PROSLAVA 250. OBLJETNICE DOSELJAVANJA VEĆE SKUPINE BUNJEVACA (1686-1936)

http://www.matica.hr/hr/339/PROSLAVA%20250.%20OBLJETNICE%20DOSELJAVANJA%20VE%C4%86E%20SKUPINE%20BUNJEVACA%20(1686-1936)/

 

0002

Biskup Budanovic, ilust. iz Danice

0009

BAnovina

 

Advertisements

Proslava 15-to godišnjice oslobođenja Subotice

Proslava 15-to godišnjice oslobođenja Subotice

Gradski kulturni savetnik dr Matija Evetovic, koji je bio na čelu Kulturno-socijalnog odeljenja Senata,predložio je 10.X 1933. Gradskom senatu da se na svečan način proslavi i obeleži 15 godina od oslobađanja Subotice,programom od 10.do 13.XI.Predlog je prihvaćen i gradska vlast je pristupila organizacionim pripremama.U tom cilju je 31. X, u gradskoj kući održana konferencija predstavnika uprave grada, kulturnih institucija i udruženja i društava iz Subotice, u cilju  sastavljanja programa proslave. U ime grada je bio prisutan dr Matija  Evetović, zatim Voja Stefanović kao direktor Muške gimnazije, Josip Putnik, direktor Trgovačke akdemije, Aleksandar Mikić i Radomir Vujić, školski nadzornici, Nenad Rajić, direktor „Kolevke“ te predstavnici  kulturnih društava i novinari. Posle debate usaglašen je i usvojen  predlog programa proslave. Predviđeno je da traje tri dana,10,12 i 13. XI. Gradski senat je posle stavljanja na uvid javnosti, tog  programa,i doneo odluku o njegovom usvajanju. Predviđeno je da proslava otpočne 10.XI. svečanom sednicom bivših članova Narodnog veća Srba i  Bunjevaca ( dalje NVSiB), Narodne garde i deset omladinaca koji su  postavili hrvatsku zastavu na toranj gradske kuće. Za 12. je predviđen  pozorišni matine za školsku omladinu i povorka sa bakljadom od varoške kuće do zgrada Divizije, a za 13. svečana sednica Senata, službe u gradskim bogomoljama svih veroispovesti, defile vojske, udruženja i građana, slava 34. pešadijskog puka, predstava nacionalnog sadržaja u  pozorištu uz učešće Sokolskog društva i Udruženja Istarskih emigranata  Pozivi za prisustvovanje će biti upućeni počasnim građanima Subotice, vojnim vlastima i subotičkim društvima i udruženjima.

Gr 172 1926

13.11. postaje LOKALNI NARODNI PRAZNIK


Program je i realizovan u skladu sa takvim planom.Tako je 10. novembra u 10 časova otpočeo sa otvaranjem svečane sednice u velikoj  većnici za bivše članove NVSiB, formiranog tog dana 1918.
godine,Narodne garde i deset bunjevačkih omladinaca koji su postavili  hrvatsku zastavu na gradsku kuću.Svirana je državna himna, govorio je  Blaško Rajić, bivši potpredsednik NVBiS, i Suvajdžić Nikola , član  Narodne garde. Dana 12.XI održan je u Gradskom pozorištu matine uz  govor „Oslobođenje i naš zadatak“ direktora Muške gimnazije i predstavu  „Oslobođenje“ Sokolskog društva. O istarskoj tragediji govorio je Ivo Turato, učitelj, a u večernjim satima je bila svečana povorka i  bakljada. Sledećeg dana,13.,program je počeo svečanom sednicom  Senata, uz govor gradonačelnika ing.Ivandekić Ivana.Tada je upućen i telegram Njegovom Veličanstvu Kralju Aleksandru I, i podeljene su posebne diplome počasnim građanima,zaslužnim oficirima srpske vojske, Anti Živuloviću i Mihajlu Brodiju, koji su prvi ušli sa oslobodilačkom vojskom u grad 1918, i drugima.U 9 časova je obavljeno  blagodarenje u pravoslavnoj i ostalim crkvama, uz učešće pevačkog društva „Graničar“, horova „Cecilije“ i „Nevena“. Nakon toga je obeležena slava 34. puka.Poslepodne je održana svečana akademija u  Gradskom pozorištu sa govorima dr Matije Evetovića, Matije Išpanovića i  dr Skaljer Lovre, te spletom narodnim pesama i igara, a završena je  sveslovenskom himnom u izvođenju Sokolske muzike.
Tog dana bile su zatvorene sve radnje u gradu. Gradska kuća je bila posebno osvetljenja, a istaknuti su i incijali Kralja i Kraljice sastavljeni od niza svetiljki. Interesovanje građana je bilo veliko u čitavom toku proslave,pa u skladu sa tim i posećenost svih manifestacija, od strane publike.

Vojna parada u ulici Kralja Aleksandra (Korzo)

No, bilo je i zamerki, a jedna grupa javnih ličnosti, odbornika Gradskog predstavništva, je čak i uputila interpelaciju gradonačelniku.Oni su postavili pitanje:Zbog čega se u toku cele
proslave nastojalo da se 10. novembar obeleži kao dan oslobođenja, kad ni demonstarcije bunjevačko-srpskih omladinaca nisu imale revolucionarni karakter a ni NVBiS nije proglasilo tada otcepljenje od Austro-ugarske imperije?“. Dalje zameraju što se u govoru na proslavi  naročito podvalčilo da se 10.XI 1918. na gradskoj kući zalepršala samo  hrvatska zastava, kada se tamo već sutradan našla i srpska trobojka. Postavljaju pitanje gradonačelniku ,smatra li on da Subotica  oslobođena 10. a ne 13.XI , a da je to srpska vojska samo sankcionisala, kako su to u svojim govorima istakli Blaško Rajić i Matija Išpanović. Zameraju i na govoru Blaška Rajića u kome je istakao  da se Bunjevci još imaju opredeljivati, te na nedovoljno ukazivanje  počasti istaknutim gostima.Kao podnosioci tog dopisa se javljaju Mijo  Mandić, Antun Vidaković, dr Radivoj Miladinović, dr Stipan  Matijević, Lazar Matijević i drugi odbornici. Već 4.XII gradonačelnik  je dao odgovor toj grupi. Iznosi da je program bio sastavljen na široj  bazi od običnog godišnjeg obeležavanja oslobođenja, a uz učešće šireg  kruga javnih radnika i grada u celini. Jasno je po samom programu da je  težište bilo na 13.XI kada je srpska vojska ušla i oslobodila  Suboticu.“Dana 10.XI započeta je proslava zbog toga što je toga dana  navrešeno 15 godina od osnivanja NVSiB.Istaknuće hrvatske zastave od  strane bunjevačko srpske omladine tog dana, samo je jedan događaj koji  zaslužuje pažnju da se istakne, jer do toga dana nije se nikada vila
slovenska zastava“. Dalje ukazuje da niko nije rekao da je bila istaknuta samo hrvatska zastava, pošto je rečeno da je već sutradan bila postavljena i srpska. Naglašava da su svi događaji pre 13.XI 1918.  bili samo propremni radovi i akcije vredne hvale i spomena a samo delo  oslobođenja je usledilo dolaskom srpske vojske.

O opredeljivanju  Bunjevaca iznosi da su oni koji su glasali na poslednjim poslaničkim  izborima dokazali da su za državnu celovitost i narodno jedinstvo. O  svečanom dočeku gostiju kaže da je zbog tehničkih poteškoća i štednje  otkazan, no da je on lično sa ing. Kostom Petrovićom dočekivao goste. Tim odgovorom stavljena je tačka na primedbe nekih krugova  subotičke javnosti.

A grad će i u daljem periodu nastaviti da slavi  oslobođenje programima od 10. do 13. novembra.

IV 835 939

1938.

 

IV 835 939 program_resize.jpg

Program proslave

 

U Subotici, septembra 1994.                                Stevan Mačković

SUBOTIČKA PROSLAVA 1000 GODIŠNJICE HRVATSKOG KRALJEVSTVA

O JEDNOJ SPOMEN PLOČI

Subotički Bunjevci koji su  naseljeni u ove  krajeve  više  od  3 stoljeća  i  time  se  našli  na  periferiji  svoje   nacionalne   matice, preživljavali su snažne pritiske asimilacije u Monarhiji, ali i u novoj jugoslavenskoj državi, u kojoj je proklamovano nacionalno jedinstvo  – Jugoslavena, tri priznata imena: Srba, Hrvata i Slovenaca.

Znajući  za  sebe  da  su  u  prvom  redu Bunjevci, moraće  da  u južnoslavenskoj   Kraljevini  traže i  odgovarajuće    priznate nacionalne  odrednice. Nalazeći  se  od  1918.  godine   pod   plaštom integralnog jugoslovenstva, uljuljkivani parolama o  jednom  troimenom narodu, sa prijetežnim dijelom  zemljoradnika posvjećenih  egzistencijalnim problemima   pukog   preživljavanja,   malobrojnom   ineligencijom  i nedovoljno  spremnim  političkim  vođama,  biće  usporeni  ali  ne   i zaustavljeni  u  procesu  svog  punog   nacionalnog   osvešćivanja   i iskazivanja, koji  će kod njih nailaziti na niz poteškoća i prepreka.

1921 Subotica__3-2-1-17__398x478

Subotica 1921.

Proslava tisućugodišnjice hrvatskog  Kraljevstva  1925.  godine, koja se  slavila  na  nivou  cijele  zemlje,  a  razumljivo  posebno  na teritorijama gdje su  nastanjeni  Hrvati, bila  prilika  da  se  istakne hrvatstvo Bunjevaca. No, ona je pokazala i velike podjele i  nejedinstvo koje je bilo prisutno među njima.

Na  političkom  planu,  gde  se   javlja   niz   Bunjevaca   koji pristupajući  vladajućim   partijama,   Radikalnoj   i   Demokratskoj, ostvaruju uspješne karijere,čineći  jednu  grupu  slijedbenika  režimske, zvanične politike, postoji i grupa opozicionih  političara okupljenih oko Bunjevačko šokačke stranke (BŠS). Rascijep u njoj,  kada  se  Blaško Rajić zalažući  se  da  stane  na  čelo  svih  katolika  u  Vojvodini, odlučuje da formira novu – Vojvođansku pučku  stranku  (  1924.  ),  i time  ostavlja slijedbenike dr Mirka Ivkovića Ivandekića da se koristeći se starim imenom BŠS sami takmiče na parlamentarnim izborima 8.2.1925. godine, doprineće izuzetno slabim  izbornim  rezultatima obje struje  i pogoršanju  političkog položaja Bunjevaca.Tada  će  oni   ostati   bez ijednog  opozicionog  predstavnika  u  Skupštini,   samo   sa   Markom Jurićem, izabrnim na radikalskoj listi.centar

Ni   kulturni   život   nije   bio   pošteđen   podijela. Ni   jedno udruženje  ili  kulturno  društvo  nije  moglo  da  se  u   potpunosti izdigne iznad dnevno političkih razmirica. „Hrvatsko pjevačko  društvo Neven“ (HPD Neven) je davalo jasan hrvatski ton  svojim  dijelatnostima i bilo centar okupljanja Bunjevaca –  Hrvata,  dok  mu  je  protivtežu pokušavala  činiti  „Bunjevačka  prosvetna  matica“,  pokrenuta  1924. godine od  strane bunjevačkih radikalskih prvaka.Bunjevacke novine, Marko Juric, 4 3 1927

Odraz takvih podijela uočava  se  i  prilikom  proslave  krunisanja prvog  hrvatskog  kralja  Tomislava. Kao  tijelo za   organizaranje   te manifestacije, uz pomoć hrvatskih  kulturnih  društava  iz  Subotice  i Sombora formiran je poseban  Priređivački  odbor,  na  čijem  je  čelu bio  Matija  Išpanović.

Gradskom Senatu  je  on  dostavio  25.08.1925.  godine  dopis  sa prijedlogom programa proslave  u  kome  se  navodi.“Gradovi  i  krajevi, gdjegod  žive  Hrvati  veličanstveno  proslavljaju   ovaj   veliki   i značajni historijski događaj, te se natječu tko će ljepše i dostojnije proslaviti tu  slavu. Sinovi  Tomislavog  kraljevstva  negdje  sami,  a negdje u bratskoj ljubavi i zajednici sa  sinovima  Dušanovog  carstva pale krijesove na izmaku prve 1000 godišnjice hrvatske slave, hrvatske kulture  i hrvatske povijesti,  koračajući  u  drugu  hiljadugodišnjicu puni vjere i nade,  da  će  im  u  zagrljaju  sa  bratskim  srpskim  i slovenskim narodom u vlastitoj – zajedničkoj domovini  biti  ljepše  i sretnije“.Odbor  smatra  da  proslava  mora  imati  „čisto  nacionalni karakter isključujući svaku stranačko  političku  primjesu, da  trebaju biti pozvana sva hrvatska, bunjevačka, srpska i jugoslovenska kulturna i prosvjetna društva i ustanove  u  Subotici,  isključujući  političke stranke,uz predstavnike  civilnih,  vojnih  i  crkvenih  vlasti,  kako katoličkih tako i prvoslavnih“. Za datum početka proslave  predlaže  se 12.09.1925. godine kada bi organizirana svečana povorka prošla posebno osvetljenim ulicama grada – do Trga Slobode, ispred Gradske  kuće,  da bi narednog dana, u nedelju 13.09, sva društva i građanstvo u  povorci kranuli ka Trgu Kralja Tomislava gde bi  se  uz  svečanu  pontifikalnu misu pod vedrim nebom i poseban program pristupilo  otkrivanju  spomen ploče. Na povratku je planirano pevanje  himni,  hrvatske  i  srpske, te svečana akademija u Gradskom  kazalištu  i  zabava  u  hotelu  „Zlatno  Janje“.Od  gradskih  vlasti  se  moli  sudjelovanje  u  proslavi,  da proglasom upozna i pozove građanstvo Subotice da prisustvuje tom svečanom događanju, da se gradske zgrade osvijetle, da među gvornicima u programu bude i jedan zvaničnik senata, da Gradski orkestar muzicira besplatno i da se dozvoli postavljenje spomen ploče na zgradi žendarmrijske komande na Trgu Kralja Tomislava.

STIPAN dr MATIJEVIC

dr Stipan Matijević

Slični pozivi za sudjelovanje na proslavi upućeni su i drugim kulturnim društvima. Međutim, prve nesuglasice su se javile već oko datuma održavanja svečanosti. Tako su Sokolske organizacije imale obavezu, pošto je “Sokolski glasnik” br.12-16, od 15.08.1925. godine donio okružnicu o tome, da učestvuju na proslavi 8. rujna. Inicijativu subotičkih Sokola prihvata i Gradski Senat 3.09.1925. svojom odlukom pod br. 18775. Pošto Priređivački odbor nije pristao na zajedničku manifestaciju tog datum, organiziraće drugu proslavu – 20.09.1925. godine.NEVEN 26 2 1926

Tako će biti održane dvije proslave tog značajnog povijesnog događaja. Jedna – 8. rujna, uz sudjelovanje i pomoć u organiziranju gradskih vlasti – Senata, Sokolskog društva i Vojvođanske pučke stranke. Ona je izvedena u svečanoj gradskoj vijećnici uz muzički program i svečane govore. Druga je održana 20. istog mjeseca u organizaciji Priređivačkog odbora iza koga je stajalo “Hrvatsko Pjevačko Društvo Neven” i matično Hrvatsko Prosvjetno Društvo Neven” te “Hrvatska akademska omladina u Subotici” i BŠS. Njihova proslava se odvijala po slijedećem programu. Od 7 do 8 sati je bio doček gostiju na glavnom kolodvoru, zatim svečana povorka gradom, misa na Trgu Kralja Tomislava i postavljenje spomen ploče u 10 stai, svečani banket u hotelu “Jagnje” i akademija u kazaliišnoj sali. Gosti su bili i Hrvatski sokoli iz Osijeka, Vinkovaca, Dalja i Vukovara, pod vođstvom dr Rudolfa Horvata. Pre čina otkrivanja spomen ploče, za čije postavljanje na predloženom mjestu je dobijena i dozvola Senata (09.09.1925, pod br. 18981) govorili su dr Horvat, Josip Vuković Đido, Matija Išpanović i Josip Šokčić. Na ploči formata 60×75 cm, stajalo je:Ploca_resize

Reakcija nije izostala. Tako Subotički glasnik od 27.09.1925. na 2 stranici piše o Zloupotrebi Hiljadugodišnjice.str 2 suboticki glasnik 9 9 19252

Rascijep među bunjevačkom elitom, intelektualcima a prvenstveno političarima, jasno je manifestiran i ovoom prigodom. Dvije proslave, inicarne i organizirane sa različitih mjesta, sa posebno profiliranim programima i učesnicima, svjedoče o tome. Povijesničar, historiograf i hroničar tih vrijemna Petar Pekić u svom djelu “Povijest Hrvata u Vojvodini” lijepo uočava: “Isticanje hrvatstva u Subotici nije godilo ni Srbima ni vladinim krugovima. Oni su htjeli da Bunjevci i nadalje ostanu Bunjevci i da budu most između Srba I Hrvata za stvaranje Jugoslovenstva, međutim Bunjevci su vidjeli da od njih hoće da naprave most zato da gaze po njemu”. Postavljena ploča svjedočila je o snaženju struje koja je njegovala hrvatstvo, koje će tek u narednom periodu biti  u potpunijem obliku politički ali i šire društveno oblikovao i razvijano.

U Subotici, kolovoza 1996.                                          Stevan Mačković

Proslava 15-to godišnjice oslobođenja Subotice 1933.

Proslava 15-to godišnjice oslobođenja Subotice 1933.

 

Gradski kulturni savetnik dr Matija Evetović, koji je bio na  čelu Kulturno-socijalnog odeljenja Senata,predložio je 10.X 1933.  Gradskom senatu da  se  na  svečan  način  proslavi  i  obeleži  15  godina  od oslobađanja Subotice,programom od 10.do 13.XI.Predlog je  prihvaćen i gradska vlast je pristupila organizacionim pripremama. U tom  cilju  je 31.X , u gradskoj kući održana konferencija predstavnika uprave grada, kulturnih institucija i udruženja i  društava  iz  Subotice, u cilju sastavljanja programa proslave.U ime grada je bio prisutan  dr  Matija Evetović, zatim Voja  Stefanović  kao  direktor  Muške  gimnazije, Josip Putnik, direktor Trgovačke akdemije, Aleksandar Mikić i  Radomir  Vujić, školski nadzornici,Nenad Rajić,  direktor  „Kolevke“  te  predstavnici kulturnih društava i novinari

Gr 172 1926

Obeležavanje 13.XI  u 1925. 

Posle  debate  usaglašen  je  i  usvojen predlog programa proslave.Predviđeno je  da  traje  tri  dana,10, 12.  i 13. XI. Gradski  senat  je posle  stavljanja  na  uvid  javnosti, tog programa, i doneo odluku o njegovom usvajanju. Predviđeno je da proslava otpočne 10.XI svečanom sednicom bivših članova Narodnog  veća  Srba  i Bunjevaca (dalje NVSiB), Narodne garde  i  deset  omladinaca  koji  su postavili hrvatsku zastavu na toranj gradske kuće. Za 12. je  predviđen pozorišni matine za školsku omladinu i povorka sa bakljadom od varoške kuće do zgrada Divizije, a za 13. svečana  sednica  Senata,  službe  u gradskim bogomoljama svih veroispovesti, defile  vojske,  udruženja i građana, slava 34. pešadijskog puka, predstava nacionalnog  sadržaja  u pozorištu uz učešće Sokolskog društva i Udruženja Istarskih emigranata. Pozivi  za  prisustvovanje će biti   upućeni   počasnim građanima Subotice,vojnim vlastima i subotičkim društvima i udruženjima. Program je i realizovan u skladu  sa  takvim  planom.Tako  je  10. novembra u 10 časova otpočeo sa otvaranjem svečane sednice  u  velikoj većnici  za  bivše  članove   NVSiB,   formiranog   tog   dana 1918. godine, Narodne garde i deset bunjevačkih omladinaca koji su  postavili hrvatsku zastavu na gradsku kuću.Svirana je državna himna, govorio  je Blaško Rajić, bivši potpredsednik NVBiS, i  Suvajdžić  Nikola,  član Narodne garde. Dana 12.XI održan  je  u Gradskom  pozorištu matine  uz govor „Oslobođenje i naš zadatak“ direktora Muške gimnazije i predstavu „Oslobođenje“  Sokolskog  društva. O istarskoj  tragediji  govorio  je Turatov Ivo, učitelj, a u večernjim satima je bila svečana  povorka i bakljada. Sledećeg  dana, 13. program   je   počeo   svečanom   sednicom Senata, uz govor gradonačelnika ing.Ivandekić Ivana.Tada  je  upućen i telegram Njegovom Veličanstvu Kralju  Aleksandru  I, i podeljene  suposebne  diplome   počasnim   građanima, zaslužnim  oficirima  srpske vojske, Anti Živuloviću i  Mihajlu  Brodiju,  koji  su prvi ušli sa oslobodilačkom vojskom u grad 1918, i drugima.U 9 časova je  obavljeno blagodarenje u pravoslavnoj i  ostalim  crkvama,  uz  učešće pevačkog društva  „Graničar“,horova  „Cecilije“  i   „Nevena“. Nakon  toga  je obeležena slava 34. puka. Poslepodne je  održana  svečana  akademija  u Gradskom pozorištu sa govorima dr Matije Evetovića,Matije Išpanovića i dr Skaljer Lovre, te spletom narodnim pesama i igara, a  završena je sveslovenskom himnom u izvođenju Sokolske muzike. Tog dana bile su zatvorene sve radnje u gradu.Gradska kuća je bila posebno osvetljenja, a istaknuti  su  i incijali Kralja i Kraljice sastavljeni od niza svetiljki.Interesovanje građana je bilo  veliko u čitavom  toku  proslave,pa  u  skladu  sa  tim i posećenost   svih manifestacija, od strane publike. No, bilo je i zamerki, a jedna grupa  javnih  ličnosti, odbornika Gradskog   predstavništva,   je   čak   i   uputila interpelaciju gradonačelniku. Oni su postavili  pitanje:Zbog  čega  se  u  toku  cele proslave nastojalo da se 10. novembar obeleži kao dan oslobođenja, kad ni   demonstarcije   bunjevačko-srpskih  omladinaca  nisu imale revolucionarni karakter a ni NVBiS nije proglasilo tada otcepljenje od Austro-ugarske imperije?“. Dalje zameraju što se u govoru  na  proslavi naročito podvalčilo da se 10.XI 1918. na gradskoj kući zalepršala samo hrvatska zastava, kada se tamo već sutradan  našla i srpska trobojka. Postavljaju  pitanje  gradonačelniku, smatra  li on  da Subotica oslobođena  10.  a  ne  13.XI ,  a  da  je  to  srpska vojska   samo sankcionisala, kako su to u svojim  govorima  istakli  Blaško  Rajić i Matija Išpanović.Zameraju i na govoru Blaška Rajića u kome je  istakao da se Bunjevci još imaju opredeljivati, te  na  nedovoljno  ukazivanje počasti istaknutim gostima.Kao podnosioci  tog dopisa se javljaju Mijo Mandić, Antun Vidaković, dr Radivoj Miladinović, dr Stipan Matijević, Lazar Matijević i drugi  odbornici. Već  4.XII  gradonačelnik je dao odgovor toj grupi. Iznosi da je program bio sastavljen na  široj bazi od običnog godišnjeg obeležavanja oslobođenja, a uz učešće  šireg kruga javnih radnika i grada u celini.Jasno je po samom programu da je težište bilo  na  13.XI  kada  je  srpska  vojska  ušla  i oslobodila  Suboticu.“proslava, F47,IV.5316.933

Dana 10.XI započeta je proslava zbog toga što je  toga  dana navrešeno 15 godina od osnivanja NVSiB.Istaknuće hrvatske zastave  od strane bunjevačko srpske omladine tog dana, samo je jedan događaj koji zaslužuje pažnju da se istakne, jer do toga dana nije se  nikada  vila slovenska  zastava“Dalje  ukazuje  da  niko  nije  rekao  da  je  bila istaknuta sano hrvatska zastava, pošto je rečeno da  je  već  sutradan bila postavljena i srpska.Naglašava da su svi događaji pre 13.XI 1918. bili samo prlpremni radovi i akcije vredne hvale i spomena a samo delo oslobođenja  je  usledilo  dolaskom  srpske  vojske. O opredeljivanju Bunjevaca iznosi da su oni koji su glasali na  poslednjim  poslaničkim izborima dokazali da su za državnu celovitost i narodno  jedinstvo. O svečanom dočeku gostiju kaže da je zbog tehničkih poteškoća i  štednje otkazan, no da  je  on  lično  sa  ing.  Kostom  Petrovićom  dočekivao goste.Tim odgovorom stavljena  je  tačka  na  primedbe  nekih  krugova subotičke javnosti .proslava, F47,IV.5316.1933

A grad će i  u  daljem  periodu  nastaviti da slavi oslobođenje programima od 10. do 13. novembra.

U Subotici, septembra 1994.                 Stevan Mačković

Proslava 15-to godišnjice oslobođenja Subotice

Dozvoli vezu sa Facebook

Proslava 15-to godišnjice oslobođenja Subotice

Gradski kulturni savetnik dr Matija Evetović, koji je bio na  čelu Kulturno-socijalnog odeljenja Senata,predložio je 10.X 1933.  Gradskom senatu da  se  na  svečan  način  proslavi  i  obeleži  15  godina  od oslobađanja Subotice,programom od 10.do 13.XI.Predlog je  prihvaćen  i gradska vlast je pristupila organizacionim pripremama.U tom  cilju  je 31.X , u gradskoj kući održana konferencija predstavnika uprave grada, kulturnih institucija i udruženja i  društava  iz  Subotice, u cilju sastavljanja programa proslave.U ime grada je bio prisutan  dr  Matija Evetović,zatim Voja  Stefanović  kao  direktor  Muške  gimnazije, Josip Putnik,direktor Trgovačke akdemije,Aleksandar Mikić i  Radomir  Vujić, školski nadzornici,Nenad Rajić,  direktor  „Kolevke“  te  predstavnici kulturnih društava i novinari.Posle  debate  usaglašen  je  i usvojen predlog programa proslave.Predviđeno je  da  traje  tri  dana,10,12  i 13. XI. Gradski  senat  je  posle  stavljanja  na  uvid  javnosti,   tog programa,i doneo odluku o njegovom usvajanju.Predviđeno je da proslava otpočne 10.XI svečanom sednicom bivših članova Narodnog  veća  Srba  i Bunjevaca ( dalje NVSiB),Narodne garde  i  deset  omladinaca  koji  su postavili hrvatsku zastavu na toranj gradske kuće. Za 12. je  predviđen pozorišni matine za školsku omladinu i povorka sa bakljadom od varoške kuće do zgrada Divizije, a za 13. svečana  sednica  Senata,  službe u gradskim bogomoljama svih veroispovesti, defile  vojske,  udruženja i građana, slava 34.pešadijskog puka, predstava nacionalnog  sadržaja  u pozorištu uz učešće Sokolskog društva i Udruženja Istarskih emigranata Pozivi  za  prisustvovanje  će   biti   upućeni   počasnim   građanima Subotice,vojnim vlastima i subotičkim društvima i udruženjima. Program je i realizovan u skladu  sa  takvim  planom.Tako  je  10. novembra u 10 časova otpočeo sa otvaranjem svečane sednice  u  velikoj većnici  za  bivše  članove   NVSiB,   formiranog   tog   dana   1918. godine,Narodne garde i deset bunjevačkih omladinaca koji su  postavili hrvatsku zastavu na gradsku kuću.Svirana je državna himna, govorio  je Blaško Rajić, bivši potpredsednik NVBiS, i  Suvajdžić  Nikola, član Narodne garde. Dana 12.XI održan  je  u Gradskom  pozorištu matine  uz govor „Oslobođenje i naš zadatak“ direktora Muške gimnazije i predstavu „Oslobođenje“  Sokolskog  društva.O  istarskoj  tragediji  govorio je Turatov Ivo, učitelj, a u večernjim satima je bila svečana  povorka  i bakljada. Sledećeg  dana,13.program je počeo svečanom   sednicom Senata,uz govor gradonačelnika ing.Ivandekić Ivana.Tada  je  upućen i telegram Njegovom Veličanstvu Kralju  Aleksandru I, i podeljene  su posebne  diplome   počasnim   građanima, zaslužnim   oficirima   srpske vojske,Anti Živuloviću  i  Mihajlu  Brodiju,  koji  su prvi ušli sa oslobodilačkom vojskom u grad 1918, i drugima.U 9 časova je  obavljeno blagodarenje u pravoslavnoj i  ostalim  crkvama,  uz  učešće  pevačkog društva  „Graničar“,horova  „Cecilije“  i „Nevena“. Nakon   toga  je obeležena slava 34. puka.Poslepodne je  održana  svečana  akademija u Gradskom pozorištu sa govorima dr Matije Evetovića,Matije Išpanovića i dr Skaljer Lovre, te spletom narodnim pesama i igara,  a  završena je sveslovenskom himnom u izvođenju Sokolske muzike.  Toga dana bile su zatvorene sve radnje u gradu.Gradska kuća je bila posebno osvetljenja, a istaknuti  su i incijali  Kralja  i Kraljice sastavljeni od niza svetiljki.Interesovanje građana je bilo  veliko u čitavom  toku  proslave,pa  u  skladu  sa  tim i  posećenost   svih manifestacija, od strane publike. No, bilo je i zamerki, a jedna grupa  javnih  ličnosti, odbornika Gradskog   predstavništva,   je   čak    i    uputila interpelaciju gradonačelniku.Oni su postavili  pitanje:Zbog  čega  se  u  toku  cele proslave nastojalo da se 10. novembar obeleži kao dan oslobođenja, kad ni   demonstarcije   bunjevačko-srpskih  omladinaca  nisu imale revolucionarni karakter a ni NVBiS nije proglasilo tada otcepljenje od Austro-ugarske imperije?“.Dalje zameraju što se u govoru  na  proslavi naročito podvalčilo da se 10.XI 1918. na gradskoj kući zalepršala samo hrvatska zastava, kada se tamo već sutradan  našla i srpska trobojka. Postavljaju  pitanje  gradonačelniku  ,smatra  li   on   da   Subotica oslobođena  10.a  ne  13.XI,  a  da  je  to  srpska  vojska samo sankcionisala, kako su to u svojim  govorima  istakli  Blaško  Rajić  i Matija Išpanović.Zameraju i na govoru Blaška Rajića u kome je  istakao da se Bunjevci još imaju opredeljivati, te  na  nedovoljno  ukazivanje počasti istaknutim gostima.Kao podnosioci  tog dopisa se javljaju Mijo Mandić, Antun Vidaković, dr Radivoj  Miladinović, dr Stipan Matijević, Lazar Matijević i drugi  odbornici.Već  4.XII  gradonačelnik  je dao odgovor toj grupi.Iznosi da je program bio sastavljen na  široj bazi od običnog godišnjeg obeležavanja oslobođenja, a uz učešće  šireg kruga javnih radnika i grada u celini.Jasno je po samom programu da je težište bilo  na  13.XI  kada  je  srpska  vojska  ušla  i  oslobodila Suboticu.“Dana 10.XI započeta je proslava zbog toga što je  toga  dana navrešeno 15 godina od osnivanja NVSiB.Istaknuće hrvatske zastave  od  strane bunjevačko srpske omladine tog dana, samo je jedan događaj koji zaslužuje pažnju da se istakne, jer do toga dana nije se  nikada  vila slovenska  zastava“Dalje  ukazuje  da  niko  nije  rekao  da  je  bila istaknuta sano hrvatska zastava, pošto je rečeno da  je  već  sutradan bila postavljena i srpska.Naglašava da su svi događaji pre 13.XI 1918. bili samo propremni radovi i akcije vredne hvale i spomena a samo delo oslobođenja  je  usledilo  dolaskom  srpske  vojske.O   opredeljivanju Bunjevaca iznosi da su oni koji su glasali na  poslednjim  poslaničkim izborima dokazali da su za državnu celovitost i narodno  jedinstvo. O svečanom dočeku gostiju kaže da je zbog tehničkih poteškoća i štednje otkazan, no da  je  on  lično  sa  ing.  Kostom  Petrovićom  dočekivao goste.Tim odgovorom stavljena  je  tačka  na  primedbe  nekih  krugova subotičke javnosti.A grad će i  u  daljem  periodu  nastaviti da slavi oslobođenje programima od 10. do 13. novembra.

U Subotici, septembra 1994.                 Stevan Mačković

5 x Subotica i njena istorija (wordpress) ili 5 mojih blogova

https://historysubotica.wordpress.com/

https://subotickaistorija.wordpress.com/

https://suistorijablog.wordpress.com/

https://suistorija.wordpress.com/

https://stevanmackovic.wordpress.com/

kivagott

korice-20-final

  1. Karte za BLATNU KUPKU na Paliću, 1938
  2. Mačkovići svi i svuda
  3. Promocija
  4. Vodotoranj na Paralelnom putu
  5. Predizborna atmosfera…
  6. Bunjevački…
  7. Plan za podizanje rk. katedrale u Beogradu
  8. Lányi Ernő (Erne Lanji) i njegova molba za tromesečni boravak sina u Subotici
  9. Promocija knjige dr Lajoša Hovanja „Sliv jezera Palić“
  10. Bombardovana Subotica, 1944.
  11. DOPRINOS SUBOTIČKIH LEKARA – JEVREJA ZDRAVSTVENOJ SLUŽBI GRADA TOKOM XIX I XX VEKA
  12. Pečati (nekih) subotičkih privrednika, 1918-1941
  13. Urania,radnja za proizvodnju igračaka
  14. Facebook stranica Istorijskog arhiva Subotica
  15. Staniša Neorčić (1868-1926)
  16. Školske prilike, 1918-1941
  17. Subotica 1918-1941, osnovni parametric
  18. Molba Lifka Aleksandra radi prijema u državljanstvo Kraljevine Jugoslavije
  19. Zavičajnost Josipa Rufa
  20. Izveštaj sreskog načelnika Subotice o stanju u srezu 1937. Godine
  21. Subotica 1929. O vodama
  22. Maurice Van Seebeck
  23. PROSLAVA 250. OBLJETNICE DOSELJAVANJA VEĆE SKUPINE BUNJEVACA (1686-1936)
  24. Dr Lajoš Hovanj, SLIV JEZERA PALIĆ
  25. Vizitka Alojzija Stepinca
  26. Seidner Sándor – Samu i njegova fabrika
  27. O NJEGOŠEVU iz Arhiva
  28. Alba M. Kuntić
  29. Henrik Bachrach, veleposednik
  30. Trgovina gvožđem i prometno d.d.
  31. Pravni fakultet, 1932.,posmrtnica
  32. Teniski trener – siromah
  33. Josif Ruf (Ruff Jozséf)
  34. O starim vremenima, Subotici i Arhivu
  35. Dajč Herman, Palić
  36. Broj umrle dece 1934.
  37. Lepotice Subotice, 1924.
  38. Градска Штампарија и Књиговезница
  39. Bilo pa prošlo…
  40. Obdanište Radničke samopomoći 1925.
  41. PREDMETI O KOMUNALNOJ HIGIJENI (1918-1926) IZ ARHIVSKE GRAĐE
  42. Škole između dva rata
  43. Muzealna izložba života subotičkih Srba od starine pa do danas, 11.11.1933.
  44. Štrosmajerova ulica 1985.
  45. Dr Josip Martinis, lekar, Dalmatinac u Subotici
  46. Mijo Mirković (1898-1963), profesor subotičkog Pravnog fakulteta, kao ekonomski istoričar
  47. ИЛУСТРАЦИЈЕ О ИСТОРИЈИ СРБА У СУБОТИЦИ И ОКОЛИНИ
  48. ULOMCI ZA POVIJEST SUBOTICE U 1925. GODINI
  49. Subotica kroz vekove Medjuratni period 29.10.2014.
  50. Subotica kroz vekove Moderna Subotica 12.11.2014.
  51. ULOMCI ZA POVIJEST SUBOTICE U 1925. GODINI
  52. Svetlost, udruženje stud. subot. Prav. fakulteta, Pravila i Poslovnik
  53. Članovi Proširenog Senata (skupštine) grada Subotice 1925. Godine
  54. YouTube, FOTO MIX SZABADKA, SUBOTICA 1900-1945
  55. INDUSTRIJA I INDUSTRIJALCI SUBOTICE (1918-1941)
  56. Holokaust – edukacija o prošlosti, kao uslov boljoj budućnosti na primeru Subotice (O izvorima koji svedoče o žrtvama holokausta sa ovog područja)
  57. Zadužbine sa objektima u Subotici
  58. Popis crkvenih matičnih knjiga u fondu F:451 Istorijskog arhiva Subotica
  59. „Škandal“ ili nešto drugo? (o događanjima nakon nogometnog turnira „Bačke“ 1926. godine )
  60. PALIĆKE TEME
  61. Matična knjiga krštenih 1773.
  62. O PALIĆU I PALIĆANIMA
  63. Kakve su bile gradske zgrade na Paliću 1936. godine?
  64. Od Subotice do Blajburga (Bleiburga), dnevnik partizana
  65. EX PANNONIA
  66. Magyarul
  67. A SZABADKAI TÖRTÉNELMI LEVÉLTÁR 60 ÉVES TEVÉKENYSÉGE
  68. A SZABADKAI POLITIKAI ÉLET A XIX. SZÁZAD MÁSODIK FELÉBEN
  69. Dnevnik Grge Ivandekića, 1944/45
  70. Od Subotice do Blajburga (Bleiburga), dnevnik partizana
  71. Molba vlasnika bordela (IAS, F:47. Gr. 511/1926)
  72. Par podataka o Sokolskom domu na Paliću.
  73. Od kupališnog lekara do narodnog poslanika – dr Gabor Santo (Szánto Gábor)
  74. Josip Vuković – Đido, njegovo političko djelovanje i rezultati, 1926. -1941.
  75. Marko Jurić
  76. KONEN (CONEN) VILIM JAKOBČIĆ
  77. Proslava 15-to godišnjice oslobođenja Subotice
  78. CRVENI KRST U SUBOTICI (1886-1946), A SZABADKAI VÖRÖSKERESZT MEGALAKULÁSÁTÓL A II. VILÁGHÁBORÚ UTÁNI LEGELSŐ ÉVEKIG (1882/1886-1946)
  79. Crtice (beleške) o dvotočkašima u Subotic
  80. Subotica 1933. godine, po izvještaju gradskog Kulturno-socijalnog odjeljenja
  81. Podaci o komunalnoj higijeni
  82. “STANTIĆ I LASSNER” (“BRAĆA PLETL”)
  83. matična knjiga krštenih, župa Sv. Terezije
  84. A szekicsi (Lovćenac) német gyűjtőtábor (1944-1946)
  85. Beleške o Muzičkoj školi između dva rata (1919-1939)
  86. Civilne žrtve među bunjevačkim Hrvatima nakon oslobođenja (1944.-1946.)
  87. Da li ste znali? Hronologija crtica i zanimljivosti iz prošlosti
  88. Aleksandar Lifka (prilozi)
  89. Azilanti radnici šire klice! (1928)
  90. Bioskop KORZO
  91. Cigansko ostrvo
  92. Crni septembar 1928. (sanitetska statistika)
  93. Les amis de la France section de Subotizca, Francuski klub i Francuski Licej
  94. Neke od cena 1932. Godine
  95. Oluja u Subotici 1925. godine (podaci)
  96. Podaci o Ciganima
  97. Policija (Gradska kapetanija) i dešavanja u vezi sa njom
  98. Porodica (Štilinović) sa 11 dece, 1921-1935
  99. Regrutacija 1928. Godiine
  100. Da li ste znali? Hronologija crtica i zanimljivosti iz prošlosti
  101. Štamparija Jugoslovenskog Dnevnika
  102. Subotičani zarobljeni u Rusiji u Prvom sv. ratu.
  103. ZANATLIJE SUBOTICE U DRŽAVNOM POPISU 1828.GODINE
  104. DESETI SUBOTIČKI ARHIVSKI DAN 21.09.2017.
  105. DIPLOMA SLOBODNOG KRALJEVSKOG GRADA MARIA THERESIOPOLIS OD 1779. GODINE
  106. Dokumenti o Srpkinji Sofiji Petrović (1901-1944) iz Budakalasa
  107. Ekonomsko odeljenje, 1919-1927
  108. Emil Libman, GRAĐA ZA MEDICINSKU BIBLIOGRAFIJU SUBOTICE, I, II (1828–2009)
  109. Emil Libman, GRAĐA ZA MEDICINSKU BIBLIOGRAFIJU SUBOTICE – II (1828–2009) Subotica, 2011.
  110. EX PANNONIA
  111. AUTOMOBILSKI KLUB SUBOTICA 1925-1945.
  112. BLAŠKO RAJIĆ I STVARANJE PRVE JUGOSLOVENSKE DRŽAVE
  113. Dr Emil Libman: Prva građanska Bolnica u Subotici
  114. EX PANNONIA 11
  115. Ex Pannonia, br. 17
  116. EX PANNONIA, br. 20
  117. Ex Pannonia, časopis IAS
  118. Fábián Borbála: A Szabadkai villamos és világítási részvénytársaság első évei – 111 éves a szabadkai villanyvilágítás
  119. Lalia Gábor, főlevéltáros: Vándorsáskák a szabadkai határban
  120. PROLOG RATNIH ZBIVANJA
  121. EX PANNONIA
  122. Res mythica vagy res publica? Szabadka polgársága a helyi kiadványok tükrében
  123. SZABADKA POLITIKAI ÉLETE A XIX. SZÁZAD MÁSODIK FELÉBEN
  124. VÖLGYI JÁNOS, SZABADKA EGYKORI POLGÁRMESTERE
  125. Mađarska zgrada” (Trg Lazara Nešića 2)
  126. EX PANNONIA 15–16
  127. FOTO mix
  128. A magyar kenyér ünnepe, 1941. Augusztusában
  129. AERO KLUB Subotica, 60/70 godine
  130. Centar, Radijalac, 1960-tih
  131. Fidelinka, Štafeta, 1980.
  132. Foto mozaik – Subotica kroz XX vek
  133. Fotografije Subotice 60/80-tih godina
  134. Ilustracije za istoriju Subotice u prvoj polovini XX veka
  135. konferencija u “Fidelinki” i izlazak štafete Mladosti, 1980.
  136. Radnje: Gvožđar, Čelik
  137. Srećan Ti rođendan druže Tito
  138. Fotografije (1916-1917) jadranske obale dr Bele Maćašovskog
  139. GRADSKA KUĆA I SUBOTICA (1912-2012) TRAJANJE, PROMENE
  140. IZLOŽBA: SUBOTIČKE GRADSKE KUĆE
  141. Hartman József gépjárműveztök lapja
  142. Hütter Árpád, FAKO D.D.
  143. INDUSTRIJA I INDUSTRIJALCI / IPAR ÉS IPARÓSOK
  144. “ORIENT, TVORNICA ŠKROBA I NUZPRODUKATA”
  145. BELEŠKE O GRADSKOJ PLINARI I ALFONZU SEEREINERU
  146. CIGLANA “MAČKOVIĆ
  147. Dr Matija Bruk (Brück)
  148. DRVOPRERAĐIVAČKA INDUSTRIJA
  149. FABRIKA JOSIPA RUFA (danas PIONIR)
  150. Felsóbásckai Egyesült Gázmalmi R.t. Gornjebačko udruženo paromlinsko d.d.
  151. HARTMANN TEREZA i SUBOTICA U NJENO DOBA
  152. KONRATH RADIO
  153. Mala galerija likova industrijalaca (1918-1941)
  154. Bek Mano (Beck Manó) fabrikant sapuna
  155. FABRIKA DINAMO MOTORA RAJTER LASLA
  156. Herman Lea r. Braun, Marta Albahari i njihova ciglana
  157. Mlinar Svoboda Antun
  158. PIUKOVIĆ & CO.
  159. Margit mlin d.d.
  160. Minerva d.d. ( 1911-1946)
  161. INDUSTRIJA I INDUSTRIJALCI / IPAR ÉS IPARÓSOK
  162. MIRKO ROTMAN i BELA GAJGER (fabrika bicikala PARTIZAN)
  163. Od Kramera do Željezničara a.d.
  164. Od Kramera do Željezničara, Von KRAMER bis zu ŽELJEZNIČAR AG.
  165. OUZOR / Okružni ured za osiguranje radnika
  166. PORODICA INGUS, vlasnici tvornice tepiha MEKKA
  167. PREHRAMBENA INDUSTRIJA (radni rukopis)
  168. Priča o firmi “BRAĆA LENARD
  169. SALAMON GINGOLD, tvornica ribljih konzervi
  170. Szabadka gyáripara és a gyártulajdonosok, 1918–1941
  171. UVOD
  172. Vlasnici i radnici firme Braća Goldner
  173. Istorija zdravstva, vitalna statistika 1925-1927
  174. Prva građanska Bolnica u Subotici – povodom 165 godišnjice osnivanja (1841-2006)
  175. Iz povijesti svakodnevice, od cantora i organisste do senatora (1747- 1773)
  176. IZVEŠTAJ VOJNOJ OBAVEŠTAJNOJ SLUŽBI O BUNJEVCIMA, IZ 1934. GODINE
  177. Kako je “nestala” trska iz Kelebijskog rita (1936)
  178. Karte i mape od XVIII do XXI veka
  179. Karta Maria Tereziopola Gabriela Vlašića (Wlassics)
  180. Katalog analitičkog inventara odjeljena Senata Veliki bilježnik za godine 1919. i 1920.
  181. Keler Vencel, Nemac iz Knićanina u Subotici (1933)
  182. Malo zemlje a mnogo dece (Crtice iz demografske istorije međuratnog perioda)
  183. Moja bibliografija:
  184. Naučno-informativna sredstva, analitički inventari
  185. O analitičkim inventarima fonda F. 47 Senat grada Subotice
  186. ZBIRKA PROJEKATA 1845 – 1989
  187. Novine (i crtice iz novina)
  188. BORBA, 20.06.1924.
  189. NAŠE SLOVO, režimski list
  190. „Glas Naroda“ 1933-1935
  191. O Arhivu
  192. 60 GODINA DELATNOSTI ISTORIJSKOG ARHIVA SUBOTICA
  193. A SZABADKAI TÖRTÉNELMI LEVÉLTÁR 60 ÉVES TEVÉKENYSÉGE
  194. A Szabadkai Történelmi Levéltár legrégibb oklevele (A Szenczy család címeres nemeslevele)
  195. A szegedi szandzsák…/NASELJA, STANOVNIŠTVO I TURSKI POSEDNICI SEGEDINSKOG SANDŽAKA 1570. GODINE
  196. Dokumenti o prohujalim vremenima
  197. MEMORANDUMI
  198. O ALBUMU FOTOGRAFIJA DR BELE MAĆAŠOVSKOG
  199. Prvi gradski Statut (Policijski Pravilnik) iz 1745.
  200. Informacijsko okruženje i naučno-informativna sredstva u Istorijskom arhivu Subotica
  201. Ismertető a Szabadkai Történelmi Levéltár bírósági fondjairól
  202. O Arhivu
  203. Katalog i materijal sa izložbe o tri gradske kuće (1751-1828-1912)
  204. LEVÉLTÁRI KALAUZA
  205. Mesto i uloga Istorijskog arhiva Subotica u realnoj lokalnoj i virtuelnoj svetskoj zajednici
  206. Naučno-informativna sredstva i korisnici, teorija i praksa u Istorijskom arhivu Subotica
  207. O strukturi i profilu korisnika arhivske građe u Istorijskom arhivu Subotica (2005-2008)
  208. PROTOKOL MAGISTRATA POVLAŠCENE KRALJEVSKO-KOMORSKE VAROŠI SENT MARIJA – PRE ZVANE SABATKA 1743-1756
  209. ŠKOLSKO NADZORNIŠTVO SUBOTICA, sumarni inventor
  210. Smiljan Njagul, Istorijski arhiv Subotica u lokalnim elektronskim medijim
  211. Šta se krije u Arhivu? ( ili kako je u Bačkoj Topoli predstavljen Arhiv 2011. godine )
  212. VII subotički arhivski dan
  213. VODIČ KROZ ARHIVSKE FONDOVE ISTORIJSKOG ARHIVA SUBOTICA, I
  214. O Hrvatima u Subotici
  215. Bački Bunjevci u jugoslavenskoj državi (1918-1941)
  216. Bunjevački Hrvati i progoni 1939
  217. Bunjevački Hrvati u svijetlu proslave 250. godina doselidbe jedne veće grupe Bunjevaca (1686-1936)
  218. BUNJEVCI SUBOTICE IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA
  219. CRTICE IZ ŽIVOTA TRI SUBOTIČKE MATICE
  220. HRVATSKI KATOLIČKI ORAO – SUBOTICA
  221. Josip Vuković – Đido, njegovo političko djelovanje i rezultati, 1926. -1941.
  222. MATIJA EVETOVIĆ (crtice kronologije)
  223. MATIJA EVETOVIĆ KAO PARADIGMA POLOŽAJA BUNJEVAČKIH HRVATA U SUBOTICI
  224. Mile Budak u Subotici
  225. SUBOTIČKA PROSLAVA 1000 GODIŠNJICE HRVATSKOG KRALJEVSTVA
  226. Svjedočanstvo o odnosu policije prema hrvatskim prvacima u Subotici uoči parlamentarnih izbora 1925.
  227. O počecima Dužijance i Katoličkog divojačkog društva
  228. O ratnim stradanjima porodice Varga 1941-1944.
  229. PEČATI I ŠTAMBILJI
  230. Podaci o komunalnoj higijeni
  231. PORODILIŠTE “UDARNIK” (1945/46)
  232. Priča o subotičkoj industriji od 1918. do 1941.
  233. HEMIJSKO – KOZMETIČKA INDUSTRIJA (1918 – 1941)
  234. Prvi svetski rat
  235. Gdje su u Subotici pokapani vojnici iz Hrvatske, a gdje subotičani u Hrvatskoj za vrijeme velikog rata (1914.-1919.
  236. Upisi u Matičnu knjigu umrlih (1914.-1919.) subotičkog Matičnog ureda poginulih vojnika bunjevačkih Hrvata ( A-B)
  237. Rat 1941-1945
  238. Crtice o ŽUTOJ KUĆI
  239. Interenirani, ubijani 1941…(O sudbini jednog internirca iz Bačke Topole)
  240. Logor za Nemce u Sekiću (1944 – 1946), Sekić, Konzentrationslager für Deutsche (1944-1946)
  241. Logor za Nemce u Sekiću (1944 – 1946), Sekić, Konzentrationslager für Deutsche (1944-1946)
  242. Imenik žrtava Drugog svetskog rata na području subotičke opštine (i par novih izvora)
  243. SUBOTICA I CIVILNE ŽRTVE NAKON OSLOBOĐENJA (1944.-1946.)
  244. SPORT
  245. A Palicsi Olimpiái Játekók 1880-1914.
  246. JUGOSLAVENSKO ATLETIČKO DRUŠTVO BAČKA
  247. Šta nam govore signature iz građe Arhiva
  248. Stranka traga za pravdom
  249. SUBOTICA IZMEĐU DVA VELIKA RATA
  250. A KÉT VILÁGHÁBORÚ KÖZÖTT TEVÉKENYKEDŐ SZABADKAI IPAROSOK NEMZETISÉGI ÖSSZETÉTELE
  251. MANIFESTACIJE I KULTURA U SUBOTICI (1918. – 1923.)
  252. O javnim službenicima (službama) u Subotici (1918–1941)
  253. Proslava 15-to godišnjice oslobođenja Subotice 1933.
  254. Razgovor o tome šta je bilo
  255. ŠKOLSKE PRILIKE U SUBOTICI 1915-1941 (1945)
  256. Subotica 1933. Godine
  257. ULOMCI ZA POVIJEST SUBOTICE U 1925. GODINI
  258. Subotica, mozaik istorije, XX vek
  259. Bibliografija arhiviste Lasla Mađara ( 1-328)
  260. GALERIJA LIKOVA
  261. Subotica, mozaik istorije, XX vek
  262. GALERIJA LIKOVA
  263. “BRAĆA GOLDNER”
  264. Gradski bibliotekari Mijo Mandić i Rade Lungulov
  265. Jevrejska zajednica, crtice
  266. Hartmann, Rothman /Geiger, Kopp, Steiner, Ruff, Gingold
  267. Švimer Lili (Schwimmer), talentovana a siromašna učenica Muzičke škole.
  268. Ličnosti, poznate i manje poznate
  269. Blaško Mesaroš (1887-1938), teolog-pisar-bibliotekar-samoubica
  270. Dr Marcel Lebl ( Löbl Mársel), advokat
  271. Dr Matija Rabštajn
  272. Dr Mijo Mirković, Subotica i Pravni fakultet u prvim godinama od njegovog dolask
  273. Dr Mirko Kosić, crtice
  274. CONEN VILIM JAKOBČIĆ
  275. Jakša Damjanov
  276. JOSIP HARTMAN
  277. Karlo Dragutin Napravnik
  278. Dr Ney Vladislav, lekar za ženske bolesti
  279. FRANJA SILBERLAJTNER (Szilberleitner Ferenc)
  280. Galerija portreta istaknutih (i manje istaknutih) subotičana u periodu 1918.-1941.
  281. Brumer Julije (Brummer Gyula) i “PRVA SUBOTIČKA TVORNICA BOMBONA I ČOKOLADE”
  282. Dobro nam došao druže TITO!
  283. GALERIJA LIKOVA
  284. Ličnosti, poznate i manje poznate
  285. Galerija portreta istaknutih (i manje istaknutih) subotičana u periodu 1918.-1941.
  286. dr KATANEC MIHOVIL
  287. Jedan grof u Subotici- Raul Busseul
  288. Geza Klein (Komor) i njegova fabrika
  289. IVAN SARIĆ, prvi letač ali i biciklista, fudbaler…
  290. Jeremić, Risto, liječnik, povjesničar zdavstvene kulture, publicist
  291. KIZUR IŠTVAN
  292. Molba pčelara Ive Bukvića za osnivanje pčelinjaka pri Poljoprivrednoj školi na Paliću (1919.)
  293. ph. Alfred Blum
  294. O familiji Schwitzer
  295. O fimiliji Škaljer (Skaljer) u Subotici
  296. Sever Zvekić
  297. Stevan Vaci (Váczi István)
  298. Vajar Franja Matuška (Matuska Ferenc szobrász )
  299. Đorđe Defrešvil (George de Frescheville)
  300. Đula Vali (Váli Gyula)
  301. Алекса Ивић
  302. Mladen Prodanović, policajac, aferaš, ratni zločinac
  303. Gde su u Subotici “radile” prostitutke 1925. Godine
  304. HORTUS, rasadnik
  305. HOSSZÚ SZABADKAI XX. SZÁZAD
  306. Subotica, mozaik istorije, XX vek
  307. Javna burza rada, podružnica Subotica
  308. Kadrovi iz Lifkinih filmova
  309. Kako je Lazar Stipić planirao prodaju vrijednih mađarskih gradskih umjetnina
  310. Ko je bio Blaško Rajić a ko Ivan Milutinović? (ili, zašto bi kerska škola trebalo da nosi Blaškovo ime)
  311. Odnos vlasti prema prostituciji u Subotici pre i nakon II svetskog rata
  312. Podaci o lovstvu i lovcima, tridesetih godina
  313. Prilog istoriji razvoja Ekonomske škole “Bosa Milićević” u Subotici u periodu od 1950-1960. Godine
  314. Proslava 15-to godišnjice oslobođenja Subotice
  315. Spomenik Jovanu Nenadu Crnom
  316. ŽIVOT I RAD DR ANTONA KOVAČA – prvog upravnika Građanske bolnice u Subotici
  317. Subotičke fabrike – zagađivači Palića u 1939. Godini
  318. (English?) airplane crashed near Palic in May 1944, Avion ( engleski?) pao kod Palića maja 1944.
  319. Crtice o tome kako je Subotica gazdovala Kupalištem Palić u međuratnom periodu (1918-1941)
  320. GRADSKA EKONOMIJA NA PALIĆU
  321. O ribarstvu na Paliću (1922-1948)
  322. Od kupališnog lekara do narodnog poslanika – dr Gabor Santo (Szánto Gábor)
  323. Planovi za podizanje dvije nove crkve na Paliću
  324. Šta su zahtevali Palićani na zboru Narodne Radikalne Stranke 1926. godine” je zaključana
  325. Strani turista propao kroz molo na Štrandu – tužen “Napló” !
  326. Subotičke fabrike – zagađivači Palića u 1939. godini” je zaključana
  327. Szabadkai iparosok nemzetiségi összetetéle a két világháború között, BÁCS-KISKUN MEGYE MÚLTJÁBÓL XXVI, Kecskemét, 2014, 88-104.
  328. SZENT MARIA KIVÁLTSÁGOS KIRÁLYI KAMARAI MEZŐVÁROS TANÁCSÁNAK JEGYZŐKÖNYVE – KORÁBBI NEVÉN SZABATKA
  329. Születési anyakönyv 1886. zsidó hitközség, MKR Jevreja
  330. Toponimi-Jakobčić naselje, Ćirina ćoša, Manojlović salaš
  331. ZABAVIŠTA IZMEĐU DVA SVETSKA RATA
  332. Zločini, prestupi, prekršaji
  333. БАЈМОК, BAJMOK, BAJMAK…
  334. КРШТЕНИ ПРАВОСЛАВЦИ, 1777.
  335. НОВИНЕ, NOVINE, TISAK, ÚJSÁGOK
  336. Bunjevačke Novine (1924-1927, 1940-1941)
  337. Szabadkai iparosok nemzetiségi összetetéle a két világháború között, BÁCS-KISKUN MEGYE MÚLTJÁBÓL XXVI, Kecskemét, 2014, 88-104.

https://stevanmackovic.wordpress.com/wp-admin/nav-menus.php

Struktura menija

Poredajte stavke kako želite. Kliknite na strelicu desno od stavke da prikažete dodatne opcije za konfiguraciju.

  1. PočetnaKorisnički linkUredi
  2. Šta je bilo nekada davno, davno…Korisnički linkUredi
  3. O stanovništvu, 1702-1931 (Subotica, Novi Sad) podstavkaStranicaUredi
  4. Vermes Gábor plaća najviše poreza ili ko su 1892. bili virilisti podstavkaStranicaUredi
  5. Kad gore vatrogasci (požar u tornju Gradske kuće, 1923.) podstavkaStranicaUredi
  6. ZBIRKA KOPIJA F:172 podstavkaStranicaUredi
  7. Subotičke fabrike sa preko 50 zaposlenih, 1931. podstavkaStranicaUredi
  8. O Tavankutu iz Arhiva podstavkaStranicaUredi
  9. Službenici Grada, 1926-1940podstavkaStranicaUredi
  10. Iskrice iz tmine prošlostiKategorijaUredi
  11. Vermes Gábor plaća najviše poreza ili ko su 1892. bili virilisti podstavkaStranicaUredi
  12. Spisak ličnosti izabranih 24.11.1918. za delegaciju Subotice za veliku narodnu skupštinu u Novom Sadu 25.11.1918. podstavkaStranicaUredi
  13. Iz arhivske građeStranicaUredi
  14. Diploma iz 1779. podstavkaStranicaUredi
  15. Kao posledica rata kriminalitet se razvio u većoj meri! (1924)podstavkaStranicaUredi
  16. Kupatilo 1905. (po reklami Wiesz Antala) podstavkaStranicaUredi
  17. Subotica 14.03.1945. – „…nekolicinu streljati!“ podstavkaStranicaUredi
  18. Subotica na starim kartama i mapama/SZABADKA A RÉGI TÉRKÉPEK TÜKRÉBEN, izložbapodstavkaStranicaUredi
  19. Šta je bilo zabranjeno raditi u gradu 1745. godine podstavkaStranicaUredi
  20. Srbin, rimokatolik – J.M.SpartakpodstavkaStranicaUredi
  21. Verska struktura stanovništva Subotice 1931. godine podstavkaStranicaUredi
  22. Kolaž fotografija (1900-1945)podstavkaStranicaUredi
  23. Socialno higijenska pitanja, 1935.podstavkaStranicaUredi
  24. Kolaž fotografija (1900-1945)StranicaUredi
  25. ŽUTA OBALA, SÁRGA PART, PalićpodstavkaStranicaUredi
  26. Festival OMLADINA podstavkaStranicaUredi
  27. Subotički biografski leksikon, Szabadkai életrajzi lexikonStranicaUredi
  28. MAGYAR LÁSZLÓ/LASLO MAĐARpodstavkaStranicaUredi
  29. Dr Grigorije Demčenko, crticepodstavkaStranicaUredi
  30. Prilozi o familiji Lelbach podstavkaStranicaUredi
  31. Nadrabi dr Geršon Jožef /dr. Gerson József podstavkaStranicaUredi
  32. Dragomir dr Dimitrijević, advokatpodstavkaStranicaUredi
  33. Adalékok kiemelkedő szabadkai zsidó gyárosok portréjához (Hartmann, Rothman/Geiger, Kopp, Steiner, Ruff, Gingold) podstavkaStranicaUredi
  34. Borošić Vladimir (Borosich Valdemár) podstavkaStranicaUredi
  35. Basser Josip, nadkantor Jevrejske verske opštone podstavkaStranicaUredi
  36. Ilija Alčin učenik Gimnazije 1926.podstavkaStranicaUredi
  37. Srbin, rimokatolik – J.M.SpartakpodstavkaStranicaUredi
  38. Brummer Gyula i njegova Prva subotička fabrika bonbona i čokolade („Elsö szabadkai cukorka és csokoláde gyár“) podstavkaStranicaUredi
  39. Dragutin Karlo Stipić podstavkaStranicaUredi
  40. Ivan Vojnić Tunić, prof. matematike – prilozi za biografiju podstavkaStranicaUredi
  41. Crtice o Cvetku Horvatu, policijskom kapetanu podstavkaStranicaUredi
  42. Matej Jankač podstavkaStranicaUredi
  43. Ko je bio na čelu Subotice od 1902. do 1941. godine podstavkaStranicaUredi
  44. Moja bibliografija i radoviStranicaUredi
  45. Moje knjige (monografije)podstavkaStranicaUredi
  46. Industrija i industrijalci Subotice 1918-1941 podstavkaStranicaUredi
  47. ЦРВЕНИ КРСТ У СУБОТИЦИ, CRVENI KRST U SUBOTICI, A SZABADKAI VÖRÖSKERESZT, 1886 – 2006 podstavkaStranicaUredi
  48. ČELNI LJUDI SUBOTIČKOG CRVENOG KRSTA (1886-1946)podstavkaStranicaUredi
  49. Jegyzőkönyv Szabadkán 1941. július 19.-én délután ½ 6 órakor a Magyar Vörös-Kereszt Egylet alakuló gyűlésén. podstavkaStranicaUredi
  50. Predškolstvo u Subotici, monografija podstavkaStranicaUredi
  51. Subotica i likvidirani civili nakon oslobođenja grada (1944.-1945.)/Szabadka és felszabadulás után (1944.-1945.) áldozatul esett polgári személyekpodstavkaStranicaUredi
  52. Moje studije i članci podstavkaStranicaUredi
  53. A szabadkai iparról (1918.-1941.)podstavkaStranicaUredi
  54. KULTURNA DOGAĐANJA U SUBOTICI  U PRVIM GODINAMA NAKON RATA ( 1918.  – 1923. )podstavkaStranicaUredi
  55. Josip Vuković – Đido, njegovo političko djelovanje i rezultati, 1926. -1941. podstavkaStranicaUredi
  56. O počecima Dužijance i Katoličkom divojačkom društvu podstavkaStranicaUredi
  57. Civilne žrtve među bunjevačkim Hrvatima nakon oslobođenja (1944-1946) podstavkaStranicaUredi
  58. ULOMCI  ZA POVIJEST  SUBOTICE U 1925.  GODINI podstavkaStranicaUredi
  59. A MODERNIZÁCIÓ  HORDOZÓIKÉNT FELLÉPŐ  ZSIDÓ GYÁRIPAROSOK SZABADKÁN,  AZ 1918-1945 KÖZÖTTI IDŐSZAKBAN podstavkaStranicaUredi
  60. Subotica 1933. godine, po izvještaju gradskog Kulturno-socijalnog odjeljenja podstavkaStranicaUredi
  61. Adalékok kiemelkedő szabadkai zsidó gyárosok portréjához (Hartmann, Rothman/Geiger, Kopp, Steiner, Ruff, Gingold) podstavkaStranicaUredi
  62. O Subotici u Vojnoj granici i Franzu Vaničeku  u djelima Ištvana IvanjijapodstavkaStranicaUredi
  63. KATOLIČKI KRUG podstavkaStranicaUredi
  64. Bački Bunjevci između Beograda i Zagreba (1918.-1941.) podstavkaStranicaUredi
  65. Utjecaji državne ideologije i prakse na subotičke Bunjevce (1918.-1941.)  skica podstavkaStranicaUredi
  66. UTJECAJI DRŽAVNE IDEOLOGIJE I PRAKSE  NA SUBOTIČKE BUNJEVCE (1918.-1941.) podstavkaStranicaUredi
  67. O ratnim stradanjima porodice Varga 1941-1944. podstavkaStranicaUredi
  68. Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti  (1918.-1929.) podstavkaStranicaUredi
  69. (English?) airplane crashed near Palic in May 1944 podstavkaStranicaUredi
  70. Subotičke fabrike – zagađivači Palića  u 1939. godini podstavkaStranicaUredi
  71. Referati, izlaganja, prezentacije…podstavkaStranicaUredi
  72. Moja mala hemeroteka 2002-2018 (Stevan Mačković, Istorijski arhiv Subotica) podstavkaStranicaUredi
  73. Szabadkai Történelmi LevéltárpodstavkaStranicaUredi
  74. O SUBOTICI I FRANJEVCIMA POVODOM 300. OBLJETNICE FR. REZIDENCIJE podstavkaStranicaUredi
  75. Petar Pekić, život i djelo podstavkaStranicaUredi
  76. Iskustva Istorijskog arhiva u Subotici na polju E – arhiva (Stevan Mačković, Istorijski arhiv Subotica, Subotica) podstavkaStranicaUredi
  77. O zaštiti i čuvanju arhivskog i reg. gradiva u pismohranama udrugapodstavkaStranicaUredi
  78. ŠTA SE KRIJE U ARHIVU?StranicaUredi
  79. Molbe za dozvolu gradnje kuća, 1925. podstavkaStranicaUredi
  80. Subotica 14.03.1945. – „…nekolicinu streljati!“ podstavkaStranicaUredi
  81. Vermes Gábor plaća najviše poreza ili ko su 1892. bili virilisti podstavkaStranicaUredi
  82. ELEKTRIČNA ŽELJEZNICA I OSVETLJENJE D.D. − SUBOTICA/Szabadkai Villamos Vasut és Világítási R.t. (1897–1946)podstavkaStranicaUredi
  83. 19 GIMNAZIJA „MOŠA PIJADE“ GIMNÁZIUM – SUBOTICA (1852- ), 1852-1977 (podaci, dileme…)podstavkaStranicaUredi
  84. Crtice iz građe o promeni imperiuma (1.4.1919. Zapisnik Narodnog Odbora Subotica)StranicaUredi
  85. Svedočanstva o životu u Subotici nakon prisajedinjenja/ Odabrani dokumenti Ekonomskog odeljenja Grada Subotice (1919. godine)podstavkaStranicaUredi
  86. A  SZABADKAI POLITIKAI ÉLET A XIX. SZÁZAD MÁSODIK FELÉBEN    StranicaUredi
  87. Szabadkai Történelmi LevéltárStranicaUredi

Postavke menija

BLAŠKO RAJIĆ I STVARANJE PRVE JUGOSLOVENSKE DRŽAVE

rukopis rada objavljenog u časopisu EX PANNONIA, br. 5-6-7, Subotica 2003, 55-59

EX PANNONIA 5 6 7

Mirko Grlica, viši kustos Gradskog muzeja Subotica

BLAŠKO RAJIĆ I STVARANJE PRVE JUGOSLOVENSKE DRŽAVE

Malo je Subotičana čiji je život moguće sagledati u toliko ravni, kao što je to slučaj sa Blaškom Rajićem. Bio je sveštenik, aktivni učesnik u društvenom i političkom životu, književnik, ali je njegovo delovanje moguće posmatrati i kroz gotovo zaokružene hronološke celine: do 1918. godine, u periodu do okončanja Drugog svetskog rata i u okvirima socijalističke Jugoslavije.

Ovaj rad ima nameru da pokuša osvetliti političko angažovanje Blaška Rajića u godinama raspada Austro-Ugarske monarhije i stvaranja prve zajedničke državne tvorevine  jugoslovenskih naroda. Da bi što preciznije osvetlili Rajićevu ličnost u uvodnim napomenama ćemo reći nekoliko crtica o Rajićevoj delatnosti u vreme Austro – Ugarske monarhije.

Od jeseni 1902. godine kada je objavljeno da je u Dušnok izaslat Blaško Rajić, novomistnik[1], on će biti redovan gost na stranicama subotičke štampe. Krajem 1907. godine na stranicama Nevena je zabeležen bilans njegovog trogodišnjeg boravka u Santovu: osnovao je Katolički krug, Zadrugu veresijsku i Kršćansko radničko društvo, te su zahvalni Santovčani, članovi pomenute Zadruge, rešili da njegov lik već tada ovekoveče na slici.[2]

Od početka 1907. godine aktivan je u društvenom životu rodnog grada, jer je na sednici odbora Pučke kasine primljen za člana najstarijeg bunjevačkog udruženja.[3] Od maja 1910. godine do novembra 1911. godine prvi put je bio urednik Naših novina, nedeljnika sa profilisanim političkim stavovima konzervativne i hrišćansko-socijalističke orijentacije, uz koje je Rajić pokušao plasirati i svoje stavove bunjevačkog (jugoslovenskog) nacionaliste. Navodeći razloge zbog kojih je uredničko mesto prepustio kapelanu subotičke Župe sv. Terezije Avilske Matiji Čatalincu, štampa je navela sledeći razlog: Ovo se dogodilo što je neki pametnjaković u štampariji pokidao rukopis jednog rodoljubivog članka. Urednika je to toliko uvridilo da je napustio redakciju.Blaško Rajic u mladim danima

Pre nego što je po drugi puta postao urednik Naših novina Rajić je u društvenom životu grada postao respektabilna osoba. Gradske vlasti su ga 18. juna 1911. godine, u konkurenciji sa protivkandidatom Lajčom Budanovićem, izabrale za župnika sv. Roke. U interesantnoj analizi pred ove izbore jedna žudinska novina agitovala je da se u Ker za plebanoša izabere Blaško Rajić pop čisto mađarskih osićaja, dok su bili protiv izbora Budanovića, kome je glavna mana bila što se za njega zalagao Neven, mesečnik koji je okarakterisan kao framasonski i slobodnozidarski list, što je bilo svetlosnim godinama udaljeno od istine. U svom komentaru Neven je za Rajića naveo da se nada da Bunjevcima neće ponoviti slučaj Burnać – Batori.[4]

Mesec i po dana po dolasku u Župu sv. Roke, tačnije 6. avgusta 1911. godine, organizovao je prvu Dužijancu, svečanost posvećenu okončanju žetve. Oko 30 konjanika su dopratili iz polja krasno pleten vinac od žita u crkvu, gdi su ga dočekale enge sa plebanošom, koji je posli toga sakupljenoj gomili rekao lipu pridiku. Uveče je bila zabava u dvoranama Pešte.[5]

Tadašnja štampa je početkom 1912. godine zabeležila i anonomni napad jednog vernika iz Kera, koji je javno optužio velečasnog da je socijalista, jer više nije priznavao pravo prečeg sedenja u klupama, koje su kupljene za vreme gradnje crkve.[6] Rajić je bio glavni organizator prilikom osnivanja Divojačkog društva, osnovanog 1912. godine, kao i u jesen 1913. godine, kada se osnivala Prva subotička školska zadruga.

Drugi put je postao urednik Naših novina početkom avgusta 1913. godine i ostao na tom mestu samo mesec i po dana. U tekstu Očitovanje, napisanom 24. septembra, bez uvijanja je objasnio razloge prestanka svog urednikovanja. Javljam svim prijateljima i saradnicima Naših novina, kako i svem narodu da već nisam urednik Naših novina. Izbila mi ih iz ruku štamparija, čije su te novine. Izbili su mi ih zato, što sam se ja u njima za narod i narodna prava borio. Izjavljujem da ću svoj rod i borbu za pravdu u Nevenu nastaviti. Mislim da misto Naših novina, koje su pale u neprijateljske ruke, ljubav i zanimanje svoje prinesete na Neven, kao na jedini list naš dovika“. Završavajući, Rajić navodi da je novi urednik Naših novina postao dr Josip Mamužić, koji niti čitati, niti pisati našim jezikom ne zna.[7]

U godini koja je prethodila Principovim pucnjima u Sarajevu, kada se opasnost rata gotovo mogla osetiti u vazduhu, nacionalne strasti u gradu bile su pregrejane. Rajić je svojim angažovanjem stao uz rame župniku sv. Đurđa, Paji Kujundžiću, dotadašnjem bunjevačkom prvaku. Obojica su se našla na meti napada naćvinskog (žedničkog) plebanoša Lenarda Hegediša (Hegedüs) koji ih je, kortešujući za gradonačelnika Karolja Biroa, nazvao odžačarima, a jezik kojim govore njih dvojica i svi Bunjevci kravljim i volarskim.[8] Epilog gradonačelnikovog napada, koji je Rajića, župnika sv. Roke, ovoga puta lično nazvao Rokuši Judaš se početkom 1914. godine desio na sudu.[9]

Takav župnik bio je tokom Prvog svetskog rata za državne vlasti nezgodan izuzetak. Kada je povodom krunisanja Karla Habsburškog, poslednjeg austrougarskog cara, iz Budimpešte naređeno da se 31. decembra 1916. godine tokom službe u svim crkvama otpeva mađarska himna, u crkvi sv. Roke je pevano Tebi se klanjamo, o sveta hostijo, pesma u kojoj se takođe pozdravlja vladar, ali na jeziku razumljivom najvećem broja vernika u Keru.[10]

Slom Monarhije i sudbonosne događaje u jesen 1918. godine je Blaško Rajić dočekao kao najuticajnija ličnost subotičkih Bunjevaca, ali i celokupne slovenske populacije u gradu.[11] Zato i ne čudi odluka tajne konferencije uglednih Bunjevaca i Srba, održane u stanu Albe Malagursakog 20. oktobra 1918. godine, da se župnik sv. Roke zamoli da otputuje u Zagreb i kod Narodnog vijeća zastupa interese Bunjevaca i Subotice.

Rajić se odazvao pozivu i otputovao 26. oktobra, doduše tek po dobijanju odobrenja od crkvenih vlasti. U Zagrebu je 28. oktobra prisustvovao sednici Narodnog vijeća na kojoj je doneta odluka o državnopravnom kidanju veza sa Austro-Ugarskom monarhijom i stvaranje Kraljevine Slovenaca, Hrvata i Srba. Tom prilikom upoznao se sa nizom uglednih hrvatskih političara. Sledećeg dana dobio je legitimaciju Hrvatskog sabora, kao đakon je asistirao nadbiskupu Antunu Baueru u zahvalnoj službi božijoj, a na pitanje postavljeno nekim članovima uprave Narodnog vijeća koje korake da preduzme u Subotici dobio je odgovor: Idite i činite šta znate! Suprotno raznim pokušajima preuveličavanja, ali i minimiziranja rezultata ovog Rajićevog putovanja, mora se istaći da su njegovi dometi upravo realni, s obzirom na tadašnje stanje neizvesnosti, ingerencije Hrvatskog sabora, ali i činjenicu da su se ključne odluke donosile na znatno višim nivoima.

Vrativši se u Suboticu 2. novembra stigao je u epicentar događanja. U prostorijama subotičke filijale Hrvatske zemaljske banke d.d. Rajić je 3. novembra referisao o događajima u Zagrebu, a narednog dana je sa grupom rezervnih oficira dogovorio osnivanje narodne garde.

U staklenoj sali hotela Hungaria, na velikom narodnom zboru prijavljenom policiji kao proslava 40 godina od osnivanja Pučke kasine, 10. novembra je osnovan Bunjevačko-srpski narodni odbor. U prisustvu nekoliko hiljada osoba glavni govornik na skupu je bio Blaško Rajić. Na karakterističan, neki bi danas rekli trivijalan, ali zato svakom prisutnom razumljiv način, izneo je njegovu tadašnju projugoslovensku političku orijentaciju: Rat je svršen. Ko je dobio ko li je izgubio u tom ratu? Izgubile su vlast središnje vlasti: Nemačka i bivša monarhija Austro-Ugarska. A mi? Mi smo dobili! Kako to? Tako, da je monarhija sve narode držala na stezi. Mi nismo imali škole ni svoga materinskoga jezika, od svakuda su nas istirali, ako smo progovorili svojim maternjim jezikom. Toga sad nema. Vilson predsednik Sjedinjenih Američkih Država stavio je za uvet mira da se svima potlačenim narodima ima dati sloboda.

Sloboda samoopredelenja. To sadržaje prvo, da oni ljudi koji dosada nisu imali prava glasovanja, odsada ga imaju, da sami odlučuju o svojoj sudbini. Drugo da svi ti narodi imaju svoje škole i svome jeziku mista u uredima. Naš jezik je slavenski. Sotim jezikom možemo proći od Beringova zaliva do Trsata, kroz pola svita. To znadu bivši zarobljenici. Naš jezik je jugoslovenski, kojim govore naročito oni Slaveni što stanuju na jugu: Srbi, Hrvati i Bunjevci. Mi smo svi jedan narod, sinci Majke Jugovića. Mi ćemo zajednički, jer smo Srbi i Bunjevci jedno. Ne sme da nas rastavlja način kako se ko krsti…

Dakle mi Jugoslaveni, Bunjevci i Srbi, mi smo dobili, jer odsada neće nas psovati, ako kod Varoške Kuće progovorimo bunjevački, neće nam šibati dicu ako neznadu u školi rešiti zadatke na tuđem jeziku. Neće nas istiskivati iz crkava koje su naši oci gradili…

Na vama sada stoji građani da odaberete u Narodni odbor ljude, koji ume i oće da vam kroje krasnu odeću, u kojoj ćete ići u društvo među slobodne sestre svoje sa Srbijom, Bosnom, Dalmacijom, Hrvatskom. Birajte krojače mudro i oni će vam krojiti povoljno![12]

Tri dana nakon ovog događaja u subotičku železničku stanicu je ušao voz sa srpskom vojskom. Izvršena je predaja vlasti, a 17. novembra u gradu je bio dan velikih manifestacija. Vlč. Blaško Rajić je u ornatu izašao iz crkve, čak do puta, pred komandanta Krupeževića i druge oficire. Tu je, očigledno impresioniran gostima, načinio još jedan neuobičajeni gest: poškropio je svetom vodom komandanta, sve prisutne oficire građane, pa i srpske topove.[13] Hodeći sa Krupeževićem pod ruku, odveo ga je do počasnog mesta kod oltara, a nakon okončanja mise u istom automobilu su se odvezli do subotičke pravoslavne crkve.

