnika, činovnici su mogli obavljati još neki privatni rad, odnosno biti zaposleni na drugom mestu.[46] Tako je npr. posebnom Odlukom omogućeno da gradski činovnici arhitekte Kosta Petrović i Oton Tomand (Tomanić) vrše i civilnu inženjersku praksu.[47]

            Za sve činovnike su postojali su platni razredi i prema tome su dobijali plate. Činovnici su bili raspoređeni u 9 platnih zvanja, od savetnika do beležnika III klase. Tako 1925. godine Veliki beležnik ima 7200 dinara, poreski oficijal 1950 a mašinista gradske klaonice 960 dinara.[48]

            O pokušajima da se gradski činovnici neslavenskog porekla, prilagode novim okolnostima, svedoče i njihove promene prezimena. Ta pojava se naravno dešavala i kod drugih profesija, ali je izraženija upravo kod onih koji rade za vlast, lokalnu ili višu.[49]

Raspored zvanja

            U gradskoj službi 1934. godine radilo je 18 ratnih vojnih invalida.[50]

            U 1926. godini Grad je kupio osobni auto, koji se srazmerno bolje može iskoristiti za zvanična putovanja, te u skladu s tim sprovodi i novu sistematizaciju radnih mesta gde uvodi i šofera, pa će ubuduće biti zaposlen jedan kočijaša i jedan šofer.[51]

            Grad je za gradske službe i odeljenja plaćao godišnju pretplatu za 50 telefonskih linija od 50000.[52]

            O uplivu politike kao i nestalnosti položaja gradskih službenika svedoče nam mnogi primeri. Jedan od njih je i slučaj Stipana Pokrića[53] koji je za Grad radio preko 20 godina a ipak nije stekao uslov za penziju. On je stupio u službu kao  privremeni nameštenik – kapidžija na mitnici na senćanskoj kapiji, i radio sve do 1927. … kada su me usled nebavljenja politikom i nespadajuće vladajućoj partiji bez ikakvog razloga otpustili. Kako sam ja ostao otac sa 5 dece, bez igde ičega a na penziju ili otpremninu nemam pravo, stoga molim da mi se dodeli stalna milostinja od 400 dinara.[54] Odluka Grada je bila negativna, nije se mogla dati ni penzija ni milostinja, a u skladu sa važećim Gradskim Statutom,  mada se stranka žalila i navodila da je taj  akt nehuman i antisocijalni

            Grad je ipak velikom broju bivših službenika isplaćivao milostinju. Njena visina je varirala i za pojedince se menjala u zavisnosti od opštih finansijskih prilika Grada. Generalno gledajući, ona je bila minimalna i nije obezbeđivala uslove za siguran život. Tako je npr. Mate Matković, bivši gradski procenitelj, od 1928. godine dobio povećanje sa 420 na 600 dinara, da bi ta suma u 1941. godini spala na samo 150 dinara.[55]

            Pred rat 1940/41, veliki broj službenika biva mobilisan u vojne jedinice širom zemlje.

            U mađarskoj administraciji je 18.5.1944. bilo 559 zaposlenih od 629 sistematizovanih radnih mesta.[56]

Zvanični i mađarski jezik, latinica, ćirilica

            Mađarski jezik je u masovnoj javnoj upotrebi te je u službenoj prepisci zastupljen tokom 1919. i 1920. godine. Da je takva pojava odolevala i u kasnijim godinama, svedoči i zapažanje iz 1926. godine podgradonačelnika dr Matije Evetovića: …primetio sam, da činovnici grada u mnogim prilikama u pojedinim zvanjima upotrebljavaju mađarski jezik bez obzira na njihovu narodnost …  odnosno naredba da činovnici govore državnim jezikom u zvanjima (kancelarijama, odeljenjima) i van zvanja.[57] Slične primedbe je imao i Mijo Mandić kada 1929. ističe: …da je sramota što po mnogim kancelarijama činovnici još uvek među sobom govore mađarski, mnoge babice uopšte ne znaju državni jezik.[58] Izvestan broj gradskih službenika nije zadovoljavajuće koristio državni jezik ni 1934. godine. Iz  Kraljevske Banske uprave te godine je stigao dopis u kome Ban piše: Obavešten sam da u Gradskoj kući i danas, 15. godina  posle  oslobođenja ima činovnika koji ne znaju ili slabo znaju državni jezik i da se i danas po hodnicima i kancelarijama čuje samo mađarski  jezik, koji ti činovnici i službenici  upotrebljavaju čak i u međusobnom opštenju. Dalje nastavlja o njihovoj indiferentnosti prema našim  nacionalnim ciljevima, te da kod činovnika manjkaju sposobni nacionalni borci.[59] O svim tim uočenim pojavama od tadašnjeg gradonačelnika inž. Ivana Ivkovića Ivandekića, tražio je detaljan izvještaj. Gradske vlasti su zaista sprovele ispitivanje, sastavile spiskove i 21 službenik  je pozvan na polaganje ispita iz poznavanja državnog jezika, a 6 koji nisu zadovoljili su i otpušteni.zloupotreba gostoprimvstva

            Lokalna štampa obilovala je napadima na činovništvo Grada. Prednjačio je Subotički glasnik.[60] Tako u broju 8 od 16.8.1925. na prvoj stranici u članku Zloupotreba gostoprimstva  optužuju se činovnici Vojnog odeljenja g. Futo i g. Ilgen da neznaju naš jezik.[61] U sličnom tonu naglašenog patriotizma i sa mnoštvom opasnih optužbi, pisao je nedeljnik i jula 1925, što navodi Velikog župana Dragoslava Đorđevića da zahteva od gradonačelnika najstrožu istragu. On u tom dopisu prepisuje navode lista: Drskost. Ćirilica i latinica su ravnopravna pisma. Ali to neće da poštuje nekakav Hupka, policijski komesar u Malom Bajmoku, jer on šalje akt napisan ćirilicom  natrag, da se napiše latinicom. Da se zadovolje razne Hupke naređuje opet nekakav Kalman Delić,[62] grad. činovnik, da se ne sme pisati ćirilicom u njegovom odeljenju, nego samo latinicom. Ovu drskost mi razumemo, ali se čudimo da se usude nekakvi Kalmani i Hupke mrcvariti ćirilicu u ovoj zemlji. Mi tražimo od g. Vel. Župana da ovu dvojicu renegata odmah digne iz službe; jer njihov rad ide protiv državnih interesa. Kaznom ih treba naučiti da je ćirilica državno pismo, koje oni ne smeju bagatelisati. Za sav antidržavni rad ovakovih opštinskih činovnika odgovara g. Vel. Župan, koji je na tom mestu da štiti državne interese. Ovakovim antidržavnim pojavama vodićemo strogo računa.[63] 


Otpušteni

            Pitanje postavljanja i otpuštanja činovnika bilo je u krugu pitanja kojima su se bavili gradski odbornici. Na sednici gradske skupštine 1925. godine Stevan Majlat je predložio da se otpuste svi službenici koji nemaju kvalifikacije, no predlog mu je odbijen.[64] O tome svedoči i interpelacija Zvonimira Piškulina u 1926. godini. On navodi da se postavljaju nespremni činovnici, te da ih ima prekobrojnih po nekim odeljenjima.

            Po popisu otpuštenih gradskih službenika u periodu 1923–1933. vidi se da ih je bilo 147.  Za svakoga je navedeno zvanje koje je vršio i krivica.[65] Česte su formulacije krivice kao – nesavesno ili nepravilno vršenje dužnosti, pijanstvo, ali Paji Alčiću, redaru službe, stajalo je to što se pogrdno izrazio o vojsci a Franji Poljakoviću, trošarinskom stražaru – nedostojni izrazi. Najviše je bilo otpuštenih redara 72, odmah zatim trošarinskih stražara 45, dnevničara 8, a samo jedan lekar, jedna babica, jedan uručitelj, jedan poreski kontrolor.

Penzije

            U period nakon rata bili su vrlo povoljni uslovi za sticanje gradske mirovine – sa samo pet godina rada, da bi od 1925. taj kriterijum bio podignut na deset godina provedenih  u službi grada na stalnom (ne privremenom) položaju. Tako će njihov broj predstavljati u kasnijem razdoblju veliki teret za gradski budžet. Već u 1919. je bilo 336 gradska umirovljenika.  Uračunavali su im i ratne godine ako su bili u aktivnoj vojnoj službi. Opšte je poznato, da je od ujedinjenja za prvih 10 godina mnogo mladih i za rad sposobnih ljudi umirovljeno. Te svote što grad plaća na ime mirovine ogromne su… reči su dr Stipana Matijevića koji predlaža revizuje Mirovinskog pravilnika na sednici gradskog paralamenta 1929. godine.  

Statut o potporamastatut potpore

Gradska preduzeća

            Grad je pod svojom nadležnošću imao nekoliko preduzeća: Gradsku Štedionicu,  Gradsku Plinaru, Gradsku Štampariju i knjogoveznicu (Pozorišna 2), Gradsku klanicu. Pored svojih osnovnih delatnosti, u javnosti grada su afere oko njihovog poslovanja bile ono što ih je obeležavalo. Tako je Franjo Bogdanov[66] upravnik Klanice otpušten 1933. zbog pronevere 100 000 dinara.[67] Slično se poneo i upravnik Plinare Alfons Serajner (Sereiner). Protiv njega  je 1924. godine sprovedena disciplinska istraga i utvrđeno je da je nesavjesno vodio gradsku plinaru, učinio velike prevare i zloupotrebe, – naročito špekulacijom sa valutama, i time nanio ogromnu štetu plinari. O  kupno nanetim štetama govori podatak da je na ime odštete Serajner izrazio spremnost da plati 175 000 dinara.[68]  

            Grad je imao i dva slagališta, jedno u Zmaj Jovinoj 30 i Gradsko slagalište drva, na adresi Majšanski put 61.

            Gradska ekonomija se nalazila na Paliću, Mamužićeva aleja 21,23,27.         

            Treba istaći da je Nižu poljoprivrednu školu na Paliću osnovao Grad još 1896. godine,  ali su plate za nastavnike stizale iz Ministarstva poljoprivrede u Budimpešti. U prvim godinama nakon rata škola je još postojala, direktorsku funkciju je vršio Albe Malagurski, ali kada je nadležno beogradsko Ministarstvo, uz saglasnost gradskih vlasti, ukinulo 1921. godine finasiranje te ustanove, Grad sam nije bio u stanju više da je izdržava, pa je jedino rešenje bilo njeno ukidanje. I sam tadašnji subotički gradonačelnik Andrija Pletikosić se složio sa tim. Spomenuta škola od kada postoji nikada nije mogla zadovoljiti opštim zahtevima, što se već iz  toga vidi, da preko godine nikada nije bilo više od 10  učenika.[69] Senat donosi odluku o ukidanju Niže poljoprivredne škole na Paliću 28.3.1922. godine a Ministarstvo poljoprivrede i voda potvrđuje tu odluku. Istom prilikom doneta je odluka da se ona pretvori u Gradsku ekonomiju.  Odmah nakon toga 12.5.1922. godine sastavljen je zapisnik o predaji gradske ekonomske poljoprivredne škole (ekonomije) novom upravitelju Lajči Bemu.[70] U 1931. godini raspolagala je sa čak 420 kat. jutara zemljišta.          

Zdravstvene, socijalne, kulturne ustanove

            Prva Građanska bolnica u Subotici otvorena je 1841. godine zahvaljujući nastojanjima gradskih vlasti da pomognu zdravstvu. Na tom putu je 1897. otvoren i nov objekat na mestu gde se i danas nalazi Bolnica.[71] U međuratnom periodu grad je nastavio da u svojoj nadležnosti ima i staranje o javnom zdravlju, pa tako i izdržavanje i organizovanje bolničke službe. Poznato nam je da su lekari stanovali u krugu Bolnice. Da bi mogli stanovati van kruga, tražili su posebnu dozvolu.[72] Gradonačelnik je tromesečno podnosio izveštaj o stanju gradske adminstracije, koji je započinjao upravo pregledom stanja zdravstva. Tako je iznosio podatke o zaraznim bolestima, ujedima pasa, broju rođenih i umrlih, broju lečenih u Bolnici,[73] itd. O teškoćama, preklapanju i lutanju po pitanjima finansiranja i nadležnosti svedoči i to da je Gradsko predstavništvo usvojilo 1929. godine predlog da se Gradska Javna Bolnica preda Oblasnoj samoupravi Oblasti Bačke u Somboru, do čega ipak nije došlo. Po Pravilniku Gradske javne bolnice[74]  iz 1934, raspolagala je sa 7 odeljenja, 450 kreveta i imala je 4 lekara šefa (od kojih je jedan bio upravnik), sekundarne lekare i lekare asistente. 

Bolnica

            Gradski fizikat je bilo jedno od odeljenja gradske vlasti. Nadležan je bio za vođenje registara babica i dece za kalemljenje, imenika lekara, zubnotehničara i babica kao i evidenciju prostitutki. Njemu su upućivani računi apotekara, podaci o bolestima stoke, radu patronažne službe, spisi o nabavkama materijala za bolnicu, dopisi Ministarstva narodnog zdravlja, higijenske mere koje su se sprovodile, mesečne izveštaje, spise u vezi sa pojavom pegavog tifusa u vojsci, epidemije slinavke kod stoke itd.

F 47 Gr 1096 1925

Tlocrt Bolničkih objekata 1925.


            Jedna od bolničkih ustanova bila je i Gradska epidemijska bolnica (Privremena vojna bolnica), osnovana 1913, na adresi Zapadni vinogradi 301. U 1928. godini imala je 100 postelja.

            Gradski Uboški Dom je osnovan još 1836. godine. U međuratnom periodu nalazio se u objektu tzv. Putri kasarne, u ulici Save Tekelije 96.[75] U 1933. godini je bilo primljeno 45 muških i 20 ženskih lica kao i 19 dece. Umrlo ih je 28. Staratelj ustanove je bio Stipan Ivić.

            Dom za trahomatičnu decu kao i Dom bogaljaste dece[76]  je bio na adresi Beogradski put 117.           

            Kao posebna ustanova delovala je Kolevka, Državni Dečiji dom za odojčad, Daničićev put 43. U 1925. godini vodio ju je Nenad Rajić.

Dopis upravnika Kolevke, 1925.

           Gradske kulturne ustanova su bile: Gradski orkestar, Gradsko pozorište, Gradska biblioteka, Muzička škola. Orkestar je imao tridesetak članova, služio je kao pozorišni orkestar a izvodio je muziku i u crkvi Sv. Terezije. U Muzičkoj školi 1927. godine ima 14 nastavnika i 270 učenika.[77] Po podacima iz 1939. godine, kada je funkciju v.d. upravnika vršio Josip Herman, u školi je bilo ukupno 8 nameštenika.[78]

gr 1087 1925

Dopis direktora Kolevke Nenada Rajića, 1925.


Policijska vlast

            Gradska policija (Gradsko redarstvo) je do 1929. stajalo pod upravom Grada. Pored uniformiranih, imalo je i tajne, civilne redare (tajne policajce). Jovan Marić, tajni komesar, šef detektivskog odeljenja, potpisao je 31.01.1921. Iskaz o službi izvan grada za 13 tajnih redara.[79] U njemu je navedeno gde su i koliko vremena proveli na dužnosti van Grada tajni redari: Silvester Buljovčić, Franja Vidaković, Marko Milanković, Grga Vujković, Gustika Čajkaš, Milorad Segedinčev, Mata Dragić, Omer Tanović, Danilo Aradski, Dušan Lazarev, Đuro Putnik, Jašo Konjović i Milovoj Pušin. No, i u tim strukturama su mogli da budu samo podobni. Zanimljivo je obrazloženje predloga Velikog kapetana Franje Vukića upućeno Gradskom Senatu da se broj civilnih komesara povisi sa 9 na 15, a koje je i uvaženo. Pošto se brojno stanje od 9 civilnih gradskih komesara, koje je predviđeno gradskim statutom za predratno stanje, kada je kriminalitet u mnogo manjoj meri bio razvijen, sada se pokazuje nedovoljan; to je potpisatome čast predložiti slavnom Senatu, da kod Proširenoga Senata izdejstvuje povišenje brojnog stanja civilnih komesara sa 9 na 15.       Iz razloga što se posle rata stanje izmenilo i kao posledica rata kriminalitet razvio u većoj meri; što je pored toga naš grad posle rata postao jedno pogranično mesto gde se na svakom koraku mora motriti na pokrete prelaznika na našu teritoriju kao i na pokrete sunarodnika nam susednih država koji žive u ovom gradu. Te sve to zahteva povećanje organa javnih bezbednosti a naročito civilnih komesara. Subotica 30. maja 1924. Veliki kapetan.[80]

Prodan

Mladen Prodanović

 Cuprdija

            Na onim najnižim, redarskim pozicijama bilo je mesta i za domaće ljude, uglavnom Bunjevce, manje Mađare, dok su komandujaća po pravilu zauzimali došljaci. Slavu spasioca Subotice od revolucionarne mase i pobune 19–20.04.1920. koju je vodio Josip Zelić, stekao je Veliki kapetan Gavra Karakašević (1888–1924). Po aferama i zlu ostao je upamćen kapetan Mladen Prodanović.[81] On je bio problematičan službenik, često na meti pritužbi, pisalo se negativno o njemu u novinama,[82] nekoliko puta je suspendovan.[83] Protiv njega je u 1933. vođena i istraga, određen mu je istražni pritvor, a kada se razboleo, lečen je decembra 1933. u Gradskoj bolnici. Tom prilikom je policijski stražar napravio propust, te je kod njega pustio dva posetioca, učitelja Đorđa Jočića i advokatskog pripravnika Vladimira Pešića. Zbog toga je stražar bio otpušten iz službe.[84] Apotekar mr pf. Franja Silberleitner podnosi 15.9.1926. gradonačelniku žalbu na ponašanje Prodanovića.[85] Veliki kapetan Cvetko Horvat povodom toga izveštava gradonačelnika nakon obavljene istrage i saslušanja da je …apotekar Silberlajtner dao povoda strogom tonu i energičnom držanju kap. Prodanovića… i završava karakterizacijom i difamacijom ličnosti prijavioca …koja je politički i suviše obojena mađarskom iredentom i šovinizmom, jer je protiv njega u nekoliko navrata pokretan postupak, te je verovatno, da je skrivena intencija prijavioca: rušenje autoriteta državnih institucija.

            Polovinom dvadesetih godina, zabeležen je i progon redara od strane velikog kapetana Milana Ćupurdije. On im je psovao katoličkog Boga, Uskrs, itd. Nepoverenje prema strancima, bilo je izraženo, ali je ponekad prelazilo i u samovolju i maltretiranje. Primer za to je kada se mađarska podanica Jolanka Turcer žalila na kapetana Gorču Didanovića,[86] koji je nakon toga i suspendovan.

            Veliki kapetan Gavra Karakašević[87] je doterao disciplinu do najvišeg stepena kako piše Borba .[88] 

Gavro

            U 1929. godini na sednici gradskog Senata predloženo je da se Policija prepusti državi, što bi donelo 5 miliona dinara uštede.[89] Troškovi izdržavanja snaga reda bili su zaista ogromni, čak 17% od celokupnog gradskog proračuna.[90] U raspravi su se čula suprotstavljena mišljenja. Miško Prčić je u svojoj argumentaciji da ne treba ići na podržavljenje istakao i da je policija do tada dužnosti vršila ispravno i uredno, da se nikada nije osramotila, kao i da nema garancija da će država u policiju nemeštati subotičane.[91] Nasuprot tome, odbornik Rada Lungulov[92] podržavavši predlog, zastupao je tezu da preterani lokalni patriotizam šteti državnom jedinstvu pošto u sebi nosi klicu separatizma. Sličnom stanovišta bio je i dr Vladislav Manojlović koji ističe: jedini razlog protivljenju je, valjda taj, što pojedinci neće moći nameštati svoje kumove i zetove, za redare.

Druge gradske ustanove i službe

            Pored dobrovoljnih vatrogasaca u gradu je delovala i Vatrogasna gradska služba (Vilsonova 55) koju je finansirala i nagledala gradska vlast.

            U gradskoj službi bili su i lugari kao i baštovani. Na mestu glavnog baštovana u 1922. se nalazio Stipan Kovač Striko, koji jednim svojim dopisom izveštava gradske vlasti da je jesenas posadio dudove mladice u Valjevskoj, Makedonskoj i Lisinskijevoj ulici.[93]

            Dostavljači (uručitelji) bili su posebna gradska služba. Na površini Subotice od 140 611 kat. jutara ili 809 kv. kilometara, sa preko 100 000 stanovnika 1941. godine bilo je samo 25 dostavljača, 14 u unutrašnjem delu grada i 11 za teritoriju van grada, tj. po salašima. Oni su godišnje isporučili preko 1 miliona akata i poziva. …to je samo zato moguće što su se svi dostavljači /uručitelji/ nakon višegodišnje prakse verzirali u svojim poslu, poznaju većinom lično stranke, te tako je moguće da praznikom i nedeljom pred crkvama i gradskom kućom, kada se sakuplja narod – uruče više poziva i akata nego preko cele nedelje, kada idu od kuće do kuće i od salaša do salaša.[94] Iz dopisa 1919. godine Mirka Kulunčića (Kujundžića), šefa službe za uručivanje, sa spiskom 30 uručitelja, saznajemo kojima nedostaje zimsko odelo i kapa, i da se vlasti umoljavaju da im se to obezbedi.[95]

            Grad je imao svoje veterinare[96] kao i strvodere.[97]

            Komunalnu higijenu održavali su Gradski čistači. Kako su imali vrlo male dnevnice,  pišu Gradu.[98] Vrlo je dobro poznato Slavnom Senatu da mi čistači ulica Grada Subotice najoskudnije sa svojom porodicom živimo pošto su danas životne namirnice vrlo skupe tako da za našu dnevnicu od 23 din. dnevno ne možemo sve potrebne namirnice nabaviti a da o odelu i ne govorimo. Naš je posao mnogo težak obzirom na to što nam je svima dodeljeno u rad mnogo prostora za čišćenje te tako moramo od rane zore do mrklog mraka na putu ostati da dobiveni posao izmognemo posvršavati. Usled gorenavedenog čast nam je zamoliti Slavni Senat da nam blagoizvoli dnevnicu povisti. U nadi povoljnog rešenja jesmo ponizni čistači Grada Subotice.

U Subotici, dne, 23. febr.1925. U ime sviju radnika ostajemo s poštovanjem: Stipan Petrić, Gusto Zvekanović. Odluka vlasti je bila negativna –  usled manjka budžetske mogućnosti…[99]

             Gradski Šumarski otsek zapošljava 5 ljudi. U 1941. godini inž. Đurić Stipan je bio šef te službe.

            Zadatak gradskih subaša je bio da čuvaju polja i vinograde, i dobijali su dozvole da nose oružje. Radili su za honorar od vlasnika imanja koja čuvaju.

            Gradski spasavaoci su se nalazili na adresi Trumbićeva 20. U izvještaju iz 1929. nalazimo podatak da su intervenisaali 503 puta.

            Zavod za desinfekciju i desinsekciju je imao adresu Zapadni vinogradi 301.Uredba

 Povlastice

            Gradski službenici su uživali određene privilegije i povlastice. Imali su popust na cene proizvoda iz gradske ekonomije na Paliću. Ovaj popust nije važio za policiju i vatrogasce jer se oni snabdevaju iz policijske vrtne ekonomije na Bukvaću.[100] Isto je važilo za ogrev. Tako se iz gradskih šuma[101] septembra 1923. godine gradskim činovnicima i nameštenicima (po platnim razredima) uz 50% popusta i otplatu na šest obroka, prodaju drva, a penzionerima se daju besplatno. Na taj način ogrevom je snabdeveno čak 844 prijavljena činovnika, 506 aktivnih i 338 umirovljenih.[102]  Zanimljiv je aranžnam koji 1929. godini sklapa Grad, koji je ustupio 180 kv. hvati ogrevnog drveta dr Mirku Vilhajmu (Wilheimu), a on će zauzvrat u svoj sanatorijum primati godišnje 3 porodilje besplatno, a svi gradski činovnici i njihove porodice će imati 30% popusta na lečenje.[103] Gradski činovnici su mogli da uživaju i oprost školarine u Muzičkoj, kao i Građanskoj školi,[104] te jeftiniju vožnju železnicom, tramvajem. Najviši gradski službenici su imali mogućnost stanovanja u Gradskoj najamnoj palati.[105] Zakupci stanova u gr. najamnoj palate su većinom činovnici, ili lica takvog zanimanja, koji su štićeni…[106] Stanovi u drugim gradskim objektima također su se izdavali pod kiriju gradskim službenicima.[107] Korišćenje usluga Kupatila Palić u objektima i kupkama, za gradske službenike isto je bilo jeftinije.

            Za one gradske nameštenike, koji su radili napolju, trebalo je osigurati zimsko i letnje odelo. Tako u 1926. Grad naručuje 114 letnjih odela koja su se sastojala od jedne kape, jedne bluze i jedne hlače.  Raspisana je javna pismena ofertalna licitacija za liferovanje 114 letnjih odela  i to: policijskog nadzornika, za 50  gradskih vatrogasaca, za 10 gr. lugara, za 2 desinfektora, za 2  paradna kočijaša, 2 baštovanska radnika, za 26 uručitelja, za 21 poslužitelja.[108] Sa najpovoljnijom ponudom, odabrana je subotička firma Antun Kramer i drug sa kojom je Grad već i ranije sklapao slične poslove. Uobičajeno je bilo da oni činovnici koji odlaze u mirovinu, mogu da zadrže svoja službena odela. Tako npr. na molbu umirovljenih redara Mije Vajzera i Abela Balaž Pirija, Senat im dozvoljava da zadrže službena odela koja su dobili za vreme službovanja.[109

Uredba IV

Uredba


Disciplina

            Pitanja (ne)discipline činovnika provejavala su u čitavom međuratnom periodu. Primer za to je  gradska Okružnica br. 1574/1926 u kojoj je stajalo: Unatoč moje i druge okružnice br. 640/ od 31.3. 1926 ja sam ponovo primetio, da činovnici grada ne održavaju tačno propisane časove. S toga pozivan Šefove pojedinih odeljenja, da upozore svoje podređeno im činovništvo na tačan dolazak u zvanja. Kontrole radi svaki dan tačno u 7,5 obilaziće dežurni kap. Svako odeljenje i svakog onog činovnika, nameštenika ili službenika, koji ne bude u zvanju zabeležiće a posle kontrolisanja prijaviće ga meni. Za svaki ovakav slučaj, koji ne bude opravdan kazniću odgovorno lice najstrože. 7.8.926.   za gradonačelnika Dr Matija Evetović. 

Pijanstvo

            Teško je suditi koliko je alkohol bio sastavni deo života subotičkih službenika, ali zabeleženo je nekoliko slučajeva kada su zbog njegove zloupotrebe nastajali sukobi gde su oni bili učesnici. Tako je u kafani Central[110] 31.07.1928. noću oko 2-3 sata, Gustika Puzić, pisar Gradske policije imao sukob sa državnim tužiocem Slavkom Radosavljevićem.[111]  Iz zapisnika o saslušanju stranaka u sporu kao i svedoka, jasno je da su obojica bila podnapita. Varnice su izbile oko obostranog pokušaja legitimisanja, pa su pale i uvrede na nacionalnoj osnovi, gde je Radosavljević psovao Puziću majku mađarsku… a završilo se pritvaranjem Puzića, njegovim šamaranjem od strane državnog tužioca, novčanom globom i otpuštanjem zbog nesavesnog vršenja dužnosti. Slično je bilo i 1932. godine,  kada je pala optužba gospode činovnika poreskih izvršitelja Milovana Petrovića, Lajče Dulića, Lajče Gabrića, Dezidera Šinkovića iz sobe 181. protiv gradskog poslužitelja Antuna Matkovića zbog nemara i neodržavanja čistoće. On je saslušan i u svojoj odbrani navodi da sobu redovno čisti,  ali često puta se dogodilo da sam ja jutrom hteo sobu čistiti da sam našao na stolu gde spava jedan od tamošnjih činovnika .[112] Dalje i on optužuje …na kraju spominjem da se u sobi br. 181 pije vino. To znam od tuda što sam jednom našao jednu flašu od 2 litre i u istoj je još bilo vina.

 

 

[1] Ljubomir Petrović, Jugoslovensko društvo između dva svetska rata, Istorija 20. veka, 2008, vol. 26, br. 2, str. 39

[2] Dobro teoretsko obrazloženje ciljeva nacionalizacije dao je dr Vladan Jojkić u svojoj studiji Nacionalizacija Bačke i Banata, etno-politička studija, Novi Sad 1931.

[3] Istorijski arhiv Subotica (dalje IASu), F. 47, I 22/1919.

[4] IASu, F. 56, 9.

[5] Đorđe Popović Munjatović, Subotica 1922, Subotica, str. 16.

[6] Enike A. Šajti, Mađari u Vojvodini 1918–1947, Novi Sad 2010, str. 16.

[7] Isto.

[8] Enike A. Šajti, nav. delo, str. 20.

[9] Od novembra 1929. godine do februara 1933. godine Imre Prokopi, koji je bio poslednji mađarski bački župan, uputio je Društvu naroda 20 peticija, mahom sa pritužbama na stanje u školstvu, upotrebu jezika, kulturna pitanja i otpuštanja činovnika. Enike A. Šajti, Mađari u Vojvodini 1918–1947, Novi Sad 2010, str. 83.

[10] IASu, F. 47, XII 357/1928. Interpelacija Mije Mandića, da činovnici razgovaraju na mađarskom a ne državnim jezikom kako sa strankama tako i međusobno, uprkos Okružnici br. 1042 od 6.7.1929. Selimir Ostojić, gradonačelnik, već je otpustio 13.9.1929. zbog toga Antuna Zedija (Zödi Antal).

[11] Enike A. Šajti, nav. delo, str. 87.

[12] Ljubomir Petrović, Jugoslovensko društvo između dva svetska rata, u: Istorija 20. veka, vol. 26, br. 2, 2008, str. 38.

[13] Jugoslovenski nacionalizam, u: Književni sever, knj. 9, sv. 11, novembar 1933, Subotica 1933, str. 321.

[14] Zvanje i funkcija velikog župana datira iz 1870. godine, kada je Subotica dobila velikog župana koga je imenovao ili otpuštao kralj. Kao predstavnik izvršne vlasti, veliki župan je kontrolisao samoupravu gradskog municipija i starao se o interesima državne uprave.

[15] Tako su 1925. sekretarska mesta obavljali istaknuti nacionalni radnici, sledbenici režimskih stranaka, Toša Mijatov a nakon njega Radivoj Lungulov.

[16] Ukupan broj zaposlenih u Direkciji je 1927. godine premašivao 10 000, od  čega je u Subotici bilo zaposleno  do 500 radnika. Većinom su bili  iz drugih mesta u zemlji, ali i inostranstva. Tako je dosta Rusa izbeglica, nastanjenih u gradu, određenih kvalifikacija,  nalazio zaposlenje upravo u ovoj firmi, zahvaljujući tome što je stajala pod direktnom državnom upravom. Šef odseka za vuču je bio Rus inž. Boris  Mosunov. Vidi: Tanja Petković, Iz života ruske emigracije Subotici  u međuratnom periodu (1919–1941), u: Ex Pannonia, br. 1, str. 155-164.

[17] Zgrada Direkcije je bila druga po veličini od svih javnih građevina, nakon Gradske kuće.

[18] Enike A. Šajti, nav. delo, str. 17.

[19] Nikola Tabaković (Budimpešta, 1863–?)  je od 1921. do 1924. bio podgradonačelnik, kada je razrešen i postavljen za gradonačlenika u Velikoj Kikindi.

[20] IASu, F. 47, II 230/1921.

[21] IASu, F. 47, Gr. 1236/1931. Predmet je nastao u gradonačelničkom uredu u cilju sastavljanja pozivnica za proslavu Vidovdana.

[22] Od crkvenih opština država je 1895. preuzela vođenje matičnih knjiga. Služba je tada bila pod nadzorom Ministarstva unutrašnjih dela. Pored ureda u Subotici radile su ispostave po okolnim naseljima. IASu, F. 47, IV 148/1922

[23] IASu, F. 47, Gr 755/925.

[24] Andrija Mazić (Subotica, 12.11.1896–?).

[25] Podaci iz Vodiča kroz arhivske fondove Istorijskog arhiva Subotica, Subotica  2011, str. 72-74.

[26] Enike A. Šajti, nav. delo, str. 97.

[27] IASu, F. 47. IV 257/1934.

[28] Supruga mu je bila subotičanka Jelisaveta Jakobčić.

[29] Učiteljska škola je prebačena u Sombor.

[30] IASu, F. 47, XIX 1107; Zapisnik 1925 G.P. od 18.2.1925.

[31] IASu, F. 47, I 4201/1935.

[32] Vidi: Stevan Mačković, Sresko načelstvo Subotica (1934–1941), u: časopis „Ex Pannonia” br. 3-4, Subotica, 2000, str. 23- 42.

[33] IASu, F. 47, I 1216/1936.

[34] IASu, F. 57, 8267/1937.

[35] IASu, F. 57, 8267/1937.

[36] Veljko Momirović je rođen 6.10.1895. godine u Staparu, od oca dr Stevana Momirovića, sveštenika i majke Ivanić Smiljke. Supruga mu je bila Danica  Kravić sa kojom je stupio u brak 1925. godine. IASu, F. 47, XII 278/1926. Pravničku diplomu stekao na Pravnom fakultetu u Subotici, u prvoj grupi diplomiranih pravnika 1922. godine. Vidi: prof. dr Miodrag Simić, Beogradski i subotički Pravni fakultet 1941–1945, drugo izmenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd 1998, str. 124. Radio je u somborskom sudu, od 1926. postavljen je za zamenika, a 1927. i za Velikog kapetana u Subotici te od 1929. na istu funkciju u Novom Sadu. Od 1934. godine sa formiranjem subotičkog Sreskog načelstva biće na njegovom čelu do 1939. godine.

[37] Subotičke novine, br. 1, 13.5.1927, str. 2-3. U članku se cilja na teško finansijsko stanje Grada, koje dodatno opterećuje izdržavanje Policije, poreznika koji ubiru državni porez u 80% naplata, itd. Predlaže se da država kao u periodu Monarhije, učestvuje sa 60% u plaćanju činovnika.

[38] IASu, F. 47, Gr. 1557/925.

[39] IASu, F. 47, IV 2823/1934.

[40] Uredba o prinadležnostima aktivnih i penzionisanih službenika sl. i kr. Grada Subotice, Subotica 1933, str. 12.

[41] Nav. Uredba, str. 4.

[42] IASu, F. 47, I 13/1920, Izveštaj gradonačelnika o radu za prva tri meseca 1920.

[43] Petar Pekić, Povijest Hrvata u Vojvodini, Zagreb 1930, str. 249.

[44] IASu, F. 47, Zapisnik 1929, 423 P.S.

[45] IASu, F. 47, I 561/1932.

[46] To je regulisao § 281, Gradskog organizatornog statuta.

[47] IASu, F. 47, I 114, 115/1920.

[48] IASu, F. 47, XII 208/1925.

[49] O tome svedoči molba Ministarstvu unutrašnjih dela od strane Josifa Klejna, gradskog činovnika, radi dozvole promene prezimena u Kolarić, za njega, suprugu i maloletnu decu Melaniju i Stevanku. Propratni akt lokalnih vlasti kojim prosleđuju molbu Ministarstvu i ističu da oni nemaju prigovora na nju. Raspis Ministarstva unutrašnjih dela o postupanju pri traženju promene prezimena. IASu, F. 47, I  26/1925.

[50] IASu, F. 47, IV 2823/1934. Jedan od njih je bio i dr Matija Evetović koji je imao priznat procenat nesposobnosti od 50%.

[51] IASu, F. 47, I 307/1926.

[52] IASu, F. 47, XII 11/1925. Sačuvan je spisak korisnika linija.

[53] IASu, F. 47, XI 13/1928.

[54] IASu, F. 47, XI 13/1928.

[55] IASu, F. 47, IV 2317/1941.

[56] IASu, F. 60.

[57] IASu, F. 47, Gr. 1377/926.

[58] IASu, F. 47, Zapisnik 1929, str. 257/1929.

[59] IASu, F. 47, 1094.

[60] Subotički glasnik je izlazio od 1925. do 1927. pod uredništvom učitelja Miloša Popare (Šibine kod Gline, 1877 – Šajkaš, 1953). Profiliran je bio kao glasilo Radikalne stranke.

[61] IASu, F. 47, XII 583/1925. U predmetu je sačuvan taj broj lista pošto je Grad u njemu imao plaćeni oglas.

[62] Kalman Delić (Subotica, 1.11.1898) od oca Mate.

[63] IASu, F. 47, Gr 1119 1925.

[64] IASu, F. 47, IV 293/1925.

[65] IASu, F. 47, I 1563/933.

[66]  Franja Bogdanov je rođen u Osijeku 1895. godine. Za upravnika je imenovan 21.11.1924. IASu, F. 47, Gr. 1855/1924.

[67] Lokalna štampa je oštro kritikovala i tu aferu. Smatralo se da je to 14. velika subotička afera.

[68] IASu, F. 47, Gr.1541/1927.

[69] IASu, F. 47, XVII 6/1922.

[70] Lajčo (Ljudevit) Bem je umirovljen 1929. godine. Kako je imao 36 godina staža, određena mu je 100%  mirovina od 22 110 dinara. IASu, F. 47, Zapisnik 460 P.S.

[71] Dr Emil Libman, Subotička bolnica od Uboškog doma do savremenog stacionara 1766–1997, Subotica 1997.

[72] Tako je hirurg dr Jaša Vujić, koji 1932. godine planira da se vjenča, dobio dozvolu da stanuje van gr. javne bolnice uz uvjet, da mora imati u svome stanu telefon i da mora stanovati u blizini bolnice. IASu, F. 47, I 2312/1932.

[73] IASu, F. 47, Zapisnik 1929. 155 P.S. U prvom tromjesečju 1929. u Bolnicu je primljeno 1647 pacijenata, umrlo ih je 80, obavljeno je 606 operacija, a na lečenju ih je ostalo 342.

[74] IASu, F. 47, IV 2142/1941.

[75] Stevan Mačković, Subotica 1933. godine po izvješću Kulturno-socijalnog odjela, u: časopis „Klasje naših ravni” br. 7-8, Subotica 2010, str. 102-107.

