DIPLOMA SLOBODNOG KRALJEVSKOG GRADA MARIA THERESIOPOLIS OD 1779. GODINE

DIPLOMA SLOBODNOG KRALJEVSKOG GRADA

MARIA THERESIOPOLIS OD 1779. GODINE

Subotica do dobivanja statusa slobodnog kraljevskog grada

Smatra se da je grad koji danas zovemo Suboticom osnovao nakon tatarske najezde (1241) ugarski kralj Bela IV, naselivši slobodne kraljevske jobađe,[1] od kojih potječe i ime grada – Szabadka (naselje slobodnih ljudi), ali pouzdanih podataka o osnivanju grada jednostavno nema. Prvi put se u povijesnim izvorima spominje 1391. prilikom suđenja izvjesnom prestupniku iz Zabatke.[2]

diploma

Diploma, 1743.

Naselje je imalo privilegiran položaj (libera villa regia) jer jedan izvor iz 1429. njegove stanovnike naziva kraljevskim doseljenicima i stanovnicima (hospites et incolae regales). Do 1439. bio je kraljevski domen, kada je kao sajmište (oppidum) dano u zalog znamenitom Jánosu Hunyadiju,[3] te je jedno vrijeme gradom vladala porodica Hunyadi. Od tada pa do turskih osvajanja Zabatkom su vladale vlastelinske porodice Hunyadi, Szilágyi, Pongrácz, Korvin i Török, osim u dva navrata kada se zbog nepostojanja nasljednika aktualnih vlasnika nalazilo neposredno u rukama mađarskih kraljeva. Tvrđava je izgrađena 1470. pa se naselja kasnije i tako naziva: arx (1501) i castrum (1504). U vrijeme anarhije nakon Mohačke bitke subotička tvrđava je oko godinu dana (1526-27) bila sjedište samozvanog cara Jovana (Joanis).4[4]

Car

spomenik podignut 1927.

 

Pad tvrđave pod tursku vlast najvjerojatnije se dogodio u vrijeme osvajanja Segedina 1542. U tursko doba bila je sjedište subotičke nahije i kadiluka, koji su bili dio Segedinskoga sandžaka. U turskom sustavu naseljenih mjesta najprije je imala status tvrđave (kale), a kasnije palanke. U ovome se razdoblju ime grada javlja i kao Subotica, što je nesumnjivo u svezi s mađarskim izvornikom, budući da su oba naziva samoglasnici ostali isti, a u oba jezika riječ završava deminutivnim nastavkom.5[5]

Iz slabije utvrđene Subotice turska posada se vjerojatno povukla ubrzo poslije pada Segedina (listopada 1686). Po dolasku austrijske vojske u Subotici je, kao i u čitavoj Bačkoj, bila uspostavljena Vojna granica u cilju sprječavanja turskih napada. Kako su Turci do zaključenja Karlovačkoga mira (1699) u više navrata povremeno pustošili po Bačkoj, izgleda da su jedno vrijeme boravili i u subotičkoj tvrđavi. Malobrojno slavensko katoličko i pravoslavno stanovništvo (Hrvati i Srbi) koje je u gradu i okolici boravilo za za turske vladavine, uvećano je doseljavanjem graničara i njihovih porodica na okolne pustare, u tvrđavu i podgrađe, ali se kolonizacijski procesi ne mogu precizno rekonstruirati.[6] Suboticu i okolicu karakterizirali je prepletanje nadležnosti Dvorskoga ratnog vijeća i komorsko-županijske vlasti, te težnje restauriranih Bačke i Bodroške županije da vrše isključivu jurisdikciju na oslobođenim područjima. Spor je riješen tako što je Subotica 1702. uključena u Potisku vojnu granicu čije je sjedište bilo u Segedinu.

1747_Subotica_Kaysser A4_nemamo original

Kaysserova karta, 1747.

 

 

 

Diploma 1779

Diploma 1779.