Za razliku od sveprisutnog slovenskog jedinstva političari i intelektualci su vodili rovovsku borbu oko budućnosti Bačke, Banata i Baranje. Savremena srpska istoriografija gotovo da prećutkuje krupna razmimoilaženja, koja su trajala do samog početka, a verovatno i na samoj Velikoj narodnoj skupštini. Postojala je u to vreme jasna razlika dve političke koncepcije: liberalno-demokratska (Vasa Stajić, Petar Konjević, Ignjat Pavlas…), koja je zagovarala da se Bačka, Banat i Baranja, zajedno sa celim koprusom austrougarskih zemalja, prvo pripoje Kraljevini Slovenaca, Hrvata i Srba, a da zatim zajedno izvrše ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom, i radikalska (Jaša Tomić), koja je bila za to da se dotadašnji ugarski Južni krajevi direktno i bez posredništva ujedine sa Kraljevinom Srbijom.

Pokušaćemo da na osnovu sećanja subotičkog prote Marka Protića, nedovoljno poznatog i korištenog izvora, predstavimo genezu sporova, koji su u jednom momentu pretili da ozbiljno ugroze slovensko jedinstvo.

U zgradi Matice srpske je 17. novembra održana konferencija na kojoj je trebalo doneti odluku kada će biti održana narodna skupština i koje bi odluke trebalo da donese. Pored Vojvođana, na konferenciji su bili prisutni i predstavnici vojvođanske kolonije u Beogradu: rektor univerziteta Bogdan Gavrilović, Jovan Smederevac, Milan Šević, Mita Lukić i Mihajlo Mika Ilić, bivši ministar građevina u Srbiji. Pre ove konferencije su vojvođanski predstavnici (Petar Konjević, prota Boža Popović iz Vršca i Pera Miloradović iz Pančeva) u nekoliko navrata bili u Beogradu i svi su dobili savet da ujedinjenje sa Beogradom urade preko Zagreba. Na konferenciji u Matici srpskoj Jaša Tomić se pojavio sa uputstvom da se ujedinjenje izvrši direktno sa Beogradom. Kao dokaz o tome imao je u svome notesu zapisku, overovljenu potpisom samoga ministra dr Momčila Ninčića.[14]

Veliku raspravu oko Konjevićevog i Tomićevog predloga i realnu opasnost da konferencija ne usvoji nikakav zaključak, prevladao je Bogdan Gavrilović, koji je zapretio da neće dozvoliti izlazak iz zgrade nikome ko ne potpiše njegovu redakciju oba predloga. Gavrilovićev predlog je predviđao da se na ujedinjenje ide prvo preko Zagreba, a ukoliko se tamo ne bi proglasilo ujedinjenje sa Beogradom, da Vojvođani jednostrano proglase ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom. Većina delegata, među njima u Subotičanin Stipan Matijević, potpisali su kompromisno rešenje, dok ga Jaša Tomić, Mihajlo Ilić, ali i subotički delegat Dušan Manojlović ni onda nisu hteli potpisati.[15]

U takvoj atmosferi je 24. novembra 1918. godine, ponovo u Hungariji, održan desetominutni zbor na kome je potvrđen izbor 75 subotičkih delegata, koji će narednog dana otputovati u Novi Sad na narodnu skupštinu, koja će sebe proglasiti Velikom. Protić je u svojim sećanjima zabeležio: Istog dana u veče pristizali su vozom u Suboticu neki poslanici iz Banata, koji su imali ujutro rano s nama krenuti za Novi Sad. Svi su oni nosili oko ruke široke srpske trobojnice s natpisom “Živela Velika Srbija”, a mi treba da idemo pod drugim znacima! Pod znacima one rezolucije koju je dr Stipan Matijević potpisao u Novom Sadu 17. novembra.[16]

Stigavši u Novi Sad ujutro 25. novembra, subotički delegati su saznali da je pod uticajem Jaše Tomića prethodnu noć formulisan konačni predlog rezolucije koja je predviđala da se ujedinjenje izvrši direktno sa Kraljevinom Srbijom. Na pretkonferenciji, održanoj u Matici srpskoj pre skupštine, prisustvovali su od Subotičana Babijan Malagurski, Mirko Ivković Ivandekić i Blaško Rajić. Na pomenutom skupu je Malagurski izrazio odlučno protivljenje ponuđenom rešenju sa sledećom motivacijom: mi imamo od našeg Narodnog veća određeno, šta imamo da činimo i šta da zastupamo. Pošto se to ne slaže sa datim nam uputstvom od našeg Veća, ja sa drugovima svojim na ovo rešenje pristati ne mogu!” Prota Protić je završavajući sećanja o ovoj pretkonferenciji naveo: Bilo je oko toga natezanja sve do same skupštine![17]

I tok Velike narodne skupštine verno je odražavao napetosti sa pretkonferencije. Oko 11 sati u novosadskom hotelu Grand pesnik Jovan Hranilović je otvorio skupštinu. Nakon izbora osmočlanog predsedništva izvršena je verifikacija mandata 757 delegata, predsedništvo je preuzeo dr Ignjat Pavlas, koji je reč dao Jaši Tomiću. Posle kraćeg govora, prepunog romantičarske patetike, ali i teških reči, on je pročitao predlog prve rezolucije:

  1. Molimo vladu bratske Srbije da na kongresu mira zastupa naše interese.
  2. Priključujemo se Kraljevini Srbiji, koja dosadašnjim radom i razvitkom ujemčava slobodu, ravnopravnost, napredak u svakom pravcu, ne samo nama, nego i svima slovenskim pa i neslovenskim narodima, koji s nama zajedno žive.
  3. Ovaj naš zahtev hoće da pomogne ujedno i težnje sviju Jugoslovena, jer je naša iskrena želja, da Srpska vlada udružena sa Narodnim većem u Zagrebu učini sve da dođe do ostvarenja jedinstvene države Srba, Hrvata i Slovenaca pod vođstvom Kralja Petra i njegove dinastije.
  4. I zato, da bi ova Skupština pomogla sa svoje strane ostvariti jedinstvenu državu sviju Slovena, Srba, Hrvata i Slovenaca bira dva člana, koji će stajati na usluzi srpskoj vladi: Jašu Tomić (Novi Sad) i Blaška Rajića (Subotica) i bira dva člana koji će stajati na usluzi Narodnom veću u Zagrebu: dr Jovana Manojlovića (Subotica) i Vasu Stajića (Novi Sad).

Svi izveštaji sa skupštine svedočili su da su se na spominjanje Rajićevog imena prisutni zatalasali, te je Tomić morao prekinuti svoje izlaganje, a prisutnima se obratio subotički sveštenik: Ja zaista nisam ni sanjao, da bi me na ovoj Velikoj narodnoj skupštini ovaka čast zapala. Došao sam ovamo kao jednostavan borac za našu narodnu stvar. Izjavljujem da je ovaj način rešenja našeg pitanja, kako je maločas izvršen, sa svim srcem pozdravljam i uz njega pristajem…

Prve tri rečenice Rajićevog govora ne ostavljaju sumnje da se on u stvari pravdao i objašnjavao (možda pre svega subotičkim delegatima) promenu od ranije dogovorenog stava. On je i dalje nastavio neplanirani govor, obilat prepoznatljivim metaforama, ovoga puta o jajetu i njegovim delovima. Prikaz ovog detalja Protić je završio konstatacijom: Taj govor je dosta doprineo tome, da je skupština pročitanu rezolucju sa aklamacijom (dakle, ne nakon glasanja – prim. autora) prihvatila. Posle ovakvog Rajićevog izjašnjavanja, Malagurski i njegovi istomišljenici mogli su samo da konstatuju poraz svojih nastojanja.

U kasnijem obrazloženju svoga izjašnjavanja na novosadskoj skupštini Blaško Rajić je tvrdio da je neposredno pripojenje Vojvodine Kraljevini Srbiji, saveznice Antante, bilo garant njenog sigurnijeg oslobođenja od Ugarske, nego u slučaju da se priključila Kraljevstvu Slovenaca, Hrvata i Srba, čiji je državna teritorija sačinjavala sastavni deo Antantinog neprijatelja – Habsburške monarhije.[18]

Koliko je problem načina pripajanja Bačke, Banata i Baranje bio dominantan na Skupštini, svedoči činjenica da je tek nakon toga Tomić nastavio sa izlaganjem i podneo delegatima na usvajanje drugu rezoluciju, u kojoj se proglašava kidanje svih veza sa Ugarskom. Tako je učinjen očigledan pravni nonsens, jer je prvo proglašeno pripajanje Srbiji, a tek nakon toga otcepljenje od Monarhije. Očigledno je izglasavanje prve rezolucije bilo mnogo problematičnije, ali i značajnije, bar nekim krugovima.

Poslednji segment potičkog angažovanja jugoslovenski orijentisanog Blaška Rajića desio se u Parizu, gde je u okviru delegacije na Mirovnoj konferenciji boravio oko dva meseca, počev od sredine marta 1919. godine. U to vreme iskristalisan je stav da delegacija zatraži da Kraljevini SHS pripadne i Baja, što se može smatrati Rajićevim doprinosom. Dobri poznavaoci pariskih događanja tvrde da se Rajić uklopio u mnoštvo onih koji su dolazili kao pomoć jugoslovenskoj delegaciji, ostavljali određene podatke, da bi se na tome, pre svega zbog nepoznavanja engleskog ili francuskog jezika, završavala njihova uloga.[19]

Godinu dana nakon Rajićevog povratka iz Pariza okončala se njegova jugoslovenska politička orijentacija. Uvidevši da cela priča o jugoslovenstvu, u konkretnim životnim rešenjima koje su nudile vlasti iz Beograda, imala pre svega boje srpske trobojke, Rajić je okrenuo novu stranicu u svom političkom angažovanju, postavši jedan od osnivača Bunjevačko-šokačke stranke.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

[1] Neven, 9/1902.

[2] Neven,12/1907.

[3] Istorijski arhiv Subotica (IAS), F:028 Pučka kasina, Zapisnik sa sednice Odbora 1.1.1907.

[4] Neven, 5/1911.

[5] Misli se na hotel K varoši Pešti, središnje mesto tadašnjeg subotičkog društvenog života. (Neven, 8/1911).

[6] Neven, 12/1912.

[7] Neven, 39/1913.

[8] Neven, 43/1913.

[9] Neven, 2/1914.

[10] P.Pekić, Povijest oslobođenja Vojvodine, Subotica 1939, 163. (u daljem tekstu: Pekić, Povijest).

[11] Tokom 1916. godine su se završili životni putevi Paje Kujundžića i Laze Mamužića, dve osobe sa velikim uticajemu narodu, dok se Lajčo Budanović u to vreme nalazio van Subotice.

[12] M.Protić, Zlatni dani Subotice od oslobođenja 13. nov. 1918 do potpisa mira 4 juna 1920, Subotica 1930, 29 (u daljem tekstu: Protić, Zlatni dani); J. Šokčić, Subotica pre i posle oslobođenja, Subotica 1934, 115; Pekić, Povijest, 178-9.

[12] Protić, Zlatni dani, 43.

[13] ibid., 43.

[14] ibid., 51.

[15] ibid., 51.

[16] ibid., 54.

[17] ibid., 54.

[18] Pekić, Povijest,316.

[19]  A.Mitrović, Razgraničenje Jugoslavije sa Mađarskom i Rumunijom 1919-1920, Novi Sad 1975, 266-7.

 

AUTOMOBILSKI KLUB SUBOTICA 1925-1945.

OBJAVLJENO: Automobilski klub Subotica 1925-1945. godina. – 4 ( EX PANNONIA бр. 5-6-7), 2003, Истраживања, студије, чланци, стр. 32-46. n

05-06-07_tmb

radni rukopis u PDF formatu:Automobilski klub

Tatjana Segedinčev, arhivist Istorijskog arhiva Subotica

AUTOMOBILSKI KLUB SUBOTICA 1925-1945. GODINA

Vozači Formule 1 svoje automobile doživljavaju kao tehnička dostignuća pomoću kojih će se sportski nadmetati i premošćavati vreme munjevitom brzinom da bi stigli do cilja. Ali automobil je i prevozno sredstvo, danas preko potrebno za savladavanje velikih daljina.Posedovanje automobila je i pomodarstvo i statusno obeležje.Od zaljubljenosti i sporta do unosnog posla i statusnog obeležja tekao je razvoj, usavršavanje i napredak automobila.

Početkom XX veka uticaji industrijski razvijene Evrope dopiru i do Subotice.Prvi pravi zaljubljenici u tehniku prihvataju automobile zbog toga što u njemu vide prevozno sredstvo budućnosti. Ljudi, čija je profesija bila trgovina, nabavljaju automobile zbog mogućnosti dobrog novčanog profita, a bogati slojevi zbog još jednog kočopernog statusnog simbola.Jedni su glancali njegovu karoseriju do maksimalnog sjaja, drugi su ga nesebično koristili, a neki su ga i ovekovečili zajedno sa porodičnim fotografijama. Prednost i komfor koji je automobil pružao u svakodnevnom životu brzo su osvojile simpatije i među širim slojevima populacije.

Vlasnik prvog automobila u Subotici bio je apotekar Ferenc Zilberlajtner.On je svoje vozilo prikazao javnosti jula 1901.godine.

U gradu Subotici se postepeno povećavao broj vlasnika automobila.Nedugo  posle  završetka Prvog svetskog rata javiće se ideja da se oformi Klub u Subotici koji će okupljati „automobiliste“.

Automobilski klub u Subotici je osnovan 23.januara 1925.godine.Klub je osnovan kao sekcija Automobilskog kluba Kraljevine SHS. (1) Prve ideje o formiranju kluba daju sami vlasnici automobila i prijatelji auto sporta u Subotici, na sednici  11.novembra 1924.godine koja je održana u domu Udruženja trgovaca i industrijalaca.Vlasnici automobila i prijatelji auto sporta rešavaju da se u Subotici obrazuje klub kao sekcija Automobilskog kluba Kraljevine SHS.Upućena je molba Upravnom odboru centralnog Auto kluba u Beogradu, da bi se donelo rešenje o njegovom obrazovanju.Već sledeće godine u Subotici dolazi do osnivanja Kluba.

U Domu industrijalaca i trgovaca su se okupljali najviđeniji i najbogatiji ljudi grada i okoline.Zbog svojih imovinskih mogućnosti i poslova koje su obavljali bilo je logično da će oni među prvima posedovati automobile i postati članovi ovoga Kluba.Tako je na prvoj sednici ovoga udruženja (2) izabran Upravni odbor, Nadzorni odbor, izabran je predsednik, sekretar i blagajnik.Šaroliki sastav članova ukazuje na to da je ljubav prema automobilizmu stajala iznad nacionalnih, verskih i strukovnih podela.Za razliku od mnogih drugih klubova i udruženja u Subotici, čija se baza zasnivala na nacionalno-verskim osnovama,  Klub automobilista je okupljao vlasnike i ljubitelje automobila i auto sporta.Zaljubljenost u ova dostignuća tehnike im je bila zajednička i ona je dominirala.

Za članove prvog Upravnog odbora ovoga Kluba 1925. godine su izabrani:

  1. dr Eugen Engelman, veleposednik
  2. dr Vladislav Manojlović, kraljevski javni beležnik
  3. Lajčo Šreger, izvoznik
  4. Džordž H.Šel, direktor Električne centrale
  5. dr Ladislav Nej, lekar
  6. Antun Bešlić, direktor filijale I Hrvatske štedionice
  7. Milan Damjanović

U Nadzorni odbor su izabrani:

  1. Vojislav Bela Gabor, industrijalac
  2. Ivan Sarić, gradski činovnik
  3. Leo Štras, inženjer.

Za  predsednika Kluba je izabran dr Vladislav Manojlović (1869-1938.) advokat, predsednik Srpske crkvene opštine, narodni prvak i višestruki poslanik na narodnim crkvenim saborima. Nakon završetka Prvog svetskog rata nalazio se na više funkcija kao što je Udruženje trgovaca i industrijalaca „Loyd“, bio je član mesnog školskog odbora, kraljevski javni beležnik, predsednik Rusko-SHS kluba. Bio je jedan od osnivača i samoga Automobilskog kluba Kraljevine Jugoslavije. Za sekretara je izabran Milan S.Damjanović a za blagajnika Antun Bešlić.Članarina za 1925.godinu je iznosila 600 dinara, a adresa je bila Trgovački dom „Loyd“.

Centrala Automobilskog kluba nalazila se u Beogradu a u Subotici se nalazila samo sekcija toga kluba.U Beogradu se odlučivalo o svim važnim pitanjima koja su se odnosila na automobile, njihove vlasnike, na razvoj automobilizma uopšte, otvaranje benzinskih pumpi, o prodaji kvalitetnog i čistog benzina, o grbu, o plakatu kluba, i uopšte o svim novinama u automobilizmu.Rad Kluba je bio centralizovan i rukovođen odlukama iz Beograda.Oblasni odbori su rešavali pitanja koja su bila u interesu teritorija na kojima su se klubovi nalazili.Među njima je postojala dobra saradnja.Tako se oblasni odbor Bačke oblasti zalagao za popravku puteva od Sombora preko Svetozar Miletića, Bajmoka, Subotice do Horgoša.(3) Svaki vlasnik automobila je bio obavezan da plaća državnu taksu. Osim državne plaćala se i gradska taksa.Za držanje luksuznih i putničkih automobila za ličnu upotrebu, i autobusa plaćala se taksa na godinu od 500-2000 dinara, a za dozvolu stajanja na određenim stanicama za automobile se plaćalo 500 dinara godišnje. (4)

Članovi Automobilskog kluba koji su platili članarinu za 1925.i 1926.godinu uživali su povlastice više od 50% popusta na svim državnim železnicama i brodovima tri puta godišnje. Maja 1927.godine umire sekretar i član kluba Milan S. Damjanović.Tom prilikom beogradska sekcija šalje telegram saučešća.Na sednici Upravnog odbora subotičke sekcije koja je održana 5.aprila 1928.godine za redovnog člana izabran je Dušan Manojlović tadašnji veliki župan grada Subotice. Te godine članarina je iznosila 600 dinara, upisnina 200 dinara,članska legitimacija 25 dinara a klubska značka 60 dinara.

Sekretar subotičke sekcije od 7.jula 1929.godine postaje  dr Miloš Pavlović. Zahvaljujući njemu u velikoj meri je sačuvana prepiska ovoga kluba jer su se spisi nalazili kod njega na čuvanju sve do 1960.godine.(5) Miloš Pavlović poznati doktor pravnih nauka, ostaje kao sekretar Automobilskog kluba u Subotici sve do njegovog gašenja.(6)

Na svim svojim sednicama i sastancima članovi i sami vlasnici automobila zalažu se za poboljšanje uslova za vlasnike automobila, razne olakšice za poboljšanje i izgradnju puteva i uopšte za napredak u okviru ove oblasti. Broj automobila se stalno povećavao.U predmetu koji potiče iz 1927.godine dat je spisak od 154 vlasnika automobila. Vlasnici automobila su zahtevali sniženje gradske takse na vozilo koje su razrezivane odlukom gradskog Senata. Ove žalbe su sve odbijene, sa obrazloženjem da su pravilno bile razrezane. Interesantno je da su gradske poreske vlasti u cilju saznavanja pravoga stanja angažovale čak i „tajne detektive“. Tako je na uloženu revizornu molbu „Amerikan auto Weigand & Co“ angažovan Grgo Bukvić radi utvrđivanja činjenica koji je zvanično izjavio da su dva automobila prodata u Sanad i u Bačku Topolu i da se porez ima platiti. ( 7) U istom predmetu je sačuvan spisak automobila u Subotici. Vlasnici automobila su bili dužni da plaćaju gradsku taksu. U spisku je naznačen vlasnik automobila, adresa stanovanja, marka automobila i broj registarske tablice :

 

1. Adrija osiguravajuće društvo Fra Jese trg br.15 Ševrolet B. 1849
2. Almaši Đuro Vojnička ul. 10 Pežo B.901
3. Automobilia Subotica Fijat B.714
4. Birn Karlo Vilsonova 34 Ford B.1146
5. Udovica Birman Jakova Tolstojeva br.4 Ford B.785
6. Bata Ladislav Jelačićeva br.8 Matlis B.1654

 

7. Blaho Mirko 13. Novembar br. 44 Ford B.894
8. Birn Karlo Vilsonova br.34 Ford B.1142
9. Birkaš Stevan Zrinjski trg Diana B.1202
10. Bećak Silvester Kranska br.8 Ševrolet B.1582
11. Berger Jakov Save Tekelije br.80 Benz B.709
12. Barzel Jakov Prometno društvo Fiat B.506
13. Dr.Đurišić Mileta Beogradski put br.58 Citroen B.1054
14. Dohanj Zoltan Trumbićeva br.20 Essex B.1629
15. Električna centrala Palićki put Cadillac B.1619
16. Električna centrala Palićki put Debrûn B.712
17. Električna centrala Palićki put Debrûn B.713
18. „Ferum D.D.“ Majšanski put Fiat B.229
19. Frenkl Ignac Segedinski put br.313 Ford B.790
20. Fišer Antun Šenoina Essex B.1449
21. Gomboš Jene Blesak Telep br.9 Ford B.1349
22. Glid Vilim 13. Novembar br.31 Fiat B.308
23. Gabrić Ivan Prestolonaslednika Petra br.11 Citroen B.1479
24. Gros Ela Bunjevačka br.91 Ford B.371
25. Supruga Gabrić Ivana Prestolonaslednika Petra br.11 Citroen B.1845
26. Grosberger Ignjat Trumbićeva br.4 Fiat B.683
27. Hartman Josip Preradovićeva br.18 Berlie L. B.106
28. Hamburger Josip Paralelni put br.104 Ford B.372
29. Hercog Vladislav Prestolonaslednika Petra br.35 Dedion Buton B.1595
30. Dr Hes Dezider Jurjevska br.13 Ford B.1059
31. Huter Arpad Bene Sudarevića br.4 Ausaldo B.1244
32. Horvat i Virc Vinkovačka br.1 Fiat B 1846
33. Huter Arpad Bene Sudarevića br.4   B.1464
34. Horvat i Virz Vinkovačka br.1 Citroen B.1621
35. Horvat i Virz Vinkovačka br.1 Dedion Buton B.1771
36. Hiter Arpad Bene Sudarevića br.4 Ševrolet B.431
37. Hajduška i Hermann Karadžićeva br.12 Ford B.442
38. Hubai Tibor Segedinski vinogradi br.158 Aris B.663
39. Hingl Julio Topnička br.20 Peugeoth B.1063
40. Jurić Marko Štrosmajerova br.7 Ford B.1246
41. Korhec Julio Jugovićeva br.6 Torpedo B.307
42. Dr Hes Dezider Jurjevska br.13 Fiat B.512
43. Konen Vilim Preradovićeva br.18 Fiat B.346
44. Konen Vilim Preradovićeva br.18 Renault B.1249
45. Klajn Geza B. Sudarević br.6 Ford B.661
46. Kmec Andrija Palić br.68 Ford B.979
47. Kudlik Stevan Kumanovska br.17 Ford B.1103
48. Kihler i drug Palićki put Fiat B.1188
49. Kalman Aleksandar Palić br.53 Ford B.1147
50. Kalman Aleksandar Agošton Kumanovska br.7 Fiat B.194
51. Kalman Aleksandar Palić br.53 Ford B.1143
52. Kon Aleksandar Zrinjski trg br.35 Fiat B.1245
53. Kiš Bela Petrogradska br.13 Ford B.1496
54 Kain Lajčo Trg Slobode Citroen B.1622
55 Kain Lajčo Trg Slobode Okland B.1934
56 Kain Lajčo Trg Slobode Citroen B.1603
57. Kasiba Josip M.Tompa br.1063 Ford B.1939
58. Kasiba Josip M.Tompa br.1063 Ford B.1850
59. Kovačev Marijan Gradska najamna palata Ford B.1362
60. Kadar Deže Petrogradska br.18 Renault B.1639
61. Udovica Kalmar Petra Zobnatica Štajer B.939
62. Korhec Julio Jugovićeva br.7 Fiat B.1937
63. Klajn Geza B.Sudarević br.6 Ford B.1508
64. Lelbach Julio Aleksandrova br.2 Fiat B.1086
65. Leko Franjo Paralelni put br.119/a Fiat B.1627
66. Licht Ilona Krupežićeva br.4 Essex B.1798
67. Ladanji Nandor Aleksandrova br.3 Ford B.1315
68. Licht Ilona ]iril Metoda trg br.1 Turino B.91
69. Levental Henrik B.Sudarevića 11 Fiat B.632
70. Lerinc Ambruš Jukićeva br.32 Ford B.1114
71. Dr Miladinović Radivoj P.Kujundžić br.12 Benz B.1061
72. Dr Manojlović Vladislav Aleksandrova br.8 Fiat B.1342
73. Maksimović \orđe Antunovićeva br.4 Oppel B.1714
74. Malagurski Albe Agina Citroen B.1736
75. Miler Julio Aleksandrova   B.469
76. Dr Nej Lacika Karađorđa br.2 Fiat B.776
77. Nađ Torma Andrija Kumičićeva br.48 Peugeot B.1062
78. Opšta Privredna banka Aleksandrova Fiat B.387
79. Opšta Kreditna banka Karađorđev trg Fiat B.680
80. Piuković Josip Jelačićeva br.4 Puch B.104
81. ‘Primarius“ Majšanski put br.130 Fiat B.779
82. Piuković Josip Jelačićeva br.4 Fiat B.1193
83. Piuković Bela Palmotićeva br.3 Fiat B.1058
84. Presburger Aleksandar Frankopanska br.12 Bignon B.1754
85. Rudić Stipan Jukićeva br.68 Pežo B.114
86. Rotman Mirko Cara Lazara br. 5-7 Dedion Buton B.1553
87. Ruff braća Vilsonova 17 Citroen B 686
88. Racko Mihajlo Trg Slobode br.2/5 Opel B 105
89. Rot Bela Zrinjski trg br.28 Ford B
90. Racko Dezider Trg Slobode br.5 Ford B 789
91. Subotica grad Varoška kuća Benz teretni B 370
92. Subotica grad Varoška kuća Ford – teretni B 1625
93. Subotica grad Varoška kuća Ford B 1626
94. Subotica grad Varoška kuća Ford – teretni B 1938
95. Sabo Agošton Frankopanska 35 Fiat B 1242
96. Dr Santo Gabor Sokolska br.2 Ford B 1616
97. Sarić Irena Ivanova 24 Avis B 367
98. Sagmajster Imre Hadžićeva 20 Ford B 261
99. Sekelj Bela P.Kujundžića br.28 Citroen B 1124
100. Sebenji Albe Oslobođenja br.114 Fiat B 1494
101. Šimić Sima Halaški vinogradi br.234 Fiat B 1380
102. Sabo Albert Oslobođenja br. 128 Fiat B 1614
103. Sabo Albert Oslobođenja br.128 Fiat B 1615
104. Stipić Stevan Prestolonaslednika br.26 Citroen B 1785
105. Šamu Josip Segedinski vinogradi Ford B 1204
106. Dr Terek Bela Jelačićeva br.4 Ford B 1060
107. Trgovačko društvo d.d. Fra Jese trg br.2 Ford B 1204
108. Terlei Balint Zobnatica br.14 Ford B 701
109. Terlei Balint Zobnatica br.14 Alfa Romeo B 1691
110. Ujhazi Eduard Kr.Petra Park br.6 Peugeot B 1296
111. Vajcenfeld Marcel Cara Dušana br.1 Ford B 1097
112. Vajgand i drug P.Kujundžića br 2 Ford B 1008
113. Kiš Mihajlo Skotus Vijatora 37 Okland B 999
114. Šlezinger i Vajs Pašićeva br.2 Stude Backer B 1064
115. Vince Deže Ludaš Fiat B 1234
116. Udovica Vojnić Julija Pavlovac 56 Delage B 896
117. Vajs Aleksandar Antunovićeva br.11 Ford B 1617
118. Vajgand i drug P.Kujundžića br.2 Ševrolet B 1563
119. „Zorka D.D.“ Halaški put Fiat B 778
120. Stipan Konc Frankopanska br.22 Citroen B 1401
121. Mirko Mamužić Bene Sudarevića br.9 Okland B 999
122. Dragutin Ciraki Dulićeva br.9 Fiat B 714
123. Šime Miler Trumbićeva br.26 Citroen B 297
124. Dr Mirko Šulman Vilsonova br.19 Šteyer B 310
125. Dr Deneš Strelicki P.Kujundžića Union  
126. Marija Ivandekić Medulićeva Šisler B 2054
127. Aleksandar Kalkus Vinogradska Šisler B 2054
128. Zvonimir Piškulić Aleksandrova br.6 Fiat B 333
129. Lajčo Kadar Save Tekelije br.30 Citroen B 1845
130. Zoltan i Aleksandar Ingus Ludaš Fiat B 342
131. Dr Mihajlo Prokeš Vilsonova 45 Talbot B 349
132. Ladislav Rozencvajg Vinogradarska br.7   B 316
133. Deže Kajić Ostojićeva br.8   B 1479
134. Deže Kadar Petrogradska br.18 Citroen B 1621
135. Milan Šovljanski Gr.slagalište Fiat B 1848
136. Dr \ura Šanta Paje Kujundžića br.7 Ševrolet B 371
137. Nandor Rajner Sokolska br.12 D.buton B 1810
138. Julka Pelhe Hvarska br.11   B.1405
139. supruga Ernesta Hermana 13.novembra br.10 Ford B 2160
140. Petar Kaić Zrinjski trg br.2 Citroen B 1479
141. Bela Kiš Preradovićeva br. 13 Štaer B 2042
142. Aleksa Kuprianov Crnojevićeva br.1 Fiat B 1848
143. Dr Deneš Strelicki Prestolonaslednika Petra br.8 Citroen B 2166
144. Franjo Sič Aleksandrova br.3 Citroen B 2188
145. Etelner Pinter M. Tompa Citroen B 2164
146. Jelena Korać Kumanovska br.19 Peugeot B 1296
147. Bela Kiš Oslobođenja br.107 Štaer B 2162
148. Dezider Kadar Petrogradska br 18 Fiat B 1846
149. Aranka Sebenji Oslobođenja br.     114 Štaer B 2163
150. Karol Joso Batanić Šabačka br.32 Ford B 1142
151. Karol Joso Batanić Šabačka br.32 Ford B 1146
152. Dezider Kadar Petrogradska br.18 Fiat B 2048
153. Andrija Rabata Slepa br.8 Fiat B 2009
154. Mikša Glik Kvaternikova br.8 Ford B 858
154. Tereza Gabrić Prestolonaslednika br.11 Sandler B 2168

Conen 350

Sledeće godine 1928. ukupni broj putničkih i teretnih automobila je iznosio 190. (8) U gradu se pominju radionice za popravku automobila „Automobilia“ u Skadarskoj br.7 (današnja ul. Žilinski), „Metropol garage“ u Oslobođenja br.23 (današnji Marksov put), „Weingand et Co., Paje Kujundžića 4 (današnja Braće Radić). Pominje se pet autogaraža :

  1. Amerikan auto, vlasnik: Josip Weingard, Paje Kujundžića 4 ( današnja ul.Braće Radić) gde je bilo mesta za 15 kola
  2. Automobilia, vlasnik: Ing. Leo Štras, Skadarska 7 (današnja ul. @ilinski) gde je bilo mesta za 20 kola
  3. Bata Lajčo, Zrinjski trg 24 ( današnji Trg Oktobarske revolucije) gde je bilo mesta za 15 kola
  4. Nađ Geza, Štosova 14 ( današnja P.Štosa) gde je bilo mesta za 15kola

5.Presburger Josip, Oslobođenja 23 ( današnji Marksov put) gde je bilo mesta za 15 kola.

Postojala je autoagentura Rajner Nandora u Sokolskoj ulici 18 ( današnja Petra Drapšina), kao i auto taxi čije je stajalište bilo pred Gradskom kućom sa brojem auto taxija 30 a tarifa je bila po pogodbi. Šofersko udruženje se nalazilo u Gradskoj kafani, predsednik je bio Toni Ban, a broj članova je bio 38. (9)

U knjizi „Privreda Vojvodine u 1929.godini“ pominje se da je u Subotici bilo u 1928.godini 160 ličnih kola, 45 teretnih, 6 autobusa i 30 motocikla. U 1929.godini je bilo 160 ličnih kola, 61 teretna kola, 9 autobusa i 35 motocikla. (10)

dr Ladislav Ney

Poboljšanje i izgradnja saobraćajne mreže  vodila je do lakše komunikacije i kretanja roba u trgovini i industriji. Ove akcije  su se sprovodile u severnoj Bačkoj ali i u celoj zemlji. Preko subotičke teritorije ukrštalo se i prolazilo je deset puteva (podaci potiču iz 1929.godine ):

  1. a) Horgoški put (Subotica-Horgoš), koji je od Subotice do Palića bio u dobrom stanju, a loš do granice.
  2. b) Subotica-Bačka Topola, koji je popravljan tokom 1928.godine.
  3. c) Majšanski put, koji je bio delimično izgrađen od cigle (klinkera).
  4. d) Halaški put, koji je takođe bio izgrađen od cigle (klinkera)
  5. e) Subotica-Čikerija (Bajski put)
  6. f) Subotica-Bajmok
  7. g) Subotica-Senta
  8. h) Subotica-Čantavir
  9. i) Subotica-Pačir
  10. j) Gornji Tavankutski put, koji je bio delimično izgrađen. ( 11)

Osim ovih puteva, na teritoriji opštine je postojao veliki broj „letnjih“ puteva. Ovi putevi su bili utrti u zemlji ili na pesku na rubovima polja ili livada. Saobraćaj se na ovim putevima obavljao teško, naročito za vreme kišovitih dana dok su leti točkovi upadali u pesak. Ovakvi putevi su za automobile bili gotovo neprohodni. Usled povećanja broja motornih vozila ukazala se potreba za izgradnjom puteva i njihovim održavanjem u dobrom stanju. Upotreba motornih i teretnih kola-izvan grada  na mnogim mestima je bila nemoguća jer je većina puteva bila neprohodna. Zbog loših puteva automobili i autobusi su se brzo kvarili i dešavali su se česti defekti. Po putevima su se često usled prolaska vozila dizali oblaci prašine koji su ometali okolno stanovništvo. Tako je u zapisniku Senata iz 1926.godine zapisano :“Autopromet gradskih i okolinskih puteva naglo raste, a sa ovim se i onako prašan vazduh grada još naglo kvari. Od strane gradske kapetanije izdato naređenje, koje se odnosi na brzinu vožnje automobila ne održavaju se i to naročito među palićkim vilama.“ (12 ) Brza vožnja se kažnjavala od strane gradske policije prema postojećim propisima, koji su predviđali kaznu zbog prebrze vožnje.

Subotički Odbor Auto kluba se zalagao da se dovedu u red ulice grada, Palićki put, put Subotica-Horgoš da se putem spoje Subotica i Sombor.

Članovi Kluba su takođe učestvovali na sednicama centralnog Upravnog odbora I na centralnom glavnom zboru gde se raspravljalo o sniženju cena auto-triptiha i benzina.

Osim rešavanja ovih pitanja članovi kluba su često učestvovali i odlazili i na izlete.Tako su 1928.godine na auto-izletu u Minhen i Salcburg učestvovali dr Vladislav Manojlović i Joca Manojlović.

Članovi kluba su 5. maja 1929.godine upriličili doček kolegama iz beogradske sekcije. Prilikom dočeka je učestvovalo 17 vlasnika automobila koji su svojim vozilima išli u susret gostima do Ade. Zapisničar ovoga događaja primećuje da se na ovome izletu desila samo manja nezgoda prilikom koje je jedan točak automobila „Barzel“ d.d., u jednoj oštroj krivini između Stare Kanjiže i Sente odleteo u Tisu, ali bez posledica po putnike.(13) Dr Vladislav Manojlović, predsednik sekcije je učestvovao na automobilskom sletu svih sekcija AK Kraljevine SHS, koji se održavao 6, 7 i 8 septembra 1929. godine. Sa njime su putovali njegova supruga Melanija Manojlović, sin Samko Manojlović i brat dr Joca Manojlović. Putovali su kolima „Fiat 925“ putem kroz centralnu Šumadiju, dolinom Ibra i ravnog Podunavlja.

Jedan od ciljeva koje su sebi postavili u radu članovi Automobilskog kluba je bila  i popularizacija turizma. U tom cilju su često organizovani auto-izleti kroz zemlju i u inostranstvu. Tako je 1932.godine bila organizovana automobilska turneja kroz južnu Srbiju. Od članova subotičke sekcije su na turnrji učestvovali dr Vladislav (predsednik kluba), Joca Manojlović (advokat) sa jednim automobilom i Vilim Konen Jakobčić (industrijalac) sa drugim automobilom. U prvom automobilu su se pored pomenutih nalazili još Lepedet Ilija (finansijski stručnjak i direktor Gradske štedionice), Šreger Mirko (industrijalac) i dr Miloš Pavlović (pravnik i sekretar kluba) sa suprugom.

Na sednici Upravnog odbora subotičke sekcije Automobilskog kluba Kraljevine Jugoslavije koja je održana 14. februara 1932.godine predloženo je da se dr Vladislav Manojlović izabere za doživotnog predsednika što je jednoglasno i prihvaćeno. Na ovoj funkciji on će ostati sve do smrti 1938. godine.

Članovi sekcije su nagrađivali plaketama i medaljama zaslužne šofere. Tako su 1932.godine kao zaslužni nagrađeni sledeći šoferi: Palinkaš Jovan, šofer dr Vladislava i Joce Manojlovića koji je kod njih služio od 4.aprila 1927. godine, srebrnom plaketom je nagrađen šofer Jakobčić Konen Vilima, Bošnjak Albe, koji je kod njega služio od 25. septembra 1921. godine i zlatnom plaketom je nagrađen šofer Gabor Bele, Sebenji Mihajlo koji je kod njega služio od 1.marta 1922.godine.

Tokom 1933. godine dolazi do opadanja  broja  članova Kluba usled teške ekonomske krize pa se nije pribegavalo energičnoj naplati članarine. Naplati se nije pribegavalo i zbog toga što bi se usled opadanja broja članova Kluba moglo desiti da dođe do gašenja sekcije u Subotici. Ova sekcija se ne bi mogla ponovo otvoriti jer bi se ona, najverovatnije, uspostavila u Novom Sadu.

Članovi Automobilskog kluba su osim svoga interesovanja za automobile i automobilizam uopšte, mnogo radili na izgradnji i napretku grada i regije. Ostavljajući tradiciju iza sebe, prihvatali su nove ideje i težili napretku i modernizaciji društva. Zalagali su se za izgradnju puta Subotica-Sombor, tražili su od tehničkog odeljka pri Sreskom načelstvu u Starom Bečeju da se dovede u red Palićki put, radili su na uređivanju prelaza preko železničke pruge Subotica-Horgoš, pred stanicom Palić i pred glavnim ulazom u palićki park. Zalagali su se da se uredi put koji spaja grad sa predgrađem Aleksandrovom kao i put koji to predgrađe spaja sa Bačko -Topolskim putem, za postavljanje tabli na granicama kako bi se olakšao put i snalaženja strancima koji su dolazili. Pošto molbama nije udovoljeno Klub je najčešće o svom trošku rešavao ove stvari. Table upozorenja da se u Jugoslaviji vozi desnom stranom puta na državnom, francuskom, engleskom i nemačkom jeziku postavljene su kod Horgoša. Zahvaljujući ažurnosti u radu strani automobilisti i turisti su dobijali sve potrebne informacije za putovanje kao što su automobilske karte, razne propagandne brošure, prospekte još pri samom prelazu granice Kraljevine Jugoslavije.(14) Članovi Kluba su se zalagali za zabranjivanje skupljanja mitnine (trošarine) kao nezakonitog nameta.

Kralj Aleksandar Karađorđević je bio veliki poklonik automobilizma i auto-sporta. Na njegovoj sahrani 1934.godine učestvovala je subotička delegacija članova Kluba sa predsednikom dr Vladislavom Manojlovićem, potpredsednikom dr Jocom Manojlovićem i sekretarom dr Milošem Pavlovićem.

Milos Pavlovic

Dr Miloš Pavlović

U izveštaju o radu uprave za 1935. godinu navodi se da je automobilizam u opadanju. U Zapisniku redovnog glavnog godišnjeg zbora subotičke sekcije Automobilskog kluba Kraljevine Jugoslavije navodi se da se ova situacija pripisuje krizi u privredi i lošim putevima, visokim državnim taksama, povišenju državne trošarine na benzin i postupku nadležnih vlasti oko izdavanja putnih isprava.

Proslava desetogodišnjice Automobilskog kluba je održana 26. i 27. oktobra 1935.godine. Održana je sednica predsedništva centrale, a svečanu večeru je priredio u počast, u svom domu predsednik subotičke sekcije dr Vladislav Manojlović. Na večeru su osim članova predsedništva bili pozvani i svi članovi subotičkog Upravnog odbora. Gosti iz Beograda su odseli u hotelu „Zlatno jagnje“.Sledećeg dana 27.oktobra, je održana svečena vanredna skupštinska sednica u posebnoj sali restorana „Srpski kralj“. Govor je održao dr Velizar Janković prvi potpredsednik centrale i predsednik sekcije Beograd. Bilo je reči o potrebi motorizacije zemlje i u znak priznanja za zasluge na širenju automobilizma  i automobilskog turizma, odlikovan je zlatnom klubskom iglom njen predsednik dr Vladislav Manojlović. Potpredsednik sekcije Šreger Lajoš, dr Joca Manojlović, Elek Viktor i sekretar dr Miloš Pavlović odlikovani su srebrnom klubskom iglom. Proslava je završena izletom na Palić i obilaskom puta kod granice na Horgošu.

Aktivnosti oko izgradnje međunarodnog puta Calais-Istambul koje su započete u 1935.godini se nastavljaju i dalje. Tom prilikom je tražena energična intervencija centrale u Beogradu, nakon što je izgrađen mađarski deo ovoga puta. Predlog Kluba je  bio da se deo transkontinentalnog puta u našoj zemlji izgradi na desnoj strani železničke pruge koja vodi iz Horgoša za Palić.

Predsednik Automobilskog kluba u Subotici je iznenada preminuo 30.maja 1938. godine. Tom prilikom je održana sednica Upravnog odbora subotičke sekcije i odala poslednju počast preminulom predsedniku Kluba. Vladislav Manojlović je od 1925.do 1932.godine svake godine biran jednoglasno za predsednika. Od 1932.godine na predlog potpredsednika Šreger Lajoša aklamacijom je izabran za doživotnog predsednika Kluba. Od februara 1939.godine njegovo mesto će zameniti dr Joca Manojlović.Smrtovnica je izašla u listu „Napló“, a članovi Kluba kao i mnogi prijatelji su učestvovali na sahrani 1.juna 1938.godine. Vladislav Manojlović je radio na razvitku i unapređenju automobilizma na intenzivnoj motorizaciji države i shvatao je značaj automobilizma. Na svečanoj sednici 27.oktobra 1935.godine, povodom proslave desetogodišnjice osnivanja Sekcije u svečanom govoru ističe:“Automobil nije više luksuz, nego praktično saobraćajno sredstvo širokih masa ljudi, koje služi zemaljskom saobraćaju i narodnoj privredi a ujedno i narodnoj odbrani !“

U drugoj polovini 1938.godine završen je deo međunarodnog puta od državne granice na Horgošu do Srbobrana. Takođe je izgrađena ekspozitura na državnoj granici u Horgošu.

Osim rešavanja problematike puteva i automobilizma, u programu rada se nalazilo i pitanje šofera.Na osnovu „Pravilnika o odlikovanju šofera“ sekcija je imala pravo da odlikuje zaslužne šofere koji su radili kod jednog poslodavca neprekidno po pet godina. Tako je u toku 1939.godine za besprekornu šofersku službu, predložen za odlikovanje Gjoroška Aleksandar koji je od 1933.godine radio kao šofer Hartman Josipa (industrijalca) i Stenhardt Aleksandar šofer dr Kalmara Elemira. Centrala u Beogradu je trebalo da izda povelje koje su se izdavale uz svaku značku. Tokom te godine članovi automobilske sekcije su učestvovali na sportsko-turističkoj turneji kroz Nemačku koja je trajala od 18.juna do 4.jula i obuhvatila je preko 4000 kilometara. Te godine održane su i I međunarodne automobilske i motociklističke trke 3. septembra u Beogradu.

Situacija u Kraljevini Jugoslaviji i državne prilike počinju da se menjaju od avgusta 1939. godine kada je formirana Banovina Hrvatska. Društvene prilike odražavaju se i na rad Automobilskog kluba. Do tada centralizovani rad i uprava doživljavaju svoje promene u smeru decentralizacije. Naime, 27.septembra Upravni odbor sekcije Zagreb je podneo predlog za likvidaciju Automobilskog kluba Kraljevine Jugoslavije i osnivanje narodnih automobilskih klubova (Srpskog, Hrvatskog i Slovenačkog), odnosno saveza automobilskih klubova Kraljevine Jugoslavije. Splitska sekcija daje predlog po kome bi sve sekcije AKKJ postali samostalni automobilski klubovi. Subotički klub tada rešava da ako do te reorganizacije dođe, stalno sedište novog saveza bude u Beogradu. Sednica Skupštine centrale Kluba je održana 11.februara 1940.godine u Zagrebu na kojoj je prihvaćen sporazum o likvidaciji celokupne imovine centrale Automobilskog kluba Kraljevine Jugoslavije prema kojem subotičkoj sekciji pripada suma od 39.210 dinara.

Nakon formiranja Banovine Hrvatske doći će do decentralizacije u radu

Automobilskog kluba i formiranja slovenačkih, hrvatskih i srpskih klubova. U zapisniku sa sednica subotičkog kluba od 2.marta 1941.godine pominje se subotička sekcija kao deo Srpskog Automobilskog kluba. Ovaj zapisnik sa sednice Upravnog odbora je poslednji koji je vođen na srpskom jeziku. Tom sednicom je predsedavao dr Miloš Pavlović koji je ujedno bio i sekretar kluba, a na sednici su bili još prisutni Šreger Lajoš kao potpredsednik, Balog Antun, Borošić Vladimir, dr Jene Engelman, Gabor Bela i dr Mirko Šulman.Marta 1940.godine za I potpredsednika Srpskog Automobilskog kluba je izabran dr Joca Manojlović predsednik subotičke sekcije.

Uskoro dolazi do početka Drugog svetskog rata i okupacije zemlje. Iz ovoga perioda je sačuvano još tri zapisnika sa sednica Automobilskog kluba. Ti zapisnici su od 26.oktobra 1941.godine i pisani su na mađarskom jeziku. Kao predsednik se pominje dr Joca Manojlović a sekretar dr Miloš Pavlović. Zapisnici su pisani još 8.marta 1942.godine i 26.marta 1942.godine.

Poslednji zapis u kome se pominje rad subotičkog Automobilskog kluba datira od 11.jula 1943.godine pod nazivom Severnobački Automobilski klub („Északbácskai Automobil Klubnak“) sa predsednikom Šreger Lajošem (Schréger Lajos).

ČLANOVI KLUBA

Broj onih koji su bili učlanjeni u Automobilski klub Kraljevine Jugoslavije je bio tokom godina promenjiv. Najmanji broj članova je bio u vreme osnivanja Kluba kada se na osnivačkoj skupštini potpisalo 29 lica. Najveći broj članova se beleži 1939.godine sa 88 članova.

Broj članova Kluba po godinama je bio sledeći:

GODINA BROJ ČLANOVA
-1924. 29
-1925. 30
-1927. 48
-1928. 51
-1929. 53
-1930. 50
-1932. 44
-1933. 41
-1937. 56
-1938. 74
-1939. 88
-1940. 40

Od 1927.godine u tripticima Kluba se nalaze imena onih koji su se učlanjivali i istupili iz članstva po mesecima i godinama (15):

1927:

novi članovi: dr Dezider Hes (Dezider Hösz) lekar

juli-novi članovi: Jovan Lelbah, posednik iz Bajše, dr Bela Terek (Belá Török), lekar

istupili: Pera Vujković, trgovac, Braća Ruf (Ruff), trgovci-industrijalci, Andrija Reok (A.Reök), posednik

avgust-novi članovi: dr Zvonimir Piškulić, advokat, Aleksandar Ingus, posednik,“Halbror i drug“, trgovci

istupili: Mikša Rotbort, trgovac, Nikola Halbror, trgovac, Bela Piuković, trgovac, „Zorka d.d.“, trgovci

septembar-decembar

istupili: ‘Hrana d.d.“ iz Kule, dr Branko Pecarski, advokat iz Sente

1928:

januar-maj: novi članovi: dr Aurel Pajž, posednik iz Bočara, Tihomir Kalmar, posednik iz Zobnatice, dr  Mirko šulman, industrijalac iz Subotice, Dušan Manojlović, veliki župan, Braća Vaš trgovci iz Sente

istupili: Franjo Bede (Bedô), trgovac, Hajduško i Herman, trgovci, Maksa Horovic, trgovac iz B. Palanke, Pavle Keleman, trgovac iz Sente, dr Zvonimir Piškulić, advokat Leo Polak, trgovac iz Sente, Koloman Seneš, trgovac

juli-novembar

novi: Bata Geza, električar iz Stare Kanjiže, Halbror Ladislav, posednik, Jerković Mate, posednik, Kiš Viola, iz Malog Iđoša, Orčik Petar, posednik iz Ade, dr Ivan Reok (Reök), lekar, Vamošer Deže, posednik iz Bajše, Vince Deže, posednik

decembar

istupili: dr Bela Terek (Török), lekar, Henrih Levental (Löventhal), trgovac, dr Imre \erđ, advokat

1929:

januar-mart:

novi: Rozemberg Imre, trgovac iz Starog Bečeja

istupili:Kelemen Imre, trgovac iz Sente, Halbror Ladislav, posednik iz Subotice

april-decembar

novi: Budišin Lazo, posednik, C.Mc. Daniel Mauris (Maurice), domaćica, Dr Kalmar Elemer, advokat, Pinter Franjo, posednik, Reok Andor (Reök), posednik Horgoš, Dr Santo Gabor, lekar, Stipić Stevan, posednik, „Zorka d.d.“, hemijska industrija

istupili: dr Miladinović Radivoj, kraljevski javni beležnik, Orčik Petar, posednik Ada, Sabo Franjo, posednik, Berger Leo, fabrikant iz Sente, Kić Viola, posednik Mali Iđoš

1930:

januar-juni

novi:“ Opšta Kreditna d.d.“ banka, Subotica, Ajsler @iga, industrijalac,  Barta Ladislav, trgovac, dr Reok Ivan (Reök), lekar

juli-septembar

novi: Forgač Dezider, industrijalac

istupio: Bokar Bela, trgovac iz Sente

oktobar-decembar

istupili: dr Santo Gavro, lekar

1931:

januar-mart

novi: Pletikosić Andrija, kraljevski javni beležnik iz Bačke Topole, Piliš Josif, direktor Opšte Kreditne banke d.d. iz Subotice

istupili: Šel \erđ (Schellus H. Georg), direktor Električne centrale iz Subotice, Korhec Julije, industrijalac, dr Gluhstal Geza (Glüchstal Geza) lekar iz Sente, Baš Andrija, apotekar iz Čantavira, Hajnrih Koloman, posednik iz Kraljevog Brega, „Barzel d.d.“, trgovina gvožđem, Manojlović Dušan, industrijalac

novi: dr Gotva Jovan, posednik iz Starog Bečeja

istupili: Lelbah Stevan, posednik iz Telečke, Gajer Petar, posednik iz Crvenke, dr KiŠ Josif, direktor banke iz Subotice

juli-septembar

novi:“Barzel d.d.“, Hes Alojz (Hess), dorektor Električne centrale iz Velike Kikinde

istupio:Malbaški Svetislav, posednik iz Srpskog Krstura

oktobar-decembar

novi: Dojč Mirko (Deutsch Mirko), trgovac

novi: Bolin Stevan, industrijalac iz Velike Kikinde, Elek Viktor, direktor šećerane iz Velikog Bečkereka, Fridrih Jovan (Fridrich), direktor pivare iz Velikog Bečkereka, Kraus Julije, trgovac iz Velikog Bečkereka, Lederer \orđe , posednik iz Čoke, dr Zagorac Ivan, kraljevski javni beležnik iz Sente

istupili: Halbror Nikola, špediter, Terlej Balint (Törley Bálint), posednik, C.Mc. Daniel Mauris (Maurice), domaćica

1932:

januar-februar

novi: dr Revli Ljudevit (Révly), lekar, dr Pavlović Miloš, pravnik, penzionisani načelnik Direkcije željeznica

istupili: Braća Vaš, trgovci iz Sente, Bata Geza, mehaničar iz Stare Kanjiže, Bon Stevan (Bohn), industrijalac iz Velike Kikinde, dr Nej Ladislav, lekar, dr Pejž Aurel, posednik iz Vajske

juli-septembar

novi:Lelbah Jovan (Lelbach), posednik iz Bajše, dr Pavlović \oka, advokat iz Velikog Bečkereka

oktobar-decembar

istupili: dr Falkone Arpad, posednik iz Bajše, dr Hes Dezider (Hôsz), lekar, Presburger Ernest  (Pressburger), trgovac, braća Pletl, tvorničari, Švarc Rudolf (Schvartz Rudolf), inspektor šećerane

istupili: Fridrih Jovan, direktor pivare iz Velikog Bečkereka, Ingus Aleksandar, posednik sa Palića, Vamošer Dezider, posednik iz Bajše, Pinter Franjo iz Subotice

juli-septembar

novi: Inžinjer Boberić Mladen, direktor Električne centrale iz Velikog Bečkereka

oktobar-decembar

istupili: „Barzel d.d.“, trgovačka radnja iz Subotice, Birkaš Stevan, posednik iz Subotice, Kiš Karlo, posednik, Kraus Julije ml.trgovac iz Velikog Bečkereka

1934:

novi: dr Manojlović Samko, lekar, Kemenj Mirko, trgovac, Veber Viktor, inspektor šećerane iz Velikog Bečkereka

juli-septembar

novi: udovica Hartman Rafaela, industrijalac

istupili: Forgač Dezider, industrijalac iz Bačke Topole, dr Reok Andrija, posednik iz Horgoša

1935:

januar-juni

novi: Dojč Karlo (Deutsch), industrijalac iz Stare Kanjiže, Vajcenfeld Koloman (Veitzenfeld), veletrgovac, Baš Andrija, apotekar iz Čantavira

istupili: Dojč Mirko (Deutsch), trgovac iz Subotice, Dr Gortva Jovan, posednik iz Starog Bečeja, Hes Alojz (Hess Alois), industrijalac iz Velike Kikinde

juli-oktobar

novi: Gajer Henrih, posednik iz Bačke Topole, Erdeš Emil (Erdôs), trgovac iz Velike Kikinde

istupili:Presburger Ernest, trgovac, Stejnić Stevan, posednik

novembar-decembar

novi:Berenji Adalbert, posednik

istupili:Rozemberg Jene, trgovac

1936:

januar-mart

novi: Borošić Vladimir, trgovac, Holander (Hollander) A.D., trgovac

istupio: Švarc Rudolf, privatni činovnik iz Petrograda, Vince Dezider, posednik

april-juni: Seic Josif (Seitz), trgovac iz Stare Moravice, Varga Pavle, trgovac

juli-septembar

novi: Halbror Nikola, špediter, Dr Šilman Andrija, lekar

oktobar-decembar

novi: Erenji Armin, trgovac iz Horgoša, Goldner Emil, industrijalac

1937:

juli-mart

novi: Boral Martin, trgovac iz Petrograda, Duković Antun, posednik iz Bajše, Presburger Ernest, trgovac, Vuković Luka, trgovac, Telbis Franja, posednik iz Velike Kikinde

istupili: Inž. Boberić Mladen, direktor Električne centrale iz Petrograda, Budušin Laza ml., posednik iz Velike Kikinde, Šafer \ula, posednik iz Kutašpuste, Šreger Mirko, trgovac

april-juni

novi: Hajzler Beno, trgovac, Fenjveš Ižo, trgovac iz Petrograda

juli-septembar

novi: Rot Marcel (Roth), industrijalac iz Martonoša, Vojnić Julije, posednik, Međanski Fedor, posednik, Švebler Jovan, trgovac iz Feketića, Etveš Antun (Eötvös), privatni činovnik, Kostić Nikola, privatni činovnik, Sabo Albert, automonter iz Subotice

1938:

januar-juni

novi: Broder Nikola (Brôder), špediter, Dohanj Oto (Dohány Otto), trgovac, \arlaš Jovan (Gyárlás Jovan), industrijalac iz Petrovgrada, Korhec Julije, industrijalac iz Čoke, Puf Josip (Puff), industrijalac iz Bačke Topole, Pinc Konrad (Pintz), industrijalac iz Velike Kikinde, Ungar Jovan, posednik, Šojteri Nikola, advokat iz Petrovgrada, dr Singer Adolf, lekar, dr Štajner Mirko (Steiner), lekar iz Srpske Crnje

istupili: Berenji Adalbert, penzioner, dr Manojlović Vladislav, kraljevski javni beležnik (umro)

juli-decembar

novi: dr Gombaš Dezider, posednik iz Starog Bečeja, dr Hausman Valter (Walter), bakteriolog, Mihels Jovan, posednik iz Velike Kikinde

1939:

januar-mart

novi: Ingus Aleksandar, industrijalac iz Subotice, Jurić B. Marko, posednik iz Subotice, Lenhart Martin, industrijalac iz Crnje, Rudić Mihajlo, posednik iz Sente, Sadecki Stevan, posednik, inž. Stilinović Zvonimir, direktor Električne centrale

istupili: Presburger Ernest, veletrgovac

1941:

januar-decembar

istupili: Dojč Karolj (Deutsch), industrijalac, Duković Antun, posednik iz Bajše, Goldner Emil, industrijalac, Dr Hausman Valter (Hausmann Walter), bakteriolog, Hajzler Beno, trgovac, „Holander“ A.D., inž. Konrat Kornelije (Konrath), Kostić Nikola, trgovac, dr Manojlović Samko, lekar, Šajteri Nikola, advokat iz Petrovgrada, inž. Stilinović Zvonimir, direktor Električne centrale, dr Singer Adolf, lekar, Tolbis Franja, posednik iz Velike Kikinde, Varga Pavle, trgovac, „Zorka“ A.D.,industrijsko preduzeće, Elek Viktor, direktor fabrike šećera iz Petrovgrada, dr Pavlović Miloš, penzioner.

Broj članova Automobilskog kluba se razlikovao iz godine u godinu. Broj članova je bio najveći u 1939. godini kada je iznosio 88, da bi se već naredne godine taj broj prepolovio.

Rad Automobilskog kluba je povezan sa jednim vremenom i njegovim događajima. Članovi Kluba su bili uglavnom građani Subotice i okoline, a međusobno su se razlikovali po zanimanju, godinama i po svojim imovinskim mogućnostima. Međutim zajednička crta svakog pojedinca učlanjenog u ovaj Klub je bila prava ljubav prema automobilima i svemu što je bilo u vezi sa njima. O tome najbolje govori pismo koje je dugogodišnji predsednik Kluba dr Vladislav Manojlović uputio gradskom Senatu 1927.godine:

„Ovom Klubu je doduše poznata dobra namera grada Subotice, da želi dovesti u red kaldrmu naših ulica, (Karađorđev trg, Aleksandrova ulica itd.) no ipak smatra za svoju dužnost upozoriti Slavni Naslov, da je u interesu ugleda našega na granici nalazećeg se grada, a i cele naše zemlje, da se ova dobra namera čim pre sprovede u delo, a da se naša skoro potpuna kaldrma najhitnije popravi. Isto tako je ovom Klubu čast zamoliti gradski  Senat, da bi iz toga razloga preduzeo potrebne korake, da se i palićki put čim pre popravi, jer svako treba voditi računa i o tome, da naš grad-naročito pošto na granici leži-bude pristupačan sa sve strane automobilom. Sadašnje stanje i toga puta nije ni malo laskavo za naš Grad, osobito danas, kada se susedne države uvek intenzivnije interesuju za nas i kada interesanti uvek i više baš automobilom posećuju našu zemlju. Konačno nam je čast skrenuti pažnju Gradskom Senatu i na okolnost, da u našem Gradu još uvek nije utvrđena tarifa autotaksima, tako da sopstvenici istih rade, šta hoće. To je stanje, koje se ne bi smelo više trpeti i zato molimo, da se i ovoj anomaliji stane na put.Ove su sve takve želje, koje su potpuno opravdane i zato smo uvereni, da će Slavni Naslov našim skromnim željama izaći u susret.“

Sa poštovanjem

V.Manojlović

predsednik

 

NAPOMENE :

  1. Istorijski arhiv Subotica, F:54, Zapisnici 1924-1943, 2.
  2. Isto
  3. Istorijski arhiv Subotica, F:54, Zapisnici 1924-1943, 4.
  4. Istorijski arhiv Subotica, F:47, Zapisnik Senata br. P.S. 78, 10268/1926.
  5. Napomena autora
  6. Napomena autora: Automobilski klub se poslednji put pominje u spisima 3. oktobra
  7. godine pod nazivom „Északbácskai Automobil klubnak“.
  8. Istorijski arhiv Subotica, F:47, XXIV 65/1927.
  9. Kosta Petrović, Subotica i kupalište Palić, 1928, 23.
  10. Kosta Petrović, Subotica i kupalište Palić, 1928, 80.
  11. Mirko Kosić, Privreda Vojvodine u 1929. godini, 1929, 81.
  12. Mirko Kosić, Privreda Vojvodine u 1929.godini, 1929, 38.
  13. Istorijski arhiv Subotica, F:47, Zapisnik Senata 1926. broj 5 P.S. 4073/1926.
  14. Istorijski arhiv Subotica, F:54, Zapisnici Upravnog odbora subotičke sekcije, 2.juna 1929, 4.
  15. Istorijski arhiv Subotica, F:54, Prepiska 1933, 89/1933.
  16. Napomena autora: imena ličnosti sa njihovim zanimanjem su data u originalu kako je pisalo u tripticima.                    

 ZUSAMMENFASSUNG

Der Automobilklub in Subotica , als Sektion des Landesautomobilklubs ist am 23.januar 1925. gegrÏndet. FÏr die Mitgliedschaft stand das Interesse fÏr den Automobilsport auf erster Stelle ohne RÏcksicht auf  National-, Religions- oder Fachverschiedenheiten.  Der Vorsitzende des Klubs war Dr. Vladislav Manojlović (1869-1938). Er erfÏllte diesen Posten bis zu seinem Tode bzw. bis dem Jahre 1938.Diese Funktion  bekam nach ihm Dr. Joca Manojlović.  Die Mitgliedschaft des  Klubs hat groÞen Beitrag  zu dem Ausbau der Stadt und der Region gegeben. Zufolge ihrer UnterstÏtzung ist die AutostraÞe Subotica – Sombor ausgebaut, die Palićer  StraÞe , die Ûbergangsstellen Ïber die Eisenbahnstrecke am Palić und am Eingang ins Park eingerichtet. Auf ihre Iniziative sind der StraÞen entlang Verkehrszeichen aufgestellt. Es wurden verschiedene Publikationen und Karten in Fremdsprachen gedruckt, AusflÏge organisiert. Auf diese Weise wollte man das Tourismus anspornen.

Infolge staatlicher VerÌnderungen ist auch zur Dezentralisation des Automobilklubs gekommen. GegrÏndet wurde der slowenische, kroatische und serbische Klub. Die Sektion in Subotica gehÎrte zu dem serbischen Automobilklub. Zum letzten Mal ist der Automobilklub in Subotica in einem Dokument von 11.juli 1943. erwÌhnt, und zwar als “ Automobilklub Nord-Bačka “ (ÜszakbÄcskai Automobilklub) mit Lajos SchrÅger als Vorsitzenden.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Joca manojlovic

Joca Manojlović

 

Automobili8

 

 

Milos Pavlovic

Miloš Pavlović

 

 

PROLOG RATNIH ZBIVANJA

objavljeno: Ex Pannonia, br.11, Subotica 2007, str. 5-17.11_tmb

časopis u pdf formatu: Prelom broj 11

 

PROLOG  RATNIH ZBIVANJA

„Bilo je to vrijeme kada je rat sazrijevao…“ (M.Krleža)

Na razne načine učimo ili samo čitamo o velikim bitkama, vojskovodjama, ratovanjima, uzrocima i posledicama nekog rata. Ali nijedan rat ne dolazi preko noći, u jednom trenu. Prethodi mu niz aktivnosti medju koje spadaju diplomatski razgovori,ali i pretnje i ucene. Sve se to dešava na višem,državnom i političkom nivou. Nas su zanimale postepene pripreme za rat, koji se slutio i nazirao kasnih tridesetih godina 20.veka, u običnom i svakodnevnom životu ljudi. Da o tome pita­mo ma kog pojedinca, svaki bi ispričao svoju subjektivnu verziju dogadjaja sa detaljima koji su njemu bili važni; to su slike koje bi se njemu urezale u pamćenje.

Trianon p 12233.1941

Ali sačuvani deo arhivske gradje Istorijskog arhiva Subotica, koji je iz tih vremena izmedju dva svetska rata dopro do nas, govori jezikom objektivnosti kroz pre­pisku i originalne dokumente. Uzeto je sedam godina pred rat jer one sadrže podatke za temu koja nas zanima. Ograničili smo se na delovanje Ekonomskog odelenja Senata (Gradskog poglavarstva) grada Subotice (F: 47).Suboticke novine 21 6 1940

Osim par predmeta kroz koje se naslućuje neki strah i početak priprema za rat, čitava 1935. godina protiče u uobičajenim aktivnosti­ma: uredjenju parkova, nabavci semena, inspekcijskim poslovima, sakup­ljanju poreza, kontroli šuma, održavanju sajmova i „veselica“, radu Komisije za likvidaciju agrarne reforme iz Novog Sada, izdavanju lovačkih karti, sprovodjenju licitacija, te opštoj brizi za poljoprivredu i privredu uopšte.

I 1936. godine za ove prostore rat je još daleko! Trguje se i brine o šumama, poljoprivredni poslovi su u toku, održavaju se predavanja i tečajevi, uvozi se i izvozi, brinu o proizvodnji vina, iznajmljuju se zgrade, prisustvuju izložbama i sajmovima, grade i popravljaju ,  posluju štedljivo i ekonomično. Samo je uočljivo pojačan rad brojnih humanitar­nih organizacija.

Mirno je još i u 1937.godini. Svi su dogadjaji više-manje uobi­čajeni. Ali je vojska u spisima nešto prisutnija.

Dok Evropom divlja fašizam, ovde se još 1938.godine vodi briga o ekonomiji: održavaju se licitacije, prodaje se i kupuje, kuju se planovi o modernizaciji, unapredjuje se i kanališe poljoprivreda, saradnja sa ministarstvima u Beogradu je dobra. Bar prema spisima Ekonomskog odelenja Senata u višenacionalnoj i višekonfesionalnoj Subotici nema ispada i provokacija. Gradsko poglavarstvo je te godine za Centralni presbiro sakupilo precizne podatke o gradu i okolini (površina, zemljište,poljoprivredna proizvodnja žita i hmelja; o vinogradima i rasadnicima, sto­čarstvu, ribarstvu, šumarstvu, lovu, Gradskoj ekonomiji Palić, agrarnim zajednicama i zadrugama, agrarnoj reformi).[1]

Reč rat se u 1939.godini spominje češće, više se ne naslućuje nego je već tu, u blizini, a strahuje se da će stići i na ove prostore. Život i dalje ide svojim tokom, ali je manje izložbi i putovanja. Vodi se briga o preživljavanju, a ne o napretku. Sve se nešto sredjuje, popisuje. Poljoprivreda još više dobija na značaju. Često se govori o lošoj si­tuaciji, rastu cena, nezaposlenosti, nemogućnosti vraćanja dugova. Gotovo ništa se ne gradi, samo se postojeće krpi i popravlja. Rad raznih orga­nizacija i udruženja se svodi na minimum ili gotovo zamire. Grad  je osi­romašio. Vojska se sve češće javlja u spisima.

Broj predmeta koji govore o pripremana za rat se 1940. godine uvećao! Rat se približio granicama zemlje. Sve su male mirnodopske te­me zanemarene u spisima ili su u drugom planu. Velika se pažnja posve­ćuje poljoprivredi, setvi i žetvi, urodu, ishrani stanovništva, stvaranju zaliha hrane. Smanjio se broj proslava, ne spominju se u tolikom broju ni humanitarne organizacije, mada se govori o socijalnoj bedi, nezapos­lenosti, siromašnima na samoj ivici egzistencije. Ne spominju se ni broj­ne male firme iz ranijih godina. Popisuju se alatke, knjige, prečišćivači semena, hmeljarnici, stoka. Retko se održavaju sajmovi. Radi se samo najnuž­nije i najneophodnije, praktične prirode.ADolf

Iz 1941. godine je sačuvano malo predmeta, jer su uvršteni samo dokumenti nastali do napada na Jugoslaviju 6.4.1941.godine. Standardne teme iz ranijih godina sada zamenjuju nove: Odbor za ishranu, zimska pomoć, zalihe ljudske i stočne hrane; kontrola mlinova, krupara i pe­karskih radnji; hleb, krijumčarenje pšenice, teško ekonomsko stanje u zemlji.[2]

A onda je  jednog dana „rat…ujahao u selo“, a „taj nesretni rat nije bio za ove ljude ni prva ni posljednja nesreća“ (M.Krleža). Stigla je „grozna, krvava Oluja“ (D.Vasiljev) i u ove krajeve sa beskrajnim i plodnim poljanama donele samo bol, stradanje, patnju, razaranje i smrt.

Tri su se velike teme nametnule u istraživanjima: vojska, rad hu­manitarnih organizacija i snabdevanje stanovništva. One su obuhvatile sve predmete Ekonomskog odelenja Senata koji posredno ili neposredno govore o pripremama stanovnika Subotice i okoline za Drugi svetski rat.

Vojska

Sledimo sačuvane dokumente koji su na neki način povezani sa vojskom. U drugim odelenjima Senata vojska je takodje prisutna, a postoji i sa­mo Vojno odelenje Senata. Hronološki gledano to izgleda ovako:

U 1935.god. vojska intenzivno komunicira sa gradom. Od grada traže uglav­nom sitne usluge (badnjak, zasadjivanje stabala i grmlja u krugu kasar­ne, poneko deblo), ali traže i zgradu za smeštaj privremene vojne bol­nice[3],[4]. Grad je tim molbama uglavnom izlazio u susret, ali je vojsci zemerano što čini šumsku štetu. Tu je štetu prijavljivao lugar, a odno­sila se na bespravnu seču pruća i granja[5], [6], [7], [8].

Vojna vežbališta su 1937. god. precizno ucrtana i opisana u predmetu[9] u kome Potiska divizijska oblast šalje Ekonomskom odelenju Senata kartu Subotice i okoline sa ucrtanim vojnim vežbalištima: na pašnjaku Bukvać, na pašnjaku kod fabrike „Zorka“ (tzv.Svinjski jaraš), kod jevrejskog  groblja (tzv. Staro vašarište pored Ulice Save Tekelije) i kod Aleksandrova. Tražili su od grada sklapanje ugovora o zakupu tih prostora sa svoja vežbališta. Isto tako su tražili da im se odrede mesta gde mogu da kopaju rovove. Gradsko poglavarstvo im za to odredjuje Čordaški put i prostor ispred kasarne Kralja Petra II, a vojska je za to tražila severni deo Aleksandrova[10].

– Kraljevska banska uprava Dunavske banovine iz Novog Sada obaveštava grad da će se komisijski kupovati konji za vojsku na godiš­njim sajmovima u Bajmoku  (l7.8.), Bačkoj Topoli (20.8. i 3.10.), Malom Iđošu (5.9.) i Subotici (24.10.)[11]. U Suboticu je te 1937. god. došla vojna komisija sa zadatkom da kupi konje za vojsku. O tome je trebalo da se obavesti građanstvo[12].Sn2  14 2 1941

 

Subotička savezna streljačka družina traži 1938. god. dozvolu da vežba na bivšem vojnom strelištu na Kelebiji. Ali grad odgovara i njima i vojsci da za vežbanje koriste vojno strelište u Radanovačkoj šumi „u one dane kada vojska isto strelište ne upotreb­ljava“. Na to se upućuje i Uprava streljačkog okruga Stari Bečej[13]. Te je godine na zahtev Vojnog odelenja Gradskog poglavarstva Subotice sastavljen i spisak svih službenika Ekonomskog odelenja (prema Uredbi o oslobadjanju ljudstva od vojne dužnosti u priprav­nom, mobilnom i ratnom stanju). Na tom je spisku dvadeset i osam imena gradskih činovnika sa adresama i činom koji imaju u vojsci[14].

Konji se za vojsku nabavljaju i 1939. god. na sajmovima. Te su godine planirali da nabave  sto konja. „Konji treba da odgovaraju ovim uslovima: visina 160-165 cm mereno trakom, obim grudi najma­nje za 12 cm veći od visine, starost 3-6 godina i zatvorene boje. Vojska će otkupiti i izvestan manji broj malo težih konja za artileriju. Cena oko 5-6000 dinara, po grlu.“[15]

Počinje da se insistira na telesnom vaspitanju vanškolske omladine i Tehničko odelenje šalje učitelja-nadzornika Ivana Turata(Turato) da nedeljom obilazi škole u kojima se vežba[16].

– Gradsko veće donosi odluku da se da plata gradskim službenicima za trajanja vojne vežbe[17].

Vežbe se intenziviraju 1940.god. pa se Gradsko poglavarstvo žali Komandi mesta da vojska uništava „gr.pašnjak i senokos“ tzv.Svinjski jaroš, kao i druge pašnjake koji su bili zakupljeni. Na senokosu je vežbala „jedna mitraljeska četa“. Zakupac gradskog pašnjaka kod Grad­ske klaonice Josip Sabo Šipoš se žalio da vojnici „koji su smešteni u cigljani „Glid“ napasivaje konje i pored toga i kose travu koju je on uzeo pod zakup od grada…“[18]

– Ministarstvo vojske i mornarice oslobadja vojnih vežbi u vreme setve i žetve traktoriste i one koji rukuju vršalicama.[19]

– Jedan gradski savetnik (potpis je nečitak!) piše predsedniku gradske opštine Subotica: „čast mi je izvestiti da organi dostavnog otseka kraj redovnog posla ne mogu obaviti popis krava a naročito obzirom na pozive za vojnu vežbu“.[20]

– Kraljevska banska uprava Dunavske banovine dopisom obaveštava Suboticu da se kod dela „našeg siromašnijeg sveta“ stvara raspoloženje „protiv vojnih vlasti“ (jer da su od siromašnih uzimali stoku u vojne svrhe a ne od bogatih). Vojne su vlasti to pojasnile i demantovale. Tada je gradska policija predložila da se obavi popis stoke po kvartovima i po okolnim selima (ukupno je bilo 10902 kopitara!).[21]

Naravno, vojne se vežbe nastavljaju i 1941. god. Gradska je vlast i dalje izdavala pašnjake ali je već u oglasu za licitaciju paš­njaka i parcela u Radanovačkom progonu (od 31.1.1941.god.) pisalo: „Zakupnik mora trpeti vežbanje vojske i futbalska igrališta“.[22]

– Računovodstvo je tražilo podatke o zaposlenima koji su bili pozvani na vojne vežbe.Gradski gazda Miško Prćić šalje spisak gradskih nameštenika iz Gradskog „slagališta“ koji su već bili na, vojnoj vežbi.[23]

– Na traženje Komande Staro-Bečejskog vojnog okruga (a po nalogu Ministarstva vojske i mornarice) da im se dostavi cena jahaćih konja, šef Ekonomskog odelenja Poljaković odgovara da im je cena od 7000-10 000 dinara.[24]

– Isto Ministarstvo upozorava da se za vojne potrebe ne uzimaju  priplodni bikovi ni u miru ni u ratu.[25]

Po pojedinim reakcijama može se posumnjati do grad još ne shvata ozbiljno političku  situaciju u  zemlji i svetu. Već 1941.god. kada samo što nije puklo, neke su reakcije neumesne, kao ona kada grad traži naplatu učinjene štete od Štaba odseka sa utvrdjivanje pri vojsci. Tada Poljaković izveštava Gradsko poglavarstvo da su vojnici „kopali rovove, pleli žice i činili utvrdjivanje.“[26]

– Ali se zato dozvoljava Štabu potiske divizijske oblasti da na grad­skom zemljištu ukopa „benzinske cisterne za potrebe vojske“ u krugu vojnog skladišta u Subotici.[27]

– Vojska je te godine, barem prema sačuvanim dokumentima iz Ekonom­skog odelenja, bila smeštena u Dudovoj šumi, tri kasarne, privremenoj vojnoj bolnici[28] i na Čordaškom putu. Za te tri kasarne (čija se lo­kacija ne spominje) samo se konstatuje da su neadekvatne. Zato je Gradsko poglavarstvo prihvatilo njihov predlog da se podigne zgrada nove kasarne i 26.3.1941. god. šalju dopis o tome u Novi Sad[29]. Narav­no, do realizacije te odluke nije došlo.

– U Dudovoj šumi je bio smešten 3. bataljon 34. pešadijskog puka.[30] Marija Foro, koja je bila zakupac gostione u Dudovoj šumi, žali se na prisustvo vojske koja joj je kvarila posao jer su zauzeli deo gos­tione za potrebe vojne kuhinje. Zato joj je grad nakon komisijskog pregleda smanjio zakup sa 6000 na 4500 dinara[31].

– U jednom se predmetu grad poziva na Zakon o nastanjivanju vojske i mornarice po kome država plaća gradu zakup. „Za nastanjivanje voj­ske i mornarice u redovnom i pripravnom stanju, po zgradama i zemljiš­tima samoupravnih ili privatnih ustanova, preduzeća i pojedinih lica, država daje sopstvenicima naknadu u novcu“ (citat iz tog Zakona)[32].

0d vojnih institucija koje se spominju u Ekonomskom odelenju navo­dimo tri: Vojno-geografski institut, Vojno-tehnički zavod i Insti­tut civilne zaštite. Ministarstvo šuma i ruda naredilo je 1936.god. da se dozvoli nesmetan rad Vojno-geografskom institutu na terenu gde su izvodili „triangulacione i topografske radove“[33].

– Vojno-tehnički zavod u Obilićevu navodi se kao mesto koje proizvodi industrijske maske (za rad sa cijanovodičnom kiselinom)[34]. „Gasno-plinske maske“ spominju se i u 1939.god. kada Kraljevska banska up­rava Dunavske banovine piše o potrebi sušenja  koštica od šljiva i drugog voća, jer su one služile „za izradu aktivnog ugljena kojim se pune sprave za disanje (filter) kod gasnih-plinskih maski“[35].

– Institut civilne  zaštite je radio 1940.god. u gradskoj zgradi na Beogradskom putu br. 117 koju je do kraja 1939.god. iznajmljivala vojska[36].