[76] Zabeleženo je da u decembru 1923. godine ima na smeštaju 108 bogaljaste dece. IASu, F. 47, IV 1424/1937.

[77] Kosta Petrović, Kr. slob. grad Subotica i kupalište Palić, Subotica 1928, str. 45.

[78] IASu, F. 47, IV 1321/1939.

[79] IASu, F. 47, XII 11/1921.

[80] IASu, F. 47, I 108/1924.

[81] Mladen Prodanović (Arad, ? – Subotica, 1945.) Od 1941. saradnik sa mađarskom obaveštajnom službom i plaćeni agent. Održavao veze sa Dražom Mihajlovićem preko Pavla Tabakovića. Osuđen na smrtnu kaznu od Vojnog suda, koja je izvršena 1945. godine.

[82] „Hirlap” od 28.3.1925. napada kap. III klase Prodanovića u članku pod nazivom Red hoćemo u policiji.

[83] Dr. Dragutin Stipić, gradski odvjetnik, prijavio je tada policijskog koncipienta, koji je i suspendovan. IASu, F. 47, XII 642/1924.

[84] IASu, F. 47, II 1351/1941.

[85] IASu, F. 47, Gr. 1850/1926.

[86] Gorča Didanović na zboru u Prokeš palati juna 1923. izabran za predsednika subotičkog ogranka ORJUN-e.

[87] Gavra Karakašević (1888 – Subotica, 9.04.1924).

[88] Stanje  u subotičkoj policiji, u: novine „Borba” br. 4, 18.04.1924, str. 1.

[89] IASu, F. 47, 8. Zapisnik 29. P.S.

[90] Od budžeta koji iznosi 37 400 000 na izdržavanje Policije je išlo 5 270 000 dinara.

[91] IASu, F. 47, 8. Zapisnik 29. P.S.

[92] Radivoj Rada Lungulov je rođen u Batonji (Mađarska) 1894. godine. Rano se angažovao u srpskom nacionalnom  pokretu i politici.Važio je za sledbenika i učenika Vase Stajića. Tibor Koloži, istraživač subotičke štampe, govoreći o Lungulovu i Vasi Stajiću, učeniku koji je svojim posleratnim delovanjem samo razočarao svoga učitelja, kaže sledeće: „Vasa Stajić je dajući prednost humano socijalnim idejama, bio nezadovoljan sa oslobodiocima, dok je Lungulov stao na stranu reakcije, kao „aferaš”, postavši fašista, da bi na kraju, kao zavisnik od morfijuma i umro, pošto je stao na stranu novih osvajača”. Kolozsi Tibor, Szabadkai sajtó (1919–1945), Novi Sad 1979, str. 204-211.

[93] IASu, F. 47, XV 102/1922.

[94] IASu, F. 47, I 130/941. Dopis predsednika subotičke opštine dr Vladislava Lipozenčića Komadantu mesta u kome traži da se dostavljači oslobode pozivanja na vojnu vežbu, pošto nemaju odgovarajuću zamenu za njih.

[95] IASu, F. 47, II 227/1919.

[96] Dr Milenko Damjanov (Kula, 10.07.1910 – ?). Od 1936. u službi Grada.

[97] Privatni preduzimač Vitomir Pecarski je 1936. obavljao poslove strvodera. U novembru i decembru meseca 1935. uhvatio 32 psa, od čega je 28 bilo usmrćeno.

[98] IASu, F. 47, XII 250/1925.

[99] Isto.

[100] IASu, F. 47, XV 217/1922.

[101] Kao gradske šume su navedene: Centrala, Radanovac, Hrastovača, Hajdujaraš i Deskaš.

[102] IASu, F. 47, XV 318/1923. U predmetu je poimenični spisak, sa specifikacijom koliko je pripalo pojedincu i odakle su drva sečena.

[103] IASu, F. 47, Zapisnik 1929. 483 P.S.

[104] IASu, F. 47, II 270/1919. Senatska odluka o oprostu školarine učenicima Građanske škole, čiji su roditelji gradski službenici, na osnovu pojedinačnih molbi i zapisnika profesorskog zbora Građanske škole.

[105] http://szecesszio.szegedvaros.hu/rute-subotica-gradska-najamna-palata/?lang=sr , preuzeto jula 2014.

[106] IASu, F. 47, XV 301/1925.

[107] Tako je npr. Matiji Sedlaku gradskom tajnom redaru I klase, ugovorom 1935. omogućeno da iznajmljuje u zgradi Policije u Malom Bajmoku jednu sobu, predsoblje, kuhinju i komoru za godišnju najamninu od 1200 dinara. IASu, F. 47, 1802. VIII 139/1940.

[108] IASu, F. 47, XV 129/1926.

[109] IASu, F. 47, XV 7/1926.

[110] „Central” je bila kafana u ulici Save Tekelije (danas Karađorđev put).

[111] IASu, F. 47, Gr. 1687/1928.

[112] IASu, F. 47, I 846/1932.

ULOMCI ZA POVIJEST SUBOTICE U 1925. GODINI

Stevan Mačković

 ULOMCI  ZA POVIJEST  SUBOTICE U 1925.  GODINI      

 Uvod

U sedmoj godini nakon ulaska u novu državnu formaciju, kojoj  su ostale još dvije  trećine historijski kratkog ali sadržinom zbijenog i gustog  perioda postojanja, Subotica je u svoj punoći i složenosti društvenog života, odavala niz svojih specifičnosti isto kao što je zrcalila sve teškoće i bremenitosti kojima je obilovala Kraljevina SHS. Kakvu je sliku pružala Subotica, koja su bila neka od značajnijih zbivanja? Ovaj uradak je pokušaj da se na osnovu pretežno historijskih izvora prvoga reda,  arhivske građe, nedovoljno poznate i korišćene, iz raznih oblasti života, jednim kroničarskim presjekom zbivanja te 1925. godine, ta slika dopuni ili pojasni.

U osnovi, na ovim prostorima tada još traje neka vrsta privikavanja na novi režim, zakone, ideologiju, svakodnevnu životnu paksu i običaje koje donose i sprovode nove vlasti i ljudi koji je predstavljaju. To se odnosi i na obične ljudske, susjedske i druge kontakte. Mada je na razni gradske uprave i još više administracije[1] mnogo toga nastavilo da se obavlja  po inerciji iz mađarskog perioda, okviri su ipak bili potpuno drugačiji.

A vladala je čudna mješavina zatečenih mađarskih i novih zakona[2]. To često, ne samo na razini prava,  stvara komplicirane i zamršene  situacije. Politički život i njegov utjecaj je je bio izuzjetno značajan. No, samo je manji dio subotičke populacije uživao pun građanski kapacitet i imao sva građanska prava. Neslavenskim manjinama, Mađarima i Nijemcima, činjene su poteškoće i bivale su do 1923. onemogućivane da glasaju. One su u praksi bile i isključene iz mogućnosti dobivanja zemlje oduzete agrarnom reformom. Gradski i državni službenici morali su da polažu zakletvu Kralju da bi ostali na poslu te da ispunjavaju kriterije vladanja državnim jezikom. I nakon Trianona, provejavala je manje ili više, atmosfera nesigurnosti i nepostojanosti granica, koja je grijala iredentizam i revanšizam s mađarske a žestoke reakcije na njega, sa ove strane. Subotički mađarski listovi Hírlap i Bácsmegyei Napló prenosili su u 1925. vijesti da Mala Antanta radi na reviziji granica sa Mađarskom i Rumunijom, što je nailazilo na oštre osude iz krila nacionalnog bloka.4

Subotica/Stanovništvo

Od samih početaka povarošivanja, izrastanja u gradsko naselje, od polovine XVIII stoljeća, Suboticu odlikuju neke osobine koje se kao konstanta protežu maltene sve do danas. Jedna od njih je i vrlo specifičan teritorijalni raspored populacije. U 1925. godini, približno polovina se nalazila u  užem gradu, sa naznakama karakteristika građanskog sloja, a druga polovina po okolnim mjestima i salašima, sa osobinama i karakteristikama bližim stanovništvu sela. U cjelini mora se govoriti o  relativnoj zaostalosti u oblasti gradsko komunalne infrastrukture. Dovoljno je  samo reći da Subotica u  čitavom međuratnom periodu nije dobila javnu vodovodnu mrežu, snabdjevanje je vršeno sa javnih arteških i privatnih bunara, kanalizacija je bila izgrađena samo u manjoj dužini, a i ta je bila dobrim dijelom otvorenog tipa, većina puteva je  bila bez kamenog kolovoza (kaldrme) ili asfaltnog sloja, to jest bili su to tzv. letnji putevi, zimi gotovo neupotrebljivi zbog blata, javno osvjetljenje je pokrivalo samo manji dio centra grada. Upravo samo taj dio, oko monumentalne Gradske kuće, odavao je sliku i utisak grada, tu su bile koncentrirane zgrade javnih ustanova, kuće i palače bogatih građana, trgovačke i druge radnje, tu je bila tramvajska pruga, ulice kao i trotoari popločani.  Već samo nekoliko blokova dalje od tog blještavog reprezentativnog dijela bile su skromne kuće od naboja siromašnijih subotičana. Periferija je još više ličila na selo, kako po tipu nastambi, tako i po odsustvu infrastrukture,  sa blatnjavim ulicama bez ikakvog osvetljenja.  Možda i u tim  činjenicama treba tražiti i korijene raspostranjenog označavanja Subotice kao najvećeg europskg sela. A ona je zaista bila velika po površini, toliko da bi se po pokazataljima nekih drugih gradova, tamo moglo smjestiti tri puta više stanovnika.   Jeste da se i ogromna većina  stanovništva   bavila poljoprivredom[3], ali Subotica nikako nije bila – selo. Pre bi se moglo reći, da je ona posjedovala i izgrađivala sve ono što karakteriše gradove, počevši od materijalne osnove, gospodarstva, trgovine, bankarstva, preko saobraćajnih komunikacija, željezničkih ali i tramvajskih pruga, do dometa u oblasti kulture i prosvjete, kazališta, fakulteta i škola.  Ipak, zadržavala je usađene osnove ravničarskih naselja. Imala je gradsko jezgro i tanak sloj građana, oko koga se koncentrisalo ostalo mnogobrojno stanovništvo. Drugi gradovi poput Beograda, Zagreba ili nama bližeg Novog Sada, koji su uneli u novu državu slične ili znatno manje demografske potencijale[4], razvijali su se mnogo brže i uspješnije od Subotice. Otežavajuće okolnosti za Suboticu u tom vremenu  su bili njen pogranični položaj, relativna demografska dominacija mađarskog stanovništva, njen dominantno poljoprivredni karakter u produkciji, malobrojnost slovenskog  (srpskog, hrvatsko- bunjevačkog) građanskog sloja.

Suboticu ili kakojeglasio zvanični naziv – Slobodnikraljevskigrad Suboticu, od dobivanja tog statusa 1779. pa i po ulasku u novu državnu formaciju 1918. godine, kada je izgubljen svaki sadržaj toga pojma,  kao političko – administrativno područje činili su teritorija užeg grada (unutrašnji grad) sa okolnim pustarama – naseljima (spoljašnji grad). Ona je zuzimalo površinuod ukupno 974,5 km².[5]  Po podacima gradskog inžinjera Kosta Petrovića iz publikacije Kr. Slobodni grad Subotica i kupalište Palić tiskane 1928. u Nutarnjem gradu je bilo oko 60 000 stanovnika, u Kupalištu Palić 2 500, a na Pustarama oko 40 000.

Nacionalni sastav je bio vrlo heterogen. Kao izvori utvrđivanje stanja polovinom drugog destljeća XX stoljeća moraju  da se koriste  popisi stanovništva, a oni su u Subotici obavljani[6] 1919, 1921. i 1931. godine. Premda državni popisi vrlo mnogo govore o karakteru službene ideologije, nisu osobito pouzdani kao statistički vodiči u vezi sa svakom nacionalnom zajednicom. U prvom redu, popis iz 1921. nije imao rubriku za nacionalnost, već samo za materinski jezik i religijsku pripadnost.[7] Podaci o etničkoj strukturi stanovništva su i u popisima stanovništva Jugoslavije 1921. i 1931. zasnivani na podatcima o materinskom jeziku.[8]

                                             Sumarni rezultati popisa

Narodnost/materinski jezik  Gradski popis Državni popis 1921. Državni popis 1931.
Mađara 19 870 27 561* 41 401*39 108**
Srba 8 737 10 054*
Bunjevaca 65 135   44 892**
Hrvata 900*
Njemaca 4 251 2 349* 2 865*
Židova 3 293 3 739*
Srpskohrvatski jezik materinski 71 085[9] 53 835
muških 48 703
ženskih 51 355
domaćinstava 24 466
ukupno 101 286 po prijethodnim[10]rezultatima70 737 po konačnim rezultatima60 699    100 058     102 133**

* izvedeni podaci

** po podacima gradskih vlasti u 1934.[11]

U čitavoj državi nije bilo drugoga grada gdje bi bilo više Mađara ali i Bunjevaca. Koncentracija ta dva elementa je usmjeravala i određivala čitav niz dubljih i dužih historijskih procesa koji su bili potaknuti upravo tim stanjem. Bunjevci bili vrlo dragocjen, čak presudan tas na vagi, kada je trebalo potvrditi slavensku  dominaciju na ovom prostoru, i zbog toga su kao takvi uživali poseban status od strane Beograda, pod uvjetom da pokorno ostaju vjerni samo svom tradicijskom etničkom imenu i onome što se od njih iz krugova vlasti očekivalo, a ne hoteći manifestirati i u praksi praktizirati svoje hrvatstvo.  Mađarima kao kolektivitetu, premda zaštićenom međunarodnim ugovorima, ni u kakvim kombinacijama nisu cvjetale ruže. Po pravilu su smatrani građanima drugoga reda, nelojalnima državi. Očekivanja režima su bila jasna, od manjinaca, pa dapače i od Bunjevaca, očekivalo se prihvatanje a u najmanju ruku prilagođavanje, državotvornoj  politici  koju su prema tom pitanju s podjednakim koordinatama vodili radikali i demokrati kao dva najutjecajnija faktora.

I pored toga, u Subotici se činilo da nacionalne skupine Mađara, Bunjevca Hrvata, Srba, Nijemca, Židova   žive više jedni pored drugih, manje ili više zatvorene u svoje uže zajednice. U svakodnevnom, običnom  životu, one su izvan onih površinskih, imale vrlo malo neposrednih suštinskih dodira. Na planu javnog,  kulturnog života, bili su gotovo u potpunosti odvojeni.  To i nije bilo čudno, s obzirom da dominantna državna ideologija toga doba, nastupajući u pobedničkom naletu, u prvom redu teži da nacionalizira, slavizira, u konačnici – posrbi čitav  društveni život na ovim prostorima.  Pored često prenaglašenih vanjskih manifestacija takvih stremljenja, ta praksa u realnosti nije mogla biti dovoljno čvrsto vezivno tkivo, koje bi nesrbi svojevoljno i rado prihvatali, amalgam koji bi ih sa njima spajao i ujedinjavao. Kao da je uvijek ostajao preveliki jaz između onih koji su se smatrali gospodarima prema onima koje su tretirali kao podređene, manje vrijedne. Takva politika najočitija je bila u praksi, a izvirala je iz djelovanja državnih tijela, ali u i školskom sistemu, kulturi pa i u gospodarstvu.

Po radnjama i ustanovama, pored slika Kralja Aleksandra I,  visili su natpisi Govori državnim jezikom, Ko ne govori državnim jezikom, taj je neprijatelj države!

Točan broj doseljenika teško je utvrditi, ali u nacionalnom tisku[12] nalazimo da se u Subotici nalazi oko 10 000 t.z. kuferaša, kako ovde zovu državne činovnike i druga lica, koja iz drugih krajeva naše zemlje…

Ta kombinacija državne politike uz pretjerani nacionalni ponos, koji je pokadkada  prerastao u patos,  a kojim je  zračio  osloboditeljski srpski nacionalni  korpus i u Subotici,  dovodila  je iizazivala valove psihoza, nesigurnosti, pa i netrpeljivosti u prvom redu kod Mađara kao nekada vladajućeg naroda. Isto tako, manjinci su bili izloženi permanentnom pritisku koje je prerastalo i u nasilje, nacionalističkih organizacija kao što su bile Organizacija jugoslovenskih nacionalista (ORJUNA) koje je predstavljala najznačajniju organizaciju za nasilno suzbijanje protivnika jugoslavenskoga unitarizma, nacionalnih manjina te nacionalnih stranaka, Srpske nacionalističke omladine (SRNAO) ili četničke organizacije, koje nisu prezale ni od terorističkih napada na predstavnike manjina i njihove ustanove ili skupove. Tako je na pr. u listopadu akcijom SRNAO sprečeno održavanje redovite skupštine Mađarske stranke u prostoru kina Lifka.[13]

Jedan od pokazatelja koji govore o dubinii snazi pritisaka kao i odgovorima subjekata koji to osjećaju, su promjene vjere (prelazak u pravoslavnu) i prezimena neslavena kojesu česte. Tako imamo primjerice  promjene prezimena Klein u Klenić, Ozorak u Zoranić, Šubiks u Šubić, Pezstelek u Sladojević, Imrey u Nadić, Bezehofer u  Zorković, itd. To je jasno svjodačanstvo utjecaja i snage procesa asimilacije.[14]

Židovi, često nazivani judeomađarima,  žestoko su napadani kroz tisak a bilo je ekcesa i u običnom životu. Jedan od njih je na pr. načinio gradski činovnik Lazar Turanov. Taj izgred se zbio  u kafani Narod  1. VII. 1924.  kada je Lazar po izjavama svjedoka ošamario kavanaricu  Nally Alein, psovao joj židovskog boga i optužio je da vara državu neizdavanjem blokova za luksuzni porez. Sačuvan je predmet sa disciplinskom istragom povod toga slučaja koja je vođena u 1925.[15]

Gradske vlasti

Na čelu Subotice nalazio se gradski načelnik (gradonačelnik). Pored njega do 1931. godine postojii mjestoVelikog župana, kao direktnog predstavnika centralnih vlasti. Gradski izvršni organ vlasti bio je Senat. Predstavničko tijelo je bila Skupština ili Prošireni Senat[16]. On se popunjavao odlukama centralnih beogradskih vlasti – dekretima o imenovanjima, gradski zastupnici suobično postavljani u skladu sa načelima vladajućih političkih snaga u trenutačnoj državnoj izvršnoj vlasti.

Njavažnije funkcije vlasti obavljali su 1925. godine Dragoslav Đorđević kao Veliki župan, Albe Malagurski[17] je bio gradonačelnik, podgradonačelnik Aleksandar Rajčić a zatim dr.  Matija Evetović[18]. Funkciju Velikog bijležnika imao je Frano Vukić[19], gradski odvjetnik je bio dr. Kalor (Dragutin) Stipić, gradski arhitekta Kosta Petrović.

Blaško Rajić

Gradonačelnik je tromjesečno podnosio izveštaje Proširenom senatu.[20] Oni su bili sastavljani na osnovu izveštaj gradskih ustanova i odjela za taj period; Gradske kapetanije, Državnog Gradskog veterinarskog ureda, Gradske blagajne, Sanitetske uprave Grada Subotice [21] i ostalih.     
    

Sjednice gradskog parlamenta – Proširenog senata

Prva sjednica gradskog Proširenog senata (P.S.) u 1925. godini je bila 29. I. Po pravilu njome je predsjedavao predstavnik države – Veliki župan Dragoslav Đorđević[22]. Prisutni su bili i članovi Senata ( gradske vlade) i visoki gradski činovnici: Alba Malagurski – gradonačelnik, Aleksandar Rajčić – podgradonačlnik, Dragoslav Obradović – Veliki kapetan[23], Franjo Vukić – Veliki bilježnik, dr. Dragutin Stipić – gradski odvjetnik, dr. Koloman Hofman – gradski gospodarski senator, Miladin Nedeljković – financijski senator, Kosta Petrović – gradski inženjer, Aleksandar Suvajdžić – gradski računovođa, dr. Milutin Pavković – gradski fizikus, dr. Joso Brener – odvjetnik, Ivan Vidaković –  predsjednik Siročadskog stola, Martin Horvacki – gradski arhivar, Koloman Jaramzović – glavni blagajnik,  Aleksandar Oros – zamjenik gr. računovođe,  Antun Crnković – bilježnik I klase, Željko Riger – bilježnik II klase, dr. Aleksandar Feher i Ivan Neorčić – bilježnici III klase. Gradskih odbornika – članova Proširenog senata bilo je  prisutno 133 od  ukupnog broja  250.

Druga sjednica Proširenog senata je bila od 16. do 29. IV. Veliki župan Dragoslav Đorđević je otvorio skupštinu i pod prvom točkom informirao prisutne o općem stanju u prvom tromjesečju. Izvještaj o zdravstvenom stanju je započinjao sa time da je 12 osoba upućeno u Pasterov zavod u Novom Sadu zbog psećih ujeda, da je rođeno 684 a preminulo 527 osoba, u Gradsku bolnicu primljeno 1175 bolesnika, izvršeno 289 operacija, 272 puta su pozvani Spasavaoci, … Slijedio je izvještaj o veterinarskom stanju, te o gradskim financijama, prihodi su bili 8 303 408 a rashodi 7 017 693 dinara.[24]  Po drugih ukupno još 108 točaka, viječnici su donosili odluke o aktualnim svakodnevnim pitanjima života grada, otkupu zemljišta i regulaciji ulica, novčanim pripomoćima raznim udrugama, penzionisanju gradskih službenika, honorarima činovnika, visini gradskih prostojbi.  Tako je na pr. pod br. P.S. 107, 7797/1925 donijeta odluka da se Jugoslavenskom atletskom društvu Bačka na njihovu molbu, igralište koje koriste, površine 4 kat. jutra 1316 hvati, proda za cijenu od 4 800 dinara po jutru.

Nova izvanredna sjednica je započela 24. IV. i bila je posvećena samo pitanju Pravnog fakulteta. Pod br P.S. 109, 8615/1925 donijeto je rješenje da se svim mjerodavni  faktori upoznaju sa zaključcima  nedavno održane konferencije koja se rezolutno usprotivila bilo kakvoj ideji izmještanja subotičkog Pravnog fakulteta. Rad  je nastavljen 16.VII. izvanrednom sjednicom P.S. Na dnevnom redu su bila pitanja Pravilnika o gradskom nametu na zemljište, Pravilnika o najamnim parama,  trošarini na vino, prodaji jednog dijela zemljišta groblja Sv. Roke kod starog vašarišta subotičkim obrtnicima u svrhu podizanja kuća (134 P.S. 13005/1925), itd.

I naredna sjednica 10. X. je bila izvanredna. Sada je predsjedavao gradonačelnik Alba Malagurski u svojstvu Velikog župana. Odlučivalo se i donijeta je odluka (139 P.S.) da se podigne kratkoročni zajam radi pokrivanja troškova popravke oštećenih zgrada u elementarnoj nepogodi 25. VIII. Pod br. 140 P.S. 14972/1925 gradski parlamentarci su, na molbu uprave naučnog časopisa Književni sever, donijeli odluku da mu se mjesečno isplaćuje suma od 1 000 dinara.

A na dan 13. XI. održana je svečana sjednica P.S.  Pod br. 142 P.S. 22796/1925 odlučeno je de se odužavajući uspomeni dolaska slavne srpske vojske u grad Suboticu i oslobađanja Subotice, svaki 13. XII. izreče za lokalni narodni praznik.  Donešena je i odluka o promjeniimenaPalićkogputauDaničićeviTrgabarunaTrenkauObilićevvijenac.[25]

Redovna sjednica je održana 17. XI.  Članovi P.S. uzeli su na znanje rješenje Ministarstva unutrašnjih djela (dalje MUD)  br. 19809/1925 o razrješenju dužnosti i imenovanju novih članova P.S. Odlučivalo se još o nizu pitanja, a pod br. P.S. 165, 14 510/1925 o molbi dr. Izidora Milko[26] o reguliranju plaćanja za njegovu knjižnicu koju je već ranije predao u nadliježnost Grada.  Dr. Zvonimir Piškulić je dao prijedlog da se molba odbije jer je u pitanju mađarska literatura i mađarski književnik! No, na prijedlog dr. Svetozara Ognjova, Đure Pandžića, Marka Jurića i Joce Milekića, prevladalo je mišljenja da se pomogne kulturnom pregaocu koji je tada bio u očajnom (materijalnom prim. aut.) stanju[27] sa isplatom pomoći od 50 000 dinara jednom za svagda. Pored ostalog, u narednim točkama raspravljalo se i o objavljivanju (priznavanju) diploma liječnika i veterinara, birali su se članovi u Mesni školski odbor (167 P.S.), prodaji gradskih zemljišta  radi gradnje kuća, plati zvonara i pojaca u crkvi Sv. Mihovila, ustupanju zemljišta na Vodici Srpskoj pravoslavnoj crkvenoj opštini (178 P.S.), razvrstavanju gradskih lugara, umirovljenjima gradskih činovnika,udovičkim mirovinama…

Poslednja sjednica je održana 30. XII. Na početku je primljen k znanju periodični gradonačelnikov izvještaj, a zatim su odbornici Stevan Majlat[28] i dr. Miloš Rafajlović predlagali (269 P.S. 25420/1925, 270 P.S. 25419/1925, 271 P.S. 25418/1925)  da se raspusti Senat i Prošireni Senat dok se na sprovedu opštinski izbori. Naš mandat treba, da izvire iz poverenja celoga građanstva. Ali pitam ja, koga zastupamo mi? Ko je meni poverio, da u njegovo ime raspolažem, da glasam za budžet i nemetnem na grbaču celog građanstva silne terete riječi su odvjetnika dr. Rafajlovića. Ta inicijativa nije usvojena. [29] Na molbu Bunjevačke prosvetne matice donešena je odluka (276 P.S. 15 437/1925) da joj se proda objekat u ulici Paje Kujundžića 9, za cijenu od 32 400 dinara. Glasanje je bilo jednoglasno. Zatim su se birali članovi odbora radnih tijela P.S., Upravnog odbora, Sirotinjskog,  Statističkog, Građevinskog, Gospodarskog, Revizionog, Penzionog, Knjižničarskog, Kazališnog. Donešen je i novi Statut čete policijskih detektiva (288 P.S. 24979/1925). U daljem radu, pored ostalog, donešena je i odluka (332 P.S. 25240/1925) da se Martinu Džaviću[30] učeniku Umjetničke škole u Beogradu  da mjesečna potpora od 600 dinara, te da se udvostruči podvozna taksa za automobile.

Agrarna reforma, kolonizacija, optanti, pitanja državljanstva 

U to doba paralelno teku duboki procesi  koji sa sobom nose i izmjenu etničke slike ovih krajeva; agrarna reforma, koja je usmjerena na gospodarsku ravan, kolonizacija i proces optiranja. Naseljenike je starosjedilačko žiteljstvo nazivalo “dođošima”, “kuferasima”, “dobrovoljcima”, jer su stizali iz raznih krajeva kao nagrađeni srpski dragovoljci. Pridošlice su se na podunavskom području ponašali kao povlaštena čeljad kojoj se ostali moraju pokoravati.[31]

Agrarna reforma[32] … je bila u funkciji povećanja broja Srba i destrukcije etničkog bloka Mađara u sjevernoj Bačkoj, osobito u Potisju.[33]  ili drugim riječima: da se putem agrarne reforme kolonizacijepoboljšanacionalna struktura stanovništva vlasnika zemlje.[34] Po viđenju suvremenika agrarna reforma i kolonizacija su veoma brzo od socijalno-ekonomskog i nacionalnog poduhvata srozane na politikantstvo.

Županijski agrarni ured iz Novog Sada je jedno o  državnih tijela  koje na subotičkom teritoriju neposredno sprovodi proces. To se vidi iz primjera, kada Senat dobija njegov dopis da obavijesti one koji su dobili zemlju agrarnom reformom na čantavirskoj rati da ne obrađuju zemlju jer će se izvršiti revizija podjele zemlje[35], ili kada dodeljuje zemlju dr. Julija Vermeša nizu zakupnika i daje spisak od 82 zakupaca. Ističe se da se zemlja ima ostaviti do jeseni onima koji su je već obradili[36]. Županijski agrarni ured u Novom Sadu donosi i rješenje da se 500 k.j. Čantavirske rate podeli kolonistima i dobrovoljcima (njih 396 poimenično!). Senat na to rešenje podnosi žalbu zbog prethodno loše izvršene podjele zemlje, pa zato traži reviziju. [37] Na dopis Ministarstva za agrarnu reformu Senat upućuje svoj odgovor objašnjavajuću spremnost na kooperativnost ali  ih mole da se konačno sredi pitanje agrarne reforme jer je to interes opštine Subotica.[38]  Navode na kraju: Subotica danas, od dana do dana sve više propada, pošto je izgubila veći deo svoga imanja, i to:

            a) razgraničenjem otpalo je Mađarskoj          16 884 kat. jutara,

            b) agrarnom reformom oduzeto je                  11 163 kat. jut.

            Dakle Subotica izgubila je                               28 047 kat. jut.

U 1925. planira se naseljavanje na teritoriju Subotice 400-500 obitelji optanata iz Mađarske.[39]

Te godine se osniva dobrovoljačko naselje Mišićevo[40]

O atmosferi punoj napetosti i nepovjerenja koja je vladala prema Mađarima koji žele da se vrate u svoj zavičaj, svjedoči prepis dopisa  MUD sa žalbom Generalnog konzulata KSHS u Budimpešti da oko 3 000 mađarskih intelektualaca izbjeglih 1918.-1920. godine žele da se vrate u zemlju, a pošto su većinom iredentisti, to može biti opasno po bezbednost zemlje.[41]

Sačuvano je nekoliko spiskova lica koja su optirala, za strano (mađarsko) državljanstvo, državljanstvo Kraljevine SHS  i koja su primljena u naše državljanstvo po skraćenom postupku.[42]  Tu grupu čine Rusi izbjegli od revolucionarnog terora. I u Subotici ih je bio naseljen veći broj. Među njima je bilo mnogo umjetnika i intelektualaca, posebno su bili angažirani na subotičkom Pravnom fakultetu. Tako je  prof. Grigorij Demčenko[43]koji je rođen u Kijevu  primljen u državljanstvo i položio zakletvu na Ustav i Kralja 13. III. 1925.[44]  U spisku 40 lica optanata za mađarsko državljanstvo nalaze se primjerice dr. Imre i dr. Dezider Vinkler – odvjetnici, Dezider Vali – student, itd. U spisku lica optanata za KSHS državljanstvo/mnogo onih koji su odavno u Subotici bez državljanstva. Razlikuju se velike grupe,  jednu čine dosljenici iz Istre, na pr. Žigante Ivan, dr. Lovro Skaljer (rođen u Puli, 10. VIII. 1878.),  Franjo  Flego (Buzet);  drugu doseljenici iz Mađarske – Simun Rudić (Bački Alamaš, 11. VII. 1875.), dr. Dezider Princ (Putnok, 11.IX.1871.); Rumunjske – dr. Miloš Pavlović (Temišvar, 16. VI. 1879.) ali i drugih zemalja[45].  Kod nekih su date oznake u rubrici narodnosti mješovite: srpskobunjevačke, srbohrvat, srbosloven i slično.[46]

Problematika oko pitanja državljanstva bila je izrazito važna veći broj lica koja potječu sa ovih prostora, odnosno koja su imala pravo tzv. zavičajnosti. Važila  je odluka de se sva lica koja su bila naseljena do 1. I. 1910. godine iod tada imaju zavičajnost, primaju u državljanstvo. Ali to baš nije uvijek bilo lako spovesti u praksi.                                                                                                                                                                                                                                obitelj Kovačić

Primjerice Laza Ivan Kovačić, subotičanin koji se 1913. godine sa suprugom i djecom preselio u Budimpeštu, pokušava da dobije dozvolu boravka i nastanjivanja u rodnom gradu. Upitano je bilo njegovo državljanstvo, mada je on pisao: Svi mojipreci su Sloven i isvi rođeni nadležni uSubotici te ja smatram sebe državljaninom podanikom KSHS.[47] U predmetu je sačuvana prepiska kojom Kovačić dokazuje krštenicom da je rođen u Subotici 17.XII.1874., i da nije primio mađarsko državljanstvo. No, vlastima je bilo sumnjivo to što je doputovao sa mađarskom putovnicom a Veliki župan u dopisu MUD naglašava: Mišljenja sam da moliocu Lazi Kovačiću ne treba izdati traženi boravak, pošto se isti izdaje za Mađara, mada je slovenskog porekla.  Bilo je i primjera da surođeni subotičani optirali za Mađarsku, dobili njihovo državljanstvo, pa se ipak vraćali u zavičaj i uspijevali ishoditi da se kao zavičajnici ponovno prime u domaće državljanstvo. Takav je bio slučaj sa Ljudevitom Čakanjom i njegovom suprugom Jelisavetom.[48] Uposleni na Državnim željeznicama činili su isto veliku grupu tražitelja državljanstva KSHS. Za njih je bio pripremljen i posebanobrazac.[49] Bilo je slučajeva istupanja iz domaćeg i prijema u njemačko državljanstvo. Takav je bio postupak sa vajarom Franjom Matuškom, rodom iz Čantavira, koji je sa suprugom Njemicom živjeo u Njemačkoj.[50]

Vjerski život

U organiziranom vjerskom životu, u okvirima  rimokatoličke crkve, djelovale su u gradu župe: Sv. Tereze  (25 480 duša[51]), Sv. Roka (14 653), Sv. Đurđa (10 950), Sv. Mijhajla (13 500), a na pustarama u Staroj Torini (7 249), Tavankutu (8 362), Žedniku (8 025), Bikovu (3 400). U okvirima Pravoslavna crkve radile su dvije crkvene opštine, u Subotici sa 4 800 duša i u Aleksandrovu (XII kvart) sa 950 duša.[52] Evangelistička crkvena opština, sa svećenikom Roberom Santo i predsjednikom Julijem Lelbahom[53] imala je 700 članova, Reformatska 1 100, a  Jevrejska 5 040 i Ortodoksna jevrejska crkvena opština – 480. Muslimanska, najmanja vjerska zajednica imala je samo 200 članova.[54]

Jedna od većih vjerskih svečanosti zbiva se 2. veljače  kada je nadbiskup Rafael Rodić[55] posvetio pred velikim skupom 4 nova zvona[56] na franjevačkoj crkvi.   I na župnoj crkvi Sv. Terezije postavljena su nova zvona. Iz Strojne Tovarne i Livarne u Ljubljani pristigla su zvona: A – u težini 3000 kg, D – 1250, Fis – 640, A – 400, H -280 i F od 100 kg. U toranj na zapadnoj strani postavlja se samo najveće zvono, a ostalih 5 u toranja na južnoj strani. Stara su iz svih crkava bila za vrijeme rata skinuta i pretopljena u topove.

Franjevac Otac Baligač dobio je načelnu pozitivnu odluku o postavljanju kipa Sv. Florijana, zaštitnika grada od vatre,  na trgu fra Jese.[57]

Udruge osnovane u 1925.

U 1925. godini je osnovan veći broj udruga, kulturno prosvjetnih, nacionalnih, stručnih i drugih. Postupak je obično išao tako da su one održavale svoje osnivajuće skupštine, donosile porebna Pravila i druge dokumente, koja su slana na odobrenje, a nakon toga isčekivale pozitivno rješenje od MUD. Po jednom izvješću ( 9. VII. 1926.) iz gradonačelnikova ureda u gradu je djelovalo 68 udruga. U njemu su navedeni i čelni ljudi koji su ih vodili.[58]

Automobilski klub u Subotici je osnovan 23. I. 1925.godine. Klub je osnovan kao sekcija Automobilskog kluba Kraljevine SHS.[59]

Osnivajuća glavna skupština Pokopnog udruženja Concordia  na kojoj su donešena Osnovna pravila, bila je održana 14. I. 1925., a odobrenje MUD stiglo je već 6. II. iste godine.

Osnovan je Mesni odbor Jadranske straže. Na čelu mu je bio profesor Pravnog fakulteta dr. Ivo Milić. Imao je dvije sekcije; studenata Pravnog fakulteta i đaka srednjih škola.

Za dalji kulturni rad u hrvatskom duhu na ovim prostorima, posebno je značajno bilo osnivanje Hrvatskog pjevačkog društva Neven  2.V.1925. To je izazvalo oštre napade prorežimskog tiska u kojima se nova udruga optužuje za političku propagandu,  rad po nalogu iz Zagreba u smjeru koji kreiraju braća Radići a novoizabrano vođstvo dr. Kataneca i Jankača nazivaju kuferašima.[60] To nije bila jedina nova udruga kojoj u nazivu stoji oznaka – hrvatski. Tjelovežbačka i nacionalna organizacija  Hrvatskog sokola  zaživjela je25. IX. 1925. godine. Slična je bila i  Hrvatska katolička orlica u Subotici koja je utemeljena iste godine. Predsjednice su bile ZlataVrbanjac i Marija Cingderić, a tajnica Marija Čović, koja se poslije osobito istaknula u križarskom pokretu. Vježbale su u istim prostorijama kao i članovi Hrvatskoga katoličkoga orla i s tom su organizacijom usko surađivale.[61]

Ali i na drugoj, težnjama za afirmacajom hrvatstva Bunjevaca,  suprotnoj strani, dolazi do formalizacije i osnutka specifične udruge. Bunjevačka Prosvetna Matica, za koju su pripremne radnje otpočele još 1924., osnovana je tek naredne godine. Najistaknutiji predstavnici prosrpske struje među  Bunjevcima,  Marko  Jurić – član  Narodne Radikalne stranke, Mara Đorđević Malagurski supruga  župana Dragoslava  Đorđevića,  Antun Vidaković, takođe  radikal, bili su njeni začetnici. Cilj  te udruge  je  bio širenje kulture, bunjevačke svijesti i slavenstva. Uživalo je obilatu pomoć  gradske i blagonaklonost centralne  vlasti. Tako  je  dobilo, na osnovu odluka gradskog  Proširenog senata, novčanu pomoć i  52 jutra gradskih zemljišta  na  uživanje,  kao  pomoć za  svoj  rad. Time  joj je omogućeno da kupi zgradu koja je  do tada bila u vlasništvu  grada,  Paje  Kujundžića  9, ( prije 1918. škola, a nakon 1945. kino  Zvezda) za  50 000  dinara  i da tamo organizira svoj Dom.Pravila   Matice su   potvrđena  i  odobrena  rešenjem MUD od 22. XII. 1925. godine.  Aktivni  rad  Matica će započeti  tek  od  1.I.1927.