Subotica je tako bila jedan od desetak vojnih opkopa, ali sa Somborom[7] svakako najznačajnija, jer je na ova dva mjesta otpadao najveći dio poreznih i vojnih obveza.[8] No, u gradu je osim vojnoga živjelo i civilno stanovništvo, ali podjela naselja na civilni dio koji je podređen Ugarskoj komori i županiji (oppidum) i na dio grada pod jurisdikcijom vojnih vlasti (fossatum) nije bilo potpuna: obje kategorije stanovništva živjele su izmiješano, jer je to bilo personalno odnosno jurisdikcijsko razgraničenje, koje je samo djelomično imalo za posljedicu i teritorijalno razdvajanje. Graničari katoličke i pravoslavne vjeroispovijedi imali su svoje časnike kojima su biil podređeni, dok je svima zajedno bio nadređen kapetan, koji je bio jedne ili druge konfesije. Za Rákoczyjeva ustanka 1703-11. Subotica je opustjela jer je stanovništvo izbjeglo pred obračunima kuruca i njihovih protivnika. Poslije prestanka borbi, u razdoblju mira razvijali su se poljodjelstvo i, u izvjesnoj mjeri, trgovina i zanatstvo. Prema popisu iz 1720. u vojnome dijelu grada je zabilježeno 205 aktivnih vojnika.[9]

1779-korice

Korice diplome, 1779.

Osnovu konfesionalno-etničke strukture subotičkog opkopa i sajmišta činilo je dvije trećine Hrvata („Dalmatinaca“) i jedna trećina Srba („Rascijana“). Hrvatsko stanovništvo su još u tursko doba predvodili franjevci provincije Bosne Srebrene, a tako je bilo i prvih godina poslije protjerivanja Turaka. Bosanske franjevce (koji su se vraćali u balkanski dio svoje provincije) u Subotici su postupno zamijenili mađarski franjevci provincije Presvetoga Spasitelja, sa sjedištem u Đunđušu (Gyöngyos). Tridesetih godina je subotička tvrđava preuređena u crkvu, a izgrađena je i još jedna kapela u spomen žrtvama kuge. Pravoslavna crkva je izgrađena 1726. godine. Zabilježeni su franjevački i pravoslavni učitelji početkom četrdesetih godina.[10]

Na donošenje zakonskog članka XVIII. iz 1741. godine o razvojačenju Potiske vojne granice, subotički graničari su različito reagirali. Većina hrvatskoga stanovništva se sa time složila, a izgleda daje tome dosta doprinijela arogantnost novog gradskog kapetana Vujića u odnosu na katoličke graničare (među ostalim, izjavio je i da će franjevački samostan pretvoriti u štalu). Tako je siječnja 1743. u ime grada podnesena molba Mariji Tereziji za stavljanje grada pod civilnu vlast. Već ožujka iste godine je donošenjem Diplome o privilegiranom komorskom sajmištu i na temelju Vječitog ugovora između grada i Ugarske komore, naselje dobilo status komorskoga sajmišta i ujedno novo ime – Szent Mária (Sveta Marija).[11] S konačnim ukidanjem subotičkog vojnog opkopa 1745. sajmište je bilo prošireno. Veći dio srpskih graničara, se zajedno sa manjim brojem hrvatskih, nakon izjašnjavanja o daljnjem statusu, preselio u druge graničarske krajeve ili u Rusiju, ali se dio pravoslavnih graničara nedugo poslije vratio u grad.[12]1779-02

Novi status je svakako značio poticaj civilnome razvoju grada. Pravni položaj komorskoga sajmišta je na prvi pogled bio sličan slobodnim kraljevskim gradovima (lokalna organizacija vlasti, jurisdikcija i sl.) ali je još uvijek postojala jaka podložnost županijskim vlastima u upravnim poslovima, a u ekonomskim stvarima je grad bio podređen svojemu feudalnom gospo­daru – Ugarskoj komori. Pravni položaj grada je nešto poboljšan 1749. revizijom Ugovora između grada i Ugarske komore.[13]