Razmišljalo se i o psihološkom ratu. Ministarstvo šuma i rudnika upozorava još 1937.god. na pojavu širenja kleveta i laži koje su imale za cilj podrivanje i rušenje vlasti, te odredjuje kako ih treba suzbiti. Koriste se izrazi kao:“tendenciozno i krivo tumačenje pol. dnevnih dogadjaja“,“neodgovorni elementi i mračni ljudi“ koji žele da „mučki zatruju celo javno mnenje, da ga dovedu u zabludu i da veštački stvore neraspoloženje prema najvišim državnim faktorima“. Sugeriše se da „difamatore (treba) prijavljivati vlastima“, „treba od­bijati…prijem letaka, a njihove rasturače odmah…treba prijavlji­vati…“ Za to se kaže da je „podmukli i opaki rad pojedinih nesavesnih ljudi“.[37] Posebno se apeluje na državne službenike koji moraju tome da se suprotstave . Oni su pri stupanju na posao polagali zakletvu ovog tipa: „Ja… zaklinjem se jedinim Bogom, da ću Kralju Petru II i Otadžbini biti veran, da ću se u radu pridržavati Ustava i zemalj­skih zakona, da ću čuvati državno i narodno jedinstvo i da ću dužnos­ti svoga zvanja tačno otpravljati i samoupravne i državne interese savesno zastupati i braniti. Tako mi Bog pomogao.“[38]

Očekivao se i napad iz vazduha. Sačuvan je dopis Ministarstva šuma i rudnika iz 1935.god. upućen Kraljevskoj banskoj upravi Dunav­ske banovine o zaštiti Beograda, Zemuna i Pančeva od neprijateljskih napada iz vazduha u kome se potencira očuvanje šuma i zelenila uopšte[39]. Gradsko poglavarstvo donosi odluku da se naziv Otseka za pasivnu odbranu od napada iz vazduha i obaveznog telesnog vaspitanja skrati u OTVOP[40]. Taj je OTVOP (koji je radio u sklopu Tehničkog odelenja) zahtevao da se u svim odelenjima i odsecima Gradskog po­glavarstva predmeti u vezi vazdušne odbrane rešavaju u roku od 24 sata.[41]

– Od l935. god. počinje da se spominje subotički aero-klub „Naša krila“. Svi gradski službenici su bili pozvani da se upišu u taj klub kako bi pomogli razvoj jugoslovenskog vazduhoplovstva[42]. Mesni odbor aero-kluba „Kaša krila“ iz Subotice traži zemljište za izgradnju aerodroma uz obrazloženje da „bi mogao poslužiti kao stanica za medjunarodni vazdušni saobraćaj a u isto vreme i pretstraža za od­branu grada Subotice od napada is vazduha. „Grad je za te svrhe odo­brio 50 lanaca zemlje na južnoj strani grada izmedju Čantavirskog i Žedničkog puta (pustara Aleksandrovo), ali nisu imali 500 000 dinara za kupovinu tog zemljišta. Aero-miting se u Subotici održavao dva dana i to iza fabrike „Zorka“[43].

– Kraljevski  jugoslovenski aero-klub želi tih godina da  podigne „vazduhoplovnu svest naroda“ i za svoj su rad sakupljali novac prodajom lutrije[44].

Od mogućih napada iz vazduha trebalo je da se štiti maskiranjem objekata i kamuflažom. Šef Vojnog odseka (potpis nečitak!) šalje sledeći dopis na adresu Gradske klaonice: „Do sada je vrlo malo uradjeno na maskiranju državnih nadleštava i većih industrijskih objekata u cilju zaštite od ugleda iz vazduha. Kao glavna smetnja navodi se budžetska nemogućnost. Da bi se i ovaj cilj postigao i sa minimal­nim sredstvima, predlaže se kamuflaža navedenih objekata zasadjivanjem puzavaca razne vrste pored zidova i na krovovima. U koliko bi se i ove vrsta maskiranja propustila, vlasnici-stanovnici će snositi sve eventualne posledice. Ovaj raspis ima se čuvati sa dosada prim­ljenima kao poverljivi dokumenat. “ Potom se Gradska klaonica Obra­tila Gradskom poglavarstvu, a oni su zatražili mišljenje gradskog baštovana Lajče Domonkoša. On im odgovara 9.3.1937.god. ovako: „Čast mi je izvestiti da sam u smislu odluke III br.241/1937 gr. zgrade i objekte pregledao i ustanovio sam da se iste zasadjivanje puzavaca raznih vrstima na može udovoljiti pošto su gr. zgrade sa svih strana opkoljene trotoarom i to najviše sa ciglom i asfaltom.Potrebno bi bilo da se isti otkloni da bi se mogli zasadjivati sa puzavcima.“[45]

– Ministarstvo vojske i mornarice je još 1938.god. izdalo Opšti uput za rad u cilju odbrane zemlje na slučaj neprijateljskog napada iz vazduha, a Komanda Staro-Bečejskog vojnog okruga je tada zatra­žila od grada pošumljavanje (u cilju kamuflaže protiv neprijatelj­skog izvidjanja i napada iz vazduha) sledećeg zemljišta: vašarište, opštinska imanja severno od vojne kasarne uz Ulicu Save Tekelije do fabrike „Zorka“ tzv. Cigansko ostrvo, zemljište južno od pruge Subotica-Crvenka i zemljište oko Stadiona kralja Petra II[46].

– Kada je dr Matija Evetović želeo da kupi dva jutra zemlje pod šu­mom na Čavolju 1940. god. i imao je nameru da je iskrči, njegovu je molbu grad odbio sa sledećim obrazloženjem: „S obzirom na naredjenje vojnih vlasti, a na osnovu upute za maskiranje (kamuflažu) u cilju zaštite od neprijateljskih napada iz vazduha, gr.opština treba da vrši pošumljavanje i zasadjivanje drveća na svim svojim zemljištima i otvorenim mestima.“[47] Gradsko poglavarstvo je čak odbilo traženje Ministarstva vojske i mornarice ds se dozvoli seča šuma uz obrazloženje da se „tome protive interesi zemaljske odbrane“. Grad je tada raspolagao sa 8000 k.j. šume.[48]

– Prema Zakonu o zemaljskoj odbrani Kraljevska banska uprava Dunavske banovine imala je pravo da traži i dobije od grada odredjene podatke o stanju privrede i broju stanovnika . Subotica je 1935. god. imala 4462 domaćinstva, 70752 ha zemlje za obradu i 45000 zemljoradnika. U njihovom je posedu bilo 9140 konja i 1265 volova, 6000 plugova, 1000 sejačica, 3200 drljača i 75 „vršaćih“ mašina. U slučaju potrebe oko 21000 ljudi je bilo slobodno[49]. Inače, naredba Ministarstva poljoprivrede je bila da se bilo kakvi podaci o poljoprivredi ne smeju dostavljati nikome, pa čak ni vojsci[50]. Ali 1939.god. Ministarstvo vojske i mor­narice traži da im se dostave podaci o firmama i zadrugama (nabavljačkim, kreditnim, žitarskim, pirinčarskim, stočarskim, mlekarskim,  ovčarskim, svinjarskim, živinarskim, voćarskim, vinogradarskim, povrtarskim i ri­barskim) koje mogu vojsku i stanovništvo snabdeti hranom. Subotičani su poslali odgovor ali on nije sačuvan[51].

– U jednom dopisu Kraljevka banska uprava Dunavske banovine objašnjava da se prema Pravilniku o popunjavanju vojne sile popisanom stokom i prenosivim sredstvima oslobadjaju priplodna grla u miru i u ratu[52].

I na kraju očekivano dolazi mobilizacija i regrutna komisija. U Subotici već 1940.god. postoji mobilizacioni odsek koji traži od Gradskog poglavarstva da se kod poreskog popisa istovremeno vrši i popis „poljopr.podataka“ (alati, stoka i dr.)[53]. A po naredbi Starobečejskog vojnog okruga za potrebe regrutne komisije dostavljaju se podaci o ishrani stanovnika Subotice (koliko se jede hleba, brašna, mesa, mleka i mlečnih proizvoda, ribe)[54].

Iz godine u godinu vojska evidentno obavlja pripreme za rat. Čak i kroz Ekonomsko odelenje Senata koje se bavilo privredom grada, vidljiva su ta kretanja. U Evropi tutnji rat i to se moralo osetiti i ovde. Iako još nismo bili u epicentru krvavih dogadjaja, talasi potresa stižu i do nas. Sve oči su okrenute prema zapadu. A još 1938. god. u jednom zanimljivom tekstu Nemačka se navodi kao primer racionalnosti, ekonomičnosti i samostalnosti: „U svome nastojanju da se privredno što potpunije emancipuje od inostranstva, Nemačka posvećuje naročitu pažnju racionalizaciji domaćih sirovina do krajnjih mogućih granica. Tako je, pored ostaloga, u toku prošle godine sakup­ljeno semenje od groždja, što preostaje posle cedjenja vina, pa je iz njega iscedjeno oko 40000 litara odličnog ulja…“[55] Ali upozorenje i otrežnjenje stiže ubrzo. Počinju da dolaze izbeglice sa svih strana. Zanimljivo je da iz Besarabije (današnja Moldavija) stižu nemačke izbeglice. Prihvatne stanice za njih su Veliko Gra­dište, Strizivojna-Vrpolje i Zagreb, a u Zemunu i Prahovu se za njih otvara tranzitni logor. Kraljevska banska uprava Dunavske banovine dostavlja Uredbu o oslobadjanju Vlade Nemačkog rajha od plaćanja taksi za materijal i opremu za njihov privremeni smeštaj, kao i za njihovu ishranu u logorima[56].

Ne bi se očekivalo da je vojska u tolikoj meri i kroz toliki broj predmeta prisutna baš u Ekonomskom odelenju. To govori i o dobroj komunikaciji i saradnji izmedju grada i vojnih vlasti. Ako je bilo nesuglasica, one su se rešavale u hodu na opštu dobrobit, a vodjeni su bili zajedničkim interesima.

Rad humanirarnih organizacija

Njihov se rad oseća u životu grada iz godine u godinu. Ono što je do nas doprlo od sačuvanih dokumenata samo je, verujemo, manji deo njihovih  aktivnosti.

– U 1935. god. svojim radom se ističe humanitarna organizacija „Dobro delo“, Dobrotvorna zajednica Bunjevaka Subotica, Crveni krst i Zavod sv. Terezije M. I. „Kćeri milosrdja“ u Subotici. Grad ih je pomagao u vinu koje im se isporučivalo sa Gradske ekonomije Palić[57], [58], drvima za ogrev[59] i krompirom po sniženoj ceni[60]. Tako je grad pre­ko njih pomagao najsiromašniji sloj gradjana. Osim navedenih orga­nizacija naredne 1936. god. spominje se i rad: Dobrotvorne zadruge Srpkinja u Subotici[61] koja je za svoju slavu (Sretenje-15.2.) dobi­la od grada 50 l vina za lutriju, zatim rad Prosvetnog i potpornog društva Istra-Trst-Gorica, Jugoslovenskog ženskog saveza, Radničkog doma (Javna berza rada Novi Sad) i Uboškog doma kome je sa Gradske ekonomije Palić prebačeno te 1936. god. 1539 kg krompira.

– Za Jugoslovenski ženski savez (koji se pojavljuje samo kroz taj predmet!) Kraljevska banska uprava Dunavske banovine šalje obaveštenje o postojanju njihove lutrije „koja je namijenjena pomaganju siromašne i nezbrinute djece, dakle čisto humana i socijalna akcija, a koja će biti proširena i za pomaganje starijih koji su u nevolji.“[62]

– Zanimljivo je i Prosvetno i potporno društvo Istra-Trst-Gorica koji se kroz spise javljaju 1936. i 1939. god. U molbi iz 1938. god. pišu: „Iz svojih materijalnih sredstava pomažemo siromašne emigrante iz Italije, kojih ima svakim danom sve više i više, osobito otkako ih fašistička Italija tera u Abisiniju. Svi su oni upućeni u prvom redu na naša društva, kojih ima u državi oko 40.» Tada su tražili da im grad ustupi za jedno veće prostoriju bivše kafane „Beograd“ za odr­žavanje društvene večeri.[63] Za jednu drugu proslavu su tražili u 1939.god. od grada pomoć u vinu. Grad im je odobrio iz podruma Grad­ske ekonomije Palić pedeset litara vina. Tada su naveli da „vrše svoju delatnost u cilju zbrinjavanja, potpomaganja i kulturnog napretka svojih članova emigranata iz okupiranih krajeva Italije.“[64]

– Javna berza rada iz Novog Sada je planirala da izgradi Radnički dom na površini od 185 kv. hv. zemlje. To je mesto trebalo da bude radničko sklonište, kuhinja i kupatilo. Ali Ministarstvo socijalne politike i narodnog zdravlja im je tražilo da izgrade socijalni hotel i javno kupatilo[65]. Par godina kasnije želeli su da zbog ve­like nezaposlenosti pokrenu javne radove na pošumljavanju i sađenju vinograda. Grad ih je odbio sa obrazloženjem da ne raspolaže sa tolikom zemljom, a da sađenje vinove loze vrše stručna lica. Ogradjuju se uz konstataciju da rado primaju svaku pomoć „u cilju što jačeg suzbijanja socijalne bede našeg grada“[66].

– Grad je pomagao i Uboški dom kao socijalnu ustanovu. Šalju im 1539 kg krompira 1936. god.[67], jednog ovna za proslavu dvadesetogodišnjice oslobodjenja i ujedinjenja[68], „bakalsku i kolonijalnu“ robu[69], veš i kuhinjske stvari[70].

– Župnik Blaško Rajić založio se za rad Zavoda sv. Terezije MI „Kćeri milosrdja“ u Subotici. Ispred Župnog ureda Rimokatoličke crkve sv. Roka u Subotici on traži od grada hvat drva za njih. U svom pismu kaže: „U ulici Skerlićevoj br 4., za crkvom sv. Roke nalazi se samostan Kćeri Milosrdja, ukojem sada stalno prebiva 5 č sestara. One primaju dječicu koja još nije za školu od 9-1 do 6 godina, naj­više od najsiromašnijih radničkih roditelja i dok im matere na poslu, č sestre njeguju djecu, i poučavaju, u 80% posve badava. Netkome padne na pamet , da im ovu uslugu uzvrati nekom milostinjom. Osim ovoga iste Sestre dvore Patronažu djevojčica, od 10-20 godina koje sami sebi rade, a ni njihovi roditelji, da klatare svecom i nedjeljom po ulicama, te se djevojčice nadju, njih po 50-150 nedje­ljom i svecom popodne i vrlo lijepo provedu sa č sestrama. Ove su redovnice siromašne, bez svakih sredstava. Ono što čine našoj sirotinji, čine altruistički.“[71] Grad im je tada poklonio bagremove oblice,a 1938. god. trećinu ovna[72].

– Društvo za pomaganje bednih i nevoljnih u Subotici „Dobro delo“ je iz godine u godinu dobijalo pomoć od grada u vinu, krompiru ili mesu. Uselili su se u prostorije zgrade u Ulici kralja Aleksandra br.13 (koju je prethodno napustila Podružnica javne berze rada u Subotici). Sačuvana je izjava Anastasije Manojlović od 16.1.1939.god. u kojoj piše: „Dolepotpisana potpretsednica humanog društva za poma­ganje bednih i nevoljnih „Dobro Delo“ u Subotici, ovim izjavljujem i obavezujem se, da ću prostoriju u gr.zgradi Kr. Aleksandra ul. br. 13 odnosno Paje Dobonovačkog br.1., koje mi se ustupa sa održavanje diletantske trupe za jedan pozorišni komad do daljnjeg naredjenjana opoziv grada smesta gradu ustupiti. Ujedno uzimam na znanje, da mi se ta prostorija daje dnevno na upotrebu od 18-20 časova .»[73]

– Za Dobrotvorno društvo „Kneginja Zorka“ nalazimo podatke samo u 1940. i 1941. godini. U jednom predmetu na ceduljici Irena Boudar (ili Bondar) piše: „Dragi Joso lepo vas molim da učinite sve da dobijemo od grada vino, jer prošle godine zaista nismo dobili – a sada ćemo, 15.og, imati priredbu i bife u korist odev. siromašne dece. Vino tre­ba poslati u dom „zadužbine D. Radića“ kod domarke. Ona će preuzeti i nama predati. „A Marija Boudar piše u molbi:“Ove godine društvo nije slavilo svoju slavu zbog današnjih teških prilika pa je time htelo da uštedi troškove oko priredjivanja slave, da bi na taj način što više siromašne dece da zbrine odelom i obućom.“[74]

– Posebno  mesto u humanitarnom radu zauzima Crveni krst. U organiza­ciji Crvenog krsta svake su godine organizovani „kermesi“ (dobrot­vorne zabave u prirodi) na Paliću, čajanke u Gradskom pozorištu, za­bavne večeri (na Paliću, u Sokolskom domu, u kafani „Srpski kralj“). Grad im je za te prilike poklanjao od 20-80 l vina iz gradskog podruma na Paliću. Oni su želeli  u 1936.god. da im se dodeli zem­ljište za oporavilište dece“ na Paliću[75], a podmladak Crvenog krsta je bio angažovan oko podizanja voćnjaka uz narodne škole[76]. Iako su i sami bili humanitarna organizacije, pomagali su rad drugih humanitatnih organizacija kao što je bila Ruska kolonija, Društvo za zaštitu siromašne dece u Subotici itd. (O radu Sreskog odbora Društva Crvenog krsta 1939. god. pisano je opširnije u članku objavljenom u časopisu „Rukovet“ br.7-8-9/1998.)

– Osim ovih humanitarnih organizacija rade i: Potporno udruženje stu­denata na Pravnom fakultetu, Sokolsko društvo Subotica I „Stadion“ i „Matica“, Organizacija ratnih dobrovoljaca, Dečiji dom „Marija“ (koji se izdržavao od prihoda zadužbine Marije Vojnić a zbrinjavao je četrdeset devojčica), Srpsko pevačko društvo „Graničar“ i Kolo srpskih sestara.

Grad Subotica je posedovao i poseban račun pod nazivom: Zimska pomoć i izdržavanje gradskih kuhinja. Gradsko poglavarstvo je organizovalo prikupljanje dobrovoljnih priloga za zimsku pomoć „subotičkoj sirotinji“. Tu su ulazili nezaposleni, stariji od šezdeset go­dina, udovice sa troje dece do četrdeset godina i udovice preko četrdeset godina sa decom ispod šesnaest godina starosti. Na tome je bio angažovan dr Matija Evetović[77].

– Gradsko poglavarstvo je sastavilo spisak gradskih službenika koji će sakupljati zimsku pomoć za siromašne, a potom je 29.11.1940. god. deliti u Velikoj većnici Gradske kuće. Bila su obezbedjena kola i konji kojima će se pomoć dovesti do sabirališta.[78]

– U 1938.god. grad je angažovao kredit od 15 000 dinara za isplatu nadnica radnika, za nabavku materijala i prevoza drva povadjenih na Daničićevom putu.[79]

– Iste godine je na taj račun uplaćeno 2500 dinara za dnevnice rad­nika na javnim radovima u parku kupališta Palić i za kresidbu drve­ća po gradskim ulicama. Dnevnica je bila šesnaest dinara, a nedeljno se zapošljavalo dvadeset i pet radnika (deset na Paliću i petnaest u gradu).[80]

– Dr Ladislav Lipozenčić je odobrio svotu od 30000 dinara za nadnice radnicima „koji se imaju zaposliti u gr.ekonomiji na radovima oko podizanja novog vinograda“.[81]

Dakle, delovalo je mnogo humanitarnih organizacija koje su okupljale veliki broj Subotičana spremnih da pomognu siromašnima,  bolesnima i nezaposlenima, ljudima sa dna društva. Bez obzira na nji­hov način okupljanja i druženja, motivi su im svima bili isti -filantropski. Nisu mogli da reše nagomilane probleme društva niti su se time bavili, ali su u mnogome pomogli ublažavanju tih problema. I ono što nam se čini važnim – to nisu papirnata i administrativna rešenja, već konkretna pomoć upućena porodicama bez obzira na versku i nacionalnu pripadnost.

Snabdevanje stanovništva

Od 1935-1938. god. o snabdevanju stanovništva nema podataka u gradji Ekonomskog odelenja Senata. Zato 1939. god. Ministarstvo voj­ske i mornarice šalje stanovništvu uputstvo o snabdevanju hranom u slučaju rata, koje je švajcarsko Ministarstvo narodne privrede dalo svom narodu[82]. Tu izmedju ostaloga piše da u slučaju ekonomske opsa­de „zemlja mora raspolagati jednom minimalnom zalihom svih životnih potreba“. Oslanjaju se na iskustva iz prethodnog svetskog rata. U tom se tekstu navodi da je za jednu odraslu osobu za dva meseca pot­rebno: 3 kg šećera, 800 g pirinča, 25O g variva, 1-2 kg testenine, 750 g kukuruznog griza, 800 g masti, 2 kg brašna, 400 g soli, 20 kom. jaja, 500 g kuvanog voća, 500 g meda, 500 g voća, 500 g pasulja, 200 g suvog povrća, 400 g konzervi (meso i riba), pola litre kondenzovanog mleka, 2 sapuna, 1 sveća ili  1 l špiritusa. Daju se uputstva kako i gde smestiti hranu da se sačuva od kvarenja. Tekst zaključuju rečenicom: „U mnogim mestima mora se ozbiljno štediti sa hlebom i treba izbegavati njegovo rasipanje.“ (pisano u Bernu, 5. aprila 1939.god.)

– Kraljevska banska uprava Dunavske banovine šalje dopis u kome se ističe da treba povećati površinu zemlje pod žitaricama i indu­strijskim biljkama (naročito uljaricama). Tekst počinje ovako: „Dogadjaji koji se razvijaju u Evropi učinili su da se poljopri­vredni proizvodi traže i sve bolje plaćaju. U ovom pogledu naročito su važne žitarice i industrijske biljke.“[83]

Za ove naše prostore hleb je bio i ostao hrana i simbol. „Zrno do zrna pogača…“, „U ratara crne ruke a bijela pogača“, „Sitom trbuhu i dobar hljeb nije ugodan“ – samo su neke od narodnih pos­lovica i mudrosti koje govore o hlebu. Njegova vrednost raste u ratnim vremenima.

– Kada Kraljevska banska uprava Dunavske banovine upozorava da u nekim krajevima nema žita jer ga ljudi čuvaju, čekaju veće cene, kalkulišu i ne daju da se melje u mlinovima, Gradsko poglavarstvo odgovara da u Subotici ima žita.[84]

– Izdata je Uredba o merama u svrhu snabdevanja stanovništva i vojske hlebom.[85] Dr Ladislav Lipozenčić traži da se prema toj Uredbi u Subotici osnuje „aprovizacioni odbor“[86]. A Banska uprava odredjuje cene hleba za opskrbu stanovništva i vojske[87] i donosi sledeću odluku: „Na osnovu čl. 2 st. 1 Uredbe o merama u svrhu snabdevanja stanovništva i vojske hlebom ova Kraljevska banska uprava rešava da se do daljega Direkciji za proučavanje i orga­nizaciju poljoprivrede u svrhu ishrane u Beogradu kao aprovizacionoj ustanovi poveri snabdevanje stanovništva svih srezova i gra­dova Dunavske banovine izvan proizvodjačkog područja. Shodno ovom ovlašćenju, prinudni otkup pšenice i pšeničnog brašna za neproizvodjačko područje Dunavske banovine može se vršiti na zahtev i za račun iste Direkcije.“[88]

– U 1940.god, formiran je Odbor za ishranu kojega čine: dr Ladislav Lipozenčić, Joso Vukov, Albe Tumbas, Marko Jurić, Luka Sekelj, Jašo Mačković i Dragutin Svoboda. Taj se sastav vremenom menjao. Ministar­stvo za snabdevanje i ishranu naroda je 1941.god. putem telegrama tražilo da se popišu sve zalihe pšenice u gradu i okolini. Zato po­licija poziva gradjane da prijave zalihe pšenice iz 1940. god. Nešto kasnije se pozivaju gradjani da prijave svoje potrebe za brašnom, kao i broj članova svoje porodice. Gradsko poglavarstvo je zabranilo izvoz žita i brašna, te propisalo da se hleb peče od 30 % kukuruza i 70 % pšeničnog brašna[89].

– U januaru l94l. god. Kraljevska banska uprava Dunavske banovine traži od Gradskog poglavarstva (a na zahtev Ureda za kontrolu cena) da se izvrši kontrola mlinova, krupara i pekarskih radnji zbog zlo­upotreba Uredbe o meljavi i hlebu. Pekari su sa pšeničnim brašnom mešali kukuruznu prekrupu (koja je služila za stočnu ishranu!) umesto prosejanog kukuruznog brašna.[90], [91] Pekaru Samuilu Gombou(Gombo) dozvoljava Načelstvo sreza subotičkog da za potrebe Jevrejske bolnice peče hleb od „jedinačnog brašna“. Isto je dozvoljeno pekaru Josipu Misajloviću za potrebe Gradske javne bolnice[92].

– „Staranje o ishrani“ i vodjenje evidencije o zalihama brašna grad je poverio Ekonomskom odelenju. U februaru 1941. god. sa teritorije Subotice je otišlo, po njima, jedanaest vagona brašna (po naredbi Prizada). Ističe se „da svi moramo više a napose i sve žrtvovati za celinu naše države…“[93], iako se u istom predmetu govori o nestašici brašna sa kojom se suočavaju pekari i Udruženja zanatlija za grad Suboticu. No, Gradsko poglavarstvo js negiralo vest o nestašici braš­na.

-Tada se počinje pojavljivati i krijumčarenje pšenice. Antun Špicer, Bela Pećerić i Andrija Kiš daju izjave policiji jer je Jovan Kiš uhvaćen u krijumčarenju 1980 kg pšenice(dvoja kola)[94].

Druge po važnosti su „uljane biljke“ – uljarice (repica i lan) i zato Ministarstvo poljoprivrede insistira na pojačanoj setvi tih biljaka 1940. god.[95]

– Ali zalihe hrane su se već počele stvarati, pa zato Ministarstvo trgovine i industrije upozorava da se preko Zajednice preradjivača ulja prodaje ulje na veliko u većim količinama od uobičajenih, te da je potrebna pravilna raspodela jestivog ulja[96].

Prethodno spomenutoj Direkciji za proučavanje i organizaciju poljoprivrede u svrhu ishrane stanovništva dostavljen je i spi­sak „mlekarsko-sirarskih zadruga“ – njih sedamnaest, izdvojena je pčelarska zadruga sa proizvodnjom od 18 000 kg meda godišnje, kao i Dezider Kemanj kao jedini proizvodjač konzervisanog povrća u ovom kraju[97].

Toj je Direkciji bila poverena i briga o bezbednosti i čuva­nju rezervi hrane i sprovodjenju pravilnika za izvršenje Uredbe o rezervama hra­ne pri Gradskom poglavarstvu u Subotici. Osnovan je Općinski odbor za ishranu. Ovaj je Odbor morao da svakog meseca prikuplja podatke o zalihama stočne i ljudske hrane i potrošnji istih“[98].

– Iako je Kraljevska banska uprava Dunavske banovine pisala da se industrijska preduzeća trebaju pobrinuti da stvore rezerve hrane za podmirenje jednomesečnih potreba stanovništva, Udruženje industrijalaca je to odbilo sa obrazloženjem da Subotica nije mali i siromašni grad, te da je Gradsko poglavarstvo nadležno da se stara o ishrani stanovništva[99].

Privilegovano akcionarsko društvo za izvoz zemaljskih proizvoda Kraljevine Jugoslavije ili skraćeno PRIZAD je često spominjano u periodu 1940/1941.god.

– Ministarstvo unutrašnjih poslova šalje obaveštenje da će Prizad poslati na teren svoje ljude koji će organizovati magacinski prostor za smeštaj hrane[100]. Sa Gradske ekonomije Palić Prizadu se nudi na prodaju 500 kg vune[101].

– I kad je reč o otkupu viška kukuruza, Gradsko poglavarstvo smatra da je Prizad zadužen za viškove i za posredovanje izmedju proizvodjača i potrošača[102]. Zanimljivo je da je dva dana nakon bombardovanja Beograda  stigao dopis Otkupne stanice Privilegovanog izvoz­nog a.d. Subotica upućen Gradskom poglavarstvu: „U vezi vašeg do­pisa od 29.3. o.g. a na osnovu uputstva Privilegovanog izvoznog a.d. iz Beograda, ovim vas izveštavamo da Vam stavljamo na raspoloženje u mlinu Gornjo-Bačkom 100 mtc, i u mlinu „Margit“ 200 mtc jedinačnog pšeničnog brašna. „Tekst je potpisao Josip Rebić[103].

– Ministarstvo unutrašnjih poslova daje objašnjenje da se iznos od 300 kg pšenice ili 240 kg brašna računa po članu domaćinstva od žetve do žetve. „Sav višak iznad ovih količina, kojoj se ima dodati i potrebna količina pšenice za setvu, proizvodjači su dužni prodati Prizadu“[104].

Ministarstvo trgovine i industrije je stavilo pod kontrolu cena i sve sapune osim luksuznih[105]. Ured za kontrolu cena traži da se spreči nelegalna trgovina jutenim vrećama (džakovima)[106]. Ujedno Banska uprava šalje upozorenje da se dosledno sprovodi Uredba o istupnom kažnjavanju lica koja stvaraju poremećaje na tržištu namirnica[107].

Osim institucija koje su učestvovale u organizaciji snabdevanja stanovništva u tom predratnom vremenu u Subotici ističu se : Kraljevska banska uprava Dunavske banovine, Prizad, Odbor za ishranu i Ured sa kontrolu cena. Naravno,u sve su uključena i Ministarstva (unutrašnjih poslova, vojske i mornarice, socijalne politike i narodnog zdravlja, poljoprivrede, snabdevanja i ishrane, trgovine i industrije). Osim navedenih Uredbi (o rezervama hrane, o meljavi i hlebu, o istupnom kažnjavanju lica koja stvaraju poremećaje na tržištu namirnica, o merama u svrhu snabdevanja stanovništva i vojske hlebom) 1941. god. se koristi i Pravilnik o ustanovljenju i radu potrošač­kih zajednica o snabdevanju hranom i ogrevom zaposlenika kod privrednih preduzeća[108]. Važno je istaći da se reč glad ne pojavlju­je ni u jednom dokumentu i to ne zato što su prikrivali istinu, već se stiče dojam da je društvo bilo dobro organizovano i funkcio­nalno. Kratkotrajne nestašice nečega pokrivale su se uvozom ili unutrašnjom preraspodelom. Stalno se govori o kontroli, rezervama ili zalihama, poljoprivrednoj raspodeli, kalkuliše se i ekonomiše.

Zaključak

Ostale se teme Ekonomskoj odelenja Senata odnose na čisto ekonomska pitanja. Sami za sebe kažu da u njihov delokrug rada ula­ze svi predmeti koji su u vezi sa iskorišćavanjem gradskih nepo­kretnih dobara, sa unapredjenjem privrede, zakupima imanja i gradskih zgrada, ubiranjem banovinske pristojbe na lovišta, osiguranjem svih gradskih zgrada, nabavkom stoke, deobom drva iz gradskih šuma i deobom sena, nabavkom odela za gradske nameštenike. Oni sakupljaju sta­tističke podatke o poljoprivredi i izvršavaju sva naredjenja Banske uprave iz Novog Sada i Ministarstva poljoprivrede iz Beograda[109]. Tako je u miru. Taj se organizovani red sruši za čas u poživinčenim  ratnim vremenima.

Kako se za rat priprema pojedinac (ako se uopšte čovek može za to pripremiti!) je individualna i iskustvena stvar svakoga ponaosob. Ali društvo može da bude više ili manje organizovano. Ovo je društvo bilo dobro ustrojeno (ma šta da su nam o tome rekli u školi ili ma kakva da su naša politička ubedjenja!). Takav utisak ostavljaju sačuvani dokumenti, a to bi trebalo da bude jedino merodavno u na­šoj oceni. Da se za rat moglo i trebalo pripremiti i više i bolje uvek se može reći, ali ko može da odredi granice priprema do kojih se ide? I šta je tu dosta, previše ili premalo? Možda je jedino pravo pitanje: Šta učiniti da više nikada ne  dođe  do ra­ta na ovim našim prostorima?

Prodanović Smilja

REZIME

Kroz Ekonomsko odelenje Senata grada Subotice (F: 47. Istorijskog arhiva Subotica) pratimo par godina pre početka Drugog svetskog rata. Zadržali smo se na svega tri teme koje su se nametnule svojom veličinom i značajem: vojska, rad humanitarnih organizacija i snabdevanje stanovništva.

– Vojska je iz godine u godinu postupno obavljala pripreme za rat. Iako se ne bi očekivalo da su u Ekonomskom odelenju prisutni kroz toliki broj predmeta, baš to govori o dobroj komunikaciji vojnih vlasti sa gradom. Nesuglasice su rešavane u hodu na opštu dobrobit.

– U Subotici je u tom periodu delovalo mnogo humanirarnih organiza­cija koje su okupljale veliki broj Subotičana na filantropskoj os­novi. Nisu mogli da reše nagomilane probleme društva, ali su ih ubla­žili svojim radom.

– Od 1935-1938. god. o snabdevanju stanovništva nema podataka u gradji Ekonomskog odelenja Senata. Od tada do početka rata ističu se radom: Kraljevska banska uprava Dunavske banovine, Prizad, Odbor za ishranu i Ured za kontrolu cena. U sve su bila vrlo aktivno uk­ljučena mnoga ministarstva iz Beograda. Gladi nije bilo, a povreme­ne nestašice nekog proizvoda pokrivale su se uvozom ili unutraš­njom preraspodelom.

Sačuvani dokumenti ostavljaju utisak da je ovo društvo bilo dobro ustrojeno i funkcionalno.

Jedino ostaje otvoreno pitanje: Šta učiniti da više nikada ne dodje do rata na ovim našim prostorima?

Smilja Prodanović

Beleške:

[1] Istorijski arhiv Subotica, F:47. 1413 III 58/1938.

[2] 1423 III 682/1941.

[3] 1407 III 220/1935.

[4] 1408 III 1949/1935.

[5] 1408 III 1997/1935.

[6] 1408 III 2184/1935.

[7] 1408 III 2234/1935.

[8] 1408 III 2522/1935.

[9] 1411 III 168/1937.

[10] 1412 III 2209/1937.

[11] 1412 III 1949/1937.

[12] 1412 III 2595/1937.

[13] 1416 III 1549/1938.

[14] 1416 III 930/1938.

[15] 1418 III 1022/1939.

[16] 1418 III 2262/1939.

[17] 1418 III 2302/1939.

[18] 1420 III 998/1940.

[19] 1421 III 1237/1940.

[20] 1419 III 41/1940.

[21] 1419 III 31/1940.

[22] 1423 III 241/1941.

[23] 1423 III 694/1941.

[24] 1423 III 349/1941

[25] 1423 III 667/1941.

[26] 1423 III 239/1941.

[27] 1423 III 284/1941.

[28] 1423 III 284/1941.

[29] 1423 III 210/1941.

[30] 1422 III 13/1941.

[31] 1423 III 275/1941.

[32] 1422 III 77/1941.

[33] 1410 III 2219/1936.

[34] 1412 III 1192/1937.

[35] 1418 III 1961/1939.

[36] 1419 III 12/1940.

[37] 1412 III 2434/1937.

[38] 1420 III 791/1940.

[39] 1408 III 3200/1935.

[40] 1417 III 972/1939.

[41] 1418 III 1450/1939.

[42] 1408 III 1760/1935.

[43] 1410 III 1965/1936.

[44] 1412 III 1382/1937.

[45] 1411 III 241/1937.

[46] 1416 III 2379/1938.

[47] 1421 III 1080/1940.

[48] 1420 III 520/1940.

[49] 1408 III 3672/1935.

[50] 1407 III 1365/1935.

[51] 1418 III 1001/1939.

[52] 1421 III 1298/1940.

[53] 1421 III 1606/1940.

[54] 1421 III 1316/1940.

[55] 1416 III 1082/1938.

[56] 1421 III 1861/1940.

[57] 1407 III 441/1935.

[58] 1408 III 1734/1935.

[59] 1408 III 2357/1935.

[60] 1408 III 3274/1935.

[61] 1409 III 555/1936.

[62] 1410 III 1419/1936.

[63] 1409 III 720/1936.

[64] 1417 III 528/1939.

[65] 1410 III 1835/1936.

[66] 1420 III 279/1940.

[67] 1410 III 4205/1936.

[68] 1416 III 2178/1938.

[69] 1418 III 2174/1939.

[70] 1420 III 460/1940.

[71] 1409 III 931/1936.

[72] 1416 III 2178/1938.

[73] 1417 III 49/1939.

[74] 1423 III 511/1941.

[75] 1410 III 1929/1936.

[76] 1412 III 1727/1937.

[77] 1419 III 196/1940.

[78] 1421 III 2204/1940.

[79] 1413 III 431/1938.

[80] 1413 III 59/1938.

[81] 1422 III 29/1941.

[82] 1418 III 1282/1939.

[83] 1418 III 2394/1939.

[84] 1420 III 908/1940.

[85] 1421 III 1237/1940.

[86] 1421 III 1684/1940.

[87] 1421 III 1777/1940.

[88] 1421 III 2309/1940.

[89] 1422 III 7/1941.

[90] 1423 III 229/1941.

[91] 1423 III 217/1941.

[92] 1423 III 459/1941.

[93] 1423 III 402/1941.

[94] 1423 III 470/1941.

[95] 1421 III 1618/1940.

[96] 1421 III 2343/1940.

[97] 1420 III 711/1940.

[98] 1421 III 1237/1940.

[99] 1421 III 1739/1940.

[100] 1420 III 992/1940.

[101] 1421 III 1290/1940.

[102] 1421 III 1269/1940.

[103] 1422 III 7/1941.

[104] 1423 III 436/1941.

[105] 1420 III 929/1940.

[106] 1421 III 1485/1940.

[107] 1421 III 1959/1940.

[108] 1423 III 371/1941.

[109] 1402 III 3255/1932.

MATIJA EVETOVIĆ KAO PARADIGMA POLOŽAJA BUNJEVAČKIH HRVATA U SUBOTICI

Objavljeno: Matija Evetović kao paradigma položaja Bunjevaca Hrvata u Subotici, Klasje naših ravni, 3 – 4, Subotica 2009, str. 105 -110.

MATIJA EVETOVIĆ KAO PARADIGMA POLOŽAJA BUNJEVAČKIH HRVATA U SUBOTICI

U prvoj polovici XX stoljeća zapaže sa da je svetovna inteligencija kod Bunjevaca vrlo malobrojna. Time je za bunjevačku zajednicu, značaj svakog pojedinačnog uspješnog društvenog, javnog, kulturnog djelatnika još veći. Takvo stanje bilo je odraz i posljedica niza zatečenih; političko – povijesnih i socijalno – antropoloških okolnosti. Ličnost dr. Matije /Maće/ Evetovića, nećaka Ivana Evetovića- svećenika i pisca, njegova bogata i raznovsrsna javna djelatnost, kao nastavnika, književnika, istraživača, političara, funkcionera, vrlo je  dobar primjer koji zorno svjedoči  dometima ali i o problemima i teškoćama sa kojima su se susretali svi Bunjevci koji su odabrali i uspjeli da se obrazuju i školuju na visokoj razini te nakon toga da djeluju i ostave bogate prinose u svojim oblastima. Kroz njegovu sudbinu kao da se zrcali i cjelokupan položaj Bunjevaca u tom periodu.

Bunjevacke novine, Marko Juric, 4 3 1927

Bunjevačke Novine, 04.03.1927.

Evetović je bio izuzetno bogate biografije, i vremena su bila takva, kada je mnogo toga moglo da stane u jedan ljudski život. Živjeo je, bio svjedokom i učesnikom, u burnim prijelomnim godinama 1918. godine kada se iz jednog carstva ulazilo u novu južnoslavensku državu, zatim kratkotrajnom periodu tzv građanske buržoaske demokracije, mada bi se taj dio mogao nazvati i periodom centralističke, beogradske, prosrpske  hegemonije, koja je potrajala 23 godine, pa ratnom okupacionom periodu kada Mađari vraćaju ono što su porazom u ratu, te odlukama sila pobjednica  i Trianonom izgubili, i na kraju u uspostavljanju nove socijalstičke države zasnovane, bar tako se smatralo – na napredenim principima, ali sprovođene revolucionarnim metodama.

Biskup Budanovic, ilust. iz Danice

Što se Bunjevaca tiče, u Monarhiji su imali minimalna prava i mogućnosti ispoljavanja nacionalnog identiteta, pošto su utjecaji i dometi mađarizacije bili snažni i na njih djelovali sa velikom učinkovitošću. Time su važniji svi buditelji i njegovatelji nacionalnog osjećaja, jezika, samosvojsnosti. Od 1918. godine Bunjevci su izloženi drugim opasnostima, njišu se čas bliže Beogradu, kao kod događaja vezanih za sam čin ulaska u Kraljevinu Srbiju i prvih poratnih godina, do 1924 /25.  kada se jasno razvija i uočava politička ali i šira društvena svijest koja ih približava Zagrebu. Na političkom polju to se očituje i prati prvo kroz približavanja beogradskom režimi i Radikalnoj stranci, a zatim otklonu od takve politike i pristajanju ka liniji koju sprovodi nasnažnija oporbema stranka HSS-u.

U nekoliko točaka – teza može se pratiti ono što čini upravo  sudbinu dr. Matije /Maće/ Evetovića paradigmatičnom za Bunjevce Hrvate toga perioda.

Bunjevci okoline gravitiraju Subotici

Od polovice 18. stoljeća i početaka izrastanja Subotice u gradsko središte koje je obuhvatalo i 12 okolnih pustara razumljiva je bila upućenost Bunjevaca sa tih naselja, ali isto tako i sa šireg područja, na grad kao administrativno politički centar. Sa jačanjem i snaženjem Subotice kao grada[1], snaži i njegova privlačna snaga za sve doseljenike, a naročito Bunjevce. Po  zadnjem  popisu   u  okviru   Austrougarske   države  1910. godine, može se indirektnim putem doći do podataka da je Bunjevaca  bilo 33 208, dok je broj Mađara  54 626,  Srba 3 371 itd. Ukupan  broj stanovnika  grada  Subotice  je  tada iznosio 92 232.[2]  Po podatcima gradskog Senata iz 1919[3],  dobivenim  na osnovu lokalnog  popisa te godine, vršenog za potrebe  mirovne  konferencije u Parizu, broj Bunjevaca  je  izuzetno  povećan,  i iznosio je 65 135, Srba je bilo 8 737, a Mađara   19 870 od ukupno 101  286.

Matija Evetović je rođen  1894. godine u mjestu Bački Aljmaš /Bácsolmás/ (danas u Madžarskoj) od oca  Dominika Evetović i mati Veronike. Obitelj Evetović koja je generacijama unazad živjela tamo, napušta Bački Aljmaš i doseljava u Suboticu 1899. godine. Dominik je dobio zaposlenje kao sudski poslužitelj, a Matija počinje pohađati pučku školu.

800px-Bacs-Bodrog_county_map

Reakcije i otpori  na utjecaje mađarizacije kroz škole

Zbog niza faktora  među subotičkim Bunjevcima je vladala velika nepismenost.[4] Pošto se nisu uspjeli izboriti za osnovne škole na materinskom jeziku, i pošto su masovno izbjegavali pohađanje mađarskih državnih škola  koje su bile najjače oruđe u procesu mađarizacije, može se reći da je njihov nacionalni identitet sačuvan izuzjetno skupo – ogromnim brojem nepismenih ili tek djelomice obrazovanih. To se najviše očitovalo kod staleža zemljodilaca. Za onaj dio Bunjevaca, kome su pripadali i Matiji roditelji, činovnički i srednji stalež, slanje djece u školu je ipak bilo neupitno.

Evetović u školskoj 1909/10. godini kao učenik šestog razreda subotičke Gradske mađarske više gimnazije biva isključen iz te škole. O tome svjedoči upis u dnevnik: „Sablažnjava svoje školske drugove svojim nepatriotskim izjavama, te se zbog toga 16. ožujka 1910. po nalogu školskog savjeta odstranjuje.“ . Ili njegovim riječima: „Za svete narodne ideje ja sam postradao, kada su me g. 1910. izbacili iz subotičke gimnazije, jer je u mojim grudima slavensko srce bilo.“

Od 52 učenika u njegovom odeljenju, po vjeroispovjesti bilo je 34 rimokatolika, 2 pravoslavna, 12 izarelita i 4 reformata. Sudeći po prezimenima bilo je samo 4 Bunjevca –Hrvata: Evetović, Milašin, Orčić, Rukavina[5]. Školovanje nastavlja u gimnaziji u Travniku gdje svršava sedmi i osmi razred s maturom. Rat je presjekao mladost toj generaciji.  I on je mobilizaran 1914. i ostaće u vojsci sve do 1919. Ranjen je i nakn rata imao je status invalida sa svim povlasticama.

 

Visoko školovanje u Zagrebu

Za one mlade koji su imali mogućnosti da nastave školovanje na visokim školama i fakultetima, najčešća su bila samo dva puta, ili ka Budimpešti ili Zagrebu. Broj bunjevačke omladine na školovanju u Zagrebu  nikada nije bio sam po sebi veliki, no u relacijama da su oni predstavljali upravo sam vrh piramide obrazovanih Bunjevaca, a koja je kako smo rekli nije bila široka, njihov značaj i utjecaj na oblikovanje društvenog života i nacionalne svjesti kod Bunjevaca je bio nesrazmjerno velik.

Matija je studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu svršio 1921. godine, a već 1923. godine je isto tamo i obranio doktorsku disertaciju. Kao da je samorazumljivo što i njegova djeca[6], slijede taj put. A taj dugi niz odlazaka na studije u Hrvatsku, pratimo kod naših mladih generacija, do dan danas.

Dvije su međusobno povezane točke, čak kao uzročnoposljedične:

Prorežimsko političko djelovanje  i  rad u gradskoj/državnoj administraciji

Kao što se u periodu Monarhije pojedinac sa ovih prostora, a osobito ako je drugog etniciteta, nije mogao uspinjati na društvenoj ljestvici bez prihvatanja vladajuće mađarske ideologije, a zatim i vladajućih političkih opcija, isti model važio je i u novoj državnoj tvorevini pod vladarskim žezlom Karađorđevića. Samo i isključivo kao rezultantu takvih oblika djelovanja Bunjevaca, imali smo niz ličnosti na najvišim pozicijama, gradonačelnika, župana, kapetana…

I Evetović je u jednom periodu bio član režimske Narodne radikalne stranke. Zahvaljući tome, na upražnjeno mjesto subotičkog zamjenika gradonačelnika postavljen je 1926. i obavljaće tu dužnost do polovice 1927. godine. Trudio da pomiri katoličanstvo Bunjevaca sa naturenim radikalstvom. Sudjelovao je u kreiranju parole u radićevskom stilu “VIRA /Vjera/ u Boga i radikalska sloga”.

15 g. Zapisnik 47.11

Zapisnik F:47.11.

5, F68. VI 3629.1951

Matijina molba, 1951.

 

Rad u gradskim/državnim ustanovama i administraciji

Kod Bunjevaca je sloj građanstva bio relativno tanak i slab. Malo je bilo trgovaca, vlasnika manufaktura – fabrikanata, industrijalaca, slobodnih profesija, ljekara ili odvjetnika.[7] Tako njihova zastupljenost u ukupnom broju subotičkih odvjetnika, lekara, inženjera, arhitekata, veterinara, nije prelazila  10%.  Po podacima za 1927. godinu[8], od 74 odvjetnika,  Bunjevaca je bilo samo 6. Slična je situacija bila i u lekarskom staležu, od 74 lekara, bilo ih je samo 7.  Time je mogućnost za mlade školovane ljude – Bunjevce, da se korica kruha dobije od rada u ustanovama i administraciji vezanoj za vlast bila gotovo  nametnuta, pa je  za ogromnu većinu od njih rad u državnoj ili gradskoj administraciji, školi, željeznici ili carini je bio cilj, ali i gotovo jedina mogućnost solidne egzistencije.

Tim putom je išao i Matija. On se kao svršeni filozof 1920. godine  „imenuje za privremenog nastavnika srpsko-hrvatskog jezika i filozofije u subotičku gradsku bunjevačku veliku gimnaziju“[9]. Napredovao je i postao i direktorom Ženske realne Gimnazije 1926. godine. Nakon  kratkotrajne političke funkcionarske karijere, ne vraća se u obrazovanje, nego postaje pročelnik u gradskoj upravi.

Dvojnost o nacionalnom identitetu / prilagođavanje vladajućem okruženju

Danas se već mogu pronači  vrlo temeljito i opširno razrađene teorijske studije o pitanjima identiteta. Isto tako i one, iz oblasti historiografije, sociologije i  drugih grana društvenih znanosti koje tretiraju temu nacionalnog identiteta Bunjevaca. Jasno je da to nije trajna, okamenjena kategorija, već se mijenja u vremenu, podliježući vanjskim utjecajima i u sudejstvu sa njima rezultira na određen način.  Tako se kod Bunjevaca počev od doba naseljavanja u ove krajeve otvara opcija mađarizacije, koja se od 1918. zamjenjuje pokušajima da oni i dalje ostanu vezani samo za  etnicitet i njegov ekvivalent u bunjevačkom imenu, bez razvijanja i isticanja hrvatske nacionalne svijesti. Bunjevačko ime je vrlo uspješno opstajalo i traje do danas, na razini etničke pripadnosti, ali kada je bilo pitanje koje nacionalne atribute ono nosi, razlikovali su se odgovori u pojedinim historijskim razdobljima.  I nakon 1918. godine, ulaskom u srpski imperium,  oni Bunjevci koji nisu mađarizirani, imali su samo dvije mogućnosti; da ostanu samo uz bunjevačko ime i sve one osobenosti koje ono znači ili da ga ostave u osnovi a na njega nadograde i usvoje ono šire, nacionalno – hrvatsko, sa značajkama koje to nosi.

Primjer Matije Evetovića, visokog intelektualca školovanog u Zagrebu, koji tražeći uvjerenje o zavičajnosti 1929. godine, svojeručno piše gradskim vlastima:„Vere sam Rimo Katoličke, a narodnosti srpsko-hrvatske (Bunjevac)“ zorno na tom malenom primjeru svjedoči o poteškoćama kod opredeljivanja, izjašnjavanja svakoga pojednica bunjevačkog roda,  istodobno i tendencijama, nejasnoćama koje su sustavno plasirane i širene da bi zamaglile  njihovo pravo viđenje pripadnosti, a time i o  pritiscima kojima su pripadnici bunjevačkog etnosa bili izloženi.

proslava, F47,IV.5316.1933

F:47.5316/1933 Program proslave

Otklon ka prohrvatskim opcijama s početkom tridesetih godina

Mada su se vjetrovi hrvatštine počeli snažnije osjećati od početka tridesetih godina, njihovo narastanje se bilježi tek od druge polovine te dekade[10].  U tom periodu ta pobjeda hrvatske narodne misli  ima “biljeg novog narodnog i kulturnog preporoda bačkih Hrvata, koji je možda sasvim ravan onom prvom, Antunovićevom preporodu.”[11] To se očitovalo na širokom društvenom planu, kako političkom tako i kulturnom. Snažila je područna  organizacija HSS-a, česte su bile posjete funkcionera iz Hrvatske,  jačalo je djelovanja niza subotičkih udruga,  koje su okupljale Bunjevce Hrvate, izuzjetno su masovne i posećene manifestacije koje organiziraju protagonisti i nositelji ideja pune afirmacije nacionalne svijeti Bunjevaca, kako one u Subotici tako i one priređivane u Zagrebu[12]. Kulminacija tog plimnog talasa dostiže se potpisivanjem sporazuma o stvaranju Banovine Hrvatske 26.8.1939. Kod bačkih Hrvata i pored elemenata trijumfa i zadovoljstva postignutim,  ostaće okus nazadovoljstva i žala za propuštenom mogućnošću da i oni budu uključeni u novu Banovinu.  U okruženju kada započinje sukob koji izrasta u svjetski rat, i nije bilo prilika da se učini mnogo više.

Kao i kod mnogih drugih subotičkih javnih ličnosti, to se sve jasnije opaža i kod Matije. I on se angažira u društvenim krugovima sa jasnom hrvatskom odrednicom. Promjena njegovog stava se očituje i kada 1940. godine odgovara na upit Šime Lulića, zagrebačkog stanovnika, koji je molio za dostavu podataka o obitelji Lulić, „Vjere su rimokatoličke, a po narodnosti Hrvati, s plemenskim obilježima Bunjevci.“

Nastupajući ratni vihor utjecaće na cjelokupni život na ovim prostorima.

I Matiju kao mnoge druge Bunjevce,  iz  gradske službe nova mađarska vlast udaljava. On biva „otpušten zbog nacionalnih razloga“ 13.04.1941. godine.

Neravnopravni tretman i od komunističkih vlasti

U novonastalim okolnostima nakon rata i uspostave novih vlasti, našavši se izvan hrvatske matice, u Autonomnoj pokrajini Vojvodini, Bunjevci su prvo dočekali odluku  da ih pokrajinski izvršni organ GNOO Vojvodine okružnicom od 14.5.1945.[13] prizna Hrvatima, t.j. birokratski kruto natjera sve administrativne organe da ih svugdje upisuju isključivo upravo tako. No, ubrzo će doći do razočarenja, ono što je trebalo biti zajamčeno i njima kao pripadnicima državotvornog naroda, nije se poštivalo i njihova nadanja da će od tada biti ravnopravni sa Srbima rasprsnuće se kao mjehur sapunice. Progoni intelektualaca iz subotičke hrvatske zajednice započeti u jesen 1947., najočitije se pokazivali u kom smjeru se vodi politika prema Bunjevcima Hrvatima. U cjelini, nakon kratkotrajnog uzleta očekivanja da će i bački Hrvati dočekati doba da budu ravnopravno tretirani, dolazi do sustavnog zatiranja svega  hrvatskog.[14]

Nakon rata Matija Evetović – jeste da je bio postavljen za direktora Gimnazije, a nakon toga upućen na rad u Gradskom muzeju,  no komunistučke vlasti imaju velike reserve prema njemu, što se jasno vidi u njegovoj karakteristici iz 1945. godine gdje stoji: “Politički apsolutno nepouzdan i prisno vezan  s klerikalcima.”

Upravo u tim uvjetima, nije se moglo ni očekivati da njegovo kapitalno djelo, rukopis “Kulturna povijest bunjevačko-šokačkih Hrvata” djelo koje po svom obujmu i obuhvatu spada među najznačajnije radove o Hrvatima u Podunavlju, a koje je nastalo još prije rata[15], bude tiskano i dostupno široj javnosti.[16]

U mirovinu zasluženu Matija odlazi 1953. godine.

Matija Evetović preminuo je i sahranjen u Subotici 2.7.1972. godine.

Progoni i šikaniranja “hrvatskih nacionalista” bjesneli su i na sjeveru Bačke.

 

10653 - Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata - Matija Evetović

Stevan Mačković, prof. povijesti

[1] Tako je Szabadka (Subotica)  1787. sa 20 708 stanovnika bila 6. grad po veličini, a 1857. sa 53 449 već treći, da bi to mjesto – trećeg grada po veličini u Ugarskoj  zadržala sve do raspada Monarhije. Karakteristika Subotice je i da je polovica stanovništva bila u užem gradu a druga na okolnim naseljima i salašima.

[2] Milan Dubajić, Radnički pokret u Subotici od kraja  1918 – 1921, god., Subotica, 1966, st.8.

[3] Historijski  arhiv Subotica, dalje HAS, F:47. I 22/1919

[4] U 1900. među ukupnim stanovništvom Subotice bilo je 57,7 % nepismenih. vidi: Mirko Grlica, Stanovnišvo Subotice 1867-1914. godine, Museîon 1, Subotica 2001, st. 213.

[5] HAS, F:19.80.1909/10

[6] Sa suprugom Jelenom Kulešević imali su troje djece: Ružicu (Subotica 4.09.1926.), Miroljuba (Subotica 23.09.1929.) i Mirjanu (Subotica 16.01.1934.). Svo troje pohađa Univerzitet u Zagrebu, Miroljub postaje liječnik, Mirjana profesor.

[7] Po popisu od 1900. godine od zanatsvta i industrije živjelo je 12,39% od ukupnog stanovništva, od poljoprivrede 58,86%, od trgovine 4,55%, a od slobodnih zanimanja 4,65%. vidi: Mirko Grlica, Stanovništvo Subotice 1867-1914. godine, Museĩon br. 1, Subotica, 2001, st. 203-217. U bunjevačkoj populaciji samo je procenat lica koji žive od poljoprivrede veći od prosjeka, a svi ostali parametri su ispod.

[8] Kosta Petrović, Subotica i kupalište Palić, Subotica 1927, st. 63-69.

[9] HAS, F:47. II 95.1920

[10] Na političkoj razini, jedan od najboljih rezultata na nivou cijele zemlje, ali ne i pobjedu, pored raznih pritisaka, pa i falsifikovanja, opozicija – koalicija pod imenom Udružena opozicija, koju su sačinjavali uz SDK, sbrbijanske opozicione partije, demokrate i zemljloradnici i Jugoslovenska muslimanska organizacija,  ostvaruje na izborima 5. svibnja 1935. godine. Mačekovo prihvatanje suradnje sa tim strankama, jasno je signaliziralo oprijedeljenje njegove stranke, da izlaz iz narasle krize traži u jugoslavenskim okvirima, a ne u separatizmu.Mada oporbi taj rezultat od dobijenih  1 076 345 glasova , to jest 38% od ukupnog broja izašlih glasča, nije omogućavao dolazak na vlast, režim je bio ozbiljno uzdrman i prinuđen da započne sa prilagođavanjima, koja će u konačnici dovesti i do korigovanja ugla gledanja na inicijative iz Zagreba, vezane za rješavanje tzv. Hrvatskog pitanja. Pobjeda je odnešena u subotičkoj izbornoj jedinici. Bilo je ukupno 32 475 upisanih birača, a od toga je glasalo 17 941. Za listu dr Mačeka, čiji je nosilac bio  Josip Vuković Đido bilo je  9 818  glasova ili 54,72% pa je on i izbaran za narodnog poslanika.  Protukandidat dr Mirko Ivković Ivandekić dobio je 2019 (11,25%) a lista Dimitrija Ljotića, čiji je kandidat bio Franjo Poljaković samo 0,32%. Glasovanje je, kao i u svim međuratnim izborima,  bilo javno, pa je gradonačelnik zahtjevao da delovođe biračkih spiskova dostave spisak za koga su glasali pojedini birači.[10] Ipak, Đido, nije sjedio u skupštinskim klupama. Vođstvo HSS, odnosno SDK, donijelo je odluku da zbog izbornih prijevara, bojkotira Parlament.

[11] Marko Čović, Aleksandar Kokić, Bunjevci i Šokci, Narodna borba Bunjevaca i Šokaca, Zagreb 1939, st. 10.

[12] vidi: Mario Bara, Drugi narodni preporod bačkih Hrvata, Zagreb 2006 /dipl. rad; Somborska deklaracija i njezino značenje za bačke Hrvate, Časopis za suvremenu povijest, br. 3, Zagreb 2006, st 779-793; Naco zelić, Hrvatsko proljeće bačkih Hrvata, Subotica 2009; Stevan Mačković, Proslava 250. obljetnice doseljavanja veće skupine Bunjevaca (1686-1936), Hrvatska revija, 3, Zagreb 2005, st. 44-53

[13] HAS, F:70.14157/1945.

[14] Zelić, nav. djelo

[15] Pisanje svog najobimnijeg djela Evetović je priveo kraju 1940. godine kada je javnost potpuno zaokupljena žestokim obračunima na domaćoj političkoj sceni i izvjesnošću uplitanja i ovog podneblja u ratni vrtlog koji je do tada već zahvatio značajan dio europskog kontinenta.

[16] Trebalo je da prođe više od šest desetljeća da on napokon ugleda svjetlo dana u časopisu Klasje naših ravni.

O počecima Dužijance i Katoličkog divojačkog društva

O počecima Dužijance i Katoličkog divojačkog društva / objavljeno: Revija Dužijanca, br. 1, Subotica 2014, str. 96-97.

Kakva je bila Szabatka (Subotica)  u doba kada se (1911.) počinje javno  proslavljati Dužijanca?  Vlada prividna društvena stabilnost, bilježi se vrhunac u arhitektonskom ali i društvenom pogledu. Podignuta je monumentalna Gradska kuća (1910.) u stilu mađarske secesije,  poletio je zrakoplovom  Ivan Sarić, sa radom je otpočeo  prvi stalni kino.  Na čelu grada je dr. Bíró Károly. Godine 1910. unutrašnji deo grada ima 622 hektara, 250 ulica i 14 trgova. U osam gradskih kvartova (krugova) i Šandoru živjelo je 1910. godine 46 762 osoba, dok ih je na široj teritoriji grada bilo 46 470 što je činilo ukupno  93 232.  Ogromna većina od njih, oko 80% živjela je pretežito od poljoprivrede. Indirektnim putem dolazimo do podataka da su najbrojniji bili Mađari –  54 626, a odmah zatim Bunjevaci  – 33 208, dok je  Srba bilo 3 371. Secesijska Subotica bila je grad mladih. Samo četrvtina stanovništva bila je 1910. godine starija od 40 godina, a mladi do 20 godina činili su gotovo polovinu stanovništva.  4

Katoličko divojačko društvo  je bila prva ženska laička udruga kod subotičkih Bunjevaca.  Time je, u širem socijalnom kontekstu do tada pomalo zapostavljena  bunjevačka ženska mladež dobila jasne okvire u kojima je mogla djelovati. A oni su bili jasno omeđeni i naznačeni i u samome nazivu gdje na prvom mjestu stoji – katoličko.  Poticaji,  pomoć  za njegov osnutak došli su  upravo od strane već tada društveno vrlo angažiranog župnika župe sv. Roka Blaška Rajića. Njemu su 1911. godine na potrebu za takvom udrugom ukazale dvije mlade Bunjevke – Justika Skenderović Lešina i Đula Kujundžić. U to doba nije bilo pristojnih mjesta za okupljanje bunjevačkih divojaka,  koje nisu mogle da se tako lako uključe u kulturna i druga društva sa jasnim mađarskim obilježjima.  Naišavši na razumijevanje župnika, put za formalnu registraciju je bio otvoren. Osnivačka skupština uz nazočnost 156 članica održana  je 1912. godine i društvo je primljeno kao samostalna udruga u Zemaljski savez katoličkih djevojaka (Katolikus Leányok Országos Szövetsége) u Budimpešti. Prva predsjednica postala je Justika Skenderović-Lešina.  U Pravilima donešenim iduće godine cilj je Društva obrazovanje i odgoj djevojaka u kršćanskom duhu, prosvjećivanje ženske omladine poučnim predavanjima i predstavama, gajenje ljubavi među omladinom za narodnu nošnju i običaje, i sl. Upravo na tom planu, njegovanja bunjevačkih običaja i tradicije, Društvo je ostalo zabilježeno u povijesti.  Njegova je uloga bila da još u začecima svoga djelovanja tijekom 1911. godine pripremi i uz pomoć   župnika Blaška Rajića organizira prvu Dužijancu koja se tada iz od završnog obiteljskog  žetvenog slavlja, od kućne svečanosti počela razvijati u javnu, opću bunjevačku proslavu svršetka žetve, te iz privatnih prenijela u javne okvire. Budući da su mnoge članice društva radile kao risaruše, predloženo je da zajednički proslave dužijancu što je našlo na prihvaćanje.  Tako je 6. VIII. 1911. žetvena svečanost proslavljena u subotičkoj crkvi sv. Roka uz misu zahvalnicu u spomenutoj crkvi. Bila je priređena i poslijepodnevna zabava. Bila je opća zajednička bunjevačka proslava, pa se birao bandaš između momaka, a bandašica između bunjevačkih djevojaka. Prvi bandaš je bio Ive Prćić, a bandašica Marija Prćić. Bandaški par u znak zahvalnosti za žetvu prinio je na oltar pšenični vijenac, a blagoslovljeno klasje dijeljeno je vjernicima. Primjer i djelovanje ovog Katoličkog divojačkog društva  pokazuje i potvrđuje da je nacionalno djelovanje unutar katoličkih društava bio jedini mogući oblik nacionalne borbe bačkih Hrvata u to vrijeme.

F 47 IV 1438 1937

1937

Marga Peic

1924. molba gradonačelniku ćirilicom

kat divojacko IV 9626.39

1939

Proslava Dužijance organizirana je i 1912. (bandaški par Antun Skenderović i Maca Bajić) i 1913. (bandaški par Stipan Dulić i Roza Peić Tukuljac). Za vrijeme Prvoga svjetskog rata proslave Dužijance nisu organizirane te je prva sljedeća priređe na 1919. Od 1919. do 1940. središnje Dužijance održavane su u crkvi sv. Terezije Avilske u Subotici, a proslave su priređivane i u župama u Somboru te u naseljima Tavankutu i Žedniku, a poslije i u Bajmoku, Đurđinu, Maloj Bosni, Čonoplji i drugdje.

Već u prvim godinama nakon rata Katoličko divojačko društvo  aktivno djeluje na priređivanju kazališnih predstava i drugih manifestacija. Predsjednica je 1925. bila Marga Peić Tukuljac, kasnije Marija Poljaković (1937.) zatim Ivana Stantić (1939.)  dok je tajnica tada bila Vita Zelić. O snažnom utjecaju na bunjevačku žensku omladinu svjedoči i to što je Katoličko divojačko društvo u 1933. godini imalo čak 601 članica i članova.  Ilustraciju  njegovih aktivnosti dobivamo iz izvještaja Gradskom poglavarstvo u radu u 1936. godini. Saznajemo tako da se članstvo okuplja šest puta godišnje na prosvjetne sastanke gdje se drže predavanja poučnog karaktera, kao i da su imali  pet zajedničkih sv. Pričesti, da su novčano pomagali siromašne učenike i sirotinju, održali šest popodnevnih i dvije večernje zabave, a da je centralno mjesto  u njihovom djelovanju imala priprema u proslavi 250 godišnjice dolaska Bunjevaca. Od kako je na sjednici Senata crkvenih općina u Subotici 26. VI. 1933.  osnovana katolička prosvjetna organizacija  Humano-prosvjetni odbor crkvenih općina u Subotici   nakon što su prosvjetna društva prije toga rimokatoličkim općinama upućivala mnogobrojne molbe za suradnju i Katoličko divojačko društvo djeluje u njegovim okvirima.  Prosvjetno i vjersko djelovanje Humano-prosvjetnoga odbora imalo je izrazito katolički i hrvatski biljeg, a njegov je rad proširen 1938., kada je s Hrvatskim pjevačkim društvom Neven, s Katoličkim divojačkim društvom, s Pučkom kasinom i s Bunjevačkim momačkim kolom osnovana Hrvatska kulturna zajednica u Subotici. Društvo je djelovalo do 1945. godine.

ULOMCI ZA POVIJEST SUBOTICE U 1925. GODINI

Stevan Mačković

 ULOMCI  ZA POVIJEST  SUBOTICE U 1925.  GODINI, Godišnjak za znanstvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođnaskih Hrvata, 3, Subotica 2012, str. 123-154.

 Uvod

U sedmoj godini nakon ulaska u novu državnu formaciju, kojoj  su ostale još dvije  trećine historijski kratkog ali sadržinom zbijenog i gustog  perioda postojanja, Subotica je u svoj punoći i složenosti društvenog života, odavala niz svojih specifičnosti isto kao što je zrcalila sve teškoće i bremenitosti kojima je obilovala Kraljevina SHS. Kakvu je sliku pružala Subotica, koja su bila neka od značajnijih zbivanja? Ovaj uradak je pokušaj da se na osnovu pretežno historijskih izvora prvoga reda,  arhivske građe, nedovoljno poznate i korišćene, iz raznih oblasti života, jednim kroničarskim presjekom zbivanja te 1925. godine, ta slika dopuni ili pojasni.

U osnovi, na ovim prostorima tada još traje neka vrsta privikavanja na novi režim, zakone, ideologiju, svakodnevnu životnu paksu i običaje koje donose i sprovode nove vlasti i ljudi koji je predstavljaju. To se odnosi i na obične ljudske, susjedske i druge kontakte. Mada je na razni gradske uprave i još više administracije[1] mnogo toga nastavilo da se obavlja  po inerciji iz mađarskog perioda, okviri su ipak bili potpuno drugačiji.

A vladala je čudna mješavina zatečenih mađarskih i novih zakona[2]. To često, ne samo na razini prava,  stvara komplicirane i zamršene  situacije. Politički život i njegov utjecaj je je bio izuzjetno značajan. No, samo je manji dio subotičke populacije uživao pun građanski kapacitet i imao sva građanska prava. Neslavenskim manjinama, Mađarima i Nijemcima, činjene su poteškoće i bivale su do 1923. onemogućivane da glasaju. One su u praksi bile i isključene iz mogućnosti dobivanja zemlje oduzete agrarnom reformom. Gradski i državni službenici morali su da polažu zakletvu Kralju da bi ostali na poslu te da ispunjavaju kriterije vladanja državnim jezikom. I nakon Trianona, provejavala je manje ili više, atmosfera nesigurnosti i nepostojanosti granica, koja je grijala iredentizam i revanšizam s mađarske a žestoke reakcije na njega, sa ove strane. Subotički mađarski listovi Hírlap i Bácsmegyei Napló prenosili su u 1925. vijesti da Mala Antanta radi na reviziji granica sa Mađarskom i Rumunijom, što je nailazilo na oštre osude iz krila nacionalnog bloka.4

Subotica/Stanovništvo

Od samih početaka povarošivanja, izrastanja u gradsko naselje, od polovine XVIII stoljeća, Suboticu odlikuju neke osobine koje se kao konstanta protežu maltene sve do danas. Jedna od njih je i vrlo specifičan teritorijalni raspored populacije. U 1925. godini, približno polovina se nalazila u  užem gradu, sa naznakama karakteristika građanskog sloja, a druga polovina po okolnim mjestima i salašima, sa osobinama i karakteristikama bližim stanovništvu sela. U cjelini mora se govoriti o  relativnoj zaostalosti u oblasti gradsko komunalne infrastrukture. Dovoljno je  samo reći da Subotica u  čitavom međuratnom periodu nije dobila javnu vodovodnu mrežu, snabdjevanje je vršeno sa javnih arteških i privatnih bunara, kanalizacija je bila izgrađena samo u manjoj dužini, a i ta je bila dobrim dijelom otvorenog tipa, većina puteva je  bila bez kamenog kolovoza (kaldrme) ili asfaltnog sloja, to jest bili su to tzv. letnji putevi, zimi gotovo neupotrebljivi zbog blata, javno osvjetljenje je pokrivalo samo manji dio centra grada. Upravo samo taj dio, oko monumentalne Gradske kuće, odavao je sliku i utisak grada, tu su bile koncentrirane zgrade javnih ustanova, kuće i palače bogatih građana, trgovačke i druge radnje, tu je bila tramvajska pruga, ulice kao i trotoari popločani.  Već samo nekoliko blokova dalje od tog blještavog reprezentativnog dijela bile su skromne kuće od naboja siromašnijih subotičana. Periferija je još više ličila na selo, kako po tipu nastambi, tako i po odsustvu infrastrukture,  sa blatnjavim ulicama bez ikakvog osvetljenja.  Možda i u tim  činjenicama treba tražiti i korijene raspostranjenog označavanja Subotice kao najvećeg europskg sela. A ona je zaista bila velika po površini, toliko da bi se po pokazataljima nekih drugih gradova, tamo moglo smjestiti tri puta više stanovnika.   Jeste da se i ogromna većina  stanovništva   bavila poljoprivredom[3], ali Subotica nikako nije bila – selo. Pre bi se moglo reći, da je ona posjedovala i izgrađivala sve ono što karakteriše gradove, počevši od materijalne osnove, gospodarstva, trgovine, bankarstva, preko saobraćajnih komunikacija, željezničkih ali i tramvajskih pruga, do dometa u oblasti kulture i prosvjete, kazališta, fakulteta i škola.  Ipak, zadržavala je usađene osnove ravničarskih naselja. Imala je gradsko jezgro i tanak sloj građana, oko koga se koncentrisalo ostalo mnogobrojno stanovništvo. Drugi gradovi poput Beograda, Zagreba ili nama bližeg Novog Sada, koji su uneli u novu državu slične ili znatno manje demografske potencijale[4], razvijali su se mnogo brže i uspješnije od Subotice. Otežavajuće okolnosti za Suboticu u tom vremenu  su bili njen pogranični položaj, relativna demografska dominacija mađarskog stanovništva, njen dominantno poljoprivredni karakter u produkciji, malobrojnost slovenskog  (srpskog, hrvatsko- bunjevačkog) građanskog sloja.

Suboticu ili kakojeglasio zvanični naziv – Slobodnikraljevskigrad Suboticu, od dobivanja tog statusa 1779. pa i po ulasku u novu državnu formaciju 1918. godine, kada je izgubljen svaki sadržaj toga pojma,  kao političko – administrativno područje činili su teritorija užeg grada (unutrašnji grad) sa okolnim pustarama – naseljima (spoljašnji grad). Ona je zuzimalo površinuod ukupno 974,5 km².[5]  Po podacima gradskog inžinjera Kosta Petrovića iz publikacije Kr. Slobodni grad Subotica i kupalište Palić tiskane 1928. u Nutarnjem gradu je bilo oko 60 000 stanovnika, u Kupalištu Palić 2 500, a na Pustarama oko 40 000.

Nacionalni sastav je bio vrlo heterogen. Kao izvori utvrđivanje stanja polovinom drugog destljeća XX stoljeća moraju  da se koriste  popisi stanovništva, a oni su u Subotici obavljani[6] 1919, 1921. i 1931. godine. Premda državni popisi vrlo mnogo govore o karakteru službene ideologije, nisu osobito pouzdani kao statistički vodiči u vezi sa svakom nacionalnom zajednicom. U prvom redu, popis iz 1921. nije imao rubriku za nacionalnost, već samo za materinski jezik i religijsku pripadnost.[7] Podaci o etničkoj strukturi stanovništva su i u popisima stanovništva Jugoslavije 1921. i 1931. zasnivani na podatcima o materinskom jeziku.[8]

                                             Sumarni rezultati popisa

Narodnost/materinski jezik  Gradski popis Državni popis 1921. Državni popis 1931.
Mađara 19 870 27 561* 41 401*39 108**
Srba 8 737 10 054*
Bunjevaca 65 135   44 892**
Hrvata 900*
Njemaca 4 251 2 349* 2 865*
Židova 3 293 3 739*
Srpskohrvatski jezik materinski 71 085[9] 53 835
muških 48 703
ženskih 51 355
domaćinstava 24 466
ukupno 101 286 po prijethodnim[10]rezultatima70 737 po konačnim rezultatima60 699    100 058     102 133**

* izvedeni podaci

** po podacima gradskih vlasti u 1934.[11]

U čitavoj državi nije bilo drugoga grada gdje bi bilo više Mađara ali i Bunjevaca. Koncentracija ta dva elementa je usmjeravala i određivala čitav niz dubljih i dužih historijskih procesa koji su bili potaknuti upravo tim stanjem. Bunjevci bili vrlo dragocjen, čak presudan tas na vagi, kada je trebalo potvrditi slavensku  dominaciju na ovom prostoru, i zbog toga su kao takvi uživali poseban status od strane Beograda, pod uvjetom da pokorno ostaju vjerni samo svom tradicijskom etničkom imenu i onome što se od njih iz krugova vlasti očekivalo, a ne hoteći manifestirati i u praksi praktizirati svoje hrvatstvo.  Mađarima kao kolektivitetu, premda zaštićenom međunarodnim ugovorima, ni u kakvim kombinacijama nisu cvjetale ruže. Po pravilu su smatrani građanima drugoga reda, nelojalnima državi. Očekivanja režima su bila jasna, od manjinaca, pa dapače i od Bunjevaca, očekivalo se prihvatanje a u najmanju ruku prilagođavanje, državotvornoj  politici  koju su prema tom pitanju s podjednakim koordinatama vodili radikali i demokrati kao dva najutjecajnija faktora.

I pored toga, u Subotici se činilo da nacionalne skupine Mađara, Bunjevca Hrvata, Srba, Nijemca, Židova   žive više jedni pored drugih, manje ili više zatvorene u svoje uže zajednice. U svakodnevnom, običnom  životu, one su izvan onih površinskih, imale vrlo malo neposrednih suštinskih dodira. Na planu javnog,  kulturnog života, bili su gotovo u potpunosti odvojeni.  To i nije bilo čudno, s obzirom da dominantna državna ideologija toga doba, nastupajući u pobedničkom naletu, u prvom redu teži da nacionalizira, slavizira, u konačnici – posrbi čitav  društveni život na ovim prostorima.  Pored često prenaglašenih vanjskih manifestacija takvih stremljenja, ta praksa u realnosti nije mogla biti dovoljno čvrsto vezivno tkivo, koje bi nesrbi svojevoljno i rado prihvatali, amalgam koji bi ih sa njima spajao i ujedinjavao. Kao da je uvijek ostajao preveliki jaz između onih koji su se smatrali gospodarima prema onima koje su tretirali kao podređene, manje vrijedne. Takva politika najočitija je bila u praksi, a izvirala je iz djelovanja državnih tijela, ali u i školskom sistemu, kulturi pa i u gospodarstvu.

Po radnjama i ustanovama, pored slika Kralja Aleksandra I,  visili su natpisi Govori državnim jezikom, Ko ne govori državnim jezikom, taj je neprijatelj države!

Točan broj doseljenika teško je utvrditi, ali u nacionalnom tisku[12] nalazimo da se u Subotici nalazi oko 10 000 t.z. kuferaša, kako ovde zovu državne činovnike i druga lica, koja iz drugih krajeva naše zemlje…

Ta kombinacija državne politike uz pretjerani nacionalni ponos, koji je pokadkada  prerastao u patos,  a kojim je  zračio  osloboditeljski srpski nacionalni  korpus i u Subotici,  dovodila  je iizazivala valove psihoza, nesigurnosti, pa i netrpeljivosti u prvom redu kod Mađara kao nekada vladajućeg naroda. Isto tako, manjinci su bili izloženi permanentnom pritisku koje je prerastalo i u nasilje, nacionalističkih organizacija kao što su bile Organizacija jugoslovenskih nacionalista (ORJUNA) koje je predstavljala najznačajniju organizaciju za nasilno suzbijanje protivnika jugoslavenskoga unitarizma, nacionalnih manjina te nacionalnih stranaka, Srpske nacionalističke omladine (SRNAO) ili četničke organizacije, koje nisu prezale ni od terorističkih napada na predstavnike manjina i njihove ustanove ili skupove. Tako je na pr. u listopadu akcijom SRNAO sprečeno održavanje redovite skupštine Mađarske stranke u prostoru kina Lifka.[13]

Jedan od pokazatelja koji govore o dubinii snazi pritisaka kao i odgovorima subjekata koji to osjećaju, su promjene vjere (prelazak u pravoslavnu) i prezimena neslavena kojesu česte. Tako imamo primjerice  promjene prezimena Klein u Klenić, Ozorak u Zoranić, Šubiks u Šubić, Pezstelek u Sladojević, Imrey u Nadić, Bezehofer u  Zorković, itd. To je jasno svjodačanstvo utjecaja i snage procesa asimilacije.[14]

Židovi, često nazivani judeomađarima,  žestoko su napadani kroz tisak a bilo je ekcesa i u običnom životu. Jedan od njih je na pr. načinio gradski činovnik Lazar Turanov. Taj izgred se zbio  u kafani Narod  1. VII. 1924.  kada je Lazar po izjavama svjedoka ošamario kavanaricu  Nally Alein, psovao joj židovskog boga i optužio je da vara državu neizdavanjem blokova za luksuzni porez. Sačuvan je predmet sa disciplinskom istragom povod toga slučaja koja je vođena u 1925.[15]

Gradske vlasti

Na čelu Subotice nalazio se gradski načelnik (gradonačelnik). Pored njega do 1931. godine postojii mjestoVelikog župana, kao direktnog predstavnika centralnih vlasti. Gradski izvršni organ vlasti bio je Senat. Predstavničko tijelo je bila Skupština ili Prošireni Senat[16]. On se popunjavao odlukama centralnih beogradskih vlasti – dekretima o imenovanjima, gradski zastupnici suobično postavljani u skladu sa načelima vladajućih političkih snaga u trenutačnoj državnoj izvršnoj vlasti.