U 1925. godini su odobrena i pravila i započela je sa radom udruga Prvo vojvođansko društvo za pomaganje porodilja u Subotici[62], kulturno udruženje jevrejske omladine Reus (Sloga) sa Đorđom Kleinom kao predsjednikoma djelovanje planira da započne  Udruženje hrvatskih sveučilištaraca Ivan  Antunović, no kojem ipak nisu odobrena pravila.[63]

Dušan Manojlović[64] kao predsjednik novoosnovanog Subotičkog društva za mačevanje obratio se 19. VIII. gradskim vlastima sa molbom da se izda pod zakup tom društvu prizemlje zgrade bivše preparandije (Kralja Aleksandra 13, Korzo) a gdje bi oni uredili prostor za vježbanje, tuševe i garderobu.  I zaista, naišavši da pozitivan prijam, oni su dobili pravo zakupa. Ali istodobno, to je bio i početak dugogotrajne prepiske toga društva sa vlastima, pošto je svake godine trebalo zakup produžavati, a bilo je i drugih interesenata,  za te prostorije. Tako je 1929. godine vježbalište mačevaoca tražila za sebe udruga Severna zvezda. [65

Kongresi i skupovi

Grad je bio domaćin i organizator nekoliko velikih kongresa i skupova. S druge starne i delegacije subotičana posjećivale su sajmove u zemlji i inozemstvu. U organizaciji subotičkog  Udruženja industrijalaca  (Lloyda), tako je od 21. IV. do 14.V.1925. godine, organizirana posjeta sajmovima u Milanu, Bazelu i Parizu. Predviđeno je da na put krene delegacija od 23 člana iz čitave zemlje. Subotičane je predvodio  gradonačelnik Albe Malagurski sa suprugom Amalijom. Pored njih tu su bili i industrijalac Žiga Ajzler sa suprugom, ravnatelj Gradske bolnice liječnik dr. Paja Ivandekić, dr. Radivoj Miladinović,  Mirko  Rotman – industrijalac,  dr.  Cvetko Ognjanov – veleposjednik, Milan  Damjanović – tajnik  Lloyda,  Miško Pančić – trgovac i novinar Friđeš Farkaš.

Jedan od najznačajnijih skupova gospodarstvenika održan u Subotici bio je u organizaciji Saveza gornjobačkih industrijalaca Subotice koji je pripremio održavanje Zemaljskog poljoprivrednog sajma spojenog sa Vojvođanskom industrijsko zanatlijskom izložbom.[66] Izložba je planirana da se održi od  21. do 31.VII. 1925. godine u  kasarni 3. Konjičkog puka na palićkom putu. Zbog toga su jedinice izmještene na taborovanje u hrastovačku šumu. Grad je pruduzeo još neke korake da posjetiteljima učini ugodnijim boravak u Subotici.  Na zahtjev Inžinjerskog ureda Senat je odlučio  da se pojača osvetljenje ulica, sa 130 na 440 plinskih lampi, što je i prihvaćeno.[67]

O  značaju ove izložbe za državu i potpori koju je uživala, svjedoči da je na otvorenju bio prisutan ministar trgovine dr. Krajač.

Drugi veliki skup je bio kongres učitelja 27, 28. i 29.VIII. O pripremama za dolazak oko 4 000 učitelja iz čitave zemlje govori dopis s molbom Mesnog školskog odbora grada Subotice o uvođenje električnog osvetljenja u osnovnim školama u II., III., IV. i V krugu grada. Taj posao se mora dovršiti do 31. VII. 1925. god. kada će u Subotici biti održan učiteljski kongres.[68] Pored toga određena je i suma od 30 000 dinara za pomoć u prihvatanju gostiju. Na neposrednim pripremama su radili školski nadzornici Radomir Vujić i Aleksandar Mikić. Smještaj tako velikog broja posjetitelja organiziran je po kućama domaćina i u zgradama 4 osnovne škole.

I šahisti su imali svoj kongres u Subotici. Molba Subotičkog šahovskog kluba koga zastupa dr. Miloša Rafajlović da se osiguraju uvjeti za prijem i smještaj dvadesetak šahista koji dolaze na Kongres i šahovski meč od 3. do 24.VIII.1925.  godine, govori o pripremama za njega.  Senatskom odlukom dodeljena je novčana pomoć za tu svrhu od 1 500 dinara.[69]

Prosvjeta

U Subotice je djelovala je mreža prosvjetnih ustanova, zabavišta, osnovnih škola, srednjih škola, stručnih i opštih, te Pravni fakultet. Osnovne škole se pratile raspored stanovništva, te ih je bilo i po vanjskom dijelu teritorije grada. Takva je bila i organizacija školskih nadležnih tijela. Postojala je školska uprava za unutrašnji i vanjski dio.  U užem gradu je bilo 25 školskih zgarada a u vanjskom 57. Kroničan problem je bio da nisu sva djeca – školski obveznici pohađali nastavu. Procenat one djece  koja ne idu redovito u škole se kretao do 30% a zavisio je i od sezone poljskih radova, godišnjeg doba, trenutačnog stanja puteva itd.

Zaživjela je i jedna nova škola, osnovana je Ženska Gimnazija na adresi Vilsonova 38.[70]Inicijativu za njeno otvorenje, pored upravitelja postojće mješovite Gimnazije – profesora  Ivana Vojnić Tunića, pokrenuli su i građani koji se obraćaju Senatu svojom molbom 9. VII. 1925. Potpise na nju je stavilo ukupno 45 građana.  Ukaz o otvorenju četvororazredne ženske gimnazije donešen je već 15. VII. 1925.  Za ravnatelja  nove školske ustanove je postavljen je dr. Matija Evetović.

Subotički Pravni  fakultet  je započeo sa držanjem doktorskih kurseva. Izvanredni profesor Pravnog fakulteta Srećko Zuglija u travnju je premješten u Zagreb.

Sudbina fakulteta je bila u to doba vrlo upitna. Širile su se vjesti da se premješta. To je izazvalo reakciju šireg kruga javnosti  u cilju njegova opstanka. U tom pravcu je bila i predstavka velikog bilježnika Franje Vukića upućena 21. IV. 1925. godine Gradskom senatu povodom nagovještaja o premještanju Pravnog fakulteta iz Subotice u Sarajevo.  Donešena je Odluka Senata na izvanrednoj sednici 25. IV. 1925. godine sa rješenjem da se izradi poseban memorandum za ostanak fakulteta u Subotici.  Kao plod takvih akcija pojavila se tiskana Deklaracija od 29. IV. 1925. sa potpisima istaknutih ličnosti, o potrebi da  Pravni fakultet i dalje bude prosvetna i narodna kula krajnjoj severnoj granici Ujedinjene otadžbine.[71]

Kultura, proslave i predstave

Subotička društva i udruge, kao i one gostujuće,  redovito koriste mogućnost da održavaju svoje predstave, koncerte, zabave u Gradskom kazalištu, Hotelu Zlatno jagnje, Velikoj vijećnici gradske kuće, ali u drugim prostorima. Radi toga oni su morali da prvo obrate Senatu, a on im je izdavao odobrenja, odnosno dozvole za održavanje, određivao takse, gradski porez na ulaznice, cijene za troškove struje, čišćenja i ostalih usluga koje su dobivali od gradskih službi. Kronološki se mogu posložiti sljedeća događanja, koja su samo odabir od šireg mnoštva kulturnih zbivanja.

Svetosavsku proslavu u prostorijama Gradskog kazališta održala je 27. I. Studentska akademska udruga Svetlost.[72] Molbu Senatu je potpisao Kazimir Žigante[73], prvi tajnik.

Zabava i osvećenje zastave Mesne Organizacije Dobrovoljaca kojoj je na čelu tada bio odvjetnik dr. Dimitrijević, držala se u nedjelju 15. II.[74] To je bila velika i masovna svečanost, kojoj je pored ostalih funkcionera prisustvovao kraljev ađutant general Stevan Hadžić. Bile su ispaljene topovske salve, iznad grada su leteli avioni, u velikoj vijećnici održana je skupština udruženja.

Subotičko bunjevačko katoličko divojačko društvo, u čije ime jepotpisana Marga Peić Tukuljac, dobilo je dozvolu uporabe dvorane gradskog kazališta 19 II. 1925. godine u cilju priređivanja predstave.[75]

Molba predsjednice Katoličkog bunjevačkog devojačkog društva, Lujze Matković, upućena je radi ishodovanja dozvole upotrebe dvorane gradskog kazališta  u nedjelju 5. IV. 1925. godine u cilju priređivanja predstave Muke Isusove  naišla je na pozitivnu senatsku odluku.[76]

Proljećna izložba slika otvorena 13. IV. 1925.  u Gospodarskoj Kasini. Izlagali su Aleksandra Olah, Klara Gereb, Eugen Lenkei i drugi umjetnici.

Gradska knjižnica ( i Muzej)  su otvoreni  14. IV., nakon 6 godina, u objektu Muzičke škole.Mijo Mandić koji se nalazio  na čelu te ustanove, predao predlog da se knjige više ne izdaju, nego samo koriste na licu mesta

Prosvjetno društvo Neven  dobilo je  dozvolu  upotrebe dvorane gradskog pozorišta 19. IV. 1925. godine radi priređivanja redovnog godišnjeg koncerta kao  i svečane akademije Zrinjski i Frankopan 30. IV.[77]

Moskovski Hudožestveni  teatar u svibnju 1925.  gostuje[78] po drugi put u gradu. Igra Čehovljev Višanjik, Gogoljevu Ženidbu, Ženu s mora Henrika Ibzena.

U subotu 30. V.  započela  je još jedna, od strane režima obilato potpomognuta velika nacionalna manifestacija.  Povod  je bilo otkrivanje spomenika junacima palim za oslobođenje i ujedinjenje 1912.-1918. i razvijanje zastave Jugoslovenskog sokolskog društva u Subotici[79] koje je sa pratećim programom održana 31. V.1925.

I Zemljodilska kasina, čiji predsjednik[80] Marko Jurić potpisuje molbu, dobila je mogućnost da u kazalištu održi svoju zabavu sa igrankom.[81]

Izložba jugoslavenskih narodnih rukotvorina, koja je bila u sklopu izložbe i velikog vašara[82],  održana je u Gradskoj kući  od 22. do 31. VIII. Njen glavni organizator je bila Mara Đorđević Malagurski. Ona je i odabrala najveći dio predmeta, nošnji i ručnih radova,  izloženih u bunjevačkom odjelu.

Plod razmimoilaženja između dvije bunjevačke struje kao organizatora,  rezultiralo je sa dvije odvojene proslave[83]  tisućugodišnjicehrvatskog  Kraljevstva[84].  Prva, manjeg obima, kojaseodržala  8. IX. bila je pod patronatom Gradskih vlasti i sokolske organizacije, mogla bi se označiti kao prorežimaska,  a druga, veća i masovnija, održana 20. IX. 1925. godine, pod vođstvom Hrvatskog pjevačkog društva Neven, kao jasno svjedočanstvo o uspjehu buđenja hrvatstva kod Bunjevaca, što se vidjelo i po spomen tabli koja je tom prilikom postavljena, a na kojoj je stajalo da je podižu bunjevački Hrvati. O razimoilaženjima koja su vladala povodom tih proslava govori i detalj da unatoč tomu što je gradonačelnik Malagurski naredio da se u prvu proslavu uključe i sve vjerske zajednice, koje su trebale održati svečana bogosluženja u utorak 8. IX, rimokatolička crkva, odnosno subotička Apostolska administratura to ipak nije učinila, pa je on zbog toga izrazio svoje oštro negodovanje.

Održan je i jesenji salon na kojem su izlagali slikari iz zemlje.

Subotička slobodno zidarska  lože Alkotákoja je 1924. godine primljena  u  okrilje VelikeložJugoslavija  i od tada nosi ime Stvaranje[85].  Ona svojim dopisom od 24. veljače 1925. izvještava gradonačelnika o tim promjenama. Navodi i da se ured lože nalazi u I krugu, Šenoina ulica br. 14 a da je starešina lože Julije Vali arhitekta.[86]

Petar Pekić 17. XII. 1925. položio zakletvu za mjesto činovnika knjižničara u Gradskoj knjižnici.[87]

Subotički oficirski dom priredio je svečanu zabavu i proslavu rođendana Nj.V. Kralja Aleksandra 17. XII. U tu svrhu tražili su od Gradskog ekonomata  veliku količinu zelenila, palmi i četinara za pletenje vijenaca.

Djelovale su  i priređivale svoje programe, zabave i igranke,  osvećivali zastave,    još i neke izrazito nacionalne organizacije, poput  Srpske nacionalne omladine Dušan Silni, Udruženje srpskih četnika Petar Mrkonjić.  

Internacionalni cirkus Kludski držao je 5 predstava u studenom 1925. godine. Odlazak vlakom iz grada se prtvorio u pravu aferu, pošto je policija na dojavu izvršila  pretres kompozicije i pronašla skrivenu jednu djevojku čiji je nestanak prijavljen.

SuprugaF. Piča (Piétsch) u ime Kruga subotičkog divojačkog društva  kao i Kruga subotičkog diletantskog društva je bila izuzetno aktivna u priređivanju kazališnih predstava, kojih je tijekom godine održala desetak.

Narodno pozorište  Novi Sad   dobilo je dozvolu besplatne upotrebe kazališta 25, 26. i 27. XII. 1925. radi održavanja predstava.

Neki od drugih korisnika prostora kazališta subili: Subotičko  Mađarski Radikalni Klub[88], Francuski Klub[89], Udruženje ratnih invalida[90], Subotičko Jevrejsko Omladinsko Udruženje Hakoach,  Subotičko Atletičko Nogometno Društvo, Ekonomska organizacija baranjskih izbeglica, Filharmonično društvo[91].

U gradu su radila dva kina, Korzo i Lifka, a i na Paliću su se u sezoni prikazivali filmovi.  Veliku prepreku za njihov napredak bila je zabrana MUD prijevoda titlova filmova na mađarskom jeziku, donešena upravo 1925.  godine. Registrirana je i nova firma, Narodni bioskop,  kojaje sa  radom  otpočela  26. XI. iste godine.

U Pučkoj kasini  je  uz prigodan program  7. XII. postavljena slika Paje Kujundžića.

Od 1924. tekli su radovi na objektu Subotičkog pučkog kruga (Nepkör) u kome se njegovala mađarska kultura a koji su privedeni kraju sa završetkom kazališne dvorane tek 1926.

Knjige

U 1925. godini pojavio se veći broj  knjiga koje su napisali subotičani ili govore o temama vezanim za grad. Neke od značajnijih su bile: Putokaz Bunjevcima i Vojvodini (Subotica 1925.) koji  je javnosti uputio Joso Šokčić[92].  Njegova osnovna ideja je  usmjerena protiv došljaka Hrvata a ka afirmacija politike koju zastupaju radikali.  Sličnog je profila bila i knjiga Toše Iskruljeva[93]O Vojvodini i njenoj kolonizaciji, Novi Sad 1925.; kao i LazaraStipića[94]IstinaoVojvodini, Subotica, 1925. (u naklada Minervad.d.). U taj vodeći tijek uklapa se i Almanah desetogodišnjici našnarodne tragedije 1915-1925, Subotica, 1925. u nakladi Književnog severa,  kojega je  sastavio Milivoje Knežević. Nešto posve drugačijeg žanra je uradak Blaška Rajića, Stari mirotvorci,  Subotica,  1925.

Te godine i pravoslavni pop Marko Protić[95], koje je obavljao i dužnost predsjednika Subotičke novinarske udruge, nudi 20. II. 1925. Senatu da prikupi historijske izvore, sastavi i napiše jednu knjigu kojom bi otrgao od zaborava prve godine od oslobođenja. Prilaže raspis MUD sa informacijom da je novoosnovani Institut za prikupljanje izvora za istoriju našeg oslobođenja i ujedinjenja  pokrenuo akciju za prikupljanje historijskih izvora. Senat je tržio da Protić dostavi svoj prijedlog za prikupljanje važnih dokumenata. On je odgovorio  sa svojim prijedlozima i uvjetima za započinjanje takvoga posla. U predmetu se sačuvana i prepiska Senata i Marka Protića, 1930. godine, pošto je završio rukopis knjige, u vezi tiskanja i honorarisanja autorovog rada.[96]

Pojavio se i uradak  prof. Alekse Ivića, Bunjevci, Srbi Hrvati, Književni sever, god. I., 1. X. 1925, knjiga I, svezak 7. 264.-265.

Tiska se i objavljuje knjiga prof.  Mirka Kosića, Osnovi ekonomne politike, knj. 1, Beograd, Izdavačka knjižarnica Gece Kona.

Knjižara Jedinstvo priredila je album fotografija Subotice i Palića povodom kongresa učitelja.

Tisak u 1925.

Ličnost puna osobitosti bio je Rude Štagljar  Majevčanin[97].On je po  sopstvenim riječima nacionalizmu našao smisao života. Kao vlasnik i direktor  pokreće tiskovinu Nova Pošta.

Pojavljulju se Hrvatske novine pod uredništvom  Miška Prčića.  One su bile nastavak Subotičkih novina, za kršćansko i narodno udruženje, koje su izlazile od 1920. do 1925. kada su obustavljene te mesto njih pokrenute Hrvatske novine[98]

Pokrenut je i tjednik Az Ucca (Ulica).  Inicijator i urednik bio je Csuka János[99], publicist, novinar, pjesnik i prevoditelj. Djetinjstvo je proveo u Slavonskom Brodu, zatim se preselio u Novi Sad, a veći dio međuraća proživio je u Subotici.

Od 1. IV. 1925. počeo je da izlazi časopis Književni sever[100], a sličnog profilana mađarskom jeziku bio je 15. V. pokrenut Irodalmi értesitő (Književni glasnik).

Dvojezični omladinski list Mladost – Ifjúság pojavio se 15. IV. 1925. godine. Pokretač je bio vlasnik knjižare A. Mamužić pa se on tamo i rasparčavao.

Na Vidovdan 28. VI. 1925. pojavio se prvi broj  Subotičkog glasnika. Samim time jasno je stavio do znanja kakva će mu biti ideološka matrica.

Szombat je bio nedeljnik koji se bavio pitanjima iz oblasti društvenog i kulturno umjetničkog života Židova. Počeo je da izlazi 26. VII.

Subotički pčelari pokrenuli su Vajdsági Mehezeti Lap (Vojvođanski pčelarski list).

Već istaknuti pregaoci pisane riječi Joso Šokčić i Havas Antal inicirali su novine pod imenom Család (Obitelj).[101]

Nedeljnik Mozi ujság (Kino novine) počeo je da izlazi 22. XI.

Zdravstvene prilike

O stanju zdravlja subotičana saznajemo iz Subotičkog glasnika (br. 10 od 11. II. 1926. godine) koji  na drugoj strani u  članku Zdravstvene prilike u našem gradu u kretanju populacije  donosi podatke iz godišnjeg izveštaja gradskog fizikusa  za proteklu 1925. godinu. Saznajemo da je od akutnih zaraznih bolesti, najviše bilo obolelih od trahome  – 549, od tifusa 71 – a umrlo je 11 lica,  od šarlaha je obolelo 60 – a umrlo 9, od tifterije  je bilo 36 obolelih i 8 umrlih. Ogromna je šteta što se ne vodi statistika o kretanju tuberkoloznih obolenja, jer kao što je poznato tuberkoloza je tipična bolest naših sugrađana pored trahome. Po nekim drugim izvorima može se naslutiti da je ona bila izuzetno velika, do 30 smrtnih slučajeva na 1000 ljudi. Kretanje populacije je bilo sledeće: ukupno rođeno 2914 djece ( 1465 muške i 1449 ženske), ukupno umrlih  2148, od toga djece; do 1  godine  – 732, od 1 do 7 – 179, i preko 7 – 1041,  što je davalo prirtaštaj od 766 lica.  Pisac članka na kraju daje i komentar:  …  da  u našem gradu još uvek prosperira lekarski stalež. Jer kako bi se  inače objasnio fakat, da su se u toku 1925, u Suboticu  nastanili  još  10 novih lekara!…

Specifičan zdravstveno-socijalni problem bile su i prostituke. Jedna od poznatijih ulica crvenih fenjera je bila Topnička ulica (danas Bihaćka).  Godine 1925. broj bludnica  uvedenih u posebnu gradsku evidenciju je bio 171.[102]

Politička gibanja

Najznačajniji događaj na razini zemlje pa time i Subotice, bili su parlamentarni izbori. Vlada Nikole Pašića (6. XI. 1924. – 29. IV. 1925.) sastavljena od radikala i samostalnih demokrata Svetozara Pribičevića raspisala  je izbore za 8. II. 1925. Najsnažnija oporba bila je Hrvatska repubilikanska seljačka stranka (HRSS). Režim protiv nje sprovodi oštre mjere.  Tako vlada  23. XII. 1924. donosi odluku o primjeni Zakona o zaštiti države i na ovu stranku pa je time zabranjena njena politička aktivnost i pokrenuto kazneno gonjenje članova vođstva stranke. Istog dana uhićen je i Stjepan Radić.

Lokalna skupština – Prošireni senat na svojoj prvoj sjednici u 1925.  godini donosi odluku o izboru predsjednika i članova biračkih odbora iz redova odbornika na 38 biračkih mesta u subotičkom biračakom okrugu.[103]

Kao pripremu za izbornu kampanju može se smatrati i serija optuštanja gradskih   činovnika i redara koja u  Subotici otpočinje  krajem 1924. godine. To se nastavilo i u narednom periodu. Redar II klase Tv. A. Markešić, inače izbgjelica iz Istre, kome je 9. II. nadzornik redarstva jasno rekao da je antidržavni element i da će biti protjeran iz Subotice, pod takvim pritiscima sam daje ostavku 11. veljače 1925.[104]

Širi se mreža i ustroj Radikalne stranke osnivanjem novih filijala po okolnim bunjevačkim mjestima. Tako dolazi siječnja 1925. godine do osnutka filijale u  Gornjem Tavankutu u kući Stevana Gurinovića.

Izrečena je i zabrana izlaženja (6. veljače) dnevniku na mađarskom jeziku Hírlap.[105] Jeste je da po zakonskom osnovu na koga se poziva odluka, nju mogao donijeti samo Ministar unutrašnjih dela, a ne gradonačelnik, no ona je naravno primjenjena.

Za vrijeme kampanje i prilikom samog glasovanja zabilježena su razna radikalska nasilja[106] u čitavoj Vojvodini pa i u Subotici. Moglo se  glasovati samo uz  posebne  legitimacije, koje  mnogi  nisu  dobili  na  vrijeme,glasačka mjesta  su  bila  udaljena i po dvadeset kilometara,  itd. Nasilje je bilo izrazito prema sljedbenicima HRSS-a u Subotici.[107] Ono je započelo 3. I. 1925. pozivanjem u kapetaniju sudskog savjetnika u ostavci Mateja Jankača i odvjetnika dr. Mihovila Katanca, pritvaranjem trgovca Stipana Matijevića. Oni su šikanirani i optuživani da šire radićevštinu.[108]

U Subotici je na izborima za Narodnu skupštinu 1925. godine trebalo izaći 10 lista, ali je Subotički okružni sud u zadnji tren (14. siječnja) poništio HRSS-ovu izbornu listu. Tako je na izbore izašlo 9 lista, među kojima su bile liste Bunjevačko-šokačke (B-Š) stranke i Vojvođanske pučke stranke.  Rezultati izbora u Subotičkom izbornom okrugu  bili su sljedeći: radikali 16 555 glasova ili 47%, Demokratska stranka 7 406 ili 21,3%, Mađarska stranka 3 145 ili 9%, B-Š stranka 2 350 ili 6,8%, Vojvođanska Pučka Stranka (VPS) 1 347 ili 3,8%. Na temelju tih rezultata u subotičkom izbornom okrugu  poslanike su dale samo lista radikala i demokrata. Izabrani su Marko Jurić, dr Jovan Radonić[109] i Milan Grol, ministar prosvjete sa liste Radikalne stranke i dr. Luka Plasković sa liste Demokratske stranke.

Ubrzo nakon izbora, krajem veljače 1925., Marko Jurić narodni poslanik u radikalnom klubu, održao je govor kao odgovor na napade opzicije ( radićevaca) u parlamentu   Govorio je o Bunjevcima i Šokcima, da se nad njima vrši nasilno pohrvaćivanje od strane hrvatskih separatista, a sve u neposrednoj funkciji propagande protiv HRSS-a.

Kao plod izbornih rezultata, koji  nisu mogli da se tumače kao slom oporbe, tajnih pregovra uhićenog Stjepana Radića, dolazi do  Radićevog novog političkog zaokreta[110] i ulaska u Pašićevu vladu. Pregovorima dva najsnažnija politička faktora, Pašića i Radića, HSS dobiva 4 ministarska mjesta. Radić je dužnost ministra prosvjete vršio u desetoj vladi Nikole Pašića i u vladi Nikole T. Uzunovića, u vremenu od 17. XI. 1925. do 15. IV. 1926. godine. Često putujući, imao je priliku da politički djeluje širom zemlje. Tako jednom prilikom, na zboru HSS-a 13. XII. 1925. u Mariboru, dotiče u svom govoru i  subotički Pravni fakultet.[111]   U Subotici imamo jednu smutnju od fakulteta, gde ima više profesora od (sudenata) đaka, …  Profesori tamo ne rade mnogo, a đaci piju i lumpuju i takođe ne rade mnogo. Profesorski savjet već 15. XII. odgovara i niječe takve optužbe, i najavljuje tužbeni  postupak. Spor je ipak razriješen bez sudskog procesa, Radić je  16. I.1926.  posjetio  Suboticu,  te pisao prof. savjetu i demantirao ono za šta ga optužuju.

Naslovni članak u radikalskim Bunjevačkim novinama[112] br. 14. od 10. IV. 1925. glasio je Mi nismo Hrvati.

Nakon 20. svibnja Veliki župan Dragoslav Đorđević otputovao je na banjski oporavak. U još jednom navratu posjetio je banjsko lečilište.  Od 25. IX. do 20. X. išao je u Vrnjačku Banju a zamjenjivao ga je gradonačelnik.

Mesna organizacija Dobrovoljaca tužila je Blaška Rajića za klevetu koju je objavio u Hravtskim novinama br. 33.[113]

Đorđe Galfy i Željko Riger su na čelu su Mađarskog Radikalnog kluba.

Gradski odbornik Lazar Stipić 17. XI. podnosi interpelacije, od kojih je jedna i o uništavanju natpisa latinicom.[114]

U kući Mate Vidakovića u Tavankutu na br. 458 formirana ispostava Samostalne Demokratske Stranke.[115]

Gospodarstvo

Kao i u čitavoj Vojvodini, mlinarstvo je i u Subotici bilo izuzjetno razvijeno, mada je zenit doživjelo krajem XX stoljeća. U 1925. godini  radilo  je ukupno 13 mlinova, koji su imali maksimalni dnevni kapacitetod 218 tona.[116]

Požari izazvani mlinskom prašinom dešavali su se realivno često. Krajem 1925. godine tako je izgoreo  mlin Vince Kohana. Osnovan je 1921.  godine na Senćanskom putu (Ulica oslobođenja 85.). Kohan je ožujka  te godine dobio građevinsku dozvolu za građenje kuće i parnog  mlina na adresi – Senćanski  put 85. Nakon požara nije ga obnavljao već je plac prodao firmi Fako d.d.

Najveća prehranbeno izvoznička firma  Hartmann i Konen dominirala je tržištem živine, jaja i svinja.  Na londonsko tržište su samo u travnju 1925. godine isporučila je  140 000 komada ćuraka. Imala je razvijenu mrežu filijala  u zemlji, kojih će 1925. godine biti 18.

Salamom Gingold dobiva dozvolu za gradnju novog pogona, na adresi Nikolićeva 17 (danas Nade Dimić) dobija 1924. godine.  Tako će naredne 1925, biti završen objekat u kome će nastaviti da radi na dotadašnjim poslovima. ali pod imenom  – Ocean. U toj radionice će imati kompletnu instalaciju za izradu limenih kutija, konzervi, koju  je 1922. godine kupio u Magdenburgu.

Kao obrtnici braća Lenard se javljaju od 1925. godine. Firma je registrovana pod imenom Braća Lenard, a obrtnica je izdata pod brojem A 71/1925. Sa radom je započela na adresi – Trg Kralja Tomislava 2, gde se nalazila njihova roditeljska kuća, a gde je u dvorišnom delu dograđena radionica.

Jedno od najsnažnijih poduzeća u Subotici bila je Subotička električna željeznica i osvetljenje d.d. [117]Grad  je  ustanovio (mada im nisu bile dostupne poslovne knjige!) da  1925. i 1926.  godine  firma beleži izuzetno velike profite. Tako je u periodu 1. XII.1925. – 1.XII.1926. proizvedeno  3  569 674  kw časova struje, privatnim potrošačima  je  isporučeno 1 819 478,  za tramvaj 509 611, za vlastitu potrošnju 341 743, i gubitak 898 842  kw časa. Prihod od prodate struje je bio 11 711 115 dinara,  od prodatih tramvajskih karata 4 405 975, od prodatih strujomera 200 000, i  razni prihodi 83 000 dinara, što zajedno čini 16  399  090  dinara prihoda. Čist dobitak je iznosio čak 5 839 342 dinara. Zarada u 1927. godini je bila 3 923 962 dinara. Firma je imala 2 putnička automobila, Cadilac  i Debrün. Broj zaposlenih radnika je 1925. godine iznosio 237.U okviru poduzeća postojao je od 1925. godine i sportski klub  – Športski klub električne centrale

Prirodne nepogode

Zabilježeno da je nekoliko ljetnih oluja poharalo Suboticu i okolinu. Jedna od njih je bila 3. V. 1925. Tom prilikom grom je zapalio kuću Roke Vukovića u Ljubljanskoj ulici br. 15, koja je od toga izgorela.[118]  Kroničar Subotice Joso Šokčić navodi da je oluja bila i u srpnju. U julu je vladalo nad Suboticom nezapmaćeno nevreme. Silan vetar čupao je drveće, rušio krovove i srušio jedan deo tornja rimokatoličke crkve sv. Đurđa. Na Palićkom putu skoro sva su drveća bila iščupana, tako da je saobraćaj bio onemogućen.[119]

Veliko nevrijeme vladalo je i u utorak 25. VIII. 1925. god. u popodnevnim satima.[120]  Vjetar je lomio stakla na prozorima i crijepove, rušio krovove i visoke tornjeve,  vadio drveće iz korijenja (bilo je oko 10 000 isčupanih stabala!)[121] Ta oluja u kolovozu 1925. god. izazvala je u Subotici i okoline mnogo štete. Senatu prijavljuju štetu: Gospodarsko odeljenje, Žandarmerijska stanica Tavankut i Ludoš, Odeljak finansijske kontrole u Tavankutu, Subotička žandarmerijska četa.    Antun Berger, rimokatolički župnik u Tavankutu, već istoga dana (25. VIII.) pisao je Senatu sa molbom da se polupani crepovi nadoknade a i druge štete na objektima crkve poprave.[122] Još veću štetu pretrpila je crkva u Žedniku, što saznajemo iz molbe župnika Petra Evetovića, koji piše da je toranj svaljen, svod probijen a krov na više mesta načet.[123] Slično je bilo i na kerskoj crkvi, gdje je s tornja na krov pala rozeta teška 100 kg, probila krov i oštetila orgulje[124], kao i crkvi Sv. Đurđa gdje je isto srušen dio toranj,  probijen krov i oštećene oruglje.[125] Inžinjerski ured podrobno izvještava koje zgrade su pretrpele štetu i kolika je ona. Samo na gradskim zgradama ona je  procjenjena na preko milion dinara. Zbog toga, je bilo neophodno da gradske vlasti podignu zajam od Gradske štedionice u visini 550.000 dinara,  za sanaciju nastale štete.

Stradalo je i prvo fudbalsko igralište, vršnjak najstarijeg kluba na prostoru Jugoslavije – FK Bačka. Njihove prve tribine, srušila je ista oluja 1925. godine, pa je naredne, za dvadesetpetogodišnjicu osnivanja, sagrađena nova tribina, koja je i danas na svom mjestu.

Šta se gradi 1925.

U Subotici je nakon rata vladala nestašica stanova. Ona je bila u prvim godinama nakon 1918. vrlo izražena ali ni u promatranom periodu nije bitno ublažena.

Izvedeno je malo javnih, većina građevina bili su privatni objekti. Uobičajeno je bilo da se privatne kuće na periferiji grade od naboja, čepića (zemlje) sa pokrovom od trske ili crijepa. Većina izgrađenih su prizemne, rijetke su katnice.[126] U Aleksandrovu, na zemljištu (tzv. Novoselo)  dobijenom od Ministrstva za agrarnu reformu, grade se kuće naseljenicima.

Kino  Korzo d.d. postavlja letnju pozornicu.[127]

Firma Weigand Drug  podiže auto garažu u ulici Paje Kujundžića 4., a Samuel Kopp i sinovi d.d. radničke stanove na Majšanskom putu, Industrija željeznog nameštaja d.d. 7 stnbenih i 14 sporednih objekata na svom placu u Segedinskim vinogradima 110,

Vilim Konen podiže sušaru za hmelj na Palićkom putu (danas Office shooes).

Jugoslavenska banka d.d. filijala u Subotici  adaptira zgradu  u Jelačićevoj 1, gdje će biti smještena[128]

Grad je vršio parcelizaciju i projektovao nove ulice. Tako je to izvršeno i na posjedu dr. Karla Vermeša u Palićkim vinogradima, iza objekata Kolevke, na tzv.zemljištu Blezak naselja. [129]

Grad je kupio parcelu (k.č. 14 155/4) pored bajskog groblja za 45 0000 dinara u cilju njegova proširenja.[130]

Generalna direkcija carina ima potrebe da se smjesti subotičku carinu pa razmišlja o kupovini zgrade u ulici Đenerala Milojevića 1, a paralelno  pravi i planove da se izgradi nova zgrada za te potrebe. To će biti i realizirano ali tek u periodu 1927-1932.

Prostor je  problem iza Okružnu Financijsku uprava u Subotici  koje bila je smješena u dvije velike zgrade u ulici Bene Sudrevića 8 i 10 (IV krug) u svojini Prokešove[131] familije. U cilju rješavanja ostanka  te ustanove u Subotici i njenog trajnog smještaja, dr. Jovan Manojlović član Proširenog senata, zalagao se i podupirao ideju da se zgrade otkupe od privatnih vlasnika. To je potkrepljivao argumentima da su već iz grada premješteni Đački eskadron, Podoficirska škola, Vojni okrug i Agrarni ured a da kruže glasine i o izmještanju Pravnog fakulteta. Subotica, koja je pod mađarskim režimom tako gigantskim koracima napredovala, treba da pod našom upravom postane velika selendra.[132]

PRILOZI

Građa

HAS, F:47. I 23/1925

Razrešeni i postavljeni članovi Proširenog senata na osnovu predloga od 31. XII. 1924. br. 829/1924. Ministarstvo unutrašnjih dela KSHS, Beograd, Odeljenje za BBB br. 71/1925. Velikom županu sl. Kr. Grada Subotice.[133]

Po tom rješenju: „Razrješeni i postavljeni članovi P.S. na osnovu predloga 31. XII. 1924. br. 829/1924

Ministarstvo unutrašnjih dela KSHS, Beograd, Odeljenje za BBB br. 71/1925.