Nakon 1743. godine Szent Mária se dalje razvijala. Gradska latinska  gimnazija u kojoj su nastavu držali franjevci otvorena je 1747. godine.[14]Sukob s plemstvom koje nije htjelo izvršavati obveze prema gradu riješen je iseljavanjem plemića u obližnji Lemeš.[15] Međutim, izgleda da dodijeljeno pravo držanja sajmova nije moglo dostatno utjecati na napredak obrta i trgovine, jer je ono u Subotici zaostajalo u odnosu na Novi Sad[16] i Sombor. Sedamdesetih godina tadašnja subotička župa oduzeta je od franjevaca i dodijeljena svjetovnome svećenstvu podložnom Kalačko-bačke nadbiskupije, koje je odgajano u madžarskome duhu. Tih godina je počela izgradnja i najveće subotičke crkve posvećene zaštitnici grada svetoj Tereziji, današnje katedrale Subotičke biskupije. Od sredine četrdesetih godina, etnička i konfesionalna struktura grada je izmijenjena, budući da su se u grad postepeno doseljavali Mađari, Nijemci i Slovaci, a pored toga je odlaskom vodećih pravoslavnih časnika poslije razvojačenja, oslabljen gospodarski položaj pravoslavnog stanovništva.[17]

Podređenost Bačko-bodroškoj žu paniji prouzročila je težnje stanovnika Szent Marie za dobivanjem statusa slobodnog kraljevskog grada. Zbog zlonamjernih postupaka Županije u svezi izvršavanja poreznih obveza, 1758. godine prvi puta je spomenuta ideja o novom statusu, ali ništa konkretno nije bilo poduzeto. Prvi koraci na tome planu učinjeni su između 1764. i 1767. godine za vrijeme novoga sukoba sa Županijom, ali bez ikakvih rezultata. Novi sporovi su izazvali ponovne eliberacijske pokušaje grada u razdoblju od 1770. do 1774. godine, no i ovaj puta je to bilo neuspješno. Veliku teškoću je predstavljala činjenica što je u županiji bilo već dva slobodna kraljevska grada: Novi Sad od 1748. i Sombor od 1749 godine.[18]

Tek su pokušaji započeti 1776. urodili plodom kada je 1779. donesena Diploma, kojom je dotadašnje privilegirano komorsko sajmište Szent Mária, pored dobivanja statusa slobodnog kraljevskog grada, bilo predmet i naročite carske i kraljevske milosti: dobilo je novo ime – Grad Marije Terezije (Maria Theresiopolis).[19]

3-1-2-17 orig 300dpi

Teritorija Subotice 1789.

Karta Subotice i okolnih naselja, 1789.

Postupak donošenja i vremenska važnost Diplome iz 1779.

U procesu donošenja Diplome (privilegium, littera, kiváltságlevél, okmány, Freibrief, Urkunde) razlikuju se dvije faze: prethodni poslovi i sastavljanje.[20]

U prvoj fazi, najprije je molbu stanovnika Szent Márie u Beču obrazlagalo gradsko izaslanstvo, kojih je od 1776. do 1779. bilo nekoliko. Bogatstvo hrvatskih („dalmatinskih“) veleposjednika svakako je bilo ključ za dobivanje novoga statusa. Ako je vjerovati gradskome historiografu Iványiju, važnu ulogu je odigrao i gradski sudac Petar Jozić, koji je na audijenciji u povodu gradske molbe uspio Mariju Tereziju zainteresirati za Szent Máriu, koja ga je, poslije njegova opisa grada, upitala: „Das ist schön, dass Szent-Mária als in einem Paradeis liegt. Ob auch da schöne Häuser sind?“.[21] Nakon što je je odobreno dobivanje statusa slobodnog kraljevskog grada, utvrđivan je opseg i modalitet izvršenja najvažnije obveze grada – iznosa otkupnine(váltságdíj). Ona je određivana na temelju popisa i procjene zemljišta i druge imovine na gradskome teritoriju.[22] Otkupna svota za Suboticu je iznosila 266.666 forinti i 40 krajcara koju je grad trebao uplatiti u roku od šest godina, a pored toga, bio je dužan plaćati i poseban godišnji kraljevski porez (census regius).[23] Na koncu prve faze Kraljica je izdavala naredbu o sastavljanju Diplome, nakon čega se u Ugarskoj kraljevskoj dvorskoj kancelariji pristupalo njegovoj izradi.[24]