Njavažnije funkcije vlasti obavljali su 1925. godine Dragoslav Đorđević kao Veliki župan, Albe Malagurski[17] je bio gradonačelnik, podgradonačelnik Aleksandar Rajčić a zatim dr.  Matija Evetović[18]. Funkciju Velikog bijležnika imao je Frano Vukić[19], gradski odvjetnik je bio dr. Kalor (Dragutin) Stipić, gradski arhitekta Kosta Petrović.

Gradonačelnik je tromjesečno podnosio izveštaje Proširenom senatu.[20] Oni su bili sastavljani na osnovu izveštaj gradskih ustanova i odjela za taj period; Gradske kapetanije, Državnog Gradskog veterinarskog ureda, Gradske blagajne, Sanitetske uprave Grada Subotice [21] i ostalih.     
    

Sjednice gradskog parlamenta – Proširenog senata

Prva sjednica gradskog Proširenog senata (P.S.) u 1925. godini je bila 29. I. Po pravilu njome je predsjedavao predstavnik države – Veliki župan Dragoslav Đorđević[22]. Prisutni su bili i članovi Senata ( gradske vlade) i visoki gradski činovnici: Alba Malagurski – gradonačelnik, Aleksandar Rajčić – podgradonačlnik, Dragoslav Obradović – Veliki kapetan[23], Franjo Vukić – Veliki bilježnik, dr. Dragutin Stipić – gradski odvjetnik, dr. Koloman Hofman – gradski gospodarski senator, Miladin Nedeljković – financijski senator, Kosta Petrović – gradski inženjer, Aleksandar Suvajdžić – gradski računovođa, dr. Milutin Pavković – gradski fizikus, dr. Joso Brener – odvjetnik, Ivan Vidaković –  predsjednik Siročadskog stola, Martin Horvacki – gradski arhivar, Koloman Jaramzović – glavni blagajnik,  Aleksandar Oros – zamjenik gr. računovođe,  Antun Crnković – bilježnik I klase, Željko Riger – bilježnik II klase, dr. Aleksandar Feher i Ivan Neorčić – bilježnici III klase. Gradskih odbornika – članova Proširenog senata bilo je  prisutno 133 od  ukupnog broja  250.

Druga sjednica Proširenog senata je bila od 16. do 29. IV. Veliki župan Dragoslav Đorđević je otvorio skupštinu i pod prvom točkom informirao prisutne o općem stanju u prvom tromjesečju. Izvještaj o zdravstvenom stanju je započinjao sa time da je 12 osoba upućeno u Pasterov zavod u Novom Sadu zbog psećih ujeda, da je rođeno 684 a preminulo 527 osoba, u Gradsku bolnicu primljeno 1175 bolesnika, izvršeno 289 operacija, 272 puta su pozvani Spasavaoci, … Slijedio je izvještaj o veterinarskom stanju, te o gradskim financijama, prihodi su bili 8 303 408 a rashodi 7 017 693 dinara.[24]  Po drugih ukupno još 108 točaka, viječnici su donosili odluke o aktualnim svakodnevnim pitanjima života grada, otkupu zemljišta i regulaciji ulica, novčanim pripomoćima raznim udrugama, penzionisanju gradskih službenika, honorarima činovnika, visini gradskih prostojbi.  Tako je na pr. pod br. P.S. 107, 7797/1925 donijeta odluka da se Jugoslavenskom atletskom društvu Bačka na njihovu molbu, igralište koje koriste, površine 4 kat. jutra 1316 hvati, proda za cijenu od 4 800 dinara po jutru.

Nova izvanredna sjednica je započela 24. IV. i bila je posvećena samo pitanju Pravnog fakulteta. Pod br P.S. 109, 8615/1925 donijeto je rješenje da se svim mjerodavni  faktori upoznaju sa zaključcima  nedavno održane konferencije koja se rezolutno usprotivila bilo kakvoj ideji izmještanja subotičkog Pravnog fakulteta. Rad  je nastavljen 16.VII. izvanrednom sjednicom P.S. Na dnevnom redu su bila pitanja Pravilnika o gradskom nametu na zemljište, Pravilnika o najamnim parama,  trošarini na vino, prodaji jednog dijela zemljišta groblja Sv. Roke kod starog vašarišta subotičkim obrtnicima u svrhu podizanja kuća (134 P.S. 13005/1925), itd.

I naredna sjednica 10. X. je bila izvanredna. Sada je predsjedavao gradonačelnik Alba Malagurski u svojstvu Velikog župana. Odlučivalo se i donijeta je odluka (139 P.S.) da se podigne kratkoročni zajam radi pokrivanja troškova popravke oštećenih zgrada u elementarnoj nepogodi 25. VIII. Pod br. 140 P.S. 14972/1925 gradski parlamentarci su, na molbu uprave naučnog časopisa Književni sever, donijeli odluku da mu se mjesečno isplaćuje suma od 1 000 dinara.

A na dan 13. XI. održana je svečana sjednica P.S.  Pod br. 142 P.S. 22796/1925 odlučeno je de se odužavajući uspomeni dolaska slavne srpske vojske u grad Suboticu i oslobađanja Subotice, svaki 13. XII. izreče za lokalni narodni praznik.  Donešena je i odluka o promjeniimenaPalićkogputauDaničićeviTrgabarunaTrenkauObilićevvijenac.[25]

Redovna sjednica je održana 17. XI.  Članovi P.S. uzeli su na znanje rješenje Ministarstva unutrašnjih djela (dalje MUD)  br. 19809/1925 o razrješenju dužnosti i imenovanju novih članova P.S. Odlučivalo se još o nizu pitanja, a pod br. P.S. 165, 14 510/1925 o molbi dr. Izidora Milko[26] o reguliranju plaćanja za njegovu knjižnicu koju je već ranije predao u nadliježnost Grada.  Dr. Zvonimir Piškulić je dao prijedlog da se molba odbije jer je u pitanju mađarska literatura i mađarski književnik! No, na prijedlog dr. Svetozara Ognjova, Đure Pandžića, Marka Jurića i Joce Milekića, prevladalo je mišljenja da se pomogne kulturnom pregaocu koji je tada bio u očajnom (materijalnom prim. aut.) stanju[27] sa isplatom pomoći od 50 000 dinara jednom za svagda. Pored ostalog, u narednim točkama raspravljalo se i o objavljivanju (priznavanju) diploma liječnika i veterinara, birali su se članovi u Mesni školski odbor (167 P.S.), prodaji gradskih zemljišta  radi gradnje kuća, plati zvonara i pojaca u crkvi Sv. Mihovila, ustupanju zemljišta na Vodici Srpskoj pravoslavnoj crkvenoj opštini (178 P.S.), razvrstavanju gradskih lugara, umirovljenjima gradskih činovnika,udovičkim mirovinama…

Poslednja sjednica je održana 30. XII. Na početku je primljen k znanju periodični gradonačelnikov izvještaj, a zatim su odbornici Stevan Majlat[28] i dr. Miloš Rafajlović predlagali (269 P.S. 25420/1925, 270 P.S. 25419/1925, 271 P.S. 25418/1925)  da se raspusti Senat i Prošireni Senat dok se na sprovedu opštinski izbori. Naš mandat treba, da izvire iz poverenja celoga građanstva. Ali pitam ja, koga zastupamo mi? Ko je meni poverio, da u njegovo ime raspolažem, da glasam za budžet i nemetnem na grbaču celog građanstva silne terete riječi su odvjetnika dr. Rafajlovića. Ta inicijativa nije usvojena. [29] Na molbu Bunjevačke prosvetne matice donešena je odluka (276 P.S. 15 437/1925) da joj se proda objekat u ulici Paje Kujundžića 9, za cijenu od 32 400 dinara. Glasanje je bilo jednoglasno. Zatim su se birali članovi odbora radnih tijela P.S., Upravnog odbora, Sirotinjskog,  Statističkog, Građevinskog, Gospodarskog, Revizionog, Penzionog, Knjižničarskog, Kazališnog. Donešen je i novi Statut čete policijskih detektiva (288 P.S. 24979/1925). U daljem radu, pored ostalog, donešena je i odluka (332 P.S. 25240/1925) da se Martinu Džaviću[30] učeniku Umjetničke škole u Beogradu  da mjesečna potpora od 600 dinara, te da se udvostruči podvozna taksa za automobile.

Agrarna reforma, kolonizacija, optanti, pitanja državljanstva 

U to doba paralelno teku duboki procesi  koji sa sobom nose i izmjenu etničke slike ovih krajeva; agrarna reforma, koja je usmjerena na gospodarsku ravan, kolonizacija i proces optiranja. Naseljenike je starosjedilačko žiteljstvo nazivalo “dođošima”, “kuferasima”, “dobrovoljcima”, jer su stizali iz raznih krajeva kao nagrađeni srpski dragovoljci. Pridošlice su se na podunavskom području ponašali kao povlaštena čeljad kojoj se ostali moraju pokoravati.[31]

Agrarna reforma[32] … je bila u funkciji povećanja broja Srba i destrukcije etničkog bloka Mađara u sjevernoj Bačkoj, osobito u Potisju.[33]  ili drugim riječima: da se putem agrarne reforme kolonizacijepoboljšanacionalna struktura stanovništva vlasnika zemlje.[34] Po viđenju suvremenika agrarna reforma i kolonizacija su veoma brzo od socijalno-ekonomskog i nacionalnog poduhvata srozane na politikantstvo.

Županijski agrarni ured iz Novog Sada je jedno o  državnih tijela  koje na subotičkom teritoriju neposredno sprovodi proces. To se vidi iz primjera, kada Senat dobija njegov dopis da obavijesti one koji su dobili zemlju agrarnom reformom na čantavirskoj rati da ne obrađuju zemlju jer će se izvršiti revizija podjele zemlje[35], ili kada dodeljuje zemlju dr. Julija Vermeša nizu zakupnika i daje spisak od 82 zakupaca. Ističe se da se zemlja ima ostaviti do jeseni onima koji su je već obradili[36]. Županijski agrarni ured u Novom Sadu donosi i rješenje da se 500 k.j. Čantavirske rate podeli kolonistima i dobrovoljcima (njih 396 poimenično!). Senat na to rešenje podnosi žalbu zbog prethodno loše izvršene podjele zemlje, pa zato traži reviziju. [37] Na dopis Ministarstva za agrarnu reformu Senat upućuje svoj odgovor objašnjavajuću spremnost na kooperativnost ali  ih mole da se konačno sredi pitanje agrarne reforme jer je to interes opštine Subotica.[38]  Navode na kraju: Subotica danas, od dana do dana sve više propada, pošto je izgubila veći deo svoga imanja, i to:

            a) razgraničenjem otpalo je Mađarskoj          16 884 kat. jutara,

            b) agrarnom reformom oduzeto je                  11 163 kat. jut.

            Dakle Subotica izgubila je                               28 047 kat. jut.

U 1925. planira se naseljavanje na teritoriju Subotice 400-500 obitelji optanata iz Mađarske.[39]

Te godine se osniva dobrovoljačko naselje Mišićevo[40]

O atmosferi punoj napetosti i nepovjerenja koja je vladala prema Mađarima koji žele da se vrate u svoj zavičaj, svjedoči prepis dopisa  MUD sa žalbom Generalnog konzulata KSHS u Budimpešti da oko 3 000 mađarskih intelektualaca izbjeglih 1918.-1920. godine žele da se vrate u zemlju, a pošto su većinom iredentisti, to može biti opasno po bezbednost zemlje.[41]

Sačuvano je nekoliko spiskova lica koja su optirala, za strano (mađarsko) državljanstvo, državljanstvo Kraljevine SHS  i koja su primljena u naše državljanstvo po skraćenom postupku.[42]  Tu grupu čine Rusi izbjegli od revolucionarnog terora. I u Subotici ih je bio naseljen veći broj. Među njima je bilo mnogo umjetnika i intelektualaca, posebno su bili angažirani na subotičkom Pravnom fakultetu. Tako je  prof. Grigorij Demčenko[43]koji je rođen u Kijevu  primljen u državljanstvo i položio zakletvu na Ustav i Kralja 13. III. 1925.[44]  U spisku 40 lica optanata za mađarsko državljanstvo nalaze se primjerice dr. Imre i dr. Dezider Vinkler – odvjetnici, Dezider Vali – student, itd. U spisku lica optanata za KSHS državljanstvo/mnogo onih koji su odavno u Subotici bez državljanstva. Razlikuju se velike grupe,  jednu čine dosljenici iz Istre, na pr. Žigante Ivan, dr. Lovro Skaljer (rođen u Puli, 10. VIII. 1878.),  Franjo  Flego (Buzet);  drugu doseljenici iz Mađarske – Simun Rudić (Bački Alamaš, 11. VII. 1875.), dr. Dezider Princ (Putnok, 11.IX.1871.); Rumunjske – dr. Miloš Pavlović (Temišvar, 16. VI. 1879.) ali i drugih zemalja[45].  Kod nekih su date oznake u rubrici narodnosti mješovite: srpskobunjevačke, srbohrvat, srbosloven i slično.[46]

Problematika oko pitanja državljanstva bila je izrazito važna veći broj lica koja potječu sa ovih prostora, odnosno koja su imala pravo tzv. zavičajnosti. Važila  je odluka de se sva lica koja su bila naseljena do 1. I. 1910. godine iod tada imaju zavičajnost, primaju u državljanstvo. Ali to baš nije uvijek bilo lako spovesti u praksi.

Primjerice Laza Ivan Kovačić, subotičanin koji se 1913. godine sa suprugom i djecom preselio u Budimpeštu, pokušava da dobije dozvolu boravka i nastanjivanja u rodnom gradu. Upitano je bilo njegovo državljanstvo, mada je on pisao: Svi mojipreci su Sloven i isvi rođeni nadležni uSubotici te ja smatram sebe državljaninom podanikom KSHS.[47] U predmetu je sačuvana prepiska kojom Kovačić dokazuje krštenicom da je rođen u Subotici 17.XII.1874., i da nije primio mađarsko državljanstvo. No, vlastima je bilo sumnjivo to što je doputovao sa mađarskom putovnicom a Veliki župan u dopisu MUD naglašava: Mišljenja sam da moliocu Lazi Kovačiću ne treba izdati traženi boravak, pošto se isti izdaje za Mađara, mada je slovenskog porekla.  Bilo je i primjera da surođeni subotičani optirali za Mađarsku, dobili njihovo državljanstvo, pa se ipak vraćali u zavičaj i uspijevali ishoditi da se kao zavičajnici ponovno prime u domaće državljanstvo. Takav je bio slučaj sa Ljudevitom Čakanjom i njegovom suprugom Jelisavetom.[48] Uposleni na Državnim željeznicama činili su isto veliku grupu tražitelja državljanstva KSHS. Za njih je bio pripremljen i posebanobrazac.[49] Bilo je slučajeva istupanja iz domaćeg i prijema u njemačko državljanstvo. Takav je bio postupak sa vajarom Franjom Matuškom, rodom iz Čantavira, koji je sa suprugom Njemicom živjeo u Njemačkoj.[50]

Vjerski život

U organiziranom vjerskom životu, u okvirima  rimokatoličke crkve, djelovale su u gradu župe: Sv. Tereze  (25 480 duša[51]), Sv. Roka (14 653), Sv. Đurđa (10 950), Sv. Mijhajla (13 500), a na pustarama u Staroj Torini (7 249), Tavankutu (8 362), Žedniku (8 025), Bikovu (3 400). U okvirima Pravoslavna crkve radile su dvije crkvene opštine, u Subotici sa 4 800 duša i u Aleksandrovu (XII kvart) sa 950 duša.[52] Evangelistička crkvena opština, sa svećenikom Roberom Santo i predsjednikom Julijem Lelbahom[53] imala je 700 članova, Reformatska 1 100, a  Jevrejska 5 040 i Ortodoksna jevrejska crkvena opština – 480. Muslimanska, najmanja vjerska zajednica imala je samo 200 članova.[54]

Jedna od većih vjerskih svečanosti zbiva se 2. veljače  kada je nadbiskup Rafael Rodić[55] posvetio pred velikim skupom 4 nova zvona[56] na franjevačkoj crkvi.   I na župnoj crkvi Sv. Terezije postavljena su nova zvona. Iz Strojne Tovarne i Livarne u Ljubljani pristigla su zvona: A – u težini 3000 kg, D – 1250, Fis – 640, A – 400, H -280 i F od 100 kg. U toranj na zapadnoj strani postavlja se samo najveće zvono, a ostalih 5 u toranja na južnoj strani. Stara su iz svih crkava bila za vrijeme rata skinuta i pretopljena u topove.

Franjevac Otac Baligač dobio je načelnu pozitivnu odluku o postavljanju kipa Sv. Florijana, zaštitnika grada od vatre,  na trgu fra Jese.[57]

Udruge osnovane u 1925.

U 1925. godini je osnovan veći broj udruga, kulturno prosvjetnih, nacionalnih, stručnih i drugih. Postupak je obično išao tako da su one održavale svoje osnivajuće skupštine, donosile porebna Pravila i druge dokumente, koja su slana na odobrenje, a nakon toga isčekivale pozitivno rješenje od MUD. Po jednom izvješću ( 9. VII. 1926.) iz gradonačelnikova ureda u gradu je djelovalo 68 udruga. U njemu su navedeni i čelni ljudi koji su ih vodili.[58]

Automobilski klub u Subotici je osnovan 23. I. 1925.godine. Klub je osnovan kao sekcija Automobilskog kluba Kraljevine SHS.[59]

Osnivajuća glavna skupština Pokopnog udruženja Concordia  na kojoj su donešena Osnovna pravila, bila je održana 14. I. 1925., a odobrenje MUD stiglo je već 6. II. iste godine.

Osnovan je Mesni odbor Jadranske straže. Na čelu mu je bio profesor Pravnog fakulteta dr. Ivo Milić. Imao je dvije sekcije; studenata Pravnog fakulteta i đaka srednjih škola.

Za dalji kulturni rad u hrvatskom duhu na ovim prostorima, posebno je značajno bilo osnivanje Hrvatskog pjevačkog društva Neven  2.V.1925. To je izazvalo oštre napade prorežimskog tiska u kojima se nova udruga optužuje za političku propagandu,  rad po nalogu iz Zagreba u smjeru koji kreiraju braća Radići a novoizabrano vođstvo dr. Kataneca i Jankača nazivaju kuferašima.[60] To nije bila jedina nova udruga kojoj u nazivu stoji oznaka – hrvatski. Tjelovežbačka i nacionalna organizacija  Hrvatskog sokola  zaživjela je25. IX. 1925. godine. Slična je bila i  Hrvatska katolička orlica u Subotici koja je utemeljena iste godine. Predsjednice su bile ZlataVrbanjac i Marija Cingderić, a tajnica Marija Čović, koja se poslije osobito istaknula u križarskom pokretu. Vježbale su u istim prostorijama kao i članovi Hrvatskoga katoličkoga orla i s tom su organizacijom usko surađivale.[61]

Ali i na drugoj, težnjama za afirmacajom hrvatstva Bunjevaca,  suprotnoj strani, dolazi do formalizacije i osnutka specifične udruge. Bunjevačka Prosvetna Matica, za koju su pripremne radnje otpočele još 1924., osnovana je tek naredne godine. Najistaknutiji predstavnici prosrpske struje među  Bunjevcima,  Marko  Jurić – član  Narodne Radikalne stranke, Mara Đorđević Malagurski supruga  župana Dragoslava  Đorđevića,  Antun Vidaković, takođe  radikal, bili su njeni začetnici. Cilj  te udruge  je  bio širenje kulture, bunjevačke svijesti i slavenstva. Uživalo je obilatu pomoć  gradske i blagonaklonost centralne  vlasti. Tako  je  dobilo, na osnovu odluka gradskog  Proširenog senata, novčanu pomoć i  52 jutra gradskih zemljišta  na  uživanje,  kao  pomoć za  svoj  rad. Time  joj je omogućeno da kupi zgradu koja je  do tada bila u vlasništvu  grada,  Paje  Kujundžića  9, ( prije 1918. škola, a nakon 1945. kino  Zvezda) za  50 000  dinara  i da tamo organizira svoj Dom.Pravila   Matice su   potvrđena  i  odobrena  rešenjem MUD od 22. XII. 1925. godine.  Aktivni  rad  Matica će započeti  tek  od  1.I.1927.

U 1925. godini su odobrena i pravila i započela je sa radom udruga Prvo vojvođansko društvo za pomaganje porodilja u Subotici[62], kulturno udruženje jevrejske omladine Reus (Sloga) sa Đorđom Kleinom kao predsjednikoma djelovanje planira da započne  Udruženje hrvatskih sveučilištaraca Ivan  Antunović, no kojem ipak nisu odobrena pravila.[63]

Dušan Manojlović[64] kao predsjednik novoosnovanog Subotičkog društva za mačevanje obratio se 19. VIII. gradskim vlastima sa molbom da se izda pod zakup tom društvu prizemlje zgrade bivše preparandije (Kralja Aleksandra 13, Korzo) a gdje bi oni uredili prostor za vježbanje, tuševe i garderobu.  I zaista, naišavši da pozitivan prijam, oni su dobili pravo zakupa. Ali istodobno, to je bio i početak dugogotrajne prepiske toga društva sa vlastima, pošto je svake godine trebalo zakup produžavati, a bilo je i drugih interesenata,  za te prostorije. Tako je 1929. godine vježbalište mačevaoca tražila za sebe udruga Severna zvezda. [65

Kongresi i skupovi

Grad je bio domaćin i organizator nekoliko velikih kongresa i skupova. S druge starne i delegacije subotičana posjećivale su sajmove u zemlji i inozemstvu. U organizaciji subotičkog  Udruženja industrijalaca  (Lloyda), tako je od 21. IV. do 14.V.1925. godine, organizirana posjeta sajmovima u Milanu, Bazelu i Parizu. Predviđeno je da na put krene delegacija od 23 člana iz čitave zemlje. Subotičane je predvodio  gradonačelnik Albe Malagurski sa suprugom Amalijom. Pored njih tu su bili i industrijalac Žiga Ajzler sa suprugom, ravnatelj Gradske bolnice liječnik dr. Paja Ivandekić, dr. Radivoj Miladinović,  Mirko  Rotman – industrijalac,  dr.  Cvetko Ognjanov – veleposjednik, Milan  Damjanović – tajnik  Lloyda,  Miško Pančić – trgovac i novinar Friđeš Farkaš.

Jedan od najznačajnijih skupova gospodarstvenika održan u Subotici bio je u organizaciji Saveza gornjobačkih industrijalaca Subotice koji je pripremio održavanje Zemaljskog poljoprivrednog sajma spojenog sa Vojvođanskom industrijsko zanatlijskom izložbom.[66] Izložba je planirana da se održi od  21. do 31.VII. 1925. godine u  kasarni 3. Konjičkog puka na palićkom putu. Zbog toga su jedinice izmještene na taborovanje u hrastovačku šumu. Grad je pruduzeo još neke korake da posjetiteljima učini ugodnijim boravak u Subotici.  Na zahtjev Inžinjerskog ureda Senat je odlučio  da se pojača osvetljenje ulica, sa 130 na 440 plinskih lampi, što je i prihvaćeno.[67]

O  značaju ove izložbe za državu i potpori koju je uživala, svjedoči da je na otvorenju bio prisutan ministar trgovine dr. Krajač.

Drugi veliki skup je bio kongres učitelja 27, 28. i 29.VIII. O pripremama za dolazak oko 4 000 učitelja iz čitave zemlje govori dopis s molbom Mesnog školskog odbora grada Subotice o uvođenje električnog osvetljenja u osnovnim školama u II., III., IV. i V krugu grada. Taj posao se mora dovršiti do 31. VII. 1925. god. kada će u Subotici biti održan učiteljski kongres.[68] Pored toga određena je i suma od 30 000 dinara za pomoć u prihvatanju gostiju. Na neposrednim pripremama su radili školski nadzornici Radomir Vujić i Aleksandar Mikić. Smještaj tako velikog broja posjetitelja organiziran je po kućama domaćina i u zgradama 4 osnovne škole.

I šahisti su imali svoj kongres u Subotici. Molba Subotičkog šahovskog kluba koga zastupa dr. Miloša Rafajlović da se osiguraju uvjeti za prijem i smještaj dvadesetak šahista koji dolaze na Kongres i šahovski meč od 3. do 24.VIII.1925.  godine, govori o pripremama za njega.  Senatskom odlukom dodeljena je novčana pomoć za tu svrhu od 1 500 dinara.[69]

Prosvjeta

U Subotice je djelovala je mreža prosvjetnih ustanova, zabavišta, osnovnih škola, srednjih škola, stručnih i opštih, te Pravni fakultet. Osnovne škole se pratile raspored stanovništva, te ih je bilo i po vanjskom dijelu teritorije grada. Takva je bila i organizacija školskih nadležnih tijela. Postojala je školska uprava za unutrašnji i vanjski dio.  U užem gradu je bilo 25 školskih zgarada a u vanjskom 57. Kroničan problem je bio da nisu sva djeca – školski obveznici pohađali nastavu. Procenat one djece  koja ne idu redovito u škole se kretao do 30% a zavisio je i od sezone poljskih radova, godišnjeg doba, trenutačnog stanja puteva itd.

Zaživjela je i jedna nova škola, osnovana je Ženska Gimnazija na adresi Vilsonova 38.[70]Inicijativu za njeno otvorenje, pored upravitelja postojće mješovite Gimnazije – profesora  Ivana Vojnić Tunića, pokrenuli su i građani koji se obraćaju Senatu svojom molbom 9. VII. 1925. Potpise na nju je stavilo ukupno 45 građana.  Ukaz o otvorenju četvororazredne ženske gimnazije donešen je već 15. VII. 1925.  Za ravnatelja  nove školske ustanove je postavljen je dr. Matija Evetović.

Subotički Pravni  fakultet  je započeo sa držanjem doktorskih kurseva. Izvanredni profesor Pravnog fakulteta Srećko Zuglija u travnju je premješten u Zagreb.

Sudbina fakulteta je bila u to doba vrlo upitna. Širile su se vjesti da se premješta. To je izazvalo reakciju šireg kruga javnosti  u cilju njegova opstanka. U tom pravcu je bila i predstavka velikog bilježnika Franje Vukića upućena 21. IV. 1925. godine Gradskom senatu povodom nagovještaja o premještanju Pravnog fakulteta iz Subotice u Sarajevo.  Donešena je Odluka Senata na izvanrednoj sednici 25. IV. 1925. godine sa rješenjem da se izradi poseban memorandum za ostanak fakulteta u Subotici.  Kao plod takvih akcija pojavila se tiskana Deklaracija od 29. IV. 1925. sa potpisima istaknutih ličnosti, o potrebi da  Pravni fakultet i dalje bude prosvetna i narodna kula krajnjoj severnoj granici Ujedinjene otadžbine.[71]

Kultura, proslave i predstave

Subotička društva i udruge, kao i one gostujuće,  redovito koriste mogućnost da održavaju svoje predstave, koncerte, zabave u Gradskom kazalištu, Hotelu Zlatno jagnje, Velikoj vijećnici gradske kuće, ali u drugim prostorima. Radi toga oni su morali da prvo obrate Senatu, a on im je izdavao odobrenja, odnosno dozvole za održavanje, određivao takse, gradski porez na ulaznice, cijene za troškove struje, čišćenja i ostalih usluga koje su dobivali od gradskih službi. Kronološki se mogu posložiti sljedeća događanja, koja su samo odabir od šireg mnoštva kulturnih zbivanja.

Svetosavsku proslavu u prostorijama Gradskog kazališta održala je 27. I. Studentska akademska udruga Svetlost.[72] Molbu Senatu je potpisao Kazimir Žigante[73], prvi tajnik.

Zabava i osvećenje zastave Mesne Organizacije Dobrovoljaca kojoj je na čelu tada bio odvjetnik dr. Dimitrijević, držala se u nedjelju 15. II.[74] To je bila velika i masovna svečanost, kojoj je pored ostalih funkcionera prisustvovao kraljev ađutant general Stevan Hadžić. Bile su ispaljene topovske salve, iznad grada su leteli avioni, u velikoj vijećnici održana je skupština udruženja.

Subotičko bunjevačko katoličko divojačko društvo, u čije ime jepotpisana Marga Peić Tukuljac, dobilo je dozvolu uporabe dvorane gradskog kazališta 19 II. 1925. godine u cilju priređivanja predstave.[75]

Molba predsjednice Katoličkog bunjevačkog devojačkog društva, Lujze Matković, upućena je radi ishodovanja dozvole upotrebe dvorane gradskog kazališta  u nedjelju 5. IV. 1925. godine u cilju priređivanja predstave Muke Isusove  naišla je na pozitivnu senatsku odluku.[76]

Proljećna izložba slika otvorena 13. IV. 1925.  u Gospodarskoj Kasini. Izlagali su Aleksandra Olah, Klara Gereb, Eugen Lenkei i drugi umjetnici.

Gradska knjižnica ( i Muzej)  su otvoreni  14. IV., nakon 6 godina, u objektu Muzičke škole.Mijo Mandić koji se nalazio  na čelu te ustanove, predao predlog da se knjige više ne izdaju, nego samo koriste na licu mesta

Prosvjetno društvo Neven  dobilo je  dozvolu  upotrebe dvorane gradskog pozorišta 19. IV. 1925. godine radi priređivanja redovnog godišnjeg koncerta kao  i svečane akademije Zrinjski i Frankopan 30. IV.[77]

Moskovski Hudožestveni  teatar u svibnju 1925.  gostuje[78] po drugi put u gradu. Igra Čehovljev Višanjik, Gogoljevu Ženidbu, Ženu s mora Henrika Ibzena.

U subotu 30. V.  započela  je još jedna, od strane režima obilato potpomognuta velika nacionalna manifestacija.  Povod  je bilo otkrivanje spomenika junacima palim za oslobođenje i ujedinjenje 1912.-1918. i razvijanje zastave Jugoslovenskog sokolskog društva u Subotici[79] koje je sa pratećim programom održana 31. V.1925.

I Zemljodilska kasina, čiji predsjednik[80] Marko Jurić potpisuje molbu, dobila je mogućnost da u kazalištu održi svoju zabavu sa igrankom.[81]

Izložba jugoslavenskih narodnih rukotvorina, koja je bila u sklopu izložbe i velikog vašara[82],  održana je u Gradskoj kući  od 22. do 31. VIII. Njen glavni organizator je bila Mara Đorđević Malagurski. Ona je i odabrala najveći dio predmeta, nošnji i ručnih radova,  izloženih u bunjevačkom odjelu.

Plod razmimoilaženja između dvije bunjevačke struje kao organizatora,  rezultiralo je sa dvije odvojene proslave[83]  tisućugodišnjicehrvatskog  Kraljevstva[84].  Prva, manjeg obima, kojaseodržala  8. IX. bila je pod patronatom Gradskih vlasti i sokolske organizacije, mogla bi se označiti kao prorežimaska,  a druga, veća i masovnija, održana 20. IX. 1925. godine, pod vođstvom Hrvatskog pjevačkog društva Neven, kao jasno svjedočanstvo o uspjehu buđenja hrvatstva kod Bunjevaca, što se vidjelo i po spomen tabli koja je tom prilikom postavljena, a na kojoj je stajalo da je podižu bunjevački Hrvati. O razimoilaženjima koja su vladala povodom tih proslava govori i detalj da unatoč tomu što je gradonačelnik Malagurski naredio da se u prvu proslavu uključe i sve vjerske zajednice, koje su trebale održati svečana bogosluženja u utorak 8. IX, rimokatolička crkva, odnosno subotička Apostolska administratura to ipak nije učinila, pa je on zbog toga izrazio svoje oštro negodovanje.

Održan je i jesenji salon na kojem su izlagali slikari iz zemlje.

Subotička slobodno zidarska  lože Alkotákoja je 1924. godine primljena  u  okrilje VelikeložJugoslavija  i od tada nosi ime Stvaranje[85].  Ona svojim dopisom od 24. veljače 1925. izvještava gradonačelnika o tim promjenama. Navodi i da se ured lože nalazi u I krugu, Šenoina ulica br. 14 a da je starešina lože Julije Vali arhitekta.[86]

Petar Pekić 17. XII. 1925. položio zakletvu za mjesto činovnika knjižničara u Gradskoj knjižnici.[87]

Subotički oficirski dom priredio je svečanu zabavu i proslavu rođendana Nj.V. Kralja Aleksandra 17. XII. U tu svrhu tražili su od Gradskog ekonomata  veliku količinu zelenila, palmi i četinara za pletenje vijenaca.

Djelovale su  i priređivale svoje programe, zabave i igranke,  osvećivali zastave,    još i neke izrazito nacionalne organizacije, poput  Srpske nacionalne omladine Dušan Silni, Udruženje srpskih četnika Petar Mrkonjić.  

Internacionalni cirkus Kludski držao je 5 predstava u studenom 1925. godine. Odlazak vlakom iz grada se prtvorio u pravu aferu, pošto je policija na dojavu izvršila  pretres kompozicije i pronašla skrivenu jednu djevojku čiji je nestanak prijavljen.

SuprugaF. Piča (Piétsch) u ime Kruga subotičkog divojačkog društva  kao i Kruga subotičkog diletantskog društva je bila izuzetno aktivna u priređivanju kazališnih predstava, kojih je tijekom godine održala desetak.

Narodno pozorište  Novi Sad   dobilo je dozvolu besplatne upotrebe kazališta 25, 26. i 27. XII. 1925. radi održavanja predstava.

Neki od drugih korisnika prostora kazališta subili: Subotičko  Mađarski Radikalni Klub[88], Francuski Klub[89], Udruženje ratnih invalida[90], Subotičko Jevrejsko Omladinsko Udruženje Hakoach,  Subotičko Atletičko Nogometno Društvo, Ekonomska organizacija baranjskih izbeglica, Filharmonično društvo[91].

U gradu su radila dva kina, Korzo i Lifka, a i na Paliću su se u sezoni prikazivali filmovi.  Veliku prepreku za njihov napredak bila je zabrana MUD prijevoda titlova filmova na mađarskom jeziku, donešena upravo 1925.  godine. Registrirana je i nova firma, Narodni bioskop,  kojaje sa  radom  otpočela  26. XI. iste godine.

U Pučkoj kasini  je  uz prigodan program  7. XII. postavljena slika Paje Kujundžića.

Od 1924. tekli su radovi na objektu Subotičkog pučkog kruga (Nepkör) u kome se njegovala mađarska kultura a koji su privedeni kraju sa završetkom kazališne dvorane tek 1926.

Knjige

U 1925. godini pojavio se veći broj  knjiga koje su napisali subotičani ili govore o temama vezanim za grad. Neke od značajnijih su bile: Putokaz Bunjevcima i Vojvodini (Subotica 1925.) koji  je javnosti uputio Joso Šokčić[92].  Njegova osnovna ideja je  usmjerena protiv došljaka Hrvata a ka afirmacija politike koju zastupaju radikali.  Sličnog je profila bila i knjiga Toše Iskruljeva[93]O Vojvodini i njenoj kolonizaciji, Novi Sad 1925.; kao i LazaraStipića[94]IstinaoVojvodini, Subotica, 1925. (u naklada Minervad.d.). U taj vodeći tijek uklapa se i Almanah desetogodišnjici našnarodne tragedije 1915-1925, Subotica, 1925. u nakladi Književnog severa,  kojega je  sastavio Milivoje Knežević. Nešto posve drugačijeg žanra je uradak Blaška Rajića, Stari mirotvorci,  Subotica,  1925.

Te godine i pravoslavni pop Marko Protić[95], koje je obavljao i dužnost predsjednika Subotičke novinarske udruge, nudi 20. II. 1925. Senatu da prikupi historijske izvore, sastavi i napiše jednu knjigu kojom bi otrgao od zaborava prve godine od oslobođenja. Prilaže raspis MUD sa informacijom da je novoosnovani Institut za prikupljanje izvora za istoriju našeg oslobođenja i ujedinjenja  pokrenuo akciju za prikupljanje historijskih izvora. Senat je tržio da Protić dostavi svoj prijedlog za prikupljanje važnih dokumenata. On je odgovorio  sa svojim prijedlozima i uvjetima za započinjanje takvoga posla. U predmetu se sačuvana i prepiska Senata i Marka Protića, 1930. godine, pošto je završio rukopis knjige, u vezi tiskanja i honorarisanja autorovog rada.[96]

Pojavio se i uradak  prof. Alekse Ivića, Bunjevci, Srbi Hrvati, Književni sever, god. I., 1. X. 1925, knjiga I, svezak 7. 264.-265.

Tiska se i objavljuje knjiga prof.  Mirka Kosića, Osnovi ekonomne politike, knj. 1, Beograd, Izdavačka knjižarnica Gece Kona.

Knjižara Jedinstvo priredila je album fotografija Subotice i Palića povodom kongresa učitelja.

Tisak u 1925.

Ličnost puna osobitosti bio je Rude Štagljar  Majevčanin[97].On je po  sopstvenim riječima nacionalizmu našao smisao života. Kao vlasnik i direktor  pokreće tiskovinu Nova Pošta.

Pojavljulju se Hrvatske novine pod uredništvom  Miška Prčića.  One su bile nastavak Subotičkih novina, za kršćansko i narodno udruženje, koje su izlazile od 1920. do 1925. kada su obustavljene te mesto njih pokrenute Hrvatske novine[98]

Pokrenut je i tjednik Az Ucca (Ulica).  Inicijator i urednik bio je Csuka János[99], publicist, novinar, pjesnik i prevoditelj. Djetinjstvo je proveo u Slavonskom Brodu, zatim se preselio u Novi Sad, a veći dio međuraća proživio je u Subotici.

Od 1. IV. 1925. počeo je da izlazi časopis Književni sever[100], a sličnog profilana mađarskom jeziku bio je 15. V. pokrenut Irodalmi értesitő (Književni glasnik).

Dvojezični omladinski list Mladost – Ifjúság pojavio se 15. IV. 1925. godine. Pokretač je bio vlasnik knjižare A. Mamužić pa se on tamo i rasparčavao.

Na Vidovdan 28. VI. 1925. pojavio se prvi broj  Subotičkog glasnika. Samim time jasno je stavio do znanja kakva će mu biti ideološka matrica.

Szombat je bio nedeljnik koji se bavio pitanjima iz oblasti društvenog i kulturno umjetničkog života Židova. Počeo je da izlazi 26. VII.

Subotički pčelari pokrenuli su Vajdsági Mehezeti Lap (Vojvođanski pčelarski list).

Već istaknuti pregaoci pisane riječi Joso Šokčić i Havas Antal inicirali su novine pod imenom Család (Obitelj).[101]

Nedeljnik Mozi ujság (Kino novine) počeo je da izlazi 22. XI.

Zdravstvene prilike

O stanju zdravlja subotičana saznajemo iz Subotičkog glasnika (br. 10 od 11. II. 1926. godine) koji  na drugoj strani u  članku Zdravstvene prilike u našem gradu u kretanju populacije  donosi podatke iz godišnjeg izveštaja gradskog fizikusa  za proteklu 1925. godinu. Saznajemo da je od akutnih zaraznih bolesti, najviše bilo obolelih od trahome  – 549, od tifusa 71 – a umrlo je 11 lica,  od šarlaha je obolelo 60 – a umrlo 9, od tifterije  je bilo 36 obolelih i 8 umrlih. Ogromna je šteta što se ne vodi statistika o kretanju tuberkoloznih obolenja, jer kao što je poznato tuberkoloza je tipična bolest naših sugrađana pored trahome. Po nekim drugim izvorima može se naslutiti da je ona bila izuzetno velika, do 30 smrtnih slučajeva na 1000 ljudi. Kretanje populacije je bilo sledeće: ukupno rođeno 2914 djece ( 1465 muške i 1449 ženske), ukupno umrlih  2148, od toga djece; do 1  godine  – 732, od 1 do 7 – 179, i preko 7 – 1041,  što je davalo prirtaštaj od 766 lica.  Pisac članka na kraju daje i komentar:  …  da  u našem gradu još uvek prosperira lekarski stalež. Jer kako bi se  inače objasnio fakat, da su se u toku 1925, u Suboticu  nastanili  još  10 novih lekara!…

Specifičan zdravstveno-socijalni problem bile su i prostituke. Jedna od poznatijih ulica crvenih fenjera je bila Topnička ulica (danas Bihaćka).  Godine 1925. broj bludnica  uvedenih u posebnu gradsku evidenciju je bio 171.[102]

Politička gibanja

Najznačajniji događaj na razini zemlje pa time i Subotice, bili su parlamentarni izbori. Vlada Nikole Pašića (6. XI. 1924. – 29. IV. 1925.) sastavljena od radikala i samostalnih demokrata Svetozara Pribičevića raspisala  je izbore za 8. II. 1925. Najsnažnija oporba bila je Hrvatska repubilikanska seljačka stranka (HRSS). Režim protiv nje sprovodi oštre mjere.  Tako vlada  23. XII. 1924. donosi odluku o primjeni Zakona o zaštiti države i na ovu stranku pa je time zabranjena njena politička aktivnost i pokrenuto kazneno gonjenje članova vođstva stranke. Istog dana uhićen je i Stjepan Radić.

Lokalna skupština – Prošireni senat na svojoj prvoj sjednici u 1925.  godini donosi odluku o izboru predsjednika i članova biračkih odbora iz redova odbornika na 38 biračkih mesta u subotičkom biračakom okrugu.[103]

Kao pripremu za izbornu kampanju može se smatrati i serija optuštanja gradskih   činovnika i redara koja u  Subotici otpočinje  krajem 1924. godine. To se nastavilo i u narednom periodu. Redar II klase Tv. A. Markešić, inače izbgjelica iz Istre, kome je 9. II. nadzornik redarstva jasno rekao da je antidržavni element i da će biti protjeran iz Subotice, pod takvim pritiscima sam daje ostavku 11. veljače 1925.[104]

Širi se mreža i ustroj Radikalne stranke osnivanjem novih filijala po okolnim bunjevačkim mjestima. Tako dolazi siječnja 1925. godine do osnutka filijale u  Gornjem Tavankutu u kući Stevana Gurinovića.

Izrečena je i zabrana izlaženja (6. veljače) dnevniku na mađarskom jeziku Hírlap.[105] Jeste je da po zakonskom osnovu na koga se poziva odluka, nju mogao donijeti samo Ministar unutrašnjih dela, a ne gradonačelnik, no ona je naravno primjenjena.

Za vrijeme kampanje i prilikom samog glasovanja zabilježena su razna radikalska nasilja[106] u čitavoj Vojvodini pa i u Subotici. Moglo se  glasovati samo uz  posebne  legitimacije, koje  mnogi  nisu  dobili  na  vrijeme,glasačka mjesta  su  bila  udaljena i po dvadeset kilometara,  itd. Nasilje je bilo izrazito prema sljedbenicima HRSS-a u Subotici.[107] Ono je započelo 3. I. 1925. pozivanjem u kapetaniju sudskog savjetnika u ostavci Mateja Jankača i odvjetnika dr. Mihovila Katanca, pritvaranjem trgovca Stipana Matijevića. Oni su šikanirani i optuživani da šire radićevštinu.[108]

U Subotici je na izborima za Narodnu skupštinu 1925. godine trebalo izaći 10 lista, ali je Subotički okružni sud u zadnji tren (14. siječnja) poništio HRSS-ovu izbornu listu. Tako je na izbore izašlo 9 lista, među kojima su bile liste Bunjevačko-šokačke (B-Š) stranke i Vojvođanske pučke stranke.  Rezultati izbora u Subotičkom izbornom okrugu  bili su sljedeći: radikali 16 555 glasova ili 47%, Demokratska stranka 7 406 ili 21,3%, Mađarska stranka 3 145 ili 9%, B-Š stranka 2 350 ili 6,8%, Vojvođanska Pučka Stranka (VPS) 1 347 ili 3,8%. Na temelju tih rezultata u subotičkom izbornom okrugu  poslanike su dale samo lista radikala i demokrata. Izabrani su Marko Jurić, dr Jovan Radonić[109] i Milan Grol, ministar prosvjete sa liste Radikalne stranke i dr. Luka Plasković sa liste Demokratske stranke.

Ubrzo nakon izbora, krajem veljače 1925., Marko Jurić narodni poslanik u radikalnom klubu, održao je govor kao odgovor na napade opzicije ( radićevaca) u parlamentu   Govorio je o Bunjevcima i Šokcima, da se nad njima vrši nasilno pohrvaćivanje od strane hrvatskih separatista, a sve u neposrednoj funkciji propagande protiv HRSS-a.

Kao plod izbornih rezultata, koji  nisu mogli da se tumače kao slom oporbe, tajnih pregovra uhićenog Stjepana Radića, dolazi do  Radićevog novog političkog zaokreta[110] i ulaska u Pašićevu vladu. Pregovorima dva najsnažnija politička faktora, Pašića i Radića, HSS dobiva 4 ministarska mjesta. Radić je dužnost ministra prosvjete vršio u desetoj vladi Nikole Pašića i u vladi Nikole T. Uzunovića, u vremenu od 17. XI. 1925. do 15. IV. 1926. godine. Često putujući, imao je priliku da politički djeluje širom zemlje. Tako jednom prilikom, na zboru HSS-a 13. XII. 1925. u Mariboru, dotiče u svom govoru i  subotički Pravni fakultet.[111]   U Subotici imamo jednu smutnju od fakulteta, gde ima više profesora od (sudenata) đaka, …  Profesori tamo ne rade mnogo, a đaci piju i lumpuju i takođe ne rade mnogo. Profesorski savjet već 15. XII. odgovara i niječe takve optužbe, i najavljuje tužbeni  postupak. Spor je ipak razriješen bez sudskog procesa, Radić je  16. I.1926.  posjetio  Suboticu,  te pisao prof. savjetu i demantirao ono za šta ga optužuju.

Naslovni članak u radikalskim Bunjevačkim novinama[112] br. 14. od 10. IV. 1925. glasio je Mi nismo Hrvati.

Nakon 20. svibnja Veliki župan Dragoslav Đorđević otputovao je na banjski oporavak. U još jednom navratu posjetio je banjsko lečilište.  Od 25. IX. do 20. X. išao je u Vrnjačku Banju a zamjenjivao ga je gradonačelnik.

Mesna organizacija Dobrovoljaca tužila je Blaška Rajića za klevetu koju je objavio u Hravtskim novinama br. 33.[113]

Đorđe Galfy i Željko Riger su na čelu su Mađarskog Radikalnog kluba.

Gradski odbornik Lazar Stipić 17. XI. podnosi interpelacije, od kojih je jedna i o uništavanju natpisa latinicom.[114]

U kući Mate Vidakovića u Tavankutu na br. 458 formirana ispostava Samostalne Demokratske Stranke.[115]

Gospodarstvo

Kao i u čitavoj Vojvodini, mlinarstvo je i u Subotici bilo izuzjetno razvijeno, mada je zenit doživjelo krajem XX stoljeća. U 1925. godini  radilo  je ukupno 13 mlinova, koji su imali maksimalni dnevni kapacitetod 218 tona.[116]

Požari izazvani mlinskom prašinom dešavali su se realivno često. Krajem 1925. godine tako je izgoreo  mlin Vince Kohana. Osnovan je 1921.  godine na Senćanskom putu (Ulica oslobođenja 85.). Kohan je ožujka  te godine dobio građevinsku dozvolu za građenje kuće i parnog  mlina na adresi – Senćanski  put 85. Nakon požara nije ga obnavljao već je plac prodao firmi Fako d.d.

Najveća prehranbeno izvoznička firma  Hartmann i Konen dominirala je tržištem živine, jaja i svinja.  Na londonsko tržište su samo u travnju 1925. godine isporučila je  140 000 komada ćuraka. Imala je razvijenu mrežu filijala  u zemlji, kojih će 1925. godine biti 18.

Salamom Gingold dobiva dozvolu za gradnju novog pogona, na adresi Nikolićeva 17 (danas Nade Dimić) dobija 1924. godine.  Tako će naredne 1925, biti završen objekat u kome će nastaviti da radi na dotadašnjim poslovima. ali pod imenom  – Ocean. U toj radionice će imati kompletnu instalaciju za izradu limenih kutija, konzervi, koju  je 1922. godine kupio u Magdenburgu.

Kao obrtnici braća Lenard se javljaju od 1925. godine. Firma je registrovana pod imenom Braća Lenard, a obrtnica je izdata pod brojem A 71/1925. Sa radom je započela na adresi – Trg Kralja Tomislava 2, gde se nalazila njihova roditeljska kuća, a gde je u dvorišnom delu dograđena radionica.

Jedno od najsnažnijih poduzeća u Subotici bila je Subotička električna željeznica i osvetljenje d.d. [117]Grad  je  ustanovio (mada im nisu bile dostupne poslovne knjige!) da  1925. i 1926.  godine  firma beleži izuzetno velike profite. Tako je u periodu 1. XII.1925. – 1.XII.1926. proizvedeno  3  569 674  kw časova struje, privatnim potrošačima  je  isporučeno 1 819 478,  za tramvaj 509 611, za vlastitu potrošnju 341 743, i gubitak 898 842  kw časa. Prihod od prodate struje je bio 11 711 115 dinara,  od prodatih tramvajskih karata 4 405 975, od prodatih strujomera 200 000, i  razni prihodi 83 000 dinara, što zajedno čini 16  399  090  dinara prihoda. Čist dobitak je iznosio čak 5 839 342 dinara. Zarada u 1927. godini je bila 3 923 962 dinara. Firma je imala 2 putnička automobila, Cadilac  i Debrün. Broj zaposlenih radnika je 1925. godine iznosio 237.U okviru poduzeća postojao je od 1925. godine i sportski klub  – Športski klub električne centrale

Prirodne nepogode

Zabilježeno da je nekoliko ljetnih oluja poharalo Suboticu i okolinu. Jedna od njih je bila 3. V. 1925. Tom prilikom grom je zapalio kuću Roke Vukovića u Ljubljanskoj ulici br. 15, koja je od toga izgorela.[118]  Kroničar Subotice Joso Šokčić navodi da je oluja bila i u srpnju. U julu je vladalo nad Suboticom nezapmaćeno nevreme. Silan vetar čupao je drveće, rušio krovove i srušio jedan deo tornja rimokatoličke crkve sv. Đurđa. Na Palićkom putu skoro sva su drveća bila iščupana, tako da je saobraćaj bio onemogućen.[119]

Veliko nevrijeme vladalo je i u utorak 25. VIII. 1925. god. u popodnevnim satima.[120]  Vjetar je lomio stakla na prozorima i crijepove, rušio krovove i visoke tornjeve,  vadio drveće iz korijenja (bilo je oko 10 000 isčupanih stabala!)[121] Ta oluja u kolovozu 1925. god. izazvala je u Subotici i okoline mnogo štete. Senatu prijavljuju štetu: Gospodarsko odeljenje, Žandarmerijska stanica Tavankut i Ludoš, Odeljak finansijske kontrole u Tavankutu, Subotička žandarmerijska četa.    Antun Berger, rimokatolički župnik u Tavankutu, već istoga dana (25. VIII.) pisao je Senatu sa molbom da se polupani crepovi nadoknade a i druge štete na objektima crkve poprave.[122] Još veću štetu pretrpila je crkva u Žedniku, što saznajemo iz molbe župnika Petra Evetovića, koji piše da je toranj svaljen, svod probijen a krov na više mesta načet.[123] Slično je bilo i na kerskoj crkvi, gdje je s tornja na krov pala rozeta teška 100 kg, probila krov i oštetila orgulje[124], kao i crkvi Sv. Đurđa gdje je isto srušen dio toranj,  probijen krov i oštećene oruglje.[125] Inžinjerski ured podrobno izvještava koje zgrade su pretrpele štetu i kolika je ona. Samo na gradskim zgradama ona je  procjenjena na preko milion dinara. Zbog toga, je bilo neophodno da gradske vlasti podignu zajam od Gradske štedionice u visini 550.000 dinara,  za sanaciju nastale štete.

Stradalo je i prvo fudbalsko igralište, vršnjak najstarijeg kluba na prostoru Jugoslavije – FK Bačka. Njihove prve tribine, srušila je ista oluja 1925. godine, pa je naredne, za dvadesetpetogodišnjicu osnivanja, sagrađena nova tribina, koja je i danas na svom mjestu.

Šta se gradi 1925.

U Subotici je nakon rata vladala nestašica stanova. Ona je bila u prvim godinama nakon 1918. vrlo izražena ali ni u promatranom periodu nije bitno ublažena.

Izvedeno je malo javnih, većina građevina bili su privatni objekti. Uobičajeno je bilo da se privatne kuće na periferiji grade od naboja, čepića (zemlje) sa pokrovom od trske ili crijepa. Većina izgrađenih su prizemne, rijetke su katnice.[126] U Aleksandrovu, na zemljištu (tzv. Novoselo)  dobijenom od Ministrstva za agrarnu reformu, grade se kuće naseljenicima.

Kino  Korzo d.d. postavlja letnju pozornicu.[127]

Firma Weigand Drug  podiže auto garažu u ulici Paje Kujundžića 4., a Samuel Kopp i sinovi d.d. radničke stanove na Majšanskom putu, Industrija željeznog nameštaja d.d. 7 stnbenih i 14 sporednih objekata na svom placu u Segedinskim vinogradima 110,

Vilim Konen podiže sušaru za hmelj na Palićkom putu (danas Office shooes).

Jugoslavenska banka d.d. filijala u Subotici  adaptira zgradu  u Jelačićevoj 1, gdje će biti smještena[128]

Grad je vršio parcelizaciju i projektovao nove ulice. Tako je to izvršeno i na posjedu dr. Karla Vermeša u Palićkim vinogradima, iza objekata Kolevke, na tzv.zemljištu Blezak naselja. [129]

Grad je kupio parcelu (k.č. 14 155/4) pored bajskog groblja za 45 0000 dinara u cilju njegova proširenja.[130]

Generalna direkcija carina ima potrebe da se smjesti subotičku carinu pa razmišlja o kupovini zgrade u ulici Đenerala Milojevića 1, a paralelno  pravi i planove da se izgradi nova zgrada za te potrebe. To će biti i realizirano ali tek u periodu 1927-1932.

Prostor je  problem iza Okružnu Financijsku uprava u Subotici  koje bila je smješena u dvije velike zgrade u ulici Bene Sudrevića 8 i 10 (IV krug) u svojini Prokešove[131] familije. U cilju rješavanja ostanka  te ustanove u Subotici i njenog trajnog smještaja, dr. Jovan Manojlović član Proširenog senata, zalagao se i podupirao ideju da se zgrade otkupe od privatnih vlasnika. To je potkrepljivao argumentima da su već iz grada premješteni Đački eskadron, Podoficirska škola, Vojni okrug i Agrarni ured a da kruže glasine i o izmještanju Pravnog fakulteta. Subotica, koja je pod mađarskim režimom tako gigantskim koracima napredovala, treba da pod našom upravom postane velika selendra.[132]

PRILOZI

Građa

HAS, F:47. I 23/1925

Razrešeni i postavljeni članovi Proširenog senata na osnovu predloga od 31. XII. 1924. br. 829/1924. Ministarstvo unutrašnjih dela KSHS, Beograd, Odeljenje za BBB br. 71/1925. Velikom županu sl. Kr. Grada Subotice.[133]

Po tom rješenju: „Razrješeni i postavljeni članovi P.S. na osnovu predloga 31. XII. 1924. br. 829/1924

Ministarstvo unutrašnjih dela KSHS, Beograd, Odeljenje za BBB br. 71/1925.

Velikom županu sl. Kr. Grada Subotice

redni broj razrješeni postavljeni
1 Andrija Deak Dušan Terzin, trgovac
2 Miroslav Alčin Miloš Kurteš, trgovac
3 Antun Peić T. Svetozar Radišin, učitelj
4 Šime Rajčić dr Zvonimir Piškulin, adv.
5 Joso Mamužić Pera Segedinčev, ekonom
6 Grga Letić Iso Jović, trgovac
7 Pera Ružinski Milan Vasilje, ekonom
8 Lipot Vig Mladen Ruski, ekonom
9 Antun Bilinc Mladen Grbić, trgovac
10 Tome Francišković Aleksandar Miajtov, trgovac
11 Bolto Skenderović Pera Ognjanov, učitelj
12 Svetozar Radić Đurica Terzin, ekonom
13 Josip Flekenštajn Nenad Vasiljev, ekonom
14 Jašo Vojnić Zelić Bogdan Miković, profesor
15 Josip Takač Vojin Isakov, ekonom
16 Stipan Sebenji Paja Ruski
17 Nikola Francišković Milan Damjanović, ekonom
18 Joso Stipić Jova Košić, ekonom
19 Lojzija Skala Joca Pušin, ekonom
20 Paja Vojnić Hajduk Predrag Pušin, ekonom
21 Aleksandar Kadar Stevan Krnjajski Jović, ekonom
22 Ivan Krnjaski dr Andra Andrejević, lekar
23 Franja Mamužić Koja Krnjajski, ekonom
24 Dr Draga Dimitrijević Sima Turanov
25 Martin Vujković Steva Krstić, posrednik
26 Antun Mamužić Dragoljub Milojković, kožar
27 Franje Tumbas Jevta Vasiljev, ekonom
28 Mate Skenderović Blagoje Bajić, ekonom
29 Antun Bašić Palković Miladin Lazičić, ekonom
30 Gustika Kulindžić Staniša Mihajlović, paroh
31 Veca Matković Rada Krnjajski Lazarev, ek.
32 Grga Budanović dr Danilo Marković, lekar
33 Sima Milodanović Ljuba Atanković, trgovac
34 Imre Riger dr Cvetko Ognjanov, advokat
35 Dančo Kulundžić Vojin Kešeljević, bank. čin.
36 Antun Buljovičić Milovoj Mitrović, bank. čin.
37 Bruno Francišković Vojin Aradski, ekonom
38 Mijo Kun Balaž Uroš Aradski, ekonom
39 Marko Pejić T. Cvetko Rakić, ekonom
40 Joso Pajić T. Đuka Isakov, ekonom
41 Pera Gosar Ivan Brankovan, dir. banke
42 Luka Kesenović Lazar Đurčić, profesor
43 Stipan Kolar Stanoje Milivojević, inž.
44 Đuka Đukuć Milan Apostolović, inž.
45 Pajo Šefčić Cvetko Čičić, učitelj
46 Ivan Berger Mićo Dulić, ekonom
47 Joso Vidaković Stipan Peić, krojač
48 Ivan Barbenović Joco Vodaković, ekonom
49 Stipan Rigo Đuka Marković, ekonom
50 Lojzija Baraković Luka Sekelj, trgovac
51 Fabuš Horvacki, trgovac
52 Joco Poljaković, bank. čin.
53 Lazo Dulić, ekonom
54 Bartal Stipić, ekonom
55 Mijo Šarčević, ekonom
56 Stipan Gabrić, poduzim.
57 Grgo Vukov, gostioničar
58 Lojzija Šabić, ekonom
59 Mukija Peić T., ekonom
60 Matija Lučić, ekonom
61 Pera Stipić, gostioničar
62 Joso Zelić, ekonom
63 Šima Rudić, ekonom
64 dr Ivo Milić, profesor univerziteta
65 Kalman Crnković, ekonom
66 Joso Horvat Almaški
67 Matija Kovač, stolar
68 Stevan Torma, čizmar
69 Lajčo Stipić, ekonom
70 Joška Stipić, ekonom
71 Mojsije Kon, ekonom
72 dr Iso Mezei, lečnik
73 Gustika Fister, gostioničar
74 Stevan Majlat, ekonom
75 dr Jovan Janiga, ekonom
76 Stevan Tabarski, trgovac
77 dr Bela Terek, lekar
78 Aleksandar Velički, trgovac
79 Mita Međanski, trgovac
80 Geza Pilišer, trgovac
81 dr Miloš Rafajlović, advokat
82 Steva Majstorović, ekonom
83 Isidor Dajč, optičar
84 Mihajlo Šušnjarac, šef oblasne zašt. dece
85 Đura Grbić, trgovac
86 Đura Galfi, apotekar
87 Joso Rajčić, vlasnik mlina
88 Mirko Rotman
89 Mirko Jakobčić, dir. banke
90 Lajčo Šreger, izvoznik
91 Vladisla Hercog, industrijalac
92 Bela Gabor, industrijalac
93 Grga Vuković, trgovac
94 Lajčo Frenkel, trgovac
95 Pera Vujković, trgovac
96 Žiga Ajzler, industrijalac
97 Armin Sonenberg, trgovac
98 Pera Stantić, ekonom
99 Radomir Vujić, školski nadzornik
100 Aleksandar Mikić, školski nadzornik
101 Jaša Stantić, ekonom
102 Paja Budinčević, posednik
103 Paja J. Vuković, ekonom
104 Marko Presburger, obućar
105 dr Lajoš Pap, bankar
106 Felo Vidaković, trgovac
107 Milan Jorgović, učitelj
108 Ilija Medaković, učitelj
109 Paja Skenderović, ekonom
110 Miško Budinčev, ekonom

izvolite izvršiti ovu odluku, 2. januara 1925. godine,  Beograd. Po naredbi Ministra Unutrašnjih dela, za načelnika Vel. župan Aleksijević

            G r a d s k o m    S e n a t u.

Subotica

Dostavlja prenje u prepisu, na dalji postupak.

Subotica, 12. januara 1925. god.

Gradonačelnik: Alba Malagurski

HAS, F:47. I 300/1925

Rešenjem Ministarstva unutrašnjih dela KSHS, Beograd, Odeljenje za BBB br. 19809/1925. od

10.11.1925. „po potrebi službe, razrešavam zvanja i dužnosti sledeće članove Proširenog Senata“

redni broj razrešeni postavljeni
1  Milorad Nedeljković, prof. univeziteta  Jovan Gašić, inženjer
2 Stanoja Milivojevića, zamenik direktora železnice dr Matija Evetović, dir. ženske Gimnazije
3 Milivoj Mitrović, činovnik Janko Garić, dir. muške Gimnazije
4 Joso Horvat Almaški, posednik dr Fedor Nikić, docent Pravnog fakulteta
5 dr Marko Petrović, advokat dr Jovan Savić, docent Pravnog fakulteta
6 Stipan Pejić, krojač Joško Čurčić Malagurski, posednik
7 dr Aleksandar Magarašević, advokat Sava Radašić, čurčija
8 Đuro Popvić, prosvetni inspektor Steva Burnat, trgovac
                     preminuli
9 Aleksanadar Velicki Nikola Ognjanov, ekonom
10 Ivan Dulić Jova Begečki, sarač
11 Stevan Krstić Eugen Filoj, knjigovezac

F:47. Gr. 91/1925

Br. 91 / 1925. grnč.

ZVANIČNA ZAKLETVA.

Ja …. Jakov Matković ….. zaklinjem se svemogućim Bogom, da ću vladajućem Kralju Aleksandru I. veran biti, da ću se savesno pridržavati ustava Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i da ću kao podanik ove države sve zakone poštovati i lojalan biti, dužnost moju po zakonima i naredbama predpostavljenih mi vlasti tačno i savesno vršiti, tako mi Bog pomogao.

Subotica, dne 26.01.1925.                                   Jakov Matković

Vel. Beležnik: Vukić

Perovođa: Rudić

(U postpku  imenovanja za vašarskog nadzornika Jakov Matković je  položio zakletvu)

F:47. Gr. 170/1925

URED GRADONAČELNIKA GRADA SUBOTICE

Broj: 170/925. grnč.

ODLUKA:

– – – – – – – –

Na osnovu 4 alineje § 11. o štampi / XXIV- z. čl. 1914.g./ zabranjujem rasparčivanje političkog dnevnika „Hirlap“.

R a z l o z i:

Na osnovu pomenutog paragrafa nalazim, da pomenuti politički dnevnik sa svojim pisanjem je podesan na to, da izazove mržnju protiv jedne narodnosti, staleža ili veroipovesti i ovako iz javnih interesa trebalo je rešiti kao gore.

O čemu se izveštava Vel. Kapetan grada Subotice sa time, da ovu odluku odmah izvrši i „Hirlap“ politički dnevnik.

Eventualno, uložena žalba nema odgodne moći.

Subotica, 6. februara 1925. g.                                     Gradonačelnik: Malagurski

***

[1] Tako na na pr. ustroj i način kancelarijskog poslovanja gradskih vlasti ostao gotovo nepomijenjen.

[2] Primjer iz priloga F:47. Gr. 170/1925

[3]Po rezultatima gradskog popisa iz 1919. godine pretežito žive od zemljodilstva  79 593 (78,58%), diplomiranih ima 458 (0,45%). HAS, F:47. I  22/1919.

[4] U 1921.  godini Beograd ima 111 739, Zagreb 108 674 a Novi Sad 39 122 stanovnika.

[5] Historijski arhiv Subotica (dalje HAS), F: 047. XV 248/1920. Senat obavještava Ministarstvo poljoprivrede da je subotički atar površine 974,5 km². Današnja teritorija Grada Subotice je 1008  km².

[6] Prvi popis iz 1919. je obavljen na razini grada u cilju slanja podataka koji bi osnažili pozicije našoj delegaciji na pariškoj mirovnoj konferenciji, te zbog toga nužno treba kritički pristupiti korišćenju tih podataka.  Državni popisi su iz 1921.  i 1931. godine.

[7] Dr Ivo Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji do 1921, Zagreb, st. 57. U uputsvima za popis 1931. godine  bilo je predviđeno postavljanje pitanja o narodnosti, ali i svrstavnje Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonca i Crnogoraca u Jugoslavene. Pitanje u obrascu je glasilo: (narodnost) da li je jugoslovenske ili koje druge narodnosti. Popisivana je zato vjerska pripadnost  i dobiveni su rezultati: pravoslavnih – 9 993, rimokatolika – 84 268, evang. reformata – 1 274, ostalih kršćanskih – 515, muslimanske -235,  bez konfesije i nepoznato – 3 773.

[8]Po tom kriteriju – materinskog jezika, srpski, hrvatski, slovenački ili makedonski naveden je za  53 835 građana, ostali slovenski za – 1 230, mađarski – 41 401, njemački – 2 865, arnautski –  109, a ostali jezici za 618 popisanih.

[9]  HAS, F:47. II 44/1928. Po maternjem jeziku i narodnosti je bilo 71 085 Jugaslovena, 523 ostalih Slavena, 2 349 Nijemaca, 27 561 Madžara, 191 ostalih narodnosti. To su podaci koje gradska vlast dostavlja za potrebe publikacije Matica živih i mrtvih Srba, Hrvata i Slovenaca.

[10] Razlika nastaje uslijed otcijepljenja dijelova Tompe koji nakon povlačenja granice ostaju Mađarskoj.

[11]HAS, F:275.51/1934

[12] Zloupotreba gostoprimstva, Subotički glasnik, br. 8., 16. VIII. 1925., st. 1.

[13] HAS, F:47. Gr 1793/925. O općoj nesigurnosti i o tome da su vlasti pomno pratile i nadgledale i svoje špijune, govori slučaj gradskog tajnog redara Mije Kovača, koji je bio na tom skupu. On je otpušten iz službe, pošto su ga “konfidenti” čuli da je razovarao sa dr. Nagy Ödönom.

[14] Bilo je uobičajeno da se u prepisci loklanih vlasti  koristi ćirilica, ali i da se stranke potpisuju tim pismom.

[15] HAS, F:47. gr. 265/1925

[16]Predstavničko  tijelo  je  imalo  različit  broj  članova. U 1921. godini –  200,  1925. – 250, 1927.  – 100,  1929. – 60,  1934.  –  72. Tom  broju  se  dodavao  određen  broj  funkcionera koji su po dužnosti bili njegovi članovi.

[17] Albe Malagurski (Subotica, 1879. – 10. VI .1927.)

[18] Tek po ulasku u Narodnu radikalnu stranku Evetoviću je bio otvoren put ka napredovanju. Bogumil Hrabak, Radikalska  nasilja  Vojvodini vezi izborima 8. 2. 1925, Zbornik za istoriju, 24, NoviSad 1981, st. 164.

[19] Franz Mayer je bilo njegovo pravo ime koje mijenja 1919. godine. Rođen je 29. IV. 1890. u Dubrovniku. Rođen  je kao rimokatolik. Diplomirao je pravo u Beču 1911. Optirao je za KSHS. Zabeleženo je da ima 168 cm, zelene oči ali da je bez kažiprsta na desnoj ruci, što može da upućuje na način izbjegavanja mobilizacije.  Po dolasku u Suboticu, postavljen je u Redarstvo, a od svibnja do studenog 1924. zauzima položaj Velikog kapetana, da bi sa tog mjesta postao Veliki bilježnik i v.d. gradonačelnika.  Bio je član nacionalne udruge Severna zvezda.. I nakon 1945. godine nastavio  je da obavlja odgovorne dužnosti  i poslove u Gradskom Narodnom Odboru kao referent za  narodnu  imovinu, na pr. kao tajnik  Okružne komisije  za  ratne zločine, itd. HAS, F:70.7786/1945

[20] HAS, F:47. I 1/1925; I 1/1926.

[21]IAS, F:47. I  1/1925. Za kraj 1925. godine izvještaji su u predmetu I 1/1926.

[22] Dragoslav Đorđević (Zakuta, opština Kraljevo  14.1.1887. – ?) nastavnik po  struci. Karijeru je gradio kao član Radikalne stranke. U Suboticu je došao sa srpskom vojskom 13. XI. 1918. kao rezervni artiljerijski časnik, komadant baterije, pa su ga u kasnije u tisku nazivali – tobdžijom. Odmah po tom je postavljen je za vojnog cenzora. Nakon vojne službe proveo je dvije godine u Londonu, a zatim je imao  političku karijeru. U jesen 1919. oženio je bunjevku Maru Malagurski (Subotica, 20. VII. 1894.- Beograd, 9. VIII. 1971.).

[23]Od 25. VII. 1925. na tom mjestu se nalazi Cvetko Horvat. HAS, F:47. XIII 477/1925

[24] HAS, F:47.4. 3. P.S. 7895/1925. U predmetu I 1/1925 nalaze se pojedinačni izvještaji gradskih odjeljenja i službi za period siječanj – listopad 1925.

[25]HAS, F:47.4. 143 P.S. 22795/1925,  što je  sprovedeno kroz predmet IV288/1925, iz koga se vidi da je Inžinjerski ured postavio nove ulične table.

[26]Dr. Isidor Milko (dr. Milkó  Izidor, Subotica 1.02.1855. – 21.04.1932.). Pravnik i književnik. Posjedovao je osobnu biblioteku od 12 000 svezaka, od toga mnogo inkunabula.  Dio je poklonio 1918. godine Gradu. U vrijeme gradnje sinagoge (1901) bio je predsjednik JVO.

[27] To je pomalo čudno, pošto mu je u 1924. godini tiskano 12 knjiga! Subotička bibliografija, sveska 3, 1918-1944, 1 dio, Monografske publikacije, Subotica 2003, str. 208-210.

[28] Stevan Majlat je dao i prijedlog da se smanji broj gradskih činovnika, pošto ih je mnogo bez kvalifikacija, bili su veliki su teret za izdržavanje. Navodio je da je prije par godina bilo i više administrativnog posla a uspješno ga je obavio manji broj uposlenih na teret Grada. Njegov prijedlog je odbijen.

[29] HAS, F:47. I 328/1925.   Prvi i jedini opštinski zbori su održani tek 1927. godine.

[30] Martinu Džaviću ( Subotica, 12. XI. 1900. – 12. III. 1957. ) je ta gradska pomoć ukinuta 1931. godine. (269 G.P. 1931) Od 1.VI. 1929. je primao pomoć u iznosu od 1 200 dinara. Školu u Beogradu nije završio no nastavio je školovanje na Akdemiji u Beču.

[31] Dr. sci. Ante Sekulić, Srpstvo u Podunavlju, Međunarodni znanstveni skup pod nazivom Jugoistočna Europa od 1918. do 1995. godine., http://www.hic.hr/books/jugoistocna-europa/sekulic.htm

[32]Suvremenik toga procesa, ekonomski stručnjak subotičkog  Okružnog suda, Mór Halbrohr, napisao je djelo: Praktična agrarna reforma u Vojvodini, Subotica 1925.

[33] Prof. dr. Andrija Bognar, Položaj Mađara u Vojvodini od 1918. do 1995., Međunarodni znanstveni skup pod nazivom Jugoistočna Europa od 1918. do 1995. godine, http://www.hic.hr/books/jugoistocna-europa/bognar.htm#madara

[34] Zoran Janjetović, O širenju zemljoposeda vojvođanskih Švaba između dva svetska rata, http://www.drustvosns.org

[35] HAS, F:47. XV 132/1925

[36] HAS, F:47. XV 135/1925

[37] HAS, F:47. XV 156/1925

[38] HAS, F:47. XV 255/1925

[39] HAS, F:47. XV 463/1925. Dopis Županijskog agrarnog ureda iz Novog Sada u kome se izvještava Senat da  omogući otkup i zamjenu zemlje na naše optante iz Mađarske (400-500 porodica).

[40] Zoran Veljanović, Mišićevo (1925-1996), Subotica 1996.

[41] IAS; F:47. I   321/1925

[42] Riječ je o 11 lica, isključivo Rusa.

[43] Prof. Grigorije Demčenko (Kijev, 15.III.1869. – Subotica, 1958.) bavio se historijom prava. Od 8. VI. 1920. se nalazi u Subotici. Od 1923. redovni profesor na Pravnom fakultetu.

[44] HAS, F:47. IV 88/925

[45]Bilo ih iz Galicije (Samuilo Gingold), Čehoslovačke, Armenije ( Nisan Bedrosian).

[46]IAS, F:47. I 45/1926

[47]HAS, F:47. I 333/1925.

[48] HAS, F:47. I 37/1925

[49] HAS, F:47. I 51/1925

[50] HAS, F:47. I  275/1925

[51] Kosta Petrović, Kr. slob. grad Subotica i kupalište Palić, Subotica 1928, str.36.

[52] Po podacima koje daje Kosta Petrović, Kr. slob. grad Subotica i kupalište Palić, Subotica 1928, str. 39.

[53] Julije Lelbah (Lelbach Gyula)  (Subotica  1883. – ? ). Veleposjednik sa imanjem na Zobnatici. Od njega je za potrebe agrarne reforme oduzeto preko 760 k.j. zemlje. Bio je poznat i priznat kao uzgajivačkonja (imao ih je oko 300 kom.), a posebno rasnih, trkaćih  grla.

[54] Organizirana je bila kroz Imamat Džemata grada Subotice, a poglavar je bio vojni imam. Imali su svoje  posebno groblje u Bajskim vinogradima, pokraj židovskog groblja.

[55] Ivan Rafael Rodić Ivan Rafael Rodić (Nurkovac kod Požege, 15. IV. 1870.- Požega, 10. V. 1954.)., franjevac, je od 1924. do 1936. bio prvi nadbiskup  Beogradske nadbiskupije.  http://solair.eunet.rs/~nadbisbg/istorija.htm, http://www.kc.org.rs/nadbiskupija.php?recordID=2

[56] HAS, F:47. III 368/1925. Zvona su bila težine 200 i 500 kg.

[57] IAS, F:47. II 135/1925. Baligač je pokušao ishoditi da kip postavi na drugo mjesto, u parku na Zrinskom trgu ispred sinagoge, ali gradske vlasti se nisu složile sa time.

[58] HAS, F:47. Gr.963/1926

[59]Tatjana Segedinčev, Automobilski klub Subotica  1925-1945, ExPannonia, 5-6-7, st. 55-68

[60] Godišnja skupština Nevena ili kako se jedna kulturna ustanova pretvara u političku,Bunjevačkenovine, br. 20, od  22.05.1925, st. 1

[61] I. P. Jablanović [I. Prćić], Orlovi,SubotičkaDanicailibunjevačko-šokačkikalendarzaprostugodinu 1926., Subotica, 1925.

[62] HAS, F:47. Gr. 1832/1925

[63] Pravila mu nisu odbrena ni u 1926. godini, kada je okarakterizirano da ima namjere djelovati politički. HAS, F:47. Gr. 368/1926.

[64] Dušan Manojlović je obavljao niz funkcija vlasti, a bio i slobodni zidar u loži Stvaranje.

[65]HAS, F:47. XV 289/1925. Severna zvezda je bila udruga sa snažnom nacionalnom  orijentacijom.

[66] Predsjednik tog udruženja Mirko Rotman obratio se molbom Senatu grada još 29. XII. 1924. i tražio da se u prpračunu za 1925. za tu svrhu nađe suma od 1 milijuna dinara. Odobreno im je samo 100 000. HAS, F:47. XV 5/1925

[67] HAS, F: 47. XVI 81/1925. U 1925. godini grad je na ime osvetljenja plaćao Plinari 900 000 dinara. Javno osvetljenje se sastojalo od 900 komada plinskih lampi od kojih je jedan dio montiran prethodne godine. Radi uštede, 1925. godine je donesena odluka da 130 lampi svjetli čitavu noć a 770 samo pola noći.  Veliki problem je predstavljalo i uništavanje ulične rasvjete.U poslednje vreme sve češće se događa, da se ulične lampe polupaju pa i da se iz temelja sruše pisala je Gradska štedionica apelujući na gradske vlasti da počinioce pijane i nemarne ljude najstrožije kažnjava.

[68]HAS, F: 47. XVI 68/1925

[69] HAS. F:47. II   90/1925. Grad im je osigurao i smještaj u prostorijama epidemijske  bolnice. Ona je osnovana 1913, nalazila se na adresi Zapadni vinogradi 301 i imala je 100 mjesta.

[70]HAS, F:47. II  89/1925.

[71] HAS, F:47. II  57/1925,

[72] HAS, F:47. II 7/1925

[73] Kazimir Žigante (Buzet 27 III. 1903. – ? ), izbjeglica iz Istre, stekao diplomu subotičkog Pravnog fakulteta 1929. godine.

[74] HAS, F:47. II  8/1925

[75] HAS, F:47. II  9/1925

[76] HAS, F:47. II  41/1925

[77] HAS, F:47. II   44/1925

[78] O tome gostovanju tiskana je i knjižica sa programom, vidi:  Subotička bibliografija, svezak 3, 1918-1944, Subotica 2003, st.  93. a sačuvan je i predmet HAS, F:47. II 20/1924 od 106 listova.

[79]HAS, F:47. II 66/1925.  Tom prigodom je na spomenik postavljeno 16 vijenaca, koje po završetku programa gradska vlast odlaže u Muzej. HAS, F:47. II 77/1925.

[80] Na godišnjoj skupštini 5. IV. 1925.  Marko Jurić je podnio ostavku a njegovo mjesto je izabran Ivo Crnković, bivši narodni poslanik.

[81] HAS, F:47. II  19/1925

[82] vidi dio Kongresi i skupovi. Ministar dr. Krajač je otvorio i ovu izložbu.

[83] Stevan Mačković, Obilježavanje tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva u Subotici, Klasje naših ravni, 3-4, Subotica 2005, st. 103-105.

[84] HAS, F:47. II 108/1925.

[85] IAS, F:47.Gr.263/1925

[86] HAS, F:47. Gr. 263/1925

[87] Na tom mjestu je ostao do 28. II. 1930. kada je dobio otkaz. F:47. XII 673/1925

[88] HAS, F:47. II  26/1925. Prepisku je vodio predsjednik Đorđe Galfi.

[89] HAS, F:47. II  28/1925. Tajnik kluba koji je potpisao molbu bio je sudac Jovan Đorđević.

[90]HAS, F:47. II  22/1925. Zoltan Lorant odvjetnik je vodio tu udrugu.