Velikom županu sl. Kr. Grada Subotice

redni broj razrješeni postavljeni
1 Andrija Deak Dušan Terzin, trgovac
2 Miroslav Alčin Miloš Kurteš, trgovac
3 Antun Peić T. Svetozar Radišin, učitelj
4 Šime Rajčić dr Zvonimir Piškulin, adv.
5 Joso Mamužić Pera Segedinčev, ekonom
6 Grga Letić Iso Jović, trgovac
7 Pera Ružinski Milan Vasilje, ekonom
8 Lipot Vig Mladen Ruski, ekonom
9 Antun Bilinc Mladen Grbić, trgovac
10 Tome Francišković Aleksandar Miajtov, trgovac
11 Bolto Skenderović Pera Ognjanov, učitelj
12 Svetozar Radić Đurica Terzin, ekonom
13 Josip Flekenštajn Nenad Vasiljev, ekonom
14 Jašo Vojnić Zelić Bogdan Miković, profesor
15 Josip Takač Vojin Isakov, ekonom
16 Stipan Sebenji Paja Ruski
17 Nikola Francišković Milan Damjanović, ekonom
18 Joso Stipić Jova Košić, ekonom
19 Lojzija Skala Joca Pušin, ekonom
20 Paja Vojnić Hajduk Predrag Pušin, ekonom
21 Aleksandar Kadar Stevan Krnjajski Jović, ekonom
22 Ivan Krnjaski dr Andra Andrejević, lekar
23 Franja Mamužić Koja Krnjajski, ekonom
24 Dr Draga Dimitrijević Sima Turanov
25 Martin Vujković Steva Krstić, posrednik
26 Antun Mamužić Dragoljub Milojković, kožar
27 Franje Tumbas Jevta Vasiljev, ekonom
28 Mate Skenderović Blagoje Bajić, ekonom
29 Antun Bašić Palković Miladin Lazičić, ekonom
30 Gustika Kulindžić Staniša Mihajlović, paroh
31 Veca Matković Rada Krnjajski Lazarev, ek.
32 Grga Budanović dr Danilo Marković, lekar
33 Sima Milodanović Ljuba Atanković, trgovac
34 Imre Riger dr Cvetko Ognjanov, advokat
35 Dančo Kulundžić Vojin Kešeljević, bank. čin.
36 Antun Buljovičić Milovoj Mitrović, bank. čin.
37 Bruno Francišković Vojin Aradski, ekonom
38 Mijo Kun Balaž Uroš Aradski, ekonom
39 Marko Pejić T. Cvetko Rakić, ekonom
40 Joso Pajić T. Đuka Isakov, ekonom
41 Pera Gosar Ivan Brankovan, dir. banke
42 Luka Kesenović Lazar Đurčić, profesor
43 Stipan Kolar Stanoje Milivojević, inž.
44 Đuka Đukuć Milan Apostolović, inž.
45 Pajo Šefčić Cvetko Čičić, učitelj
46 Ivan Berger Mićo Dulić, ekonom
47 Joso Vidaković Stipan Peić, krojač
48 Ivan Barbenović Joco Vodaković, ekonom
49 Stipan Rigo Đuka Marković, ekonom
50 Lojzija Baraković Luka Sekelj, trgovac
51 Fabuš Horvacki, trgovac
52 Joco Poljaković, bank. čin.
53 Lazo Dulić, ekonom
54 Bartal Stipić, ekonom
55 Mijo Šarčević, ekonom
56 Stipan Gabrić, poduzim.
57 Grgo Vukov, gostioničar
58 Lojzija Šabić, ekonom
59 Mukija Peić T., ekonom
60 Matija Lučić, ekonom
61 Pera Stipić, gostioničar
62 Joso Zelić, ekonom
63 Šima Rudić, ekonom
64 dr Ivo Milić, profesor univerziteta
65 Kalman Crnković, ekonom
66 Joso Horvat Almaški
67 Matija Kovač, stolar
68 Stevan Torma, čizmar
69 Lajčo Stipić, ekonom
70 Joška Stipić, ekonom
71 Mojsije Kon, ekonom
72 dr Iso Mezei, lečnik
73 Gustika Fister, gostioničar
74 Stevan Majlat, ekonom
75 dr Jovan Janiga, ekonom
76 Stevan Tabarski, trgovac
77 dr Bela Terek, lekar
78 Aleksandar Velički, trgovac
79 Mita Međanski, trgovac
80 Geza Pilišer, trgovac
81 dr Miloš Rafajlović, advokat
82 Steva Majstorović, ekonom
83 Isidor Dajč, optičar
84 Mihajlo Šušnjarac, šef oblasne zašt. dece
85 Đura Grbić, trgovac
86 Đura Galfi, apotekar
87 Joso Rajčić, vlasnik mlina
88 Mirko Rotman
89 Mirko Jakobčić, dir. banke
90 Lajčo Šreger, izvoznik
91 Vladisla Hercog, industrijalac
92 Bela Gabor, industrijalac
93 Grga Vuković, trgovac
94 Lajčo Frenkel, trgovac
95 Pera Vujković, trgovac
96 Žiga Ajzler, industrijalac
97 Armin Sonenberg, trgovac
98 Pera Stantić, ekonom
99 Radomir Vujić, školski nadzornik
100 Aleksandar Mikić, školski nadzornik
101 Jaša Stantić, ekonom
102 Paja Budinčević, posednik
103 Paja J. Vuković, ekonom
104 Marko Presburger, obućar
105 dr Lajoš Pap, bankar
106 Felo Vidaković, trgovac
107 Milan Jorgović, učitelj
108 Ilija Medaković, učitelj
109 Paja Skenderović, ekonom
110 Miško Budinčev, ekonom

izvolite izvršiti ovu odluku, 2. januara 1925. godine,  Beograd. Po naredbi Ministra Unutrašnjih dela, za načelnika Vel. župan Aleksijević

            G r a d s k o m    S e n a t u.

Subotica

Dostavlja prenje u prepisu, na dalji postupak.

Subotica, 12. januara 1925. god.

Gradonačelnik: Alba Malagurski

HAS, F:47. I 300/1925

Rešenjem Ministarstva unutrašnjih dela KSHS, Beograd, Odeljenje za BBB br. 19809/1925. od

10.11.1925. „po potrebi službe, razrešavam zvanja i dužnosti sledeće članove Proširenog Senata“

redni broj razrešeni postavljeni
1  Milorad Nedeljković, prof. univeziteta  Jovan Gašić, inženjer
2 Stanoja Milivojevića, zamenik direktora železnice dr Matija Evetović, dir. ženske Gimnazije
3 Milivoj Mitrović, činovnik Janko Garić, dir. muške Gimnazije
4 Joso Horvat Almaški, posednik dr Fedor Nikić, docent Pravnog fakulteta
5 dr Marko Petrović, advokat dr Jovan Savić, docent Pravnog fakulteta
6 Stipan Pejić, krojač Joško Čurčić Malagurski, posednik
7 dr Aleksandar Magarašević, advokat Sava Radašić, čurčija
8 Đuro Popvić, prosvetni inspektor Steva Burnat, trgovac
                     preminuli
9 Aleksanadar Velicki Nikola Ognjanov, ekonom
10 Ivan Dulić Jova Begečki, sarač
11 Stevan Krstić Eugen Filoj, knjigovezac

F:47. Gr. 91/1925

Br. 91 / 1925. grnč.

ZVANIČNA ZAKLETVA.

Ja …. Jakov Matković ….. zaklinjem se svemogućim Bogom, da ću vladajućem Kralju Aleksandru I. veran biti, da ću se savesno pridržavati ustava Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i da ću kao podanik ove države sve zakone poštovati i lojalan biti, dužnost moju po zakonima i naredbama predpostavljenih mi vlasti tačno i savesno vršiti, tako mi Bog pomogao.

Subotica, dne 26.01.1925.                                   Jakov Matković

Vel. Beležnik: Vukić

Perovođa: Rudić

(U postpku  imenovanja za vašarskog nadzornika Jakov Matković je  položio zakletvu)

F:47. Gr. 170/1925

URED GRADONAČELNIKA GRADA SUBOTICE

Broj: 170/925. grnč.

ODLUKA:

– – – – – – – –

Na osnovu 4 alineje § 11. o štampi / XXIV- z. čl. 1914.g./ zabranjujem rasparčivanje političkog dnevnika „Hirlap“.

R a z l o z i:

Na osnovu pomenutog paragrafa nalazim, da pomenuti politički dnevnik sa svojim pisanjem je podesan na to, da izazove mržnju protiv jedne narodnosti, staleža ili veroipovesti i ovako iz javnih interesa trebalo je rešiti kao gore.

O čemu se izveštava Vel. Kapetan grada Subotice sa time, da ovu odluku odmah izvrši i „Hirlap“ politički dnevnik.

Eventualno, uložena žalba nema odgodne moći.

Subotica, 6. februara 1925. g.                                     Gradonačelnik: Malagurski

***

[1] Tako na na pr. ustroj i način kancelarijskog poslovanja gradskih vlasti ostao gotovo nepomijenjen.

[2] Primjer iz priloga F:47. Gr. 170/1925

[3]Po rezultatima gradskog popisa iz 1919. godine pretežito žive od zemljodilstva  79 593 (78,58%), diplomiranih ima 458 (0,45%). HAS, F:47. I  22/1919.

[4] U 1921.  godini Beograd ima 111 739, Zagreb 108 674 a Novi Sad 39 122 stanovnika.

[5] Historijski arhiv Subotica (dalje HAS), F: 047. XV 248/1920. Senat obavještava Ministarstvo poljoprivrede da je subotički atar površine 974,5 km². Današnja teritorija Grada Subotice je 1008  km².

[6] Prvi popis iz 1919. je obavljen na razini grada u cilju slanja podataka koji bi osnažili pozicije našoj delegaciji na pariškoj mirovnoj konferenciji, te zbog toga nužno treba kritički pristupiti korišćenju tih podataka.  Državni popisi su iz 1921.  i 1931. godine.

[7] Dr Ivo Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji do 1921, Zagreb, st. 57. U uputsvima za popis 1931. godine  bilo je predviđeno postavljanje pitanja o narodnosti, ali i svrstavnje Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonca i Crnogoraca u Jugoslavene. Pitanje u obrascu je glasilo: (narodnost) da li je jugoslovenske ili koje druge narodnosti. Popisivana je zato vjerska pripadnost  i dobiveni su rezultati: pravoslavnih – 9 993, rimokatolika – 84 268, evang. reformata – 1 274, ostalih kršćanskih – 515, muslimanske -235,  bez konfesije i nepoznato – 3 773.

[8]Po tom kriteriju – materinskog jezika, srpski, hrvatski, slovenački ili makedonski naveden je za  53 835 građana, ostali slovenski za – 1 230, mađarski – 41 401, njemački – 2 865, arnautski –  109, a ostali jezici za 618 popisanih.

[9]  HAS, F:47. II 44/1928. Po maternjem jeziku i narodnosti je bilo 71 085 Jugaslovena, 523 ostalih Slavena, 2 349 Nijemaca, 27 561 Madžara, 191 ostalih narodnosti. To su podaci koje gradska vlast dostavlja za potrebe publikacije Matica živih i mrtvih Srba, Hrvata i Slovenaca.

[10] Razlika nastaje uslijed otcijepljenja dijelova Tompe koji nakon povlačenja granice ostaju Mađarskoj.

[11]HAS, F:275.51/1934

[12] Zloupotreba gostoprimstva, Subotički glasnik, br. 8., 16. VIII. 1925., st. 1.

[13] HAS, F:47. Gr 1793/925. O općoj nesigurnosti i o tome da su vlasti pomno pratile i nadgledale i svoje špijune, govori slučaj gradskog tajnog redara Mije Kovača, koji je bio na tom skupu. On je otpušten iz službe, pošto su ga “konfidenti” čuli da je razovarao sa dr. Nagy Ödönom.

[14] Bilo je uobičajeno da se u prepisci loklanih vlasti  koristi ćirilica, ali i da se stranke potpisuju tim pismom.

[15] HAS, F:47. gr. 265/1925

[16]Predstavničko  tijelo  je  imalo  različit  broj  članova. U 1921. godini –  200,  1925. – 250, 1927.  – 100,  1929. – 60,  1934.  –  72. Tom  broju  se  dodavao  određen  broj  funkcionera koji su po dužnosti bili njegovi članovi.

[17] Albe Malagurski (Subotica, 1879. – 10. VI .1927.)

[18] Tek po ulasku u Narodnu radikalnu stranku Evetoviću je bio otvoren put ka napredovanju. Bogumil Hrabak, Radikalska  nasilja  Vojvodini vezi izborima 8. 2. 1925, Zbornik za istoriju, 24, NoviSad 1981, st. 164.

[19] Franz Mayer je bilo njegovo pravo ime koje mijenja 1919. godine. Rođen je 29. IV. 1890. u Dubrovniku. Rođen  je kao rimokatolik. Diplomirao je pravo u Beču 1911. Optirao je za KSHS. Zabeleženo je da ima 168 cm, zelene oči ali da je bez kažiprsta na desnoj ruci, što može da upućuje na način izbjegavanja mobilizacije.  Po dolasku u Suboticu, postavljen je u Redarstvo, a od svibnja do studenog 1924. zauzima položaj Velikog kapetana, da bi sa tog mjesta postao Veliki bilježnik i v.d. gradonačelnika.  Bio je član nacionalne udruge Severna zvezda.. I nakon 1945. godine nastavio  je da obavlja odgovorne dužnosti  i poslove u Gradskom Narodnom Odboru kao referent za  narodnu  imovinu, na pr. kao tajnik  Okružne komisije  za  ratne zločine, itd. HAS, F:70.7786/1945

[20] HAS, F:47. I 1/1925; I 1/1926.

[21]IAS, F:47. I  1/1925. Za kraj 1925. godine izvještaji su u predmetu I 1/1926.

[22] Dragoslav Đorđević (Zakuta, opština Kraljevo  14.1.1887. – ?) nastavnik po  struci. Karijeru je gradio kao član Radikalne stranke. U Suboticu je došao sa srpskom vojskom 13. XI. 1918. kao rezervni artiljerijski časnik, komadant baterije, pa su ga u kasnije u tisku nazivali – tobdžijom. Odmah po tom je postavljen je za vojnog cenzora. Nakon vojne službe proveo je dvije godine u Londonu, a zatim je imao  političku karijeru. U jesen 1919. oženio je bunjevku Maru Malagurski (Subotica, 20. VII. 1894.- Beograd, 9. VIII. 1971.).

[23]Od 25. VII. 1925. na tom mjestu se nalazi Cvetko Horvat. HAS, F:47. XIII 477/1925

[24] HAS, F:47.4. 3. P.S. 7895/1925. U predmetu I 1/1925 nalaze se pojedinačni izvještaji gradskih odjeljenja i službi za period siječanj – listopad 1925.

[25]HAS, F:47.4. 143 P.S. 22795/1925,  što je  sprovedeno kroz predmet IV288/1925, iz koga se vidi da je Inžinjerski ured postavio nove ulične table.

[26]Dr. Isidor Milko (dr. Milkó  Izidor, Subotica 1.02.1855. – 21.04.1932.). Pravnik i književnik. Posjedovao je osobnu biblioteku od 12 000 svezaka, od toga mnogo inkunabula.  Dio je poklonio 1918. godine Gradu. U vrijeme gradnje sinagoge (1901) bio je predsjednik JVO.

[27] To je pomalo čudno, pošto mu je u 1924. godini tiskano 12 knjiga! Subotička bibliografija, sveska 3, 1918-1944, 1 dio, Monografske publikacije, Subotica 2003, str. 208-210.

[28] Stevan Majlat je dao i prijedlog da se smanji broj gradskih činovnika, pošto ih je mnogo bez kvalifikacija, bili su veliki su teret za izdržavanje. Navodio je da je prije par godina bilo i više administrativnog posla a uspješno ga je obavio manji broj uposlenih na teret Grada. Njegov prijedlog je odbijen.

[29] HAS, F:47. I 328/1925.   Prvi i jedini opštinski zbori su održani tek 1927. godine.

[30] Martinu Džaviću ( Subotica, 12. XI. 1900. – 12. III. 1957. ) je ta gradska pomoć ukinuta 1931. godine. (269 G.P. 1931) Od 1.VI. 1929. je primao pomoć u iznosu od 1 200 dinara. Školu u Beogradu nije završio no nastavio je školovanje na Akdemiji u Beču.

[31] Dr. sci. Ante Sekulić, Srpstvo u Podunavlju, Međunarodni znanstveni skup pod nazivom Jugoistočna Europa od 1918. do 1995. godine., http://www.hic.hr/books/jugoistocna-europa/sekulic.htm

[32]Suvremenik toga procesa, ekonomski stručnjak subotičkog  Okružnog suda, Mór Halbrohr, napisao je djelo: Praktična agrarna reforma u Vojvodini, Subotica 1925.

[33] Prof. dr. Andrija Bognar, Položaj Mađara u Vojvodini od 1918. do 1995., Međunarodni znanstveni skup pod nazivom Jugoistočna Europa od 1918. do 1995. godine, http://www.hic.hr/books/jugoistocna-europa/bognar.htm#madara

[34] Zoran Janjetović, O širenju zemljoposeda vojvođanskih Švaba između dva svetska rata, http://www.drustvosns.org

[35] HAS, F:47. XV 132/1925

[36] HAS, F:47. XV 135/1925

[37] HAS, F:47. XV 156/1925

[38] HAS, F:47. XV 255/1925

[39] HAS, F:47. XV 463/1925. Dopis Županijskog agrarnog ureda iz Novog Sada u kome se izvještava Senat da  omogući otkup i zamjenu zemlje na naše optante iz Mađarske (400-500 porodica).

[40] Zoran Veljanović, Mišićevo (1925-1996), Subotica 1996.

[41] IAS; F:47. I   321/1925

[42] Riječ je o 11 lica, isključivo Rusa.

[43] Prof. Grigorije Demčenko (Kijev, 15.III.1869. – Subotica, 1958.) bavio se historijom prava. Od 8. VI. 1920. se nalazi u Subotici. Od 1923. redovni profesor na Pravnom fakultetu.

[44] HAS, F:47. IV 88/925

[45]Bilo ih iz Galicije (Samuilo Gingold), Čehoslovačke, Armenije ( Nisan Bedrosian).

[46]IAS, F:47. I 45/1926

[47]HAS, F:47. I 333/1925.

[48] HAS, F:47. I 37/1925

[49] HAS, F:47. I 51/1925

[50] HAS, F:47. I  275/1925

[51] Kosta Petrović, Kr. slob. grad Subotica i kupalište Palić, Subotica 1928, str.36.

[52] Po podacima koje daje Kosta Petrović, Kr. slob. grad Subotica i kupalište Palić, Subotica 1928, str. 39.

[53] Julije Lelbah (Lelbach Gyula)  (Subotica  1883. – ? ). Veleposjednik sa imanjem na Zobnatici. Od njega je za potrebe agrarne reforme oduzeto preko 760 k.j. zemlje. Bio je poznat i priznat kao uzgajivačkonja (imao ih je oko 300 kom.), a posebno rasnih, trkaćih  grla.

[54] Organizirana je bila kroz Imamat Džemata grada Subotice, a poglavar je bio vojni imam. Imali su svoje  posebno groblje u Bajskim vinogradima, pokraj židovskog groblja.

[55] Ivan Rafael Rodić Ivan Rafael Rodić (Nurkovac kod Požege, 15. IV. 1870.- Požega, 10. V. 1954.)., franjevac, je od 1924. do 1936. bio prvi nadbiskup  Beogradske nadbiskupije.  http://solair.eunet.rs/~nadbisbg/istorija.htm, http://www.kc.org.rs/nadbiskupija.php?recordID=2

[56] HAS, F:47. III 368/1925. Zvona su bila težine 200 i 500 kg.

[57] IAS, F:47. II 135/1925. Baligač je pokušao ishoditi da kip postavi na drugo mjesto, u parku na Zrinskom trgu ispred sinagoge, ali gradske vlasti se nisu složile sa time.

[58] HAS, F:47. Gr.963/1926

[59]Tatjana Segedinčev, Automobilski klub Subotica  1925-1945, ExPannonia, 5-6-7, st. 55-68

[60] Godišnja skupština Nevena ili kako se jedna kulturna ustanova pretvara u političku,Bunjevačkenovine, br. 20, od  22.05.1925, st. 1

[61] I. P. Jablanović [I. Prćić], Orlovi,SubotičkaDanicailibunjevačko-šokačkikalendarzaprostugodinu 1926., Subotica, 1925.

[62] HAS, F:47. Gr. 1832/1925

[63] Pravila mu nisu odbrena ni u 1926. godini, kada je okarakterizirano da ima namjere djelovati politički. HAS, F:47. Gr. 368/1926.

[64] Dušan Manojlović je obavljao niz funkcija vlasti, a bio i slobodni zidar u loži Stvaranje.

[65]HAS, F:47. XV 289/1925. Severna zvezda je bila udruga sa snažnom nacionalnom  orijentacijom.

[66] Predsjednik tog udruženja Mirko Rotman obratio se molbom Senatu grada još 29. XII. 1924. i tražio da se u prpračunu za 1925. za tu svrhu nađe suma od 1 milijuna dinara. Odobreno im je samo 100 000. HAS, F:47. XV 5/1925

[67] HAS, F: 47. XVI 81/1925. U 1925. godini grad je na ime osvetljenja plaćao Plinari 900 000 dinara. Javno osvetljenje se sastojalo od 900 komada plinskih lampi od kojih je jedan dio montiran prethodne godine. Radi uštede, 1925. godine je donesena odluka da 130 lampi svjetli čitavu noć a 770 samo pola noći.  Veliki problem je predstavljalo i uništavanje ulične rasvjete.U poslednje vreme sve češće se događa, da se ulične lampe polupaju pa i da se iz temelja sruše pisala je Gradska štedionica apelujući na gradske vlasti da počinioce pijane i nemarne ljude najstrožije kažnjava.

[68]HAS, F: 47. XVI 68/1925

[69] HAS. F:47. II   90/1925. Grad im je osigurao i smještaj u prostorijama epidemijske  bolnice. Ona je osnovana 1913, nalazila se na adresi Zapadni vinogradi 301 i imala je 100 mjesta.

[70]HAS, F:47. II  89/1925.

[71] HAS, F:47. II  57/1925,

[72] HAS, F:47. II 7/1925

[73] Kazimir Žigante (Buzet 27 III. 1903. – ? ), izbjeglica iz Istre, stekao diplomu subotičkog Pravnog fakulteta 1929. godine.

[74] HAS, F:47. II  8/1925

[75] HAS, F:47. II  9/1925

[76] HAS, F:47. II  41/1925

[77] HAS, F:47. II   44/1925

[78] O tome gostovanju tiskana je i knjižica sa programom, vidi:  Subotička bibliografija, svezak 3, 1918-1944, Subotica 2003, st.  93. a sačuvan je i predmet HAS, F:47. II 20/1924 od 106 listova.

[79]HAS, F:47. II 66/1925.  Tom prigodom je na spomenik postavljeno 16 vijenaca, koje po završetku programa gradska vlast odlaže u Muzej. HAS, F:47. II 77/1925.

[80] Na godišnjoj skupštini 5. IV. 1925.  Marko Jurić je podnio ostavku a njegovo mjesto je izabran Ivo Crnković, bivši narodni poslanik.

[81] HAS, F:47. II  19/1925

[82] vidi dio Kongresi i skupovi. Ministar dr. Krajač je otvorio i ovu izložbu.

[83] Stevan Mačković, Obilježavanje tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva u Subotici, Klasje naših ravni, 3-4, Subotica 2005, st. 103-105.

[84] HAS, F:47. II 108/1925.

[85] IAS, F:47.Gr.263/1925

[86] HAS, F:47. Gr. 263/1925

[87] Na tom mjestu je ostao do 28. II. 1930. kada je dobio otkaz. F:47. XII 673/1925

[88] HAS, F:47. II  26/1925. Prepisku je vodio predsjednik Đorđe Galfi.

[89] HAS, F:47. II  28/1925. Tajnik kluba koji je potpisao molbu bio je sudac Jovan Đorđević.

[90]HAS, F:47. II  22/1925. Zoltan Lorant odvjetnik je vodio tu udrugu.

[91] HAS, F:47. II  54/1925

[92]Joso Šokčić (Subotica 7. IV.1902.- 1969.) Novinar, pjesnik, publicist, dugogodišnji izdavač i urednik Nevena, suradnik beogradskog  listaVreme,  novosadskog Dan  i niza subotičkih listova Naplo, … Bio je mason,  član slobodno zidarske lože i Rotarijanac. Nakon posla  pisara u Gradskoj knjižnici, gdje je dao ostavku,  živjeo je samo od spisateljskog rada. Autor je  djela: Subotica pre i posle oslobođenja: grada za istoriju Subotice, Subotica 1934. Od polovine tridesetih godina, on korjenito mjenja ugao gledanja i svoj svjetonazor, napuštajući dotadašnju političku orijentaciju i preusmjeravajući se na prohrvatsku liniju. Vidi na pr. kritike na njegov račun; Jugoslovenski narod br. 34 od 04.VII.1935.  i članak Snovi Jose Šokčića o podeli Vojvodine, Narodni glas, od  10. XII.1939.

[93] Teodor Toša Iskruljev ( Jasenovo, 5. IX. 1885. – Beograd, 12. IV. 1974.) učitelj, novinar, publicista, gorljivi zastupnik radikala i ideja Jaše Tomića. Urednik glasila Narodne radikalne stranke Bačvanin (1922.)

[94] Lazar (Adalbert Ludovik) Stipić (Subotica, 26. VII. 1890. – Subotica, 14. V. 1944.) Ostao je zapamćen kao jedan od najagilnijih novinara u Subotici, ali isto tako bio je nakladnik, publicista i književnik.

[95] Marko Protić, svećenik, novinar, književnik ( Tovariševo, 3. V. 1882. – Subotica, 10. X. 1936.). Život okončao samoubojstvom na subotičkom kolodvoru.  Na osnovu ponude Senatu, nastao je njegov uradak: Zlatni dani Subotice: od oslobođenja do potpisa mira, 13. nov. 1918 – 4 juna 1920, zapisi i istorija, Subotica, 1930. Pored toga ostavio je i knjižicu Srpski triumviri u bunjevačkom renesansu od 1860. do 1990. godine, Subotica, 1933.

[96] IAS, F:47. II   23/1924

[97] Mirjana Gross u uradku Nacionalne ideje studentske omladine u Hrvatskoj uoči I svjetskog rata, Historijski zbornik, 1971.  pominje da je Rude Štagljar Majevčanin bio suradnik Mlade Hrvatske i da se sa grupom omladinaca  okupljao oko A. G. Matoša.  Po dolasku u Suboticu radi kao novinar, ali i poslovni čovek, špekulant bez moralnih skrupula. Bio je 1923. predsjednik M.O. ORJUN-e. Javljao se kao vlasnik i urednik listova: Slobodna štampa (1920.),  orjunaškog Principa (od 9. IX. 1922. – V.1923.),  Severne pošte – NovepošteNovesevernepošte  (1923.-1925.),  Subotičkog glasnika  (29. X.  – 29. XI. 1925.), Progresa(1929.).

[98] To je značilo da su u vrijeme izbora 1925. bili protiv Radikalne stranke ali i su odvraćali čitatelje i od toga da glasuju za Radićevu stranku. Kao odgovor na takve napise česti su bili sporovi koje su pokretale strane koje su se osjetile napadnutim, poput  Udruženja dobrovoljaca koje  u studenom 1925. pokreće tužbu protiv urednika Prćića jer su se osjetili povređeni člankom u  rubrici  Raboš, a nakon te privatne inicijative i Državno tužilaštvo pokreće spor jer novine nisu imale istaknuto ime glavnog i odgovornog urednika!

[99] Csuka János (Segedin, 22. VIII. 1902. – Budimpešta, 1. I. 1962.). Jedno od značajnih djela mu je  A délvidéki magyarság története 1918-1941 (Povijest Mađara južnih krajeva 1918-1941)

[100]Prvi broj objavljen 1. IV.1925., a u gašenje krajem 1935. godine.

[101] HAS, F:47. Gr. 226/1925

[102]HAS, F:47. 1006, 1007. Taj broj se kretao u 1927. –  276, 1932. – 392, 1939 – 300 a 1940. -645.

[103] HAS, F:47.4. Zapisnik Proširenog senata 1925. 1. P.S. od 29. I., 2343/1925

[104]HAS, F:47. Gr. 234/1925

[105] HAS, F:47. Gr. 170/1925.

[106]Bogumil Hrabak, nav. djelo., st. 157-181.

[107]Mario Bara, Stjepan Radić bački Hrvati, Identitet bačkih Hrvata, Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa, Zagreb-Subotica, 2010, st. 146-149.

[108] HAS, F:47. Gr. 17/1925. Obojica su napisala povodom toga žalbu gradonačelniku u kojoj su opisali nezakonito ponašanje policije.

[109] Dr. Jovan Radonić ( Mol, 1873. – Beograd, 1956.) povjesničar, sveučilišni profesor, akademik . Kao narodni poslanik u tom sazivu vršio je funkciju predsjednika financijskog odbora Parlamenta. Bavio se i Bunjevcima, vidi: O seobi Bunjevaca u Suboticu 1687. godine, Glas Srpske akademije nauka, g. CCXIV, Odeljenje za društvene nauke, Nova serija, 3, Beograd, 1954.

[110] Nakon otklona ka komunističkim idejama širenim iz III internacionale, dolazi 27. III. do izjave Pavla Radića kojom se prihvataju Vidovdanski ustav, dinastija, jedinstvo države i jedan parlament. Time se nakon toga iz imena stranke briše oznaka – republikanska.

[111] HAS, F:228. 56/1925

[112]Bunjevačke novine su bile glasilo Narodne radikalne stranke

[113]Bunjevačke novine od 21. XI. 1925.

[114]HAS, F:47. I  291/1925.

[115]HAS, F:47. Gr. 735/1925

[116]Katarina Ulmer, Mlinarstvo u Subotici od 1868. godine, Subotica 1968, st. 59. Najveći kapacitet je imao Gornjobačkimlin  d.d.  – 65  t.,  Kohan – 30, Jakob Berger – 25 t.

[117]Kao većinski vlasnik akcija, od 1924.  godine  se javlja američka firma Charles Bill McDaniel.

[118] HAS, F:47. XV 158/1925. Vlasti su mu dedijelie 600 snopova trske da pokrije kuću.

[119] Joso Šokčić, Subotica pre i posle oslobođenja, građa za istoriju Subotice, Subotica, 1934, st. 298.

[120] IAS,F: 047. XV 313/1925. Nevrijeme je bilo oko 16 časova.

[121] Podaci Šumske uprave u Subotici. HAS, F:47. 340/1925

[122] HAS, F:47. XV 298/1925

[123] HAS, F:47. XV 298/1925

[124]O tomu izvještava Blaško Rajić, župnik. HAS, F:47. XV 298/1925

[125] Toranj je obnovljen tek 1928.

[126]Samuilo Holender (Holländer) podiže spratnu kuću u VI krugu, Zrinjski trg 57. HAS, F:47. III   357/1925

[127]HAS, F:47. III   203/1925

[128] HAS, F:47. III   630/1925

[129] HAS, F:47. III 465/1925

[130] HAS, F:47. XIII 1-700/1925

[131] Vlasnici su bili: Ilona Prokeš, Etela Prokeš (sup. Erema Valdberga) i Mihajlo Prokeš. Oni su pokušali da Generalnoj direkciji računovodstva  ponude te objekte na prodaju za cijenu od 5 milijuna dinara. HAS, F:47. 390/1925

[132] Dr. Manojlović je 17. X. uputio predstavku Proširenom senatu. HAS, F:47. 390/1925

[133] HAS; F:47. I 23/1925

ULOMCI ZA POVIJEST SUBOTICE U 1925. GODINI

Stevan Mačković

 ULOMCI  ZA POVIJEST  SUBOTICE U 1925.  GODINI      

 Uvod

U sedmoj godini nakon ulaska u novu državnu formaciju, kojoj  su ostale još dvije  trećine historijski kratkog ali sadržinom zbijenog i gustog  perioda postojanja, Subotica je u svoj punoći i složenosti društvenog života, odavala niz svojih specifičnosti isto kao što je zrcalila sve teškoće i bremenitosti kojima je obilovala Kraljevina SHS. Kakvu je sliku pružala Subotica, koja su bila neka od značajnijih zbivanja? Ovaj uradak je pokušaj da se na osnovu pretežno historijskih izvora prvoga reda,  arhivske građe, nedovoljno poznate i korišćene, iz raznih oblasti života, jednim kroničarskim presjekom zbivanja te 1925. godine, ta slika dopuni ili pojasni.

U osnovi, na ovim prostorima tada još traje neka vrsta privikavanja na novi režim, zakone, ideologiju, svakodnevnu životnu paksu i običaje koje donose i sprovode nove vlasti i ljudi koji je predstavljaju. To se odnosi i na obične ljudske, susjedske i druge kontakte. Mada je na razni gradske uprave i još više administracije[1] mnogo toga nastavilo da se obavlja  po inerciji iz mađarskog perioda, okviri su ipak bili potpuno drugačiji.

A vladala je čudna mješavina zatečenih mađarskih i novih zakona[2]. To često, ne samo na razini prava,  stvara komplicirane i zamršene  situacije. Politički život i njegov utjecaj je je bio izuzjetno značajan. No, samo je manji dio subotičke populacije uživao pun građanski kapacitet i imao sva građanska prava. Neslavenskim manjinama, Mađarima i Nijemcima, činjene su poteškoće i bivale su do 1923. onemogućivane da glasaju. One su u praksi bile i isključene iz mogućnosti dobivanja zemlje oduzete agrarnom reformom. Gradski i državni službenici morali su da polažu zakletvu Kralju da bi ostali na poslu te da ispunjavaju kriterije vladanja državnim jezikom. I nakon Trianona, provejavala je manje ili više, atmosfera nesigurnosti i nepostojanosti granica, koja je grijala iredentizam i revanšizam s mađarske a žestoke reakcije na njega, sa ove strane. Subotički mađarski listovi Hírlap i Bácsmegyei Napló prenosili su u 1925. vijesti da Mala Antanta radi na reviziji granica sa Mađarskom i Rumunijom, što je nailazilo na oštre osude iz krila nacionalnog bloka.4

Subotica/Stanovništvo

Od samih početaka povarošivanja, izrastanja u gradsko naselje, od polovine XVIII stoljeća, Suboticu odlikuju neke osobine koje se kao konstanta protežu maltene sve do danas. Jedna od njih je i vrlo specifičan teritorijalni raspored populacije. U 1925. godini, približno polovina se nalazila u  užem gradu, sa naznakama karakteristika građanskog sloja, a druga polovina po okolnim mjestima i salašima, sa osobinama i karakteristikama bližim stanovništvu sela. U cjelini mora se govoriti o  relativnoj zaostalosti u oblasti gradsko komunalne infrastrukture. Dovoljno je  samo reći da Subotica u  čitavom međuratnom periodu nije dobila javnu vodovodnu mrežu, snabdjevanje je vršeno sa javnih arteških i privatnih bunara, kanalizacija je bila izgrađena samo u manjoj dužini, a i ta je bila dobrim dijelom otvorenog tipa, većina puteva je  bila bez kamenog kolovoza (kaldrme) ili asfaltnog sloja, to jest bili su to tzv. letnji putevi, zimi gotovo neupotrebljivi zbog blata, javno osvjetljenje je pokrivalo samo manji dio centra grada. Upravo samo taj dio, oko monumentalne Gradske kuće, odavao je sliku i utisak grada, tu su bile koncentrirane zgrade javnih ustanova, kuće i palače bogatih građana, trgovačke i druge radnje, tu je bila tramvajska pruga, ulice kao i trotoari popločani.  Već samo nekoliko blokova dalje od tog blještavog reprezentativnog dijela bile su skromne kuće od naboja siromašnijih subotičana. Periferija je još više ličila na selo, kako po tipu nastambi, tako i po odsustvu infrastrukture,  sa blatnjavim ulicama bez ikakvog osvetljenja.  Možda i u tim  činjenicama treba tražiti i korijene raspostranjenog označavanja Subotice kao najvećeg europskg sela. A ona je zaista bila velika po površini, toliko da bi se po pokazataljima nekih drugih gradova, tamo moglo smjestiti tri puta više stanovnika.   Jeste da se i ogromna većina  stanovništva   bavila poljoprivredom[3], ali Subotica nikako nije bila – selo. Pre bi se moglo reći, da je ona posjedovala i izgrađivala sve ono što karakteriše gradove, počevši od materijalne osnove, gospodarstva, trgovine, bankarstva, preko saobraćajnih komunikacija, željezničkih ali i tramvajskih pruga, do dometa u oblasti kulture i prosvjete, kazališta, fakulteta i škola.  Ipak, zadržavala je usađene osnove ravničarskih naselja. Imala je gradsko jezgro i tanak sloj građana, oko koga se koncentrisalo ostalo mnogobrojno stanovništvo. Drugi gradovi poput Beograda, Zagreba ili nama bližeg Novog Sada, koji su uneli u novu državu slične ili znatno manje demografske potencijale[4], razvijali su se mnogo brže i uspješnije od Subotice. Otežavajuće okolnosti za Suboticu u tom vremenu  su bili njen pogranični položaj, relativna demografska dominacija mađarskog stanovništva, njen dominantno poljoprivredni karakter u produkciji, malobrojnost slovenskog  (srpskog, hrvatsko- bunjevačkog) građanskog sloja.

Suboticu ili kakojeglasio zvanični naziv – Slobodnikraljevskigrad Suboticu, od dobivanja tog statusa 1779. pa i po ulasku u novu državnu formaciju 1918. godine, kada je izgubljen svaki sadržaj toga pojma,  kao političko – administrativno područje činili su teritorija užeg grada (unutrašnji grad) sa okolnim pustarama – naseljima (spoljašnji grad). Ona je zuzimalo površinuod ukupno 974,5 km².[5]  Po podacima gradskog inžinjera Kosta Petrovića iz publikacije Kr. Slobodni grad Subotica i kupalište Palić tiskane 1928. u Nutarnjem gradu je bilo oko 60 000 stanovnika, u Kupalištu Palić 2 500, a na Pustarama oko 40 000.

Nacionalni sastav je bio vrlo heterogen. Kao izvori utvrđivanje stanja polovinom drugog destljeća XX stoljeća moraju  da se koriste  popisi stanovništva, a oni su u Subotici obavljani[6] 1919, 1921. i 1931. godine. Premda državni popisi vrlo mnogo govore o karakteru službene ideologije, nisu osobito pouzdani kao statistički vodiči u vezi sa svakom nacionalnom zajednicom. U prvom redu, popis iz 1921. nije imao rubriku za nacionalnost, već samo za materinski jezik i religijsku pripadnost.[7] Podaci o etničkoj strukturi stanovništva su i u popisima stanovništva Jugoslavije 1921. i 1931. zasnivani na podatcima o materinskom jeziku.[8]

                                             Sumarni rezultati popisa

Narodnost/materinski jezik  Gradski popis Državni popis 1921. Državni popis 1931.
Mađara 19 870 27 561* 41 401*39 108**
Srba 8 737 10 054*
Bunjevaca 65 135   44 892**
Hrvata 900*
Njemaca 4 251 2 349* 2 865*
Židova 3 293 3 739*
Srpskohrvatski jezik materinski 71 085[9] 53 835
muških 48 703
ženskih 51 355
domaćinstava 24 466
ukupno 101 286 po prijethodnim[10]rezultatima70 737 po konačnim rezultatima60 699    100 058     102 133**

* izvedeni podaci

** po podacima gradskih vlasti u 1934.[11]

U čitavoj državi nije bilo drugoga grada gdje bi bilo više Mađara ali i Bunjevaca. Koncentracija ta dva elementa je usmjeravala i određivala čitav niz dubljih i dužih historijskih procesa koji su bili potaknuti upravo tim stanjem. Bunjevci bili vrlo dragocjen, čak presudan tas na vagi, kada je trebalo potvrditi slavensku  dominaciju na ovom prostoru, i zbog toga su kao takvi uživali poseban status od strane Beograda, pod uvjetom da pokorno ostaju vjerni samo svom tradicijskom etničkom imenu i onome što se od njih iz krugova vlasti očekivalo, a ne hoteći manifestirati i u praksi praktizirati svoje hrvatstvo.  Mađarima kao kolektivitetu, premda zaštićenom međunarodnim ugovorima, ni u kakvim kombinacijama nisu cvjetale ruže. Po pravilu su smatrani građanima drugoga reda, nelojalnima državi. Očekivanja režima su bila jasna, od manjinaca, pa dapače i od Bunjevaca, očekivalo se prihvatanje a u najmanju ruku prilagođavanje, državotvornoj  politici  koju su prema tom pitanju s podjednakim koordinatama vodili radikali i demokrati kao dva najutjecajnija faktora.