Sâma Diploma sastavljena je sukladno uobičajenim pravilima. Na temelju koncepta je, korištenjem konvencionalnih diplomatičkih formi i stilizacija, sastavljan izvornik. Destinatar (grad) plaćao je pristojbu, a službenici kancelarije zavodili su izvornik i izdavali prijepis. Diploma slobodnoga kraljevskog grada Marija Theresiopolis konačno je donesena 22. siječnja 1779. godine. Završni čin postanka Diplome sastojao se u svečanom proglašenju (publicatio) i predavanju (traditio) gradu tijekom prigodnoga ceremonijala u nazočnosti velikoga broja svjedoka. Subotička Diploma svečano je uručena odmah po dolasku u grad instalacijskoga povjerenstva, na čelu s kraljevskim povjerenikom Andrijom Vlašićem, koje je u gradu boravilo od 30. kolovoza do 26. rujna 1779. godine.[25]

Naposljetku, da bi se svim osobama koja bi mogla biti oštećena dodijeljenim povlasticama pružila prilika da zaštite svoje interese, Diploma je javno proglašena na Velikoj skupštini Bačko-bodroške županije, o čemu postoji zabilješka na njezinoj zadnjoj stranici.[26]

Svečanim proglašenjem i predajom predstavnicima grada, Diploma je postala pravomoćna.[27] Proklamiranu trajnost Diploma je zadržala sve do konca sustava čiji je bila dio, tako da su dodijeljene povlastice praktički prestale važiti s propašću feudalizma 1848. godine. No, Subotica je, poput ostalih slobodnih kraljevskih gradova, i dalje zadržala ovaj status, ali je ovaj institut modificiran sukladno građanskom društvenom uređenju.

Zanimljivo je istaknuti da je naziv slobodnog kraljevskog grada često korišten i poslije raspada Austro-Ugarske Monarhije. U Kraljevini SHS odnosno Jugoslaviji, Subotica je zajedno sa Somborom i Novim Sadom, te s hrvatskim slobodnim kraljevskim gradovima zadržala i često s ponosom koristila epitet slobodni kraljevski grad, iako je sadržaj ovoga, u bîti plemićkoga, naslova bila potpuno promijenjena, pa čak i prevladana.

1779-01

1779.

Struktura Diplome

Diploma kojom je Subotici dodijeljen status slobodnog kraljevskog grada ima klasične osnovne diplomatičke elemente: uvod (protocollum), tekst (corpus) i završni dio (eshatocollum).[28]

Uvodni dio sastoji se iz intitulacije (intitulatio), kojom je označen izdavatelj Diplome i inskripcije (inscriptio), koja označava osobe kojima se upućuje njegov sadržaj. Kao što je već rečeno, Subotičku diplomu donijela je Marija Terezija.[29] Intitulacija je propraćena devocionom formulom (formula devotionis), kojom je izražena poniznost prema Bogu,[30] i navođenjem brojnih vladarskih titula i zemalja na koje se ti naslovi odnose, što je dio zanimljiv sa stajališta habsburške diplomatike i povijesne geografije, jer opisuje danas najčešće povijesne pokrajine kojima je vladala kuća Habsburgovaca. Naime, veliki broj stupnjevanih  vladarskih naslova, ne samo da govori o podrijetlu i karakteru habsburške državne zajednice sastavljene od velikog broja zemalja združenih preko osobe vladara, već i definira teritorijalni opseg vlasti Habsburgovaca u vrijeme izdavanja Diplome, pri čemu neki naslovi nisu i efektivni, već su samo povijesne reminiscencije. Inskripcija je Diplomu adresirala na sve podanike: „dajemo na znanje svakome koga se tiče“.