[91] HAS, F:47. II  54/1925

[92]Joso Šokčić (Subotica 7. IV.1902.- 1969.) Novinar, pjesnik, publicist, dugogodišnji izdavač i urednik Nevena, suradnik beogradskog  listaVreme,  novosadskog Dan  i niza subotičkih listova Naplo, … Bio je mason,  član slobodno zidarske lože i Rotarijanac. Nakon posla  pisara u Gradskoj knjižnici, gdje je dao ostavku,  živjeo je samo od spisateljskog rada. Autor je  djela: Subotica pre i posle oslobođenja: grada za istoriju Subotice, Subotica 1934. Od polovine tridesetih godina, on korjenito mjenja ugao gledanja i svoj svjetonazor, napuštajući dotadašnju političku orijentaciju i preusmjeravajući se na prohrvatsku liniju. Vidi na pr. kritike na njegov račun; Jugoslovenski narod br. 34 od 04.VII.1935.  i članak Snovi Jose Šokčića o podeli Vojvodine, Narodni glas, od  10. XII.1939.

[93] Teodor Toša Iskruljev ( Jasenovo, 5. IX. 1885. – Beograd, 12. IV. 1974.) učitelj, novinar, publicista, gorljivi zastupnik radikala i ideja Jaše Tomića. Urednik glasila Narodne radikalne stranke Bačvanin (1922.)

[94] Lazar (Adalbert Ludovik) Stipić (Subotica, 26. VII. 1890. – Subotica, 14. V. 1944.) Ostao je zapamćen kao jedan od najagilnijih novinara u Subotici, ali isto tako bio je nakladnik, publicista i književnik.

[95] Marko Protić, svećenik, novinar, književnik ( Tovariševo, 3. V. 1882. – Subotica, 10. X. 1936.). Život okončao samoubojstvom na subotičkom kolodvoru.  Na osnovu ponude Senatu, nastao je njegov uradak: Zlatni dani Subotice: od oslobođenja do potpisa mira, 13. nov. 1918 – 4 juna 1920, zapisi i istorija, Subotica, 1930. Pored toga ostavio je i knjižicu Srpski triumviri u bunjevačkom renesansu od 1860. do 1990. godine, Subotica, 1933.

[96] IAS, F:47. II   23/1924

[97] Mirjana Gross u uradku Nacionalne ideje studentske omladine u Hrvatskoj uoči I svjetskog rata, Historijski zbornik, 1971.  pominje da je Rude Štagljar Majevčanin bio suradnik Mlade Hrvatske i da se sa grupom omladinaca  okupljao oko A. G. Matoša.  Po dolasku u Suboticu radi kao novinar, ali i poslovni čovek, špekulant bez moralnih skrupula. Bio je 1923. predsjednik M.O. ORJUN-e. Javljao se kao vlasnik i urednik listova: Slobodna štampa (1920.),  orjunaškog Principa (od 9. IX. 1922. – V.1923.),  Severne pošte – NovepošteNovesevernepošte  (1923.-1925.),  Subotičkog glasnika  (29. X.  – 29. XI. 1925.), Progresa(1929.).

[98] To je značilo da su u vrijeme izbora 1925. bili protiv Radikalne stranke ali i su odvraćali čitatelje i od toga da glasuju za Radićevu stranku. Kao odgovor na takve napise česti su bili sporovi koje su pokretale strane koje su se osjetile napadnutim, poput  Udruženja dobrovoljaca koje  u studenom 1925. pokreće tužbu protiv urednika Prćića jer su se osjetili povređeni člankom u  rubrici  Raboš, a nakon te privatne inicijative i Državno tužilaštvo pokreće spor jer novine nisu imale istaknuto ime glavnog i odgovornog urednika!

[99] Csuka János (Segedin, 22. VIII. 1902. – Budimpešta, 1. I. 1962.). Jedno od značajnih djela mu je  A délvidéki magyarság története 1918-1941 (Povijest Mađara južnih krajeva 1918-1941)

[100]Prvi broj objavljen 1. IV.1925., a u gašenje krajem 1935. godine.

[101] HAS, F:47. Gr. 226/1925

[102]HAS, F:47. 1006, 1007. Taj broj se kretao u 1927. –  276, 1932. – 392, 1939 – 300 a 1940. -645.

[103] HAS, F:47.4. Zapisnik Proširenog senata 1925. 1. P.S. od 29. I., 2343/1925

[104]HAS, F:47. Gr. 234/1925

[105] HAS, F:47. Gr. 170/1925.

[106]Bogumil Hrabak, nav. djelo., st. 157-181.

[107]Mario Bara, Stjepan Radić bački Hrvati, Identitet bačkih Hrvata, Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa, Zagreb-Subotica, 2010, st. 146-149.

[108] HAS, F:47. Gr. 17/1925. Obojica su napisala povodom toga žalbu gradonačelniku u kojoj su opisali nezakonito ponašanje policije.

[109] Dr. Jovan Radonić ( Mol, 1873. – Beograd, 1956.) povjesničar, sveučilišni profesor, akademik . Kao narodni poslanik u tom sazivu vršio je funkciju predsjednika financijskog odbora Parlamenta. Bavio se i Bunjevcima, vidi: O seobi Bunjevaca u Suboticu 1687. godine, Glas Srpske akademije nauka, g. CCXIV, Odeljenje za društvene nauke, Nova serija, 3, Beograd, 1954.

[110] Nakon otklona ka komunističkim idejama širenim iz III internacionale, dolazi 27. III. do izjave Pavla Radića kojom se prihvataju Vidovdanski ustav, dinastija, jedinstvo države i jedan parlament. Time se nakon toga iz imena stranke briše oznaka – republikanska.

[111] HAS, F:228. 56/1925

[112]Bunjevačke novine su bile glasilo Narodne radikalne stranke

[113]Bunjevačke novine od 21. XI. 1925.

[114]HAS, F:47. I  291/1925.

[115]HAS, F:47. Gr. 735/1925

[116]Katarina Ulmer, Mlinarstvo u Subotici od 1868. godine, Subotica 1968, st. 59. Najveći kapacitet je imao Gornjobačkimlin  d.d.  – 65  t.,  Kohan – 30, Jakob Berger – 25 t.

[117]Kao većinski vlasnik akcija, od 1924.  godine  se javlja američka firma Charles Bill McDaniel.

[118] HAS, F:47. XV 158/1925. Vlasti su mu dedijelie 600 snopova trske da pokrije kuću.

[119] Joso Šokčić, Subotica pre i posle oslobođenja, građa za istoriju Subotice, Subotica, 1934, st. 298.

[120] IAS,F: 047. XV 313/1925. Nevrijeme je bilo oko 16 časova.

[121] Podaci Šumske uprave u Subotici. HAS, F:47. 340/1925

[122] HAS, F:47. XV 298/1925

[123] HAS, F:47. XV 298/1925

[124]O tomu izvještava Blaško Rajić, župnik. HAS, F:47. XV 298/1925

[125] Toranj je obnovljen tek 1928.

[126]Samuilo Holender (Holländer) podiže spratnu kuću u VI krugu, Zrinjski trg 57. HAS, F:47. III   357/1925

[127]HAS, F:47. III   203/1925

[128] HAS, F:47. III   630/1925

[129] HAS, F:47. III 465/1925

[130] HAS, F:47. XIII 1-700/1925

[131] Vlasnici su bili: Ilona Prokeš, Etela Prokeš (sup. Erema Valdberga) i Mihajlo Prokeš. Oni su pokušali da Generalnoj direkciji računovodstva  ponude te objekte na prodaju za cijenu od 5 milijuna dinara. HAS, F:47. 390/1925

[132] Dr. Manojlović je 17. X. uputio predstavku Proširenom senatu. HAS, F:47. 390/1925

[133] HAS; F:47. I 23/1925

ULOMCI ZA POVIJEST SUBOTICE U 1925. GODINI

Stevan Mačković

 ULOMCI  ZA POVIJEST  SUBOTICE U 1925.  GODINI      

 Uvod

U sedmoj godini nakon ulaska u novu državnu formaciju, kojoj  su ostale još dvije  trećine historijski kratkog ali sadržinom zbijenog i gustog  perioda postojanja, Subotica je u svoj punoći i složenosti društvenog života, odavala niz svojih specifičnosti isto kao što je zrcalila sve teškoće i bremenitosti kojima je obilovala Kraljevina SHS. Kakvu je sliku pružala Subotica, koja su bila neka od značajnijih zbivanja? Ovaj uradak je pokušaj da se na osnovu pretežno historijskih izvora prvoga reda,  arhivske građe, nedovoljno poznate i korišćene, iz raznih oblasti života, jednim kroničarskim presjekom zbivanja te 1925. godine, ta slika dopuni ili pojasni.

U osnovi, na ovim prostorima tada još traje neka vrsta privikavanja na novi režim, zakone, ideologiju, svakodnevnu životnu paksu i običaje koje donose i sprovode nove vlasti i ljudi koji je predstavljaju. To se odnosi i na obične ljudske, susjedske i druge kontakte. Mada je na razni gradske uprave i još više administracije[1] mnogo toga nastavilo da se obavlja  po inerciji iz mađarskog perioda, okviri su ipak bili potpuno drugačiji.

A vladala je čudna mješavina zatečenih mađarskih i novih zakona[2]. To često, ne samo na razini prava,  stvara komplicirane i zamršene  situacije. Politički život i njegov utjecaj je je bio izuzjetno značajan. No, samo je manji dio subotičke populacije uživao pun građanski kapacitet i imao sva građanska prava. Neslavenskim manjinama, Mađarima i Nijemcima, činjene su poteškoće i bivale su do 1923. onemogućivane da glasaju. One su u praksi bile i isključene iz mogućnosti dobivanja zemlje oduzete agrarnom reformom. Gradski i državni službenici morali su da polažu zakletvu Kralju da bi ostali na poslu te da ispunjavaju kriterije vladanja državnim jezikom. I nakon Trianona, provejavala je manje ili više, atmosfera nesigurnosti i nepostojanosti granica, koja je grijala iredentizam i revanšizam s mađarske a žestoke reakcije na njega, sa ove strane. Subotički mađarski listovi Hírlap i Bácsmegyei Napló prenosili su u 1925. vijesti da Mala Antanta radi na reviziji granica sa Mađarskom i Rumunijom, što je nailazilo na oštre osude iz krila nacionalnog bloka.4

Subotica/Stanovništvo

Od samih početaka povarošivanja, izrastanja u gradsko naselje, od polovine XVIII stoljeća, Suboticu odlikuju neke osobine koje se kao konstanta protežu maltene sve do danas. Jedna od njih je i vrlo specifičan teritorijalni raspored populacije. U 1925. godini, približno polovina se nalazila u  užem gradu, sa naznakama karakteristika građanskog sloja, a druga polovina po okolnim mjestima i salašima, sa osobinama i karakteristikama bližim stanovništvu sela. U cjelini mora se govoriti o  relativnoj zaostalosti u oblasti gradsko komunalne infrastrukture. Dovoljno je  samo reći da Subotica u  čitavom međuratnom periodu nije dobila javnu vodovodnu mrežu, snabdjevanje je vršeno sa javnih arteških i privatnih bunara, kanalizacija je bila izgrađena samo u manjoj dužini, a i ta je bila dobrim dijelom otvorenog tipa, većina puteva je  bila bez kamenog kolovoza (kaldrme) ili asfaltnog sloja, to jest bili su to tzv. letnji putevi, zimi gotovo neupotrebljivi zbog blata, javno osvjetljenje je pokrivalo samo manji dio centra grada. Upravo samo taj dio, oko monumentalne Gradske kuće, odavao je sliku i utisak grada, tu su bile koncentrirane zgrade javnih ustanova, kuće i palače bogatih građana, trgovačke i druge radnje, tu je bila tramvajska pruga, ulice kao i trotoari popločani.  Već samo nekoliko blokova dalje od tog blještavog reprezentativnog dijela bile su skromne kuće od naboja siromašnijih subotičana. Periferija je još više ličila na selo, kako po tipu nastambi, tako i po odsustvu infrastrukture,  sa blatnjavim ulicama bez ikakvog osvetljenja.  Možda i u tim  činjenicama treba tražiti i korijene raspostranjenog označavanja Subotice kao najvećeg europskg sela. A ona je zaista bila velika po površini, toliko da bi se po pokazataljima nekih drugih gradova, tamo moglo smjestiti tri puta više stanovnika.   Jeste da se i ogromna većina  stanovništva   bavila poljoprivredom[3], ali Subotica nikako nije bila – selo. Pre bi se moglo reći, da je ona posjedovala i izgrađivala sve ono što karakteriše gradove, počevši od materijalne osnove, gospodarstva, trgovine, bankarstva, preko saobraćajnih komunikacija, željezničkih ali i tramvajskih pruga, do dometa u oblasti kulture i prosvjete, kazališta, fakulteta i škola.  Ipak, zadržavala je usađene osnove ravničarskih naselja. Imala je gradsko jezgro i tanak sloj građana, oko koga se koncentrisalo ostalo mnogobrojno stanovništvo. Drugi gradovi poput Beograda, Zagreba ili nama bližeg Novog Sada, koji su uneli u novu državu slične ili znatno manje demografske potencijale[4], razvijali su se mnogo brže i uspješnije od Subotice. Otežavajuće okolnosti za Suboticu u tom vremenu  su bili njen pogranični položaj, relativna demografska dominacija mađarskog stanovništva, njen dominantno poljoprivredni karakter u produkciji, malobrojnost slovenskog  (srpskog, hrvatsko- bunjevačkog) građanskog sloja.

Suboticu ili kakojeglasio zvanični naziv – Slobodnikraljevskigrad Suboticu, od dobivanja tog statusa 1779. pa i po ulasku u novu državnu formaciju 1918. godine, kada je izgubljen svaki sadržaj toga pojma,  kao političko – administrativno područje činili su teritorija užeg grada (unutrašnji grad) sa okolnim pustarama – naseljima (spoljašnji grad). Ona je zuzimalo površinuod ukupno 974,5 km².[5]  Po podacima gradskog inžinjera Kosta Petrovića iz publikacije Kr. Slobodni grad Subotica i kupalište Palić tiskane 1928. u Nutarnjem gradu je bilo oko 60 000 stanovnika, u Kupalištu Palić 2 500, a na Pustarama oko 40 000.

Nacionalni sastav je bio vrlo heterogen. Kao izvori utvrđivanje stanja polovinom drugog destljeća XX stoljeća moraju  da se koriste  popisi stanovništva, a oni su u Subotici obavljani[6] 1919, 1921. i 1931. godine. Premda državni popisi vrlo mnogo govore o karakteru službene ideologije, nisu osobito pouzdani kao statistički vodiči u vezi sa svakom nacionalnom zajednicom. U prvom redu, popis iz 1921. nije imao rubriku za nacionalnost, već samo za materinski jezik i religijsku pripadnost.[7] Podaci o etničkoj strukturi stanovništva su i u popisima stanovništva Jugoslavije 1921. i 1931. zasnivani na podatcima o materinskom jeziku.[8]

                                             Sumarni rezultati popisa

Narodnost/materinski jezik  Gradski popis Državni popis 1921. Državni popis 1931.
Mađara 19 870 27 561* 41 401*39 108**
Srba 8 737 10 054*
Bunjevaca 65 135   44 892**
Hrvata 900*
Njemaca 4 251 2 349* 2 865*
Židova 3 293 3 739*
Srpskohrvatski jezik materinski 71 085[9] 53 835
muških 48 703
ženskih 51 355
domaćinstava 24 466
ukupno 101 286 po prijethodnim[10]rezultatima70 737 po konačnim rezultatima60 699    100 058     102 133**

* izvedeni podaci

** po podacima gradskih vlasti u 1934.[11]

U čitavoj državi nije bilo drugoga grada gdje bi bilo više Mađara ali i Bunjevaca. Koncentracija ta dva elementa je usmjeravala i određivala čitav niz dubljih i dužih historijskih procesa koji su bili potaknuti upravo tim stanjem. Bunjevci bili vrlo dragocjen, čak presudan tas na vagi, kada je trebalo potvrditi slavensku  dominaciju na ovom prostoru, i zbog toga su kao takvi uživali poseban status od strane Beograda, pod uvjetom da pokorno ostaju vjerni samo svom tradicijskom etničkom imenu i onome što se od njih iz krugova vlasti očekivalo, a ne hoteći manifestirati i u praksi praktizirati svoje hrvatstvo.  Mađarima kao kolektivitetu, premda zaštićenom međunarodnim ugovorima, ni u kakvim kombinacijama nisu cvjetale ruže. Po pravilu su smatrani građanima drugoga reda, nelojalnima državi. Očekivanja režima su bila jasna, od manjinaca, pa dapače i od Bunjevaca, očekivalo se prihvatanje a u najmanju ruku prilagođavanje, državotvornoj  politici  koju su prema tom pitanju s podjednakim koordinatama vodili radikali i demokrati kao dva najutjecajnija faktora.

I pored toga, u Subotici se činilo da nacionalne skupine Mađara, Bunjevca Hrvata, Srba, Nijemca, Židova   žive više jedni pored drugih, manje ili više zatvorene u svoje uže zajednice. U svakodnevnom, običnom  životu, one su izvan onih površinskih, imale vrlo malo neposrednih suštinskih dodira. Na planu javnog,  kulturnog života, bili su gotovo u potpunosti odvojeni.  To i nije bilo čudno, s obzirom da dominantna državna ideologija toga doba, nastupajući u pobedničkom naletu, u prvom redu teži da nacionalizira, slavizira, u konačnici – posrbi čitav  društveni život na ovim prostorima.  Pored često prenaglašenih vanjskih manifestacija takvih stremljenja, ta praksa u realnosti nije mogla biti dovoljno čvrsto vezivno tkivo, koje bi nesrbi svojevoljno i rado prihvatali, amalgam koji bi ih sa njima spajao i ujedinjavao. Kao da je uvijek ostajao preveliki jaz između onih koji su se smatrali gospodarima prema onima koje su tretirali kao podređene, manje vrijedne. Takva politika najočitija je bila u praksi, a izvirala je iz djelovanja državnih tijela, ali u i školskom sistemu, kulturi pa i u gospodarstvu.

Po radnjama i ustanovama, pored slika Kralja Aleksandra I,  visili su natpisi Govori državnim jezikom, Ko ne govori državnim jezikom, taj je neprijatelj države!

Točan broj doseljenika teško je utvrditi, ali u nacionalnom tisku[12] nalazimo da se u Subotici nalazi oko 10 000 t.z. kuferaša, kako ovde zovu državne činovnike i druga lica, koja iz drugih krajeva naše zemlje…

Ta kombinacija državne politike uz pretjerani nacionalni ponos, koji je pokadkada  prerastao u patos,  a kojim je  zračio  osloboditeljski srpski nacionalni  korpus i u Subotici,  dovodila  je iizazivala valove psihoza, nesigurnosti, pa i netrpeljivosti u prvom redu kod Mađara kao nekada vladajućeg naroda. Isto tako, manjinci su bili izloženi permanentnom pritisku koje je prerastalo i u nasilje, nacionalističkih organizacija kao što su bile Organizacija jugoslovenskih nacionalista (ORJUNA) koje je predstavljala najznačajniju organizaciju za nasilno suzbijanje protivnika jugoslavenskoga unitarizma, nacionalnih manjina te nacionalnih stranaka, Srpske nacionalističke omladine (SRNAO) ili četničke organizacije, koje nisu prezale ni od terorističkih napada na predstavnike manjina i njihove ustanove ili skupove. Tako je na pr. u listopadu akcijom SRNAO sprečeno održavanje redovite skupštine Mađarske stranke u prostoru kina Lifka.[13]

Jedan od pokazatelja koji govore o dubinii snazi pritisaka kao i odgovorima subjekata koji to osjećaju, su promjene vjere (prelazak u pravoslavnu) i prezimena neslavena kojesu česte. Tako imamo primjerice  promjene prezimena Klein u Klenić, Ozorak u Zoranić, Šubiks u Šubić, Pezstelek u Sladojević, Imrey u Nadić, Bezehofer u  Zorković, itd. To je jasno svjodačanstvo utjecaja i snage procesa asimilacije.[14]

Židovi, često nazivani judeomađarima,  žestoko su napadani kroz tisak a bilo je ekcesa i u običnom životu. Jedan od njih je na pr. načinio gradski činovnik Lazar Turanov. Taj izgred se zbio  u kafani Narod  1. VII. 1924.  kada je Lazar po izjavama svjedoka ošamario kavanaricu  Nally Alein, psovao joj židovskog boga i optužio je da vara državu neizdavanjem blokova za luksuzni porez. Sačuvan je predmet sa disciplinskom istragom povod toga slučaja koja je vođena u 1925.[15]

Gradske vlasti

Na čelu Subotice nalazio se gradski načelnik (gradonačelnik). Pored njega do 1931. godine postojii mjestoVelikog župana, kao direktnog predstavnika centralnih vlasti. Gradski izvršni organ vlasti bio je Senat. Predstavničko tijelo je bila Skupština ili Prošireni Senat[16]. On se popunjavao odlukama centralnih beogradskih vlasti – dekretima o imenovanjima, gradski zastupnici suobično postavljani u skladu sa načelima vladajućih političkih snaga u trenutačnoj državnoj izvršnoj vlasti.

Njavažnije funkcije vlasti obavljali su 1925. godine Dragoslav Đorđević kao Veliki župan, Albe Malagurski[17] je bio gradonačelnik, podgradonačelnik Aleksandar Rajčić a zatim dr.  Matija Evetović[18]. Funkciju Velikog bijležnika imao je Frano Vukić[19], gradski odvjetnik je bio dr. Kalor (Dragutin) Stipić, gradski arhitekta Kosta Petrović.

Blaško Rajić

Gradonačelnik je tromjesečno podnosio izveštaje Proširenom senatu.[20] Oni su bili sastavljani na osnovu izveštaj gradskih ustanova i odjela za taj period; Gradske kapetanije, Državnog Gradskog veterinarskog ureda, Gradske blagajne, Sanitetske uprave Grada Subotice [21] i ostalih.     
    

Sjednice gradskog parlamenta – Proširenog senata

Prva sjednica gradskog Proširenog senata (P.S.) u 1925. godini je bila 29. I. Po pravilu njome je predsjedavao predstavnik države – Veliki župan Dragoslav Đorđević[22]. Prisutni su bili i članovi Senata ( gradske vlade) i visoki gradski činovnici: Alba Malagurski – gradonačelnik, Aleksandar Rajčić – podgradonačlnik, Dragoslav Obradović – Veliki kapetan[23], Franjo Vukić – Veliki bilježnik, dr. Dragutin Stipić – gradski odvjetnik, dr. Koloman Hofman – gradski gospodarski senator, Miladin Nedeljković – financijski senator, Kosta Petrović – gradski inženjer, Aleksandar Suvajdžić – gradski računovođa, dr. Milutin Pavković – gradski fizikus, dr. Joso Brener – odvjetnik, Ivan Vidaković –  predsjednik Siročadskog stola, Martin Horvacki – gradski arhivar, Koloman Jaramzović – glavni blagajnik,  Aleksandar Oros – zamjenik gr. računovođe,  Antun Crnković – bilježnik I klase, Željko Riger – bilježnik II klase, dr. Aleksandar Feher i Ivan Neorčić – bilježnici III klase. Gradskih odbornika – članova Proširenog senata bilo je  prisutno 133 od  ukupnog broja  250.

Druga sjednica Proširenog senata je bila od 16. do 29. IV. Veliki župan Dragoslav Đorđević je otvorio skupštinu i pod prvom točkom informirao prisutne o općem stanju u prvom tromjesečju. Izvještaj o zdravstvenom stanju je započinjao sa time da je 12 osoba upućeno u Pasterov zavod u Novom Sadu zbog psećih ujeda, da je rođeno 684 a preminulo 527 osoba, u Gradsku bolnicu primljeno 1175 bolesnika, izvršeno 289 operacija, 272 puta su pozvani Spasavaoci, … Slijedio je izvještaj o veterinarskom stanju, te o gradskim financijama, prihodi su bili 8 303 408 a rashodi 7 017 693 dinara.[24]  Po drugih ukupno još 108 točaka, viječnici su donosili odluke o aktualnim svakodnevnim pitanjima života grada, otkupu zemljišta i regulaciji ulica, novčanim pripomoćima raznim udrugama, penzionisanju gradskih službenika, honorarima činovnika, visini gradskih prostojbi.  Tako je na pr. pod br. P.S. 107, 7797/1925 donijeta odluka da se Jugoslavenskom atletskom društvu Bačka na njihovu molbu, igralište koje koriste, površine 4 kat. jutra 1316 hvati, proda za cijenu od 4 800 dinara po jutru.

Nova izvanredna sjednica je započela 24. IV. i bila je posvećena samo pitanju Pravnog fakulteta. Pod br P.S. 109, 8615/1925 donijeto je rješenje da se svim mjerodavni  faktori upoznaju sa zaključcima  nedavno održane konferencije koja se rezolutno usprotivila bilo kakvoj ideji izmještanja subotičkog Pravnog fakulteta. Rad  je nastavljen 16.VII. izvanrednom sjednicom P.S. Na dnevnom redu su bila pitanja Pravilnika o gradskom nametu na zemljište, Pravilnika o najamnim parama,  trošarini na vino, prodaji jednog dijela zemljišta groblja Sv. Roke kod starog vašarišta subotičkim obrtnicima u svrhu podizanja kuća (134 P.S. 13005/1925), itd.

I naredna sjednica 10. X. je bila izvanredna. Sada je predsjedavao gradonačelnik Alba Malagurski u svojstvu Velikog župana. Odlučivalo se i donijeta je odluka (139 P.S.) da se podigne kratkoročni zajam radi pokrivanja troškova popravke oštećenih zgrada u elementarnoj nepogodi 25. VIII. Pod br. 140 P.S. 14972/1925 gradski parlamentarci su, na molbu uprave naučnog časopisa Književni sever, donijeli odluku da mu se mjesečno isplaćuje suma od 1 000 dinara.

A na dan 13. XI. održana je svečana sjednica P.S.  Pod br. 142 P.S. 22796/1925 odlučeno je de se odužavajući uspomeni dolaska slavne srpske vojske u grad Suboticu i oslobađanja Subotice, svaki 13. XII. izreče za lokalni narodni praznik.  Donešena je i odluka o promjeniimenaPalićkogputauDaničićeviTrgabarunaTrenkauObilićevvijenac.[25]

Redovna sjednica je održana 17. XI.  Članovi P.S. uzeli su na znanje rješenje Ministarstva unutrašnjih djela (dalje MUD)  br. 19809/1925 o razrješenju dužnosti i imenovanju novih članova P.S. Odlučivalo se još o nizu pitanja, a pod br. P.S. 165, 14 510/1925 o molbi dr. Izidora Milko[26] o reguliranju plaćanja za njegovu knjižnicu koju je već ranije predao u nadliježnost Grada.  Dr. Zvonimir Piškulić je dao prijedlog da se molba odbije jer je u pitanju mađarska literatura i mađarski književnik! No, na prijedlog dr. Svetozara Ognjova, Đure Pandžića, Marka Jurića i Joce Milekića, prevladalo je mišljenja da se pomogne kulturnom pregaocu koji je tada bio u očajnom (materijalnom prim. aut.) stanju[27] sa isplatom pomoći od 50 000 dinara jednom za svagda. Pored ostalog, u narednim točkama raspravljalo se i o objavljivanju (priznavanju) diploma liječnika i veterinara, birali su se članovi u Mesni školski odbor (167 P.S.), prodaji gradskih zemljišta  radi gradnje kuća, plati zvonara i pojaca u crkvi Sv. Mihovila, ustupanju zemljišta na Vodici Srpskoj pravoslavnoj crkvenoj opštini (178 P.S.), razvrstavanju gradskih lugara, umirovljenjima gradskih činovnika,udovičkim mirovinama…

Poslednja sjednica je održana 30. XII. Na početku je primljen k znanju periodični gradonačelnikov izvještaj, a zatim su odbornici Stevan Majlat[28] i dr. Miloš Rafajlović predlagali (269 P.S. 25420/1925, 270 P.S. 25419/1925, 271 P.S. 25418/1925)  da se raspusti Senat i Prošireni Senat dok se na sprovedu opštinski izbori. Naš mandat treba, da izvire iz poverenja celoga građanstva. Ali pitam ja, koga zastupamo mi? Ko je meni poverio, da u njegovo ime raspolažem, da glasam za budžet i nemetnem na grbaču celog građanstva silne terete riječi su odvjetnika dr. Rafajlovića. Ta inicijativa nije usvojena. [29] Na molbu Bunjevačke prosvetne matice donešena je odluka (276 P.S. 15 437/1925) da joj se proda objekat u ulici Paje Kujundžića 9, za cijenu od 32 400 dinara. Glasanje je bilo jednoglasno. Zatim su se birali članovi odbora radnih tijela P.S., Upravnog odbora, Sirotinjskog,  Statističkog, Građevinskog, Gospodarskog, Revizionog, Penzionog, Knjižničarskog, Kazališnog. Donešen je i novi Statut čete policijskih detektiva (288 P.S. 24979/1925). U daljem radu, pored ostalog, donešena je i odluka (332 P.S. 25240/1925) da se Martinu Džaviću[30] učeniku Umjetničke škole u Beogradu  da mjesečna potpora od 600 dinara, te da se udvostruči podvozna taksa za automobile.

Agrarna reforma, kolonizacija, optanti, pitanja državljanstva 

U to doba paralelno teku duboki procesi  koji sa sobom nose i izmjenu etničke slike ovih krajeva; agrarna reforma, koja je usmjerena na gospodarsku ravan, kolonizacija i proces optiranja. Naseljenike je starosjedilačko žiteljstvo nazivalo “dođošima”, “kuferasima”, “dobrovoljcima”, jer su stizali iz raznih krajeva kao nagrađeni srpski dragovoljci. Pridošlice su se na podunavskom području ponašali kao povlaštena čeljad kojoj se ostali moraju pokoravati.[31]

Agrarna reforma[32] … je bila u funkciji povećanja broja Srba i destrukcije etničkog bloka Mađara u sjevernoj Bačkoj, osobito u Potisju.[33]  ili drugim riječima: da se putem agrarne reforme kolonizacijepoboljšanacionalna struktura stanovništva vlasnika zemlje.[34] Po viđenju suvremenika agrarna reforma i kolonizacija su veoma brzo od socijalno-ekonomskog i nacionalnog poduhvata srozane na politikantstvo.

Županijski agrarni ured iz Novog Sada je jedno o  državnih tijela  koje na subotičkom teritoriju neposredno sprovodi proces. To se vidi iz primjera, kada Senat dobija njegov dopis da obavijesti one koji su dobili zemlju agrarnom reformom na čantavirskoj rati da ne obrađuju zemlju jer će se izvršiti revizija podjele zemlje[35], ili kada dodeljuje zemlju dr. Julija Vermeša nizu zakupnika i daje spisak od 82 zakupaca. Ističe se da se zemlja ima ostaviti do jeseni onima koji su je već obradili[36]. Županijski agrarni ured u Novom Sadu donosi i rješenje da se 500 k.j. Čantavirske rate podeli kolonistima i dobrovoljcima (njih 396 poimenično!). Senat na to rešenje podnosi žalbu zbog prethodno loše izvršene podjele zemlje, pa zato traži reviziju. [37] Na dopis Ministarstva za agrarnu reformu Senat upućuje svoj odgovor objašnjavajuću spremnost na kooperativnost ali  ih mole da se konačno sredi pitanje agrarne reforme jer je to interes opštine Subotica.[38]  Navode na kraju: Subotica danas, od dana do dana sve više propada, pošto je izgubila veći deo svoga imanja, i to:

            a) razgraničenjem otpalo je Mađarskoj          16 884 kat. jutara,

            b) agrarnom reformom oduzeto je                  11 163 kat. jut.

            Dakle Subotica izgubila je                               28 047 kat. jut.

U 1925. planira se naseljavanje na teritoriju Subotice 400-500 obitelji optanata iz Mađarske.[39]

Te godine se osniva dobrovoljačko naselje Mišićevo[40]

O atmosferi punoj napetosti i nepovjerenja koja je vladala prema Mađarima koji žele da se vrate u svoj zavičaj, svjedoči prepis dopisa  MUD sa žalbom Generalnog konzulata KSHS u Budimpešti da oko 3 000 mađarskih intelektualaca izbjeglih 1918.-1920. godine žele da se vrate u zemlju, a pošto su većinom iredentisti, to može biti opasno po bezbednost zemlje.[41]

Sačuvano je nekoliko spiskova lica koja su optirala, za strano (mađarsko) državljanstvo, državljanstvo Kraljevine SHS  i koja su primljena u naše državljanstvo po skraćenom postupku.[42]  Tu grupu čine Rusi izbjegli od revolucionarnog terora. I u Subotici ih je bio naseljen veći broj. Među njima je bilo mnogo umjetnika i intelektualaca, posebno su bili angažirani na subotičkom Pravnom fakultetu. Tako je  prof. Grigorij Demčenko[43]koji je rođen u Kijevu  primljen u državljanstvo i položio zakletvu na Ustav i Kralja 13. III. 1925.[44]  U spisku 40 lica optanata za mađarsko državljanstvo nalaze se primjerice dr. Imre i dr. Dezider Vinkler – odvjetnici, Dezider Vali – student, itd. U spisku lica optanata za KSHS državljanstvo/mnogo onih koji su odavno u Subotici bez državljanstva. Razlikuju se velike grupe,  jednu čine dosljenici iz Istre, na pr. Žigante Ivan, dr. Lovro Skaljer (rođen u Puli, 10. VIII. 1878.),  Franjo  Flego (Buzet);  drugu doseljenici iz Mađarske – Simun Rudić (Bački Alamaš, 11. VII. 1875.), dr. Dezider Princ (Putnok, 11.IX.1871.); Rumunjske – dr. Miloš Pavlović (Temišvar, 16. VI. 1879.) ali i drugih zemalja[45].  Kod nekih su date oznake u rubrici narodnosti mješovite: srpskobunjevačke, srbohrvat, srbosloven i slično.[46]

Problematika oko pitanja državljanstva bila je izrazito važna veći broj lica koja potječu sa ovih prostora, odnosno koja su imala pravo tzv. zavičajnosti. Važila  je odluka de se sva lica koja su bila naseljena do 1. I. 1910. godine iod tada imaju zavičajnost, primaju u državljanstvo. Ali to baš nije uvijek bilo lako spovesti u praksi.                                                                                                                                                                                                                                obitelj Kovačić

Primjerice Laza Ivan Kovačić, subotičanin koji se 1913. godine sa suprugom i djecom preselio u Budimpeštu, pokušava da dobije dozvolu boravka i nastanjivanja u rodnom gradu. Upitano je bilo njegovo državljanstvo, mada je on pisao: Svi mojipreci su Sloven i isvi rođeni nadležni uSubotici te ja smatram sebe državljaninom podanikom KSHS.[47] U predmetu je sačuvana prepiska kojom Kovačić dokazuje krštenicom da je rođen u Subotici 17.XII.1874., i da nije primio mađarsko državljanstvo. No, vlastima je bilo sumnjivo to što je doputovao sa mađarskom putovnicom a Veliki župan u dopisu MUD naglašava: Mišljenja sam da moliocu Lazi Kovačiću ne treba izdati traženi boravak, pošto se isti izdaje za Mađara, mada je slovenskog porekla.  Bilo je i primjera da surođeni subotičani optirali za Mađarsku, dobili njihovo državljanstvo, pa se ipak vraćali u zavičaj i uspijevali ishoditi da se kao zavičajnici ponovno prime u domaće državljanstvo. Takav je bio slučaj sa Ljudevitom Čakanjom i njegovom suprugom Jelisavetom.[48] Uposleni na Državnim željeznicama činili su isto veliku grupu tražitelja državljanstva KSHS. Za njih je bio pripremljen i posebanobrazac.[49] Bilo je slučajeva istupanja iz domaćeg i prijema u njemačko državljanstvo. Takav je bio postupak sa vajarom Franjom Matuškom, rodom iz Čantavira, koji je sa suprugom Njemicom živjeo u Njemačkoj.[50]

Vjerski život

U organiziranom vjerskom životu, u okvirima  rimokatoličke crkve, djelovale su u gradu župe: Sv. Tereze  (25 480 duša[51]), Sv. Roka (14 653), Sv. Đurđa (10 950), Sv. Mijhajla (13 500), a na pustarama u Staroj Torini (7 249), Tavankutu (8 362), Žedniku (8 025), Bikovu (3 400). U okvirima Pravoslavna crkve radile su dvije crkvene opštine, u Subotici sa 4 800 duša i u Aleksandrovu (XII kvart) sa 950 duša.[52] Evangelistička crkvena opština, sa svećenikom Roberom Santo i predsjednikom Julijem Lelbahom[53] imala je 700 članova, Reformatska 1 100, a  Jevrejska 5 040 i Ortodoksna jevrejska crkvena opština – 480. Muslimanska, najmanja vjerska zajednica imala je samo 200 članova.[54]

Jedna od većih vjerskih svečanosti zbiva se 2. veljače  kada je nadbiskup Rafael Rodić[55] posvetio pred velikim skupom 4 nova zvona[56] na franjevačkoj crkvi.   I na župnoj crkvi Sv. Terezije postavljena su nova zvona. Iz Strojne Tovarne i Livarne u Ljubljani pristigla su zvona: A – u težini 3000 kg, D – 1250, Fis – 640, A – 400, H -280 i F od 100 kg. U toranj na zapadnoj strani postavlja se samo najveće zvono, a ostalih 5 u toranja na južnoj strani. Stara su iz svih crkava bila za vrijeme rata skinuta i pretopljena u topove.

Franjevac Otac Baligač dobio je načelnu pozitivnu odluku o postavljanju kipa Sv. Florijana, zaštitnika grada od vatre,  na trgu fra Jese.[57]

Udruge osnovane u 1925.

U 1925. godini je osnovan veći broj udruga, kulturno prosvjetnih, nacionalnih, stručnih i drugih. Postupak je obično išao tako da su one održavale svoje osnivajuće skupštine, donosile porebna Pravila i druge dokumente, koja su slana na odobrenje, a nakon toga isčekivale pozitivno rješenje od MUD. Po jednom izvješću ( 9. VII. 1926.) iz gradonačelnikova ureda u gradu je djelovalo 68 udruga. U njemu su navedeni i čelni ljudi koji su ih vodili.[58]

Automobilski klub u Subotici je osnovan 23. I. 1925.godine. Klub je osnovan kao sekcija Automobilskog kluba Kraljevine SHS.[59]

Osnivajuća glavna skupština Pokopnog udruženja Concordia  na kojoj su donešena Osnovna pravila, bila je održana 14. I. 1925., a odobrenje MUD stiglo je već 6. II. iste godine.

Osnovan je Mesni odbor Jadranske straže. Na čelu mu je bio profesor Pravnog fakulteta dr. Ivo Milić. Imao je dvije sekcije; studenata Pravnog fakulteta i đaka srednjih škola.

Za dalji kulturni rad u hrvatskom duhu na ovim prostorima, posebno je značajno bilo osnivanje Hrvatskog pjevačkog društva Neven  2.V.1925. To je izazvalo oštre napade prorežimskog tiska u kojima se nova udruga optužuje za političku propagandu,  rad po nalogu iz Zagreba u smjeru koji kreiraju braća Radići a novoizabrano vođstvo dr. Kataneca i Jankača nazivaju kuferašima.[60] To nije bila jedina nova udruga kojoj u nazivu stoji oznaka – hrvatski. Tjelovežbačka i nacionalna organizacija  Hrvatskog sokola  zaživjela je25. IX. 1925. godine. Slična je bila i  Hrvatska katolička orlica u Subotici koja je utemeljena iste godine. Predsjednice su bile ZlataVrbanjac i Marija Cingderić, a tajnica Marija Čović, koja se poslije osobito istaknula u križarskom pokretu. Vježbale su u istim prostorijama kao i članovi Hrvatskoga katoličkoga orla i s tom su organizacijom usko surađivale.[61]

Ali i na drugoj, težnjama za afirmacajom hrvatstva Bunjevaca,  suprotnoj strani, dolazi do formalizacije i osnutka specifične udruge. Bunjevačka Prosvetna Matica, za koju su pripremne radnje otpočele još 1924., osnovana je tek naredne godine. Najistaknutiji predstavnici prosrpske struje među  Bunjevcima,  Marko  Jurić – član  Narodne Radikalne stranke, Mara Đorđević Malagurski supruga  župana Dragoslava  Đorđevića,  Antun Vidaković, takođe  radikal, bili su njeni začetnici. Cilj  te udruge  je  bio širenje kulture, bunjevačke svijesti i slavenstva. Uživalo je obilatu pomoć  gradske i blagonaklonost centralne  vlasti. Tako  je  dobilo, na osnovu odluka gradskog  Proširenog senata, novčanu pomoć i  52 jutra gradskih zemljišta  na  uživanje,  kao  pomoć za  svoj  rad. Time  joj je omogućeno da kupi zgradu koja je  do tada bila u vlasništvu  grada,  Paje  Kujundžića  9, ( prije 1918. škola, a nakon 1945. kino  Zvezda) za  50 000  dinara  i da tamo organizira svoj Dom.Pravila   Matice su   potvrđena  i  odobrena  rešenjem MUD od 22. XII. 1925. godine.  Aktivni  rad  Matica će započeti  tek  od  1.I.1927.

U 1925. godini su odobrena i pravila i započela je sa radom udruga Prvo vojvođansko društvo za pomaganje porodilja u Subotici[62], kulturno udruženje jevrejske omladine Reus (Sloga) sa Đorđom Kleinom kao predsjednikoma djelovanje planira da započne  Udruženje hrvatskih sveučilištaraca Ivan  Antunović, no kojem ipak nisu odobrena pravila.[63]

Dušan Manojlović[64] kao predsjednik novoosnovanog Subotičkog društva za mačevanje obratio se 19. VIII. gradskim vlastima sa molbom da se izda pod zakup tom društvu prizemlje zgrade bivše preparandije (Kralja Aleksandra 13, Korzo) a gdje bi oni uredili prostor za vježbanje, tuševe i garderobu.  I zaista, naišavši da pozitivan prijam, oni su dobili pravo zakupa. Ali istodobno, to je bio i početak dugogotrajne prepiske toga društva sa vlastima, pošto je svake godine trebalo zakup produžavati, a bilo je i drugih interesenata,  za te prostorije. Tako je 1929. godine vježbalište mačevaoca tražila za sebe udruga Severna zvezda. [65

Kongresi i skupovi

Grad je bio domaćin i organizator nekoliko velikih kongresa i skupova. S druge starne i delegacije subotičana posjećivale su sajmove u zemlji i inozemstvu. U organizaciji subotičkog  Udruženja industrijalaca  (Lloyda), tako je od 21. IV. do 14.V.1925. godine, organizirana posjeta sajmovima u Milanu, Bazelu i Parizu. Predviđeno je da na put krene delegacija od 23 člana iz čitave zemlje. Subotičane je predvodio  gradonačelnik Albe Malagurski sa suprugom Amalijom. Pored njih tu su bili i industrijalac Žiga Ajzler sa suprugom, ravnatelj Gradske bolnice liječnik dr. Paja Ivandekić, dr. Radivoj Miladinović,  Mirko  Rotman – industrijalac,  dr.  Cvetko Ognjanov – veleposjednik, Milan  Damjanović – tajnik  Lloyda,  Miško Pančić – trgovac i novinar Friđeš Farkaš.

Jedan od najznačajnijih skupova gospodarstvenika održan u Subotici bio je u organizaciji Saveza gornjobačkih industrijalaca Subotice koji je pripremio održavanje Zemaljskog poljoprivrednog sajma spojenog sa Vojvođanskom industrijsko zanatlijskom izložbom.[66] Izložba je planirana da se održi od  21. do 31.VII. 1925. godine u  kasarni 3. Konjičkog puka na palićkom putu. Zbog toga su jedinice izmještene na taborovanje u hrastovačku šumu. Grad je pruduzeo još neke korake da posjetiteljima učini ugodnijim boravak u Subotici.  Na zahtjev Inžinjerskog ureda Senat je odlučio  da se pojača osvetljenje ulica, sa 130 na 440 plinskih lampi, što je i prihvaćeno.[67]

O  značaju ove izložbe za državu i potpori koju je uživala, svjedoči da je na otvorenju bio prisutan ministar trgovine dr. Krajač.

Drugi veliki skup je bio kongres učitelja 27, 28. i 29.VIII. O pripremama za dolazak oko 4 000 učitelja iz čitave zemlje govori dopis s molbom Mesnog školskog odbora grada Subotice o uvođenje električnog osvetljenja u osnovnim školama u II., III., IV. i V krugu grada. Taj posao se mora dovršiti do 31. VII. 1925. god. kada će u Subotici biti održan učiteljski kongres.[68] Pored toga određena je i suma od 30 000 dinara za pomoć u prihvatanju gostiju. Na neposrednim pripremama su radili školski nadzornici Radomir Vujić i Aleksandar Mikić. Smještaj tako velikog broja posjetitelja organiziran je po kućama domaćina i u zgradama 4 osnovne škole.

I šahisti su imali svoj kongres u Subotici. Molba Subotičkog šahovskog kluba koga zastupa dr. Miloša Rafajlović da se osiguraju uvjeti za prijem i smještaj dvadesetak šahista koji dolaze na Kongres i šahovski meč od 3. do 24.VIII.1925.  godine, govori o pripremama za njega.  Senatskom odlukom dodeljena je novčana pomoć za tu svrhu od 1 500 dinara.[69]

Prosvjeta

U Subotice je djelovala je mreža prosvjetnih ustanova, zabavišta, osnovnih škola, srednjih škola, stručnih i opštih, te Pravni fakultet. Osnovne škole se pratile raspored stanovništva, te ih je bilo i po vanjskom dijelu teritorije grada. Takva je bila i organizacija školskih nadležnih tijela. Postojala je školska uprava za unutrašnji i vanjski dio.  U užem gradu je bilo 25 školskih zgarada a u vanjskom 57. Kroničan problem je bio da nisu sva djeca – školski obveznici pohađali nastavu. Procenat one djece  koja ne idu redovito u škole se kretao do 30% a zavisio je i od sezone poljskih radova, godišnjeg doba, trenutačnog stanja puteva itd.

Zaživjela je i jedna nova škola, osnovana je Ženska Gimnazija na adresi Vilsonova 38.[70]Inicijativu za njeno otvorenje, pored upravitelja postojće mješovite Gimnazije – profesora  Ivana Vojnić Tunića, pokrenuli su i građani koji se obraćaju Senatu svojom molbom 9. VII. 1925. Potpise na nju je stavilo ukupno 45 građana.  Ukaz o otvorenju četvororazredne ženske gimnazije donešen je već 15. VII. 1925.  Za ravnatelja  nove školske ustanove je postavljen je dr. Matija Evetović.

Subotički Pravni  fakultet  je započeo sa držanjem doktorskih kurseva. Izvanredni profesor Pravnog fakulteta Srećko Zuglija u travnju je premješten u Zagreb.

Sudbina fakulteta je bila u to doba vrlo upitna. Širile su se vjesti da se premješta. To je izazvalo reakciju šireg kruga javnosti  u cilju njegova opstanka. U tom pravcu je bila i predstavka velikog bilježnika Franje Vukića upućena 21. IV. 1925. godine Gradskom senatu povodom nagovještaja o premještanju Pravnog fakulteta iz Subotice u Sarajevo.  Donešena je Odluka Senata na izvanrednoj sednici 25. IV. 1925. godine sa rješenjem da se izradi poseban memorandum za ostanak fakulteta u Subotici.  Kao plod takvih akcija pojavila se tiskana Deklaracija od 29. IV. 1925. sa potpisima istaknutih ličnosti, o potrebi da  Pravni fakultet i dalje bude prosvetna i narodna kula krajnjoj severnoj granici Ujedinjene otadžbine.[71]

Kultura, proslave i predstave

Subotička društva i udruge, kao i one gostujuće,  redovito koriste mogućnost da održavaju svoje predstave, koncerte, zabave u Gradskom kazalištu, Hotelu Zlatno jagnje, Velikoj vijećnici gradske kuće, ali u drugim prostorima. Radi toga oni su morali da prvo obrate Senatu, a on im je izdavao odobrenja, odnosno dozvole za održavanje, određivao takse, gradski porez na ulaznice, cijene za troškove struje, čišćenja i ostalih usluga koje su dobivali od gradskih službi. Kronološki se mogu posložiti sljedeća događanja, koja su samo odabir od šireg mnoštva kulturnih zbivanja.

Svetosavsku proslavu u prostorijama Gradskog kazališta održala je 27. I. Studentska akademska udruga Svetlost.[72] Molbu Senatu je potpisao Kazimir Žigante[73], prvi tajnik.

Zabava i osvećenje zastave Mesne Organizacije Dobrovoljaca kojoj je na čelu tada bio odvjetnik dr. Dimitrijević, držala se u nedjelju 15. II.[74] To je bila velika i masovna svečanost, kojoj je pored ostalih funkcionera prisustvovao kraljev ađutant general Stevan Hadžić. Bile su ispaljene topovske salve, iznad grada su leteli avioni, u velikoj vijećnici održana je skupština udruženja.

Subotičko bunjevačko katoličko divojačko društvo, u čije ime jepotpisana Marga Peić Tukuljac, dobilo je dozvolu uporabe dvorane gradskog kazališta 19 II. 1925. godine u cilju priređivanja predstave.[75]

Molba predsjednice Katoličkog bunjevačkog devojačkog društva, Lujze Matković, upućena je radi ishodovanja dozvole upotrebe dvorane gradskog kazališta  u nedjelju 5. IV. 1925. godine u cilju priređivanja predstave Muke Isusove  naišla je na pozitivnu senatsku odluku.[76]

Proljećna izložba slika otvorena 13. IV. 1925.  u Gospodarskoj Kasini. Izlagali su Aleksandra Olah, Klara Gereb, Eugen Lenkei i drugi umjetnici.

Gradska knjižnica ( i Muzej)  su otvoreni  14. IV., nakon 6 godina, u objektu Muzičke škole.Mijo Mandić koji se nalazio  na čelu te ustanove, predao predlog da se knjige više ne izdaju, nego samo koriste na licu mesta

Prosvjetno društvo Neven  dobilo je  dozvolu  upotrebe dvorane gradskog pozorišta 19. IV. 1925. godine radi priređivanja redovnog godišnjeg koncerta kao  i svečane akademije Zrinjski i Frankopan 30. IV.[77]

Moskovski Hudožestveni  teatar u svibnju 1925.  gostuje[78] po drugi put u gradu. Igra Čehovljev Višanjik, Gogoljevu Ženidbu, Ženu s mora Henrika Ibzena.

U subotu 30. V.  započela  je još jedna, od strane režima obilato potpomognuta velika nacionalna manifestacija.  Povod  je bilo otkrivanje spomenika junacima palim za oslobođenje i ujedinjenje 1912.-1918. i razvijanje zastave Jugoslovenskog sokolskog društva u Subotici[79] koje je sa pratećim programom održana 31. V.1925.

I Zemljodilska kasina, čiji predsjednik[80] Marko Jurić potpisuje molbu, dobila je mogućnost da u kazalištu održi svoju zabavu sa igrankom.[81]

Izložba jugoslavenskih narodnih rukotvorina, koja je bila u sklopu izložbe i velikog vašara[82],  održana je u Gradskoj kući  od 22. do 31. VIII. Njen glavni organizator je bila Mara Đorđević Malagurski. Ona je i odabrala najveći dio predmeta, nošnji i ručnih radova,  izloženih u bunjevačkom odjelu.

Plod razmimoilaženja između dvije bunjevačke struje kao organizatora,  rezultiralo je sa dvije odvojene proslave[83]  tisućugodišnjicehrvatskog  Kraljevstva[84].  Prva, manjeg obima, kojaseodržala  8. IX. bila je pod patronatom Gradskih vlasti i sokolske organizacije, mogla bi se označiti kao prorežimaska,  a druga, veća i masovnija, održana 20. IX. 1925. godine, pod vođstvom Hrvatskog pjevačkog društva Neven, kao jasno svjedočanstvo o uspjehu buđenja hrvatstva kod Bunjevaca, što se vidjelo i po spomen tabli koja je tom prilikom postavljena, a na kojoj je stajalo da je podižu bunjevački Hrvati. O razimoilaženjima koja su vladala povodom tih proslava govori i detalj da unatoč tomu što je gradonačelnik Malagurski naredio da se u prvu proslavu uključe i sve vjerske zajednice, koje su trebale održati svečana bogosluženja u utorak 8. IX, rimokatolička crkva, odnosno subotička Apostolska administratura to ipak nije učinila, pa je on zbog toga izrazio svoje oštro negodovanje.

Održan je i jesenji salon na kojem su izlagali slikari iz zemlje.

Subotička slobodno zidarska  lože Alkotákoja je 1924. godine primljena  u  okrilje VelikeložJugoslavija  i od tada nosi ime Stvaranje[85].  Ona svojim dopisom od 24. veljače 1925. izvještava gradonačelnika o tim promjenama. Navodi i da se ured lože nalazi u I krugu, Šenoina ulica br. 14 a da je starešina lože Julije Vali arhitekta.[86]

Petar Pekić 17. XII. 1925. položio zakletvu za mjesto činovnika knjižničara u Gradskoj knjižnici.[87]

Subotički oficirski dom priredio je svečanu zabavu i proslavu rođendana Nj.V. Kralja Aleksandra 17. XII. U tu svrhu tražili su od Gradskog ekonomata  veliku količinu zelenila, palmi i četinara za pletenje vijenaca.

Djelovale su  i priređivale svoje programe, zabave i igranke,  osvećivali zastave,    još i neke izrazito nacionalne organizacije, poput  Srpske nacionalne omladine Dušan Silni, Udruženje srpskih četnika Petar Mrkonjić.  

Internacionalni cirkus Kludski držao je 5 predstava u studenom 1925. godine. Odlazak vlakom iz grada se prtvorio u pravu aferu, pošto je policija na dojavu izvršila  pretres kompozicije i pronašla skrivenu jednu djevojku čiji je nestanak prijavljen.

SuprugaF. Piča (Piétsch) u ime Kruga subotičkog divojačkog društva  kao i Kruga subotičkog diletantskog društva je bila izuzetno aktivna u priređivanju kazališnih predstava, kojih je tijekom godine održala desetak.

Narodno pozorište  Novi Sad   dobilo je dozvolu besplatne upotrebe kazališta 25, 26. i 27. XII. 1925. radi održavanja predstava.

Neki od drugih korisnika prostora kazališta subili: Subotičko  Mađarski Radikalni Klub[88], Francuski Klub[89], Udruženje ratnih invalida[90], Subotičko Jevrejsko Omladinsko Udruženje Hakoach,  Subotičko Atletičko Nogometno Društvo, Ekonomska organizacija baranjskih izbeglica, Filharmonično društvo[91].

U gradu su radila dva kina, Korzo i Lifka, a i na Paliću su se u sezoni prikazivali filmovi.  Veliku prepreku za njihov napredak bila je zabrana MUD prijevoda titlova filmova na mađarskom jeziku, donešena upravo 1925.  godine. Registrirana je i nova firma, Narodni bioskop,  kojaje sa  radom  otpočela  26. XI. iste godine.

U Pučkoj kasini  je  uz prigodan program  7. XII. postavljena slika Paje Kujundžića.

Od 1924. tekli su radovi na objektu Subotičkog pučkog kruga (Nepkör) u kome se njegovala mađarska kultura a koji su privedeni kraju sa završetkom kazališne dvorane tek 1926.

Knjige

U 1925. godini pojavio se veći broj  knjiga koje su napisali subotičani ili govore o temama vezanim za grad. Neke od značajnijih su bile: Putokaz Bunjevcima i Vojvodini (Subotica 1925.) koji  je javnosti uputio Joso Šokčić[92].  Njegova osnovna ideja je  usmjerena protiv došljaka Hrvata a ka afirmacija politike koju zastupaju radikali.  Sličnog je profila bila i knjiga Toše Iskruljeva[93]O Vojvodini i njenoj kolonizaciji, Novi Sad 1925.; kao i LazaraStipića[94]IstinaoVojvodini, Subotica, 1925. (u naklada Minervad.d.). U taj vodeći tijek uklapa se i Almanah desetogodišnjici našnarodne tragedije 1915-1925, Subotica, 1925. u nakladi Književnog severa,  kojega je  sastavio Milivoje Knežević. Nešto posve drugačijeg žanra je uradak Blaška Rajića, Stari mirotvorci,  Subotica,  1925.

Te godine i pravoslavni pop Marko Protić[95], koje je obavljao i dužnost predsjednika Subotičke novinarske udruge, nudi 20. II. 1925. Senatu da prikupi historijske izvore, sastavi i napiše jednu knjigu kojom bi otrgao od zaborava prve godine od oslobođenja. Prilaže raspis MUD sa informacijom da je novoosnovani Institut za prikupljanje izvora za istoriju našeg oslobođenja i ujedinjenja  pokrenuo akciju za prikupljanje historijskih izvora. Senat je tržio da Protić dostavi svoj prijedlog za prikupljanje važnih dokumenata. On je odgovorio  sa svojim prijedlozima i uvjetima za započinjanje takvoga posla. U predmetu se sačuvana i prepiska Senata i Marka Protića, 1930. godine, pošto je završio rukopis knjige, u vezi tiskanja i honorarisanja autorovog rada.[96]

Pojavio se i uradak  prof. Alekse Ivića, Bunjevci, Srbi Hrvati, Književni sever, god. I., 1. X. 1925, knjiga I, svezak 7. 264.-265.

Tiska se i objavljuje knjiga prof.  Mirka Kosića, Osnovi ekonomne politike, knj. 1, Beograd, Izdavačka knjižarnica Gece Kona.

Knjižara Jedinstvo priredila je album fotografija Subotice i Palića povodom kongresa učitelja.

Tisak u 1925.

Ličnost puna osobitosti bio je Rude Štagljar  Majevčanin[97].On je po  sopstvenim riječima nacionalizmu našao smisao života. Kao vlasnik i direktor  pokreće tiskovinu Nova Pošta.

Pojavljulju se Hrvatske novine pod uredništvom  Miška Prčića.  One su bile nastavak Subotičkih novina, za kršćansko i narodno udruženje, koje su izlazile od 1920. do 1925. kada su obustavljene te mesto njih pokrenute Hrvatske novine[98]

Pokrenut je i tjednik Az Ucca (Ulica).  Inicijator i urednik bio je Csuka János[99], publicist, novinar, pjesnik i prevoditelj. Djetinjstvo je proveo u Slavonskom Brodu, zatim se preselio u Novi Sad, a veći dio međuraća proživio je u Subotici.

Od 1. IV. 1925. počeo je da izlazi časopis Književni sever[100], a sličnog profilana mađarskom jeziku bio je 15. V. pokrenut Irodalmi értesitő (Književni glasnik).

Dvojezični omladinski list Mladost – Ifjúság pojavio se 15. IV. 1925. godine. Pokretač je bio vlasnik knjižare A. Mamužić pa se on tamo i rasparčavao.

Na Vidovdan 28. VI. 1925. pojavio se prvi broj  Subotičkog glasnika. Samim time jasno je stavio do znanja kakva će mu biti ideološka matrica.

Szombat je bio nedeljnik koji se bavio pitanjima iz oblasti društvenog i kulturno umjetničkog života Židova. Počeo je da izlazi 26. VII.

Subotički pčelari pokrenuli su Vajdsági Mehezeti Lap (Vojvođanski pčelarski list).

Već istaknuti pregaoci pisane riječi Joso Šokčić i Havas Antal inicirali su novine pod imenom Család (Obitelj).[101]

Nedeljnik Mozi ujság (Kino novine) počeo je da izlazi 22. XI.

Zdravstvene prilike

O stanju zdravlja subotičana saznajemo iz Subotičkog glasnika (br. 10 od 11. II. 1926. godine) koji  na drugoj strani u  članku Zdravstvene prilike u našem gradu u kretanju populacije  donosi podatke iz godišnjeg izveštaja gradskog fizikusa  za proteklu 1925. godinu. Saznajemo da je od akutnih zaraznih bolesti, najviše bilo obolelih od trahome  – 549, od tifusa 71 – a umrlo je 11 lica,  od šarlaha je obolelo 60 – a umrlo 9, od tifterije  je bilo 36 obolelih i 8 umrlih. Ogromna je šteta što se ne vodi statistika o kretanju tuberkoloznih obolenja, jer kao što je poznato tuberkoloza je tipična bolest naših sugrađana pored trahome. Po nekim drugim izvorima može se naslutiti da je ona bila izuzetno velika, do 30 smrtnih slučajeva na 1000 ljudi. Kretanje populacije je bilo sledeće: ukupno rođeno 2914 djece ( 1465 muške i 1449 ženske), ukupno umrlih  2148, od toga djece; do 1  godine  – 732, od 1 do 7 – 179, i preko 7 – 1041,  što je davalo prirtaštaj od 766 lica.  Pisac članka na kraju daje i komentar:  …  da  u našem gradu još uvek prosperira lekarski stalež. Jer kako bi se  inače objasnio fakat, da su se u toku 1925, u Suboticu  nastanili  još  10 novih lekara!…

Specifičan zdravstveno-socijalni problem bile su i prostituke. Jedna od poznatijih ulica crvenih fenjera je bila Topnička ulica (danas Bihaćka).  Godine 1925. broj bludnica  uvedenih u posebnu gradsku evidenciju je bio 171.[102]

Politička gibanja

Najznačajniji događaj na razini zemlje pa time i Subotice, bili su parlamentarni izbori. Vlada Nikole Pašića (6. XI. 1924. – 29. IV. 1925.) sastavljena od radikala i samostalnih demokrata Svetozara Pribičevića raspisala  je izbore za 8. II. 1925. Najsnažnija oporba bila je Hrvatska repubilikanska seljačka stranka (HRSS). Režim protiv nje sprovodi oštre mjere.  Tako vlada  23. XII. 1924. donosi odluku o primjeni Zakona o zaštiti države i na ovu stranku pa je time zabranjena njena politička aktivnost i pokrenuto kazneno gonjenje članova vođstva stranke. Istog dana uhićen je i Stjepan Radić.

Lokalna skupština – Prošireni senat na svojoj prvoj sjednici u 1925.  godini donosi odluku o izboru predsjednika i članova biračkih odbora iz redova odbornika na 38 biračkih mesta u subotičkom biračakom okrugu.[103]

Kao pripremu za izbornu kampanju može se smatrati i serija optuštanja gradskih   činovnika i redara koja u  Subotici otpočinje  krajem 1924. godine. To se nastavilo i u narednom periodu. Redar II klase Tv. A. Markešić, inače izbgjelica iz Istre, kome je 9. II. nadzornik redarstva jasno rekao da je antidržavni element i da će biti protjeran iz Subotice, pod takvim pritiscima sam daje ostavku 11. veljače 1925.[104]

Širi se mreža i ustroj Radikalne stranke osnivanjem novih filijala po okolnim bunjevačkim mjestima. Tako dolazi siječnja 1925. godine do osnutka filijale u  Gornjem Tavankutu u kući Stevana Gurinovića.

Izrečena je i zabrana izlaženja (6. veljače) dnevniku na mađarskom jeziku Hírlap.[105] Jeste je da po zakonskom osnovu na koga se poziva odluka, nju mogao donijeti samo Ministar unutrašnjih dela, a ne gradonačelnik, no ona je naravno primjenjena.

Za vrijeme kampanje i prilikom samog glasovanja zabilježena su razna radikalska nasilja[106] u čitavoj Vojvodini pa i u Subotici. Moglo se  glasovati samo uz  posebne  legitimacije, koje  mnogi  nisu  dobili  na  vrijeme,glasačka mjesta  su  bila  udaljena i po dvadeset kilometara,  itd. Nasilje je bilo izrazito prema sljedbenicima HRSS-a u Subotici.[107] Ono je započelo 3. I. 1925. pozivanjem u kapetaniju sudskog savjetnika u ostavci Mateja Jankača i odvjetnika dr. Mihovila Katanca, pritvaranjem trgovca Stipana Matijevića. Oni su šikanirani i optuživani da šire radićevštinu.[108]

U Subotici je na izborima za Narodnu skupštinu 1925. godine trebalo izaći 10 lista, ali je Subotički okružni sud u zadnji tren (14. siječnja) poništio HRSS-ovu izbornu listu. Tako je na izbore izašlo 9 lista, među kojima su bile liste Bunjevačko-šokačke (B-Š) stranke i Vojvođanske pučke stranke.  Rezultati izbora u Subotičkom izbornom okrugu  bili su sljedeći: radikali 16 555 glasova ili 47%, Demokratska stranka 7 406 ili 21,3%, Mađarska stranka 3 145 ili 9%, B-Š stranka 2 350 ili 6,8%, Vojvođanska Pučka Stranka (VPS) 1 347 ili 3,8%. Na temelju tih rezultata u subotičkom izbornom okrugu  poslanike su dale samo lista radikala i demokrata. Izabrani su Marko Jurić, dr Jovan Radonić[109] i Milan Grol, ministar prosvjete sa liste Radikalne stranke i dr. Luka Plasković sa liste Demokratske stranke.

Ubrzo nakon izbora, krajem veljače 1925., Marko Jurić narodni poslanik u radikalnom klubu, održao je govor kao odgovor na napade opzicije ( radićevaca) u parlamentu   Govorio je o Bunjevcima i Šokcima, da se nad njima vrši nasilno pohrvaćivanje od strane hrvatskih separatista, a sve u neposrednoj funkciji propagande protiv HRSS-a.

Kao plod izbornih rezultata, koji  nisu mogli da se tumače kao slom oporbe, tajnih pregovra uhićenog Stjepana Radića, dolazi do  Radićevog novog političkog zaokreta[110] i ulaska u Pašićevu vladu. Pregovorima dva najsnažnija politička faktora, Pašića i Radića, HSS dobiva 4 ministarska mjesta. Radić je dužnost ministra prosvjete vršio u desetoj vladi Nikole Pašića i u vladi Nikole T. Uzunovića, u vremenu od 17. XI. 1925. do 15. IV. 1926. godine. Često putujući, imao je priliku da politički djeluje širom zemlje. Tako jednom prilikom, na zboru HSS-a 13. XII. 1925. u Mariboru, dotiče u svom govoru i  subotički Pravni fakultet.[111]   U Subotici imamo jednu smutnju od fakulteta, gde ima više profesora od (sudenata) đaka, …  Profesori tamo ne rade mnogo, a đaci piju i lumpuju i takođe ne rade mnogo. Profesorski savjet već 15. XII. odgovara i niječe takve optužbe, i najavljuje tužbeni  postupak. Spor je ipak razriješen bez sudskog procesa, Radić je  16. I.1926.  posjetio  Suboticu,  te pisao prof. savjetu i demantirao ono za šta ga optužuju.

Naslovni članak u radikalskim Bunjevačkim novinama[112] br. 14. od 10. IV. 1925. glasio je Mi nismo Hrvati.

Nakon 20. svibnja Veliki župan Dragoslav Đorđević otputovao je na banjski oporavak. U još jednom navratu posjetio je banjsko lečilište.  Od 25. IX. do 20. X. išao je u Vrnjačku Banju a zamjenjivao ga je gradonačelnik.

Mesna organizacija Dobrovoljaca tužila je Blaška Rajića za klevetu koju je objavio u Hravtskim novinama br. 33.[113]

Đorđe Galfy i Željko Riger su na čelu su Mađarskog Radikalnog kluba.

Gradski odbornik Lazar Stipić 17. XI. podnosi interpelacije, od kojih je jedna i o uništavanju natpisa latinicom.[114]

U kući Mate Vidakovića u Tavankutu na br. 458 formirana ispostava Samostalne Demokratske Stranke.[115]

Gospodarstvo

Kao i u čitavoj Vojvodini, mlinarstvo je i u Subotici bilo izuzjetno razvijeno, mada je zenit doživjelo krajem XX stoljeća. U 1925. godini  radilo  je ukupno 13 mlinova, koji su imali maksimalni dnevni kapacitetod 218 tona.[116]

Požari izazvani mlinskom prašinom dešavali su se realivno često. Krajem 1925. godine tako je izgoreo  mlin Vince Kohana. Osnovan je 1921.  godine na Senćanskom putu (Ulica oslobođenja 85.). Kohan je ožujka  te godine dobio građevinsku dozvolu za građenje kuće i parnog  mlina na adresi – Senćanski  put 85. Nakon požara nije ga obnavljao već je plac prodao firmi Fako d.d.

Najveća prehranbeno izvoznička firma  Hartmann i Konen dominirala je tržištem živine, jaja i svinja.  Na londonsko tržište su samo u travnju 1925. godine isporučila je  140 000 komada ćuraka. Imala je razvijenu mrežu filijala  u zemlji, kojih će 1925. godine biti 18.

Salamom Gingold dobiva dozvolu za gradnju novog pogona, na adresi Nikolićeva 17 (danas Nade Dimić) dobija 1924. godine.  Tako će naredne 1925, biti završen objekat u kome će nastaviti da radi na dotadašnjim poslovima. ali pod imenom  – Ocean. U toj radionice će imati kompletnu instalaciju za izradu limenih kutija, konzervi, koju  je 1922. godine kupio u Magdenburgu.

Kao obrtnici braća Lenard se javljaju od 1925. godine. Firma je registrovana pod imenom Braća Lenard, a obrtnica je izdata pod brojem A 71/1925. Sa radom je započela na adresi – Trg Kralja Tomislava 2, gde se nalazila njihova roditeljska kuća, a gde je u dvorišnom delu dograđena radionica.

Jedno od najsnažnijih poduzeća u Subotici bila je Subotička električna željeznica i osvetljenje d.d. [117]Grad  je  ustanovio (mada im nisu bile dostupne poslovne knjige!) da  1925. i 1926.  godine  firma beleži izuzetno velike profite. Tako je u periodu 1. XII.1925. – 1.XII.1926. proizvedeno  3  569 674  kw časova struje, privatnim potrošačima  je  isporučeno 1 819 478,  za tramvaj 509 611, za vlastitu potrošnju 341 743, i gubitak 898 842  kw časa. Prihod od prodate struje je bio 11 711 115 dinara,  od prodatih tramvajskih karata 4 405 975, od prodatih strujomera 200 000, i  razni prihodi 83 000 dinara, što zajedno čini 16  399  090  dinara prihoda. Čist dobitak je iznosio čak 5 839 342 dinara. Zarada u 1927. godini je bila 3 923 962 dinara. Firma je imala 2 putnička automobila, Cadilac  i Debrün. Broj zaposlenih radnika je 1925. godine iznosio 237.U okviru poduzeća postojao je od 1925. godine i sportski klub  – Športski klub električne centrale

Prirodne nepogode

Zabilježeno da je nekoliko ljetnih oluja poharalo Suboticu i okolinu. Jedna od njih je bila 3. V. 1925. Tom prilikom grom je zapalio kuću Roke Vukovića u Ljubljanskoj ulici br. 15, koja je od toga izgorela.[118]  Kroničar Subotice Joso Šokčić navodi da je oluja bila i u srpnju. U julu je vladalo nad Suboticom nezapmaćeno nevreme. Silan vetar čupao je drveće, rušio krovove i srušio jedan deo tornja rimokatoličke crkve sv. Đurđa. Na Palićkom putu skoro sva su drveća bila iščupana, tako da je saobraćaj bio onemogućen.[119]

Veliko nevrijeme vladalo je i u utorak 25. VIII. 1925. god. u popodnevnim satima.[120]  Vjetar je lomio stakla na prozorima i crijepove, rušio krovove i visoke tornjeve,  vadio drveće iz korijenja (bilo je oko 10 000 isčupanih stabala!)[121] Ta oluja u kolovozu 1925. god. izazvala je u Subotici i okoline mnogo štete. Senatu prijavljuju štetu: Gospodarsko odeljenje, Žandarmerijska stanica Tavankut i Ludoš, Odeljak finansijske kontrole u Tavankutu, Subotička žandarmerijska četa.    Antun Berger, rimokatolički župnik u Tavankutu, već istoga dana (25. VIII.) pisao je Senatu sa molbom da se polupani crepovi nadoknade a i druge štete na objektima crkve poprave.[122] Još veću štetu pretrpila je crkva u Žedniku, što saznajemo iz molbe župnika Petra Evetovića, koji piše da je toranj svaljen, svod probijen a krov na više mesta načet.[123] Slično je bilo i na kerskoj crkvi, gdje je s tornja na krov pala rozeta teška 100 kg, probila krov i oštetila orgulje[124], kao i crkvi Sv. Đurđa gdje je isto srušen dio toranj,  probijen krov i oštećene oruglje.[125] Inžinjerski ured podrobno izvještava koje zgrade su pretrpele štetu i kolika je ona. Samo na gradskim zgradama ona je  procjenjena na preko milion dinara. Zbog toga, je bilo neophodno da gradske vlasti podignu zajam od Gradske štedionice u visini 550.000 dinara,  za sanaciju nastale štete.

Stradalo je i prvo fudbalsko igralište, vršnjak najstarijeg kluba na prostoru Jugoslavije – FK Bačka. Njihove prve tribine, srušila je ista oluja 1925. godine, pa je naredne, za dvadesetpetogodišnjicu osnivanja, sagrađena nova tribina, koja je i danas na svom mjestu.

Šta se gradi 1925.

U Subotici je nakon rata vladala nestašica stanova. Ona je bila u prvim godinama nakon 1918. vrlo izražena ali ni u promatranom periodu nije bitno ublažena.

Izvedeno je malo javnih, većina građevina bili su privatni objekti. Uobičajeno je bilo da se privatne kuće na periferiji grade od naboja, čepića (zemlje) sa pokrovom od trske ili crijepa. Većina izgrađenih su prizemne, rijetke su katnice.[126] U Aleksandrovu, na zemljištu (tzv. Novoselo)  dobijenom od Ministrstva za agrarnu reformu, grade se kuće naseljenicima.

Kino  Korzo d.d. postavlja letnju pozornicu.[127]

Firma Weigand Drug  podiže auto garažu u ulici Paje Kujundžića 4., a Samuel Kopp i sinovi d.d. radničke stanove na Majšanskom putu, Industrija željeznog nameštaja d.d. 7 stnbenih i 14 sporednih objekata na svom placu u Segedinskim vinogradima 110,

Vilim Konen podiže sušaru za hmelj na Palićkom putu (danas Office shooes).

Jugoslavenska banka d.d. filijala u Subotici  adaptira zgradu  u Jelačićevoj 1, gdje će biti smještena[128]

Grad je vršio parcelizaciju i projektovao nove ulice. Tako je to izvršeno i na posjedu dr. Karla Vermeša u Palićkim vinogradima, iza objekata Kolevke, na tzv.zemljištu Blezak naselja. [129]

Grad je kupio parcelu (k.č. 14 155/4) pored bajskog groblja za 45 0000 dinara u cilju njegova proširenja.[130]

Generalna direkcija carina ima potrebe da se smjesti subotičku carinu pa razmišlja o kupovini zgrade u ulici Đenerala Milojevića 1, a paralelno  pravi i planove da se izgradi nova zgrada za te potrebe. To će biti i realizirano ali tek u periodu 1927-1932.

Prostor je  problem iza Okružnu Financijsku uprava u Subotici  koje bila je smješena u dvije velike zgrade u ulici Bene Sudrevića 8 i 10 (IV krug) u svojini Prokešove[131] familije. U cilju rješavanja ostanka  te ustanove u Subotici i njenog trajnog smještaja, dr. Jovan Manojlović član Proširenog senata, zalagao se i podupirao ideju da se zgrade otkupe od privatnih vlasnika. To je potkrepljivao argumentima da su već iz grada premješteni Đački eskadron, Podoficirska škola, Vojni okrug i Agrarni ured a da kruže glasine i o izmještanju Pravnog fakulteta. Subotica, koja je pod mađarskim režimom tako gigantskim koracima napredovala, treba da pod našom upravom postane velika selendra.[132]

PRILOZI

Građa

HAS, F:47. I 23/1925

Razrešeni i postavljeni članovi Proširenog senata na osnovu predloga od 31. XII. 1924. br. 829/1924. Ministarstvo unutrašnjih dela KSHS, Beograd, Odeljenje za BBB br. 71/1925. Velikom županu sl. Kr. Grada Subotice.[133]

Po tom rješenju: „Razrješeni i postavljeni članovi P.S. na osnovu predloga 31. XII. 1924. br. 829/1924

Ministarstvo unutrašnjih dela KSHS, Beograd, Odeljenje za BBB br. 71/1925.

Velikom županu sl. Kr. Grada Subotice

redni broj razrješeni postavljeni
1 Andrija Deak Dušan Terzin, trgovac
2 Miroslav Alčin Miloš Kurteš, trgovac
3 Antun Peić T. Svetozar Radišin, učitelj
4 Šime Rajčić dr Zvonimir Piškulin, adv.
5 Joso Mamužić Pera Segedinčev, ekonom
6 Grga Letić Iso Jović, trgovac
7 Pera Ružinski Milan Vasilje, ekonom
8 Lipot Vig Mladen Ruski, ekonom
9 Antun Bilinc Mladen Grbić, trgovac
10 Tome Francišković Aleksandar Miajtov, trgovac
11 Bolto Skenderović Pera Ognjanov, učitelj
12 Svetozar Radić Đurica Terzin, ekonom
13 Josip Flekenštajn Nenad Vasiljev, ekonom
14 Jašo Vojnić Zelić Bogdan Miković, profesor
15 Josip Takač Vojin Isakov, ekonom
16 Stipan Sebenji Paja Ruski
17 Nikola Francišković Milan Damjanović, ekonom
18 Joso Stipić Jova Košić, ekonom
19 Lojzija Skala Joca Pušin, ekonom
20 Paja Vojnić Hajduk Predrag Pušin, ekonom
21 Aleksandar Kadar Stevan Krnjajski Jović, ekonom
22 Ivan Krnjaski dr Andra Andrejević, lekar
23 Franja Mamužić Koja Krnjajski, ekonom
24 Dr Draga Dimitrijević Sima Turanov
25 Martin Vujković Steva Krstić, posrednik
26 Antun Mamužić Dragoljub Milojković, kožar
27 Franje Tumbas Jevta Vasiljev, ekonom
28 Mate Skenderović Blagoje Bajić, ekonom
29 Antun Bašić Palković Miladin Lazičić, ekonom
30 Gustika Kulindžić Staniša Mihajlović, paroh
31 Veca Matković Rada Krnjajski Lazarev, ek.
32 Grga Budanović dr Danilo Marković, lekar
33 Sima Milodanović Ljuba Atanković, trgovac
34 Imre Riger dr Cvetko Ognjanov, advokat
35 Dančo Kulundžić Vojin Kešeljević, bank. čin.
36 Antun Buljovičić Milovoj Mitrović, bank. čin.
37 Bruno Francišković Vojin Aradski, ekonom
38 Mijo Kun Balaž Uroš Aradski, ekonom
39 Marko Pejić T. Cvetko Rakić, ekonom
40 Joso Pajić T. Đuka Isakov, ekonom
41 Pera Gosar Ivan Brankovan, dir. banke
42 Luka Kesenović Lazar Đurčić, profesor
43 Stipan Kolar Stanoje Milivojević, inž.
44 Đuka Đukuć Milan Apostolović, inž.
45 Pajo Šefčić Cvetko Čičić, učitelj
46 Ivan Berger Mićo Dulić, ekonom
47 Joso Vidaković Stipan Peić, krojač
48 Ivan Barbenović Joco Vodaković, ekonom
49 Stipan Rigo Đuka Marković, ekonom
50 Lojzija Baraković Luka Sekelj, trgovac
51 Fabuš Horvacki, trgovac
52 Joco Poljaković, bank. čin.
53 Lazo Dulić, ekonom
54 Bartal Stipić, ekonom
55 Mijo Šarčević, ekonom
56 Stipan Gabrić, poduzim.
57 Grgo Vukov, gostioničar
58 Lojzija Šabić, ekonom
59 Mukija Peić T., ekonom
60 Matija Lučić, ekonom
61 Pera Stipić, gostioničar
62 Joso Zelić, ekonom
63 Šima Rudić, ekonom
64 dr Ivo Milić, profesor univerziteta
65 Kalman Crnković, ekonom
66 Joso Horvat Almaški
67 Matija Kovač, stolar
68 Stevan Torma, čizmar
69 Lajčo Stipić, ekonom
70 Joška Stipić, ekonom
71 Mojsije Kon, ekonom
72 dr Iso Mezei, lečnik
73 Gustika Fister, gostioničar
74 Stevan Majlat, ekonom
75 dr Jovan Janiga, ekonom
76 Stevan Tabarski, trgovac
77 dr Bela Terek, lekar
78 Aleksandar Velički, trgovac
79 Mita Međanski, trgovac
80 Geza Pilišer, trgovac
81 dr Miloš Rafajlović, advokat
82 Steva Majstorović, ekonom
83 Isidor Dajč, optičar
84 Mihajlo Šušnjarac, šef oblasne zašt. dece
85 Đura Grbić, trgovac
86 Đura Galfi, apotekar
87 Joso Rajčić, vlasnik mlina
88 Mirko Rotman
89 Mirko Jakobčić, dir. banke
90 Lajčo Šreger, izvoznik
91 Vladisla Hercog, industrijalac
92 Bela Gabor, industrijalac
93 Grga Vuković, trgovac
94 Lajčo Frenkel, trgovac
95 Pera Vujković, trgovac
96 Žiga Ajzler, industrijalac
97 Armin Sonenberg, trgovac
98 Pera Stantić, ekonom
99 Radomir Vujić, školski nadzornik
100 Aleksandar Mikić, školski nadzornik
101 Jaša Stantić, ekonom
102 Paja Budinčević, posednik
103 Paja J. Vuković, ekonom
104 Marko Presburger, obućar
105 dr Lajoš Pap, bankar
106 Felo Vidaković, trgovac
107 Milan Jorgović, učitelj
108 Ilija Medaković, učitelj
109 Paja Skenderović, ekonom
110 Miško Budinčev, ekonom

izvolite izvršiti ovu odluku, 2. januara 1925. godine,  Beograd. Po naredbi Ministra Unutrašnjih dela, za načelnika Vel. župan Aleksijević

            G r a d s k o m    S e n a t u.