I pored toga, u Subotici se činilo da nacionalne skupine Mađara, Bunjevca Hrvata, Srba, Nijemca, Židova   žive više jedni pored drugih, manje ili više zatvorene u svoje uže zajednice. U svakodnevnom, običnom  životu, one su izvan onih površinskih, imale vrlo malo neposrednih suštinskih dodira. Na planu javnog,  kulturnog života, bili su gotovo u potpunosti odvojeni.  To i nije bilo čudno, s obzirom da dominantna državna ideologija toga doba, nastupajući u pobedničkom naletu, u prvom redu teži da nacionalizira, slavizira, u konačnici – posrbi čitav  društveni život na ovim prostorima.  Pored često prenaglašenih vanjskih manifestacija takvih stremljenja, ta praksa u realnosti nije mogla biti dovoljno čvrsto vezivno tkivo, koje bi nesrbi svojevoljno i rado prihvatali, amalgam koji bi ih sa njima spajao i ujedinjavao. Kao da je uvijek ostajao preveliki jaz između onih koji su se smatrali gospodarima prema onima koje su tretirali kao podređene, manje vrijedne. Takva politika najočitija je bila u praksi, a izvirala je iz djelovanja državnih tijela, ali u i školskom sistemu, kulturi pa i u gospodarstvu.

Po radnjama i ustanovama, pored slika Kralja Aleksandra I,  visili su natpisi Govori državnim jezikom, Ko ne govori državnim jezikom, taj je neprijatelj države!

Točan broj doseljenika teško je utvrditi, ali u nacionalnom tisku[12] nalazimo da se u Subotici nalazi oko 10 000 t.z. kuferaša, kako ovde zovu državne činovnike i druga lica, koja iz drugih krajeva naše zemlje…

Ta kombinacija državne politike uz pretjerani nacionalni ponos, koji je pokadkada  prerastao u patos,  a kojim je  zračio  osloboditeljski srpski nacionalni  korpus i u Subotici,  dovodila  je iizazivala valove psihoza, nesigurnosti, pa i netrpeljivosti u prvom redu kod Mađara kao nekada vladajućeg naroda. Isto tako, manjinci su bili izloženi permanentnom pritisku koje je prerastalo i u nasilje, nacionalističkih organizacija kao što su bile Organizacija jugoslovenskih nacionalista (ORJUNA) koje je predstavljala najznačajniju organizaciju za nasilno suzbijanje protivnika jugoslavenskoga unitarizma, nacionalnih manjina te nacionalnih stranaka, Srpske nacionalističke omladine (SRNAO) ili četničke organizacije, koje nisu prezale ni od terorističkih napada na predstavnike manjina i njihove ustanove ili skupove. Tako je na pr. u listopadu akcijom SRNAO sprečeno održavanje redovite skupštine Mađarske stranke u prostoru kina Lifka.[13]

Jedan od pokazatelja koji govore o dubinii snazi pritisaka kao i odgovorima subjekata koji to osjećaju, su promjene vjere (prelazak u pravoslavnu) i prezimena neslavena kojesu česte. Tako imamo primjerice  promjene prezimena Klein u Klenić, Ozorak u Zoranić, Šubiks u Šubić, Pezstelek u Sladojević, Imrey u Nadić, Bezehofer u  Zorković, itd. To je jasno svjodačanstvo utjecaja i snage procesa asimilacije.[14]

Židovi, često nazivani judeomađarima,  žestoko su napadani kroz tisak a bilo je ekcesa i u običnom životu. Jedan od njih je na pr. načinio gradski činovnik Lazar Turanov. Taj izgred se zbio  u kafani Narod  1. VII. 1924.  kada je Lazar po izjavama svjedoka ošamario kavanaricu  Nally Alein, psovao joj židovskog boga i optužio je da vara državu neizdavanjem blokova za luksuzni porez. Sačuvan je predmet sa disciplinskom istragom povod toga slučaja koja je vođena u 1925.[15]

Gradske vlasti

Na čelu Subotice nalazio se gradski načelnik (gradonačelnik). Pored njega do 1931. godine postojii mjestoVelikog župana, kao direktnog predstavnika centralnih vlasti. Gradski izvršni organ vlasti bio je Senat. Predstavničko tijelo je bila Skupština ili Prošireni Senat[16]. On se popunjavao odlukama centralnih beogradskih vlasti – dekretima o imenovanjima, gradski zastupnici suobično postavljani u skladu sa načelima vladajućih političkih snaga u trenutačnoj državnoj izvršnoj vlasti.

Njavažnije funkcije vlasti obavljali su 1925. godine Dragoslav Đorđević kao Veliki župan, Albe Malagurski[17] je bio gradonačelnik, podgradonačelnik Aleksandar Rajčić a zatim dr.  Matija Evetović[18]. Funkciju Velikog bijležnika imao je Frano Vukić[19], gradski odvjetnik je bio dr. Kalor (Dragutin) Stipić, gradski arhitekta Kosta Petrović.

Gradonačelnik je tromjesečno podnosio izveštaje Proširenom senatu.[20] Oni su bili sastavljani na osnovu izveštaj gradskih ustanova i odjela za taj period; Gradske kapetanije, Državnog Gradskog veterinarskog ureda, Gradske blagajne, Sanitetske uprave Grada Subotice [21] i ostalih.

Sjednice gradskog parlamenta – Proširenog senata

Prva sjednica gradskog Proširenog senata (P.S.) u 1925. godini je bila 29. I. Po pravilu njome je predsjedavao predstavnik države – Veliki župan Dragoslav Đorđević[22]. Prisutni su bili i članovi Senata ( gradske vlade) i visoki gradski činovnici: Alba Malagurski – gradonačelnik, Aleksandar Rajčić – podgradonačlnik, Dragoslav Obradović – Veliki kapetan[23], Franjo Vukić – Veliki bilježnik, dr. Dragutin Stipić – gradski odvjetnik, dr. Koloman Hofman – gradski gospodarski senator, Miladin Nedeljković – financijski senator, Kosta Petrović – gradski inženjer, Aleksandar Suvajdžić – gradski računovođa, dr. Milutin Pavković – gradski fizikus, dr. Joso Brener – odvjetnik, Ivan Vidaković –  predsjednik Siročadskog stola, Martin Horvacki – gradski arhivar, Koloman Jaramzović – glavni blagajnik,  Aleksandar Oros – zamjenik gr. računovođe,  Antun Crnković – bilježnik I klase, Željko Riger – bilježnik II klase, dr. Aleksandar Feher i Ivan Neorčić – bilježnici III klase. Gradskih odbornika – članova Proširenog senata bilo je  prisutno 133 od  ukupnog broja  250.

Druga sjednica Proširenog senata je bila od 16. do 29. IV. Veliki župan Dragoslav Đorđević je otvorio skupštinu i pod prvom točkom informirao prisutne o općem stanju u prvom tromjesečju. Izvještaj o zdravstvenom stanju je započinjao sa time da je 12 osoba upućeno u Pasterov zavod u Novom Sadu zbog psećih ujeda, da je rođeno 684 a preminulo 527 osoba, u Gradsku bolnicu primljeno 1175 bolesnika, izvršeno 289 operacija, 272 puta su pozvani Spasavaoci, … Slijedio je izvještaj o veterinarskom stanju, te o gradskim financijama, prihodi su bili 8 303 408 a rashodi 7 017 693 dinara.[24]  Po drugih ukupno još 108 točaka, viječnici su donosili odluke o aktualnim svakodnevnim pitanjima života grada, otkupu zemljišta i regulaciji ulica, novčanim pripomoćima raznim udrugama, penzionisanju gradskih službenika, honorarima činovnika, visini gradskih prostojbi.  Tako je na pr. pod br. P.S. 107, 7797/1925 donijeta odluka da se Jugoslavenskom atletskom društvu Bačka na njihovu molbu, igralište koje koriste, površine 4 kat. jutra 1316 hvati, proda za cijenu od 4 800 dinara po jutru.

Nova izvanredna sjednica je započela 24. IV. i bila je posvećena samo pitanju Pravnog fakulteta. Pod br P.S. 109, 8615/1925 donijeto je rješenje da se svim mjerodavni  faktori upoznaju sa zaključcima  nedavno održane konferencije koja se rezolutno usprotivila bilo kakvoj ideji izmještanja subotičkog Pravnog fakulteta. Rad  je nastavljen 16.VII. izvanrednom sjednicom P.S. Na dnevnom redu su bila pitanja Pravilnika o gradskom nametu na zemljište, Pravilnika o najamnim parama,  trošarini na vino, prodaji jednog dijela zemljišta groblja Sv. Roke kod starog vašarišta subotičkim obrtnicima u svrhu podizanja kuća (134 P.S. 13005/1925), itd.

I naredna sjednica 10. X. je bila izvanredna. Sada je predsjedavao gradonačelnik Alba Malagurski u svojstvu Velikog župana. Odlučivalo se i donijeta je odluka (139 P.S.) da se podigne kratkoročni zajam radi pokrivanja troškova popravke oštećenih zgrada u elementarnoj nepogodi 25. VIII. Pod br. 140 P.S. 14972/1925 gradski parlamentarci su, na molbu uprave naučnog časopisa Književni sever, donijeli odluku da mu se mjesečno isplaćuje suma od 1 000 dinara.

A na dan 13. XI. održana je svečana sjednica P.S.  Pod br. 142 P.S. 22796/1925 odlučeno je de se odužavajući uspomeni dolaska slavne srpske vojske u grad Suboticu i oslobađanja Subotice, svaki 13. XII. izreče za lokalni narodni praznik.  Donešena je i odluka o promjeniimenaPalićkogputauDaničićeviTrgabarunaTrenkauObilićevvijenac.[25]

Redovna sjednica je održana 17. XI.  Članovi P.S. uzeli su na znanje rješenje Ministarstva unutrašnjih djela (dalje MUD)  br. 19809/1925 o razrješenju dužnosti i imenovanju novih članova P.S. Odlučivalo se još o nizu pitanja, a pod br. P.S. 165, 14 510/1925 o molbi dr. Izidora Milko[26] o reguliranju plaćanja za njegovu knjižnicu koju je već ranije predao u nadliježnost Grada.  Dr. Zvonimir Piškulić je dao prijedlog da se molba odbije jer je u pitanju mađarska literatura i mađarski književnik! No, na prijedlog dr. Svetozara Ognjova, Đure Pandžića, Marka Jurića i Joce Milekića, prevladalo je mišljenja da se pomogne kulturnom pregaocu koji je tada bio u očajnom (materijalnom prim. aut.) stanju[27] sa isplatom pomoći od 50 000 dinara jednom za svagda. Pored ostalog, u narednim točkama raspravljalo se i o objavljivanju (priznavanju) diploma liječnika i veterinara, birali su se članovi u Mesni školski odbor (167 P.S.), prodaji gradskih zemljišta  radi gradnje kuća, plati zvonara i pojaca u crkvi Sv. Mihovila, ustupanju zemljišta na Vodici Srpskoj pravoslavnoj crkvenoj opštini (178 P.S.), razvrstavanju gradskih lugara, umirovljenjima gradskih činovnika,udovičkim mirovinama…

Upravni odbor III 29 1925

Poslednja sjednica je održana 30. XII. Na početku je primljen k znanju periodični gradonačelnikov izvještaj, a zatim su odbornici Stevan Majlat[28] i dr. Miloš Rafajlović predlagali (269 P.S. 25420/1925, 270 P.S. 25419/1925, 271 P.S. 25418/1925)  da se raspusti Senat i Prošireni Senat dok se na sprovedu opštinski izbori. Naš mandat treba, da izvire iz poverenja celoga građanstva. Ali pitam ja, koga zastupamo mi? Ko je meni poverio, da u njegovo ime raspolažem, da glasam za budžet i nemetnem na grbaču celog građanstva silne terete riječi su odvjetnika dr. Rafajlovića. Ta inicijativa nije usvojena. [29] Na molbu Bunjevačke prosvetne matice donešena je odluka (276 P.S. 15 437/1925) da joj se proda objekat u ulici Paje Kujundžića 9, za cijenu od 32 400 dinara. Glasanje je bilo jednoglasno. Zatim su se birali članovi odbora radnih tijela P.S., Upravnog odbora, Sirotinjskog,  Statističkog, Građevinskog, Gospodarskog, Revizionog, Penzionog, Knjižničarskog, Kazališnog. Donešen je i novi Statut čete policijskih detektiva (288 P.S. 24979/1925). U daljem radu, pored ostalog, donešena je i odluka (332 P.S. 25240/1925) da se Martinu Džaviću[30] učeniku Umjetničke škole u Beogradu  da mjesečna potpora od 600 dinara, te da se udvostruči podvozna taksa za automobile.

Agrarna reforma, kolonizacija, optanti, pitanja državljanstva 

U to doba paralelno teku duboki procesi  koji sa sobom nose i izmjenu etničke slike ovih krajeva; agrarna reforma, koja je usmjerena na gospodarsku ravan, kolonizacija i proces optiranja. Naseljenike je starosjedilačko žiteljstvo nazivalo “dođošima”, “kuferasima”, “dobrovoljcima”, jer su stizali iz raznih krajeva kao nagrađeni srpski dragovoljci. Pridošlice su se na podunavskom području ponašali kao povlaštena čeljad kojoj se ostali moraju pokoravati.[31]

Agrarna reforma[32] … je bila u funkciji povećanja broja Srba i destrukcije etničkog bloka Mađara u sjevernoj Bačkoj, osobito u Potisju.[33]  ili drugim riječima: da se putem agrarne reforme kolonizacijepoboljšanacionalna struktura stanovništva vlasnika zemlje.[34] Po viđenju suvremenika agrarna reforma i kolonizacija su veoma brzo od socijalno-ekonomskog i nacionalnog poduhvata srozane na politikantstvo.

Županijski agrarni ured iz Novog Sada je jedno o  državnih tijela  koje na subotičkom teritoriju neposredno sprovodi proces. To se vidi iz primjera, kada Senat dobija njegov dopis da obavijesti one koji su dobili zemlju agrarnom reformom na čantavirskoj rati da ne obrađuju zemlju jer će se izvršiti revizija podjele zemlje[35], ili kada dodeljuje zemlju dr. Julija Vermeša nizu zakupnika i daje spisak od 82 zakupaca. Ističe se da se zemlja ima ostaviti do jeseni onima koji su je već obradili[36]. Županijski agrarni ured u Novom Sadu donosi i rješenje da se 500 k.j. Čantavirske rate podeli kolonistima i dobrovoljcima (njih 396 poimenično!). Senat na to rešenje podnosi žalbu zbog prethodno loše izvršene podjele zemlje, pa zato traži reviziju. [37] Na dopis Ministarstva za agrarnu reformu Senat upućuje svoj odgovor objašnjavajuću spremnost na kooperativnost ali  ih mole da se konačno sredi pitanje agrarne reforme jer je to interes opštine Subotica.[38]  Navode na kraju: Subotica danas, od dana do dana sve više propada, pošto je izgubila veći deo svoga imanja, i to:

            a) razgraničenjem otpalo je Mađarskoj          16 884 kat. jutara,

            b) agrarnom reformom oduzeto je                  11 163 kat. jut.

            Dakle Subotica izgubila je                               28 047 kat. jut.

U 1925. planira se naseljavanje na teritoriju Subotice 400-500 obitelji optanata iz Mađarske.[39]

Te godine se osniva dobrovoljačko naselje Mišićevo[40]

O atmosferi punoj napetosti i nepovjerenja koja je vladala prema Mađarima koji žele da se vrate u svoj zavičaj, svjedoči prepis dopisa  MUD sa žalbom Generalnog konzulata KSHS u Budimpešti da oko 3 000 mađarskih intelektualaca izbjeglih 1918.-1920. godine žele da se vrate u zemlju, a pošto su većinom iredentisti, to može biti opasno po bezbednost zemlje.[41]

Sačuvano je nekoliko spiskova lica koja su optirala, za strano (mađarsko) državljanstvo, državljanstvo Kraljevine SHS  i koja su primljena u naše državljanstvo po skraćenom postupku.[42]  Tu grupu čine Rusi izbjegli od revolucionarnog terora. I u Subotici ih je bio naseljen veći broj. Među njima je bilo mnogo umjetnika i intelektualaca, posebno su bili angažirani na subotičkom Pravnom fakultetu. Tako je  prof. Grigorij Demčenko[43]koji je rođen u Kijevu  primljen u državljanstvo i položio zakletvu na Ustav i Kralja 13. III. 1925.[44]  U spisku 40 lica optanata za mađarsko državljanstvo nalaze se primjerice dr. Imre i dr. Dezider Vinkler – odvjetnici, Dezider Vali – student, itd. U spisku lica optanata za KSHS državljanstvo/mnogo onih koji su odavno u Subotici bez državljanstva. Razlikuju se velike grupe,  jednu čine dosljenici iz Istre, na pr. Žigante Ivan, dr. Lovro Skaljer (rođen u Puli, 10. VIII. 1878.),  Franjo  Flego (Buzet);  drugu doseljenici iz Mađarske – Simun Rudić (Bački Alamaš, 11. VII. 1875.), dr. Dezider Princ (Putnok, 11.IX.1871.); Rumunjske – dr. Miloš Pavlović (Temišvar, 16. VI. 1879.) ali i drugih zemalja[45].  Kod nekih su date oznake u rubrici narodnosti mješovite: srpskobunjevačke, srbohrvat, srbosloven i slično.[46]

Problematika oko pitanja državljanstva bila je izrazito važna veći broj lica koja potječu sa ovih prostora, odnosno koja su imala pravo tzv. zavičajnosti. Važila  je odluka de se sva lica koja su bila naseljena do 1. I. 1910. godine iod tada imaju zavičajnost, primaju u državljanstvo. Ali to baš nije uvijek bilo lako spovesti u praksi.

Primjerice Laza Ivan Kovačić, subotičanin koji se 1913. godine sa suprugom i djecom preselio u Budimpeštu, pokušava da dobije dozvolu boravka i nastanjivanja u rodnom gradu. Upitano je bilo njegovo državljanstvo, mada je on pisao: Svi mojipreci su Sloven i isvi rođeni nadležni uSubotici te ja smatram sebe državljaninom podanikom KSHS.[47] U predmetu je sačuvana prepiska kojom Kovačić dokazuje krštenicom da je rođen u Subotici 17.XII.1874., i da nije primio mađarsko državljanstvo. No, vlastima je bilo sumnjivo to što je doputovao sa mađarskom putovnicom a Veliki župan u dopisu MUD naglašava: Mišljenja sam da moliocu Lazi Kovačiću ne treba izdati traženi boravak, pošto se isti izdaje za Mađara, mada je slovenskog porekla.  Bilo je i primjera da surođeni subotičani optirali za Mađarsku, dobili njihovo državljanstvo, pa se ipak vraćali u zavičaj i uspijevali ishoditi da se kao zavičajnici ponovno prime u domaće državljanstvo. Takav je bio slučaj sa Ljudevitom Čakanjom i njegovom suprugom Jelisavetom.[48] Uposleni na Državnim željeznicama činili su isto veliku grupu tražitelja državljanstva KSHS. Za njih je bio pripremljen i posebanobrazac.[49] Bilo je slučajeva istupanja iz domaćeg i prijema u njemačko državljanstvo. Takav je bio postupak sa vajarom Franjom Matuškom, rodom iz Čantavira, koji je sa suprugom Njemicom živjeo u Njemačkoj.[50]

Vjerski život

U organiziranom vjerskom životu, u okvirima  rimokatoličke crkve, djelovale su u gradu župe: Sv. Tereze  (25 480 duša[51]), Sv. Roka (14 653), Sv. Đurđa (10 950), Sv. Mijhajla (13 500), a na pustarama u Staroj Torini (7 249), Tavankutu (8 362), Žedniku (8 025), Bikovu (3 400). U okvirima Pravoslavna crkve radile su dvije crkvene opštine, u Subotici sa 4 800 duša i u Aleksandrovu (XII kvart) sa 950 duša.[52] Evangelistička crkvena opština, sa svećenikom Roberom Santo i predsjednikom Julijem Lelbahom[53] imala je 700 članova, Reformatska 1 100, a  Jevrejska 5 040 i Ortodoksna jevrejska crkvena opština – 480. Muslimanska, najmanja vjerska zajednica imala je samo 200 članova.[54]

47 II 71 1925

1925.

Jedna od većih vjerskih svečanosti zbiva se 2. veljače  kada je nadbiskup Rafael Rodić[55] posvetio pred velikim skupom 4 nova zvona[56] na franjevačkoj crkvi.   I na župnoj crkvi Sv. Terezije postavljena su nova zvona. Iz Strojne Tovarne i Livarne u Ljubljani pristigla su zvona: A – u težini 3000 kg, D – 1250, Fis – 640, A – 400, H -280 i F od 100 kg. U toranj na zapadnoj strani postavlja se samo najveće zvono, a ostalih 5 u toranja na južnoj strani. Stara su iz svih crkava bila za vrijeme rata skinuta i pretopljena u topove.

Franjevac Otac Baligač dobio je načelnu pozitivnu odluku o postavljanju kipa Sv. Florijana, zaštitnika grada od vatre,  na trgu fra Jese.[57]

Udruge osnovane u 1925.

U 1925. godini je osnovan veći broj udruga, kulturno prosvjetnih, nacionalnih, stručnih i drugih. Postupak je obično išao tako da su one održavale svoje osnivajuće skupštine, donosile porebna Pravila i druge dokumente, koja su slana na odobrenje, a nakon toga isčekivale pozitivno rješenje od MUD. Po jednom izvješću ( 9. VII. 1926.) iz gradonačelnikova ureda u gradu je djelovalo 68 udruga. U njemu su navedeni i čelni ljudi koji su ih vodili.[58]

Automobilski klub u Subotici je osnovan 23. I. 1925.godine. Klub je osnovan kao sekcija Automobilskog kluba Kraljevine SHS.[59]

Osnivajuća glavna skupština Pokopnog udruženja Concordia  na kojoj su donešena Osnovna pravila, bila je održana 14. I. 1925., a odobrenje MUD stiglo je već 6. II. iste godine.

Osnovan je Mesni odbor Jadranske straže. Na čelu mu je bio profesor Pravnog fakulteta dr. Ivo Milić. Imao je dvije sekcije; studenata Pravnog fakulteta i đaka srednjih škola.

IV 1047 1924

Za dalji kulturni rad u hrvatskom duhu na ovim prostorima, posebno je značajno bilo osnivanje Hrvatskog pjevačkog društva Neven  2.V.1925. To je izazvalo oštre napade prorežimskog tiska u kojima se nova udruga optužuje za političku propagandu,  rad po nalogu iz Zagreba u smjeru koji kreiraju braća Radići a novoizabrano vođstvo dr. Kataneca i Jankača nazivaju kuferašima.[60] To nije bila jedina nova udruga kojoj u nazivu stoji oznaka – hrvatski. Tjelovežbačka i nacionalna organizacija  Hrvatskog sokola  zaživjela je25. IX. 1925. godine. Slična je bila i  Hrvatska katolička orlica u Subotici koja je utemeljena iste godine. Predsjednice su bile ZlataVrbanjac i Marija Cingderić, a tajnica Marija Čović, koja se poslije osobito istaknula u križarskom pokretu. Vježbale su u istim prostorijama kao i članovi Hrvatskoga katoličkoga orla i s tom su organizacijom usko surađivale.[61]

Ali i na drugoj, težnjama za afirmacajom hrvatstva Bunjevaca,  suprotnoj strani, dolazi do formalizacije i osnutka specifične udruge. Bunjevačka Prosvetna Matica, za koju su pripremne radnje otpočele još 1924., osnovana je tek naredne godine. Najistaknutiji predstavnici prosrpske struje među  Bunjevcima,  Marko  Jurić – član  Narodne Radikalne stranke, Mara Đorđević Malagurski supruga  župana Dragoslava  Đorđevića,  Antun Vidaković, takođe  radikal, bili su njeni začetnici. Cilj  te udruge  je  bio širenje kulture, bunjevačke svijesti i slavenstva. Uživalo je obilatu pomoć  gradske i blagonaklonost centralne  vlasti. Tako  je  dobilo, na osnovu odluka gradskog  Proširenog senata, novčanu pomoć i  52 jutra gradskih zemljišta  na  uživanje,  kao  pomoć za  svoj  rad. Time  joj je omogućeno da kupi zgradu koja je  do tada bila u vlasništvu  grada,  Paje  Kujundžića  9, ( prije 1918. škola, a nakon 1945. kino  Zvezda) za  50 000  dinara  i da tamo organizira svoj Dom.Pravila   Matice su   potvrđena  i  odobrena  rešenjem MUD od 22. XII. 1925. godine.  Aktivni  rad  Matica će započeti  tek  od  1.I.1927.

U 1925. godini su odobrena i pravila i započela je sa radom udruga Prvo vojvođansko društvo za pomaganje porodilja u Subotici[62], kulturno udruženje jevrejske omladine Reus (Sloga) sa Đorđom Kleinom kao predsjednikoma djelovanje planira da započne  Udruženje hrvatskih sveučilištaraca Ivan  Antunović, no kojem ipak nisu odobrena pravila.[63]

Dušan Manojlović[64] kao predsjednik novoosnovanog Subotičkog društva za mačevanje obratio se 19. VIII. gradskim vlastima sa molbom da se izda pod zakup tom društvu prizemlje zgrade bivše preparandije (Kralja Aleksandra 13, Korzo) a gdje bi oni uredili prostor za vježbanje, tuševe i garderobu.  I zaista, naišavši da pozitivan prijam, oni su dobili pravo zakupa. Ali istodobno, to je bio i početak dugogotrajne prepiske toga društva sa vlastima, pošto je svake godine trebalo zakup produžavati, a bilo je i drugih interesenata,  za te prostorije. Tako je 1929. godine vježbalište mačevaoca tražila za sebe udruga Severna zvezda. [65

Kongresi i skupovi

Grad je bio domaćin i organizator nekoliko velikih kongresa i skupova. S druge starne i delegacije subotičana posjećivale su sajmove u zemlji i inozemstvu. U organizaciji subotičkog  Udruženja industrijalaca  (Lloyda), tako je od 21. IV. do 14.V.1925. godine, organizirana posjeta sajmovima u Milanu, Bazelu i Parizu. Predviđeno je da na put krene delegacija od 23 člana iz čitave zemlje. Subotičane je predvodio  gradonačelnik Albe Malagurski sa suprugom Amalijom. Pored njih tu su bili i industrijalac Žiga Ajzler sa suprugom, ravnatelj Gradske bolnice liječnik dr. Paja Ivandekić, dr. Radivoj Miladinović,  Mirko  Rotman – industrijalac,  dr.  Cvetko Ognjanov – veleposjednik, Milan  Damjanović – tajnik  Lloyda,  Miško Pančić – trgovac i novinar Friđeš Farkaš.

Jedan od najznačajnijih skupova gospodarstvenika održan u Subotici bio je u organizaciji Saveza gornjobačkih industrijalaca Subotice koji je pripremio održavanje Zemaljskog poljoprivrednog sajma spojenog sa Vojvođanskom industrijsko zanatlijskom izložbom.[66] Izložba je planirana da se održi od  21. do 31.VII. 1925. godine u  kasarni 3. Konjičkog puka na palićkom putu. Zbog toga su jedinice izmještene na taborovanje u hrastovačku šumu. Grad je pruduzeo još neke korake da posjetiteljima učini ugodnijim boravak u Subotici.  Na zahtjev Inžinjerskog ureda Senat je odlučio  da se pojača osvetljenje ulica, sa 130 na 440 plinskih lampi, što je i prihvaćeno.[67]

O  značaju ove izložbe za državu i potpori koju je uživala, svjedoči da je na otvorenju bio prisutan ministar trgovine dr. Krajač.

Drugi veliki skup je bio kongres učitelja 27, 28. i 29.VIII. O pripremama za dolazak oko 4 000 učitelja iz čitave zemlje govori dopis s molbom Mesnog školskog odbora grada Subotice o uvođenje električnog osvetljenja u osnovnim školama u II., III., IV. i V krugu grada. Taj posao se mora dovršiti do 31. VII. 1925. god. kada će u Subotici biti održan učiteljski kongres.[68] Pored toga određena je i suma od 30 000 dinara za pomoć u prihvatanju gostiju. Na neposrednim pripremama su radili školski nadzornici Radomir Vujić i Aleksandar Mikić. Smještaj tako velikog broja posjetitelja organiziran je po kućama domaćina i u zgradama 4 osnovne škole.

I šahisti su imali svoj kongres u Subotici. Molba Subotičkog šahovskog kluba koga zastupa dr. Miloša Rafajlović da se osiguraju uvjeti za prijem i smještaj dvadesetak šahista koji dolaze na Kongres i šahovski meč od 3. do 24.VIII.1925.  godine, govori o pripremama za njega.  Senatskom odlukom dodeljena je novčana pomoć za tu svrhu od 1 500 dinara.[69]

Prosvjeta

U Subotice je djelovala je mreža prosvjetnih ustanova, zabavišta, osnovnih škola, srednjih škola, stručnih i opštih, te Pravni fakultet. Osnovne škole se pratile raspored stanovništva, te ih je bilo i po vanjskom dijelu teritorije grada. Takva je bila i organizacija školskih nadležnih tijela. Postojala je školska uprava za unutrašnji i vanjski dio.  U užem gradu je bilo 25 školskih zgarada a u vanjskom 57. Kroničan problem je bio da nisu sva djeca – školski obveznici pohađali nastavu. Procenat one djece  koja ne idu redovito u škole se kretao do 30% a zavisio je i od sezone poljskih radova, godišnjeg doba, trenutačnog stanja puteva itd.

Zaživjela je i jedna nova škola, osnovana je Ženska Gimnazija na adresi Vilsonova 38.[70]Inicijativu za njeno otvorenje, pored upravitelja postojće mješovite Gimnazije – profesora  Ivana Vojnić Tunića, pokrenuli su i građani koji se obraćaju Senatu svojom molbom 9. VII. 1925. Potpise na nju je stavilo ukupno 45 građana.  Ukaz o otvorenju četvororazredne ženske gimnazije donešen je već 15. VII. 1925.  Za ravnatelja  nove školske ustanove je postavljen je dr. Matija Evetović.

Subotički Pravni  fakultet  je započeo sa držanjem doktorskih kurseva. Izvanredni profesor Pravnog fakulteta Srećko Zuglija u travnju je premješten u Zagreb.Sluzbeni list LJubljana

Sudbina fakulteta je bila u to doba vrlo upitna. Širile su se vjesti da se premješta. To je izazvalo reakciju šireg kruga javnosti  u cilju njegova opstanka. U tom pravcu je bila i predstavka velikog bilježnika Franje Vukića upućena 21. IV. 1925. godine Gradskom senatu povodom nagovještaja o premještanju Pravnog fakulteta iz Subotice u Sarajevo.  Donešena je Odluka Senata na izvanrednoj sednici 25. IV. 1925. godine sa rješenjem da se izradi poseban memorandum za ostanak fakulteta u Subotici.  Kao plod takvih akcija pojavila se tiskana Deklaracija od 29. IV. 1925. sa potpisima istaknutih ličnosti, o potrebi da  Pravni fakultet i dalje bude prosvetna i narodna kula krajnjoj severnoj granici Ujedinjene otadžbine.[71]

Kultura, proslave i predstave

Subotička društva i udruge, kao i one gostujuće,  redovito koriste mogućnost da održavaju svoje predstave, koncerte, zabave u Gradskom kazalištu, Hotelu Zlatno jagnje, Velikoj vijećnici gradske kuće, ali u drugim prostorima. Radi toga oni su morali da prvo obrate Senatu, a on im je izdavao odobrenja, odnosno dozvole za održavanje, određivao takse, gradski porez na ulaznice, cijene za troškove struje, čišćenja i ostalih usluga koje su dobivali od gradskih službi. Kronološki se mogu posložiti sljedeća događanja, koja su samo odabir od šireg mnoštva kulturnih zbivanja.

Svetosavsku proslavu u prostorijama Gradskog kazališta održala je 27. I. Studentska akademska udruga Svetlost.[72] Molbu Senatu je potpisao Kazimir Žigante[73], prvi tajnik.

Zabava i osvećenje zastave Mesne Organizacije Dobrovoljaca kojoj je na čelu tada bio odvjetnik dr. Dimitrijević, držala se u nedjelju 15. II.[74] To je bila velika i masovna svečanost, kojoj je pored ostalih funkcionera prisustvovao kraljev ađutant general Stevan Hadžić. Bile su ispaljene topovske salve, iznad grada su leteli avioni, u velikoj vijećnici održana je skupština udruženja.

Subotičko bunjevačko katoličko divojačko društvo, u čije ime jepotpisana Marga Peić Tukuljac, dobilo je dozvolu uporabe dvorane gradskog kazališta 19 II. 1925. godine u cilju priređivanja predstave.[75]

Molba predsjednice Katoličkog bunjevačkog devojačkog društva, Lujze Matković, upućena je radi ishodovanja dozvole upotrebe dvorane gradskog kazališta  u nedjelju 5. IV. 1925. godine u cilju priređivanja predstave Muke Isusove  naišla je na pozitivnu senatsku odluku.[76]

Proljećna izložba slika otvorena 13. IV. 1925.  u Gospodarskoj Kasini. Izlagali su Aleksandra Olah, Klara Gereb, Eugen Lenkei i drugi umjetnici.

Gradska knjižnica ( i Muzej)  su otvoreni  14. IV., nakon 6 godina, u objektu Muzičke škole.Mijo Mandić koji se nalazio  na čelu te ustanove, predao predlog da se knjige više ne izdaju, nego samo koriste na licu mesta

Prosvjetno društvo Neven  dobilo je  dozvolu  upotrebe dvorane gradskog pozorišta 19. IV. 1925. godine radi priređivanja redovnog godišnjeg koncerta kao  i svečane akademije Zrinjski i Frankopan 30. IV.[77]

zadnja

Pravila HP neven

Moskovski Hudožestveni  teatar u svibnju 1925.  gostuje[78] po drugi put u gradu. Igra Čehovljev Višanjik, Gogoljevu Ženidbu, Ženu s mora Henrika Ibzena.

U subotu 30. V.  započela  je još jedna, od strane režima obilato potpomognuta velika nacionalna manifestacija.  Povod  je bilo otkrivanje spomenika junacima palim za oslobođenje i ujedinjenje 1912.-1918. i razvijanje zastave Jugoslovenskog sokolskog društva u Subotici[79] koje je sa pratećim programom održana 31. V.1925.

I Zemljodilska kasina, čiji predsjednik[80] Marko Jurić potpisuje molbu, dobila je mogućnost da u kazalištu održi svoju zabavu sa igrankom.[81]

Izložba jugoslavenskih narodnih rukotvorina, koja je bila u sklopu izložbe i velikog vašara[82],  održana je u Gradskoj kući  od 22. do 31. VIII. Njen glavni organizator je bila Mara Đorđević Malagurski. Ona je i odabrala najveći dio predmeta, nošnji i ručnih radova,  izloženih u bunjevačkom odjelu.

Plod razmimoilaženja između dvije bunjevačke struje kao organizatora,  rezultiralo je sa dvije odvojene proslave[83]  tisućugodišnjicehrvatskog  Kraljevstva[84].  Prva, manjeg obima, kojaseodržala  8. IX. bila je pod patronatom Gradskih vlasti i sokolske organizacije, mogla bi se označiti kao prorežimaska,  a druga, veća i masovnija, održana 20. IX. 1925. godine, pod vođstvom Hrvatskog pjevačkog društva Neven, kao jasno svjedočanstvo o uspjehu buđenja hrvatstva kod Bunjevaca, što se vidjelo i po spomen tabli koja je tom prilikom postavljena, a na kojoj je stajalo da je podižu bunjevački Hrvati. O razimoilaženjima koja su vladala povodom tih proslava govori i detalj da unatoč tomu što je gradonačelnik Malagurski naredio da se u prvu proslavu uključe i sve vjerske zajednice, koje su trebale održati svečana bogosluženja u utorak 8. IX, rimokatolička crkva, odnosno subotička Apostolska administratura to ipak nije učinila, pa je on zbog toga izrazio svoje oštro negodovanje.

Održan je i jesenji salon na kojem su izlagali slikari iz zemlje.

Subotička slobodno zidarska  lože Alkotákoja je 1924. godine primljena  u  okrilje Velike ložJugoslavija  i od tada nosi ime Stvaranje[85].  Ona svojim dopisom od 24. veljače 1925. izvještava gradonačelnika o tim promjenama. Navodi i da se ured lože nalazi u I krugu, Šenoina ulica br. 14 a da je starešina lože Julije Vali arhitekta.[86]

Petar Pekić 17. XII. 1925. položio zakletvu za mjesto činovnika knjižničara u Gradskoj knjižnici.[87]

Subotički oficirski dom priredio je svečanu zabavu i proslavu rođendana Nj.V. Kralja Aleksandra 17. XII. U tu svrhu tražili su od Gradskog ekonomata  veliku količinu zelenila, palmi i četinara za pletenje vijenaca.

Djelovale su  i priređivale svoje programe, zabave i igranke,  osvećivali zastave,    još i neke izrazito nacionalne organizacije, poput  Srpske nacionalne omladine Dušan Silni, Udruženje srpskih četnika Petar Mrkonjić.  

Internacionalni cirkus Kludski držao je 5 predstava u studenom 1925. godine. Odlazak vlakom iz grada se prtvorio u pravu aferu, pošto je policija na dojavu izvršila  pretres kompozicije i pronašla skrivenu jednu djevojku čiji je nestanak prijavljen.

SuprugaF. Piča (Piétsch) u ime Kruga subotičkog divojačkog društva  kao i Kruga subotičkog diletantskog društva je bila izuzetno aktivna u priređivanju kazališnih predstava, kojih je tijekom godine održala desetak.

Narodno pozorište  Novi Sad   dobilo je dozvolu besplatne upotrebe kazališta 25, 26. i 27. XII. 1925. radi održavanja predstava.

Neki od drugih korisnika prostora kazališta subili: Subotičko  Mađarski Radikalni Klub[88], Francuski Klub[89], Udruženje ratnih invalida[90], Subotičko Jevrejsko Omladinsko Udruženje Hakoach,  Subotičko Atletičko Nogometno Društvo, Ekonomska organizacija baranjskih izbeglica, Filharmonično društvo[91].