Tekst Diplome započinje arenga (arenga), pisana uobičajenim kitnjastim retorskim stilom, u kojoj se navode raznovrsni etički razlozi koji su uticali na izdavanje Diplome. Kraća moralna motivacija se svodi na isticanje potrebe pravilnog upravljanja državom od strane vladara, na odgovarajući odnos vladara prema vjernim podanicima i na značanje gradova za svako društvo i civilizaciju uopće. U opširnoj naraciji (narratio) nabrojani su različiti konkretni razlozi izdavanja Diplome: molba žitelja grada, ranije vojne i druge zasluge (vrlo važan dio za gradsku političku povijest, jer sadrži pouzdane povijesne podatke iz gradske prošlosti),[31] otkupnina, te očekivane koristi za vladara, državu i podanike. Putem uobičajene formule promulgacije (promulgatio), koja je izražena riječju „stoga“, naglašava se prelazak na objavljivanje najvažnijeg dijela Privliegija – dispozicije.

Dispozicijom (dispositio) izražen je smisao izdavanja Diplome – dodjela statusa slobodnog kraljevskog grada: „Smatramo da naše mjesto Szent Maria treba uzdići, imenovati i načiniti slobodnim kraljevskim gradom našeg najdražeg Kraljevstva Ugarskog i uvrstiti, primiti i upisati u broj, krug i red ostalih naših slobodnih kraljevskih gradova našeg rečenog Kraljevstva, ukinuvši mu dosadašnje ime sajmište Szent Maria, istom za ubuduće treba dati i dodijeliti, od sada i ubuduće, uvijek i za vječita vremena, ime i naslov slobodni kraljevski grad Marija Theresiopolis.“ Uz dispoziciju se nalazi i tzv. opća formula pertinencije (formula pertinentiae) kojom su, pored objekta pravnog posla, načelno navedena i prava koja uz ovaj idu: „s krajevima, pravima i povlasticama dolje opširno nabrojanim“. Ovo „dolje opširno nabrojano“ je tzv. široka formula pertinencije, koja podrobno razrađuje dispoziciju u 19 dugih, deskriptivnih i sadržajno vrlo heterogenih točaka, gdje su nabrojane temeljne povlastice i obaveze koje podrazumijeva dodijeljeni status.[32] O najvažnijim dijelovima dispozicije bit će riječi u slijedećem dijelu ovoga uradka. Posljednja točka Diplome sadrži nekoliko završnih odredbi (clausulae finales) čija je funkcija dodatna zaštita dispozicije: sankcijom (sanctio) je svim žiteljima grada zaprijećeno kaznom gubitka dodijeljenih povlastica za slučaj nepoštivanja obveza ili nevjerstva; zatim dvije tzv. manje završne klauzule: clausula reservativa, koja je štitila prava trećih osoba, posebno crkve (jer dobivene povlastice nisu smjele biti protivne pravima trećih osoba), i clausula evictionis, koja je označavala da je Diploma izdana uz jamstvo kraljevske blagajne (Fiscus Regius). Posljednji dio corpusa Diplome čini koroboracija (corroboratio), kojom je najavljeno sredstvo osiguravanja autentičnosti – veliki tajni pečat koji je Marija Terezija koristila kao apostolska kraljica Ugarske.[33]

3-1-1-4 400 dpi orig

Centar 1868.

U zadnjoj točki smješten i završni dio Diplome. On se sastoji sastoji od datacije, navođenja svjedoka i potpisa. Datacijom (datatio) je određeno vrijeme i mjesto donošenja Diplome: geografski datum (data topica) je Beč, a vremenski (data chronica) je dvojak: kršćanska i carska era – Diploma je donijeta 22. siječnja 1779. godine, tridesetidevete godine vladanja Marije Terezije. Poslije datacije slijedi navođenje većeg broja crkvenih i svjetovnih velikodostojnika kao svečanih svjedoka u osiguravanju vjerodostojnosti u slučaju osporavanja Diplome. Eshatokol zaključuju potpisi (subscriptiones) Kraljice i dvorskih službenika: pored potpisa Marije Terezije, na Diplomi se nalaze potpisi grofa Ferenca Esterhazyja  i sastavljača Priviegija Josefa Gasznera.

Dispozicija

Kako je gore već rečeno, dispozicija Subotičke diplome podrobno je razrađena u tzv. širokoj formuli pertinencije, koja se sastoji od 19 dugih i deskriptivnih točaka. Odredbe koje sadrže dispozicije oslanjaju se na odredbe saborskih zakona, vladarskih naredbi, običaja i drugih pravnih izvora, ali i na mjesne prilike. Zato se pravne norme Diplome mogu podijeliti na opće i pojedinačne.