Subotica

Dostavlja prenje u prepisu, na dalji postupak.

Subotica, 12. januara 1925. god.

Gradonačelnik: Alba Malagurski

HAS, F:47. I 300/1925

Rešenjem Ministarstva unutrašnjih dela KSHS, Beograd, Odeljenje za BBB br. 19809/1925. od

10.11.1925. „po potrebi službe, razrešavam zvanja i dužnosti sledeće članove Proširenog Senata“

redni broj razrešeni postavljeni
1  Milorad Nedeljković, prof. univeziteta  Jovan Gašić, inženjer
2 Stanoja Milivojevića, zamenik direktora železnice dr Matija Evetović, dir. ženske Gimnazije
3 Milivoj Mitrović, činovnik Janko Garić, dir. muške Gimnazije
4 Joso Horvat Almaški, posednik dr Fedor Nikić, docent Pravnog fakulteta
5 dr Marko Petrović, advokat dr Jovan Savić, docent Pravnog fakulteta
6 Stipan Pejić, krojač Joško Čurčić Malagurski, posednik
7 dr Aleksandar Magarašević, advokat Sava Radašić, čurčija
8 Đuro Popvić, prosvetni inspektor Steva Burnat, trgovac
                     preminuli
9 Aleksanadar Velicki Nikola Ognjanov, ekonom
10 Ivan Dulić Jova Begečki, sarač
11 Stevan Krstić Eugen Filoj, knjigovezac

F:47. Gr. 91/1925

Br. 91 / 1925. grnč.

ZVANIČNA ZAKLETVA.

Ja …. Jakov Matković ….. zaklinjem se svemogućim Bogom, da ću vladajućem Kralju Aleksandru I. veran biti, da ću se savesno pridržavati ustava Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i da ću kao podanik ove države sve zakone poštovati i lojalan biti, dužnost moju po zakonima i naredbama predpostavljenih mi vlasti tačno i savesno vršiti, tako mi Bog pomogao.

Subotica, dne 26.01.1925.                                   Jakov Matković

Vel. Beležnik: Vukić

Perovođa: Rudić

(U postpku  imenovanja za vašarskog nadzornika Jakov Matković je  položio zakletvu)

F:47. Gr. 170/1925

URED GRADONAČELNIKA GRADA SUBOTICE

Broj: 170/925. grnč.

ODLUKA:

– – – – – – – –

Na osnovu 4 alineje § 11. o štampi / XXIV- z. čl. 1914.g./ zabranjujem rasparčivanje političkog dnevnika „Hirlap“.

R a z l o z i:

Na osnovu pomenutog paragrafa nalazim, da pomenuti politički dnevnik sa svojim pisanjem je podesan na to, da izazove mržnju protiv jedne narodnosti, staleža ili veroipovesti i ovako iz javnih interesa trebalo je rešiti kao gore.

O čemu se izveštava Vel. Kapetan grada Subotice sa time, da ovu odluku odmah izvrši i „Hirlap“ politički dnevnik.

Eventualno, uložena žalba nema odgodne moći.

Subotica, 6. februara 1925. g.                                     Gradonačelnik: Malagurski

***

[1] Tako na na pr. ustroj i način kancelarijskog poslovanja gradskih vlasti ostao gotovo nepomijenjen.

[2] Primjer iz priloga F:47. Gr. 170/1925

[3]Po rezultatima gradskog popisa iz 1919. godine pretežito žive od zemljodilstva  79 593 (78,58%), diplomiranih ima 458 (0,45%). HAS, F:47. I  22/1919.

[4] U 1921.  godini Beograd ima 111 739, Zagreb 108 674 a Novi Sad 39 122 stanovnika.

[5] Historijski arhiv Subotica (dalje HAS), F: 047. XV 248/1920. Senat obavještava Ministarstvo poljoprivrede da je subotički atar površine 974,5 km². Današnja teritorija Grada Subotice je 1008  km².

[6] Prvi popis iz 1919. je obavljen na razini grada u cilju slanja podataka koji bi osnažili pozicije našoj delegaciji na pariškoj mirovnoj konferenciji, te zbog toga nužno treba kritički pristupiti korišćenju tih podataka.  Državni popisi su iz 1921.  i 1931. godine.

[7] Dr Ivo Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji do 1921, Zagreb, st. 57. U uputsvima za popis 1931. godine  bilo je predviđeno postavljanje pitanja o narodnosti, ali i svrstavnje Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonca i Crnogoraca u Jugoslavene. Pitanje u obrascu je glasilo: (narodnost) da li je jugoslovenske ili koje druge narodnosti. Popisivana je zato vjerska pripadnost  i dobiveni su rezultati: pravoslavnih – 9 993, rimokatolika – 84 268, evang. reformata – 1 274, ostalih kršćanskih – 515, muslimanske -235,  bez konfesije i nepoznato – 3 773.

[8]Po tom kriteriju – materinskog jezika, srpski, hrvatski, slovenački ili makedonski naveden je za  53 835 građana, ostali slovenski za – 1 230, mađarski – 41 401, njemački – 2 865, arnautski –  109, a ostali jezici za 618 popisanih.

[9]  HAS, F:47. II 44/1928. Po maternjem jeziku i narodnosti je bilo 71 085 Jugaslovena, 523 ostalih Slavena, 2 349 Nijemaca, 27 561 Madžara, 191 ostalih narodnosti. To su podaci koje gradska vlast dostavlja za potrebe publikacije Matica živih i mrtvih Srba, Hrvata i Slovenaca.

[10] Razlika nastaje uslijed otcijepljenja dijelova Tompe koji nakon povlačenja granice ostaju Mađarskoj.

[11]HAS, F:275.51/1934

[12] Zloupotreba gostoprimstva, Subotički glasnik, br. 8., 16. VIII. 1925., st. 1.

[13] HAS, F:47. Gr 1793/925. O općoj nesigurnosti i o tome da su vlasti pomno pratile i nadgledale i svoje špijune, govori slučaj gradskog tajnog redara Mije Kovača, koji je bio na tom skupu. On je otpušten iz službe, pošto su ga “konfidenti” čuli da je razovarao sa dr. Nagy Ödönom.

[14] Bilo je uobičajeno da se u prepisci loklanih vlasti  koristi ćirilica, ali i da se stranke potpisuju tim pismom.

[15] HAS, F:47. gr. 265/1925

[16]Predstavničko  tijelo  je  imalo  različit  broj  članova. U 1921. godini –  200,  1925. – 250, 1927.  – 100,  1929. – 60,  1934.  –  72. Tom  broju  se  dodavao  određen  broj  funkcionera koji su po dužnosti bili njegovi članovi.

[17] Albe Malagurski (Subotica, 1879. – 10. VI .1927.)

[18] Tek po ulasku u Narodnu radikalnu stranku Evetoviću je bio otvoren put ka napredovanju. Bogumil Hrabak, Radikalska  nasilja  Vojvodini vezi izborima 8. 2. 1925, Zbornik za istoriju, 24, NoviSad 1981, st. 164.

[19] Franz Mayer je bilo njegovo pravo ime koje mijenja 1919. godine. Rođen je 29. IV. 1890. u Dubrovniku. Rođen  je kao rimokatolik. Diplomirao je pravo u Beču 1911. Optirao je za KSHS. Zabeleženo je da ima 168 cm, zelene oči ali da je bez kažiprsta na desnoj ruci, što može da upućuje na način izbjegavanja mobilizacije.  Po dolasku u Suboticu, postavljen je u Redarstvo, a od svibnja do studenog 1924. zauzima položaj Velikog kapetana, da bi sa tog mjesta postao Veliki bilježnik i v.d. gradonačelnika.  Bio je član nacionalne udruge Severna zvezda.. I nakon 1945. godine nastavio  je da obavlja odgovorne dužnosti  i poslove u Gradskom Narodnom Odboru kao referent za  narodnu  imovinu, na pr. kao tajnik  Okružne komisije  za  ratne zločine, itd. HAS, F:70.7786/1945

[20] HAS, F:47. I 1/1925; I 1/1926.

[21]IAS, F:47. I  1/1925. Za kraj 1925. godine izvještaji su u predmetu I 1/1926.

[22] Dragoslav Đorđević (Zakuta, opština Kraljevo  14.1.1887. – ?) nastavnik po  struci. Karijeru je gradio kao član Radikalne stranke. U Suboticu je došao sa srpskom vojskom 13. XI. 1918. kao rezervni artiljerijski časnik, komadant baterije, pa su ga u kasnije u tisku nazivali – tobdžijom. Odmah po tom je postavljen je za vojnog cenzora. Nakon vojne službe proveo je dvije godine u Londonu, a zatim je imao  političku karijeru. U jesen 1919. oženio je bunjevku Maru Malagurski (Subotica, 20. VII. 1894.- Beograd, 9. VIII. 1971.).

[23]Od 25. VII. 1925. na tom mjestu se nalazi Cvetko Horvat. HAS, F:47. XIII 477/1925

[24] HAS, F:47.4. 3. P.S. 7895/1925. U predmetu I 1/1925 nalaze se pojedinačni izvještaji gradskih odjeljenja i službi za period siječanj – listopad 1925.

[25]HAS, F:47.4. 143 P.S. 22795/1925,  što je  sprovedeno kroz predmet IV288/1925, iz koga se vidi da je Inžinjerski ured postavio nove ulične table.

[26]Dr. Isidor Milko (dr. Milkó  Izidor, Subotica 1.02.1855. – 21.04.1932.). Pravnik i književnik. Posjedovao je osobnu biblioteku od 12 000 svezaka, od toga mnogo inkunabula.  Dio je poklonio 1918. godine Gradu. U vrijeme gradnje sinagoge (1901) bio je predsjednik JVO.

[27] To je pomalo čudno, pošto mu je u 1924. godini tiskano 12 knjiga! Subotička bibliografija, sveska 3, 1918-1944, 1 dio, Monografske publikacije, Subotica 2003, str. 208-210.

[28] Stevan Majlat je dao i prijedlog da se smanji broj gradskih činovnika, pošto ih je mnogo bez kvalifikacija, bili su veliki su teret za izdržavanje. Navodio je da je prije par godina bilo i više administrativnog posla a uspješno ga je obavio manji broj uposlenih na teret Grada. Njegov prijedlog je odbijen.

[29] HAS, F:47. I 328/1925.   Prvi i jedini opštinski zbori su održani tek 1927. godine.

[30] Martinu Džaviću ( Subotica, 12. XI. 1900. – 12. III. 1957. ) je ta gradska pomoć ukinuta 1931. godine. (269 G.P. 1931) Od 1.VI. 1929. je primao pomoć u iznosu od 1 200 dinara. Školu u Beogradu nije završio no nastavio je školovanje na Akdemiji u Beču.

[31] Dr. sci. Ante Sekulić, Srpstvo u Podunavlju, Međunarodni znanstveni skup pod nazivom Jugoistočna Europa od 1918. do 1995. godine., http://www.hic.hr/books/jugoistocna-europa/sekulic.htm

[32]Suvremenik toga procesa, ekonomski stručnjak subotičkog  Okružnog suda, Mór Halbrohr, napisao je djelo: Praktična agrarna reforma u Vojvodini, Subotica 1925.

[33] Prof. dr. Andrija Bognar, Položaj Mađara u Vojvodini od 1918. do 1995., Međunarodni znanstveni skup pod nazivom Jugoistočna Europa od 1918. do 1995. godine, http://www.hic.hr/books/jugoistocna-europa/bognar.htm#madara

[34] Zoran Janjetović, O širenju zemljoposeda vojvođanskih Švaba između dva svetska rata, http://www.drustvosns.org

[35] HAS, F:47. XV 132/1925

[36] HAS, F:47. XV 135/1925

[37] HAS, F:47. XV 156/1925

[38] HAS, F:47. XV 255/1925

[39] HAS, F:47. XV 463/1925. Dopis Županijskog agrarnog ureda iz Novog Sada u kome se izvještava Senat da  omogući otkup i zamjenu zemlje na naše optante iz Mađarske (400-500 porodica).

[40] Zoran Veljanović, Mišićevo (1925-1996), Subotica 1996.

[41] IAS; F:47. I   321/1925

[42] Riječ je o 11 lica, isključivo Rusa.

[43] Prof. Grigorije Demčenko (Kijev, 15.III.1869. – Subotica, 1958.) bavio se historijom prava. Od 8. VI. 1920. se nalazi u Subotici. Od 1923. redovni profesor na Pravnom fakultetu.

[44] HAS, F:47. IV 88/925

[45]Bilo ih iz Galicije (Samuilo Gingold), Čehoslovačke, Armenije ( Nisan Bedrosian).

[46]IAS, F:47. I 45/1926

[47]HAS, F:47. I 333/1925.

[48] HAS, F:47. I 37/1925

[49] HAS, F:47. I 51/1925

[50] HAS, F:47. I  275/1925

[51] Kosta Petrović, Kr. slob. grad Subotica i kupalište Palić, Subotica 1928, str.36.

[52] Po podacima koje daje Kosta Petrović, Kr. slob. grad Subotica i kupalište Palić, Subotica 1928, str. 39.

[53] Julije Lelbah (Lelbach Gyula)  (Subotica  1883. – ? ). Veleposjednik sa imanjem na Zobnatici. Od njega je za potrebe agrarne reforme oduzeto preko 760 k.j. zemlje. Bio je poznat i priznat kao uzgajivačkonja (imao ih je oko 300 kom.), a posebno rasnih, trkaćih  grla.

[54] Organizirana je bila kroz Imamat Džemata grada Subotice, a poglavar je bio vojni imam. Imali su svoje  posebno groblje u Bajskim vinogradima, pokraj židovskog groblja.

[55] Ivan Rafael Rodić Ivan Rafael Rodić (Nurkovac kod Požege, 15. IV. 1870.- Požega, 10. V. 1954.)., franjevac, je od 1924. do 1936. bio prvi nadbiskup  Beogradske nadbiskupije.  http://solair.eunet.rs/~nadbisbg/istorija.htm, http://www.kc.org.rs/nadbiskupija.php?recordID=2

[56] HAS, F:47. III 368/1925. Zvona su bila težine 200 i 500 kg.

[57] IAS, F:47. II 135/1925. Baligač je pokušao ishoditi da kip postavi na drugo mjesto, u parku na Zrinskom trgu ispred sinagoge, ali gradske vlasti se nisu složile sa time.

[58] HAS, F:47. Gr.963/1926

[59]Tatjana Segedinčev, Automobilski klub Subotica  1925-1945, ExPannonia, 5-6-7, st. 55-68

[60] Godišnja skupština Nevena ili kako se jedna kulturna ustanova pretvara u političku,Bunjevačkenovine, br. 20, od  22.05.1925, st. 1

[61] I. P. Jablanović [I. Prćić], Orlovi,SubotičkaDanicailibunjevačko-šokačkikalendarzaprostugodinu 1926., Subotica, 1925.

[62] HAS, F:47. Gr. 1832/1925

[63] Pravila mu nisu odbrena ni u 1926. godini, kada je okarakterizirano da ima namjere djelovati politički. HAS, F:47. Gr. 368/1926.

[64] Dušan Manojlović je obavljao niz funkcija vlasti, a bio i slobodni zidar u loži Stvaranje.

[65]HAS, F:47. XV 289/1925. Severna zvezda je bila udruga sa snažnom nacionalnom  orijentacijom.

[66] Predsjednik tog udruženja Mirko Rotman obratio se molbom Senatu grada još 29. XII. 1924. i tražio da se u prpračunu za 1925. za tu svrhu nađe suma od 1 milijuna dinara. Odobreno im je samo 100 000. HAS, F:47. XV 5/1925

[67] HAS, F: 47. XVI 81/1925. U 1925. godini grad je na ime osvetljenja plaćao Plinari 900 000 dinara. Javno osvetljenje se sastojalo od 900 komada plinskih lampi od kojih je jedan dio montiran prethodne godine. Radi uštede, 1925. godine je donesena odluka da 130 lampi svjetli čitavu noć a 770 samo pola noći.  Veliki problem je predstavljalo i uništavanje ulične rasvjete.U poslednje vreme sve češće se događa, da se ulične lampe polupaju pa i da se iz temelja sruše pisala je Gradska štedionica apelujući na gradske vlasti da počinioce pijane i nemarne ljude najstrožije kažnjava.

[68]HAS, F: 47. XVI 68/1925

[69] HAS. F:47. II   90/1925. Grad im je osigurao i smještaj u prostorijama epidemijske  bolnice. Ona je osnovana 1913, nalazila se na adresi Zapadni vinogradi 301 i imala je 100 mjesta.

[70]HAS, F:47. II  89/1925.

[71] HAS, F:47. II  57/1925,

[72] HAS, F:47. II 7/1925

[73] Kazimir Žigante (Buzet 27 III. 1903. – ? ), izbjeglica iz Istre, stekao diplomu subotičkog Pravnog fakulteta 1929. godine.

[74] HAS, F:47. II  8/1925

[75] HAS, F:47. II  9/1925

[76] HAS, F:47. II  41/1925

[77] HAS, F:47. II   44/1925

[78] O tome gostovanju tiskana je i knjižica sa programom, vidi:  Subotička bibliografija, svezak 3, 1918-1944, Subotica 2003, st.  93. a sačuvan je i predmet HAS, F:47. II 20/1924 od 106 listova.

[79]HAS, F:47. II 66/1925.  Tom prigodom je na spomenik postavljeno 16 vijenaca, koje po završetku programa gradska vlast odlaže u Muzej. HAS, F:47. II 77/1925.

[80] Na godišnjoj skupštini 5. IV. 1925.  Marko Jurić je podnio ostavku a njegovo mjesto je izabran Ivo Crnković, bivši narodni poslanik.

[81] HAS, F:47. II  19/1925

[82] vidi dio Kongresi i skupovi. Ministar dr. Krajač je otvorio i ovu izložbu.

[83] Stevan Mačković, Obilježavanje tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva u Subotici, Klasje naših ravni, 3-4, Subotica 2005, st. 103-105.

[84] HAS, F:47. II 108/1925.

[85] IAS, F:47.Gr.263/1925

[86] HAS, F:47. Gr. 263/1925

[87] Na tom mjestu je ostao do 28. II. 1930. kada je dobio otkaz. F:47. XII 673/1925

[88] HAS, F:47. II  26/1925. Prepisku je vodio predsjednik Đorđe Galfi.

[89] HAS, F:47. II  28/1925. Tajnik kluba koji je potpisao molbu bio je sudac Jovan Đorđević.

[90]HAS, F:47. II  22/1925. Zoltan Lorant odvjetnik je vodio tu udrugu.

[91] HAS, F:47. II  54/1925

[92]Joso Šokčić (Subotica 7. IV.1902.- 1969.) Novinar, pjesnik, publicist, dugogodišnji izdavač i urednik Nevena, suradnik beogradskog  listaVreme,  novosadskog Dan  i niza subotičkih listova Naplo, … Bio je mason,  član slobodno zidarske lože i Rotarijanac. Nakon posla  pisara u Gradskoj knjižnici, gdje je dao ostavku,  živjeo je samo od spisateljskog rada. Autor je  djela: Subotica pre i posle oslobođenja: grada za istoriju Subotice, Subotica 1934. Od polovine tridesetih godina, on korjenito mjenja ugao gledanja i svoj svjetonazor, napuštajući dotadašnju političku orijentaciju i preusmjeravajući se na prohrvatsku liniju. Vidi na pr. kritike na njegov račun; Jugoslovenski narod br. 34 od 04.VII.1935.  i članak Snovi Jose Šokčića o podeli Vojvodine, Narodni glas, od  10. XII.1939.

[93] Teodor Toša Iskruljev ( Jasenovo, 5. IX. 1885. – Beograd, 12. IV. 1974.) učitelj, novinar, publicista, gorljivi zastupnik radikala i ideja Jaše Tomića. Urednik glasila Narodne radikalne stranke Bačvanin (1922.)

[94] Lazar (Adalbert Ludovik) Stipić (Subotica, 26. VII. 1890. – Subotica, 14. V. 1944.) Ostao je zapamćen kao jedan od najagilnijih novinara u Subotici, ali isto tako bio je nakladnik, publicista i književnik.

[95] Marko Protić, svećenik, novinar, književnik ( Tovariševo, 3. V. 1882. – Subotica, 10. X. 1936.). Život okončao samoubojstvom na subotičkom kolodvoru.  Na osnovu ponude Senatu, nastao je njegov uradak: Zlatni dani Subotice: od oslobođenja do potpisa mira, 13. nov. 1918 – 4 juna 1920, zapisi i istorija, Subotica, 1930. Pored toga ostavio je i knjižicu Srpski triumviri u bunjevačkom renesansu od 1860. do 1990. godine, Subotica, 1933.

[96] IAS, F:47. II   23/1924

[97] Mirjana Gross u uradku Nacionalne ideje studentske omladine u Hrvatskoj uoči I svjetskog rata, Historijski zbornik, 1971.  pominje da je Rude Štagljar Majevčanin bio suradnik Mlade Hrvatske i da se sa grupom omladinaca  okupljao oko A. G. Matoša.  Po dolasku u Suboticu radi kao novinar, ali i poslovni čovek, špekulant bez moralnih skrupula. Bio je 1923. predsjednik M.O. ORJUN-e. Javljao se kao vlasnik i urednik listova: Slobodna štampa (1920.),  orjunaškog Principa (od 9. IX. 1922. – V.1923.),  Severne pošte – NovepošteNovesevernepošte  (1923.-1925.),  Subotičkog glasnika  (29. X.  – 29. XI. 1925.), Progresa(1929.).

[98] To je značilo da su u vrijeme izbora 1925. bili protiv Radikalne stranke ali i su odvraćali čitatelje i od toga da glasuju za Radićevu stranku. Kao odgovor na takve napise česti su bili sporovi koje su pokretale strane koje su se osjetile napadnutim, poput  Udruženja dobrovoljaca koje  u studenom 1925. pokreće tužbu protiv urednika Prćića jer su se osjetili povređeni člankom u  rubrici  Raboš, a nakon te privatne inicijative i Državno tužilaštvo pokreće spor jer novine nisu imale istaknuto ime glavnog i odgovornog urednika!

[99] Csuka János (Segedin, 22. VIII. 1902. – Budimpešta, 1. I. 1962.). Jedno od značajnih djela mu je  A délvidéki magyarság története 1918-1941 (Povijest Mađara južnih krajeva 1918-1941)

[100]Prvi broj objavljen 1. IV.1925., a u gašenje krajem 1935. godine.

[101] HAS, F:47. Gr. 226/1925

[102]HAS, F:47. 1006, 1007. Taj broj se kretao u 1927. –  276, 1932. – 392, 1939 – 300 a 1940. -645.

[103] HAS, F:47.4. Zapisnik Proširenog senata 1925. 1. P.S. od 29. I., 2343/1925

[104]HAS, F:47. Gr. 234/1925

[105] HAS, F:47. Gr. 170/1925.

[106]Bogumil Hrabak, nav. djelo., st. 157-181.

[107]Mario Bara, Stjepan Radić bački Hrvati, Identitet bačkih Hrvata, Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa, Zagreb-Subotica, 2010, st. 146-149.

[108] HAS, F:47. Gr. 17/1925. Obojica su napisala povodom toga žalbu gradonačelniku u kojoj su opisali nezakonito ponašanje policije.

[109] Dr. Jovan Radonić ( Mol, 1873. – Beograd, 1956.) povjesničar, sveučilišni profesor, akademik . Kao narodni poslanik u tom sazivu vršio je funkciju predsjednika financijskog odbora Parlamenta. Bavio se i Bunjevcima, vidi: O seobi Bunjevaca u Suboticu 1687. godine, Glas Srpske akademije nauka, g. CCXIV, Odeljenje za društvene nauke, Nova serija, 3, Beograd, 1954.

[110] Nakon otklona ka komunističkim idejama širenim iz III internacionale, dolazi 27. III. do izjave Pavla Radića kojom se prihvataju Vidovdanski ustav, dinastija, jedinstvo države i jedan parlament. Time se nakon toga iz imena stranke briše oznaka – republikanska.

[111] HAS, F:228. 56/1925

[112]Bunjevačke novine su bile glasilo Narodne radikalne stranke

[113]Bunjevačke novine od 21. XI. 1925.

[114]HAS, F:47. I  291/1925.

[115]HAS, F:47. Gr. 735/1925

[116]Katarina Ulmer, Mlinarstvo u Subotici od 1868. godine, Subotica 1968, st. 59. Najveći kapacitet je imao Gornjobačkimlin  d.d.  – 65  t.,  Kohan – 30, Jakob Berger – 25 t.

[117]Kao većinski vlasnik akcija, od 1924.  godine  se javlja američka firma Charles Bill McDaniel.

[118] HAS, F:47. XV 158/1925. Vlasti su mu dedijelie 600 snopova trske da pokrije kuću.

[119] Joso Šokčić, Subotica pre i posle oslobođenja, građa za istoriju Subotice, Subotica, 1934, st. 298.

[120] IAS,F: 047. XV 313/1925. Nevrijeme je bilo oko 16 časova.

[121] Podaci Šumske uprave u Subotici. HAS, F:47. 340/1925

[122] HAS, F:47. XV 298/1925

[123] HAS, F:47. XV 298/1925

[124]O tomu izvještava Blaško Rajić, župnik. HAS, F:47. XV 298/1925

[125] Toranj je obnovljen tek 1928.

[126]Samuilo Holender (Holländer) podiže spratnu kuću u VI krugu, Zrinjski trg 57. HAS, F:47. III   357/1925

[127]HAS, F:47. III   203/1925

[128] HAS, F:47. III   630/1925

[129] HAS, F:47. III 465/1925

[130] HAS, F:47. XIII 1-700/1925

[131] Vlasnici su bili: Ilona Prokeš, Etela Prokeš (sup. Erema Valdberga) i Mihajlo Prokeš. Oni su pokušali da Generalnoj direkciji računovodstva  ponude te objekte na prodaju za cijenu od 5 milijuna dinara. HAS, F:47. 390/1925

[132] Dr. Manojlović je 17. X. uputio predstavku Proširenom senatu. HAS, F:47. 390/1925

[133] HAS; F:47. I 23/1925

ULOMCI ZA POVIJEST SUBOTICE U 1925. GODINI

Stevan Mačković

 ULOMCI  ZA POVIJEST  SUBOTICE U 1925.  GODINI      

 Uvod

U sedmoj godini nakon ulaska u novu državnu formaciju, kojoj  su ostale još dvije  trećine historijski kratkog ali sadržinom zbijenog i gustog  perioda postojanja, Subotica je u svoj punoći i složenosti društvenog života, odavala niz svojih specifičnosti isto kao što je zrcalila sve teškoće i bremenitosti kojima je obilovala Kraljevina SHS. Kakvu je sliku pružala Subotica, koja su bila neka od značajnijih zbivanja? Ovaj uradak je pokušaj da se na osnovu pretežno historijskih izvora prvoga reda,  arhivske građe, nedovoljno poznate i korišćene, iz raznih oblasti života, jednim kroničarskim presjekom zbivanja te 1925. godine, ta slika dopuni ili pojasni.

U osnovi, na ovim prostorima tada još traje neka vrsta privikavanja na novi režim, zakone, ideologiju, svakodnevnu životnu paksu i običaje koje donose i sprovode nove vlasti i ljudi koji je predstavljaju. To se odnosi i na obične ljudske, susjedske i druge kontakte. Mada je na razni gradske uprave i još više administracije[1] mnogo toga nastavilo da se obavlja  po inerciji iz mađarskog perioda, okviri su ipak bili potpuno drugačiji.

A vladala je čudna mješavina zatečenih mađarskih i novih zakona[2]. To često, ne samo na razini prava,  stvara komplicirane i zamršene  situacije. Politički život i njegov utjecaj je je bio izuzjetno značajan. No, samo je manji dio subotičke populacije uživao pun građanski kapacitet i imao sva građanska prava. Neslavenskim manjinama, Mađarima i Nijemcima, činjene su poteškoće i bivale su do 1923. onemogućivane da glasaju. One su u praksi bile i isključene iz mogućnosti dobivanja zemlje oduzete agrarnom reformom. Gradski i državni službenici morali su da polažu zakletvu Kralju da bi ostali na poslu te da ispunjavaju kriterije vladanja državnim jezikom. I nakon Trianona, provejavala je manje ili više, atmosfera nesigurnosti i nepostojanosti granica, koja je grijala iredentizam i revanšizam s mađarske a žestoke reakcije na njega, sa ove strane. Subotički mađarski listovi Hírlap i Bácsmegyei Napló prenosili su u 1925. vijesti da Mala Antanta radi na reviziji granica sa Mađarskom i Rumunijom, što je nailazilo na oštre osude iz krila nacionalnog bloka.4

Subotica/Stanovništvo

Od samih početaka povarošivanja, izrastanja u gradsko naselje, od polovine XVIII stoljeća, Suboticu odlikuju neke osobine koje se kao konstanta protežu maltene sve do danas. Jedna od njih je i vrlo specifičan teritorijalni raspored populacije. U 1925. godini, približno polovina se nalazila u  užem gradu, sa naznakama karakteristika građanskog sloja, a druga polovina po okolnim mjestima i salašima, sa osobinama i karakteristikama bližim stanovništvu sela. U cjelini mora se govoriti o  relativnoj zaostalosti u oblasti gradsko komunalne infrastrukture. Dovoljno je  samo reći da Subotica u  čitavom međuratnom periodu nije dobila javnu vodovodnu mrežu, snabdjevanje je vršeno sa javnih arteških i privatnih bunara, kanalizacija je bila izgrađena samo u manjoj dužini, a i ta je bila dobrim dijelom otvorenog tipa, većina puteva je  bila bez kamenog kolovoza (kaldrme) ili asfaltnog sloja, to jest bili su to tzv. letnji putevi, zimi gotovo neupotrebljivi zbog blata, javno osvjetljenje je pokrivalo samo manji dio centra grada. Upravo samo taj dio, oko monumentalne Gradske kuće, odavao je sliku i utisak grada, tu su bile koncentrirane zgrade javnih ustanova, kuće i palače bogatih građana, trgovačke i druge radnje, tu je bila tramvajska pruga, ulice kao i trotoari popločani.  Već samo nekoliko blokova dalje od tog blještavog reprezentativnog dijela bile su skromne kuće od naboja siromašnijih subotičana. Periferija je još više ličila na selo, kako po tipu nastambi, tako i po odsustvu infrastrukture,  sa blatnjavim ulicama bez ikakvog osvetljenja.  Možda i u tim  činjenicama treba tražiti i korijene raspostranjenog označavanja Subotice kao najvećeg europskg sela. A ona je zaista bila velika po površini, toliko da bi se po pokazataljima nekih drugih gradova, tamo moglo smjestiti tri puta više stanovnika.   Jeste da se i ogromna većina  stanovništva   bavila poljoprivredom[3], ali Subotica nikako nije bila – selo. Pre bi se moglo reći, da je ona posjedovala i izgrađivala sve ono što karakteriše gradove, počevši od materijalne osnove, gospodarstva, trgovine, bankarstva, preko saobraćajnih komunikacija, željezničkih ali i tramvajskih pruga, do dometa u oblasti kulture i prosvjete, kazališta, fakulteta i škola.  Ipak, zadržavala je usađene osnove ravničarskih naselja. Imala je gradsko jezgro i tanak sloj građana, oko koga se koncentrisalo ostalo mnogobrojno stanovništvo. Drugi gradovi poput Beograda, Zagreba ili nama bližeg Novog Sada, koji su uneli u novu državu slične ili znatno manje demografske potencijale[4], razvijali su se mnogo brže i uspješnije od Subotice. Otežavajuće okolnosti za Suboticu u tom vremenu  su bili njen pogranični položaj, relativna demografska dominacija mađarskog stanovništva, njen dominantno poljoprivredni karakter u produkciji, malobrojnost slovenskog  (srpskog, hrvatsko- bunjevačkog) građanskog sloja.

Suboticu ili kakojeglasio zvanični naziv – Slobodnikraljevskigrad Suboticu, od dobivanja tog statusa 1779. pa i po ulasku u novu državnu formaciju 1918. godine, kada je izgubljen svaki sadržaj toga pojma,  kao političko – administrativno područje činili su teritorija užeg grada (unutrašnji grad) sa okolnim pustarama – naseljima (spoljašnji grad). Ona je zuzimalo površinuod ukupno 974,5 km².[5]  Po podacima gradskog inžinjera Kosta Petrovića iz publikacije Kr. Slobodni grad Subotica i kupalište Palić tiskane 1928. u Nutarnjem gradu je bilo oko 60 000 stanovnika, u Kupalištu Palić 2 500, a na Pustarama oko 40 000.

Nacionalni sastav je bio vrlo heterogen. Kao izvori utvrđivanje stanja polovinom drugog destljeća XX stoljeća moraju  da se koriste  popisi stanovništva, a oni su u Subotici obavljani[6] 1919, 1921. i 1931. godine. Premda državni popisi vrlo mnogo govore o karakteru službene ideologije, nisu osobito pouzdani kao statistički vodiči u vezi sa svakom nacionalnom zajednicom. U prvom redu, popis iz 1921. nije imao rubriku za nacionalnost, već samo za materinski jezik i religijsku pripadnost.[7] Podaci o etničkoj strukturi stanovništva su i u popisima stanovništva Jugoslavije 1921. i 1931. zasnivani na podatcima o materinskom jeziku.[8]

                                             Sumarni rezultati popisa

Narodnost/materinski jezik  Gradski popis Državni popis 1921. Državni popis 1931.
Mađara 19 870 27 561* 41 401*39 108**
Srba 8 737 10 054*
Bunjevaca 65 135   44 892**
Hrvata 900*
Njemaca 4 251 2 349* 2 865*
Židova 3 293 3 739*
Srpskohrvatski jezik materinski 71 085[9] 53 835
muških 48 703
ženskih 51 355
domaćinstava 24 466
ukupno 101 286 po prijethodnim[10]rezultatima70 737 po konačnim rezultatima60 699    100 058     102 133**

* izvedeni podaci

** po podacima gradskih vlasti u 1934.[11]

U čitavoj državi nije bilo drugoga grada gdje bi bilo više Mađara ali i Bunjevaca. Koncentracija ta dva elementa je usmjeravala i određivala čitav niz dubljih i dužih historijskih procesa koji su bili potaknuti upravo tim stanjem. Bunjevci bili vrlo dragocjen, čak presudan tas na vagi, kada je trebalo potvrditi slavensku  dominaciju na ovom prostoru, i zbog toga su kao takvi uživali poseban status od strane Beograda, pod uvjetom da pokorno ostaju vjerni samo svom tradicijskom etničkom imenu i onome što se od njih iz krugova vlasti očekivalo, a ne hoteći manifestirati i u praksi praktizirati svoje hrvatstvo.  Mađarima kao kolektivitetu, premda zaštićenom međunarodnim ugovorima, ni u kakvim kombinacijama nisu cvjetale ruže. Po pravilu su smatrani građanima drugoga reda, nelojalnima državi. Očekivanja režima su bila jasna, od manjinaca, pa dapače i od Bunjevaca, očekivalo se prihvatanje a u najmanju ruku prilagođavanje, državotvornoj  politici  koju su prema tom pitanju s podjednakim koordinatama vodili radikali i demokrati kao dva najutjecajnija faktora.

I pored toga, u Subotici se činilo da nacionalne skupine Mađara, Bunjevca Hrvata, Srba, Nijemca, Židova   žive više jedni pored drugih, manje ili više zatvorene u svoje uže zajednice. U svakodnevnom, običnom  životu, one su izvan onih površinskih, imale vrlo malo neposrednih suštinskih dodira. Na planu javnog,  kulturnog života, bili su gotovo u potpunosti odvojeni.  To i nije bilo čudno, s obzirom da dominantna državna ideologija toga doba, nastupajući u pobedničkom naletu, u prvom redu teži da nacionalizira, slavizira, u konačnici – posrbi čitav  društveni život na ovim prostorima.  Pored često prenaglašenih vanjskih manifestacija takvih stremljenja, ta praksa u realnosti nije mogla biti dovoljno čvrsto vezivno tkivo, koje bi nesrbi svojevoljno i rado prihvatali, amalgam koji bi ih sa njima spajao i ujedinjavao. Kao da je uvijek ostajao preveliki jaz između onih koji su se smatrali gospodarima prema onima koje su tretirali kao podređene, manje vrijedne. Takva politika najočitija je bila u praksi, a izvirala je iz djelovanja državnih tijela, ali u i školskom sistemu, kulturi pa i u gospodarstvu.

Po radnjama i ustanovama, pored slika Kralja Aleksandra I,  visili su natpisi Govori državnim jezikom, Ko ne govori državnim jezikom, taj je neprijatelj države!

Točan broj doseljenika teško je utvrditi, ali u nacionalnom tisku[12] nalazimo da se u Subotici nalazi oko 10 000 t.z. kuferaša, kako ovde zovu državne činovnike i druga lica, koja iz drugih krajeva naše zemlje…

Ta kombinacija državne politike uz pretjerani nacionalni ponos, koji je pokadkada  prerastao u patos,  a kojim je  zračio  osloboditeljski srpski nacionalni  korpus i u Subotici,  dovodila  je iizazivala valove psihoza, nesigurnosti, pa i netrpeljivosti u prvom redu kod Mađara kao nekada vladajućeg naroda. Isto tako, manjinci su bili izloženi permanentnom pritisku koje je prerastalo i u nasilje, nacionalističkih organizacija kao što su bile Organizacija jugoslovenskih nacionalista (ORJUNA) koje je predstavljala najznačajniju organizaciju za nasilno suzbijanje protivnika jugoslavenskoga unitarizma, nacionalnih manjina te nacionalnih stranaka, Srpske nacionalističke omladine (SRNAO) ili četničke organizacije, koje nisu prezale ni od terorističkih napada na predstavnike manjina i njihove ustanove ili skupove. Tako je na pr. u listopadu akcijom SRNAO sprečeno održavanje redovite skupštine Mađarske stranke u prostoru kina Lifka.[13]

Jedan od pokazatelja koji govore o dubinii snazi pritisaka kao i odgovorima subjekata koji to osjećaju, su promjene vjere (prelazak u pravoslavnu) i prezimena neslavena kojesu česte. Tako imamo primjerice  promjene prezimena Klein u Klenić, Ozorak u Zoranić, Šubiks u Šubić, Pezstelek u Sladojević, Imrey u Nadić, Bezehofer u  Zorković, itd. To je jasno svjodačanstvo utjecaja i snage procesa asimilacije.[14]

Židovi, često nazivani judeomađarima,  žestoko su napadani kroz tisak a bilo je ekcesa i u običnom životu. Jedan od njih je na pr. načinio gradski činovnik Lazar Turanov. Taj izgred se zbio  u kafani Narod  1. VII. 1924.  kada je Lazar po izjavama svjedoka ošamario kavanaricu  Nally Alein, psovao joj židovskog boga i optužio je da vara državu neizdavanjem blokova za luksuzni porez. Sačuvan je predmet sa disciplinskom istragom povod toga slučaja koja je vođena u 1925.[15]

Gradske vlasti

Na čelu Subotice nalazio se gradski načelnik (gradonačelnik). Pored njega do 1931. godine postojii mjestoVelikog župana, kao direktnog predstavnika centralnih vlasti. Gradski izvršni organ vlasti bio je Senat. Predstavničko tijelo je bila Skupština ili Prošireni Senat[16]. On se popunjavao odlukama centralnih beogradskih vlasti – dekretima o imenovanjima, gradski zastupnici suobično postavljani u skladu sa načelima vladajućih političkih snaga u trenutačnoj državnoj izvršnoj vlasti.

Njavažnije funkcije vlasti obavljali su 1925. godine Dragoslav Đorđević kao Veliki župan, Albe Malagurski[17] je bio gradonačelnik, podgradonačelnik Aleksandar Rajčić a zatim dr.  Matija Evetović[18]. Funkciju Velikog bijležnika imao je Frano Vukić[19], gradski odvjetnik je bio dr. Kalor (Dragutin) Stipić, gradski arhitekta Kosta Petrović.

Gradonačelnik je tromjesečno podnosio izveštaje Proširenom senatu.[20] Oni su bili sastavljani na osnovu izveštaj gradskih ustanova i odjela za taj period; Gradske kapetanije, Državnog Gradskog veterinarskog ureda, Gradske blagajne, Sanitetske uprave Grada Subotice [21] i ostalih.

Sjednice gradskog parlamenta – Proširenog senata

Prva sjednica gradskog Proširenog senata (P.S.) u 1925. godini je bila 29. I. Po pravilu njome je predsjedavao predstavnik države – Veliki župan Dragoslav Đorđević[22]. Prisutni su bili i članovi Senata ( gradske vlade) i visoki gradski činovnici: Alba Malagurski – gradonačelnik, Aleksandar Rajčić – podgradonačlnik, Dragoslav Obradović – Veliki kapetan[23], Franjo Vukić – Veliki bilježnik, dr. Dragutin Stipić – gradski odvjetnik, dr. Koloman Hofman – gradski gospodarski senator, Miladin Nedeljković – financijski senator, Kosta Petrović – gradski inženjer, Aleksandar Suvajdžić – gradski računovođa, dr. Milutin Pavković – gradski fizikus, dr. Joso Brener – odvjetnik, Ivan Vidaković –  predsjednik Siročadskog stola, Martin Horvacki – gradski arhivar, Koloman Jaramzović – glavni blagajnik,  Aleksandar Oros – zamjenik gr. računovođe,  Antun Crnković – bilježnik I klase, Željko Riger – bilježnik II klase, dr. Aleksandar Feher i Ivan Neorčić – bilježnici III klase. Gradskih odbornika – članova Proširenog senata bilo je  prisutno 133 od  ukupnog broja  250.

Druga sjednica Proširenog senata je bila od 16. do 29. IV. Veliki župan Dragoslav Đorđević je otvorio skupštinu i pod prvom točkom informirao prisutne o općem stanju u prvom tromjesečju. Izvještaj o zdravstvenom stanju je započinjao sa time da je 12 osoba upućeno u Pasterov zavod u Novom Sadu zbog psećih ujeda, da je rođeno 684 a preminulo 527 osoba, u Gradsku bolnicu primljeno 1175 bolesnika, izvršeno 289 operacija, 272 puta su pozvani Spasavaoci, … Slijedio je izvještaj o veterinarskom stanju, te o gradskim financijama, prihodi su bili 8 303 408 a rashodi 7 017 693 dinara.[24]  Po drugih ukupno još 108 točaka, viječnici su donosili odluke o aktualnim svakodnevnim pitanjima života grada, otkupu zemljišta i regulaciji ulica, novčanim pripomoćima raznim udrugama, penzionisanju gradskih službenika, honorarima činovnika, visini gradskih prostojbi.  Tako je na pr. pod br. P.S. 107, 7797/1925 donijeta odluka da se Jugoslavenskom atletskom društvu Bačka na njihovu molbu, igralište koje koriste, površine 4 kat. jutra 1316 hvati, proda za cijenu od 4 800 dinara po jutru.

Nova izvanredna sjednica je započela 24. IV. i bila je posvećena samo pitanju Pravnog fakulteta. Pod br P.S. 109, 8615/1925 donijeto je rješenje da se svim mjerodavni  faktori upoznaju sa zaključcima  nedavno održane konferencije koja se rezolutno usprotivila bilo kakvoj ideji izmještanja subotičkog Pravnog fakulteta. Rad  je nastavljen 16.VII. izvanrednom sjednicom P.S. Na dnevnom redu su bila pitanja Pravilnika o gradskom nametu na zemljište, Pravilnika o najamnim parama,  trošarini na vino, prodaji jednog dijela zemljišta groblja Sv. Roke kod starog vašarišta subotičkim obrtnicima u svrhu podizanja kuća (134 P.S. 13005/1925), itd.

I naredna sjednica 10. X. je bila izvanredna. Sada je predsjedavao gradonačelnik Alba Malagurski u svojstvu Velikog župana. Odlučivalo se i donijeta je odluka (139 P.S.) da se podigne kratkoročni zajam radi pokrivanja troškova popravke oštećenih zgrada u elementarnoj nepogodi 25. VIII. Pod br. 140 P.S. 14972/1925 gradski parlamentarci su, na molbu uprave naučnog časopisa Književni sever, donijeli odluku da mu se mjesečno isplaćuje suma od 1 000 dinara.

A na dan 13. XI. održana je svečana sjednica P.S.  Pod br. 142 P.S. 22796/1925 odlučeno je de se odužavajući uspomeni dolaska slavne srpske vojske u grad Suboticu i oslobađanja Subotice, svaki 13. XII. izreče za lokalni narodni praznik.  Donešena je i odluka o promjeniimenaPalićkogputauDaničićeviTrgabarunaTrenkauObilićevvijenac.[25]

Redovna sjednica je održana 17. XI.  Članovi P.S. uzeli su na znanje rješenje Ministarstva unutrašnjih djela (dalje MUD)  br. 19809/1925 o razrješenju dužnosti i imenovanju novih članova P.S. Odlučivalo se još o nizu pitanja, a pod br. P.S. 165, 14 510/1925 o molbi dr. Izidora Milko[26] o reguliranju plaćanja za njegovu knjižnicu koju je već ranije predao u nadliježnost Grada.  Dr. Zvonimir Piškulić je dao prijedlog da se molba odbije jer je u pitanju mađarska literatura i mađarski književnik! No, na prijedlog dr. Svetozara Ognjova, Đure Pandžića, Marka Jurića i Joce Milekića, prevladalo je mišljenja da se pomogne kulturnom pregaocu koji je tada bio u očajnom (materijalnom prim. aut.) stanju[27] sa isplatom pomoći od 50 000 dinara jednom za svagda. Pored ostalog, u narednim točkama raspravljalo se i o objavljivanju (priznavanju) diploma liječnika i veterinara, birali su se članovi u Mesni školski odbor (167 P.S.), prodaji gradskih zemljišta  radi gradnje kuća, plati zvonara i pojaca u crkvi Sv. Mihovila, ustupanju zemljišta na Vodici Srpskoj pravoslavnoj crkvenoj opštini (178 P.S.), razvrstavanju gradskih lugara, umirovljenjima gradskih činovnika,udovičkim mirovinama…

Upravni odbor III 29 1925

Poslednja sjednica je održana 30. XII. Na početku je primljen k znanju periodični gradonačelnikov izvještaj, a zatim su odbornici Stevan Majlat[28] i dr. Miloš Rafajlović predlagali (269 P.S. 25420/1925, 270 P.S. 25419/1925, 271 P.S. 25418/1925)  da se raspusti Senat i Prošireni Senat dok se na sprovedu opštinski izbori. Naš mandat treba, da izvire iz poverenja celoga građanstva. Ali pitam ja, koga zastupamo mi? Ko je meni poverio, da u njegovo ime raspolažem, da glasam za budžet i nemetnem na grbaču celog građanstva silne terete riječi su odvjetnika dr. Rafajlovića. Ta inicijativa nije usvojena. [29] Na molbu Bunjevačke prosvetne matice donešena je odluka (276 P.S. 15 437/1925) da joj se proda objekat u ulici Paje Kujundžića 9, za cijenu od 32 400 dinara. Glasanje je bilo jednoglasno. Zatim su se birali članovi odbora radnih tijela P.S., Upravnog odbora, Sirotinjskog,  Statističkog, Građevinskog, Gospodarskog, Revizionog, Penzionog, Knjižničarskog, Kazališnog. Donešen je i novi Statut čete policijskih detektiva (288 P.S. 24979/1925). U daljem radu, pored ostalog, donešena je i odluka (332 P.S. 25240/1925) da se Martinu Džaviću[30] učeniku Umjetničke škole u Beogradu  da mjesečna potpora od 600 dinara, te da se udvostruči podvozna taksa za automobile.

Agrarna reforma, kolonizacija, optanti, pitanja državljanstva 

U to doba paralelno teku duboki procesi  koji sa sobom nose i izmjenu etničke slike ovih krajeva; agrarna reforma, koja je usmjerena na gospodarsku ravan, kolonizacija i proces optiranja. Naseljenike je starosjedilačko žiteljstvo nazivalo “dođošima”, “kuferasima”, “dobrovoljcima”, jer su stizali iz raznih krajeva kao nagrađeni srpski dragovoljci. Pridošlice su se na podunavskom području ponašali kao povlaštena čeljad kojoj se ostali moraju pokoravati.[31]

Agrarna reforma[32] … je bila u funkciji povećanja broja Srba i destrukcije etničkog bloka Mađara u sjevernoj Bačkoj, osobito u Potisju.[33]  ili drugim riječima: da se putem agrarne reforme kolonizacijepoboljšanacionalna struktura stanovništva vlasnika zemlje.[34] Po viđenju suvremenika agrarna reforma i kolonizacija su veoma brzo od socijalno-ekonomskog i nacionalnog poduhvata srozane na politikantstvo.

Županijski agrarni ured iz Novog Sada je jedno o  državnih tijela  koje na subotičkom teritoriju neposredno sprovodi proces. To se vidi iz primjera, kada Senat dobija njegov dopis da obavijesti one koji su dobili zemlju agrarnom reformom na čantavirskoj rati da ne obrađuju zemlju jer će se izvršiti revizija podjele zemlje[35], ili kada dodeljuje zemlju dr. Julija Vermeša nizu zakupnika i daje spisak od 82 zakupaca. Ističe se da se zemlja ima ostaviti do jeseni onima koji su je već obradili[36]. Županijski agrarni ured u Novom Sadu donosi i rješenje da se 500 k.j. Čantavirske rate podeli kolonistima i dobrovoljcima (njih 396 poimenično!). Senat na to rešenje podnosi žalbu zbog prethodno loše izvršene podjele zemlje, pa zato traži reviziju. [37] Na dopis Ministarstva za agrarnu reformu Senat upućuje svoj odgovor objašnjavajuću spremnost na kooperativnost ali  ih mole da se konačno sredi pitanje agrarne reforme jer je to interes opštine Subotica.[38]  Navode na kraju: Subotica danas, od dana do dana sve više propada, pošto je izgubila veći deo svoga imanja, i to:

            a) razgraničenjem otpalo je Mađarskoj          16 884 kat. jutara,

            b) agrarnom reformom oduzeto je                  11 163 kat. jut.

            Dakle Subotica izgubila je                               28 047 kat. jut.

U 1925. planira se naseljavanje na teritoriju Subotice 400-500 obitelji optanata iz Mađarske.[39]

Te godine se osniva dobrovoljačko naselje Mišićevo[40]

O atmosferi punoj napetosti i nepovjerenja koja je vladala prema Mađarima koji žele da se vrate u svoj zavičaj, svjedoči prepis dopisa  MUD sa žalbom Generalnog konzulata KSHS u Budimpešti da oko 3 000 mađarskih intelektualaca izbjeglih 1918.-1920. godine žele da se vrate u zemlju, a pošto su većinom iredentisti, to može biti opasno po bezbednost zemlje.[41]

Sačuvano je nekoliko spiskova lica koja su optirala, za strano (mađarsko) državljanstvo, državljanstvo Kraljevine SHS  i koja su primljena u naše državljanstvo po skraćenom postupku.[42]  Tu grupu čine Rusi izbjegli od revolucionarnog terora. I u Subotici ih je bio naseljen veći broj. Među njima je bilo mnogo umjetnika i intelektualaca, posebno su bili angažirani na subotičkom Pravnom fakultetu. Tako je  prof. Grigorij Demčenko[43]koji je rođen u Kijevu  primljen u državljanstvo i položio zakletvu na Ustav i Kralja 13. III. 1925.[44]  U spisku 40 lica optanata za mađarsko državljanstvo nalaze se primjerice dr. Imre i dr. Dezider Vinkler – odvjetnici, Dezider Vali – student, itd. U spisku lica optanata za KSHS državljanstvo/mnogo onih koji su odavno u Subotici bez državljanstva. Razlikuju se velike grupe,  jednu čine dosljenici iz Istre, na pr. Žigante Ivan, dr. Lovro Skaljer (rođen u Puli, 10. VIII. 1878.),  Franjo  Flego (Buzet);  drugu doseljenici iz Mađarske – Simun Rudić (Bački Alamaš, 11. VII. 1875.), dr. Dezider Princ (Putnok, 11.IX.1871.); Rumunjske – dr. Miloš Pavlović (Temišvar, 16. VI. 1879.) ali i drugih zemalja[45].  Kod nekih su date oznake u rubrici narodnosti mješovite: srpskobunjevačke, srbohrvat, srbosloven i slično.[46]

Problematika oko pitanja državljanstva bila je izrazito važna veći broj lica koja potječu sa ovih prostora, odnosno koja su imala pravo tzv. zavičajnosti. Važila  je odluka de se sva lica koja su bila naseljena do 1. I. 1910. godine iod tada imaju zavičajnost, primaju u državljanstvo. Ali to baš nije uvijek bilo lako spovesti u praksi.

Primjerice Laza Ivan Kovačić, subotičanin koji se 1913. godine sa suprugom i djecom preselio u Budimpeštu, pokušava da dobije dozvolu boravka i nastanjivanja u rodnom gradu. Upitano je bilo njegovo državljanstvo, mada je on pisao: Svi mojipreci su Sloven i isvi rođeni nadležni uSubotici te ja smatram sebe državljaninom podanikom KSHS.[47] U predmetu je sačuvana prepiska kojom Kovačić dokazuje krštenicom da je rođen u Subotici 17.XII.1874., i da nije primio mađarsko državljanstvo. No, vlastima je bilo sumnjivo to što je doputovao sa mađarskom putovnicom a Veliki župan u dopisu MUD naglašava: Mišljenja sam da moliocu Lazi Kovačiću ne treba izdati traženi boravak, pošto se isti izdaje za Mađara, mada je slovenskog porekla.  Bilo je i primjera da surođeni subotičani optirali za Mađarsku, dobili njihovo državljanstvo, pa se ipak vraćali u zavičaj i uspijevali ishoditi da se kao zavičajnici ponovno prime u domaće državljanstvo. Takav je bio slučaj sa Ljudevitom Čakanjom i njegovom suprugom Jelisavetom.[48] Uposleni na Državnim željeznicama činili su isto veliku grupu tražitelja državljanstva KSHS. Za njih je bio pripremljen i posebanobrazac.[49] Bilo je slučajeva istupanja iz domaćeg i prijema u njemačko državljanstvo. Takav je bio postupak sa vajarom Franjom Matuškom, rodom iz Čantavira, koji je sa suprugom Njemicom živjeo u Njemačkoj.[50]

Vjerski život

U organiziranom vjerskom životu, u okvirima  rimokatoličke crkve, djelovale su u gradu župe: Sv. Tereze  (25 480 duša[51]), Sv. Roka (14 653), Sv. Đurđa (10 950), Sv. Mijhajla (13 500), a na pustarama u Staroj Torini (7 249), Tavankutu (8 362), Žedniku (8 025), Bikovu (3 400). U okvirima Pravoslavna crkve radile su dvije crkvene opštine, u Subotici sa 4 800 duša i u Aleksandrovu (XII kvart) sa 950 duša.[52] Evangelistička crkvena opština, sa svećenikom Roberom Santo i predsjednikom Julijem Lelbahom[53] imala je 700 članova, Reformatska 1 100, a  Jevrejska 5 040 i Ortodoksna jevrejska crkvena opština – 480. Muslimanska, najmanja vjerska zajednica imala je samo 200 članova.[54]

47 II 71 1925

1925.

Jedna od većih vjerskih svečanosti zbiva se 2. veljače  kada je nadbiskup Rafael Rodić[55] posvetio pred velikim skupom 4 nova zvona[56] na franjevačkoj crkvi.   I na župnoj crkvi Sv. Terezije postavljena su nova zvona. Iz Strojne Tovarne i Livarne u Ljubljani pristigla su zvona: A – u težini 3000 kg, D – 1250, Fis – 640, A – 400, H -280 i F od 100 kg. U toranj na zapadnoj strani postavlja se samo najveće zvono, a ostalih 5 u toranja na južnoj strani. Stara su iz svih crkava bila za vrijeme rata skinuta i pretopljena u topove.

Franjevac Otac Baligač dobio je načelnu pozitivnu odluku o postavljanju kipa Sv. Florijana, zaštitnika grada od vatre,  na trgu fra Jese.[57]

Udruge osnovane u 1925.

U 1925. godini je osnovan veći broj udruga, kulturno prosvjetnih, nacionalnih, stručnih i drugih. Postupak je obično išao tako da su one održavale svoje osnivajuće skupštine, donosile porebna Pravila i druge dokumente, koja su slana na odobrenje, a nakon toga isčekivale pozitivno rješenje od MUD. Po jednom izvješću ( 9. VII. 1926.) iz gradonačelnikova ureda u gradu je djelovalo 68 udruga. U njemu su navedeni i čelni ljudi koji su ih vodili.[58]

Automobilski klub u Subotici je osnovan 23. I. 1925.godine. Klub je osnovan kao sekcija Automobilskog kluba Kraljevine SHS.[59]

Osnivajuća glavna skupština Pokopnog udruženja Concordia  na kojoj su donešena Osnovna pravila, bila je održana 14. I. 1925., a odobrenje MUD stiglo je već 6. II. iste godine.

Osnovan je Mesni odbor Jadranske straže. Na čelu mu je bio profesor Pravnog fakulteta dr. Ivo Milić. Imao je dvije sekcije; studenata Pravnog fakulteta i đaka srednjih škola.

IV 1047 1924

Za dalji kulturni rad u hrvatskom duhu na ovim prostorima, posebno je značajno bilo osnivanje Hrvatskog pjevačkog društva Neven  2.V.1925. To je izazvalo oštre napade prorežimskog tiska u kojima se nova udruga optužuje za političku propagandu,  rad po nalogu iz Zagreba u smjeru koji kreiraju braća Radići a novoizabrano vođstvo dr. Kataneca i Jankača nazivaju kuferašima.[60] To nije bila jedina nova udruga kojoj u nazivu stoji oznaka – hrvatski. Tjelovežbačka i nacionalna organizacija  Hrvatskog sokola  zaživjela je25. IX. 1925. godine. Slična je bila i  Hrvatska katolička orlica u Subotici koja je utemeljena iste godine. Predsjednice su bile ZlataVrbanjac i Marija Cingderić, a tajnica Marija Čović, koja se poslije osobito istaknula u križarskom pokretu. Vježbale su u istim prostorijama kao i članovi Hrvatskoga katoličkoga orla i s tom su organizacijom usko surađivale.[61]

Ali i na drugoj, težnjama za afirmacajom hrvatstva Bunjevaca,  suprotnoj strani, dolazi do formalizacije i osnutka specifične udruge. Bunjevačka Prosvetna Matica, za koju su pripremne radnje otpočele još 1924., osnovana je tek naredne godine. Najistaknutiji predstavnici prosrpske struje među  Bunjevcima,  Marko  Jurić – član  Narodne Radikalne stranke, Mara Đorđević Malagurski supruga  župana Dragoslava  Đorđevića,  Antun Vidaković, takođe  radikal, bili su njeni začetnici. Cilj  te udruge  je  bio širenje kulture, bunjevačke svijesti i slavenstva. Uživalo je obilatu pomoć  gradske i blagonaklonost centralne  vlasti. Tako  je  dobilo, na osnovu odluka gradskog  Proširenog senata, novčanu pomoć i  52 jutra gradskih zemljišta  na  uživanje,  kao  pomoć za  svoj  rad. Time  joj je omogućeno da kupi zgradu koja je  do tada bila u vlasništvu  grada,  Paje  Kujundžića  9, ( prije 1918. škola, a nakon 1945. kino  Zvezda) za  50 000  dinara  i da tamo organizira svoj Dom.Pravila   Matice su   potvrđena  i  odobrena  rešenjem MUD od 22. XII. 1925. godine.  Aktivni  rad  Matica će započeti  tek  od  1.I.1927.

U 1925. godini su odobrena i pravila i započela je sa radom udruga Prvo vojvođansko društvo za pomaganje porodilja u Subotici[62], kulturno udruženje jevrejske omladine Reus (Sloga) sa Đorđom Kleinom kao predsjednikoma djelovanje planira da započne  Udruženje hrvatskih sveučilištaraca Ivan  Antunović, no kojem ipak nisu odobrena pravila.[63]

Dušan Manojlović[64] kao predsjednik novoosnovanog Subotičkog društva za mačevanje obratio se 19. VIII. gradskim vlastima sa molbom da se izda pod zakup tom društvu prizemlje zgrade bivše preparandije (Kralja Aleksandra 13, Korzo) a gdje bi oni uredili prostor za vježbanje, tuševe i garderobu.  I zaista, naišavši da pozitivan prijam, oni su dobili pravo zakupa. Ali istodobno, to je bio i početak dugogotrajne prepiske toga društva sa vlastima, pošto je svake godine trebalo zakup produžavati, a bilo je i drugih interesenata,  za te prostorije. Tako je 1929. godine vježbalište mačevaoca tražila za sebe udruga Severna zvezda. [65

Kongresi i skupovi

Grad je bio domaćin i organizator nekoliko velikih kongresa i skupova. S druge starne i delegacije subotičana posjećivale su sajmove u zemlji i inozemstvu. U organizaciji subotičkog  Udruženja industrijalaca  (Lloyda), tako je od 21. IV. do 14.V.1925. godine, organizirana posjeta sajmovima u Milanu, Bazelu i Parizu. Predviđeno je da na put krene delegacija od 23 člana iz čitave zemlje. Subotičane je predvodio  gradonačelnik Albe Malagurski sa suprugom Amalijom. Pored njih tu su bili i industrijalac Žiga Ajzler sa suprugom, ravnatelj Gradske bolnice liječnik dr. Paja Ivandekić, dr. Radivoj Miladinović,  Mirko  Rotman – industrijalac,  dr.  Cvetko Ognjanov – veleposjednik, Milan  Damjanović – tajnik  Lloyda,  Miško Pančić – trgovac i novinar Friđeš Farkaš.

Jedan od najznačajnijih skupova gospodarstvenika održan u Subotici bio je u organizaciji Saveza gornjobačkih industrijalaca Subotice koji je pripremio održavanje Zemaljskog poljoprivrednog sajma spojenog sa Vojvođanskom industrijsko zanatlijskom izložbom.[66] Izložba je planirana da se održi od  21. do 31.VII. 1925. godine u  kasarni 3. Konjičkog puka na palićkom putu. Zbog toga su jedinice izmještene na taborovanje u hrastovačku šumu. Grad je pruduzeo još neke korake da posjetiteljima učini ugodnijim boravak u Subotici.  Na zahtjev Inžinjerskog ureda Senat je odlučio  da se pojača osvetljenje ulica, sa 130 na 440 plinskih lampi, što je i prihvaćeno.[67]

O  značaju ove izložbe za državu i potpori koju je uživala, svjedoči da je na otvorenju bio prisutan ministar trgovine dr. Krajač.

Drugi veliki skup je bio kongres učitelja 27, 28. i 29.VIII. O pripremama za dolazak oko 4 000 učitelja iz čitave zemlje govori dopis s molbom Mesnog školskog odbora grada Subotice o uvođenje električnog osvetljenja u osnovnim školama u II., III., IV. i V krugu grada. Taj posao se mora dovršiti do 31. VII. 1925. god. kada će u Subotici biti održan učiteljski kongres.[68] Pored toga određena je i suma od 30 000 dinara za pomoć u prihvatanju gostiju. Na neposrednim pripremama su radili školski nadzornici Radomir Vujić i Aleksandar Mikić. Smještaj tako velikog broja posjetitelja organiziran je po kućama domaćina i u zgradama 4 osnovne škole.

I šahisti su imali svoj kongres u Subotici. Molba Subotičkog šahovskog kluba koga zastupa dr. Miloša Rafajlović da se osiguraju uvjeti za prijem i smještaj dvadesetak šahista koji dolaze na Kongres i šahovski meč od 3. do 24.VIII.1925.  godine, govori o pripremama za njega.  Senatskom odlukom dodeljena je novčana pomoć za tu svrhu od 1 500 dinara.[69]

Prosvjeta

U Subotice je djelovala je mreža prosvjetnih ustanova, zabavišta, osnovnih škola, srednjih škola, stručnih i opštih, te Pravni fakultet. Osnovne škole se pratile raspored stanovništva, te ih je bilo i po vanjskom dijelu teritorije grada. Takva je bila i organizacija školskih nadležnih tijela. Postojala je školska uprava za unutrašnji i vanjski dio.  U užem gradu je bilo 25 školskih zgarada a u vanjskom 57. Kroničan problem je bio da nisu sva djeca – školski obveznici pohađali nastavu. Procenat one djece  koja ne idu redovito u škole se kretao do 30% a zavisio je i od sezone poljskih radova, godišnjeg doba, trenutačnog stanja puteva itd.

Zaživjela je i jedna nova škola, osnovana je Ženska Gimnazija na adresi Vilsonova 38.[70]Inicijativu za njeno otvorenje, pored upravitelja postojće mješovite Gimnazije – profesora  Ivana Vojnić Tunića, pokrenuli su i građani koji se obraćaju Senatu svojom molbom 9. VII. 1925. Potpise na nju je stavilo ukupno 45 građana.  Ukaz o otvorenju četvororazredne ženske gimnazije donešen je već 15. VII. 1925.  Za ravnatelja  nove školske ustanove je postavljen je dr. Matija Evetović.

Subotički Pravni  fakultet  je započeo sa držanjem doktorskih kurseva. Izvanredni profesor Pravnog fakulteta Srećko Zuglija u travnju je premješten u Zagreb.Sluzbeni list LJubljana

Sudbina fakulteta je bila u to doba vrlo upitna. Širile su se vjesti da se premješta. To je izazvalo reakciju šireg kruga javnosti  u cilju njegova opstanka. U tom pravcu je bila i predstavka velikog bilježnika Franje Vukića upućena 21. IV. 1925. godine Gradskom senatu povodom nagovještaja o premještanju Pravnog fakulteta iz Subotice u Sarajevo.  Donešena je Odluka Senata na izvanrednoj sednici 25. IV. 1925. godine sa rješenjem da se izradi poseban memorandum za ostanak fakulteta u Subotici.  Kao plod takvih akcija pojavila se tiskana Deklaracija od 29. IV. 1925. sa potpisima istaknutih ličnosti, o potrebi da  Pravni fakultet i dalje bude prosvetna i narodna kula krajnjoj severnoj granici Ujedinjene otadžbine.[71]

Kultura, proslave i predstave

Subotička društva i udruge, kao i one gostujuće,  redovito koriste mogućnost da održavaju svoje predstave, koncerte, zabave u Gradskom kazalištu, Hotelu Zlatno jagnje, Velikoj vijećnici gradske kuće, ali u drugim prostorima. Radi toga oni su morali da prvo obrate Senatu, a on im je izdavao odobrenja, odnosno dozvole za održavanje, određivao takse, gradski porez na ulaznice, cijene za troškove struje, čišćenja i ostalih usluga koje su dobivali od gradskih službi. Kronološki se mogu posložiti sljedeća događanja, koja su samo odabir od šireg mnoštva kulturnih zbivanja.

Svetosavsku proslavu u prostorijama Gradskog kazališta održala je 27. I. Studentska akademska udruga Svetlost.[72] Molbu Senatu je potpisao Kazimir Žigante[73], prvi tajnik.

Zabava i osvećenje zastave Mesne Organizacije Dobrovoljaca kojoj je na čelu tada bio odvjetnik dr. Dimitrijević, držala se u nedjelju 15. II.[74] To je bila velika i masovna svečanost, kojoj je pored ostalih funkcionera prisustvovao kraljev ađutant general Stevan Hadžić. Bile su ispaljene topovske salve, iznad grada su leteli avioni, u velikoj vijećnici održana je skupština udruženja.

Subotičko bunjevačko katoličko divojačko društvo, u čije ime jepotpisana Marga Peić Tukuljac, dobilo je dozvolu uporabe dvorane gradskog kazališta 19 II. 1925. godine u cilju priređivanja predstave.[75]

Molba predsjednice Katoličkog bunjevačkog devojačkog društva, Lujze Matković, upućena je radi ishodovanja dozvole upotrebe dvorane gradskog kazališta  u nedjelju 5. IV. 1925. godine u cilju priređivanja predstave Muke Isusove  naišla je na pozitivnu senatsku odluku.[76]

Proljećna izložba slika otvorena 13. IV. 1925.  u Gospodarskoj Kasini. Izlagali su Aleksandra Olah, Klara Gereb, Eugen Lenkei i drugi umjetnici.

Gradska knjižnica ( i Muzej)  su otvoreni  14. IV., nakon 6 godina, u objektu Muzičke škole.Mijo Mandić koji se nalazio  na čelu te ustanove, predao predlog da se knjige više ne izdaju, nego samo koriste na licu mesta

Prosvjetno društvo Neven  dobilo je  dozvolu  upotrebe dvorane gradskog pozorišta 19. IV. 1925. godine radi priređivanja redovnog godišnjeg koncerta kao  i svečane akademije Zrinjski i Frankopan 30. IV.[77]

zadnja

Pravila HP neven

Moskovski Hudožestveni  teatar u svibnju 1925.  gostuje[78] po drugi put u gradu. Igra Čehovljev Višanjik, Gogoljevu Ženidbu, Ženu s mora Henrika Ibzena.

U subotu 30. V.  započela  je još jedna, od strane režima obilato potpomognuta velika nacionalna manifestacija.  Povod  je bilo otkrivanje spomenika junacima palim za oslobođenje i ujedinjenje 1912.-1918. i razvijanje zastave Jugoslovenskog sokolskog društva u Subotici[79] koje je sa pratećim programom održana 31. V.1925.

I Zemljodilska kasina, čiji predsjednik[80] Marko Jurić potpisuje molbu, dobila je mogućnost da u kazalištu održi svoju zabavu sa igrankom.[81]

Izložba jugoslavenskih narodnih rukotvorina, koja je bila u sklopu izložbe i velikog vašara[82],  održana je u Gradskoj kući  od 22. do 31. VIII. Njen glavni organizator je bila Mara Đorđević Malagurski. Ona je i odabrala najveći dio predmeta, nošnji i ručnih radova,  izloženih u bunjevačkom odjelu.

Plod razmimoilaženja između dvije bunjevačke struje kao organizatora,  rezultiralo je sa dvije odvojene proslave[83]  tisućugodišnjicehrvatskog  Kraljevstva[84].  Prva, manjeg obima, kojaseodržala  8. IX. bila je pod patronatom Gradskih vlasti i sokolske organizacije, mogla bi se označiti kao prorežimaska,  a druga, veća i masovnija, održana 20. IX. 1925. godine, pod vođstvom Hrvatskog pjevačkog društva Neven, kao jasno svjedočanstvo o uspjehu buđenja hrvatstva kod Bunjevaca, što se vidjelo i po spomen tabli koja je tom prilikom postavljena, a na kojoj je stajalo da je podižu bunjevački Hrvati. O razimoilaženjima koja su vladala povodom tih proslava govori i detalj da unatoč tomu što je gradonačelnik Malagurski naredio da se u prvu proslavu uključe i sve vjerske zajednice, koje su trebale održati svečana bogosluženja u utorak 8. IX, rimokatolička crkva, odnosno subotička Apostolska administratura to ipak nije učinila, pa je on zbog toga izrazio svoje oštro negodovanje.

Održan je i jesenji salon na kojem su izlagali slikari iz zemlje.

Subotička slobodno zidarska  lože Alkotákoja je 1924. godine primljena  u  okrilje Velike ložJugoslavija  i od tada nosi ime Stvaranje[85].  Ona svojim dopisom od 24. veljače 1925. izvještava gradonačelnika o tim promjenama. Navodi i da se ured lože nalazi u I krugu, Šenoina ulica br. 14 a da je starešina lože Julije Vali arhitekta.[86]

Petar Pekić 17. XII. 1925. položio zakletvu za mjesto činovnika knjižničara u Gradskoj knjižnici.[87]

Subotički oficirski dom priredio je svečanu zabavu i proslavu rođendana Nj.V. Kralja Aleksandra 17. XII. U tu svrhu tražili su od Gradskog ekonomata  veliku količinu zelenila, palmi i četinara za pletenje vijenaca.

Djelovale su  i priređivale svoje programe, zabave i igranke,  osvećivali zastave,    još i neke izrazito nacionalne organizacije, poput  Srpske nacionalne omladine Dušan Silni, Udruženje srpskih četnika Petar Mrkonjić.  

Internacionalni cirkus Kludski držao je 5 predstava u studenom 1925. godine. Odlazak vlakom iz grada se prtvorio u pravu aferu, pošto je policija na dojavu izvršila  pretres kompozicije i pronašla skrivenu jednu djevojku čiji je nestanak prijavljen.

SuprugaF. Piča (Piétsch) u ime Kruga subotičkog divojačkog društva  kao i Kruga subotičkog diletantskog društva je bila izuzetno aktivna u priređivanju kazališnih predstava, kojih je tijekom godine održala desetak.

Narodno pozorište  Novi Sad   dobilo je dozvolu besplatne upotrebe kazališta 25, 26. i 27. XII. 1925. radi održavanja predstava.

Neki od drugih korisnika prostora kazališta subili: Subotičko  Mađarski Radikalni Klub[88], Francuski Klub[89], Udruženje ratnih invalida[90], Subotičko Jevrejsko Omladinsko Udruženje Hakoach,  Subotičko Atletičko Nogometno Društvo, Ekonomska organizacija baranjskih izbeglica, Filharmonično društvo[91].

U gradu su radila dva kina, Korzo i Lifka, a i na Paliću su se u sezoni prikazivali filmovi.  Veliku prepreku za njihov napredak bila je zabrana MUD prijevoda titlova filmova na mađarskom jeziku, donešena upravo 1925.  godine. Registrirana je i nova firma, Narodni bioskop,  kojaje sa  radom  otpočela  26. XI. iste godine.

U Pučkoj kasini  je  uz prigodan program  7. XII. postavljena slika Paje Kujundžića.

Od 1924. tekli su radovi na objektu Subotičkog pučkog kruga (Nepkör) u kome se njegovala mađarska kultura a koji su privedeni kraju sa završetkom kazališne dvorane tek 1926.

Knjige

U 1925. godini pojavio se veći broj  knjiga koje su napisali subotičani ili govore o temama vezanim za grad. Neke od značajnijih su bile: Putokaz Bunjevcima i Vojvodini (Subotica 1925.) koji  je javnosti uputio Joso Šokčić[92].  Njegova osnovna ideja je  usmjerena protiv došljaka Hrvata a ka afirmacija politike koju zastupaju radikali.  Sličnog je profila bila i knjiga Toše Iskruljeva[93]O Vojvodini i njenoj kolonizaciji, Novi Sad 1925.; kao i LazaraStipića[94]IstinaoVojvodini, Subotica, 1925. (u naklada Minervad.d.). U taj vodeći tijek uklapa se i Almanah desetogodišnjici našnarodne tragedije 1915-1925, Subotica, 1925. u nakladi Književnog severa,  kojega je  sastavio Milivoje Knežević. Nešto posve drugačijeg žanra je uradak Blaška Rajića, Stari mirotvorci,  Subotica,  1925.

Te godine i pravoslavni pop Marko Protić[95], koje je obavljao i dužnost predsjednika Subotičke novinarske udruge, nudi 20. II. 1925. Senatu da prikupi historijske izvore, sastavi i napiše jednu knjigu kojom bi otrgao od zaborava prve godine od oslobođenja. Prilaže raspis MUD sa informacijom da je novoosnovani Institut za prikupljanje izvora za istoriju našeg oslobođenja i ujedinjenja  pokrenuo akciju za prikupljanje historijskih izvora. Senat je tržio da Protić dostavi svoj prijedlog za prikupljanje važnih dokumenata. On je odgovorio  sa svojim prijedlozima i uvjetima za započinjanje takvoga posla. U predmetu se sačuvana i prepiska Senata i Marka Protića, 1930. godine, pošto je završio rukopis knjige, u vezi tiskanja i honorarisanja autorovog rada.[96]

Pojavio se i uradak  prof. Alekse Ivića, Bunjevci, Srbi Hrvati, Književni sever, god. I., 1. X. 1925, knjiga I, svezak 7. 264.-265.

Tiska se i objavljuje knjiga prof.  Mirka Kosića, Osnovi ekonomne politike, knj. 1, Beograd, Izdavačka knjižarnica Gece Kona.

Knjižara Jedinstvo priredila je album fotografija Subotice i Palića povodom kongresa učitelja.

Tisak u 1925.

Ličnost puna osobitosti bio je Rude Štagljar  Majevčanin[97].On je po  sopstvenim riječima nacionalizmu našao smisao života. Kao vlasnik i direktor  pokreće tiskovinu Nova Pošta.

Pojavljulju se Hrvatske novine pod uredništvom  Miška Prčića.  One su bile nastavak Subotičkih novina, za kršćansko i narodno udruženje, koje su izlazile od 1920. do 1925. kada su obustavljene te mesto njih pokrenute Hrvatske novine[98]

Pokrenut je i tjednik Az Ucca (Ulica).  Inicijator i urednik bio je Csuka János[99], publicist, novinar, pjesnik i prevoditelj. Djetinjstvo je proveo u Slavonskom Brodu, zatim se preselio u Novi Sad, a veći dio međuraća proživio je u Subotici.