U gradu su radila dva kina, Korzo i Lifka, a i na Paliću su se u sezoni prikazivali filmovi.  Veliku prepreku za njihov napredak bila je zabrana MUD prijevoda titlova filmova na mađarskom jeziku, donešena upravo 1925.  godine. Registrirana je i nova firma, Narodni bioskop,  kojaje sa  radom  otpočela  26. XI. iste godine.

U Pučkoj kasini  je  uz prigodan program  7. XII. postavljena slika Paje Kujundžića.

Od 1924. tekli su radovi na objektu Subotičkog pučkog kruga (Nepkör) u kome se njegovala mađarska kultura a koji su privedeni kraju sa završetkom kazališne dvorane tek 1926.

Knjige

U 1925. godini pojavio se veći broj  knjiga koje su napisali subotičani ili govore o temama vezanim za grad. Neke od značajnijih su bile: Putokaz Bunjevcima i Vojvodini (Subotica 1925.) koji  je javnosti uputio Joso Šokčić[92].  Njegova osnovna ideja je  usmjerena protiv došljaka Hrvata a ka afirmacija politike koju zastupaju radikali.  Sličnog je profila bila i knjiga Toše Iskruljeva[93]O Vojvodini i njenoj kolonizaciji, Novi Sad 1925.; kao i LazaraStipića[94]IstinaoVojvodini, Subotica, 1925. (u naklada Minervad.d.). U taj vodeći tijek uklapa se i Almanah desetogodišnjici našnarodne tragedije 1915-1925, Subotica, 1925. u nakladi Književnog severa,  kojega je  sastavio Milivoje Knežević. Nešto posve drugačijeg žanra je uradak Blaška Rajića, Stari mirotvorci,  Subotica,  1925.

Te godine i pravoslavni pop Marko Protić[95], koje je obavljao i dužnost predsjednika Subotičke novinarske udruge, nudi 20. II. 1925. Senatu da prikupi historijske izvore, sastavi i napiše jednu knjigu kojom bi otrgao od zaborava prve godine od oslobođenja. Prilaže raspis MUD sa informacijom da je novoosnovani Institut za prikupljanje izvora za istoriju našeg oslobođenja i ujedinjenja  pokrenuo akciju za prikupljanje historijskih izvora. Senat je tržio da Protić dostavi svoj prijedlog za prikupljanje važnih dokumenata. On je odgovorio  sa svojim prijedlozima i uvjetima za započinjanje takvoga posla. U predmetu se sačuvana i prepiska Senata i Marka Protića, 1930. godine, pošto je završio rukopis knjige, u vezi tiskanja i honorarisanja autorovog rada.[96]

Pojavio se i uradak  prof. Alekse Ivića, Bunjevci, Srbi Hrvati, Književni sever, god. I., 1. X. 1925, knjiga I, svezak 7. 264.-265.

Tiska se i objavljuje knjiga prof.  Mirka Kosića, Osnovi ekonomne politike, knj. 1, Beograd, Izdavačka knjižarnica Gece Kona.

Knjižara Jedinstvo priredila je album fotografija Subotice i Palića povodom kongresa učitelja.

Tisak u 1925.

Ličnost puna osobitosti bio je Rude Štagljar  Majevčanin[97].On je po  sopstvenim riječima nacionalizmu našao smisao života. Kao vlasnik i direktor  pokreće tiskovinu Nova Pošta.

Pojavljulju se Hrvatske novine pod uredništvom  Miška Prčića.  One su bile nastavak Subotičkih novina, za kršćansko i narodno udruženje, koje su izlazile od 1920. do 1925. kada su obustavljene te mesto njih pokrenute Hrvatske novine[98]

Pokrenut je i tjednik Az Ucca (Ulica).  Inicijator i urednik bio je Csuka János[99], publicist, novinar, pjesnik i prevoditelj. Djetinjstvo je proveo u Slavonskom Brodu, zatim se preselio u Novi Sad, a veći dio međuraća proživio je u Subotici.

Od 1. IV. 1925. počeo je da izlazi časopis Književni sever[100], a sličnog profilana mađarskom jeziku bio je 15. V. pokrenut Irodalmi értesitő (Književni glasnik).

Dvojezični omladinski list Mladost – Ifjúság pojavio se 15. IV. 1925. godine. Pokretač je bio vlasnik knjižare A. Mamužić pa se on tamo i rasparčavao.

Na Vidovdan 28. VI. 1925. pojavio se prvi broj  Subotičkog glasnika. Samim time jasno je stavio do znanja kakva će mu biti ideološka matrica.

Szombat je bio nedeljnik koji se bavio pitanjima iz oblasti društvenog i kulturno umjetničkog života Židova. Počeo je da izlazi 26. VII.

Subotički pčelari pokrenuli su Vajdsági Mehezeti Lap (Vojvođanski pčelarski list).

Već istaknuti pregaoci pisane riječi Joso Šokčić i Havas Antal inicirali su novine pod imenom Család (Obitelj).[101]

Nedeljnik Mozi ujság (Kino novine) počeo je da izlazi 22. XI.

Zdravstvene prilike

O stanju zdravlja subotičana saznajemo iz Subotičkog glasnika (br. 10 od 11. II. 1926. godine) koji  na drugoj strani u  članku Zdravstvene prilike u našem gradu u kretanju populacije  donosi podatke iz godišnjeg izveštaja gradskog fizikusa  za proteklu 1925. godinu. Saznajemo da je od akutnih zaraznih bolesti, najviše bilo obolelih od trahome  – 549, od tifusa 71 – a umrlo je 11 lica,  od šarlaha je obolelo 60 – a umrlo 9, od tifterije  je bilo 36 obolelih i 8 umrlih. Ogromna je šteta što se ne vodi statistika o kretanju tuberkoloznih obolenja, jer kao što je poznato tuberkoloza je tipična bolest naših sugrađana pored trahome. Po nekim drugim izvorima može se naslutiti da je ona bila izuzetno velika, do 30 smrtnih slučajeva na 1000 ljudi. Kretanje populacije je bilo sledeće: ukupno rođeno 2914 djece ( 1465 muške i 1449 ženske), ukupno umrlih  2148, od toga djece; do 1  godine  – 732, od 1 do 7 – 179, i preko 7 – 1041,  što je davalo prirtaštaj od 766 lica.  Pisac članka na kraju daje i komentar:  …  da  u našem gradu još uvek prosperira lekarski stalež. Jer kako bi se  inače objasnio fakat, da su se u toku 1925, u Suboticu  nastanili  još  10 novih lekara!…

Specifičan zdravstveno-socijalni problem bile su i prostituke. Jedna od poznatijih ulica crvenih fenjera je bila Topnička ulica (danas Bihaćka).  Godine 1925. broj bludnica  uvedenih u posebnu gradsku evidenciju je bio 171.[102]

Politička gibanja

Najznačajniji događaj na razini zemlje pa time i Subotice, bili su parlamentarni izbori. Vlada Nikole Pašića (6. XI. 1924. – 29. IV. 1925.) sastavljena od radikala i samostalnih demokrata Svetozara Pribičevića raspisala  je izbore za 8. II. 1925. Najsnažnija oporba bila je Hrvatska repubilikanska seljačka stranka (HRSS). Režim protiv nje sprovodi oštre mjere.  Tako vlada  23. XII. 1924. donosi odluku o primjeni Zakona o zaštiti države i na ovu stranku pa je time zabranjena njena politička aktivnost i pokrenuto kazneno gonjenje članova vođstva stranke. Istog dana uhićen je i Stjepan Radić.

Lokalna skupština – Prošireni senat na svojoj prvoj sjednici u 1925.  godini donosi odluku o izboru predsjednika i članova biračkih odbora iz redova odbornika na 38 biračkih mesta u subotičkom biračakom okrugu.[103]

Kao pripremu za izbornu kampanju može se smatrati i serija optuštanja gradskih   činovnika i redara koja u  Subotici otpočinje  krajem 1924. godine. To se nastavilo i u narednom periodu. Redar II klase Tv. A. Markešić, inače izbgjelica iz Istre, kome je 9. II. nadzornik redarstva jasno rekao da je antidržavni element i da će biti protjeran iz Subotice, pod takvim pritiscima sam daje ostavku 11. veljače 1925.[104]

Širi se mreža i ustroj Radikalne stranke osnivanjem novih filijala po okolnim bunjevačkim mjestima. Tako dolazi siječnja 1925. godine do osnutka filijale u  Gornjem Tavankutu u kući Stevana Gurinovića.

Izrečena je i zabrana izlaženja (6. veljače) dnevniku na mađarskom jeziku Hírlap.[105] Jeste je da po zakonskom osnovu na koga se poziva odluka, nju mogao donijeti samo Ministar unutrašnjih dela, a ne gradonačelnik, no ona je naravno primjenjena.

Za vrijeme kampanje i prilikom samog glasovanja zabilježena su razna radikalska nasilja[106] u čitavoj Vojvodini pa i u Subotici. Moglo se  glasovati samo uz  posebne  legitimacije, koje  mnogi  nisu  dobili  na  vrijeme,glasačka mjesta  su  bila  udaljena i po dvadeset kilometara,  itd. Nasilje je bilo izrazito prema sljedbenicima HRSS-a u Subotici.[107] Ono je započelo 3. I. 1925. pozivanjem u kapetaniju sudskog savjetnika u ostavci Mateja Jankača i odvjetnika dr. Mihovila Katanca, pritvaranjem trgovca Stipana Matijevića. Oni su šikanirani i optuživani da šire radićevštinu.[108]

U Subotici je na izborima za Narodnu skupštinu 1925. godine trebalo izaći 10 lista, ali je Subotički okružni sud u zadnji tren (14. siječnja) poništio HRSS-ovu izbornu listu. Tako je na izbore izašlo 9 lista, među kojima su bile liste Bunjevačko-šokačke (B-Š) stranke i Vojvođanske pučke stranke.  Rezultati izbora u Subotičkom izbornom okrugu  bili su sljedeći: radikali 16 555 glasova ili 47%, Demokratska stranka 7 406 ili 21,3%, Mađarska stranka 3 145 ili 9%, B-Š stranka 2 350 ili 6,8%, Vojvođanska Pučka Stranka (VPS) 1 347 ili 3,8%. Na temelju tih rezultata u subotičkom izbornom okrugu  poslanike su dale samo lista radikala i demokrata. Izabrani su Marko Jurić, dr Jovan Radonić[109] i Milan Grol, ministar prosvjete sa liste Radikalne stranke i dr. Luka Plasković sa liste Demokratske stranke.

Ubrzo nakon izbora, krajem veljače 1925., Marko Jurić narodni poslanik u radikalnom klubu, održao je govor kao odgovor na napade opzicije ( radićevaca) u parlamentu   Govorio je o Bunjevcima i Šokcima, da se nad njima vrši nasilno pohrvaćivanje od strane hrvatskih separatista, a sve u neposrednoj funkciji propagande protiv HRSS-a.

Kao plod izbornih rezultata, koji  nisu mogli da se tumače kao slom oporbe, tajnih pregovra uhićenog Stjepana Radića, dolazi do  Radićevog novog političkog zaokreta[110] i ulaska u Pašićevu vladu. Pregovorima dva najsnažnija politička faktora, Pašića i Radića, HSS dobiva 4 ministarska mjesta. Radić je dužnost ministra prosvjete vršio u desetoj vladi Nikole Pašića i u vladi Nikole T. Uzunovića, u vremenu od 17. XI. 1925. do 15. IV. 1926. godine. Često putujući, imao je priliku da politički djeluje širom zemlje. Tako jednom prilikom, na zboru HSS-a 13. XII. 1925. u Mariboru, dotiče u svom govoru i  subotički Pravni fakultet.[111]   U Subotici imamo jednu smutnju od fakulteta, gde ima više profesora od (sudenata) đaka, …  Profesori tamo ne rade mnogo, a đaci piju i lumpuju i takođe ne rade mnogo. Profesorski savjet već 15. XII. odgovara i niječe takve optužbe, i najavljuje tužbeni  postupak. Spor je ipak razriješen bez sudskog procesa, Radić je  16. I.1926.  posjetio  Suboticu,  te pisao prof. savjetu i demantirao ono za šta ga optužuju.

Naslovni članak u radikalskim Bunjevačkim novinama[112] br. 14. od 10. IV. 1925. glasio je Mi nismo Hrvati.

Nakon 20. svibnja Veliki župan Dragoslav Đorđević otputovao je na banjski oporavak. U još jednom navratu posjetio je banjsko lečilište.  Od 25. IX. do 20. X. išao je u Vrnjačku Banju a zamjenjivao ga je gradonačelnik.

Mesna organizacija Dobrovoljaca tužila je Blaška Rajića za klevetu koju je objavio u Hravtskim novinama br. 33.[113]

Đorđe Galfy i Željko Riger su na čelu su Mađarskog Radikalnog kluba.

Gradski odbornik Lazar Stipić 17. XI. podnosi interpelacije, od kojih je jedna i o uništavanju natpisa latinicom.[114]

U kući Mate Vidakovića u Tavankutu na br. 458 formirana ispostava Samostalne Demokratske Stranke.[115]

Gospodarstvo

Kao i u čitavoj Vojvodini, mlinarstvo je i u Subotici bilo izuzjetno razvijeno, mada je zenit doživjelo krajem XX stoljeća. U 1925. godini  radilo  je ukupno 13 mlinova, koji su imali maksimalni dnevni kapacitetod 218 tona.[116]

Požari izazvani mlinskom prašinom dešavali su se realivno često. Krajem 1925. godine tako je izgoreo  mlin Vince Kohana. Osnovan je 1921.  godine na Senćanskom putu (Ulica oslobođenja 85.). Kohan je ožujka  te godine dobio građevinsku dozvolu za građenje kuće i parnog  mlina na adresi – Senćanski  put 85. Nakon požara nije ga obnavljao već je plac prodao firmi Fako d.d.

Najveća prehranbeno izvoznička firma  Hartmann i Konen dominirala je tržištem živine, jaja i svinja.  Na londonsko tržište su samo u travnju 1925. godine isporučila je  140 000 komada ćuraka. Imala je razvijenu mrežu filijala  u zemlji, kojih će 1925. godine biti 18.

Salamom Gingold dobiva dozvolu za gradnju novog pogona, na adresi Nikolićeva 17 (danas Nade Dimić) dobija 1924. godine.  Tako će naredne 1925, biti završen objekat u kome će nastaviti da radi na dotadašnjim poslovima. ali pod imenom  – Ocean. U toj radionice će imati kompletnu instalaciju za izradu limenih kutija, konzervi, koju  je 1922. godine kupio u Magdenburgu.

Kao obrtnici braća Lenard se javljaju od 1925. godine. Firma je registrovana pod imenom Braća Lenard, a obrtnica je izdata pod brojem A 71/1925. Sa radom je započela na adresi – Trg Kralja Tomislava 2, gde se nalazila njihova roditeljska kuća, a gde je u dvorišnom delu dograđena radionica.

Jedno od najsnažnijih poduzeća u Subotici bila je Subotička električna željeznica i osvetljenje d.d. [117]Grad  je  ustanovio (mada im nisu bile dostupne poslovne knjige!) da  1925. i 1926.  godine  firma beleži izuzetno velike profite. Tako je u periodu 1. XII.1925. – 1.XII.1926. proizvedeno  3  569 674  kw časova struje, privatnim potrošačima  je  isporučeno 1 819 478,  za tramvaj 509 611, za vlastitu potrošnju 341 743, i gubitak 898 842  kw časa. Prihod od prodate struje je bio 11 711 115 dinara,  od prodatih tramvajskih karata 4 405 975, od prodatih strujomera 200 000, i  razni prihodi 83 000 dinara, što zajedno čini 16  399  090  dinara prihoda. Čist dobitak je iznosio čak 5 839 342 dinara. Zarada u 1927. godini je bila 3 923 962 dinara. Firma je imala 2 putnička automobila, Cadilac  i Debrün. Broj zaposlenih radnika je 1925. godine iznosio 237.U okviru poduzeća postojao je od 1925. godine i sportski klub  – Športski klub električne centrale

Prirodne nepogode

Zabilježeno da je nekoliko ljetnih oluja poharalo Suboticu i okolinu. Jedna od njih je bila 3. V. 1925. Tom prilikom grom je zapalio kuću Roke Vukovića u Ljubljanskoj ulici br. 15, koja je od toga izgorela.[118]  Kroničar Subotice Joso Šokčić navodi da je oluja bila i u srpnju. U julu je vladalo nad Suboticom nezapmaćeno nevreme. Silan vetar čupao je drveće, rušio krovove i srušio jedan deo tornja rimokatoličke crkve sv. Đurđa. Na Palićkom putu skoro sva su drveća bila iščupana, tako da je saobraćaj bio onemogućen.[119]

Veliko nevrijeme vladalo je i u utorak 25. VIII. 1925. god. u popodnevnim satima.[120]  Vjetar je lomio stakla na prozorima i crijepove, rušio krovove i visoke tornjeve,  vadio drveće iz korijenja (bilo je oko 10 000 isčupanih stabala!)[121] Ta oluja u kolovozu 1925. god. izazvala je u Subotici i okoline mnogo štete. Senatu prijavljuju štetu: Gospodarsko odeljenje, Žandarmerijska stanica Tavankut i Ludoš, Odeljak finansijske kontrole u Tavankutu, Subotička žandarmerijska četa.    Antun Berger, rimokatolički župnik u Tavankutu, već istoga dana (25. VIII.) pisao je Senatu sa molbom da se polupani crepovi nadoknade a i druge štete na objektima crkve poprave.[122] Još veću štetu pretrpila je crkva u Žedniku, što saznajemo iz molbe župnika Petra Evetovića, koji piše da je toranj svaljen, svod probijen a krov na više mesta načet.[123] Slično je bilo i na kerskoj crkvi, gdje je s tornja na krov pala rozeta teška 100 kg, probila krov i oštetila orgulje[124], kao i crkvi Sv. Đurđa gdje je isto srušen dio toranj,  probijen krov i oštećene oruglje.[125] Inžinjerski ured podrobno izvještava koje zgrade su pretrpele štetu i kolika je ona. Samo na gradskim zgradama ona je  procjenjena na preko milion dinara. Zbog toga, je bilo neophodno da gradske vlasti podignu zajam od Gradske štedionice u visini 550.000 dinara,  za sanaciju nastale štete.

Stradalo je i prvo fudbalsko igralište, vršnjak najstarijeg kluba na prostoru Jugoslavije – FK Bačka. Njihove prve tribine, srušila je ista oluja 1925. godine, pa je naredne, za dvadesetpetogodišnjicu osnivanja, sagrađena nova tribina, koja je i danas na svom mjestu.

Šta se gradi 1925.

U Subotici je nakon rata vladala nestašica stanova. Ona je bila u prvim godinama nakon 1918. vrlo izražena ali ni u promatranom periodu nije bitno ublažena.

Izvedeno je malo javnih, većina građevina bili su privatni objekti. Uobičajeno je bilo da se privatne kuće na periferiji grade od naboja, čepića (zemlje) sa pokrovom od trske ili crijepa. Većina izgrađenih su prizemne, rijetke su katnice.[126] U Aleksandrovu, na zemljištu (tzv. Novoselo)  dobijenom od Ministrstva za agrarnu reformu, grade se kuće naseljenicima.

Kino  Korzo d.d. postavlja letnju pozornicu.[127]

Firma Weigand Drug  podiže auto garažu u ulici Paje Kujundžića 4., a Samuel Kopp i sinovi d.d. radničke stanove na Majšanskom putu, Industrija željeznog nameštaja d.d. 7 stnbenih i 14 sporednih objekata na svom placu u Segedinskim vinogradima 110,

Vilim Konen podiže sušaru za hmelj na Palićkom putu (danas Office shooes).

Jugoslavenska banka d.d. filijala u Subotici  adaptira zgradu  u Jelačićevoj 1, gdje će biti smještena[128]

Grad je vršio parcelizaciju i projektovao nove ulice. Tako je to izvršeno i na posjedu dr. Karla Vermeša u Palićkim vinogradima, iza objekata Kolevke, na tzv.zemljištu Blezak naselja. [129]

Grad je kupio parcelu (k.č. 14 155/4) pored bajskog groblja za 45 0000 dinara u cilju njegova proširenja.[130]

Generalna direkcija carina ima potrebe da se smjesti subotičku carinu pa razmišlja o kupovini zgrade u ulici Đenerala Milojevića 1, a paralelno  pravi i planove da se izgradi nova zgrada za te potrebe. To će biti i realizirano ali tek u periodu 1927-1932.

Prostor je  problem iza Okružnu Financijsku uprava u Subotici  koje bila je smješena u dvije velike zgrade u ulici Bene Sudrevića 8 i 10 (IV krug) u svojini Prokešove[131] familije. U cilju rješavanja ostanka  te ustanove u Subotici i njenog trajnog smještaja, dr. Jovan Manojlović član Proširenog senata, zalagao se i podupirao ideju da se zgrade otkupe od privatnih vlasnika. To je potkrepljivao argumentima da su već iz grada premješteni Đački eskadron, Podoficirska škola, Vojni okrug i Agrarni ured a da kruže glasine i o izmještanju Pravnog fakulteta. Subotica, koja je pod mađarskim režimom tako gigantskim koracima napredovala, treba da pod našom upravom postane velika selendra.[132]

PRILOZI

Građa

HAS, F:47. I 23/1925

Razrešeni i postavljeni članovi Proširenog senata na osnovu predloga od 31. XII. 1924. br. 829/1924. Ministarstvo unutrašnjih dela KSHS, Beograd, Odeljenje za BBB br. 71/1925. Velikom županu sl. Kr. Grada Subotice.[133]

Po tom rješenju: „Razrješeni i postavljeni članovi P.S. na osnovu predloga 31. XII. 1924. br. 829/1924

Ministarstvo unutrašnjih dela KSHS, Beograd, Odeljenje za BBB br. 71/1925.

Velikom županu sl. Kr. Grada Subotice

redni broj razrješeni postavljeni
1 Andrija Deak Dušan Terzin, trgovac
2 Miroslav Alčin Miloš Kurteš, trgovac
3 Antun Peić T. Svetozar Radišin, učitelj
4 Šime Rajčić dr Zvonimir Piškulin, adv.
5 Joso Mamužić Pera Segedinčev, ekonom
6 Grga Letić Iso Jović, trgovac
7 Pera Ružinski Milan Vasilje, ekonom
8 Lipot Vig Mladen Ruski, ekonom
9 Antun Bilinc Mladen Grbić, trgovac
10 Tome Francišković Aleksandar Miajtov, trgovac
11 Bolto Skenderović Pera Ognjanov, učitelj
12 Svetozar Radić Đurica Terzin, ekonom
13 Josip Flekenštajn Nenad Vasiljev, ekonom
14 Jašo Vojnić Zelić Bogdan Miković, profesor
15 Josip Takač Vojin Isakov, ekonom
16 Stipan Sebenji Paja Ruski
17 Nikola Francišković Milan Damjanović, ekonom
18 Joso Stipić Jova Košić, ekonom
19 Lojzija Skala Joca Pušin, ekonom
20 Paja Vojnić Hajduk Predrag Pušin, ekonom
21 Aleksandar Kadar Stevan Krnjajski Jović, ekonom
22 Ivan Krnjaski dr Andra Andrejević, lekar
23 Franja Mamužić Koja Krnjajski, ekonom
24 Dr Draga Dimitrijević Sima Turanov
25 Martin Vujković Steva Krstić, posrednik
26 Antun Mamužić Dragoljub Milojković, kožar
27 Franje Tumbas Jevta Vasiljev, ekonom
28 Mate Skenderović Blagoje Bajić, ekonom
29 Antun Bašić Palković Miladin Lazičić, ekonom
30 Gustika Kulindžić Staniša Mihajlović, paroh
31 Veca Matković Rada Krnjajski Lazarev, ek.
32 Grga Budanović dr Danilo Marković, lekar
33 Sima Milodanović Ljuba Atanković, trgovac
34 Imre Riger dr Cvetko Ognjanov, advokat
35 Dančo Kulundžić Vojin Kešeljević, bank. čin.
36 Antun Buljovičić Milovoj Mitrović, bank. čin.
37 Bruno Francišković Vojin Aradski, ekonom
38 Mijo Kun Balaž Uroš Aradski, ekonom
39 Marko Pejić T. Cvetko Rakić, ekonom
40 Joso Pajić T. Đuka Isakov, ekonom
41 Pera Gosar Ivan Brankovan, dir. banke
42 Luka Kesenović Lazar Đurčić, profesor
43 Stipan Kolar Stanoje Milivojević, inž.
44 Đuka Đukuć Milan Apostolović, inž.
45 Pajo Šefčić Cvetko Čičić, učitelj
46 Ivan Berger Mićo Dulić, ekonom
47 Joso Vidaković Stipan Peić, krojač
48 Ivan Barbenović Joco Vodaković, ekonom
49 Stipan Rigo Đuka Marković, ekonom
50 Lojzija Baraković Luka Sekelj, trgovac
51 Fabuš Horvacki, trgovac
52 Joco Poljaković, bank. čin.
53 Lazo Dulić, ekonom
54 Bartal Stipić, ekonom
55 Mijo Šarčević, ekonom
56 Stipan Gabrić, poduzim.
57 Grgo Vukov, gostioničar
58 Lojzija Šabić, ekonom
59 Mukija Peić T., ekonom
60 Matija Lučić, ekonom
61 Pera Stipić, gostioničar
62 Joso Zelić, ekonom
63 Šima Rudić, ekonom
64 dr Ivo Milić, profesor univerziteta
65 Kalman Crnković, ekonom
66 Joso Horvat Almaški
67 Matija Kovač, stolar
68 Stevan Torma, čizmar
69 Lajčo Stipić, ekonom
70 Joška Stipić, ekonom
71 Mojsije Kon, ekonom
72 dr Iso Mezei, lečnik
73 Gustika Fister, gostioničar
74 Stevan Majlat, ekonom
75 dr Jovan Janiga, ekonom
76 Stevan Tabarski, trgovac
77 dr Bela Terek, lekar
78 Aleksandar Velički, trgovac
79 Mita Međanski, trgovac
80 Geza Pilišer, trgovac
81 dr Miloš Rafajlović, advokat
82 Steva Majstorović, ekonom
83 Isidor Dajč, optičar
84 Mihajlo Šušnjarac, šef oblasne zašt. dece
85 Đura Grbić, trgovac
86 Đura Galfi, apotekar
87 Joso Rajčić, vlasnik mlina
88 Mirko Rotman
89 Mirko Jakobčić, dir. banke
90 Lajčo Šreger, izvoznik
91 Vladisla Hercog, industrijalac
92 Bela Gabor, industrijalac
93 Grga Vuković, trgovac
94 Lajčo Frenkel, trgovac
95 Pera Vujković, trgovac
96 Žiga Ajzler, industrijalac
97 Armin Sonenberg, trgovac
98 Pera Stantić, ekonom
99 Radomir Vujić, školski nadzornik
100 Aleksandar Mikić, školski nadzornik
101 Jaša Stantić, ekonom
102 Paja Budinčević, posednik
103 Paja J. Vuković, ekonom
104 Marko Presburger, obućar
105 dr Lajoš Pap, bankar
106 Felo Vidaković, trgovac
107 Milan Jorgović, učitelj
108 Ilija Medaković, učitelj
109 Paja Skenderović, ekonom
110 Miško Budinčev, ekonom

izvolite izvršiti ovu odluku, 2. januara 1925. godine,  Beograd. Po naredbi Ministra Unutrašnjih dela, za načelnika Vel. župan Aleksijević

            G r a d s k o m    S e n a t u.

Subotica

Dostavlja prenje u prepisu, na dalji postupak.

Subotica, 12. januara 1925. god.

Gradonačelnik: Alba Malagurski

HAS, F:47. I 300/1925

Rešenjem Ministarstva unutrašnjih dela KSHS, Beograd, Odeljenje za BBB br. 19809/1925. od

10.11.1925. „po potrebi službe, razrešavam zvanja i dužnosti sledeće članove Proširenog Senata“

redni broj razrešeni postavljeni
1  Milorad Nedeljković, prof. univeziteta  Jovan Gašić, inženjer
2 Stanoja Milivojevića, zamenik direktora železnice dr Matija Evetović, dir. ženske Gimnazije
3 Milivoj Mitrović, činovnik Janko Garić, dir. muške Gimnazije
4 Joso Horvat Almaški, posednik dr Fedor Nikić, docent Pravnog fakulteta
5 dr Marko Petrović, advokat dr Jovan Savić, docent Pravnog fakulteta
6 Stipan Pejić, krojač Joško Čurčić Malagurski, posednik
7 dr Aleksandar Magarašević, advokat Sava Radašić, čurčija
8 Đuro Popvić, prosvetni inspektor Steva Burnat, trgovac
                     preminuli
9 Aleksanadar Velicki Nikola Ognjanov, ekonom
10 Ivan Dulić Jova Begečki, sarač
11 Stevan Krstić Eugen Filoj, knjigovezac

F:47. Gr. 91/1925

Br. 91 / 1925. grnč.

ZVANIČNA ZAKLETVA.

Ja …. Jakov Matković ….. zaklinjem se svemogućim Bogom, da ću vladajućem Kralju Aleksandru I. veran biti, da ću se savesno pridržavati ustava Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i da ću kao podanik ove države sve zakone poštovati i lojalan biti, dužnost moju po zakonima i naredbama predpostavljenih mi vlasti tačno i savesno vršiti, tako mi Bog pomogao.

Subotica, dne 26.01.1925.                                   Jakov Matković

Vel. Beležnik: Vukić

Perovođa: Rudić

(U postpku  imenovanja za vašarskog nadzornika Jakov Matković je  položio zakletvu)

F:47. Gr. 170/1925

URED GRADONAČELNIKA GRADA SUBOTICE

Broj: 170/925. grnč.

ODLUKA:

– – – – – – – –

Na osnovu 4 alineje § 11. o štampi / XXIV- z. čl. 1914.g./ zabranjujem rasparčivanje političkog dnevnika „Hirlap“.

R a z l o z i:

Na osnovu pomenutog paragrafa nalazim, da pomenuti politički dnevnik sa svojim pisanjem je podesan na to, da izazove mržnju protiv jedne narodnosti, staleža ili veroipovesti i ovako iz javnih interesa trebalo je rešiti kao gore.

O čemu se izveštava Vel. Kapetan grada Subotice sa time, da ovu odluku odmah izvrši i „Hirlap“ politički dnevnik.

Eventualno, uložena žalba nema odgodne moći.

Subotica, 6. februara 1925. g.                                     Gradonačelnik: Malagurski

***

[1] Tako na na pr. ustroj i način kancelarijskog poslovanja gradskih vlasti ostao gotovo nepomijenjen.

[2] Primjer iz priloga F:47. Gr. 170/1925

[3]Po rezultatima gradskog popisa iz 1919. godine pretežito žive od zemljodilstva  79 593 (78,58%), diplomiranih ima 458 (0,45%). HAS, F:47. I  22/1919.

[4] U 1921.  godini Beograd ima 111 739, Zagreb 108 674 a Novi Sad 39 122 stanovnika.

[5] Historijski arhiv Subotica (dalje HAS), F: 047. XV 248/1920. Senat obavještava Ministarstvo poljoprivrede da je subotički atar površine 974,5 km². Današnja teritorija Grada Subotice je 1008  km².

[6] Prvi popis iz 1919. je obavljen na razini grada u cilju slanja podataka koji bi osnažili pozicije našoj delegaciji na pariškoj mirovnoj konferenciji, te zbog toga nužno treba kritički pristupiti korišćenju tih podataka.  Državni popisi su iz 1921.  i 1931. godine.

[7] Dr Ivo Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji do 1921, Zagreb, st. 57. U uputsvima za popis 1931. godine  bilo je predviđeno postavljanje pitanja o narodnosti, ali i svrstavnje Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonca i Crnogoraca u Jugoslavene. Pitanje u obrascu je glasilo: (narodnost) da li je jugoslovenske ili koje druge narodnosti. Popisivana je zato vjerska pripadnost  i dobiveni su rezultati: pravoslavnih – 9 993, rimokatolika – 84 268, evang. reformata – 1 274, ostalih kršćanskih – 515, muslimanske -235,  bez konfesije i nepoznato – 3 773.

[8]Po tom kriteriju – materinskog jezika, srpski, hrvatski, slovenački ili makedonski naveden je za  53 835 građana, ostali slovenski za – 1 230, mađarski – 41 401, njemački – 2 865, arnautski –  109, a ostali jezici za 618 popisanih.

[9]  HAS, F:47. II 44/1928. Po maternjem jeziku i narodnosti je bilo 71 085 Jugaslovena, 523 ostalih Slavena, 2 349 Nijemaca, 27 561 Madžara, 191 ostalih narodnosti. To su podaci koje gradska vlast dostavlja za potrebe publikacije Matica živih i mrtvih Srba, Hrvata i Slovenaca.

[10] Razlika nastaje uslijed otcijepljenja dijelova Tompe koji nakon povlačenja granice ostaju Mađarskoj.

[11]HAS, F:275.51/1934

[12] Zloupotreba gostoprimstva, Subotički glasnik, br. 8., 16. VIII. 1925., st. 1.

[13] HAS, F:47. Gr 1793/925. O općoj nesigurnosti i o tome da su vlasti pomno pratile i nadgledale i svoje špijune, govori slučaj gradskog tajnog redara Mije Kovača, koji je bio na tom skupu. On je otpušten iz službe, pošto su ga “konfidenti” čuli da je razovarao sa dr. Nagy Ödönom.

[14] Bilo je uobičajeno da se u prepisci loklanih vlasti  koristi ćirilica, ali i da se stranke potpisuju tim pismom.

[15] HAS, F:47. gr. 265/1925

[16]Predstavničko  tijelo  je  imalo  različit  broj  članova. U 1921. godini –  200,  1925. – 250, 1927.  – 100,  1929. – 60,  1934.  –  72. Tom  broju  se  dodavao  određen  broj  funkcionera koji su po dužnosti bili njegovi članovi.

[17] Albe Malagurski (Subotica, 1879. – 10. VI .1927.)

[18] Tek po ulasku u Narodnu radikalnu stranku Evetoviću je bio otvoren put ka napredovanju. Bogumil Hrabak, Radikalska  nasilja  Vojvodini vezi izborima 8. 2. 1925, Zbornik za istoriju, 24, NoviSad 1981, st. 164.

[19] Franz Mayer je bilo njegovo pravo ime koje mijenja 1919. godine. Rođen je 29. IV. 1890. u Dubrovniku. Rođen  je kao rimokatolik. Diplomirao je pravo u Beču 1911. Optirao je za KSHS. Zabeleženo je da ima 168 cm, zelene oči ali da je bez kažiprsta na desnoj ruci, što može da upućuje na način izbjegavanja mobilizacije.  Po dolasku u Suboticu, postavljen je u Redarstvo, a od svibnja do studenog 1924. zauzima položaj Velikog kapetana, da bi sa tog mjesta postao Veliki bilježnik i v.d. gradonačelnika.  Bio je član nacionalne udruge Severna zvezda.. I nakon 1945. godine nastavio  je da obavlja odgovorne dužnosti  i poslove u Gradskom Narodnom Odboru kao referent za  narodnu  imovinu, na pr. kao tajnik  Okružne komisije  za  ratne zločine, itd. HAS, F:70.7786/1945

[20] HAS, F:47. I 1/1925; I 1/1926.

[21]IAS, F:47. I  1/1925. Za kraj 1925. godine izvještaji su u predmetu I 1/1926.

[22] Dragoslav Đorđević (Zakuta, opština Kraljevo  14.1.1887. – ?) nastavnik po  struci. Karijeru je gradio kao član Radikalne stranke. U Suboticu je došao sa srpskom vojskom 13. XI. 1918. kao rezervni artiljerijski časnik, komadant baterije, pa su ga u kasnije u tisku nazivali – tobdžijom. Odmah po tom je postavljen je za vojnog cenzora. Nakon vojne službe proveo je dvije godine u Londonu, a zatim je imao  političku karijeru. U jesen 1919. oženio je bunjevku Maru Malagurski (Subotica, 20. VII. 1894.- Beograd, 9. VIII. 1971.).

[23]Od 25. VII. 1925. na tom mjestu se nalazi Cvetko Horvat. HAS, F:47. XIII 477/1925

[24] HAS, F:47.4. 3. P.S. 7895/1925. U predmetu I 1/1925 nalaze se pojedinačni izvještaji gradskih odjeljenja i službi za period siječanj – listopad 1925.

[25]HAS, F:47.4. 143 P.S. 22795/1925,  što je  sprovedeno kroz predmet IV288/1925, iz koga se vidi da je Inžinjerski ured postavio nove ulične table.

[26]Dr. Isidor Milko (dr. Milkó  Izidor, Subotica 1.02.1855. – 21.04.1932.). Pravnik i književnik. Posjedovao je osobnu biblioteku od 12 000 svezaka, od toga mnogo inkunabula.  Dio je poklonio 1918. godine Gradu. U vrijeme gradnje sinagoge (1901) bio je predsjednik JVO.

[27] To je pomalo čudno, pošto mu je u 1924. godini tiskano 12 knjiga! Subotička bibliografija, sveska 3, 1918-1944, 1 dio, Monografske publikacije, Subotica 2003, str. 208-210.

[28] Stevan Majlat je dao i prijedlog da se smanji broj gradskih činovnika, pošto ih je mnogo bez kvalifikacija, bili su veliki su teret za izdržavanje. Navodio je da je prije par godina bilo i više administrativnog posla a uspješno ga je obavio manji broj uposlenih na teret Grada. Njegov prijedlog je odbijen.

[29] HAS, F:47. I 328/1925.   Prvi i jedini opštinski zbori su održani tek 1927. godine.

[30] Martinu Džaviću ( Subotica, 12. XI. 1900. – 12. III. 1957. ) je ta gradska pomoć ukinuta 1931. godine. (269 G.P. 1931) Od 1.VI. 1929. je primao pomoć u iznosu od 1 200 dinara. Školu u Beogradu nije završio no nastavio je školovanje na Akdemiji u Beču.

[31] Dr. sci. Ante Sekulić, Srpstvo u Podunavlju, Međunarodni znanstveni skup pod nazivom Jugoistočna Europa od 1918. do 1995. godine., http://www.hic.hr/books/jugoistocna-europa/sekulic.htm

[32]Suvremenik toga procesa, ekonomski stručnjak subotičkog  Okružnog suda, Mór Halbrohr, napisao je djelo: Praktična agrarna reforma u Vojvodini, Subotica 1925.