Od 1. IV. 1925. počeo je da izlazi časopis Književni sever[100], a sličnog profilana mađarskom jeziku bio je 15. V. pokrenut Irodalmi értesitő (Književni glasnik).

Dvojezični omladinski list Mladost – Ifjúság pojavio se 15. IV. 1925. godine. Pokretač je bio vlasnik knjižare A. Mamužić pa se on tamo i rasparčavao.

Na Vidovdan 28. VI. 1925. pojavio se prvi broj  Subotičkog glasnika. Samim time jasno je stavio do znanja kakva će mu biti ideološka matrica.

Szombat je bio nedeljnik koji se bavio pitanjima iz oblasti društvenog i kulturno umjetničkog života Židova. Počeo je da izlazi 26. VII.

Subotički pčelari pokrenuli su Vajdsági Mehezeti Lap (Vojvođanski pčelarski list).

Već istaknuti pregaoci pisane riječi Joso Šokčić i Havas Antal inicirali su novine pod imenom Család (Obitelj).[101]

Nedeljnik Mozi ujság (Kino novine) počeo je da izlazi 22. XI.

Zdravstvene prilike

O stanju zdravlja subotičana saznajemo iz Subotičkog glasnika (br. 10 od 11. II. 1926. godine) koji  na drugoj strani u  članku Zdravstvene prilike u našem gradu u kretanju populacije  donosi podatke iz godišnjeg izveštaja gradskog fizikusa  za proteklu 1925. godinu. Saznajemo da je od akutnih zaraznih bolesti, najviše bilo obolelih od trahome  – 549, od tifusa 71 – a umrlo je 11 lica,  od šarlaha je obolelo 60 – a umrlo 9, od tifterije  je bilo 36 obolelih i 8 umrlih. Ogromna je šteta što se ne vodi statistika o kretanju tuberkoloznih obolenja, jer kao što je poznato tuberkoloza je tipična bolest naših sugrađana pored trahome. Po nekim drugim izvorima može se naslutiti da je ona bila izuzetno velika, do 30 smrtnih slučajeva na 1000 ljudi. Kretanje populacije je bilo sledeće: ukupno rođeno 2914 djece ( 1465 muške i 1449 ženske), ukupno umrlih  2148, od toga djece; do 1  godine  – 732, od 1 do 7 – 179, i preko 7 – 1041,  što je davalo prirtaštaj od 766 lica.  Pisac članka na kraju daje i komentar:  …  da  u našem gradu još uvek prosperira lekarski stalež. Jer kako bi se  inače objasnio fakat, da su se u toku 1925, u Suboticu  nastanili  još  10 novih lekara!…

Specifičan zdravstveno-socijalni problem bile su i prostituke. Jedna od poznatijih ulica crvenih fenjera je bila Topnička ulica (danas Bihaćka).  Godine 1925. broj bludnica  uvedenih u posebnu gradsku evidenciju je bio 171.[102]

Politička gibanja

Najznačajniji događaj na razini zemlje pa time i Subotice, bili su parlamentarni izbori. Vlada Nikole Pašića (6. XI. 1924. – 29. IV. 1925.) sastavljena od radikala i samostalnih demokrata Svetozara Pribičevića raspisala  je izbore za 8. II. 1925. Najsnažnija oporba bila je Hrvatska repubilikanska seljačka stranka (HRSS). Režim protiv nje sprovodi oštre mjere.  Tako vlada  23. XII. 1924. donosi odluku o primjeni Zakona o zaštiti države i na ovu stranku pa je time zabranjena njena politička aktivnost i pokrenuto kazneno gonjenje članova vođstva stranke. Istog dana uhićen je i Stjepan Radić.

Lokalna skupština – Prošireni senat na svojoj prvoj sjednici u 1925.  godini donosi odluku o izboru predsjednika i članova biračkih odbora iz redova odbornika na 38 biračkih mesta u subotičkom biračakom okrugu.[103]

Kao pripremu za izbornu kampanju može se smatrati i serija optuštanja gradskih   činovnika i redara koja u  Subotici otpočinje  krajem 1924. godine. To se nastavilo i u narednom periodu. Redar II klase Tv. A. Markešić, inače izbgjelica iz Istre, kome je 9. II. nadzornik redarstva jasno rekao da je antidržavni element i da će biti protjeran iz Subotice, pod takvim pritiscima sam daje ostavku 11. veljače 1925.[104]

Širi se mreža i ustroj Radikalne stranke osnivanjem novih filijala po okolnim bunjevačkim mjestima. Tako dolazi siječnja 1925. godine do osnutka filijale u  Gornjem Tavankutu u kući Stevana Gurinovića.

Izrečena je i zabrana izlaženja (6. veljače) dnevniku na mađarskom jeziku Hírlap.[105] Jeste je da po zakonskom osnovu na koga se poziva odluka, nju mogao donijeti samo Ministar unutrašnjih dela, a ne gradonačelnik, no ona je naravno primjenjena.

Za vrijeme kampanje i prilikom samog glasovanja zabilježena su razna radikalska nasilja[106] u čitavoj Vojvodini pa i u Subotici. Moglo se  glasovati samo uz  posebne  legitimacije, koje  mnogi  nisu  dobili  na  vrijeme,glasačka mjesta  su  bila  udaljena i po dvadeset kilometara,  itd. Nasilje je bilo izrazito prema sljedbenicima HRSS-a u Subotici.[107] Ono je započelo 3. I. 1925. pozivanjem u kapetaniju sudskog savjetnika u ostavci Mateja Jankača i odvjetnika dr. Mihovila Katanca, pritvaranjem trgovca Stipana Matijevića. Oni su šikanirani i optuživani da šire radićevštinu.[108]

U Subotici je na izborima za Narodnu skupštinu 1925. godine trebalo izaći 10 lista, ali je Subotički okružni sud u zadnji tren (14. siječnja) poništio HRSS-ovu izbornu listu. Tako je na izbore izašlo 9 lista, među kojima su bile liste Bunjevačko-šokačke (B-Š) stranke i Vojvođanske pučke stranke.  Rezultati izbora u Subotičkom izbornom okrugu  bili su sljedeći: radikali 16 555 glasova ili 47%, Demokratska stranka 7 406 ili 21,3%, Mađarska stranka 3 145 ili 9%, B-Š stranka 2 350 ili 6,8%, Vojvođanska Pučka Stranka (VPS) 1 347 ili 3,8%. Na temelju tih rezultata u subotičkom izbornom okrugu  poslanike su dale samo lista radikala i demokrata. Izabrani su Marko Jurić, dr Jovan Radonić[109] i Milan Grol, ministar prosvjete sa liste Radikalne stranke i dr. Luka Plasković sa liste Demokratske stranke.

Ubrzo nakon izbora, krajem veljače 1925., Marko Jurić narodni poslanik u radikalnom klubu, održao je govor kao odgovor na napade opzicije ( radićevaca) u parlamentu   Govorio je o Bunjevcima i Šokcima, da se nad njima vrši nasilno pohrvaćivanje od strane hrvatskih separatista, a sve u neposrednoj funkciji propagande protiv HRSS-a.

Kao plod izbornih rezultata, koji  nisu mogli da se tumače kao slom oporbe, tajnih pregovra uhićenog Stjepana Radića, dolazi do  Radićevog novog političkog zaokreta[110] i ulaska u Pašićevu vladu. Pregovorima dva najsnažnija politička faktora, Pašića i Radića, HSS dobiva 4 ministarska mjesta. Radić je dužnost ministra prosvjete vršio u desetoj vladi Nikole Pašića i u vladi Nikole T. Uzunovića, u vremenu od 17. XI. 1925. do 15. IV. 1926. godine. Često putujući, imao je priliku da politički djeluje širom zemlje. Tako jednom prilikom, na zboru HSS-a 13. XII. 1925. u Mariboru, dotiče u svom govoru i  subotički Pravni fakultet.[111]   U Subotici imamo jednu smutnju od fakulteta, gde ima više profesora od (sudenata) đaka, …  Profesori tamo ne rade mnogo, a đaci piju i lumpuju i takođe ne rade mnogo. Profesorski savjet već 15. XII. odgovara i niječe takve optužbe, i najavljuje tužbeni  postupak. Spor je ipak razriješen bez sudskog procesa, Radić je  16. I.1926.  posjetio  Suboticu,  te pisao prof. savjetu i demantirao ono za šta ga optužuju.

Naslovni članak u radikalskim Bunjevačkim novinama[112] br. 14. od 10. IV. 1925. glasio je Mi nismo Hrvati.

Nakon 20. svibnja Veliki župan Dragoslav Đorđević otputovao je na banjski oporavak. U još jednom navratu posjetio je banjsko lečilište.  Od 25. IX. do 20. X. išao je u Vrnjačku Banju a zamjenjivao ga je gradonačelnik.

Mesna organizacija Dobrovoljaca tužila je Blaška Rajića za klevetu koju je objavio u Hravtskim novinama br. 33.[113]

Đorđe Galfy i Željko Riger su na čelu su Mađarskog Radikalnog kluba.

Gradski odbornik Lazar Stipić 17. XI. podnosi interpelacije, od kojih je jedna i o uništavanju natpisa latinicom.[114]

U kući Mate Vidakovića u Tavankutu na br. 458 formirana ispostava Samostalne Demokratske Stranke.[115]

Gospodarstvo

Kao i u čitavoj Vojvodini, mlinarstvo je i u Subotici bilo izuzjetno razvijeno, mada je zenit doživjelo krajem XX stoljeća. U 1925. godini  radilo  je ukupno 13 mlinova, koji su imali maksimalni dnevni kapacitetod 218 tona.[116]

Požari izazvani mlinskom prašinom dešavali su se realivno često. Krajem 1925. godine tako je izgoreo  mlin Vince Kohana. Osnovan je 1921.  godine na Senćanskom putu (Ulica oslobođenja 85.). Kohan je ožujka  te godine dobio građevinsku dozvolu za građenje kuće i parnog  mlina na adresi – Senćanski  put 85. Nakon požara nije ga obnavljao već je plac prodao firmi Fako d.d.

Najveća prehranbeno izvoznička firma  Hartmann i Konen dominirala je tržištem živine, jaja i svinja.  Na londonsko tržište su samo u travnju 1925. godine isporučila je  140 000 komada ćuraka. Imala je razvijenu mrežu filijala  u zemlji, kojih će 1925. godine biti 18.

Salamom Gingold dobiva dozvolu za gradnju novog pogona, na adresi Nikolićeva 17 (danas Nade Dimić) dobija 1924. godine.  Tako će naredne 1925, biti završen objekat u kome će nastaviti da radi na dotadašnjim poslovima. ali pod imenom  – Ocean. U toj radionice će imati kompletnu instalaciju za izradu limenih kutija, konzervi, koju  je 1922. godine kupio u Magdenburgu.

Kao obrtnici braća Lenard se javljaju od 1925. godine. Firma je registrovana pod imenom Braća Lenard, a obrtnica je izdata pod brojem A 71/1925. Sa radom je započela na adresi – Trg Kralja Tomislava 2, gde se nalazila njihova roditeljska kuća, a gde je u dvorišnom delu dograđena radionica.

Jedno od najsnažnijih poduzeća u Subotici bila je Subotička električna željeznica i osvetljenje d.d. [117]Grad  je  ustanovio (mada im nisu bile dostupne poslovne knjige!) da  1925. i 1926.  godine  firma beleži izuzetno velike profite. Tako je u periodu 1. XII.1925. – 1.XII.1926. proizvedeno  3  569 674  kw časova struje, privatnim potrošačima  je  isporučeno 1 819 478,  za tramvaj 509 611, za vlastitu potrošnju 341 743, i gubitak 898 842  kw časa. Prihod od prodate struje je bio 11 711 115 dinara,  od prodatih tramvajskih karata 4 405 975, od prodatih strujomera 200 000, i  razni prihodi 83 000 dinara, što zajedno čini 16  399  090  dinara prihoda. Čist dobitak je iznosio čak 5 839 342 dinara. Zarada u 1927. godini je bila 3 923 962 dinara. Firma je imala 2 putnička automobila, Cadilac  i Debrün. Broj zaposlenih radnika je 1925. godine iznosio 237.U okviru poduzeća postojao je od 1925. godine i sportski klub  – Športski klub električne centrale

Prirodne nepogode

Zabilježeno da je nekoliko ljetnih oluja poharalo Suboticu i okolinu. Jedna od njih je bila 3. V. 1925. Tom prilikom grom je zapalio kuću Roke Vukovića u Ljubljanskoj ulici br. 15, koja je od toga izgorela.[118]  Kroničar Subotice Joso Šokčić navodi da je oluja bila i u srpnju. U julu je vladalo nad Suboticom nezapmaćeno nevreme. Silan vetar čupao je drveće, rušio krovove i srušio jedan deo tornja rimokatoličke crkve sv. Đurđa. Na Palićkom putu skoro sva su drveća bila iščupana, tako da je saobraćaj bio onemogućen.[119]

Veliko nevrijeme vladalo je i u utorak 25. VIII. 1925. god. u popodnevnim satima.[120]  Vjetar je lomio stakla na prozorima i crijepove, rušio krovove i visoke tornjeve,  vadio drveće iz korijenja (bilo je oko 10 000 isčupanih stabala!)[121] Ta oluja u kolovozu 1925. god. izazvala je u Subotici i okoline mnogo štete. Senatu prijavljuju štetu: Gospodarsko odeljenje, Žandarmerijska stanica Tavankut i Ludoš, Odeljak finansijske kontrole u Tavankutu, Subotička žandarmerijska četa.    Antun Berger, rimokatolički župnik u Tavankutu, već istoga dana (25. VIII.) pisao je Senatu sa molbom da se polupani crepovi nadoknade a i druge štete na objektima crkve poprave.[122] Još veću štetu pretrpila je crkva u Žedniku, što saznajemo iz molbe župnika Petra Evetovića, koji piše da je toranj svaljen, svod probijen a krov na više mesta načet.[123] Slično je bilo i na kerskoj crkvi, gdje je s tornja na krov pala rozeta teška 100 kg, probila krov i oštetila orgulje[124], kao i crkvi Sv. Đurđa gdje je isto srušen dio toranj,  probijen krov i oštećene oruglje.[125] Inžinjerski ured podrobno izvještava koje zgrade su pretrpele štetu i kolika je ona. Samo na gradskim zgradama ona je  procjenjena na preko milion dinara. Zbog toga, je bilo neophodno da gradske vlasti podignu zajam od Gradske štedionice u visini 550.000 dinara,  za sanaciju nastale štete.

Stradalo je i prvo fudbalsko igralište, vršnjak najstarijeg kluba na prostoru Jugoslavije – FK Bačka. Njihove prve tribine, srušila je ista oluja 1925. godine, pa je naredne, za dvadesetpetogodišnjicu osnivanja, sagrađena nova tribina, koja je i danas na svom mjestu.

Šta se gradi 1925.

U Subotici je nakon rata vladala nestašica stanova. Ona je bila u prvim godinama nakon 1918. vrlo izražena ali ni u promatranom periodu nije bitno ublažena.

Izvedeno je malo javnih, većina građevina bili su privatni objekti. Uobičajeno je bilo da se privatne kuće na periferiji grade od naboja, čepića (zemlje) sa pokrovom od trske ili crijepa. Većina izgrađenih su prizemne, rijetke su katnice.[126] U Aleksandrovu, na zemljištu (tzv. Novoselo)  dobijenom od Ministrstva za agrarnu reformu, grade se kuće naseljenicima.

Kino  Korzo d.d. postavlja letnju pozornicu.[127]

Firma Weigand Drug  podiže auto garažu u ulici Paje Kujundžića 4., a Samuel Kopp i sinovi d.d. radničke stanove na Majšanskom putu, Industrija željeznog nameštaja d.d. 7 stnbenih i 14 sporednih objekata na svom placu u Segedinskim vinogradima 110,

Vilim Konen podiže sušaru za hmelj na Palićkom putu (danas Office shooes).

Jugoslavenska banka d.d. filijala u Subotici  adaptira zgradu  u Jelačićevoj 1, gdje će biti smještena[128]

Grad je vršio parcelizaciju i projektovao nove ulice. Tako je to izvršeno i na posjedu dr. Karla Vermeša u Palićkim vinogradima, iza objekata Kolevke, na tzv.zemljištu Blezak naselja. [129]

Grad je kupio parcelu (k.č. 14 155/4) pored bajskog groblja za 45 0000 dinara u cilju njegova proširenja.[130]

Generalna direkcija carina ima potrebe da se smjesti subotičku carinu pa razmišlja o kupovini zgrade u ulici Đenerala Milojevića 1, a paralelno  pravi i planove da se izgradi nova zgrada za te potrebe. To će biti i realizirano ali tek u periodu 1927-1932.

Prostor je  problem iza Okružnu Financijsku uprava u Subotici  koje bila je smješena u dvije velike zgrade u ulici Bene Sudrevića 8 i 10 (IV krug) u svojini Prokešove[131] familije. U cilju rješavanja ostanka  te ustanove u Subotici i njenog trajnog smještaja, dr. Jovan Manojlović član Proširenog senata, zalagao se i podupirao ideju da se zgrade otkupe od privatnih vlasnika. To je potkrepljivao argumentima da su već iz grada premješteni Đački eskadron, Podoficirska škola, Vojni okrug i Agrarni ured a da kruže glasine i o izmještanju Pravnog fakulteta. Subotica, koja je pod mađarskim režimom tako gigantskim koracima napredovala, treba da pod našom upravom postane velika selendra.[132]

PRILOZI

Građa

HAS, F:47. I 23/1925

Razrešeni i postavljeni članovi Proširenog senata na osnovu predloga od 31. XII. 1924. br. 829/1924. Ministarstvo unutrašnjih dela KSHS, Beograd, Odeljenje za BBB br. 71/1925. Velikom županu sl. Kr. Grada Subotice.[133]

Po tom rješenju: „Razrješeni i postavljeni članovi P.S. na osnovu predloga 31. XII. 1924. br. 829/1924

Ministarstvo unutrašnjih dela KSHS, Beograd, Odeljenje za BBB br. 71/1925.

Velikom županu sl. Kr. Grada Subotice

redni broj razrješeni postavljeni
1 Andrija Deak Dušan Terzin, trgovac
2 Miroslav Alčin Miloš Kurteš, trgovac
3 Antun Peić T. Svetozar Radišin, učitelj
4 Šime Rajčić dr Zvonimir Piškulin, adv.
5 Joso Mamužić Pera Segedinčev, ekonom
6 Grga Letić Iso Jović, trgovac
7 Pera Ružinski Milan Vasilje, ekonom
8 Lipot Vig Mladen Ruski, ekonom
9 Antun Bilinc Mladen Grbić, trgovac
10 Tome Francišković Aleksandar Miajtov, trgovac
11 Bolto Skenderović Pera Ognjanov, učitelj
12 Svetozar Radić Đurica Terzin, ekonom
13 Josip Flekenštajn Nenad Vasiljev, ekonom
14 Jašo Vojnić Zelić Bogdan Miković, profesor
15 Josip Takač Vojin Isakov, ekonom
16 Stipan Sebenji Paja Ruski
17 Nikola Francišković Milan Damjanović, ekonom
18 Joso Stipić Jova Košić, ekonom
19 Lojzija Skala Joca Pušin, ekonom
20 Paja Vojnić Hajduk Predrag Pušin, ekonom
21 Aleksandar Kadar Stevan Krnjajski Jović, ekonom
22 Ivan Krnjaski dr Andra Andrejević, lekar
23 Franja Mamužić Koja Krnjajski, ekonom
24 Dr Draga Dimitrijević Sima Turanov
25 Martin Vujković Steva Krstić, posrednik
26 Antun Mamužić Dragoljub Milojković, kožar
27 Franje Tumbas Jevta Vasiljev, ekonom
28 Mate Skenderović Blagoje Bajić, ekonom
29 Antun Bašić Palković Miladin Lazičić, ekonom
30 Gustika Kulindžić Staniša Mihajlović, paroh
31 Veca Matković Rada Krnjajski Lazarev, ek.
32 Grga Budanović dr Danilo Marković, lekar
33 Sima Milodanović Ljuba Atanković, trgovac
34 Imre Riger dr Cvetko Ognjanov, advokat
35 Dančo Kulundžić Vojin Kešeljević, bank. čin.
36 Antun Buljovičić Milovoj Mitrović, bank. čin.
37 Bruno Francišković Vojin Aradski, ekonom
38 Mijo Kun Balaž Uroš Aradski, ekonom
39 Marko Pejić T. Cvetko Rakić, ekonom
40 Joso Pajić T. Đuka Isakov, ekonom
41 Pera Gosar Ivan Brankovan, dir. banke
42 Luka Kesenović Lazar Đurčić, profesor
43 Stipan Kolar Stanoje Milivojević, inž.
44 Đuka Đukuć Milan Apostolović, inž.
45 Pajo Šefčić Cvetko Čičić, učitelj
46 Ivan Berger Mićo Dulić, ekonom
47 Joso Vidaković Stipan Peić, krojač
48 Ivan Barbenović Joco Vodaković, ekonom
49 Stipan Rigo Đuka Marković, ekonom
50 Lojzija Baraković Luka Sekelj, trgovac
51 Fabuš Horvacki, trgovac
52 Joco Poljaković, bank. čin.
53 Lazo Dulić, ekonom
54 Bartal Stipić, ekonom
55 Mijo Šarčević, ekonom
56 Stipan Gabrić, poduzim.
57 Grgo Vukov, gostioničar
58 Lojzija Šabić, ekonom
59 Mukija Peić T., ekonom
60 Matija Lučić, ekonom
61 Pera Stipić, gostioničar
62 Joso Zelić, ekonom
63 Šima Rudić, ekonom
64 dr Ivo Milić, profesor univerziteta
65 Kalman Crnković, ekonom
66 Joso Horvat Almaški
67 Matija Kovač, stolar
68 Stevan Torma, čizmar
69 Lajčo Stipić, ekonom
70 Joška Stipić, ekonom
71 Mojsije Kon, ekonom
72 dr Iso Mezei, lečnik
73 Gustika Fister, gostioničar
74 Stevan Majlat, ekonom
75 dr Jovan Janiga, ekonom
76 Stevan Tabarski, trgovac
77 dr Bela Terek, lekar
78 Aleksandar Velički, trgovac
79 Mita Međanski, trgovac
80 Geza Pilišer, trgovac
81 dr Miloš Rafajlović, advokat
82 Steva Majstorović, ekonom
83 Isidor Dajč, optičar
84 Mihajlo Šušnjarac, šef oblasne zašt. dece
85 Đura Grbić, trgovac
86 Đura Galfi, apotekar
87 Joso Rajčić, vlasnik mlina
88 Mirko Rotman
89 Mirko Jakobčić, dir. banke
90 Lajčo Šreger, izvoznik
91 Vladisla Hercog, industrijalac
92 Bela Gabor, industrijalac
93 Grga Vuković, trgovac
94 Lajčo Frenkel, trgovac
95 Pera Vujković, trgovac
96 Žiga Ajzler, industrijalac
97 Armin Sonenberg, trgovac
98 Pera Stantić, ekonom
99 Radomir Vujić, školski nadzornik
100 Aleksandar Mikić, školski nadzornik
101 Jaša Stantić, ekonom
102 Paja Budinčević, posednik
103 Paja J. Vuković, ekonom
104 Marko Presburger, obućar
105 dr Lajoš Pap, bankar
106 Felo Vidaković, trgovac
107 Milan Jorgović, učitelj
108 Ilija Medaković, učitelj
109 Paja Skenderović, ekonom
110 Miško Budinčev, ekonom

izvolite izvršiti ovu odluku, 2. januara 1925. godine,  Beograd. Po naredbi Ministra Unutrašnjih dela, za načelnika Vel. župan Aleksijević

            G r a d s k o m    S e n a t u.

Subotica

Dostavlja prenje u prepisu, na dalji postupak.

Subotica, 12. januara 1925. god.

Gradonačelnik: Alba Malagurski

HAS, F:47. I 300/1925

Rešenjem Ministarstva unutrašnjih dela KSHS, Beograd, Odeljenje za BBB br. 19809/1925. od

10.11.1925. „po potrebi službe, razrešavam zvanja i dužnosti sledeće članove Proširenog Senata“

redni broj razrešeni postavljeni
1  Milorad Nedeljković, prof. univeziteta  Jovan Gašić, inženjer
2 Stanoja Milivojevića, zamenik direktora železnice dr Matija Evetović, dir. ženske Gimnazije
3 Milivoj Mitrović, činovnik Janko Garić, dir. muške Gimnazije
4 Joso Horvat Almaški, posednik dr Fedor Nikić, docent Pravnog fakulteta
5 dr Marko Petrović, advokat dr Jovan Savić, docent Pravnog fakulteta
6 Stipan Pejić, krojač Joško Čurčić Malagurski, posednik
7 dr Aleksandar Magarašević, advokat Sava Radašić, čurčija
8 Đuro Popvić, prosvetni inspektor Steva Burnat, trgovac
                     preminuli
9 Aleksanadar Velicki Nikola Ognjanov, ekonom
10 Ivan Dulić Jova Begečki, sarač
11 Stevan Krstić Eugen Filoj, knjigovezac

F:47. Gr. 91/1925

Br. 91 / 1925. grnč.

ZVANIČNA ZAKLETVA.

Ja …. Jakov Matković ….. zaklinjem se svemogućim Bogom, da ću vladajućem Kralju Aleksandru I. veran biti, da ću se savesno pridržavati ustava Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i da ću kao podanik ove države sve zakone poštovati i lojalan biti, dužnost moju po zakonima i naredbama predpostavljenih mi vlasti tačno i savesno vršiti, tako mi Bog pomogao.

Subotica, dne 26.01.1925.                                   Jakov Matković

Vel. Beležnik: Vukić

Perovođa: Rudić

(U postpku  imenovanja za vašarskog nadzornika Jakov Matković je  položio zakletvu)

F:47. Gr. 170/1925

URED GRADONAČELNIKA GRADA SUBOTICE

Broj: 170/925. grnč.

ODLUKA:

– – – – – – – –

Na osnovu 4 alineje § 11. o štampi / XXIV- z. čl. 1914.g./ zabranjujem rasparčivanje političkog dnevnika „Hirlap“.

R a z l o z i:

Na osnovu pomenutog paragrafa nalazim, da pomenuti politički dnevnik sa svojim pisanjem je podesan na to, da izazove mržnju protiv jedne narodnosti, staleža ili veroipovesti i ovako iz javnih interesa trebalo je rešiti kao gore.

O čemu se izveštava Vel. Kapetan grada Subotice sa time, da ovu odluku odmah izvrši i „Hirlap“ politički dnevnik.

Eventualno, uložena žalba nema odgodne moći.

Subotica, 6. februara 1925. g.                                     Gradonačelnik: Malagurski

***

[1] Tako na na pr. ustroj i način kancelarijskog poslovanja gradskih vlasti ostao gotovo nepomijenjen.

[2] Primjer iz priloga F:47. Gr. 170/1925

[3]Po rezultatima gradskog popisa iz 1919. godine pretežito žive od zemljodilstva  79 593 (78,58%), diplomiranih ima 458 (0,45%). HAS, F:47. I  22/1919.

[4] U 1921.  godini Beograd ima 111 739, Zagreb 108 674 a Novi Sad 39 122 stanovnika.

[5] Historijski arhiv Subotica (dalje HAS), F: 047. XV 248/1920. Senat obavještava Ministarstvo poljoprivrede da je subotički atar površine 974,5 km². Današnja teritorija Grada Subotice je 1008  km².

[6] Prvi popis iz 1919. je obavljen na razini grada u cilju slanja podataka koji bi osnažili pozicije našoj delegaciji na pariškoj mirovnoj konferenciji, te zbog toga nužno treba kritički pristupiti korišćenju tih podataka.  Državni popisi su iz 1921.  i 1931. godine.

[7] Dr Ivo Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji do 1921, Zagreb, st. 57. U uputsvima za popis 1931. godine  bilo je predviđeno postavljanje pitanja o narodnosti, ali i svrstavnje Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonca i Crnogoraca u Jugoslavene. Pitanje u obrascu je glasilo: (narodnost) da li je jugoslovenske ili koje druge narodnosti. Popisivana je zato vjerska pripadnost  i dobiveni su rezultati: pravoslavnih – 9 993, rimokatolika – 84 268, evang. reformata – 1 274, ostalih kršćanskih – 515, muslimanske -235,  bez konfesije i nepoznato – 3 773.

[8]Po tom kriteriju – materinskog jezika, srpski, hrvatski, slovenački ili makedonski naveden je za  53 835 građana, ostali slovenski za – 1 230, mađarski – 41 401, njemački – 2 865, arnautski –  109, a ostali jezici za 618 popisanih.

[9]  HAS, F:47. II 44/1928. Po maternjem jeziku i narodnosti je bilo 71 085 Jugaslovena, 523 ostalih Slavena, 2 349 Nijemaca, 27 561 Madžara, 191 ostalih narodnosti. To su podaci koje gradska vlast dostavlja za potrebe publikacije Matica živih i mrtvih Srba, Hrvata i Slovenaca.

[10] Razlika nastaje uslijed otcijepljenja dijelova Tompe koji nakon povlačenja granice ostaju Mađarskoj.

[11]HAS, F:275.51/1934

[12] Zloupotreba gostoprimstva, Subotički glasnik, br. 8., 16. VIII. 1925., st. 1.

[13] HAS, F:47. Gr 1793/925. O općoj nesigurnosti i o tome da su vlasti pomno pratile i nadgledale i svoje špijune, govori slučaj gradskog tajnog redara Mije Kovača, koji je bio na tom skupu. On je otpušten iz službe, pošto su ga “konfidenti” čuli da je razovarao sa dr. Nagy Ödönom.

[14] Bilo je uobičajeno da se u prepisci loklanih vlasti  koristi ćirilica, ali i da se stranke potpisuju tim pismom.

[15] HAS, F:47. gr. 265/1925

[16]Predstavničko  tijelo  je  imalo  različit  broj  članova. U 1921. godini –  200,  1925. – 250, 1927.  – 100,  1929. – 60,  1934.  –  72. Tom  broju  se  dodavao  određen  broj  funkcionera koji su po dužnosti bili njegovi članovi.

[17] Albe Malagurski (Subotica, 1879. – 10. VI .1927.)

[18] Tek po ulasku u Narodnu radikalnu stranku Evetoviću je bio otvoren put ka napredovanju. Bogumil Hrabak, Radikalska  nasilja  Vojvodini vezi izborima 8. 2. 1925, Zbornik za istoriju, 24, NoviSad 1981, st. 164.

[19] Franz Mayer je bilo njegovo pravo ime koje mijenja 1919. godine. Rođen je 29. IV. 1890. u Dubrovniku. Rođen  je kao rimokatolik. Diplomirao je pravo u Beču 1911. Optirao je za KSHS. Zabeleženo je da ima 168 cm, zelene oči ali da je bez kažiprsta na desnoj ruci, što može da upućuje na način izbjegavanja mobilizacije.  Po dolasku u Suboticu, postavljen je u Redarstvo, a od svibnja do studenog 1924. zauzima položaj Velikog kapetana, da bi sa tog mjesta postao Veliki bilježnik i v.d. gradonačelnika.  Bio je član nacionalne udruge Severna zvezda.. I nakon 1945. godine nastavio  je da obavlja odgovorne dužnosti  i poslove u Gradskom Narodnom Odboru kao referent za  narodnu  imovinu, na pr. kao tajnik  Okružne komisije  za  ratne zločine, itd. HAS, F:70.7786/1945

[20] HAS, F:47. I 1/1925; I 1/1926.

[21]IAS, F:47. I  1/1925. Za kraj 1925. godine izvještaji su u predmetu I 1/1926.

[22] Dragoslav Đorđević (Zakuta, opština Kraljevo  14.1.1887. – ?) nastavnik po  struci. Karijeru je gradio kao član Radikalne stranke. U Suboticu je došao sa srpskom vojskom 13. XI. 1918. kao rezervni artiljerijski časnik, komadant baterije, pa su ga u kasnije u tisku nazivali – tobdžijom. Odmah po tom je postavljen je za vojnog cenzora. Nakon vojne službe proveo je dvije godine u Londonu, a zatim je imao  političku karijeru. U jesen 1919. oženio je bunjevku Maru Malagurski (Subotica, 20. VII. 1894.- Beograd, 9. VIII. 1971.).

[23]Od 25. VII. 1925. na tom mjestu se nalazi Cvetko Horvat. HAS, F:47. XIII 477/1925

[24] HAS, F:47.4. 3. P.S. 7895/1925. U predmetu I 1/1925 nalaze se pojedinačni izvještaji gradskih odjeljenja i službi za period siječanj – listopad 1925.

[25]HAS, F:47.4. 143 P.S. 22795/1925,  što je  sprovedeno kroz predmet IV288/1925, iz koga se vidi da je Inžinjerski ured postavio nove ulične table.

[26]Dr. Isidor Milko (dr. Milkó  Izidor, Subotica 1.02.1855. – 21.04.1932.). Pravnik i književnik. Posjedovao je osobnu biblioteku od 12 000 svezaka, od toga mnogo inkunabula.  Dio je poklonio 1918. godine Gradu. U vrijeme gradnje sinagoge (1901) bio je predsjednik JVO.

[27] To je pomalo čudno, pošto mu je u 1924. godini tiskano 12 knjiga! Subotička bibliografija, sveska 3, 1918-1944, 1 dio, Monografske publikacije, Subotica 2003, str. 208-210.

[28] Stevan Majlat je dao i prijedlog da se smanji broj gradskih činovnika, pošto ih je mnogo bez kvalifikacija, bili su veliki su teret za izdržavanje. Navodio je da je prije par godina bilo i više administrativnog posla a uspješno ga je obavio manji broj uposlenih na teret Grada. Njegov prijedlog je odbijen.

[29] HAS, F:47. I 328/1925.   Prvi i jedini opštinski zbori su održani tek 1927. godine.

[30] Martinu Džaviću ( Subotica, 12. XI. 1900. – 12. III. 1957. ) je ta gradska pomoć ukinuta 1931. godine. (269 G.P. 1931) Od 1.VI. 1929. je primao pomoć u iznosu od 1 200 dinara. Školu u Beogradu nije završio no nastavio je školovanje na Akdemiji u Beču.

[31] Dr. sci. Ante Sekulić, Srpstvo u Podunavlju, Međunarodni znanstveni skup pod nazivom Jugoistočna Europa od 1918. do 1995. godine., http://www.hic.hr/books/jugoistocna-europa/sekulic.htm

[32]Suvremenik toga procesa, ekonomski stručnjak subotičkog  Okružnog suda, Mór Halbrohr, napisao je djelo: Praktična agrarna reforma u Vojvodini, Subotica 1925.

[33] Prof. dr. Andrija Bognar, Položaj Mađara u Vojvodini od 1918. do 1995., Međunarodni znanstveni skup pod nazivom Jugoistočna Europa od 1918. do 1995. godine, http://www.hic.hr/books/jugoistocna-europa/bognar.htm#madara

[34] Zoran Janjetović, O širenju zemljoposeda vojvođanskih Švaba između dva svetska rata, http://www.drustvosns.org

[35] HAS, F:47. XV 132/1925

[36] HAS, F:47. XV 135/1925

[37] HAS, F:47. XV 156/1925

[38] HAS, F:47. XV 255/1925

[39] HAS, F:47. XV 463/1925. Dopis Županijskog agrarnog ureda iz Novog Sada u kome se izvještava Senat da  omogući otkup i zamjenu zemlje na naše optante iz Mađarske (400-500 porodica).

[40] Zoran Veljanović, Mišićevo (1925-1996), Subotica 1996.

[41] IAS; F:47. I   321/1925

[42] Riječ je o 11 lica, isključivo Rusa.

[43] Prof. Grigorije Demčenko (Kijev, 15.III.1869. – Subotica, 1958.) bavio se historijom prava. Od 8. VI. 1920. se nalazi u Subotici. Od 1923. redovni profesor na Pravnom fakultetu.

[44] HAS, F:47. IV 88/925

[45]Bilo ih iz Galicije (Samuilo Gingold), Čehoslovačke, Armenije ( Nisan Bedrosian).

[46]IAS, F:47. I 45/1926

[47]HAS, F:47. I 333/1925.

[48] HAS, F:47. I 37/1925

[49] HAS, F:47. I 51/1925

[50] HAS, F:47. I  275/1925

[51] Kosta Petrović, Kr. slob. grad Subotica i kupalište Palić, Subotica 1928, str.36.

[52] Po podacima koje daje Kosta Petrović, Kr. slob. grad Subotica i kupalište Palić, Subotica 1928, str. 39.

[53] Julije Lelbah (Lelbach Gyula)  (Subotica  1883. – ? ). Veleposjednik sa imanjem na Zobnatici. Od njega je za potrebe agrarne reforme oduzeto preko 760 k.j. zemlje. Bio je poznat i priznat kao uzgajivačkonja (imao ih je oko 300 kom.), a posebno rasnih, trkaćih  grla.

[54] Organizirana je bila kroz Imamat Džemata grada Subotice, a poglavar je bio vojni imam. Imali su svoje  posebno groblje u Bajskim vinogradima, pokraj židovskog groblja.

[55] Ivan Rafael Rodić Ivan Rafael Rodić (Nurkovac kod Požege, 15. IV. 1870.- Požega, 10. V. 1954.)., franjevac, je od 1924. do 1936. bio prvi nadbiskup  Beogradske nadbiskupije.  http://solair.eunet.rs/~nadbisbg/istorija.htm, http://www.kc.org.rs/nadbiskupija.php?recordID=2

[56] HAS, F:47. III 368/1925. Zvona su bila težine 200 i 500 kg.

[57] IAS, F:47. II 135/1925. Baligač je pokušao ishoditi da kip postavi na drugo mjesto, u parku na Zrinskom trgu ispred sinagoge, ali gradske vlasti se nisu složile sa time.

[58] HAS, F:47. Gr.963/1926

[59]Tatjana Segedinčev, Automobilski klub Subotica  1925-1945, ExPannonia, 5-6-7, st. 55-68

[60] Godišnja skupština Nevena ili kako se jedna kulturna ustanova pretvara u političku,Bunjevačkenovine, br. 20, od  22.05.1925, st. 1

[61] I. P. Jablanović [I. Prćić], Orlovi,SubotičkaDanicailibunjevačko-šokačkikalendarzaprostugodinu 1926., Subotica, 1925.

[62] HAS, F:47. Gr. 1832/1925

[63] Pravila mu nisu odbrena ni u 1926. godini, kada je okarakterizirano da ima namjere djelovati politički. HAS, F:47. Gr. 368/1926.

[64] Dušan Manojlović je obavljao niz funkcija vlasti, a bio i slobodni zidar u loži Stvaranje.

[65]HAS, F:47. XV 289/1925. Severna zvezda je bila udruga sa snažnom nacionalnom  orijentacijom.

[66] Predsjednik tog udruženja Mirko Rotman obratio se molbom Senatu grada još 29. XII. 1924. i tražio da se u prpračunu za 1925. za tu svrhu nađe suma od 1 milijuna dinara. Odobreno im je samo 100 000. HAS, F:47. XV 5/1925

[67] HAS, F: 47. XVI 81/1925. U 1925. godini grad je na ime osvetljenja plaćao Plinari 900 000 dinara. Javno osvetljenje se sastojalo od 900 komada plinskih lampi od kojih je jedan dio montiran prethodne godine. Radi uštede, 1925. godine je donesena odluka da 130 lampi svjetli čitavu noć a 770 samo pola noći.  Veliki problem je predstavljalo i uništavanje ulične rasvjete.U poslednje vreme sve češće se događa, da se ulične lampe polupaju pa i da se iz temelja sruše pisala je Gradska štedionica apelujući na gradske vlasti da počinioce pijane i nemarne ljude najstrožije kažnjava.

[68]HAS, F: 47. XVI 68/1925

[69] HAS. F:47. II   90/1925. Grad im je osigurao i smještaj u prostorijama epidemijske  bolnice. Ona je osnovana 1913, nalazila se na adresi Zapadni vinogradi 301 i imala je 100 mjesta.

[70]HAS, F:47. II  89/1925.

[71] HAS, F:47. II  57/1925,

[72] HAS, F:47. II 7/1925

[73] Kazimir Žigante (Buzet 27 III. 1903. – ? ), izbjeglica iz Istre, stekao diplomu subotičkog Pravnog fakulteta 1929. godine.

[74] HAS, F:47. II  8/1925

[75] HAS, F:47. II  9/1925

[76] HAS, F:47. II  41/1925

[77] HAS, F:47. II   44/1925

[78] O tome gostovanju tiskana je i knjižica sa programom, vidi:  Subotička bibliografija, svezak 3, 1918-1944, Subotica 2003, st.  93. a sačuvan je i predmet HAS, F:47. II 20/1924 od 106 listova.

[79]HAS, F:47. II 66/1925.  Tom prigodom je na spomenik postavljeno 16 vijenaca, koje po završetku programa gradska vlast odlaže u Muzej. HAS, F:47. II 77/1925.

[80] Na godišnjoj skupštini 5. IV. 1925.  Marko Jurić je podnio ostavku a njegovo mjesto je izabran Ivo Crnković, bivši narodni poslanik.

[81] HAS, F:47. II  19/1925

[82] vidi dio Kongresi i skupovi. Ministar dr. Krajač je otvorio i ovu izložbu.

[83] Stevan Mačković, Obilježavanje tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva u Subotici, Klasje naših ravni, 3-4, Subotica 2005, st. 103-105.

[84] HAS, F:47. II 108/1925.

[85] IAS, F:47.Gr.263/1925

[86] HAS, F:47. Gr. 263/1925

[87] Na tom mjestu je ostao do 28. II. 1930. kada je dobio otkaz. F:47. XII 673/1925

[88] HAS, F:47. II  26/1925. Prepisku je vodio predsjednik Đorđe Galfi.

[89] HAS, F:47. II  28/1925. Tajnik kluba koji je potpisao molbu bio je sudac Jovan Đorđević.

[90]HAS, F:47. II  22/1925. Zoltan Lorant odvjetnik je vodio tu udrugu.

[91] HAS, F:47. II  54/1925

[92]Joso Šokčić (Subotica 7. IV.1902.- 1969.) Novinar, pjesnik, publicist, dugogodišnji izdavač i urednik Nevena, suradnik beogradskog  listaVreme,  novosadskog Dan  i niza subotičkih listova Naplo, … Bio je mason,  član slobodno zidarske lože i Rotarijanac. Nakon posla  pisara u Gradskoj knjižnici, gdje je dao ostavku,  živjeo je samo od spisateljskog rada. Autor je  djela: Subotica pre i posle oslobođenja: grada za istoriju Subotice, Subotica 1934. Od polovine tridesetih godina, on korjenito mjenja ugao gledanja i svoj svjetonazor, napuštajući dotadašnju političku orijentaciju i preusmjeravajući se na prohrvatsku liniju. Vidi na pr. kritike na njegov račun; Jugoslovenski narod br. 34 od 04.VII.1935.  i članak Snovi Jose Šokčića o podeli Vojvodine, Narodni glas, od  10. XII.1939.

[93] Teodor Toša Iskruljev ( Jasenovo, 5. IX. 1885. – Beograd, 12. IV. 1974.) učitelj, novinar, publicista, gorljivi zastupnik radikala i ideja Jaše Tomića. Urednik glasila Narodne radikalne stranke Bačvanin (1922.)

[94] Lazar (Adalbert Ludovik) Stipić (Subotica, 26. VII. 1890. – Subotica, 14. V. 1944.) Ostao je zapamćen kao jedan od najagilnijih novinara u Subotici, ali isto tako bio je nakladnik, publicista i književnik.

[95] Marko Protić, svećenik, novinar, književnik ( Tovariševo, 3. V. 1882. – Subotica, 10. X. 1936.). Život okončao samoubojstvom na subotičkom kolodvoru.  Na osnovu ponude Senatu, nastao je njegov uradak: Zlatni dani Subotice: od oslobođenja do potpisa mira, 13. nov. 1918 – 4 juna 1920, zapisi i istorija, Subotica, 1930. Pored toga ostavio je i knjižicu Srpski triumviri u bunjevačkom renesansu od 1860. do 1990. godine, Subotica, 1933.

[96] IAS, F:47. II   23/1924

[97] Mirjana Gross u uradku Nacionalne ideje studentske omladine u Hrvatskoj uoči I svjetskog rata, Historijski zbornik, 1971.  pominje da je Rude Štagljar Majevčanin bio suradnik Mlade Hrvatske i da se sa grupom omladinaca  okupljao oko A. G. Matoša.  Po dolasku u Suboticu radi kao novinar, ali i poslovni čovek, špekulant bez moralnih skrupula. Bio je 1923. predsjednik M.O. ORJUN-e. Javljao se kao vlasnik i urednik listova: Slobodna štampa (1920.),  orjunaškog Principa (od 9. IX. 1922. – V.1923.),  Severne pošte – NovepošteNovesevernepošte  (1923.-1925.),  Subotičkog glasnika  (29. X.  – 29. XI. 1925.), Progresa(1929.).

[98] To je značilo da su u vrijeme izbora 1925. bili protiv Radikalne stranke ali i su odvraćali čitatelje i od toga da glasuju za Radićevu stranku. Kao odgovor na takve napise česti su bili sporovi koje su pokretale strane koje su se osjetile napadnutim, poput  Udruženja dobrovoljaca koje  u studenom 1925. pokreće tužbu protiv urednika Prćića jer su se osjetili povređeni člankom u  rubrici  Raboš, a nakon te privatne inicijative i Državno tužilaštvo pokreće spor jer novine nisu imale istaknuto ime glavnog i odgovornog urednika!

[99] Csuka János (Segedin, 22. VIII. 1902. – Budimpešta, 1. I. 1962.). Jedno od značajnih djela mu je  A délvidéki magyarság története 1918-1941 (Povijest Mađara južnih krajeva 1918-1941)

[100]Prvi broj objavljen 1. IV.1925., a u gašenje krajem 1935. godine.

[101] HAS, F:47. Gr. 226/1925

[102]HAS, F:47. 1006, 1007. Taj broj se kretao u 1927. –  276, 1932. – 392, 1939 – 300 a 1940. -645.

[103] HAS, F:47.4. Zapisnik Proširenog senata 1925. 1. P.S. od 29. I., 2343/1925

[104]HAS, F:47. Gr. 234/1925

[105] HAS, F:47. Gr. 170/1925.

[106]Bogumil Hrabak, nav. djelo., st. 157-181.

[107]Mario Bara, Stjepan Radić bački Hrvati, Identitet bačkih Hrvata, Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa, Zagreb-Subotica, 2010, st. 146-149.

[108] HAS, F:47. Gr. 17/1925. Obojica su napisala povodom toga žalbu gradonačelniku u kojoj su opisali nezakonito ponašanje policije.

[109] Dr. Jovan Radonić ( Mol, 1873. – Beograd, 1956.) povjesničar, sveučilišni profesor, akademik . Kao narodni poslanik u tom sazivu vršio je funkciju predsjednika financijskog odbora Parlamenta. Bavio se i Bunjevcima, vidi: O seobi Bunjevaca u Suboticu 1687. godine, Glas Srpske akademije nauka, g. CCXIV, Odeljenje za društvene nauke, Nova serija, 3, Beograd, 1954.

[110] Nakon otklona ka komunističkim idejama širenim iz III internacionale, dolazi 27. III. do izjave Pavla Radića kojom se prihvataju Vidovdanski ustav, dinastija, jedinstvo države i jedan parlament. Time se nakon toga iz imena stranke briše oznaka – republikanska.

[111] HAS, F:228. 56/1925

[112]Bunjevačke novine su bile glasilo Narodne radikalne stranke

[113]Bunjevačke novine od 21. XI. 1925.

[114]HAS, F:47. I  291/1925.

[115]HAS, F:47. Gr. 735/1925

[116]Katarina Ulmer, Mlinarstvo u Subotici od 1868. godine, Subotica 1968, st. 59. Najveći kapacitet je imao Gornjobačkimlin  d.d.  – 65  t.,  Kohan – 30, Jakob Berger – 25 t.

[117]Kao većinski vlasnik akcija, od 1924.  godine  se javlja američka firma Charles Bill McDaniel.

[118] HAS, F:47. XV 158/1925. Vlasti su mu dedijelie 600 snopova trske da pokrije kuću.

[119] Joso Šokčić, Subotica pre i posle oslobođenja, građa za istoriju Subotice, Subotica, 1934, st. 298.

[120] IAS,F: 047. XV 313/1925. Nevrijeme je bilo oko 16 časova.

[121] Podaci Šumske uprave u Subotici. HAS, F:47. 340/1925

[122] HAS, F:47. XV 298/1925

[123] HAS, F:47. XV 298/1925

[124]O tomu izvještava Blaško Rajić, župnik. HAS, F:47. XV 298/1925

[125] Toranj je obnovljen tek 1928.

[126]Samuilo Holender (Holländer) podiže spratnu kuću u VI krugu, Zrinjski trg 57. HAS, F:47. III   357/1925

[127]HAS, F:47. III   203/1925

[128] HAS, F:47. III   630/1925

[129] HAS, F:47. III 465/1925

[130] HAS, F:47. XIII 1-700/1925

[131] Vlasnici su bili: Ilona Prokeš, Etela Prokeš (sup. Erema Valdberga) i Mihajlo Prokeš. Oni su pokušali da Generalnoj direkciji računovodstva  ponude te objekte na prodaju za cijenu od 5 milijuna dinara. HAS, F:47. 390/1925

[132] Dr. Manojlović je 17. X. uputio predstavku Proširenom senatu. HAS, F:47. 390/1925

[133] HAS; F:47. I 23/1925

„Škandal“ ili nešto drugo? (o događanjima nakon nogometnog turnira „Bačke“ 1926. godine )

Jugoslavensko Atletičko Društvo Bačka u Subotici priredilo je od 3. do 6. lipnja 1926. godine proslavu dvadeset petogodišnjice svoga postojanja . Pokrovitelj je bio Veliki župan Dragoslav Đorđević a i gradske vlasti su se aktivno uključile u proslavu. Klub je uspio i da sagradi nove drvene tribine namesto starih iz 1908., koje su bile isto drvene.Fudbal2
Pozvani su i odazvali se sportski klubovi iz zemlje – B.S.K. (Beogradski šport klub iz Beograda), H.A.Š.K. iz Zagreba, te Čehoslovačke – Viktorija Žižkov iz Praga i M.T.K. iz Budimpešte. Prvi dan programa (četrvrtak, 3.VI.) se poklopio sa crkvenim praznikom Brašančevo (Tijelovo). Gradske vlasti su upravo zbog toga i pozvale svoje uposlene da prvo prisustvuju procesiji i službi u crkvi Sv. Terezije a da zatim nastave da sudjeluju na svečanoj sjednici u Gradskoj kući u čast četrvrt stoljeća Bačke, gdje je bio najavljen i čitav sastav gradskog Senata. Program se nastavio u 11 sati, sportskom revijom i svečanom sjednicom. Na njoj je nakon županovog pozdravnog govora, o povijesti kluba govorio Bačkin tajnik dr. Lazar Oršić , a zatim je dr. Josip Prćić , predsjednik Bačke predao spomen-ploču Gradu a zahvale je umesto oboljelog gradonačelnika Albe Malagurskog izrekao podgradonačelnik dr. Matija Evetović. Po podne u 4 sata na igralištu Bačke nastavljeno je sa svečanim programom. U uvodnom dijelu Dr. Stipan Vojnić Tunić predsjednik atletičkog odjeljenja zahvalio se općinstvu grada Subotice a dr. Babijan Malagurski predsjednik nogometnog odjeljenja predao je tom progodom dar kluba Remiji Marcikiću . Nastavljeno je sa dvije utakmice, sastali su se B.S.K. – Bačka (3:0) i izabrane selekcije Sombora i Subotice. Turnir se nastavio utakmicama prisutnih momčadi, a završio u nedjelju susretom M.T.K.- Viktorija Žižkov (0:0). Upravo su događanja nakon toga sportskog nadmetanja prerasla takve okvire i nabojem nacionalizma ušla u vode osjetljive međunacionalne napetosti, koja je prijetila da preraste u sukobe. To samo daje dobru ilustraciju koliko su odnosi među nacionalnim skupinama, bili u prvom redu na lokalu – u Subotici, ali isto tako, ako ne još i mnogo izraženije na razni državne zajednice, uprkos snažnoj državnoj propagandi vladajuće ideologije nacionalnog jedinstva, na vrlo krhkim osnovama.
O tim zbivanjima kojima je i sam svjedočio, sastavio je izvještaj dogradonačelnik dr. Matija Evetović i podnio ga Velikom županu Dragoslavu Đorđeviću.

Velikom županu grada Subotice u Mestu

O incidentu prigodom proslave Jugoslavenskog sportskog kluba Bačka čast mi je podneti gosp. Županu ovaj izveštaj:
Utakmica između češkog kluba „Viktorija Žižkov“ i mađarskog kluba „M.T.K.“ (Magyar Testgyakorlok Köre) vodila se u najboljem redu bez ikakvog incidenta, premda je bilo prisutno oko 6000 duša. Tokom igre su pale ovacije u korist jedne i druge momčadi, prema tome kakvu su igru pokazali, ali se mogla primetiti tendencija kod prisutne mađarske publike da tom prigodom manifestuje i svoj nacionalizam.
Sa strane nekolicine pale su uvrede protiv mađarskog kluba sa povicima „Fuj, napolje s njima!“ kada je neki mađarski igrač bio grub u igri. Tada sam upozorio gosp. Velikog kapetana da ureduje, a tada sam mislio da vel. Kapetan preko svojih organa, umoli one ljude da se čuvaju toga da vređaju naše goste, jer bi se tim činom teško povredilo naše slavensko gostoprimstvo. Iz svečane lože se drukovalo i manifestovalo u lepoj formi uvek za Čehe, jer je ova publika instiktivno imala simpatije za našom severnom braćom.
Utakmica je završena sa neodlučnim rezultatom ( 0:0). Narod se počeo mirno razilaziti, pa sam i ja otišao sa svojom suprugom kući. Posle moga odlaska i kad se publika prilično razišla, tada je gosp. Zaklan, beležnik Okružnog suda, stao na tribinu i u ime naroda tražio da se izda Česima pehar koji je Bačka namenila pobedniku utakmice. Kad je momčad „Viktorija Žižkov“ i „M.T.K.“ izlazila sa igrališta; oba su kluba bila burno pozdravljena, kao što je i običaj, kod svake utakmice. Gosp. Velik kapetan nije preduzeo ništa da ove ljude umiri. Među ostalima koji su galamili i bunili prisutnu publiku, bili su: Dr. Zvonimir Piškulić , advokat; Mitrović, zvaničnik Okružnog suda; Pero Bačević, bivši policijski kapetan; Vasa Jovanović, bivši beležnik I klase i još mnogi drugi, kako sam izvešten većinom sudije i činovnici Okružnog suda. Tada su k njima pristupili: Ivan Marcikić, Gavro Čović, Šime Francišković, Ivan Malagurski, svi odbornici kluba Bačke i molili su ove demonstrante da ne prave smetnje i demonstracije, jer ovo nije politički zbor, nego čista športska priredba i o tome nadležni športski forum rešiti, šta će biti sa jubilarnim peharom. Ali demonstranti su se vladali sve više izazovno i pretili su da će najuriti celu „Bačku“, ako im se izda pehar i grdili su „Bačku“ i nazvali su je anacionalnom i mađarskom.
Odbornici „Bačke“, da spreče još veći škandal, i eventualnu tuču, rešili su da će pehar demonstrantima izdati, jer su znali, da će ovo pitanje rešiti najviši naš športski forum. Kada je „Bačka“ izvadila pehar, onda su vikali: „Živela Bačka! Sada niste više mađaroni“, i tako su otišli. Pehar su nosili Česi i u „Nacionalu“ su ga predali gosp. Stipi Pavlini, učitelju i članu „Bačke“, stime da ovaj pehar „Bačka“ ima da im na banketu svečano preda kao pobednicima. Banket je priređen u bašti hotela „Nacional“, otpočeo je ½ 10 sati. Prvi je govor održao predsednik društva dr. I. Prćić, pozdravio je Kralja i dinastiju i pozvao prisutne da ih pozdrave klicanjem „Živeo, Živela“. U drugom delu svoga govora zahvalio se gr. Senatu za blagonaklonost i potpomaganje društva. Govorio je još dr. L. Orčić koji je pozdravio prisutne pojednih športskih saveza kao beogradskog i osečkog izaslanika, te sve prisutne. Na ovj govor je reflektirao izaslanik beogradskog podsaveza, iznoseći da se Beograd rado seća Subotice, jer je prvu propagandističku utakmicu 1903. g. u Beogradu prikazala momčad dvaju klubova iz Subotice. Pri kraju večere dr. B. Malagurski je pozdravio prisutne klubove po redu, „H.A.Š.K.“, „Viktor. Žižkov“ i „M.T.K.“ naglašavajući u svom govoru da je ova proslava pored nacionalne manifestacije i jedna internacionalna manifestacija športa koja se ne sme nikako ispoljiti u političke demonstracije. Pre ovoga govora, a naročito dok je dr. B. Malagurski govorio, čuli su se uzvici „Šta je sa peharom?, Ko je dobio pehar?“, a najglasniji su bili dr. Piškulić, Vasa Jovanović i Mitrović sudski beležnik, te su tako uzbunili i Čehe, da, ako ime se ne izda pehar, napuste banket, što im je i uspelo. Kada su se Česi dignuli od stola, isto su sa njim napustili banket i gore pomenuti, grdeći rukovodstvo „Bačke“ i sve prisutne, nazivajući ih mađaronima. Pokušao ih tišiti u prvom redu g. Laza I. Ivandekić poč. Kapetan, pristupio sam im ja i rekao: „Molim vas gospodo ne pravite ovde nereda“, tada je od njih progovorio i dr. Ferdo Čulinović i rekao: „Ja sam državni tužilac“, na što sam mu odgovorio, da je tim žalosnije što je i on među onima koji prave nerede. Posle sam pozvao vel. Kapetana da ureduje i da ovu gospodu umiri i napravi reda. G. Vel. Kapetan mi je odgovorio da on nije sposoban da ovde ureduje. Nastavio sam nagovaranje da se umire. Dr. Čulinović se pozivao još i na nacionalizam, našto sam mu rekao da ja to njemu priznajem i znam, ali radi nacionalnog ugleda, molio sam ga da se umire. Ovde napominjem da se za vreme debate i moljakanja, g. Veliki Kapetan, koji mi je stajao iza leđa, po iskazu svedoka smeškao, kao da bi mu ovaj škandal bio po volji i izgledalo je da baš neće ništa da čini, da se ovome stane na put. Konačno su se ova gospoda udaljila iz bašte, te su u susednoj dvorani nastvili grdnje, galamu i pevanje. Po odlasku gđe županice sa banketa, koju su prisutni pozdravili, udaljio sam se i ja sa ženom.
Gospodu koja su se nalazila u susednoj dvorani molio sam kao braću da prekinu ove škandale ma što su se malo i umirili, ali kada su videli gđu županicu počeli su vikati „ua!“. Posle moga odlaska povratio se na banket i g. vel. Kapetan te je savetovao najpre g. dr. Orčiću, a posle i g. Ivanu Marcikiću gr. činovniku sa bi najbolje bilo da se prisutni raziđu, pa da veselje nastave u nekoj drugoj, po njegovom izrazu „birtiji“. Izjavio je dr. L. Orčiću još i ovo: „ako dođe do nečega, on će učiniti za to odgovornim dr. B. Malagurskog“, zbog čega i zašto, nije rekao. Oko pola 1 sata nakon športskog pozdrava udaljio se sa banketa „H.A.Š.K.“ a posle kraćeg vremena i „M.T.K.“ a veselje je nastavljeno u najboljem raspoloženju, do 6-7 sati izjutra. Muzika i još prisutni su izašli na igralište „Bačke“, gde je donešena i bleh muzika, te je otpočelo jedno narodno slavlje sa učešćem 600 do 700 građana. Igralo se tako rekuć samo kolo, koje se proširivalo koliko je široko igralište. To je trajalo do uveče u 9 sati bez ikakvog daljeg incidenta.
Iz svega ovoga vidi se moja čista namera, da sam hteo sačuvati ugled i dostojanstvo naše nacije, držeći u vidu onu lepu vrlinu našeg naroda, da goste, koje smo mi pozvali, cenimo i štujemo, a kao zastupnik gradonačelnika nisam mogao dozvoliti, da se ovi gosti vređaju bilo sa koje strane.

U Subotici, 10. juna 1926. podgradonačelnik:
Dr. M.Evetović

Nije nam poznato kako je Veliki župan Đorđević odgovorio na ovakav dopis. Dr. Evetović je u njemu pokušavao da opravda i sebe ali i rukovodstvo Bačke kao i domaće gledatelje.
A navijanje u cjelini, na utakmici između momčadi Viktorija Žižkov, bratskog slavenskog nogomentnog kluba i mađarskog kluba M.T.K. umalo je izašlo iz domena sportske priredbe. Kako to već obično biva u takvim prigodama, na izazov mnogobrojne domaće publike koja je drukovala za M.T.K. manifestirajući svoj nacionalizam, odgovarala je druga manja skupina, koje je po svršetku meča zahtjevala da se pehar preda Česima. Skupina koja je ga predvodila, insistirajući da pehar dođe u ruke čehoslovačkog kluba unatoč neodlučnom rezultatu meča, bila je predvođena javnim ličnostima i istaknutim pojedincima, mahom državnim službenicima. Nasuprot njima saznajemo da je stajala masa subotičana koji su navijali za mađarski klub, a rukovodstvo Bačke, optuživano da je anacionalno, mađaronsko, našlo se u krajnje neugodnoj situaciji. Ta napetost je kulminirala na banketu, koji su čehoslovaci na nagovor tih ličnosti i napustili. Sve to ilustrira koliko su stare rane u odnosima između pobjednika i poraženih u velikom ratu u Subotici i nakon osam godina ostavile duboke tragove, pogotovo u svjetlu sprovođenja i prakse državne politike. Taj rascijep i sukob između onih koji podržavaju režim i njihovih oponenata sve više će se produbljivati. On će se u narednim godinama najjasnije definirati na političkom polju. Bačka će kao sportska udruga pokušavati da i dalje njeguje sport, u prvom redu nogomet, ali i da se prilgođava društveno političkim slilnicama koje su kreirale stvarnost, nalazeći svoju ulogu i mjesto u datostima koje su one određivale.
A pehar za pobjednika turnira, oko koga je izbio škandal, ostao je u Subotici. Naknadni susret između M.T.K i Viktorija Žižkova u kome bi se odlučilo tko je pobjednik nije nikada odigran. Pehar je do 1949. bio u posjedu Bačke, a od tada u zbirci Gradskog muzeja.

U subotici, lipnja 2012. Stevan Mačković

25 godina FK Backa iz Subotice - 25-year Jubilee of Bacska Szabadka Football Club - YouTube32

25 godina FK Backa iz Subotice – 25-year Jubilee of Bacska Szabadka Football Club – YouTube32

25 godina FK Backa iz Subotice - 25-year Jubilee of Bacska Szabadka Football Club - YouTube38

25 godina FK Backa iz Subotice – 25-year Jubilee of Bacska Szabadka Football Club – YouTube38

25 godina FK Backa iz Subotice - 25-year Jubilee of Bacska Szabadka Football Club - YouTube39

25 godina FK Backa iz Subotice – 25-year Jubilee of Bacska Szabadka Football Club – YouTube39

HRVATSKI KATOLIČKI ORAO – SUBOTICA

Objavljeno kao Hrvatski katolički orao – Subotica kroz arhivsko gradivo, Klasje naših ravni, 3 – 4, Subotica 2007, str. 90 -105

„Hrvatski katolički Orao – Subotica“

            U Historijskom arhivu Subotica, kao fond „Hrvatski katolički orao – Subotica” (1920-1929)[1] fragmentarno je sačuvano arhivsko gradivo o toj organizaciji. Iz njega se može dobiti sažeti pregled nastanka i djelovanja orlovstava u Subotici.

1927 pecat

1927.

            Početkom dvadesetog stoljeća započinje krčki biskup Antun Mahnić veliko gibanje među katoličkom mladeži koje je nazvano Katolički pokret. Cilj pokreta bio je suprotstaviti se liberalizmu koji je sve više nadirao u naše krajeve iz europskih zemalja i potiskivao vjeru i njezine vrijednosti iz javnog života. To će biti začetak formiranja Orlovstva kao posebne organizacije koja imala je za cilj odgoj mladeži u vjerskom, intelektualnom, moralnom i tjelesnom pogledu. Ono što se kod orlova u vanjskoj djelatnosti najviše opažalo bila je njihova gimnastička aktivnost s priredbama, sletovima i ostalim manifestacija. No, kako svedoče riječi dr Ivana Merza[2] „Hrvatsko Orlovstvo nije samo neka gimnastička organizacija, već je ona jedan katolički prosvjetni omladinski pokret koji ima u svome programu i tjelesni odgoj omladine, a do u tančine provodi smjernice koje Sveta Stolica daje tako zvanoj Katoličkoj akciji“.[3]

HAS, f 48.1.13.

            Jedna od disciplina na takmičenjima „Orlova“, koja se sastojala u davanju točnih odgovora iz „Zlatne knjige“[4] i povijesti i uređenju organizacije, na koja su članovi – vježbači morali da, poput ispita u vrsti odgovaraju, i na osnovi toga osvajaju bodove, daje nam kratki i jezgroviti prikaz i povijest čitave Orlovske organizacije[5].

            U materijalu iz 1922. godine[6] u njima je stajalo:

„Što je Orao?

            Orao je organizacija poštene katoličke omladine.

Kakovu zadaću ima Orao?

            Zadaća Orla je: svu hrvatsku omladinu, koja katolički misli i hoće da se po kršćanskim načelima u životu ravna, združiti u jednu četu: tu mladenačku četu izobražavati umno, ćudoredno i tjelesno; pomoću te omladine oduševljavati, utvrđivati i zagrijavati narod za uzore kršćanskog mišljenja i življenja.

Što je podloga Orlovom djelovanju?

            Podloga cijelom Orlovom djelovanju je katolička vjera; njezina načela i zapovjedi, kako nam je dao Bog i s. Katolička Crkva.

Kako je razdijeljen rad Orla?

            Rad Orla se dijeli na: tjelovježbeni, izobrazbeni i organizatorni.

Što je svrha tjelovježbanog rada Orla?

            Svrha Orlovog tjelovježbenog rada je: uzgojiti tjelesno i duševno zdrav hrvatski narod.“

            Iz povijesti organizacije neka od pitanja i odgovora su bila i slijedeća.

„Tko je osnivač Orlovske organizacije?

            Osnivači orlovske organizacije jesu pokojni Dr. Janez Krek i Dr. Antun Korošec.

Kakav je bio razvoj Orlovske organizacije?

            Orlovska organizacija razvila se najprije u Sloveniji kao odsjek Slovenske kršćansko – socijalne sveze, a iza I. Slavenskog orlovskog tabora u Mariboru g. 1920. otpočela je kod nas u okrilju Hrv. Kat. Nar. Saveza.

Koje je pravo ime našoj cjelokupnoj organizaciji?

            Naša se organizacija zove: Jugoslavenska orlovska Sveza. Sjedište je u Ljubljani.

Jeli J.O.S. potvrđena od vlasti?

            Jest! J.O.S. ima pravila potvrđena riješenjem ministarstva unutrašnjih dela kralj. SHS od 3. avgusta 1921. br. 2007.

Kako je J.O.S. razdijeljena?

            J.O.S. imade sada 2 podsveze i  1 podsavez: Orlovsku i orlišku podsvezu u Ljubljani i Orlovski podsavez u Zagrebu. Ovi se opet dijele na okružja.“[7]

            Subotički Orlovi prvo (tokom 1921.) djeluju kao „Gimnastički odsjek“ pri  „Savezu gimnastičkih odsjeka u Zagrebu ( dalje SGO), Đačko okružje“

            Sačuvana je prepiska SGO i odsjeka u Subotici koga je tada vodio Željko Vidaković (sa stanom Beogradski put 27), u kojoj je i „Vjesnik SGO“[8] koji donosi nove informacije o pokretu u nabraja i određuje kakvih se normi imaju držati članovi organizacije. Tako „Vjesnik“ iz rujna 1921. god. II, br. 1, pored drugog opisuje kakva treba da je „tjelovježbena odora: modre vježbaće hlače, crveni pojas i majica“, kako i odakle treba nabaviti „Zlatnu knjigu“, informira o predviđenom sveorlovskom taboru u Brnu  mjeseca kolovoza 1922., te kakvo ima biti držanje prema sokolstvu. U tom dijelu se ističe da se „pripremaju našoj braći progoni – te se braća upozaravju da se pokore svim odredbama škole i da na izazove ne reagiraju, već da i sokolsku gimnastiku polaze, ali da pomno prate sve događaje, držanje učitelja gimnastike spicialno i da sve točno i savjesno javljajuSGO-u.“

HAS, f 48.1.18.1924 vjezbe

       U broju 2 saznajemo da su „Jugoslavenskoj orlovskoj zvezi“ (dalje JOZ) sa sjedištem u Ljubljani, od strane Ministarstva unutrašnjih dela u Beogradu pod br. 2007. od 3. kolovoza 1921. odobrena pravila. Tom ustroju se pokušavaju prilagoditi i postojeći odsjeci, iščekujući dalje orginazacione upute, kao na. pr. formiranje „pokr. Odbora u Splitu, Sarajevu, Subotici itd.“[9]

            O deljem razvoju orlovstva i vezama sa orlovima u Subotici, svjedoči i kasnija prepiska iz arhivskog gradiva. U Osijeku je djelovalo „Osiječko orlovsko okružje“ koje svojim dopisom 29. XI 1921. javlja „Orlovskom odsjeku u Subotici“ da je 20. XI održana glavna skupština okružja na kojoj nije bilo delegata iz Subotice, no da preglednice i mjesečnu članarinu od 1 krune, imaju slati upravo njima.

            Prva javna orlovska akademija u Subotici  je održana 8. XII 1921. Tada je brat predsjednik Željko Vidaković čitao referat  Najveći orao, o dr Mahniću[10], a brat tajnik Grga Tumbas referat Mens sana in corpore sano. Govoreći o Mahniću brat Vidaković ističe: „Orlovske organizacije nije ustanovio dr Mahnić, ali ipak slobodno možemo reći, da su one izrasle iz ideja koje je posijao Mahnić, te iz pobude, koje je on davao.“[11] Iz „Osiječkog Orlovskog okružja“ stigle su i čestitke zbog uspješno održanog javnog nastupa – akademije.[12]

            Na osnivačkoj skupštini održanoj 18. IX. 1921., sa prisutna 32 člana, osnovan je  „Orlovski odsjek u našoj bijeloj Subotici“. Krajem godine iz zapisnika sa redovne skupštine saznajemo više o tom događaju i dotadašnjem radu.

            „Izveštaj tajnika Orlovskog odsjeka na skupštini održanoj 17/XII.1921.

Braćo! Vi svi znadete, da je u cijeloj našoj državi rašireno jedno liberalno, bezbožno, moderno društvo, koje sa svojom organizacijom, hoće oslobođenje slavenskog naroda ispod tuđinskog gospodstva i oslobođenje slavenske duše od pape, od Rima, od katoličke crkve, a to je sokolsko društvo. Ovo liberalno društvo se raširilo i u Vojvodini, kao u jednom dijelu naše države, a tako i u našoj bijeloj Subotici, kao gradu Vojvodine. Subotička sokolska organizacija se urotila nama kršćanima i katolicima strgne krst sa čela, da nam iščupa vjeru u Boga, a da nam u srce usade, vrtoglavo očajnu modernu misao, kojoj već nije potrebna religija, Bog i crkva, jer je to samo za neukog i glupog čovjeka. Napadali i terorizirali su nas pojedinca, tako da su nas nagnali i tim su postupkom dostigli to, da smo mi katolici uvideli iz opravdane samoodbrane potrebu osnutka jednog gimnastičkog društva, da možemo odoljeti tom našem zakletom neprijatelju, jer samo čvrsta organizacija u zajedničkoj borbi za uzvišenim ciljevima i samo jednodušna veza svijuh snaga može uspjeti. I mi se obratismo Orlovskoj ideji, koja se po kršćanskim načelima ravna, koja svoj prosvjetni rad temelji  i dovodi u sklad sa kršćanstvom.

            Zato smo 18-od septembra 1921. sazvali skupštinu, te smo sa 12 članova iz višeškolske sekcije i sa 20 članova iz nižeškolske sekcije, ukupno 32 člana osnovali Orlovski odsjek i u našoj bijeloj Subotici. Time smo sagradili temelj, na kojem treba još mnogo raditi i zidati, da ga dovršimo. Ovom Orlovskom odsjeku je glavno sredstvo za obrazovanje tjelovježba, zato odmah smo i mi počeli graditi i zidati na naš osobni temelj t.j. počelismo se vježbati. Isprva je to kod nas išlo malo teško, braća su netočno i neuredno dolazili na vježbe, ali zato nismo klonuli, jer je svaki početak težak, svaki je brat vježbao kod kuće, te je nedjelno samo jedanput dolazio na zajedničku vježbu, jer nijesmo imali zato dosta zgodno mjesto i lokal, nego smo se vježbali u dvorištu „Kat. Doma“, dok nam napokon nijesu dozvolili da vježbamo u velikoj dvorani i to samo dvaputa nedeljno, jedanuput članovi, jedanput naraštaj. Ali mi smo po mogućnosti održali vježbe nedeljno dvaput, tako da smo zakratko vrijeme uvježbali neke vježbe, te smo već na đački dan 8.XII.1921. g. mogli prirediti jedan javni istup, akademiju, koja je na naše najveće iznenađenje ispala iznad očekivanja, jer nas je i moralno i materijalno pomogla, da naš daljni rad mogli budemo sa većom silom i energijom, nego dosada nastaviti. Na akademiji su se održali razni referati i vježbe i to:

1. „Proslov“ preč. g. Ante Skenderovića

2. „Najveći Orao“ Željko Vidaković predsj.

3. „Borba“ (od Mlinarića) deklamovanje Veco Čović nač.

4. „Naraštajske vježbe“ izvodi naraštaj

5. „Članske vježbe“ izvode članovi

6. „Mens sana in corpore sano“ drži Grgo Tumbas taj.

Detaljni izveštaj o javnoj akademiji i vježbi će dati brat načelnik. Osim toga smo održali još četiri odborske sjednice.

Ovo bi bio moj detaljni izveštaj o dosadnjem radu i napretkunašeg odsjeka.

Subotica, 17. decembra 1921.

Željko Vidaković                                                                      Grgo Tumbas

predsjednik                                                                              tajnik“[13]

            „Hrvatska podsveza Jugoslavenske Orlovske Sveze – Zagreb“ 31.X .1921.  javlja „Orlovskom odsjeku u Subotici“ da je na sjednici predsjedništva zaključeno da se odsjeci Osijek, Vukovar, Vinkovci, Subotica i  Đakovo sjedine u „Osječko orlovsko okružje“.[14]

            Subotička organizacija djeluje pri „Osječkom orlovskom okružju“. Redovno se razmjenjuju informacije, stižu dopisi, okružnice,  „Vjesnik“, „Tehnički prilozi“,  iz „Osječkog orlovskog okružja“. Isto tako uplaćivana je članarina. Posebno je bilo zanimanje subotičana za veliki orlovski slet u Brnu, koji se održavao polovicom srpnja 1922[15]. Iz Osijeka su stizale i sugestije da se za aktivnosti Orlova pronađe okvir i suradnja u nekom „bunjevačkom prosvjetnom društvu, koje je za vreme Mađarske vršilo nacionalnu zadaću“[16] a koje bi time pružilo zakonsko utemeljenje za djelovanje. U vezi s time upućeni su na pravnika dr Katanca[17] „koji je vrlo vješt u svemu tome“.

            Saznajemo da su na sjednici „Okružnog vijeća“ 7. svibnja 1922. u Osijeku, prisutni su bili zastupnici iz Osijeka, Subotice, Vinkovaca i Vukovara. Neki od zaključaka tada doneseni su i da će se za okružje prirediti „obligatan“ nastup u Gradištu, da prijave za Brno mogu da se provjere u „Hrvatskoj Odbrani“, da članarina za svakog člana iznosi 50 para mjesečno.

            Brat Željko Vidaković delegiran je za suca na natjecanju orlovskog okružja u Gradištu koje se predviđalo za 5. VII. 1922.

            Subotički Orlovi su željeli gostovati u Somboru u prostorijama „Kola“, te je zbog toga somborski stanovnik Antun Bošnjak podnio prijavu Redarstvenoj kapetaniji Sombor, a ona je riješila da pošto nema dokaza „da „Subotički orlovski odsek“ ima od nadležnog ministarstva odobrena pravila“ zabrani takvu aktivnost.[18]

            Glavna skupština Okružja zakazana je za 29. X 1922. u Osijeku. Prisustvovala je i delegacija iz Subotice.

            I u 1923. nastavljena je prepiska između Orlova Osijeka i Subotice, doduše slabijeg intenziteta nego u protekloj godini.[19] Tako „Osiječko orlovsko okružje“  17.V. piše „Ne možemo da pojmimo vašu šutnju ove godine. Vaš je odsjek bio lanjske godine tako revan u dopisivanju, a ove godine ide vrlo slabo.“[20]

            Na nivou Okružja, kako saznajemo iz građe, odvijale su se redovite aktivnosti, pripreme za glavnu skupštinu, okružna priredba, prikupljanje podataka o odsjecima, …

„Nesnosne političke prilike proizvele su i nesumnjivi utjecaj na naš pokret..“ kaže se u okružnici OOO

            Na organizacionom planu, u 1924. godini, nakon fuzije „Orlovskog podsaveza“ i „Katoličkog omladinskog saveza“ u „Hrvatski orlovski savez“ (HOS)[21], i subotička organizacija pokušava da slijedi ustrojenu  shemu. U Suboticu redovito stiže „Organizacijski vjesnik“[22] sa podrobnim informacijama o načinu rada.

F 48. 1.62.1929 Prag plakat

Plakat, 1929.

    Iz dopisa „Jugoslavenske orlovske zveze“[23] 10. III 1924. se oseća da je izigrana takvim dješavanjima i postupcima hrvatskih Orlova, te im spočitava nedisciplinu, nepravilnosti i kršenje orlovskih postulata. Da su veze subotičkih Orlova opstojavale i delje, govori i to što je čitavo godište mjesečnika „Mladost“  koji izdaje JOZ, bilo naručeno tijekom lipnja 1924., kao i niz dijelova orlovske opreme kao i 20 društvenih značaka[24], te  da su uputsva za „članske vježbe“ stizale iz Ljubljane.

            U to vrijeme sastav rukovodstva orlovske organizacije u Subotici je bio slijedeći: prijedsednik – Lazar Prćić, podprijedsjednik – Ljudevit Vujković Lamić, tajnik – Antun Radak, blagajnjik – Josip Ivković Ivandekić, načelnik – Pere Rudić, vođa naraštaja – Slavko Dević, gospodar – Mile Malagurski, knjižničar – Antun Milanković, vođa Pčelica – Blaško Kopilović.[25]

Ljudevit Vujkovity Moco

Ljudevit Vujković – Moco

            Pravila HOS potvrđena po Ministarstvu predviđaju organizaciju na cijelom teritoriju države, pa i subotički odsjek, koji nema potvrđena pravila, treba da priđe izradi svojih pravila te da se registrira.

            Još uvjek su vezani i za Ljubljanju, plaćaju članarinu JOZ.

            Tko su bili članovi „Orlovskog odjeka u Subootici“? Statistika vježbača od prosinca 1923. pruža nam podatke o njih 17[26]. Zapisani su: Dulić Bolto, Kovačić Geza,

Gršič Matija, Rudić Voijislav, Buljovčić Julije, Temunović Marko,Temunović Geza,

Pozderović Lajčo, Bačić Gavro, Šarčević Pavao, Vujković Veco, Romić Šime, Kovačić, Antun, Mamužić Kajica, Kubla Antun, Matković Antun, Planinc Franjo[27].  Siječnja 1924. ima ih već 24, a ožujka – 30 (vježbali su 191 sat ukupno), svibnja – 42.

            Tridest subotičkih „Orlova“  20. srpnja 1924. načinilo je posjet Tavankutu. Nakon toga, upućene su zahvale domaćinima koji su im priprijemili i organizirali boravak u tom mjestu. Posebno se zahvaljuju Josipu Vukoviću Đidi na gostoljubivosti prigodom tog izleta.[28]

            Brat Petar Šarčević u ime Nadzornog odbora podnio je izvješće o radu na skupštini 23. studenog 1924.godine. Tako o programima i priredbama saznajemo: da je 19. lipnja održana akademija, da je 20. srpnja bio izlet u Tavankut, 25. kolovoza nastup na sletu u Đakovu, 14. listopada sijelo a 14. i 15. rujna otsjekovno natjecanje. „Priredbe su bile uspiješne, što se najbolje vidi po tom, da nam je svaki javni [29]nastup doneo dodeset novih članova i sada već brojimo sedamdeset i pet aktivnih, a do trideset i pet pasivnih članova.“  Na sletu u Đakovu bila je delegacija od 30 vježbača, a svi oni su dobili i posebne iskaznice „Hrvatskog orlovskog saveza u Zagrebu“ koje su im omogućile vožnju u pola cijena redovite željezničke tarife.

            U devetomjesečnom izvještaju o prihodima i rashodima nalazimo podatke koji dobro ilustriraju način na koji je organizacija funkcionirala i radila. Ukupan prihod je iznosio 7 554 a rashod 6 560 dinara. Najveće stavke u prihodovnoj strani su od velečasnog A. Skenderovića – 1 000, od bunjevačkih društava 1 110 i od sijela 2 400 dinara, a u rashodovnoj – 1 200 za vježbaća odijela, 800 za put u Đakovo, 485 za kape.[30]

            Tijekom 1924. i dalje djeluju kao „Odsjek Jugoslavenske orlovske zveze u Subotici“

            U 1925. godini dolazi do podijele na dva dijela orlovske organizacije u Subotici, na Omladinski odsjek i Đački.

            O problemima i potresima kroz koje ona prolazi, dovoljno govori što „Omladinski orlovski odsjek“ 21. IV. 1925. godine organizira potpisivanje izjava kojima se potvrđuje ostanak u Orlovima. Kao predsjednik tog odsjeka se tada javlja Veco Čović, a izjavu potpisuju 24 člana.

            I dalje se koristi standardizovani pečat na kome pored orla u letu piše i „Orlovski odsjek Subotica“.

1925 pecat

            Okružnicom br. 19/1925 pozivaju se „braća članovi“ na „redovite mjesečne sastanke i zajedničke sv. pričesti u dvorani „Katoličkog Kruga“, koji su obvezatni za sve braću vježbače i nevježbače“.[31]

            Polovinom 1925. godine „Omladinski orao Subotica“, tada već pod predjedništvom Ive Prćića[32] organizirao osnivanje svoje knjižnice i u tom cilju razvija prepisku sa nizom ustanova i pojedinaca od kojih je molio pomoć. Tako se obraća i Matici Hrvatskoj. „Slaveći u našoj bunjevačkoj Subotici hiljadugišnjicu Hrvatskog Kraljevstva, Omladinski Orao, kao najustrajniji i najpoborniji širitelj hrvatstva i hrvatske misli ovdje na sjeveru naše otadžbine, odlučioje da prigodom ove milenijske proslave podigne, prema svojim skromnim silama neki trajni spomenik… Taj spomenik bi bio naša orlovska knjižnica…“[33] Jedan od darodavaca je bio i dr. Ivan Šarić, sarajevski nadbiskup zbog čega mu upućuju pismo zahvalnicu. Ive Prćić je 10.XII 1925. pisao  i „Katoličkom akademskom društvu Stadler u Sarajevu“:

            „Čitali smo da bratsko orlovsko okružje u Sarajevu priređuje uz vašu pomoć orlovski tečaj na 28, 29. i 30. o. mj. i da se prijave šalju na vašu cijenjenu adresu, prije „Martić“. Mi, ovdje na sjeveru naše domovine, osamljeni, želimo da se što bolje upoznamo sa ostalom braćom, sa pokretom i načinom rada u organizaciji, pa smo spremni da pošaljemo iz našeg društva tri – četiri člana na tečaj…“[34] Pozitivni odgovor je stigao ubrzo – za četiri subotička orla obezbijeđen je smještaj, a  troškove ishrane su morali sami da snose.

            Iz 1926. godine sačuvan je samo glasnik „Đački orao“ br. 2. koji izlazi u Zagrebu.

            O radu u toj godini govore nam izvještaji koji se podnose s početka naredne 1927. godine. Tako „Izvještaj vođe naraštaj na glavnoj skupštini održanoj dne 29/I.1927.“ koji je sastavio Šime Romić iskazuje 46 „tjelovježbenih časova“ u 1926. godini, da se rad odvijao u dve grupe, te da je posebna pažnja posvećena duhovnom odgoju „mladih sredaca“. U tom pogledu stoji: „Ako uzmemo u obzir da je ovaj naraštak naša budućnost moramo  na njegov odgoj jako obratiti pažnju. Mi moramo od njih odgojiti poštene valjane i prosvetljene ljude, kojima će mo mirne duše moći ustupiti naša mesta, znajući da će oni ići sa onom stazom koju smo mi utrli. Ideje koje im mi sada zasadimo u njihovo mladenačko srce davat će im smjer u životu.“[35]  Održana je i javna akademija 8. XII. 1926.  „koja je bila najelitnija priredba koju su Orlovi do sada priredili“. Tom prigodom su „vježbe na vratilu izazvale u publici opšte divljenje“.[36] Između dvije glavne skupštine, u periodu od četiri mjeseca od 27. IX 1926. do 29. I 1927. godine održano je 31 redovna vježba, sa ukupno 575 učesnika.

            O promenama koje su se dogodile govori građa iz 1927. godine. Kao prvo zapaža se  prijemni štambilj na kome stoji natpis „Hrvatski Katolički Orao u Subotici“, kao i okrugli pečat sa istim tekstom i slikom orla u letu sa utegom u kandžama. Tada se dosta aktivno javlja i „Hrvatska katolička Orlica“[37] kao posebni dio orlovstva koji okuplja žensku omladinu. Subotički Orlovi djeluju ou okvirima „Hrvatskog Orlovskog Saveza“, plaćajući članarinu, šaljući „preglednice“, dobijajući uputstva i razmjenjujući dopise sa centralom u Zagrebu. „Subotičko orlovsko okružje“ je tada bilo jedino u Vojvodini[38].  „Orlovi“ su u tada u Subotici imali i rivala i takmaca u „Hrvatskom sokolu“[39] koji je osnovan 25. rujna 1925.[40]

            I dalje se društveni sastanci i tjelovježba održavaju u prostorijama „Katoličkog kruga“ (Trg Ćirila i Metoda 14)[41] a veće i zahtevnije tjelovježbe u dvorani „Katoličkog momačkog društva“ (Harambašićeva 7). Lakoatletske vježbe na otvorenom održavale su se na igralištu „Bačke“ na somborskom putu. Broj članova je iznosio 104, odbornika 60, starješina 10. Predsjednik je bio Lajčo Pozderović, tajnik Lazar Prćić, knjižničar  Blaško Kopilović pa zatim Ento Ostrogonac a vođa naraštaja Šime Romić. Zanimljivo je da neki od bivših članova podnose molbe za ponovno uključenje u članstvo.[42] To govori o ponovnom obnavljanju i snaženju poleta i organizacionih snaga pokreta, koji je u ranijem periodu oslabio.

            U molbi kojom se obraćaju Lajči Budanoviću[43],  22. IV. 1927. žele pismenu potvrdu  izbora duhovnog vođe – velečasnog Andrije Mouliona koji su oni obavili na skupštini 29. siječnja te godine.[44]

            Iz izvještaja društvene blagajne i inventara vidi se da je organizacija posedovala: ruče – nabavljene 1923. godine, preču – nabavljenu 1924. godine, a da je kupila tijekom 1926. godine: dva ormana za knjižnicu „Omladinskog orla“, strunjaču (150 x 200 za 1000 dinara), klupe, palice, koturove, zastavice, 4 komada vježbaćih hlača (80 din. kom.) i majica (35 din. kom.), kape i tri instrumenta –  tambure (po 3200 din.).   Kupovali su knjige i od Društva sv. Jeronima.  U 1927. godini njihova knjižnica broji 125 knjiga.

            Jedna od centralnih priredbi u čitavoj godini zbiva se 8. svibnja 1927., kao proslava „Omladinskog dana“ sa programom u osam točaka, gde nastupa tamburaški zbor sa pjesmama „Dignite orli“ (od Lampe-Pavelića) i „Vijenac slavenskih pjsama“ (od P.Ž. Ilića), prostim vježbama članova,   deklamacijom „Pjesma orlu“ (od Branka Storova), vježbama na preči i predstavom „Dođi idi za mnom“ od (od Onipa).[45]

F 48. 1.18.12.922 Vjesnik

            O radu saznajemo i iz  načelničkog izvještaja za period 31. I. do 13. VII. 1927. godine[46], u kome stoji: „Prednatjecanje za slet u Sarajevu, održano na igralištu Bačke 3. VII. 1927. Na programu su bile lakoatletske discipline „trčanje na 100 m, skok u vis, skok u dalj, proste vježbe, bacanje kugle“[47]. Pored navođenja statističkih podataka „održano je redovnih vježbi 43“ , održanih akademija i sijela, ističe se i da je „društvo  aktivno sudjelovalo na posveti Presvj. Biskupa Lajče Budanovića na 1.VI. o.g. zatim na crkvenim procesijama…“. U izvještaju tajnika Lazara Prćića za isti period, pored sličnog navođenja rezultata u radu, provejava i misao da je zabilježeno opće snaženje. „Više mi nijesmo u očima javnosti, pa čak i u očima naših neprijatelja jedna gomila bez cilja i načela. Na nas se sve više počima računati pri svim većim priredbama i to je svakako jedan dokaz da ćemo mi kroz nekoliko godina moći igrati dosta važnu ulogu u našem društvenom životu“.[48]

            Glavna skupština je bila 18. VII. 1927. Otvorio ju je predsjednik Željko Vidaković koji je podnio svoj izvještaj, a govorili su još i  starješina Orlova – Miško Prćić[49] oblasni zastupnik, koji je svojim obraćanjem pozdravio i ohrabrio omladince, te brat načelnik Slavko Dević. Istaknuti su i aktuelni problemi, a jedan od najvećih je bio taj što još nisu odobrena pravila.[50] Na kraju je izabrana nova uprava koju su činili: predsjednik Željko Vidaković – advokatski kandidat, podpredsjednici Albe Kujundžić i Ljudevit Pozderović – bankovni činovnici, tajnik Lazar Prćić – student prava, načelnik Slavko Dević – željezničar i blagajnik Bela Rudić – krojač.

            „Pokrajinski Orlovski Slet Slet“ koji je ujedno bio i savezno natjecanje, održava se u Sarajevu 14. – 15. VIII. 1927. Na put je iz Subotice pošlo 50 braće orlova, od toga 20 aktivnih vježbača i duhovni vođa velečasni Andrija Moulion. Takmičile se tri vrste, koje su zauzele između sedmog i jedanaestog mjesta. U pojedninačnoj konkurenciji u lakoatletskom petoboju, veliki uspjeh, prva tri mjesta su pripala Ljudevitu Lamiću, Enti Duliću i Antunu Milankoviću. Subotičani su pored učestvovanja u natjecanjima imali priliku i da posjete nekoliko sarajevskih fabrika, pivovaru, ljevaonicu željeza, fabriku ćilima,  gdje su ishodili dozvole da se upoznaju sa njihovim radom.

            Nakon sarajevskog sleta subotički Orlovi ostali su bez predsjednika. Željko Vidaković je preminuo „nelijepom i tragičnom smrću“[51] (počinio je samoubojstvo). To unosi krizu u organizaciju rada društva.

            I disciplinski organ „Društveni sud“ je imao posla, optužena su dva člana, Antun Milanković i Kazimir Konc[52], koji su 25. IX. 1927.  od strane policije zatečena kako potpuno pijani spavaju u Topničkoj ulici (subotičkoj ulici crvenih fenjera) „ i time ne samo da su se ogriješili o naše propise nego su nanijeli i javnu sramotu cijelom društvu, pošto je za to saznala i  šira javnost“.[53]

            Na Glavnoj skupštini 15.-22.X. 1927.[54] izabran je novi predsjednik, Albe Kujundžić, bankovni činovnik.

            U 1928. godini od „Tvornice sprava Jakob Oražem“ iz Ribnice (Slovenija), kupili su sprave; razboj, ruče, konja, strunjače, i to u vrijednosto od preko 13 000 dinara!

            O planovima centrale u Zagrebu svjedoči dopis od 19.I.1929. „Brat Ljudevit Vujković izvjestio nas je o Vašoj pripravnosti da samo Vaše društvo preuzme u svoju dužnost provađanje orlovske organizacijena području Vojvodine, te o Vašoj volji da se tamo održi trodnjevni organizatorni tečaj, koji bi organiziralo Vaše društvo.“[55] U odgovoru je istaknuto da bi se tečaj mogao držati sredinom ožujka, da očekuju jednog ili dva predavača, sa kojim bi se dogovorili i o osnutku povjereništva

            Albe Kujundžić 15. III. 1928.  kao predsjednik podnosi izvještaj i iznosi da je održano nekoliko prosvjetnih sijela, drugarsko silvestarsko veče, godišnje prelo, da se pored tamburaške aktivirala i glumačka sekcija.

            Knjižničar Mahajlo Dulić piše 5. IV. 1928. u znak zahvalnosti za dobijene knjige Iliji Kujundžiću svećeniku. „Vi ste nam omogućili, da možemo našoj braći pružiti više dobrih knjiga, da se duševno uzgajaju  i ntelektualno usavršavaju. U današnje doba kvare omladinu pokvareni romani i brošure svih zla štampa. I zato da se, da otpor pokvarenosti od strane zle štampe, moramo se suzbijati čitanjem dobrih knjiga.“[56]

            Do polovine godine, na društvenim sastancima održano je i nekoliko predavanja nakon kojih je vođena debata. Neke od teme su bile: Moral i društvo (predavač Ento Dulić), O ispovjedi (duhovnik Moulion), Komemoracija dr Ivanu Merzu (čitan tekst iz Orlovske straže).

            Akademija 17.V.1928. je bila vrlo uspjela. „To je bio dan kada je tako rekuć cijela Subotica govorila o Orlovima. Ta kako i da ne govori kada svuda po uglovima upadaju u oči prolaznicima plakate koje su bile izrađene vrlo lijepo i ukusno. Braća članovi su nastojali da što više da propagiraju za akademiju.“ Dalje potpredsjenik Ostrogonac ističe: „Toga dana prije podne održana je do sada najbolje posjećena zajednička ispovjed i pričest, iza koje je slijedila u vježbaoni zakuska. Na večer je održana akademija sa biranim programom. Akademiju je sa svojom prisutnošću počastio presvjetli biskup gosp. Ljudevit Budanović. Akademija je počela sa Orlovskom himnom a svršila sa Lijepom Našom, obe izvodio tamburaški zbor.“ O programu se kaže da je najupečatljivija bila simbolična  vježba Domovini i zborna deklamacija Božji Bojovnici od D. Žanka,  te da je zatim slijedio pozorišni komad. 

            Tajnik Ljudevit Vujković[57] 14. VII. 1928. podnosi izvještaj[58] naglašavajući potrebu poštivanja katoličkih načela, spajanja duhovnog i tjelesnog uzgoja, truda i žrtvovanja za više ciljeve.  Dalje u njemu, pored nabrajanja rezultata rada, ističe veliki rezultat – to da su početkom travnja odobrena Pravila a sa druge strane za čitavu godinu od gradskih vlasti dobiven oprost od plaćanja gradskih taksi.

            O programskim načelima orlovskog pokreta i važnosti njihovog sprpvođenja u konkretnom društvu svjedoči dopis „Hrvatskog orlovskog saveza“ od 20. VIII. 1928. godine. „Prvi uvjet za napredak Orlovstva jest da svaki naš Orao bude prožet duhom Zlatne knjige. Ovaj duh treba da obuzme svako naše društvo i cijeli orlovski pokret. Važno je, stoga da posvetite što veću pažnju ovom duhovnom odgoju članstva. Ne budu li Orlovi vršili vjerske dužnosti – sav će naš rad biti uzaludan.“[59] Posebno naglašavaju potrebu redovitog držanja prosvjetnih sastanaka i pripremanja za prosvjetne ispite koji će se polagati pred izaslanicima HOS-a.

            Grupa od tridesetdva subotičana učestvovala je 5. VIII. 1928. u Vukovaru na okružnom sletu. Brojno stanje početkom listopada je: 78 redovnih članova od kojih je 9 u vojsci, 9 starješina, 5 potpornih članova i 22 gosta. Postojale su i radile sekcije, diletantska i tamburaška.[60] Iz inventara[61], tada sastavljenog, dobijamo jasnu sliku što je činilo imovinu društva. U 52 stavke popisani su svi predmeti; knjižnica – za koju je navedeno da ima 400 komada knjiga vrijednosti 5000 dinara, pojedinačno sve sprave[62], instrumenti sekcije tamburaša, namještaj. Ukupna “društvena imovina bi iznašala 30 459 dinara“.   

            „Hrvatski katolički Orao Subotica“ obratio se listopada 1928. upravi subotičke gimnazije sa informacijom da je Ministarsvo prosvjete pod br. S.N. 608 dozvolilo učenicima srednjih škola članstvo u orlovskim organizacijama te poziva učenike da pristupe mjesnoj organizaciji.[63] Već listopada 1929. nakon uvođenja jugoslavenske diktature, nalazimo svjedočanstvo o pritiscima kojima su bili izloženi potencijalni članovi Orlova. U izvještaju na glavnoj skupštini nalazimo bilješku da se nakon ferija, na prvom društvenom sastanku olupilo samo tridesetak mladića „koji zbog strogosti novih školskih naređenja nisu smjeli svi pristupiti u red našeg naraštaja jer su se bojali pretnji svojih profesora sokola koji ih upućuju samo u Jugoslavensko sokolsko društvo pod pretnjom isključenja iz škole ako bi se smjeli upisati u koje drugo društvo…“[64]

            Pored redovitih organizaranih djelatnosti, srećemo se i individualnim akcijama, poput zanimljivog izleta koji su načinila  „braća Blaško Kopilović, Blaško Malagurski i Joso Budanović“. Oni su od 18. do 28. VI. pješice išli preko Osijeka do Đakova i nazad, „bez novčanih sredstava i hrane, uzdržavajući se onim što na puto dobiju“.[65] 

            Krajem godine, jedna grupa od dvadesetak članova, javlja se svojim dopisom u kome izražava želju za osnivanjem glumačke sekcije. To je i ostvareno, pošto u 1929. godini u svim izvještajima nalazimo dvije sekcije: tamburašku i pozorišnu („diletantsku“).

            U 1929. godini javlja se i poseban odjel „Hrvatski Katolički Đački Orao“, sa svojim pečatom i izdvojenim vođenjem administracije.

            Po „Preglednici“ za tromjesečje od 1.X. do 31. XII. 1928. godine bilo je ukupno 105 članova, 68 redovnih, 5 potpornih, itd, a od toga 40 vježbača.[66]

            „Redarstvenom kapetanskom uredu“ u gradu, 24. I. podnose molbu za ponovno odobrenje osnovnih pravila. Do rješavanja po toj molbi društvo nastavlja da radi i da se bavi uobičajenim stvarima. Tako priređuje redovitu zabavu 11.II. za koju dobiva odobrenje policijske vlasti, a 23. II. Glavnu skupštinu. Na njoj je za predsjednika izabran Ljudevit Vujković Lamić student prava namesto Albe Kujundžića.[67]  

            Spisak članova sastavljen 24. I. 1929. godine pokazuje 72 člana.[68] Od toga broja po zanimanju,  najviše je bilo činovnika – 26 ( Antun Milanković, Geza Temunović, Vjekoslav Dević, Vjekoslav Radak,…), 1 student (Ljudevit Vujković), 7 učenika ( Josip Stipić, Mijo Dulić,…), 24 obrtnika ili obrtničkih pomoćnika (Miško Gabrić, Vince Crnković,…), 4 privatnika ( Geza Rudić, Josip Horvacki,…), 4 svećenika (Blaško Rajić, Ivo Kujundžić, Ante Skenderović, Ante Vojnić T.) 3 posjednika (Ive Prćić, Mate i Ivan Tonković),  jedan tamburaš (Pere Tumbas), jedan „sluga“ i jedan poslužitelj.

            Težište rada je bilo na pripremama za veliki slet i natjecanje u Pragu (1-7. srpnja), a pre toga i za savezna natjecanja u Zagrebu 29. i 30. lipnja. Radi toga, pišu molbu gradskom Senatu za pomoć od 5 000 dinara za slet u Pragu. U tom dopisu iz mjeseca svibnja navode:

            „1. Hrvatski Katolički Orao je viteško društvo kao i sokolsko.

              2. Odobreno je i po  novom zakonu u našoj Državi.

              3.  Slet ovaj ide na proslavu sv. Vladara prvog Češkog Kralja.

              4.  Pokroviteljstvo ovoga našega sleta iz naše Države, blagoizvoleo je primiti i

            Njegovo Veličanstvo Kralj.

            5.  Mi smo većinom siromašni djaci i mali činovnici, te smo siroti sa novcem.“

            Senat svojom odlukom na sednici 8. VI. nije mogao da prihvati tu molbu uz obrazloženje da nema budžetskih mogućnosti.[69]

            Za praški slet je određen i posebni referent, „sletski refernt za Bačku“,  a to je bio Lazar Prćić, koji ima zadatak da vrši propagandu i organizuje zainteresirane.[70] Iz centrale mu sugeriraju da za obavještavanje svih zainteresiranih koristi oglas u Hrvatskim novinama , a on na to odgovara da „…600 – 700 većinom seljačkih pretplatnika „Hrvatskih novina“ u isto vrijeme imaju žetvu i ne mogu nikako ostaviti svoj posao, a inače znam iz iskustva da naš svijet skoro nikakve vjere ne poklanja novinskoj agitaciji.“[71]

            U Prag je otputovalo devet subotičkih Orlova. Cijena za jednog učesnika, željezničkog prijevoza sa posebnim popustom, te smještaja i boravka u Pragu je iznosila 600 dinara.[72]

            „Tehnički vjesnik“  HOS-a, od 20. VIII 1929. godine  br. 1 donio je izvještaje sa sleta u Pragu i sa natjecanja u Zagrebu.[73] Subotičani su u Zagrebu osvojili prvo mjesto u natjecanju vrsta, a u istoj disciplini bili su istaknuti i u Pragu gdje su zauzeli jedanaesto mjesto, od 60 učesnika, dok je Ljudevit Vujković osvojio prvo mjesto u trci na 3000 metara.[74]    

            Gradonačelnik Selimir Ostojić pozvao je i „Hrvatski Katolički Orao“ na svečanu vanrednu sednicu Gradskog predstavništva i predstavnika „sviju korporacija i društava“ zakazanu za 13. X. na kojoj se ima proslaviti „epohalni događaj proglašenje Kraljevine Jugoslavije“.[75] 

            U predmetu pod brojem 102/1929 sa datumom 12. X. sačuvana su Pravila. U njima pored ostalog stoji: „Svrha je društvu, da pomoću organizacije Katoličke omladine podiže i jača duševne i tjelesne sile naroda; da uzgaja omladinu u vjerskom, nacionalnom, tjelovežbenom i socijalnom pogledu; da njeguje u društvu tjelovežbu i da podučava svoje članove i podmladak u tjelovežbi; da njeguje među omladinom prijateljstvo i solidarnost i da je oduševljava za uzore kršćanskog života i za rad na katoličkoj prosvjeti.“ Kao sredstva se navode:

            „a) proučavanje vjerskih, kulturnih, nacionalnih i socijalnih problema

            b) gajenje tjelovežbe, javni nastupi, natjecanja, manifestacije zborovi itd.

            c) priređivanje prosvjetnih i tjelovježbenih tečajeva.“

O članovima društva se kaže: „ Članovi društva jesu:

            1. redoviti: a/vježbači/; b /nevježbači/

            2. starješine;

            3. potporni članovi;

            4. utemeljitelji;

            5. začasni.

1. Redovitim članom postaje svaki katolik, mladić, koji je navršio 16 godina života a subotički je stanovnik, ako provede barem 3 mjeseca kao gost u društvu, a za člana ga primi odbor društva.

2. Starješinom postaje redoviti član iza navršenih 30 godina života,… „

            Zadnja odborska sjednica društva je održana 13.XI. 1929. godine, njome je predsjedavao Miško Prćić. Delegat HOS Antun Šanda posjetio je Suboticu 25. XI. Vrše se pripreme i planira održavanje sijela za 15. XII.

            O tome da društvo nije naslućivalo okončavanje svoga rada, govori i ugovor koji 8. studenog sklapa sa bračnim parom Tumbas kao poslužiteljima, koji za mjesečnu sumu od 100 dinara preuzimaju održavanje i spremanje dvorane kojom se vježbači koriste. A vlast je smernice zacrtane nakon državnih promjena 6.I. 1929. i zavođenja diktature usmjerila i na njih. Zadnji predmet[76], 50 srećaka lutrije „Hrvatskog katoličkog orla Akšamović u Podgrađu“, nosi poštanski žig sa datumom 23. XI.

            Krajem te godine 5. XII. 1929. ukinuto je Orlovstvo kao i Jugoslavenski, Hrvatski sokol  i Jugoslavenski sokolski savez, a osnovan od strane vlade Savez sokola Kraljevine Jugoslavije.[77]

            Već 1930.godine pod novim imenom Križarska organizacija[78] ( i bez zastupljenosti tjelovježbe)  javlja se nastavljač ideologije koju je zastupalo i Orlovstvo. Pravila subotičkih Križara su odobrena 21.5.1930. godine.

U Subotici, ožujka 2007.                                              Stevan Mačković, viši arhivist


[1] Historijski arhiv Subotica (dalje HAS). Arhivsko gradivo fonda F:48 Hrvatski katolički orao – Subotica (1920-1929) čini samo jedna arhivska kutija spisa. Istraživači su u vrlo rijetko koristili i istraživali u tom fondu. Pošto ima izuzetno malo sačuvanih arhivskih fondova koji svjedoče o hrvatskim društvima, postoje još F:052. Hrvatsko pjevačko društvo „Neven“ -Subotica (1920-  ?  ); 1925-1943, F:220. Hrvatska privredna omladina – Subotica (  ?  –  ?  ); 1942-1944, F:225. Hrvatsko kulturno društvo -Subotica (1946-1950); 1946-1947., smatramo da njihova obrada, poput ove o Orlovima,  može pružiti nove i upotpuniti postojeće podatke i time osvjetliti spoznaje o  bačkim Hrvatima i njihovom položaju i djelovanju na ovim prostorima drugim istraživačima i svima zainteresiranima.

[2] Dr. Ivan Merz ( Banja Luka 16. XII. 1896. – Zagreb 10. V. 1928.) profesor francuskog i njemačkog jezika na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Postaje idejni vođa velikog dijela katoličke omladine i unosi u katoličku javnost novi način mišljenja, osjećanja i prosuđivanja. On je još za vrijeme studija u Beču i Parizu pristupio Katoličkom pokretu. Po dolasku u Zagreb Ivan se odmah aktivno uključuje u rad Katoličkog pokreta i biva još iste jeseni 1922. g. izabran za predsjednika već postojećeg Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza, koji se za godinu dana ujedinio s orlovskim pokretom u Hrvatski Orlovski Savez. U novoj organizaciji kojoj je Ivan bio suosnivač, vršit će do konca života službu tajnika i potpredsjednika. Predsjednik Hrvatskog Orlovstva bio je dr. Ivo Protulipac, odvjetnik. (Ubijen je u Trstu 1946.g.).  http://www.udrugaivanmerz.hr/Biografija.htm. Ivan Merz je proglašen blaženim u Banjoj Luci, 22. lipnja 2003. http://www.ivanmerz.hr/merz-crkva/11-X-c-blazeni.htm

[3] http://www.ivanmerz.hr/sabrana-djela/clanci/Katolicke-org/KO_Hrvatsko_orlovstvo.DOC -; članak tiskan pod

nazivom Hrvatsko orlovstvo, Kalendar presv. Srca Isusova i Marijina, Zagreb, 1926. g.,  god. XXI., str. 146-147

[4] Hrvatsko izdanje te knjige s nadopunama, duhovnog priručnika Orlovske organizacije, priredio je upravo Ivan Merz.

[5] „Podrijetlo katoličkoga Orlovstva je u Češkoj. Tamo se je u Sokolskim društvima stalo napadati na katoličku vjeru i tvrditi: „Sokol ne može biti Rimljanin“ ili „Tko je katolik taj ne može biti Sokol!“ Sokol je istodobno bio prosvjetna i tjelovježbena organizacija. Katolici uvidješe da moraju istupiti iz polukatoličkoga Sokola i osnovati katoličku prosvjetnu i tjelovježbenu organizaciju: Orla. I kao što je u Češkoj Sokolstvo počelo napadati katoličku vjeru, isto se dogodilo u Sloveniji i Hrvatskoj. Slovenci osnovaše Slovenskoga orla, a Hrvati počeše nakon velikoga orlovskog sleta u Mariboru (1920.) osnivati orlovska društva u hrvatskim zemljama i tim više što su naši biskupi u jednoj svojoj Okružnici zabranili katolicima biti članovima Jugoslavenskoga Sokola. No Hrvatsko Orlovstvo počelo se tek snažno širiti kada je u Zagrebu dana 16. XII. 1923. osnovan Hrvatski orlovski savez.” http://www.ivanmerz.hr/ sabranadjela/ clanci/Katolickeorg/KO_Hrvatsko_orlovstvo; O Orlovstvu vidi: Dr Ivo Protulipac, Hrvatsko orlovstvo, Zagreb 1925, 128 st.;http://www.ivanmerz.hr/ sabranadjela/ clanci/Katolickeorg/KO_Hrvatsko_orlovstvo.; Ljubodrag Dimić, Kulturna u Kraljevini Jugoslaviji 1918-1941, Drugi deo, Škola i Crkva,Beograd 1997, 379 – 385.

[6] HAS, F:48.1.28/17.1922

[7] HAS, F:48.1.28/17.1922

[8] Vjesnik je pisan rukom, umnožen na šapirografu, Kao adresu sa koje stiže navodi se Hrvatski katolički narodni savez,Zagreb, Kaptol 27. HAS, F:48.1.1.

[9] HAS,1.4/3.1921

[11] HAS,1.6/5.1921

[12] HAS,1.2/1.1922

[13] HAS,1.7/6.1921

[14] HAS,1.9/8.1921

[15] Za nedelju 13.7. u Brnu su planirane su glavne manifestacije a očekivalo se prisustvo 80 do 100 000 posjetitelja. HAS,1.17/11.1922. Smatralo se da je to “katolička olimpijada”.

[16] HAS,1.21/14.1922

[17] Mihovil Katanec, odvjetnik (Zagreb, 1893. – 1973. ) U Subotici od početka 1920. Angažiran politički i u nizu hrvatskih udruga.

[18] HAS,F:48.1.36/23.1922

[19] Sačuvano je samo 11 predmeta, dopisa iz Osijeka, od travnja do listopada, a nijedan odgovor subotičana.

[20] HAS,F:48.1.6/1923

[21] Do formiranja HOS-a je došlo 16. XII 1923. Za predsjednika je izabran dr Ivo Prutilapac, za referenta za prosvjetu dr Ivo Merz. O tom događaju subotički Odsjek obaviještava okružnica iz siječnja 1924.

[22] Kao odgovorni urednik tog tiskanog glasila, koje izlazi u Zagrebu, javlja se dr. Josip Andrić.

[23] HAS,F:48.1.5.1924. Da su promjene išle lagano, govori i to da Veco Čović 29. VI. u ime „Jugoslavenske orlovske zveze (JOZ), Subotica“, moli „Jug. Atl. Društvo Bačka “ za uporabu stadiona radi vježbanja. On navodi i da su „naši članovi članovi većinom članovi vašeg kluba“.

[24] HAS,F:48.1.21.1924

[25] HAS,F:48.1.9.1924

[26] HAS,F:48.1.25.1924

[27] Planinc Franjo, podrijetlom Slovenac, službenik Direkcije jugoslovenskih željeznica. Upravo on po br. 56.1924, 30.III 1924. podnosi slovenačkim jezikom pisani izvještaj „Glavnoj skupštini br. Odseka Orel Subotica“.

[28] HAS,F:48.1.34.1924

[29] HAS,F:48.1.40.1924

[30] HAS,F:48.1.53.1924

[31] HAS, F:48.1.19/1925

[32] Ive Prćić (Subotica 15. V 1894. – 12. V 1959.), pripovjedač i sakupljač narodnih umotvorina .

[33] HAS, F:48.1.26/1925. Proslava hiljadugodišnjice je organizirana i u Subotici. Usp. Stevan Mačković, Obilježavanje tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva u Subotici, Klasje naših ravni, 3-4, Subotica 2005, st. 103-105

[34] HAS, F:48.1.42/1925

[35] HA, F:48.1.8/1927

[36] HAS, F:48.1.8/1927

[37] „Hrvatska orlica“  je osnovana 1925, za predsjednicu imala Zlatu Vrbanjac, te Mariju Cinderić, a tajnicu Mariju Čović, učenicu. Vježbale su u istim prostorijama kao i muški članovi,  za sebe plaćaju utrošak struje (3 kw na čas).

[38] U 1928. godini, iz jedne narudžbe sprava od slovenačke tvornice, vidi se da u Zemunu djeluje „Hrvatski katolički Orao“. HAS, F:48.1.1/1929

[39] Remija Marcikić, student prava, piše „Hrvatskom Katoličkom Orlu u Subotici“  26. XI. 1927. o omladincima koji nezadovoljni radom orlovske organizacije osnuvali društvo „Hrvatskog sokola“ u nadi da će načela hrvatsva biti jače zastupljena. „Jedna dosta malena grupa hrvatski Omladinaca su tom prilikom napustili u to doba jedino hrvatsko društvo Hrvatski Orao iz nepoznatih nama svima razloga i stupili pred javnost da će osnovati jedno drugo društvo, koje će više ispovedati načelo hrvatstva nego što ispoveda Orao. I mismo svi videli da je ta malena grupa Omladinaca – ako i ne odmah a ono posle kratkog vremena, uspela osnovati društvo koje su društvo nazvali Hrvatski Soko. Kao gimnazijalac u ono doba ja sam odobravao postupak ovih omladinaca i postao sam njihovi oduševljeni pristalica. Ali danas – kada sam jasno upoznao – kolikoje štetan bio ovaj rascep za sve nas Omladince – moram priznati da sam se jako prevario u ono doba.“ HAS, F:48.1.139/1927. Bilo je i dugih primjera, poput Gustike Ivkovića, da su članovi napuštali Orlove prelazili u Hrvatski soko pa se opet učlanjivali u Orlove. HAS, F:48.1.6.1929

[40] Petar Pekić, Povijest Hrvata u Vojvodini, od najstarijih vremena do 1929. godine, Zagreb 1930, st. 306.

[41] “Katolički krug“ je osnovan 1895. U njihovim prostorijama vježbale su i druge udruge, na pr. „Hrvatska katolička Orlica“,  tamburaški zbor „Bunjevačkog momačkog kola“ i druge.

[42] HAS, F:48.1.51/1927. U svojoj molbi Ento Dulić navodi da je već bio član „i to višeg čina“ te se nada da će ga opet postaviti na bivše mjeto.

[43] Lajčo Budanović (Bajmok 27.03. 1873.-Subotica 16.03..1958.), kao apostolski administrator 1. svibnja

1927. godine je primio i biskupsko posvećenje.

[44] HAS, F:48.1.32/1927

[45] HAS, F:48.1.45/1927

[46] HAS, F:48.1.62/1927

[47] Navedeni su i rezultati te osvojeni bodovi. Tako je u „petoboju lake atletike“ najviše bodova sakupio Blaško Malagurski. Pobjednici pojedinih disciplina su bili Ento Dulić koji je u skoku u dalj ostvario 582 cm, Lajčo Vujković sa 150 cm u skoku u vis i  9,395 cm u „bacanju kugle desnom rukom“.

[48] HAS, F:48.1.64/1927

[49] Miško Prćić ( Subotica 8.5.1878. – ). On je 1924. nakon smrti dr Vranje Sudarevića, dobio njegovo zastupničko mjesto, sa liste Bunjevačko – šokačke stranke, u Parlamentu.  Važio je za deklariranog Jugoslavena, u tekstovima u Nevenu obično se potpisivao kao – Miško Prćić Jugosloven. Usp. Robert Skenderović, Bunjevačko šokačka stranka 1920. – 1926, Časopis za suvremenu povijest, br. 3, Zagreb 2006, st. 794-816. http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak_download&id_clanak_jezik=12712.

[50] U izvještaju se vidi da je Miško Prćić kod Velikog župana pokušao da tu stavar ubrza ali bez opipljivog rezultata. Pravila su odobrena tek travnja 1928.

[51] HAS, F:48.1.114/1927. U izveštaju preglednika stoji „…ali mi nismo pozvani zato da razjasnimo, uzrok njegovog postupka pošto to samo dragi Bog zna“.

[52] Ne znamo kakve su kazne dobili poročni članovi, no Kazimir Konc 30.I.1929. podnosi ostavku na članstvo u društvu, dok je Antun Milanković nastavio da djeluje u društvu i 1928. obnašao načelničku dužnost.

[53] HAS, F:48.1.99/1927

[54] HAS, F:47.1. 118/1927. Održana je u dva dijela, zbog prekida nastalog nedisciplinoj jednog člana odbornika. U tom periodu od aktivnosti je bio i izlet u Horgoš kod tamošnjeg mađarskog katoličkog omladinskog društva  u čast otvaranja sportskog igrališta, gdje je odigrana i nogometna utakmica.

[55] HAS, F:48.1.2/1929. Ljudevit Vujković – Moco ( Subotica 12. VIII. 1907- 27. II. 1972.), koji je bio student prava u Zagrebu, često je bio spona koja je lično povezivala orlovsku centralu sa subotičkom organizacijom. Tako je on bio delegiran da zastupa subotičke Orlove na glavnoj skupštini 2. XII 1928. „pošto je brat član našeg društva a nalazi se u Zagrebu“.

[56] HAS, F:48.1.38/1928

[57] Ljudevit Vujković se nije dugo zadržao na mjestu tajnika. Krajem srpnja 1928. zamjenio ga je Antun Radak, gradski činovnik. HAS, F:48.1.67 i 85/1928

[58] HAS, F:48.1.56/1928

[59] HAS, F:48.1.89/1928

[60] HAS, F:48.1.110/1928. Tamburaši su učestvovali na Majčinskom danu koji je priredila Dobrotvorna zajednica Bunjevaka.

[61] HAS, F:48.1.114/1928

[62] Vide se da su imalinove ruče, nabavljene 1928. koje su vrijedile 4 684 i novog konja za 3 316 dinara.

[63] HAS, F:48.1.128/1928

[64] HAS, F:48.1.19/1929

[65] HAS, F:48.1.134/1928. Na svakom usputnom konačištu dobili su ovjerenu potvrdu o boravku, te se cijeli njihov put može lijepo pratiti na osnovu tih tragova. Putnici su obećali opisati svoje putovanje u referatu koji bi čitali na društvenom sastanku.

[66] HAS, F:48. 1. 2.1929. Teče I prijem novih članova, 9.IV. od HOS-a traže iskaznice za četiri nova člana.

[67] U zapisnicim i drugim spisima i dalje provejava netolerancije i međusobno neuvažavanje, česte su sitne zađevice i nesporazumi.

[68] HAS, F:48.1.101/1929. Na omotu tog spisa sa imenikom članova, sa datum 5. X. stoji „Pošto je imenik članova podastrt gr. policiji, to se prepis istih stavlja u arhivu.“

[69] HAS, F:47.8. Zapisnik 1929.

[70] HAS, F:48.1.61/1929

[71] HAS, F:48.1.61/1929. Teška ekonomska kriza drugi je uzrok slabijeg odaziva.

[72] “Dobrotvorna zajednica Bunjevaka” pomogla je odlazak vježbača sa 2 500 dinara.

[73] HAS, F:48.1.63/1929

[74] HAS, F:48.1.75/1929. U narednom broju „Vjesnika“ pored uputa za lakoatletske vježbe donet je i dio o rukometu sa osnovnim pravilima i uputsvima kako vježbati tu igru.

[75] HAS, F:48.1.111/1929. Sa datumom 19. X.1929. završena je serija spisa od broja 1 do 112. Od 25. X. započeta je nova serija, od broja 1 do 32.

[76] HAS, F:48.1.32/1929

[77] http://www.cpi.hr/download/links/6984.pdf,  Dijalog povjesničara – istoričara: sv. 3, Nikola Žutić, Vatikan i hrvatstvo u prvoj polovini XX vijeka (do 1941. godine), st. 416; up. Sužbene novine Kraljevine Jugoslavije, br. 5, Beograd, 9.I.1930.

Bački Bunjevci u jugoslavenskoj državi (1918-1941)

BUNJEVCI SUBOTICE IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA

Bački Bunjevci su s ponosom isticali da je Subotica centar bunjevštine. I ona je zaista to i bila; ne samo demografski nego i kulturni i politički. Procesi asimilacije u okvirima Monarhije kao i Jugoslavije, bili su permanentna opasnost za očuvanje samosvojnosti Bunjevaca. Njihovo nacionalno sazrijevanje i osviješćenje i pored nekoliko uspona i uzlijeta, tokom čitavog perioda Monarhije nije bilo završeno. To uz druge faktore, uslovljava da Bunjevci dočekaju i sudjeluju u prijelomnim trenutcima ulaska u novu državnu zajednicu, prvo Kraljevinu Srbiju a zatim Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, pomalo nespremno, uljuljkani u maticu „slavenskog“ ujedinjenja. A bez do kraja dovedenih i prepoznatljivijih, konkretnih rezultata, na polju nacionalne afirmacije, bez atributa priznatog naroda, samo s okvirima lokalnog imena – Bunjevci, pokazaće se to u nastupajućim godinama, oni su ostajali uskraćeni na polju svog cjelokupnog socijalnog postojanja i djelovanja. Da bi se doznalo nešto više o etničkom sastavu stanovništva Subotice, moraju da se koriste rezultati obavljenih popisa. No, popisi više govore o vladajućoj državnoj ideologiji, nego što pružaju pouzdane podatke o nacionalnom sastavu žiteljstva. Takva je situacija i za Suboticu. Nemoguće je, služeći se samo tim rezultatima, doći do validnih rezultata o broju pojedinih narodnosti, pa tako ni Bunjevaca Hrvata. Prvi poslijeratni popis stanovništva Subotice je obavljen 1919. godine, za potrebe pariške mirovne konferencije. U skladu sa proklamiranim Vilsonovim načelima, vlastima je trebao podatak kojim bi se dokazalo da na ovoj teritoriji preovlađuje slavenski živalj. Za razliku od narednog – državnog popisa, koji nije bilježio popisane po narodnosti već samo maternjem jeziku, zanimanju, konfesiji, ovim se tražilo izjašnjavanje po narodnosti. Rezultati su bili slijedeći: Od ukupno 101 286 popisanih, bilo je 65 135 Bunjevaca, 8 737 Srba, 19 870 Mađara, 4 251 Nijemaca, 3 293 Jevreja. Po načinu privređivanja, živjelo je od poljodjelstva 79 593 („zemljodilaca“), 4 249 od obrta, 1 242 od trgovine, od činovničkih plaća 2 492, a od slobodnih profesija 458, i 13 253 od drugih izvora. Pa konfesiji je bilo 87 655 rimokatolika, 8 582 pravoslavnih, itd. Prvi državni popis je obavljen 1921. godine. Po njemu je bilo 60 699 „srbohrvata“, odnosno onih koji su govorili tim jezikom. Slijedeći državni popis je izvršen 1931. godine. U njemu se po prvi put našla rubrika – Hrvat. Njihov broj u Subotici je iznosio 900, a broj Bunjevaca 44 892, Srba 10 054, Mađara 39 108, itd, od ukupno popisanih 100 058. Broj domaćinstava je iznosio 24 466. Karakteristika Subotice je bila da je polovina žitelja – 50 767 po tom popisu, bila nastanjena u užem gradu, a ostatak na okolnim pustarama, naseljima i salašima. U kasnijim godina operiralo se u tisku, kao i do tada, brojčanim podacima o broju Bunjevaca u Subotici, no oni po pravilu nisu uvijek bili zasnovani na argumentima. Tako „Bunjevačko žackalo“ ( 21. veljače 1940. st. 3.) u svom šaljivom stilu piše da: „U Subotici živi 75 000 Bunjevaca – Hrvata, 20 000 Madžara i 6-7000 Srba, te je zato proglašena za srpsku varoš.“ Bunjevci Subotice i okoline, samom svojom brojnošću, čineći većinu južnoslavenskog nacionalnog korpusa u Subotici i okolini, na sjeveru nove državne tvorevine, Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije, u periodu 1918-1941, predstavljali su stalni predmet interesiranja za vladajuće krugove u Beogradu. Gledajući sa izrazitim nepovjerenjem na sve neslavenske narode Vojvodine, planirajući i realizirajući, s tom determinantom i krupne projekte agrarne reforme i kolonizacije, kojima se utjecalo i na izmjenu etničke slike jedne od najbogatijih i najrazvijenijih povijesnih pokrajina, koja je i u novonastaloj historijskoj situaciji, poslije 1918. zadržala veliki broj stanovnika neslavena, u prvom redu Mađara i Nijemaca, režim pored Srba računa, barem u prvom periodu i na Bunjevce, kao južnoslavensku protutežu neslavenskim narodima. I ta nacionalizacija Vojvodine, uklapala se u rezultate vladajuće ideologije jugoslavenstva. Smatrajući da postoje 3 imena jednog, jugoslavenskog naroda, Srbi, Hrvati i Slovenci, ostale nacionalne individualnosti nisu ni priznavane. Tako se za Bunjevce govorilo da su na pola puta između Srba i Hrvata, most između ta dva naroda. Kruti centralizam i unitarizam u rukama vladajućih srpskih stranaka, ličnosti i dvora, pokušavao je da pod tim jugoslavenskim plaštom osigura dominaciju, i nad svim neslavenskim narodima Jugoslavije, ali i svim nesrpskim narodima. Tako su i Bunjevci ubrzo uvidjeli, da treba da posluže kao most između dva najveća jugoslavenska naroda, ne da bi ih spajali, nego samo da bi po njima gazili, kako je to primjetio i slikovito opisao, Petar Pekić, najistaknutiji bunjevački historiograf toga vremena. Od oduševljenog prihvaćanja i sudjelovanja u činu ujedinjenja sa Srbijom, novembra 1918, zaneseni idejama da će steći sva ona prava i slobode koja su im Mađari uskraćivali, Bunjevci ubrzo počinju odstupati od bezrezervne podrške Beogradu.Uvidjeli su da metode centralističkog državnog uređenja i integralnog jugoslavenskog unitarizma, oličene u prvom, Vidovdanskom ustavu i mnogo više u političkoj i cjelokupnoj društvenoj praksi u kasnijem periodu, samo jačaju hegemoniju Srba, odnosno njihovih vladajućih struktura. 


                                                 Babijan Malagurski                                                    dr. Mirko Ivković Ivandekić


                                                 Ivan Malagurski Tanar

Predvođeni djelom svojih političkih snaga, i nizom javnih radnika, oni već početkom dvadesetih godina jasno izražavaju nezadovoljstvo politikom koja se vodi na štetu Bunjevaca. To će dovesti do stvaranja jedne političke linije koja će evoluirati ka pravcu oporbe, pristajući od 1926. uz najsnažniju oporbenu stranku, Hrvatsku seljačku stranku, nastavljajući proces diferenciranja u nacionalnom pogledu ka hrvatstvu. Nepovjerenje i animozitet beogradskih vlasti, u prvim međuratnim godinama, bili su usmjereni, najvećim djelom na neslavene – Mađare, Nijemce i Jevreje. Pored državne politike koja ih je diskriminirala, uskraćivanjem osnovnih građanskih prava, poput prava glasa ili isključivanjem iz dodjele zemlje u agrarnoj reformi, nekoliko pojedinačnih ekscesnih događaja, pritisaka ciljanih na nesrpsko stanovništvo Subotice, pokazuju da toga nisu bili pošteđeni na Bunjevci, odnosno da su oni u jednom pravcu, bili usmjereni na sve katolike, a u drugom na one koji se služe latinicom. Primjeri za to su razbijanje prozora na plebaniji crkve Sv. Đurđa 1920. godine, rušenje crkvenih kipova na javnim mjestima, za dvije godine 3 puta je srušen kip „Sv. Ivana od Nepomuka“ na beogradskom putu (Subotičke novine, 23.7.1921.). Slučajevi da se uništavaju javni natpisi na latinici, nisu bili samo sporadični; već pre sistematični i redovni. Povodom jednog takvog slučaja, Lazar Stipić je 1925. godine podnio interpelaciju Gradskom Senatu povodom tog dešavanja. Sporovi oko pitanja natpisa na latinici tinjali su u čitavom međuratnom periodu. Jedan od primjera za to je i kada je Ivo Prćić, gradski odbornik, 1933. tražio je na sjednici gradskog odbora da se na zgradu gimnazije stavi natpis i latinicom, pošto se „94% pučanstva služi isključivo latinicom“ ali mu je odgovoreno da na državnim nadleštvima mogu stajati samo natpisi na ćirilici. Bunjevci su u međuratnom periodu imali izuzetno mali broj visoko školovanih predstavnika – intelektualaca. Tako – njihova zastupljenost u ukupnom broju subotičkih odvjetnika, ljekara, inženjera, arhitekata, veterinara, nije prelazila 10%. Po podacima za 1927. godinu, od 74 odvjetnika, Bunjevaca je bilo samo 6. Slična je situacija bila i u ljekarskom staležu, od 74 ljekara, bilo ih je 7. Bunjevačka omladina, između dva rata, visoko obrazovanje mahom je stjecala na zagrebačkom sveučilištu.


                   Matija Išpanović





Među bačkim bunjevačkim Hrvatima, nekoliko listova zauzimalo je istaknuto mjesto. Jedan od najznačajnijih za njih, je bio „Neven“. Od 1884. do 1941 godine, „Neven“ je predstavljao okosnicu nacionalno preporoditeljske svijesti među bunjevačkim listovima. „Hrvatske novine“ pokrenuo je Blaško Rajić 1920. godine. U tom pravcu pisale su i: „Istina“ (1922-1923), „Borba“ ( 1923 -1926), „Sloga“ ( 1932), „Naše slovo“ ( 1934-1940), „Bunjevačko šokačka vila“ ( 1935) i „Bunjevačko žackalo“ ( 1940). Posebno mjesto zauzimali su časopisi; „Danica, bunjevačko šokački kalendar“ i „Klasje naših ravni“.

Komentari u lokalnim listovima, posvećivali su mnogo prostora bunjevačkom pitanju. I na tom polju se jasno očituje prelamanje i sučeljavanje dvaju suprotstavljenih pozicija. Primjer za to je tekst iz „Subotičkog glasnika“ ( 27.03. 1927, st.1.), članak pod naslovom „Iz zagorske torbe“. U njemu stoji: „Mi smo stalno tvrdili da Hrvata u Subotici nema, izuzev onih koji su se poslije Ujedinjenja i Oslobođenja doselili u naš beli grad.“ Na suprotnoj strani stoji, na pr. jedan od najkarakterističnijih tekstova, koji je objavljen 17.4.1928. u listu „Neven“, koga su neki protivnici nazivali „zvaničnim organom Hrvatsko frankovačko bunjevačke nacije“. Pod naslovom „Iskrena reč“ piše: „I jedni i drugi zaboravljaju i ne priznaju, da su Bunjevci i Šokci kao vojvođanski Hrvati isto tako jaki oslonac naše državne ideje, naročito pak u sjeverozapadnim dijelovima današnje teritorije Vojvodine, kao što su to i Srbi. Za njih ipak vojvođanski Hrvati uopće ne postoje; o njima se neće da vodi računa. Njih oko 200 000 duša jednostavno „nema“ u Vojvodini. I dalje nastavlja „…za jedne i druge vrijedi političko načelo, da se Bunjevci i Šokci ne smiju nazivati ni osjećati Hrvatima, jer po Bogu brate, ta oni su Srbi“. Istaknuto je i da nadanje da će Vojvodina biti isto toliko hrvatska koliko i srpska, i pored toga što je uočeno da vladajući krugovi iz Beograda i njihovi eksponenti na terenu, često imaju bliže veze s vojvođanskim neslavenima nego s tamošnjim Hrvatima.


Blaško Rajić

U mnoštvu subotičkih udruga i društava, postojala je brojna skupina onih koji su u svom imenu nosili pridjev – hrvatski. Takvo je bilo: „Hrvatsko prosvjetno društvo Neven“ sa svojom sekcijom -„Hrvatskim pjevačkim društvom Neven“, „Hrvatski katolički orao“ , Hrvatska katolička orlica“, „Udruženje hrvatskih sveučilištaraca Antunović“ , „Hrvatsko seljačko prosvjetno društvo -Seljačka sloga“, Crkvena organizacija „Križari“ , „Hrvatski prosvjetni Dom“ ,“Hrvatska kulturna zajednica“ (predsjednik joj je bio Blaško Rajić).

Pored nabrojanih, na okupljanju Bunjevaca Hrvata radila su i društva: „Pučki krug“, „Bunjevačko omladinsko društvo“, „Pučka kasina“, „Dobrotvorna zajednica Bunjevaka“, „Bunjevačka prosvetna Matica“ (os. 1925.), „Bunjevačko momačko kolo“, „Katoličko divojačko društvo“, „Nogometni klub Bačka, „Matica subotička“ (os. 1933.)

U međuratnom periodu, do 1936. godine, u gradu je bilo nekoliko velikih javnih manifestacija, kojima su se obilježavali razni povodi važni za Bunjevce Hrvate. Takva je bila proslava tisućite godišnjice hrvatskog kraljevstva, 4.10.1925. godine, kada je postavljena i spomen tabla, akademija posvećena Zrinskom i Frankopanu, zatim akcija za podizanje spomenika Anti Evetoviću Miroljubu i Ivanu Antunoviću 1931. godine . U 1935. godini (28.9.-5.10.) u „Subotičkoj matici“ održana je „Smotra bunjevačke prošlosti“, gdje je biskup Budanović bio pokrovitelj. To je bio prvi korak u realizaciji ideje o potrebi formiranja „Hrvatskog narodnog muzeja“, koja ipak nije uspjela da se ostvari.

Stožer okupljanja Bunjevaca Hrvata na kulturnom polju, „Pjevačko društvo Neven“, gostovalo je 1933. godine u Bosni i Hercegovini, posjetilo i izvorište rijeke Bune, Sarajevo, Mostar, Split, Zagreb. To putovanje imalo je znatnog odjeka u subotičkoj a i u sredinama koje su posjetili. Vojna obavještajna služba iz Subotice, poslala je 1934. godine jedan izvještaj šefu te službe u Beogradu, u kome ocrtava „narastajuće uspjehe hrvatske akcije među Bunjevcima“. U njemu se između ostalog navodi: „Da je katoličko svećenstvo u Subotici, Bajmoku, Somboru, s biskupom na čelu, potpuno hrvatski orijentirano i stavilo se potpuno u službu širenja hrvatske ideologije među Bunjevcima.“ Pored nabrajanja uspjeha u toj „hrvatskoj akciji“, gdje se apostrofiraju i „skoro sva bunjevačka univerzitetska mladež, koja se školuje u Zagrebu, gdje oni postaju hrvatski šovinisti i prenose ta shvaćanja, sa uspjehom u bunjevačke mase“, Hrvatski Dom u Subotici, Bunjevačka Matica, mlada bunjevačka književna generacija na čelu s Petrom Pekićem, koji je napisao historiju Bunjevaca-Hrvata, koja je zabranjena, pošto “ širi plemenski separatizam“, biskup Budanović i bivši gradonačelnik Stipić, pada u oči da, kako se to vidi iz zaključka izvještaja, najveću odgovornost za takvo stanje pripisuju doseljenim Hrvatima. „Uspesi tog svake pažnje vrijednog rada nekolicine Hrvata, za ovih 15 godina u Subotici, Žedniku, Bajmoku, Tavankutu, Somboru, itd. su danas ti, da je sva bunjevačka inteligencija i najmanje 80% bunjevačkog naroda potpuno hrvatski i strogo katolički, ne samo orijentisana, nego i oduševljeno zadahnuta. Na sjeveru naše države, gdje je pre 15 godina bilo samo nekoliko ljudi Bunjevaca, koji su se osećali Hrvatima, mi imamo danas 100 000 novih Hrvata, što je sve poslijedica upornog, sitnog, sistematskog, marljivog i neobično predanog rada nekih 20-30 hrvatskih intelektualaca, koji su se ovamo doselili, te prema tome bili samo presađeni.“ To je ujedno i najbolja pohvala dalekovidosti i uspješnosti poteza, koji je krajem 1918. i 1919. godine načinjen iz Zagreba, kada je Stjepan Radić uputio niz mladih ljudi, uglavnom slobodnih zvanja, u Bačku, gdje su se zdušno uključili u društveni rad bačkih Hrvata u Subotici, Somboru i drugim naseljima.

Subotički Bunjevci-Hrvati, u periodu Monarhije, nisu bili politički organizirani u vidu posebne stranke. Pripadali su raznim mađarskim, čak i šovinističkim partijama. Tek nakon ulaska u južnoslavensku državnu zajednicu, doći će do formiranja nekoliko političkih opcija, odnosno stranaka koje su zastupale interese Bunjevaca – Hrvata. Pogled na rezultate koje su postizale na izborima, svjedoči i o narastanju i usmjeravanju političkog raspoloženja bačkih Hrvata u jasnom opozicionom pravcu, koji se pokreće i kreira iz Zagreba, a koji će se najjasnije izraziti na izborima 5.5.1935. godine.

Tako na izborima za Konstituantu, 28.11.1920. godine, sudjeluju Bunjevačko šokačka stranka (BŠS) koju vodi Blaško Rajić i Hrvatska pučka stranka (HPS). Osvojile su 25 odnosno 6 % glasova izašlih birača u subotičkom okrugu. Sličan rezultat ove stranke ostvaruju i na parlamentarnim izborima 1923. godine.

Na parlamentarnim izborima 1925. godine dolazi do pregrupiranja, stvara se nova politička grupacija – Vojvođanska pučka stranka (VPS), u čije ime se kandidira Blaško Rajić. Istupajući odvojeno VPS i BŠS, svojim lošim izbornim rezultatima su samo pogoršali položaj Bunjevaca Hrvata. Zbog toga je u narednom periodu nije opstala VPS, a BŠS 1926. godine stupa u HSS Stjepana Radića.

Na izborima 1927. godine, od 32 911 upisanih birača u Subotici, na 45 glasačkih mjesta, glasalo je 16 808, a od toga je HSS osvojila 3 265, a pobijedila je koalicija Radikalne i Mađarske stranke sa 5 158 glasova.

Godina 1928. obilježena je krvoprolićem u Narodnoj skupštini. Odbornici HSS u gradskom proširenom Senatu, reagirajući na ta ubojstva iznose sljedeće: „Mi odbornici HSS u čije ime ovo podnosimo, moramo konstatovati da u našoj naciji ima još uvijek ljudi koji ispovedaju izopačena načela, misle da će na ovaj način zastrašiti borce za ravnopravnost zajamčenu Ustavom našim.“

Izbore 1931. godine, karakterizira samo jedna, vladina zemaljska lista, a njen je nosilac u Subotici bio Ivković Ivandekić Mirko, koji je dobio 11 147 glasova od  18 416 izašlih glasača. Bilo je upisano ukupno 28 861 glasača.

Jedan od najvećih uspjeha na nivou cijele zemlje, i pored raznih pritisaka, pa i falsifikovanja, oporba – koalicija pod imenom Udružena opozicija, ostvaruje 1935. godine. Mada joj taj rezultat nije omogućavao dolazak na vlast, režim je bio ozbiljno uzdrman i prinuđen da započne sa prilagođavanjima, koja će u krajnjoj instanci dovesti i do korigiranja ugla gledanja na inicijative iz Zagreba. U subotičkoj izbornoj jedinici, gdje je bilo 32 475 upisanih birača, glasalo je njih 17 941. Za listu dr Mačeka, čiji je nosilac bio Josip Vuković Đido bilo je 9 818 glasova ili 54,72%, pa je on i izabran za narodnog poslanika. Protiv kandidat dr Mirko Ivković Ivandekić dobio je 2019 (11,25%) a lista Dimitrija Ljotića, čiji je kandidat bio Franjo Poljaković samo 0,32%. Glasanje je bilo javno, pa je gradonačelnik zahtijevao da djelovođe biračkih spiskova dostave spisak za koga su glasali pojedini birači.

Zanimljivo je da je na nivou gradskih vlasti, od 12 gradonačelnika u periodu 1918-1941, bilo čak 9 Bunjevaca. Ali u stvorenom političkom okružju, kada se do položaja u organima gradske vlasti dolazilo – imenovanjem, svi oni su morali prvo da zadovoljavaju kriterije beogradskih vlastodržaca, a ne birača, domaćeg žiteljstva. Imenovanjima su postavljani gradonačelnici kao i članovi gradskog predstavničkog tela. Dobar primjer za to je ličnost Ivana Ivkovića Ivandekića , ranijeg starješine Hrvatskog sokola i člana HSS, koji je, da bi dospio na položaj prvog čovjeka grada, morao da pristupa režimskim strankama, Jugoslavenskoj nacionalnoj stranci i zatim Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici. On je obnašao dužnost gradonačelnika 1933-1934, odnosno predsjednika općine 1934-1938. godine.

Bunjevci Hrvati su se okupljali i djelovali u okvirima svojih društava, od kojih su u tom periodu najaktivnija bila: Hrvatski prosvjetni dom i Subotička matica. No, nekoliko crtica o njihovom političkom djelovanju, od polovice tridesetih godina, može svjedočiti da se težište rada upravo prenosilo na teren politike. Nastavili da nastave da prate liniju koju diktiraju političke vođe iz Zagreba, u prvom redu dr Maček. To se vidjelo u jačanju organizacije HSS-a na subotičkoj teritoriji, ali i u drugim manifestacijama, kao što je bila masovna proslava njegovog rođendana 1937. godine. Ni odgovori lokalnih žandarmerijskih vlasti nisu izostajali. Primjeri za to su kada se travnja 1939, zbog isticanja hrvatskih zastava na nekoliko tavankutskih kuća i domu Seljačke sloge, protiv počinilaca podnose krivične prijave.

U predvečerje velikog svjetskog sukoba sila, srpsko – hrvatske tenzije su nastavile i dalje da tinjaju. Pregovorima o rekomponiranju državnog ustrojstva, sporazumom Cvetković – Maček, stvaranjem Banovine Hrvatske, pokušalo se ih umiriti i zadovoljiti težnje Zagreba. S velikim nadama i iščekivanjima, koja će se pokazati uzaludnim, pratili su subotički Hrvati ta dešavanja. Josip Vuković Đido, već ožujka 1939 godine, nakon povratka iz Zagreba, gdje se sastao i s dr Mačekom, donio je projekat budućeg sporazuma, i počeo je da u javnosti iznosi da će „Subotica otpasti od Srbije“. Nadolazeći ratni vihori uzeli su veliki danak i od svih subotičana, pa i Hrvata Bunjevaca.

Nakon rata, novouspostavljene revolucionarne vlasti nameću nove socijalne koordinate, pa korjenito mijenjaju i tretiranje Bunjevaca. Pored čitavog niza dokumenata, o tome dobro svjedoči jedna depeša. Svibnja 1945. godine Glavni Narodnooslobodilački odbor Vojvodine (NOO) uputio je dopis svim Okružnim NOO, u kome stoji: „Kako bunjevačke i šokačke narodnosti ne postoje, to vam se naređuje da sve Bunjevce i Šokce imadete tretirati isključivo kao Hrvate bez obzira na njihovu izjavu.“

Tako je iste godine popisano u gradu 8 759 Srba, 44 712 Hrvata, 38 355 Mađara, 1 965 Nijemaca, 3 739 Jevreja, itd.

Time započinje jedna nova etapa u životu Bačkih Hrvata, kojoj će se, sukladno novim uvjetima, morati prilagoditi sve njihove snage i reprezenti. Njihova borba za „priznanje i uvaženje“ još nije bila okončana.

U Subotici, travnja 2006.                                                                                       Stevan Mačković


O Arhivu

PDF format: 60 godina Arhiva; ilustracije:Ilustracije u boji

60 GODINA DELATNOSTI ISTORIJSKOG ARHIVA SUBOTICA (1947-2007)

UVODNA REČ

 U cilju obeležavanja šezdeset godina delovanja organizovane arhivske službe na ovim prostorima, nastala je i ova prigodna publikacija, kojom pokušavamo pružiti celovit pregled delatnosti Arhiva u proteklom periodu i rekapitulaciju onoga što je urađeno. Pored toga ona treba da bude najosnovniji informator o našoj ustanovi za sve zainteresovane građane i istraživače.

U delu pod nazivom – Istorijat Arhiva, dati su osnovni faktografski podaci koji ilustruju delovanje Arhiva u tom šezdesetogodišnjem razdoblju, od formiranja i nastanka, od samih začetaka arhivske službe, preko svih promena u organizacionom, kadrovskom, prostornom i funkcionalnom pogledu, koje su nas vodile do onoga stanja i nivoa u kome se danas nalazi Arhiv.

Deo – Arhivska građa, pruža okvirnu sliku o vrstama, količinima i karakteristikama, frekvenciji korišćenja najtraženijih i najznačajnih fondova koji se čuvaju kod nas.

Pod nazivom – Zaposleni u Arhivu, prati se kadrovsko jačanje i snaženje ustanove. Spisak zaposlenih radnika u ustanovi daje jasan presek svih onih koji su bili angažovani u Arhivu, sa periodom kada su radili i radnim mestima na kojima su radili. Posebno su u delu – Direktori Arhiva, navedeni svi rukovodioci sa njihovim biografskim i bibliografskim podacima.

Pregled priređenih izložbi i spisak izdanja dat je pod nazivom Izložbe i publikacije.  U tom se delu  beleže sve priređene izložbe, kataloška izdanja koja su ih pratila i sve publikacije koje su  podeljene po vrstama i edicijama, od monografija  preko časopisa do naučno – informativnih sredstava o arhivskoj građi i CD-a koji u  digitalizovanoj formi prate izložbe ili čine samostalne projekte.

***

Spoljašnji okviri i uslovi koji determinišu sudbinu svake ustanove ovog tipa, a koji zavise u prvom redu od širih, društvenih i državnih okolnosti, menjali su se tokom proteklog perioda i bitno su  uticali i na naš Arhiv.

Prostor za smeštaj arhivske građe i za rad sa arhivskom građom; potreban broj i odgovarajuća fizionomija arhivističkog kadra; svest o značaju arhivske građe i arhiva,  te  pravilna zakonska regulativa i obezbeđena finansijska sredstva – su osnovni preduslovi rada i razvoja svakog arhiva. Gotovo nijedan od tih preduslova subotički Arhiv, kroz svoje trajanje od šest desetleća, nije imao ni dovoljno ni u potpunosti obezbeđeno – u skladu sa svojim razvojem, sa količinom arhivske građe i potrebama za tehnološkom modernizacijom, te s obzirom na povećanje interesa za korišćenjem arhivske građe.

***

Naša vizija je da Istorijski arhiv Subotica postane istinski moderna, efikasna i otvorena ustanova za čiji će rad i razvoj podjednako biti zainteresovane opštine Subotica, Bačka Topola i Mali Iđoš – kako njihovi građani, tako i naučni i javni radnici, kulturna i prosvetna javnost.

Naš zadatak je da na najadekvatniji način zaštitimo arhivsku građu koja se čuva kod nas: obradom i sređivanjem, mikrofilmovanjem i digitalizacijom sređenih i obrađenih fondova i zbirki,  te nizom drugih postupaka kojima je cilj da se ona sačuva i za buduće generacije. Posebna briga svakog Arhiva je pravilna zaštita arhivske građe u nastajanju – kod stvaralaca i  vlasnika  registraturske građe, te  redovan obilazak i nadzor registratura u cilju evidentiranja, popisivanja i predaje arhivske građe dospele prema zakonskim regulativama.[1]

U Subotici, 5.07.2007.                                              direktor

Stevan Mačković, viši arhivist Istorijskog arhiva Subotica

ISTORIJAT  I DELATNOST ARHIVA

(1946/1947 – 2007)

             Potreba za čuvanjem pisanih dokumenata seže u same korene pismenosti čovečanstva. Od polovine XVIII veka i na ovim prostorima se zapaža razvoj državne organizacije i uprave koji prati i usavršavanje administrativnog aparata, sistema kancelarijskog poslovanja, pa tada nastaju i kancelarijski arhivi koji su imali zadatak da čuvaju tako nastalu pisanu građu. Njihov primarni zadatak je bio vezan za praktične potrebe administracije: da budu mesta na kojima će se čuvati dokumenta koja mogu poslužiti kao dokazna sredstva o stečenim pravima i posedovanjima. No, tek u drugoj polovini XIX veka, sa razvojem istoriografije kao nauke i u Subotici dolazi do shvatanja da su arhivi nezaobilazna nalazišta validnih istorijskih izvora. Primer za to su istraživanja profesora subotičke Gimnazije Ištvana Ivanjia (Iványi István), spovedena u arhivu tadašnje gradske administracije, koja su uspešno krunisana i sadržajnom dvotomnom monografijom.[2]

hp photosmart 720

Zbirka Ištvana Ivanjija

Tako se u prošlosti arhiva i arhiviranja  u Subotici, mogu jasno razlikovati dva perioda. Prvi period  započinje 1743. godine, kada se udaraju temelji organizovanom vođenju gradske administracije, pa time i čuvanju arhivske građe koja tom prilikom nastaje. Ti postupci započinju odmah po uspostavljanju varoškog Magistrata, građanskog organa političko-upravne i sudske vlasti, juna 1743. godine, na osnovu privilegije izdate maja iste godine, kojom se naš grad proglašava privilegovanom komorskom varošicom pod imenom Sent Marija (Privilegiatum Oppidum Szent Maria) i oslobađa vojne uprave.[3]

hp photosmart 720

Knjiga zapisnika komorske varošice (1743-1756)

Pravi zamah i ta oblast, u sklopu započetog snažnog ekonomskog, političkog i kulturnog razvoja, dobija nakon 1779. godine i proglašenja ovog naselja slobodnim kraljevskim gradom – pod nazivom Maria Tereziopolis (Libera regiaque civitatis Maria-Theresiopolis).

Takav status arhiva protegao se u čitavom periodu Monarhije, a i u novoj jugoslovenskoj državi nakon 1918. godine. Prva savremena arhivska ustanova na tlu Vojvodine – Državna arhiva u Novom Sadu – osnovana je 1926. godine na inicijativu Državne arhive u Beogradu.

Tek nakon II svetskog  rata, u čitavoj zemlji, pa tako i kod nas, prišlo se formiranju arhivskih ustanova sa zadacima primerenim arhivskoj službi. Time započinje drugi period u kome organi vlasti preuzimaju uspostavljanje i organizovanje arhivske službe u cilju prikupljanja i zaštite arhivske građe. Prvi korak na tako zacrtanom putu, učinjen je 1946. godine formiranjem Arhivskog područja  za grad Suboticu i Srez Bačku Topolu, na osnovu odluke Odeljenja za prosvetu GIO NS, Autonomne pokrajine Vojvodine, br. 16800/1946.[4] Osnovni zadaci koji su  tada stavljeni pred arhivsku struku, pa i njene buduće pregaoce na teritoriji Subotice, bili su da se izvrši pregled svih arhiva i učini sve potrebno da se spreči dalje uništavanje građe; da se stara o bezbednosti arhiva tako da građa bude smeštena na sigurnom mestu, što je podrazumevalo suvu prostoriju obezbeđenu od vlage, požara i krađe, koja se mogla provetravati, te da se ne dozvoli prodaja dokumenata kao stare hartije, bez prethodnog pregleda i ocene stručnih lica ima li u toj građi dokumenata istorijske vrednosti.[5]

Imenovanje i postavljenje rukovodioca arhivskog središta područja za grad Suboticu i srezove Subotice i Bačke Topole, usledilo 16. jula 1947. godine[6], pa tek tim činom možemo smatrati taj datum početkom delatnosti arhivske službe na ovoj teritoriji.

Na tom položaju se našao Blaško Vojnić Hajduk, rukovodilac Gradske  biblioteke. Njega su čekali brojni i odgovorni zadaci – da vrši nadzor arhiva i zbirki dokumenata od istorijskog značaja, sprovede organizaciju arhivske službe i pronađe adekvatna lica koja bi mogla da se angažuju i izvrše poverene poslove, preduzme sve potrebne mere za obezbeđenje arhiva, izvrši privremeni popis svih registratura, pronalazi, prikuplja i prevozi u svoje sabiralište (koje tog trenutka nije ni bilo još obezbeđeno) sve ugrožene arhivalije, ili kompletne  registrature  sa terena.

Osnovni problem u tim prvim godina nakon rata, sa kojim se trebalo suočiti i rešiti ga, bilo je da se ustanovi koliko i kakve arhivske građe ima na tom području. Postojala su saznanja da je gradja odnošena i uništavana  za vreme rata.

Blaško Vojnić Hajduk  je  zadržao dvojnu funkciju[7] nepunih  šest meseci, a tada je posao oko rada i organizovanja arhiva predao dr Mihajlu Prokešu koji je ovaj posao obavljao volonterski. Pri kraju godine podnosi molbu IO Gr. N O  Subotica, Odseku za prosvetu, da ga razreši dužnosti arhivskog rukovodioca. Oni to i čine, postavivši  Ivana Rudića na ovaj položaj sa mesečnim honorarom.[8]

U odnosu na svoje prethodnike, Ivan Rudić je odradio ogroman deo zaduženih poslova. Osim obilaska registratura, pronašao je arhivare zadužene za svoje registrature, konstatovao stanje, naložio potrebne  mere, a u svom izveštaju dao i prve opise stanja i karakter arhivske građe, a najposle i najbitnije uspeo da spasi, što je i najvažnije, od uništenja veliku količinu arhivske građe.[9]

Prvi Godišnji izveštaj koji je podeljen na prvo i drugo „polugođe“, dakle za periode pod upravom Prokeša, a zatim Rudića, podnet je 24. novembra 1948. godine. Napisao ga je Ivan Rudić, arhivski rukovodilac. Prokeš je uspeo da evidentira, zaštiti  ili obezbedi u sedam registratura arhivsku građu, te da za neke od njih pronađe lica (koja su i navedena poimence za svaku registraturu) koja će voditi brigu o građi, ili pak koja će tu arhivsku građu čuvati od eventualnog razvlačenja ili uništenja. Takođe je izvestio da je određena količina („nekoliko kola“) arhivske građe iz Bačke Topole i iz Subotice u jesen 1944. godine otpremljeno u Mađarsku. Rudić je saopštio još zanimljivije podatke. U opisima arhivske građe pregledanih registratura mogu se dobiti podaci o prisutnoj arhivskoj građi, evidentiranim licima koja su bila zadužena za rad sa arhivalijama. Izneo je činjenice koje govore o tome da je u osamnaest evidentiranih registratura stanje bilo više nego zabrinjavajuće. Dobar deo arhivske građe je nepovratno izgubljen, a mnogo toga je odneo ili uništio okupator. Rudić je uspeo da spasi (iako „ispreturani, pocepani, zgužvani“) veliku količinu arhivske građe koja je već bila bačena na otpad.[10]

Obezbeđivanje osnovnih prostorija preduslov je za prikupljanje i obradu arhivske građe, a to je teklo sporo. Tako je krajem 1948. godine ustupljena jedna mala prostorija, zahvaljujući upravniku Gradskog muzeja dr Šulmanu, te je adresa Arhivskog područja iz tog vremena glasila: Arhivsko područje za grad Suboticu i srez Bačku Topolu, u zgradi (Lenjinov park br. 11, Gradski muzej) sa uslužnim telefonom br. 6-28.[11] U 1949. godini, za Arhivsko sabiralište, dobijene su dve prostorije, potpuno prazne i bez ikakvog nameštaja (polica, stolova ili stolica) koje su se nalazile u Engelsovoj ulici, broj 9.[12] Krajem 1950. godine, Arhivskom središtu dodeljeno je jedanaest prostorija na trećem spratu u (kako se  tada zvanično zvala) zgradi Glavnog narodnog odbora, odnosno ranijoj i sadašnjoj Gradskoj kući.[13]

U 1951. godini zaposlen je jedan arhivist, rukovodilac arhivskog područja i jedan pomoćni službenik. Arhivski rukovodilac Ivan Rudić je prisustvovao 14-dnevnom kursu u Novom Sadu 1949. godine, jednomesečnom kursu u Beogradu iste godine i sedmomesečnom kursu u Dubrovniku 1950. godine. Najveći problemi ustanove su i dalje bili: nedostatak finansijskih sredstava, prostorija i kadrova.

U dobijene prostorije počeo je smeštaj evidentirane arhivske građe po unapred svrstanim prioritetima. Za naredne dve godine, Arhivsko središte proširilo se za još dve prostorije na trećem spratu, u koje je takođe u vrlo kratkom vremenskom periodu, bila preneta i deponovana arhivska građa sa terena i iz grada.

Sledećih godina dolazi do krupnih pomaka u zaštiti arhivske građe u pravom, arhivističkom smislu, kao i razvoju arhivistike. Prekretnica je nastala imenovanjem Emila Vojnovića za upravnika  Arhivskog središta  1. decembra 1951.godine.[14]

Već 1952. godine, ranije Arhivsko područje sa Arhivskoim središtem, na osnovu rešenja Izvršnog odbora Gradskog narodnog odbora br. 2173/1952, donetog na osnovu rešenja Ministarstva prosvete NR Srbije br. 32355, postaje samostalna ustanova pod nazivom Gradska državna arhiva u Subotici.[15] Područje novoosnovane ustanove sačinjava teritorija NOG Subotice, uža teritorija grada i bivšeg Subotičkog sreza i Bačkotopolskog sreza.

Po osnivanju Gradske državne arhive, Vojnović je smatrao svojim glavnim zadatkom preuzimanje od IO GNO-a arhivu grada Subotice, odnosno upravnih vlasti iz perioda od 1743. do 1918. godine. Ta građa je već bila smeštena u Gradskoj kući, na trećem spratu, u dvema velikim dvoranama, namenski sagrađenim za potrebe arhiva Magistrata. Dvorane su bile tehnički obezbeđene (po ondašnjim standardima) od požara, a u njima je uspela da se sačuva arhivska građa tokom burnih događaja u Prvom i Drugom svetskom ratu, sve do 1947. godine kada je rasparčana mimo