[33] Prof. dr. Andrija Bognar, Položaj Mađara u Vojvodini od 1918. do 1995., Međunarodni znanstveni skup pod nazivom Jugoistočna Europa od 1918. do 1995. godine, http://www.hic.hr/books/jugoistocna-europa/bognar.htm#madara

[34] Zoran Janjetović, O širenju zemljoposeda vojvođanskih Švaba između dva svetska rata, http://www.drustvosns.org

[35] HAS, F:47. XV 132/1925

[36] HAS, F:47. XV 135/1925

[37] HAS, F:47. XV 156/1925

[38] HAS, F:47. XV 255/1925

[39] HAS, F:47. XV 463/1925. Dopis Županijskog agrarnog ureda iz Novog Sada u kome se izvještava Senat da  omogući otkup i zamjenu zemlje na naše optante iz Mađarske (400-500 porodica).

[40] Zoran Veljanović, Mišićevo (1925-1996), Subotica 1996.

[41] IAS; F:47. I   321/1925

[42] Riječ je o 11 lica, isključivo Rusa.

[43] Prof. Grigorije Demčenko (Kijev, 15.III.1869. – Subotica, 1958.) bavio se historijom prava. Od 8. VI. 1920. se nalazi u Subotici. Od 1923. redovni profesor na Pravnom fakultetu.

[44] HAS, F:47. IV 88/925

[45]Bilo ih iz Galicije (Samuilo Gingold), Čehoslovačke, Armenije ( Nisan Bedrosian).

[46]IAS, F:47. I 45/1926

[47]HAS, F:47. I 333/1925.

[48] HAS, F:47. I 37/1925

[49] HAS, F:47. I 51/1925

[50] HAS, F:47. I  275/1925

[51] Kosta Petrović, Kr. slob. grad Subotica i kupalište Palić, Subotica 1928, str.36.

[52] Po podacima koje daje Kosta Petrović, Kr. slob. grad Subotica i kupalište Palić, Subotica 1928, str. 39.

[53] Julije Lelbah (Lelbach Gyula)  (Subotica  1883. – ? ). Veleposjednik sa imanjem na Zobnatici. Od njega je za potrebe agrarne reforme oduzeto preko 760 k.j. zemlje. Bio je poznat i priznat kao uzgajivačkonja (imao ih je oko 300 kom.), a posebno rasnih, trkaćih  grla.

[54] Organizirana je bila kroz Imamat Džemata grada Subotice, a poglavar je bio vojni imam. Imali su svoje  posebno groblje u Bajskim vinogradima, pokraj židovskog groblja.

[55] Ivan Rafael Rodić Ivan Rafael Rodić (Nurkovac kod Požege, 15. IV. 1870.- Požega, 10. V. 1954.)., franjevac, je od 1924. do 1936. bio prvi nadbiskup  Beogradske nadbiskupije.  http://solair.eunet.rs/~nadbisbg/istorija.htm, http://www.kc.org.rs/nadbiskupija.php?recordID=2

[56] HAS, F:47. III 368/1925. Zvona su bila težine 200 i 500 kg.

[57] IAS, F:47. II 135/1925. Baligač je pokušao ishoditi da kip postavi na drugo mjesto, u parku na Zrinskom trgu ispred sinagoge, ali gradske vlasti se nisu složile sa time.

[58] HAS, F:47. Gr.963/1926

[59]Tatjana Segedinčev, Automobilski klub Subotica  1925-1945, ExPannonia, 5-6-7, st. 55-68

[60] Godišnja skupština Nevena ili kako se jedna kulturna ustanova pretvara u političku,Bunjevačkenovine, br. 20, od  22.05.1925, st. 1

[61] I. P. Jablanović [I. Prćić], Orlovi,SubotičkaDanicailibunjevačko-šokačkikalendarzaprostugodinu 1926., Subotica, 1925.

[62] HAS, F:47. Gr. 1832/1925

[63] Pravila mu nisu odbrena ni u 1926. godini, kada je okarakterizirano da ima namjere djelovati politički. HAS, F:47. Gr. 368/1926.

[64] Dušan Manojlović je obavljao niz funkcija vlasti, a bio i slobodni zidar u loži Stvaranje.

[65]HAS, F:47. XV 289/1925. Severna zvezda je bila udruga sa snažnom nacionalnom  orijentacijom.

[66] Predsjednik tog udruženja Mirko Rotman obratio se molbom Senatu grada još 29. XII. 1924. i tražio da se u prpračunu za 1925. za tu svrhu nađe suma od 1 milijuna dinara. Odobreno im je samo 100 000. HAS, F:47. XV 5/1925

[67] HAS, F: 47. XVI 81/1925. U 1925. godini grad je na ime osvetljenja plaćao Plinari 900 000 dinara. Javno osvetljenje se sastojalo od 900 komada plinskih lampi od kojih je jedan dio montiran prethodne godine. Radi uštede, 1925. godine je donesena odluka da 130 lampi svjetli čitavu noć a 770 samo pola noći.  Veliki problem je predstavljalo i uništavanje ulične rasvjete.U poslednje vreme sve češće se događa, da se ulične lampe polupaju pa i da se iz temelja sruše pisala je Gradska štedionica apelujući na gradske vlasti da počinioce pijane i nemarne ljude najstrožije kažnjava.

[68]HAS, F: 47. XVI 68/1925

[69] HAS. F:47. II   90/1925. Grad im je osigurao i smještaj u prostorijama epidemijske  bolnice. Ona je osnovana 1913, nalazila se na adresi Zapadni vinogradi 301 i imala je 100 mjesta.

[70]HAS, F:47. II  89/1925.

[71] HAS, F:47. II  57/1925,

[72] HAS, F:47. II 7/1925

[73] Kazimir Žigante (Buzet 27 III. 1903. – ? ), izbjeglica iz Istre, stekao diplomu subotičkog Pravnog fakulteta 1929. godine.

[74] HAS, F:47. II  8/1925

[75] HAS, F:47. II  9/1925

[76] HAS, F:47. II  41/1925

[77] HAS, F:47. II   44/1925

[78] O tome gostovanju tiskana je i knjižica sa programom, vidi:  Subotička bibliografija, svezak 3, 1918-1944, Subotica 2003, st.  93. a sačuvan je i predmet HAS, F:47. II 20/1924 od 106 listova.

[79]HAS, F:47. II 66/1925.  Tom prigodom je na spomenik postavljeno 16 vijenaca, koje po završetku programa gradska vlast odlaže u Muzej. HAS, F:47. II 77/1925.

[80] Na godišnjoj skupštini 5. IV. 1925.  Marko Jurić je podnio ostavku a njegovo mjesto je izabran Ivo Crnković, bivši narodni poslanik.

[81] HAS, F:47. II  19/1925

[82] vidi dio Kongresi i skupovi. Ministar dr. Krajač je otvorio i ovu izložbu.

[83] Stevan Mačković, Obilježavanje tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva u Subotici, Klasje naših ravni, 3-4, Subotica 2005, st. 103-105.

[84] HAS, F:47. II 108/1925.

[85] IAS, F:47.Gr.263/1925

[86] HAS, F:47. Gr. 263/1925

[87] Na tom mjestu je ostao do 28. II. 1930. kada je dobio otkaz. F:47. XII 673/1925

[88] HAS, F:47. II  26/1925. Prepisku je vodio predsjednik Đorđe Galfi.

[89] HAS, F:47. II  28/1925. Tajnik kluba koji je potpisao molbu bio je sudac Jovan Đorđević.

[90]HAS, F:47. II  22/1925. Zoltan Lorant odvjetnik je vodio tu udrugu.

[91] HAS, F:47. II  54/1925

[92]Joso Šokčić (Subotica 7. IV.1902.- 1969.) Novinar, pjesnik, publicist, dugogodišnji izdavač i urednik Nevena, suradnik beogradskog  listaVreme,  novosadskog Dan  i niza subotičkih listova Naplo, … Bio je mason,  član slobodno zidarske lože i Rotarijanac. Nakon posla  pisara u Gradskoj knjižnici, gdje je dao ostavku,  živjeo je samo od spisateljskog rada. Autor je  djela: Subotica pre i posle oslobođenja: grada za istoriju Subotice, Subotica 1934. Od polovine tridesetih godina, on korjenito mjenja ugao gledanja i svoj svjetonazor, napuštajući dotadašnju političku orijentaciju i preusmjeravajući se na prohrvatsku liniju. Vidi na pr. kritike na njegov račun; Jugoslovenski narod br. 34 od 04.VII.1935.  i članak Snovi Jose Šokčića o podeli Vojvodine, Narodni glas, od  10. XII.1939.

[93] Teodor Toša Iskruljev ( Jasenovo, 5. IX. 1885. – Beograd, 12. IV. 1974.) učitelj, novinar, publicista, gorljivi zastupnik radikala i ideja Jaše Tomića. Urednik glasila Narodne radikalne stranke Bačvanin (1922.)

[94] Lazar (Adalbert Ludovik) Stipić (Subotica, 26. VII. 1890. – Subotica, 14. V. 1944.) Ostao je zapamćen kao jedan od najagilnijih novinara u Subotici, ali isto tako bio je nakladnik, publicista i književnik.

[95] Marko Protić, svećenik, novinar, književnik ( Tovariševo, 3. V. 1882. – Subotica, 10. X. 1936.). Život okončao samoubojstvom na subotičkom kolodvoru.  Na osnovu ponude Senatu, nastao je njegov uradak: Zlatni dani Subotice: od oslobođenja do potpisa mira, 13. nov. 1918 – 4 juna 1920, zapisi i istorija, Subotica, 1930. Pored toga ostavio je i knjižicu Srpski triumviri u bunjevačkom renesansu od 1860. do 1990. godine, Subotica, 1933.

[96] IAS, F:47. II   23/1924

[97] Mirjana Gross u uradku Nacionalne ideje studentske omladine u Hrvatskoj uoči I svjetskog rata, Historijski zbornik, 1971.  pominje da je Rude Štagljar Majevčanin bio suradnik Mlade Hrvatske i da se sa grupom omladinaca  okupljao oko A. G. Matoša.  Po dolasku u Suboticu radi kao novinar, ali i poslovni čovek, špekulant bez moralnih skrupula. Bio je 1923. predsjednik M.O. ORJUN-e. Javljao se kao vlasnik i urednik listova: Slobodna štampa (1920.),  orjunaškog Principa (od 9. IX. 1922. – V.1923.),  Severne pošte – NovepošteNovesevernepošte  (1923.-1925.),  Subotičkog glasnika  (29. X.  – 29. XI. 1925.), Progresa(1929.).

[98] To je značilo da su u vrijeme izbora 1925. bili protiv Radikalne stranke ali i su odvraćali čitatelje i od toga da glasuju za Radićevu stranku. Kao odgovor na takve napise česti su bili sporovi koje su pokretale strane koje su se osjetile napadnutim, poput  Udruženja dobrovoljaca koje  u studenom 1925. pokreće tužbu protiv urednika Prćića jer su se osjetili povređeni člankom u  rubrici  Raboš, a nakon te privatne inicijative i Državno tužilaštvo pokreće spor jer novine nisu imale istaknuto ime glavnog i odgovornog urednika!

[99] Csuka János (Segedin, 22. VIII. 1902. – Budimpešta, 1. I. 1962.). Jedno od značajnih djela mu je  A délvidéki magyarság története 1918-1941 (Povijest Mađara južnih krajeva 1918-1941)

[100]Prvi broj objavljen 1. IV.1925., a u gašenje krajem 1935. godine.

[101] HAS, F:47. Gr. 226/1925

[102]HAS, F:47. 1006, 1007. Taj broj se kretao u 1927. –  276, 1932. – 392, 1939 – 300 a 1940. -645.

[103] HAS, F:47.4. Zapisnik Proširenog senata 1925. 1. P.S. od 29. I., 2343/1925

[104]HAS, F:47. Gr. 234/1925

[105] HAS, F:47. Gr. 170/1925.

[106]Bogumil Hrabak, nav. djelo., st. 157-181.

[107]Mario Bara, Stjepan Radić bački Hrvati, Identitet bačkih Hrvata, Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa, Zagreb-Subotica, 2010, st. 146-149.

[108] HAS, F:47. Gr. 17/1925. Obojica su napisala povodom toga žalbu gradonačelniku u kojoj su opisali nezakonito ponašanje policije.

[109] Dr. Jovan Radonić ( Mol, 1873. – Beograd, 1956.) povjesničar, sveučilišni profesor, akademik . Kao narodni poslanik u tom sazivu vršio je funkciju predsjednika financijskog odbora Parlamenta. Bavio se i Bunjevcima, vidi: O seobi Bunjevaca u Suboticu 1687. godine, Glas Srpske akademije nauka, g. CCXIV, Odeljenje za društvene nauke, Nova serija, 3, Beograd, 1954.

[110] Nakon otklona ka komunističkim idejama širenim iz III internacionale, dolazi 27. III. do izjave Pavla Radića kojom se prihvataju Vidovdanski ustav, dinastija, jedinstvo države i jedan parlament. Time se nakon toga iz imena stranke briše oznaka – republikanska.

[111] HAS, F:228. 56/1925

[112]Bunjevačke novine su bile glasilo Narodne radikalne stranke

[113]Bunjevačke novine od 21. XI. 1925.

[114]HAS, F:47. I  291/1925.

[115]HAS, F:47. Gr. 735/1925

[116]Katarina Ulmer, Mlinarstvo u Subotici od 1868. godine, Subotica 1968, st. 59. Najveći kapacitet je imao Gornjobačkimlin  d.d.  – 65  t.,  Kohan – 30, Jakob Berger – 25 t.

[117]Kao većinski vlasnik akcija, od 1924.  godine  se javlja američka firma Charles Bill McDaniel.

[118] HAS, F:47. XV 158/1925. Vlasti su mu dedijelie 600 snopova trske da pokrije kuću.

[119] Joso Šokčić, Subotica pre i posle oslobođenja, građa za istoriju Subotice, Subotica, 1934, st. 298.

[120] IAS,F: 047. XV 313/1925. Nevrijeme je bilo oko 16 časova.

[121] Podaci Šumske uprave u Subotici. HAS, F:47. 340/1925

[122] HAS, F:47. XV 298/1925

[123] HAS, F:47. XV 298/1925

[124]O tomu izvještava Blaško Rajić, župnik. HAS, F:47. XV 298/1925

[125] Toranj je obnovljen tek 1928.

[126]Samuilo Holender (Holländer) podiže spratnu kuću u VI krugu, Zrinjski trg 57. HAS, F:47. III   357/1925

[127]HAS, F:47. III   203/1925

[128] HAS, F:47. III   630/1925

[129] HAS, F:47. III 465/1925

[130] HAS, F:47. XIII 1-700/1925

[131] Vlasnici su bili: Ilona Prokeš, Etela Prokeš (sup. Erema Valdberga) i Mihajlo Prokeš. Oni su pokušali da Generalnoj direkciji računovodstva  ponude te objekte na prodaju za cijenu od 5 milijuna dinara. HAS, F:47. 390/1925

[132] Dr. Manojlović je 17. X. uputio predstavku Proširenom senatu. HAS, F:47. 390/1925

[133] HAS; F:47. I 23/1925

„Škandal“ ili nešto drugo? (o događanjima nakon nogometnog turnira „Bačke“ 1926. godine )

Jugoslavensko Atletičko Društvo Bačka u Subotici priredilo je od 3. do 6. lipnja 1926. godine proslavu dvadeset petogodišnjice svoga postojanja . Pokrovitelj je bio Veliki župan Dragoslav Đorđević a i gradske vlasti su se aktivno uključile u proslavu. Klub je uspio i da sagradi nove drvene tribine namesto starih iz 1908., koje su bile isto drvene.Fudbal2
Pozvani su i odazvali se sportski klubovi iz zemlje – B.S.K. (Beogradski šport klub iz Beograda), H.A.Š.K. iz Zagreba, te Čehoslovačke – Viktorija Žižkov iz Praga i M.T.K. iz Budimpešte. Prvi dan programa (četrvrtak, 3.VI.) se poklopio sa crkvenim praznikom Brašančevo (Tijelovo). Gradske vlasti su upravo zbog toga i pozvale svoje uposlene da prvo prisustvuju procesiji i službi u crkvi Sv. Terezije a da zatim nastave da sudjeluju na svečanoj sjednici u Gradskoj kući u čast četrvrt stoljeća Bačke, gdje je bio najavljen i čitav sastav gradskog Senata. Program se nastavio u 11 sati, sportskom revijom i svečanom sjednicom. Na njoj je nakon županovog pozdravnog govora, o povijesti kluba govorio Bačkin tajnik dr. Lazar Oršić , a zatim je dr. Josip Prćić , predsjednik Bačke predao spomen-ploču Gradu a zahvale je umesto oboljelog gradonačelnika Albe Malagurskog izrekao podgradonačelnik dr. Matija Evetović. Po podne u 4 sata na igralištu Bačke nastavljeno je sa svečanim programom. U uvodnom dijelu Dr. Stipan Vojnić Tunić predsjednik atletičkog odjeljenja zahvalio se općinstvu grada Subotice a dr. Babijan Malagurski predsjednik nogometnog odjeljenja predao je tom progodom dar kluba Remiji Marcikiću . Nastavljeno je sa dvije utakmice, sastali su se B.S.K. – Bačka (3:0) i izabrane selekcije Sombora i Subotice. Turnir se nastavio utakmicama prisutnih momčadi, a završio u nedjelju susretom M.T.K.- Viktorija Žižkov (0:0). Upravo su događanja nakon toga sportskog nadmetanja prerasla takve okvire i nabojem nacionalizma ušla u vode osjetljive međunacionalne napetosti, koja je prijetila da preraste u sukobe. To samo daje dobru ilustraciju koliko su odnosi među nacionalnim skupinama, bili u prvom redu na lokalu – u Subotici, ali isto tako, ako ne još i mnogo izraženije na razni državne zajednice, uprkos snažnoj državnoj propagandi vladajuće ideologije nacionalnog jedinstva, na vrlo krhkim osnovama.
O tim zbivanjima kojima je i sam svjedočio, sastavio je izvještaj dogradonačelnik dr. Matija Evetović i podnio ga Velikom županu Dragoslavu Đorđeviću.

Velikom županu grada Subotice u Mestu

O incidentu prigodom proslave Jugoslavenskog sportskog kluba Bačka čast mi je podneti gosp. Županu ovaj izveštaj:
Utakmica između češkog kluba „Viktorija Žižkov“ i mađarskog kluba „M.T.K.“ (Magyar Testgyakorlok Köre) vodila se u najboljem redu bez ikakvog incidenta, premda je bilo prisutno oko 6000 duša. Tokom igre su pale ovacije u korist jedne i druge momčadi, prema tome kakvu su igru pokazali, ali se mogla primetiti tendencija kod prisutne mađarske publike da tom prigodom manifestuje i svoj nacionalizam.
Sa strane nekolicine pale su uvrede protiv mađarskog kluba sa povicima „Fuj, napolje s njima!“ kada je neki mađarski igrač bio grub u igri. Tada sam upozorio gosp. Velikog kapetana da ureduje, a tada sam mislio da vel. Kapetan preko svojih organa, umoli one ljude da se čuvaju toga da vređaju naše goste, jer bi se tim činom teško povredilo naše slavensko gostoprimstvo. Iz svečane lože se drukovalo i manifestovalo u lepoj formi uvek za Čehe, jer je ova publika instiktivno imala simpatije za našom severnom braćom.
Utakmica je završena sa neodlučnim rezultatom ( 0:0). Narod se počeo mirno razilaziti, pa sam i ja otišao sa svojom suprugom kući. Posle moga odlaska i kad se publika prilično razišla, tada je gosp. Zaklan, beležnik Okružnog suda, stao na tribinu i u ime naroda tražio da se izda Česima pehar koji je Bačka namenila pobedniku utakmice. Kad je momčad „Viktorija Žižkov“ i „M.T.K.“ izlazila sa igrališta; oba su kluba bila burno pozdravljena, kao što je i običaj, kod svake utakmice. Gosp. Velik kapetan nije preduzeo ništa da ove ljude umiri. Među ostalima koji su galamili i bunili prisutnu publiku, bili su: Dr. Zvonimir Piškulić , advokat; Mitrović, zvaničnik Okružnog suda; Pero Bačević, bivši policijski kapetan; Vasa Jovanović, bivši beležnik I klase i još mnogi drugi, kako sam izvešten većinom sudije i činovnici Okružnog suda. Tada su k njima pristupili: Ivan Marcikić, Gavro Čović, Šime Francišković, Ivan Malagurski, svi odbornici kluba Bačke i molili su ove demonstrante da ne prave smetnje i demonstracije, jer ovo nije politički zbor, nego čista športska priredba i o tome nadležni športski forum rešiti, šta će biti sa jubilarnim peharom. Ali demonstranti su se vladali sve više izazovno i pretili su da će najuriti celu „Bačku“, ako im se izda pehar i grdili su „Bačku“ i nazvali su je anacionalnom i mađarskom.
Odbornici „Bačke“, da spreče još veći škandal, i eventualnu tuču, rešili su da će pehar demonstrantima izdati, jer su znali, da će ovo pitanje rešiti najviši naš športski forum. Kada je „Bačka“ izvadila pehar, onda su vikali: „Živela Bačka! Sada niste više mađaroni“, i tako su otišli. Pehar su nosili Česi i u „Nacionalu“ su ga predali gosp. Stipi Pavlini, učitelju i članu „Bačke“, stime da ovaj pehar „Bačka“ ima da im na banketu svečano preda kao pobednicima. Banket je priređen u bašti hotela „Nacional“, otpočeo je ½ 10 sati. Prvi je govor održao predsednik društva dr. I. Prćić, pozdravio je Kralja i dinastiju i pozvao prisutne da ih pozdrave klicanjem „Živeo, Živela“. U drugom delu svoga govora zahvalio se gr. Senatu za blagonaklonost i potpomaganje društva. Govorio je još dr. L. Orčić koji je pozdravio prisutne pojednih športskih saveza kao beogradskog i osečkog izaslanika, te sve prisutne. Na ovj govor je reflektirao izaslanik beogradskog podsaveza, iznoseći da se Beograd rado seća Subotice, jer je prvu propagandističku utakmicu 1903. g. u Beogradu prikazala momčad dvaju klubova iz Subotice. Pri kraju večere dr. B. Malagurski je pozdravio prisutne klubove po redu, „H.A.Š.K.“, „Viktor. Žižkov“ i „M.T.K.“ naglašavajući u svom govoru da je ova proslava pored nacionalne manifestacije i jedna internacionalna manifestacija športa koja se ne sme nikako ispoljiti u političke demonstracije. Pre ovoga govora, a naročito dok je dr. B. Malagurski govorio, čuli su se uzvici „Šta je sa peharom?, Ko je dobio pehar?“, a najglasniji su bili dr. Piškulić, Vasa Jovanović i Mitrović sudski beležnik, te su tako uzbunili i Čehe, da, ako ime se ne izda pehar, napuste banket, što im je i uspelo. Kada su se Česi dignuli od stola, isto su sa njim napustili banket i gore pomenuti, grdeći rukovodstvo „Bačke“ i sve prisutne, nazivajući ih mađaronima. Pokušao ih tišiti u prvom redu g. Laza I. Ivandekić poč. Kapetan, pristupio sam im ja i rekao: „Molim vas gospodo ne pravite ovde nereda“, tada je od njih progovorio i dr. Ferdo Čulinović i rekao: „Ja sam državni tužilac“, na što sam mu odgovorio, da je tim žalosnije što je i on među onima koji prave nerede. Posle sam pozvao vel. Kapetana da ureduje i da ovu gospodu umiri i napravi reda. G. Vel. Kapetan mi je odgovorio da on nije sposoban da ovde ureduje. Nastavio sam nagovaranje da se umire. Dr. Čulinović se pozivao još i na nacionalizam, našto sam mu rekao da ja to njemu priznajem i znam, ali radi nacionalnog ugleda, molio sam ga da se umire. Ovde napominjem da se za vreme debate i moljakanja, g. Veliki Kapetan, koji mi je stajao iza leđa, po iskazu svedoka smeškao, kao da bi mu ovaj škandal bio po volji i izgledalo je da baš neće ništa da čini, da se ovome stane na put. Konačno su se ova gospoda udaljila iz bašte, te su u susednoj dvorani nastvili grdnje, galamu i pevanje. Po odlasku gđe županice sa banketa, koju su prisutni pozdravili, udaljio sam se i ja sa ženom.
Gospodu koja su se nalazila u susednoj dvorani molio sam kao braću da prekinu ove škandale ma što su se malo i umirili, ali kada su videli gđu županicu počeli su vikati „ua!“. Posle moga odlaska povratio se na banket i g. vel. Kapetan te je savetovao najpre g. dr. Orčiću, a posle i g. Ivanu Marcikiću gr. činovniku sa bi najbolje bilo da se prisutni raziđu, pa da veselje nastave u nekoj drugoj, po njegovom izrazu „birtiji“. Izjavio je dr. L. Orčiću još i ovo: „ako dođe do nečega, on će učiniti za to odgovornim dr. B. Malagurskog“, zbog čega i zašto, nije rekao. Oko pola 1 sata nakon športskog pozdrava udaljio se sa banketa „H.A.Š.K.“ a posle kraćeg vremena i „M.T.K.“ a veselje je nastavljeno u najboljem raspoloženju, do 6-7 sati izjutra. Muzika i još prisutni su izašli na igralište „Bačke“, gde je donešena i bleh muzika, te je otpočelo jedno narodno slavlje sa učešćem 600 do 700 građana. Igralo se tako rekuć samo kolo, koje se proširivalo koliko je široko igralište. To je trajalo do uveče u 9 sati bez ikakvog daljeg incidenta.
Iz svega ovoga vidi se moja čista namera, da sam hteo sačuvati ugled i dostojanstvo naše nacije, držeći u vidu onu lepu vrlinu našeg naroda, da goste, koje smo mi pozvali, cenimo i štujemo, a kao zastupnik gradonačelnika nisam mogao dozvoliti, da se ovi gosti vređaju bilo sa koje strane.

U Subotici, 10. juna 1926. podgradonačelnik:
Dr. M.Evetović

Nije nam poznato kako je Veliki župan Đorđević odgovorio na ovakav dopis. Dr. Evetović je u njemu pokušavao da opravda i sebe ali i rukovodstvo Bačke kao i domaće gledatelje.
A navijanje u cjelini, na utakmici između momčadi Viktorija Žižkov, bratskog slavenskog nogomentnog kluba i mađarskog kluba M.T.K. umalo je izašlo iz domena sportske priredbe. Kako to već obično biva u takvim prigodama, na izazov mnogobrojne domaće publike koja je drukovala za M.T.K. manifestirajući svoj nacionalizam, odgovarala je druga manja skupina, koje je po svršetku meča zahtjevala da se pehar preda Česima. Skupina koja je ga predvodila, insistirajući da pehar dođe u ruke čehoslovačkog kluba unatoč neodlučnom rezultatu meča, bila je predvođena javnim ličnostima i istaknutim pojedincima, mahom državnim službenicima. Nasuprot njima saznajemo da je stajala masa subotičana koji su navijali za mađarski klub, a rukovodstvo Bačke, optuživano da je anacionalno, mađaronsko, našlo se u krajnje neugodnoj situaciji. Ta napetost je kulminirala na banketu, koji su čehoslovaci na nagovor tih ličnosti i napustili. Sve to ilustrira koliko su stare rane u odnosima između pobjednika i poraženih u velikom ratu u Subotici i nakon osam godina ostavile duboke tragove, pogotovo u svjetlu sprovođenja i prakse državne politike. Taj rascijep i sukob između onih koji podržavaju režim i njihovih oponenata sve više će se produbljivati. On će se u narednim godinama najjasnije definirati na političkom polju. Bačka će kao sportska udruga pokušavati da i dalje njeguje sport, u prvom redu nogomet, ali i da se prilgođava društveno političkim slilnicama koje su kreirale stvarnost, nalazeći svoju ulogu i mjesto u datostima koje su one određivale.
A pehar za pobjednika turnira, oko koga je izbio škandal, ostao je u Subotici. Naknadni susret između M.T.K i Viktorija Žižkova u kome bi se odlučilo tko je pobjednik nije nikada odigran. Pehar je do 1949. bio u posjedu Bačke, a od tada u zbirci Gradskog muzeja.

U subotici, lipnja 2012. Stevan Mačković

25 godina FK Backa iz Subotice - 25-year Jubilee of Bacska Szabadka Football Club - YouTube32

25 godina FK Backa iz Subotice – 25-year Jubilee of Bacska Szabadka Football Club – YouTube32

25 godina FK Backa iz Subotice - 25-year Jubilee of Bacska Szabadka Football Club - YouTube38

25 godina FK Backa iz Subotice – 25-year Jubilee of Bacska Szabadka Football Club – YouTube38

25 godina FK Backa iz Subotice - 25-year Jubilee of Bacska Szabadka Football Club - YouTube39

25 godina FK Backa iz Subotice – 25-year Jubilee of Bacska Szabadka Football Club – YouTube39

Subotica 1933. godine

Subotica 1933. godine po izvješću Kulturno-socijalnog odjelaKlasje naših ravni, 7 – 8, Subotica 2010, str. 102 – 107.
rukopis:

Subotica je u međuratnom periodu bila iza Beograda i Zagreba[1] treći grad po veličini, odnosno broju stanovnika, kojih je po državnom popisu 1931. godine bilo 100 058. Po zanimanju je od toga broja živjelo od poljodelstva – 49%[2], industrije i obrta – 17,8%, trgovine – 6,6%, od činovničkih poslova i slobodnih profesija – 9,4% a od ostalih zanimanja – 17,2% stanovništva.

Na čelu Subotice nalazio se gradski načelnik (gradonačelnik). Gradski izvršni organ vlasti bio je Senat. Predstavničko tijelo je bila Skupština ili Prošireni Senat[3]. Doduše on se popunjavao odlukama centralnih beogradskih vlasti, gradski zastupnici su postavljani u skladu sa omjerom političkih snaga koji je vladao u trenutačnoj državnoj izvršnoj vlasti, a samo u jednom navratu – 1927. godine su sprovedeni lokalni izbori. Na funkciji gradskog načelnika 1933. godine se nalazio Frano Vukić[4], koga zamjenjuje ing. Ivan Ivković Ivandekić[5].

Poslovanje, organizacija i administracija, polje rada gradske uprave je ipak bio plod naslijeđenog i vijekovnim[6] iskustvom uhodanog sistema. Tako se i nakon prijeloma 1918. godine zadržala podjela na odjeljenja: administrativno, ekonomsko, građevinsko-tehničko, ured velikog bilježnika, finansijsko, odvjetništvo, fizikat, vojno, ured za molbe i žalbe, ured  gradonačelnika, koja  je  sa  manjim  izmjenama  postojala  u  čitavom   međuratnom periodu.

IV 1047 1924

U organizaciji mjesne gradske vlasti, od 1932. godine djeluje kao posebno odjeljenje Kulturno-socijalno, a  koje je imalo zadatak da pokriva tu oblast. Obavljalo je nadzor i kontrolu nad gradskim kulturnim ustanovama, školama, humanitarnim, prosvjetnim i nacionalnim udrugama i društvima. Do tada su se ti poslovi odvijali u prosvjetnom odjelu  administrativnog odjeljenja. Na čelu novoustrojenog gradskog odjeljenja nalazio se dr. Matija Evetović.

rukopis EVETOVICA sa radnom varijantom IZVJESTAJA

rukom Matije Evetovića pisana tabela

Sve ustanove i udruge ali i škole imale su obvezu da dostavljaju tom odjeljenju svoje kvaratalne kao i godišnje izvještaje, a ono ih je obrađivalo i sumiralo te takve izvještaje podnosilo gradskoj skupštini i gradonačelniku.

Iz obimnog predmeta sa signaturom IV 257/1934[7], godišnjeg izveštaja za 1933. godinu, gdje su sabrani pojedinačni izvještaji ustanova i udruga, na osnovu kojih je dr. Matija Evetović kao šef odjeljenja dao sumarni statistički presjek stanja na 8 stranica,  možemo dobiti okvirnu sliku školstva, kulture, socijale u gradu toga doba.

Najveću vrijednost ima upravo taj sumarni, prijegled, no i pojedinačni dopisi obiluju mnoštvom korisnih  informacija od kojih najveći dio i nije mogao da uđe u završni dokument koji je kreiralo odjeljenje.

Tako Odjeljenje na samome početku, za oblast prosvjete daje statistiku, gdje za 13 školskih ustanova u Subotici: Pravni fakultet, Državnu mušku realnu gimnaziju, Žensku realnu gimnaziju, Trgovačku akademiju, Mušku građansku školu, Žensku građansku školu, Rim.- kat. žensku građansku školu, Muzičku školu, Žensku zanatsku školu, Stenografsku školu,  I školsko nadzorništvo, II školsko nadzorništvo[8] i Šegrtsku školu,  u tabeli razrstava sve upisane učenike. Ukupno je bilo 13 803 upisanih[9]. Indikativan je kriterij svrstavanja učenika po narodnosti, gdje u skaldu sa proklamovanom državnom poltikom integralnog jugoslavenstva, postoje samo rubrike – Jugoslaveni, Mađari, Jevreji, ostali. Jasan je cilj –  pokazati, što sastavljači i ponosno ističu – da je apsolutna vjećina upisanih učenika u raznim školama jugoslavenska! U procentima je to iznosilo 57,74%. Po vjeri je bilo pravoslavnih 14,71, katolika 79,70, mojsijevaca 4,17, i ostalih 1,43 procenata. I iz njega je vidljivo da su Jugoslaveni dominantni po narodnosti pošto ih ima 296  (77,08%) od ukupnog broja od 384 nastavnika.

Zatim u izvještaju navode da o stanju u Sokolskom društvu podatke daju u posebnom  prilogu.[10]

O Gradskom pozorištu i bioskopu pak čitamo da je od 1.9. do 31.XII.1933. bilo održano u velikoj sali: 368 bioskopskih predstava, 5 dramskih, 20 đačkih, 1 sokolska, 3 sokolske matineje, a u maloj sali: 192 bisokopske predstave, 2 đačke i 4 koncerta.

Posebno je navedeno djelovanje  Hrvatskog pjevačkog društva Neven. Ono je po tim podacima održalo slijedeće priredbe:

„18.II.1933.     – kućnu zabavu

25.II.1933.       – godišnju zabavu/Karneval

30.IV.1933.     – Zrinjsko-Frankopan. akademiju

13.V.1933.      – vokalni koncert u Subotici

10.VI.1933.     – vokalni koncert u Bajmoku

1.  VII.1933.    – Vrtnu zabavu

31.XII.1933.    – Silvestrovo vječe

 

a od 29.IX. do 13.X.1933. turneju[11] po mjestima: Sarajevo, Mostar, Dubrovnik, Split, Gospić, Karlovac, Zagreb i Brod na Savi, te otkrilo spomne ploču na izvoru rijeke Bune. Hrvatsko pjevačko društvo Neven ima članova izvršujućih 80, a podupirućih 50 ukupno 130.“

SPOMENICA PP

Petar Pekić, Spomenica 

Spomenica pohoda Bunjevaca u svoju staru postojbinu, vlastita naklada, Subotica, 1933., 55 str

            Dati su zatim podaci o Gradskoj biblioteci. Ukupno je bilo 2432 čitalaca, o od toga čak 2411 muških i samo 21 ženski! Navodi se i da je ona bila otvorena u prostorijama Pravnog fakulteta 8.IV.1933. godine, „gdje je uređeno lijepo spremište za knjige i prostrana i vidna velika čitaonica.“

podaci za Gradsku biblioteku

broj čitalaca muških ženskih
2432 2411 21

broj čitalaca po zanimanju

zanatlija

4

nastavnika

19

učenika

2409

 

Program proslave Dana Grada

Proslava petnaestogodišnjice oslobođenja Subotice obilježavala se  10, 12. i 13. XI. 1933. i tom prigodom su predate diplome počasnim građanima Subotice: Mihajlu Bodiju, Dragomoru Milojeviću, Vladislavu Krupeževiću, Milanu Atanackoviću, Anti Živuloviću, dok je diploma Eduardu Heriotu predata preko poslanstva u Parizu.

Pod rubrikom –Prosvjetna društva, opisuju se: Pjevačko društvo Sv. Cecilije za koga saznajemo da je imalo dva svoja koncerta kao i da je gostovao Ćirilo-Metodski hor  iz Zagreba.

Za Francuski klub –Les amis de la France  kažu da je izdao 1070 knjiga svojim članovima, priredio 18 koncerata, od toga 3 javna, a održavao je i kurs francuskog jezika.

Bunjevačko momačko kolo je imalo 5 društvenih sastanaka i 13 sjednica.

IZJESTAJ BUNJ MOM KOLA

Bunjevačka prosvetna Matica je bila raspisala novčanu nagradu za najbolji rad o životu i radu biskupa Ivana Antunovića u visini od 5000 dinara.

Pučki krug (Népkör)[12] je imao 16 predstava „iz raznih struka znanosti i umjetnosti“.

Pučka kasina „najstarija prosvjetna ustanova Bunjevaca“   imala je biblioteku od 811 svezaka, na koju je utrošeno 6089 dinara, a na poklon od Nikole Matkovića dobijena su djela biskupa Antunovića. Broj čitalaca je bio 292. Broj članova je bio 394. Iz studentskog fonda stipendiju je dobijao Geza Babijanović student tehnike, a iz fonda Marije Sudarević – učenici Vince Vuković i Ružica Sekelj.

Grad je imao obvezu i socijalnog staranja. Tako je jedna od mjera za najugroženije bila da se od gradskih prireza koji su mogli biti davani i u naturi – u žitu, obezbijedi određena količina za njih.  „Stariji ljudi preko 60 godina i udovice sa djecom dobivaju žita bez ikakvog rada, a mlsđi ljudi moraju raditi i za svaki dan dobivaju 8 kg žita.“ Tim putem je za 706 familija bilo dato preko 30 000 kg žita.

U Uboškom domu je bilo primljeno 45 muških i 20 ženskih lica kao i 19 djece. Umrlo ih je 28.

UBOSKI DOM IZVJESTAJ

broj osoba 1933. godine u Uboškom domu

mjesec

primljeno

izašlo

umrlo

odrasli

djeca

odrasli

djeca

odrasli

m.

ž.

m.

ž.

m.

ž.

m.

ž.

m.

ž.

I

7

5

1

1

1

5

2

3

II

4

1

1

2

1

1

III

3

2

1

2

19

6

1

1

3

IV

7

2

5

1

7

2

3

2

1

1

V

2

1

2

1

1

2

1

VI

4

5

3

2

4

1

1

1

VII

2

1

1

1

3

2

1

VIII

2

2

2

1

IX

1

1

1

2

1

1

X

4

1

1

1

2

1

XI

4

1

1

1

1

XII

5

1

2

1

2

1

svega

45

20

11

8

38

18

16

5

15

13

Javna berza rada izvještava da je rada tražilo muških 6191 a ženskih 2202 – svega 8393.

Javna berza rada izveštaj za period 1.I. – 31. XII. 1933.

pregled fluktuacije radne snage

tražilo rada

muških

ženskih

svega

6 191

2 202

8 393

ponuđeno rada

33

1 422

1 455

izvršeno posredovanje

33

1 222

1 255

otputovalo i otpalo

5 741

895

6 636

ostalo u evidenciji 31. XII.

417

85

502

izdato pomoći, redovne – 126 206 dinaravanredne                                  – 182 596 dinaraputne                                        –     4 166 dinara

pomoć koristilo svega 2 129 lica

izdatao 2 138 ručkova

povlaštenom vožnjom koristilo se 4 691 lice, u iznosu od 224 54 dinara

U Azilu (radničkom skloništu) prenoćilo ukupno 1 513 lica, sa 3 349 noćenja

Posebno su navedene humanitarne i socijalne udruge.

JAVNA BERZA RADA

Jevrejska bolnica  je u toku 1933. dala je besplatnu njegu, opskrbu i lijekove za 170 bolesnika, koji su u Bolnici bili ukupno 3334 dana.

Dorovoljno vatrogasno udruženje radi u Subotici, Tavankutu i Žedniku.

            Dobro delo staralo se i hranilo 450 ljudi priredivši za njih 166 259 obroka „tople, ukusne hrane“ i kruha (500 gr.). Ta udruga je osnovana 1929.  i započela je sa radom naredne 1930. godine.

Broj lica koja su dobivala pomoć po godinama starosti

11 lica

30-40 godina

15 lica

41-50 godina

39 lica

51-60 godina

212 lica

61-70 godina

147 lica

71-80 godina

26 lica

81-90 godina

             svega 450 lica

            Mjesni odbor Crvenog krsta je dijelio novčanu pomoć kao i odjelo i obuću za siromahe. Ta organizacija je imala 135 redovnih članova kao i 463 pomažućih članova.

Na čelu uprave je bio dr. Miodrag Aćimović prof. Univerziteta, potprijedsjednica je bila supruga dr. Josipa Martinisa – Kosara i supruga Petra Ognjanova – Olga. Tajnik je bio Dušan Stojković školski upravitelj, a blagajnik Radomir K. Vujić školski nadzdornik.

            Subotička jevrejska ženska zaduga i pučka kuhinja brinula za 90 obitelji, kojima je davala odjeću i obuću, ogrijev, toplu hranu.

Dobrotvorna zajednica Bunjevaka je davala zimske haljine i obuću za 165 djece.

Subotička ženska zadruga Milosrđe-Szeretet snabdijevala je 90 učenika osnovnih škola u Mlaki, doručkom, te  na taj način razdijelila je 1932 kg kruha i 3673 litre mlijeka.

Subotičko jevrejsko patronažno udruženje radilo je njegovanju 27 djece, koja su dobila stan, hranu, odijelo, školovanje i vjerski odgoj.

Ruski klub  je izdržavao 30 ljudi, nezaposlenih Rusa. Klub koji raspolaže sa bibliotekom od 1729 svezaka, izdavao ih je na čitanje članovima, održao 4 akademije u korist svojih siromašnih članova, a održano je i 6 popularnih predavanja.

Pod nazivom u izvještaju „privatne inicijative“ navodi se da je prof. dr. Ivo Milić dao 7500 dinara za nabavku ogrevnog drveta za siromašne višečlane porodice. Tako je po 1 kubni metar drva dobilo 133 porodice koje su imale četiri ili više dece.  Franjevački samostan dnevno daje ručak za 50-60 lica siromašnih lica a Župni rimokatolički ured izdržava 5-6 obitelji, dok je supruga gradonačelnika ing. Ivana Ivković Ivandekića na Božić darovala kolač od 1 kg za sve negovane u Uboškom domu.

 

U zaključku, šef odjeljenja, gradski savjetnik dr. Matija Evetović piše: „Kako se iz ovoga izvještaja vidi, građanstvo grada Subotice i pojedinci imaju osjećaja prema sirotinji i svojim sugrađanima i osobito u ovim teškim prilikama nastoje da ublaže glad i olakšaju sirotinji. O potrebi pomaganja bijednih i nevoljnih i nezaposlenih mislim da je u svakom članu gradskog Pretstavaništva na srcu i treba da se posvjeti što više pažnje za socijalno staranje u gradu Subotici.“

Stevan Mačković


[1] Godine 1921. Beograd ima 111 739,Zagreb 108 674 aSubotica 90 961 stanovnika.Po narednom državnom popisu 1931. godine Beograd broji – 238 775,Zagreb – 185 581 aSubotica 100 058 stanovnika.

[2] U tom periodu, na razini čitave zemlje taj je bio procenat znatno veći, iznosio je 77,3. To je jedan od pokazatelja gospodarske zaostalosti Kraljevine Jugoslavije.

[3] Predstavničko  tijelo  je  imalo  različit  broj  članova. U 1921. godini –  200,  1927.  – 100,  1929. – 60,  1934.  –  72. Tom  broju  se  dodavao  određen  broj  funkcionera koji su po dužnosti bili njegovi članovi. Ukupan broj službenika je isto varirao, od 516 – 1923. godine, do 340 početkom  1934. godine. Treba imati u vidu da je to samo osoblje u upravi, a   ukupan  broj  svih  gradskih  službenika,   uključivši   i   druge  gradske institucija –  biblioteku, muzičku školu, bolnicu, redarstvo ( do 1929 ), veterinarsku službu, putare, vatrogasce i  druge bio je mnogo veći. Historijski arhivSubotica (dalje HAS) HAS, F:47. Zapisnik  1929, list 190. Tabela o broju i stanju gradskih službenika.

[4] Frano Vukić je rođen u Dubrovniku 29.4.1890. kao  Franz Mayer. Diplomirao je pravo 1911. u Beču. Promijenio je prezime 1919. godine. Obavljao je čitav niz visokih funkcija, bio je policijski kapetan, veliki bilježnik, v.d. gradonačelnika. Po ličnom opisu bio je 168 cm visok, oči su mu bile zelene i nije imao kažiprst na desnoj ruci, što najverovatnije upućuje da je tim samosakaćenjem htio da izbjegne vojnu službu.

[5] Ing. Ivan Ivković Ivandekić (Subotica, 26.05.1882. – 6.11.1968.) geodetski inženjer, politički i javni djelatnik. On je obnašao dužnost gradonačelnika 1933-1934, odnosno pretsjednika općine 1934-1938. godine.

[6] Korijeni organizarane gradske vlasti dosežu u 1743. godinu, kada je grad bio izuzet od vojne uprave i po prvi puta uspostavio svoje civilne organe vlasti.

[7]   HAS, F:47. IV 257/1934. O radu svjedoči sačuvanih 28 knjiga i 31 arhivska kutija gradiva (1932-1941) toga odjeljenja. Za čitav fond F:047 Senat grada Subotice napravljen je sumarni inventar koji daje prijegled strukture i karakteristike gradiva. Ukupna količina iznosi 1093 knjige i 731 arhivska kutija.

[8] Odlukom Ministra prosvjete 1927.godine je izvršena formacija školskih srezova tako da su Prvom subotičkom školskom nadzorništvu pripale škole na teritorijama – subotički salaši i grad Subotica – odjeljenja sa državnim nastavnim jezikom dok su Drugo školsko nadzorništvo su činile škole u gradu Subotici i na salašima – odjeljenja sa mađarskim nastavnim jezikom. Iz uvoda sumarnog inventara koji je sastavila Tatjana Segedinčev, viša arhivistica koja je sredila fond F:22 Školsko nadzorništvo.

[9] Obuhvaćenost djece osnovnoškolskim (I-IV razred) obrazovanjem nikada nije bila potpuna. Tako na pr. 1923. godine postoje podaci da oko 2000 djece ne pohađa taj prvi stupanj školovanja. HAS, F:47. I 1/1923. Načelnički izveštaj navodi da u varoši ima 2053 muških i 2050 ženskih đaka, a po salašima 2032 muških i 1839 ženskih, ukupno 7974. Kaže se i da još 2000 djece tih generacija ne pohađaju škole.

[10] Društvo je svake godine tiskalo svoj godišnji izvještaj, te se u dopisu napominje da će on biti dostavljen.

[11] Ta posjeta je opisana i u posebnoj knjižici Petra Pekića, tiskanoj 1933. godine – Spomenica pohoda Bunjevaca u svoju staru postojbinu.

[12] „Pučki  krug“ ima tada 1439 članova. HAS, F:47.IV 3163/1933.

Kako je Lazar Stipić planirao prodaju vrijednih mađarskih gradskih umjetnina

Kako je Lazar Stipić planirao prodaju vrijednih mađarskih gradskih  umjetnina

            U Historijskom arhivu sačuvan je dokument iz 1926. godine[1] koji svjedoči o inicijativi poznatog subotičkog novinara Lazara Stipića da se vrijedne gradske umjetnine- slike i vitraži, kojima su autori Mađari, prodaju.  Samom prodajom bi se naravno popravilo stanje gradske blagajne ali i Stipićevo, pošto je njegova provizija iznosila  deset postotaka od utržene sume.

Tko je bio Lazar Stipić?  Lazar Stipić, punim imenom Lazar Adalbert Ludovik Stipić (Subotica, 26/27. 07. 1890. – 14. 05. 1944.) bio je sin Marka i  Margaretke Malagurski. Za suprugu je imao  Erzsébet Schulhoff. Ostao je zapamćen kao jedan od najagilnijih novinara u Subotici, ali isto tako bio je nakladnik, publicista i književnik[2].  Školovao se u Subotici, da bi studije prava započeo u Budimpešti a nastavio u Beču. U literaturi se nalazi podatak da nije uspio da diplomira „jer je okusio novinarski kruh“.[3]

Layar Stipic

Lazar Stipić

***

On je bio je suradnik, pokretač i urednik većeg broja dnevnih listova (Szabadkai  Újság, Bácskai Napló[4], Szabadkai friss Újság[5], Neven, Narod [6], Nemzet [7], Istina, Zemljodilac, Dan, Újság, Borba [8], Jugoslovenski klobučar, Naše slovo [9])   i časopisa (Književni sever, Glas [10]).

Najznačajnija su mu djela: Večna vatra, Subotica 1923., Istina o Vojvodini (Nemoral u javnom životu. Trgovanje sa socijalnim problemima. Nemar u kulturi. Kome je podmetnuta odgovornost?), Subotica 1925., Istina o Mađarima (Po mađarskim podacima), Subotica 1929.[11], Put od dva do jednog sveta (Događaj u četiri slike)[12], Subotica 1930., Bunjevci[13], Szabadka 1942. Pišući brošuru Istina o Mađarima Stipić je pokušao da odgovori na revizionističke tonove koji u to doba orkestirano jačaju kod Mađara. Njegove teze imaju često primese diskvalifikacije Mađara kao nacije i kao „rase“.  Tako na pr. kaže: “Kada se pogleda ceo mađarski državni i narodni život, vidi se, da su u njemu najvažniju ulogu imale porodice i ljudi tuđe krvi, koji su dali Mađarima apsolutno više nego porodice i ljudi  čiste mađarske krvi“ ili dalje:  „Sve ovo dokazuje da nema prave i čiste mađarske rase, te da je sadanji mađarski narod zajedno sa svojim prestavnicima stvoren veštački iz krvi i vrednosti ostalih naroda, koji su živeli na terotoriji bivše Mađarske.“. S tim djelom se oštro i jasno svrstao u front novih gopodara koji je bio suprotstavljen Mađarima i njihovim težnjama za vraćanjem na staro. Desetak godina kasnije, kada zaista i dođe do pokušaja vraćanja u stanje prije 1918. godine, Stipiću neki novi gospodari Subotice nisu mogli da zaborave upravo takve stavove.

***

LAZAR STIPIC SA SUPRUGOM

Stipićevi

Stipić nije imao velikih finansijskih uspjeha sa svojim listovima, uloženi kapital teško se vraćao, zapadao je i u dugove. Međutim on je uporno nastavljao da se bavi novinarskim i izdavačkim poslom. Pored toga angažmana, od 1938. godine nalazio se i na čelu Gradske knjižnice. Odlukom gradskih vlasti I 2364 od 27.6.1938.[14]  postavljen je na taj položaj i time naslijedio pokojnog Blaška Mesaroša.  Zamjenik predsjednika opštine Milivoj Kenđelac ga je postavio za gradskog knjižničara, ali i dozvolio da ostane novinar[15].  Primopredaja knjižnice je izvršena 20.09.1938. godine.

MIHALY BRODY i L.S.

Brody Mihály i Stipić Lazar

Već ranije on je imao aspiracija ka tome položaju.  Kada je polovinom 1934. godine Radivoj Lungulov smenjen sa tog položaja za mjesto prvog čovjeka Gradske knjižnice razviće se borba u  subotičkoj kulturnoj i političkoj  javnosti. Kandidati  su  bili, Petar Pekić, Balint Vujkov, Lazar Stipić, Joso Šokčić, dr. Joca Milekići i Ivan Malagurski. Svatko od njih je  imao podršku određenih krugova iz javnog života. Kandidati su posjedovali odgovarajuće sposobnosti i kvalifikacije, no Gradski načelnik zanemarivši mnoge stručne i radne kvalitete tih kandidata bira studenta, nesvršenog pravnika Tošu Išpanovića. Time se samo  potvrđivala stara praksa da  vlast zanemarujući sve stručne  kriterijume,  nameće  ideološko-političku podobnost kao odlučujući  faktor,  pri  izboru  rukovodećih   ljudi  i u kulturnim ustanovama.[16]

O radu Gradske knjižnice  pod Stipićem se može reći da je bio dosta uspješan. Ona je nastavila da uvećava broj čitalaca kao i svoje fondove[17], istodobno čuvajući zatečene vrijedne knjige.  Po izjveštaju o starim knjigama, koji on podnosi vlastima, iz  XVI. stoljeća bilo ih je – 56, iz XVII. – 80, a iz XVIII. – 269.[18].Ostalo je zabilježeno da je Stipić 1940. godine dao gradskom Kulturno-socijalnom odeljenju  prijedlog za osnutak Historijskog odeljenja Knjižnice[19].

O BUNJEVCIMA

Iz knjige ISTINA O BUNJEVCIMA

***

Kakva je bila Subotica 1926. godine? Mnogo mirnija i stabilnija nego  u jesen 1918. godine kada se okončava Veliki rat koji ovim krajevima donosi promjenu imperiuma. Ali neke od posljedica koje je ona ostavila, još nisu u potpunosti bile riješene ni nakon osam godina. Potpuni preustroj čitavog društvenog života išao je sporije od zacrtanih političkih smjernica.

Mađari su i dalje imali respektabilan broj i udio u stanovništvu grada. Po podacima popisa stanovništva, zadnjeg u periodu Kraljevine Mađarske[20]  iz 1910. godine  i lokalnog iz 1919. godine kao i prvog u jugoslavenskoj državi  iz 1921. godine[21]  broj Mađara je bilježio velike oscilacije, od 55.587 (58,75% od ukupnog broja)  – u 1910. godini,  do 19.870 (19,62%) po popisu 1919., da bi 1921. godine iznosio – 26.750 (29,41%).

U upravljačkoj strukturi grada u trenutku kada je Stipić pisao svoj dopis, gradonačelnik je bio Albe Malagurski[22] a  podgradonačelnik Aleksandar Rajčić[23].   Zdravstveni problemi natjerali su Malagurskog da nakon dužeg bolovanja ode u mirovinu  1.12.1926. Za novog gradonačelnika postavljen je Dragoslav Đorđević[24], a kao njegov zamjenik javlja se Matija Evetović. Dragoslav Đorđević, dotadašnji Veliki župan,  polaže zakletvu i preuzima funkciju prvog čovjeka grada 3.10.1926. godine.  On ostaje na tome položaju relativno kratko, samo do 20.5.1927. kada ga nasljeđuje Dragutin Stipić.

Na polju patriotsko nacionalnih dješavanja u Subotici značajana je 1927. godina koja je bila u znaku proslave četiristogodišnjica osnutka Subotice i postavljanja spomenika samozvanom  caru Jovanu Nenadu kao i naredna 1928. godina kada je osnovana udruga Severna zvezda sa jasno zacrtanim nacionalnim ciljevima.[25]

***

Treba istaći da Mađari zatečeni na teritorijama pripojenim novoj južnoslavenskoj državi, do 1921. godine i potisivanja Trianonskog ugovora, nisu bili smatrani za jugoslavenske državljane.  Masovno su otpuštani iz službe[26], uskraćivan im je boravak u gradu[27].  I oni su, poput drugih neslavena, imali rok za optiranje, koji je  istekao 26. 1.1922. godine.

Jedan od dominantnih ciljeva nove države u Vojvodini bio je sprovođenje procesa „nacionalizacije“[28]. Pod  tim se u prvom redu podrazumijevalo djelovanje na demografskoj razini sa težnjama da „slavenski elementi“ zadobiju stabilnu većinu, ali i čitav niz drugih odluka i postupaka  kojima je bio zajednički imenitelj učvršćivanje vlasti na temeljima nove jugoslavenske ideologije.  To se jasno očitovalo na polju prosvjetne politike, gdje su  nizom mjera, ukinute konfesionalne škole, uveden srpski kao državni jezik, sprečavano pohađanje nastave na mađarskom jeziku svima koji su na osnovu prezimena ocijenjeni da nisu Mađari[29]. Na gospodarskoj razini u tom pravcu je djelovala agrarana reforma[30] i kolonizacija.

Poznato je da srpska vojska dolazi iz Novog Sada u Suboticu u dva vagona  u srijedu 13. studenog 1918. godine. Kako je njen dolazak bio najavljen tek pola časa ranije to je i doček bio pripremljen samo na brzinu. Oba Narodna vijeća, Srpko-bunjevačko i Mađarsko, izašli su na peron i zvanično pozdravila prispele vojnike.  U grupi Srba i Bunjevaca, na željezničkoj stanici bio je i Lazar Stipić. Po jednom svjedočenju on dočekuje oslobodioce rječima: „Osamnaest časova i trideset minuta – Finis Hungariae! (Kraj Ugarske!)“.[31]

Na političkoj razini Stipić je nakon rata, uz još neke viđenije Bunjevce pripadao Jugoslavenskoj Demokratskoj stranci[32]. List Narod  bio je njeno glasilo. Iz te stranke ubrzo istupa razočaran korupcijom koja ju je zahvatala, karijerističkim učlanjivanjem mase Srba došljaka, a posebno odnosom koji je ta stranka imala prema Bunjevcima.[33]

Nakon toga od 1923. godine, Stipić se okreće prvo Socijalističkoj partiji da bi već krajem veljače te godine javno izjavio da je član Zemljodilske kasine[34] koja je stajala pod direktinim uplivom Narodne radikalne stranke.  Ideje vladajućeg režima nastavio je da zastupa i u periodu 1934.-1941.  kada  je izdavao i uređivao list Naše slovo. Poput velike većine bunjevačkih intelektualaca u godinama pred II svjetski rat  približio se  hrvatskim  pozicijama.

Postavljan[35] je u gradski parlament – Prošireni senatu u nekoliko navrata (1920, 1925, 1926). Isticao se svojim interpelacijama[36].

DIO Pogovor Istina

Iz knjige ISTINA O MAĐARIMA

Istina o Madjarima NEMA MADJARA Pogovor Istina Predgovor Istina o Madarima

***

U „nacionalnoj“ propagandi u novoj državi išlo se na zamjenu mađarskih vladarskih simbola, srpskim. Porterti srpskog Kraljevskog para bili su traženi. U sačuvanoj prepisci gradskog Senata, nalazi se veći broj ponuda da se naslikaju porteti vladarskog kraljevskog para.[37]

O postupanju sa umjetninama, slikama, vitražima, kipovima,  zatečenim u Gradskoj kući i drugim javnim ustanovama razmišljalo se od samog preuzimanja vlasti krajem 1918. godine. Jasno je da se prvo išlo na uklanjanje mađarskih državnih i nacionalnih amblema. Ali isto tako ni drugi simboli iz prijethodnog doba, na pr. upečatljivi vitraži u Velikoj vječnici nisu bili mogli biti ostavljeni da obasjavaju i zrače „mađarskim duhom” na sjednicama gradskih vlasti, koje su nastavile da se održavaju upravo u tom prostoru. Oni su demontirani, skinuti i odloženi u podrum gdje će dočekati okupaciju 1941. godine, kada ih ponovo vraćaju na orginalna mjesta. No, sa dolaskom novih oslobodilaca listopada 1944. opet se za dugo sklanjaju od očiju javnosti, da bi se tek 1977. vratili, ali i tada bez potpisa koji svjedoče o kojima se povijesnim ličnostim radi[38].

S početka dvadesetih godinama i Ministarstvo unutarnjih djela se interesira za umjetnička djela koja su ostala iz mađarskog perioda. Tako po njihovom naređenju  br. 348/1924 koje je klasificirano kao povjerljivo, gradski inženjerski ured dostavlja popis umjetničkih djela kojima su autori Mađari.[39]  On je razvrstan na grupe.  Tako su popisane:

A)  „slike na staklu” od Mikše Rota[40] (18 komada),

B)  „slike sa masnom bojom”  (21 djelo),

C)  „kiparske radnje” ( dva djela)[41].

To pitanje je intrigiralo subotičku javnost i pojedince[42]. Tako je jedan revnosni detektiv Državnog tajnog redarstva za B.B.B. svojim dopisom od 30.01.1926. skrenuo pažnju svome šefu da se na ulazu u Veliku vjećnicu, na stubovima još i danas nalaze simboli mađarske krune, na zidovima spomen natpisi[43],  a „u prozorima izrađeno slikano nova gradska kuća i stara a više njih stoji ispisano mađarskim slovima Szabatka szabad kiralyi varos…“  Detektiv smatra da te stvari treba odmah ukloniti, da „nas ne bi neprijatelji ismevali“. Kao rezultat toga inženjerski ured  pokreće postupak „preinake građevnih ukrasa u varoškoj kući, koji napominju staru mađarsku vladavinu“ i  sastavlja predračun  o tim poslovima. On je iznosio 19 800 dinara. Ali pošto gradsko računovodstvo piše  da nema toliko para u proračunu, tim radovima se nije pristupilo.[44]

Sličnog je sadržaja i predmet sa Stipićevim dopisom. On piše 30. ožujka 1926. godine i postavlja pitanje gradskim vlastima što namjeravaju učiniti sa „onim mađarskim historijskim slikama i staklenim mozaicima, koje imaju veoma veliku vrednost, ali su zbog svoje sadržine osuđene na potpuno isključenje iz javnosti”. Dalje novodi da su one izložene propadanju. Upravo zbog toga, „kada grad već ne može imati druge koristi od ovih skupocenih stvari” on daje prijedlog da bi ih trebalo što prije prodati, pa bi time Grad došao do kapitala. Navodi da se i gradonačelnik Albe Malagusrki kao i članovi Senata slažu sa tom idejom. Zbog toga je on stupio u kontakt sa privatnim i državnim institucijama u inostranstvu koje bi mogle biti zainteresirane za njihovu kupovinu. Dobio je odgovore sa više od 30 strana. Pošto su umjetine mahom sa temama iz mađarske nacionalane povijesti, jasno je, navodi on u nastavku, da su upravo ustanove iz Mađarske pokazale zanimanje za njih. U dopisu slijedi pojedinačni popis umjetnina sa njihovim cijenama[45]:

„ 1./ Portreta Marije Terezije/ cca. 2. metra široka, 3.m. visoka sa teškim zlatnim okvirom/ izvedena po međunarodno priznatom mađarskom slikaru Mavru Than u 1880. god.                                                                                                            – Din. 250 000.

06

Marija Terezija

2./ Portreta čuvenog mađarskog državnika Franje Deaka / cca 2. m. široka, 3. m. visoka sa teškim zlatnim okvirom/ izvedena po čuvenom mađarskom historijskom slikaru Jakobei u 1862. god.                                                                              – Din. 150 000.

01

Deák Ferenc

3./ Portreta čuvenog mađarskog državnika grofa Stevana Sečenji / cca 2. m. široka, 3. m. visoka sa teškim zlatnim okvirom/ izvedena po čuvenom mađarskom historijskom slikaru Jakobei u 1862. god.                                                               – Din. 150 000.

4./ Portrerta Franje Josipa iz 1862 god./ cca 2. m. široka, 3. m. visoka sa teškim zlatnim okvirom/ izvedena po čuvenom bečkom dvorskom slikaru Semlinu.

– Din. 150 000.

5./ Portreta mađarskog revolucijonara i državnika Franje Košuta / cca 2. m. široka, 3. m. visoka sa teškim zlatnim okvirom / izvedena po poznatom mađarskom historijskom slikaru Sirmai.

– Din.   60 000.

6./  Portreta poznatog mađarskog revolucijonara i vladara Erdelja Franje Rakoci II. / cca 2. m. široka, 3. m. visoka sa teškim zlatnim okvirom / izvedena po čuvenom mađarskom historijskom slikaru Sirmai.

– Din.  60 000.

7./ Portreta do pojasa Franje Josipa / cca 1. m. široka, 1,20 m. visoka sa zlatnim okvirom/ od čuvenog bečkog dvorskog slikara Semlina.                     – Din.  40 000.

8./  Slika o proslavi hiljadugodišnjice Mađarske 1896. god. po gradu Subotici/ cca 3. m. široka 2 m. visoka sa teškim zlatnim okvirom / od čuvenog mađarskog slikara Matije Jančik.

– Din. 150 000.

9./ Slika iz mađarske historije koja prikazuje borbu mađarskog Kralja Bele IV za  presto, koja je poznata pod imenom „Kruna uli sablja” izvedena po mađarskom historijskom slikaru Sirmai/ cca 4. m. široka, 3 m. visoka, bez okvira.

– Din.  80 000.

10./ Porterta Device Marije sa malim Isusom na polumesecu, od čuvenog crkvenog slikara Jovana Böhm / cca 1,20 široka, 1,50 visoka sa zlatnim okvirom.

– Din. 40 000.

11./ 16. staklenih mozaika iz mađarske historije i mađarskog nacijonalnog života po nacrtu mađunarodno poznatog slikara Kernstoka i izrađeno po poznatom preduzeću Rot u Budimpešti/ cca. 1 m. široka, 2 -3,20 m. visoke/ po 25 000 din./ (16 x 25 000.)

– Din. 400 000.

ukupno dinara        1 530 000.

Slovom jedan milijon petstotine i trideset hiljada dinara.”[46]

Dalje obrazlaže same poteškoće u eventualnoj prodaji. Ističe da je za postizanje najveće cijene potrebno pripremiti tržište i sve zainteresirane, a da je za taj posao on najpogodnija ličnost „…pošto Senat ne raspolaže u svojoj sredini sa takvim licem, koje ima vremena žrtvovati se za ovakav posao, koji zahteva mnogo rada i podhvatnosti. Uveren sam, da ću biti u stanju obaviti ga na zadovoljstvo obzirom na to, što sam dulje vreme sarađivao sa budimpeštanskim listovima i časopisima, stekao dobra poznanstva u kulturnim, umetničkim i ostalim merodavnim krugovima, radio sam i na kulturnohistorijskim stvarima.” Navodi i koje korake bi trebalo poduzeti. „Da bi se ovaj posao mogao obaviti potpuno uspešno, potrebno je očistiti slike, popraviti slike, sastaviti sasvim tačan i opširan katalog /cca 35 stranica/ na našem i mađarskom jeziku po mogućnosti sa bojadisanim fotografijama, boraviti u Budimpešti u Mađarskoj / u slučaju potrebe i u Beču/ dulje vreme / najmanje 4-5 nedelja/ radi stvaranja što potpunijeg i opširnijeg zainteresovanja /reč je o više nego 30 mesta i svestrane javnosti/.”  Za sve te poslove predviđa sumu od 26 000 dinara[47]. Za svoj honorar, po uspješno obavljenim prodajama, predviđa proviziju od 10% od postignutih cijena. Na kraju stavlja ogradu da nije vođen ličnim ambicijama u izvođenju toga posla, pošto se već dokazao radom na nacionalnom i kuturno prosvjetnom polju i da se već mnogo žrtvovao u svakom pogledu.

Da je prijedlog prihvaćen govori nam i dokument od 24.04.1926. godine[48] iz oga se vidi  da je gradski inženjerski ured dobio zadatak da sastavi i Senatu dostavi svoj popis umjetnina. Isto tako on je sugerirao da stručnu procjenu vrši komisija koju bi činili po jedan profesor sa Umjetničkih  akademija u Beogradu i Zagrebu, kao i jedan slikar iz Subotice. I zaista, između gradskih vlasti i tih ustanova krenula je prepiska.

Tako su iz Grada 25. 05.1926. tražili da se Državna umjetnička akademija uključi u procjenjivanje. Ona ih obavještava 17.06.1926. da je prof. Ljubo Babić[49] spreman doći u Suboticu od 1. do 15. 07.1926. godine.  Podgradonačelnik piše 1.09.1926. i Srpskoj akademiji umjetnosti i obavještava ih da procjena „historijskih slika i mozaika” postala bespredmetna! To znači da se odustalo od prodaje vrijednih umjetnina. One su ostale i dalje u gradskom vlasništvu. Jasno je da se Stipićeva namjera ukalapala u tadašnju praksu prema mađarskoj ostavštini a koja je bila vođena smernicama tada vladajuće ideologije.

***

U vrijeme II. svjetskog rata, kada postrojbe Miklósa Horthyija okupiraju Bačku, Lazar Stipić je uhićen i zlostavljan, bez sumnje i zbog svoga djela Istina o Mađarima iz 1929. godine.  u kojem je  tragom povijesnih spisa osporavao neke od nacionalističkih stereotipa o Mađarima. Ipak, tim se tekstom  zamjerio Mađarima i Mađarskoj: negirao ih je i općenito kao i pripadnost Panonske nizine Mađarima. Kasnije tijekom okupacije 1942. godine u Subotici, on uspjeva da tiska svoju zadnju knjigu (u stihovima) pod nazivom  Bunjevci. Ipak nije dočekao kraj rata, preminuo je u 22,30 časova, 14. 05. 1944. godine u gradskoj bolnici od komplikacija izazvanim oboljenjem pluća.[50]

U Subotici, prosinca 2010.                                           Stevan Mačković, arhivski savjetnik


[1] Historijski arhiv Subotica (dalje HAS), F:47. II 40/1926. Spisi sa rimski oznakama  I, II, III i IV su u tom periodu pripadali odeljenju Velikog bilježnika.

[2] Svojim djelima je ušao u antologiju poezije bunjevačkih Hrvata iz 1971., sastavljača Geze Kikića, u izdanju Matice hrvatske.

[3] Kolozsi Tibor, Szabadkai sajtó (1919-1945), Újvidék (Novi Sad) 1979, st. 71.

[4] U dva navrata,  u 1916. kao i 1917.  godini  Sztipich je bio urednikom toga lista. Kolozsi Tibor,  nav. djelo, st. 531.

[5] I u tom listu se javlja listopada 1918. kao urednik. Kolozsi, nav. djelo, st 547..

[6] Narod je zastupao ideje Demokratske stranke.

[7] Nemzet je bio bratski list Narodu,  koji je izlazio na mađarskom jeziku.

[8] Borba, radikalni list, urednik Lazar Stipić, pokrenut 1924., prestao izlaziti 1926. godine. Bio je tiskan latinicom a finansiran od strane bogatih subotičkih radikala.   Prvi broj  nosi datum 30.03.1924. godine. Tjednik, izlazio je svake nedelje u početku, a zatim i dva puta tjedno. Kao odgovorni urednik i vlasnik, ali i novinar koji svojim pisanjem obilježava i daje ton profilu lista,  javlja se Lazar Stipić. Novina je bila izrazito prosrpski orijentirana, ali usmjerena ka bunjevačkoj čitalačkoj publici, kojoj se htjelo sugerirati da ide ka zbližavanju sa srpskim političkim faktorima u gradu u cilju stvaranja fronta ka neslavenima. Već u prvom broju donosi demagoški obojen članak Naš program  u kojem Lazar Stipić objašnjava program Radikalne stranke. I u  kasnijem tijeku, u skladu sa svojim nazivom, oštro napada i kritikuje sve političke i društvene faktore i pojave u Subotici koji nisu na nacionalno-političkoj liniji radikala.  Tako je borba za „nacionalno i državno jedinstvo“ kao i ukazivanje na korupciju bila jedna od karakteristika  lista.

[9] Naše slovo (1934-1941).

[10] Glas je bio književni časopis. Izlazio je 1938.- 1939. godine.

[11] Riječ je o brošurici malog formata sa 48 stranica. Ona doživljava ponovno tiskanje u 2004. godini od strane izdavača Dobrica knjiga, Novi Sad – Srbinje.

[12] Ovaj dramski komad je imao praizvjedbu 1931. godine u Subotici. U najavi u lokalnom tisku se kaže da je pisac to djelo napisao već nekoliko godina ranije, no u eri političkih borbi nije se moglo postaviti. To se može tumačiti da su tek u eri „jugoslavenstva“ sazrijeli uvjeti za njegovo izvođenje.

[13] Riječ je o malenoj knjižici od 18 stranica gdje autor u stihovima predstavlja prošlost Bunjevaca.

[14] HAS, IV 6628/938

[15] isto

[16] vidi: Stevan Mačković, Gradski bibliotekari Mijo Mandić i Rade Lungulov, Rukovet, 6-7, Subotica 1994,  st. 48-52

[17] Izvještaj o radu Gradske knjižnice. HAS,  F:47. IV 9100/1939

[18] HAS, IV 5019/1939

[19] HAS, F:47. IV 1484.  514/940. Zamisao je bila da sve gradske ustanove i odjeli dostavljaju svoje tiskanice Knjižnici koja bi ih hronološki sređivala i čuvala.

[20] Popis   1921

[21] Popis je bilježio izjašnjavanje o „po pretežnoj upotrebi” jezika  a ne po nacionalnosti.  Na razini države bilo je 472 079 onih kojima je to bio mađarski jezik.

[22] Albe Čurčić Malagurski (r.1879.). Postavljen je 11.9.1924. godine. Nakon rata obavljao je niz javnih funkcija. Preminuo je 10.6.1927. od izliva krvi u mozak.

[23] Aleksandar Rajčić (Subotica, 31.7.1884.- 27.1.1926), školovan na Trgovačkoj akademiji, radio kao bankovni činovnik i direktor Zemljodilske štedionice.

[24] Dragoslav Đorđević, rođen u mjestu Zakuta /opština Kraljevo/ 14.1.1887. Za ženu je imao Maru Malagurski književnicu. [24] Događaji oko njegovog smjenjivanja 28.4.1927., daju   dobru  ilustraciju nezadovoljstva  i  čak ogorčenosti djela subotičke javnosti politikom nametanja srbijanskih poltičara na vodeće položaje  u  gradu. Njegova  nepopularnost  među  Bunjevcima je  bila izuzetno velika,  pa je 1927. prilikom  njegovog  odlaska sa funkcije, grad  doživeo manifestacije, izlive  radosti, gdje se okupilo  više hiljda  građana. Tom  prilikom su Subotičke novine, od 13.05.1927. na prvoj stranici donele  članak  pod  naslovom „Novo oslobođenje“ u  kome se  ističe da  je „…Đorđević nametnut  protiv božjeg i ljudskog prava, da su Srbijanci koji dolaze  ovamo  kolonijalisti  i grabljivci, stručno i  moralno  nekvalifikovani, siledžije, pokvarenjaci i zabušanti“.

[25] Patriotska udruga nacionalnih i kulturnih radnika Severna zvezda djeluje već od 1926. godine, da bi formalno bila osnovana 20.5.1928. godine.  Zadatak joj je bio da odgovori na revizionističke ideje koje je širila mađarska udruga Južna zvezda osnovana u Budimpešti.

[26] Od njih je zahtjevano da polože zakletvu Kralju, a svi koji to nisu željeli, nisu mogli ostati na svojim položajima.

[27] Naredbom o izgonu ratnih doseljenika,  tražilo se iseljavanje svih doseljenika u grad nakon  27.7.1914.   HAS, F:47. XIX, 80

[28] Vrlo dobru ilustraciju o tome pruža knjiga: Jojkić Vlada, Nacionalizacija Banata i Bačke, Novi Sad 1931. O toj temi pisao je i Stipić. Jugoslavenski nacionalizam Subotice pre i posle ujedinjenja, Književni sever, knj, IX, sv. 11, Subotica 1933. st. 320,321.

[29]  Roditeljima koji su podnosili molbe u tu svrhu, nije se izlazilo u susret. Tako je i molba Đule Budanovića (Gyula Budanovits) da mu deca pohađaju mađarsku osnovnu školu pošto im je to maternji jezik, odbijena. HAS, F:47. II  174/1919. F:47. II  181/1919. Isto tako su prošle i molbe roditelja sa „slavenskim” prezimenima ( Ivan Sarić, Ivan Slaković, Felix Lulić, Stevan Pančić, Lojzija Baraković, udova Elemera Vojnića, itd.) da im se djeca školuju na mađarskom jeziku. Odluka  je bila u skladu sa rješenjem Ministarstva prosvjete.

[30] „U procesu tzv. „nacionalizacije Vojvodine”   bila je provedena tzv. “agrarna reforma”. Započeta je 25. 02. 1919. eksproprijacijom većine veleposjeda iznad 500 katastarskih jutara, a nesto kasnije i iznad 100 katastarskih jutara, pretežito u mađarskom i njemačkom posjedu. Kako je mađarsko i njemačko stanovništvo, de facto, bilo tretirano kao neprijateljsko, ne začudjuje činjenica da nisu gotovo uopće participirali u podjeli zemljišta oduzetog od veleposjednika.” http://www.hic.hr/books/jugoistocna-europa/bognar.htm