Opće norme, kojih ima znatno više, odnose se na sve slobodne kraljevske gradove jer su njima utvrđene osnove pravnog položaja slobodnih kraljevskih gradova u mađarskom feudal­nom pravnom sustavu. Materija iz ove skupine ulazi u okvir velikog broja pravnih grana, ali su najvažnije norme statusnog, državnog, stvarnog, sud­benog, financijskog i trgovačkog prava, te iz domena organizacije lokalne vlasti. U ovakve norme Subotičkoge diplome iz 1779. ulaze i one, koju su rezultat neznatno drugačijih diplomatičkih obrazaca, ali su u bîti važile za svaki slobodni kraljevski grad, jer izvor njihove primjene nije bila Diploma već neki drugi pravni izvor (zakonski članak, naredba, običaj i sl.), ili pak to proizlazi iz prirode konkretnog subjektivnog prava odnosno pravne norme. Takav je primjer izričiti propis Subotičke diplome prema kome grad­ski kapetan, kao načelnik gradskoga redarstva policije, jeste istodobno član i gradskoga poglavarstva, ali je on to bio i u svim drugim gradovima (npr. i u Somboru, iako takve odredbe nema u Somborskoj diplomi iz 1749.[34] ili odredba o plaćanju  svake godine državnoj blagajni kraljevskog poreza,  census regius, koji je do daljnjeg određen na 1000 forinti, budući da je ova porez uveden tek koncem 1740-ih godina[35]).

No, za mjesnu pravnu povijest svakako su interesantnije one odredbe koje možemo nazvati pojedinačnima pravnim normama, jer su važile samo za Suboticu. Većina njih smještene su u četvrtoj, petoj i šestoj točki Diplome. Najvažnije su ove pojedinačne norme:

1. Već je rečeno da je skupa s novim statusom, dotadašnje sajmište Sveta Marija dobila novo ime: Grad Marije Terezije.[36]

2. Broj članova gradskog poglavarstva (Magistratus) određen je na 13.[37]

3. Kao dan obnovljenja (restauracije) gradske uprave određen je 15. listopada, kao blagdan gradske zaštitnice sv. Terezije Avilske, za razliku od većine drugih slobodnih kraljevskih gradova, za koje je to bilo Jurjevo (24. travnja)[38].

4. Osobito su određeni i dani gradskih sajmova: tjedni sajmovi bili su ponedjeljkom, a određeno je i držanje tri godišnja sajma i to za 16. svibnja za dan sv. Ivana Nepomuka, zatim dan poslije Rođenja Blažene Djevice Marije (Mala Gospa, 8. rujna) te dan poslije Svi Svetih.

5. Jedini pravi osobiti propisi Subotičke diplome jesu propisi o kolonizaciji, kojima su gradu nametnu­te dvije obveze nastale su kao rezultat specifičnih uvjeta u kojima se grad uspio izboriti za eliberaciju. Prvo, Marija Theresiopolis bio je obvezan povećati broj obrtnika rimokatoličke vjeroispovijedi, i u tom cilju im dodijeliti besplatno zemljište izvan grada, kao i zajam potreban za izgradnju kuća. Drugo, grad je bio dužan o vlastitom trošku ušoriti salaše na pustarama Čantavir i Bajmok, da bi se olakšao problem smještaja i ishrane prolazeće vojske. Nova sela su po završetku ovog posla trebala preći pod županijsku jurisdikciju.

Glede prve obveze, obrtnici su bili conditio sine qua non bržeg urbanog razvoja Subotice, u kojoj su veliku većinu stanovnika činili poljoprivrednici. Besplatnu dodjelu čestica obrtnicima je tijekom intenzivnih nastojanja grada za oslobođenjem Namjesničko vijeće predložilo 1777. godine, što je Magistrat sajmišta Sveta Marija i prihvatio.[39] No, zanimljivo je i pitanje konfesionalne pripadnosti novih obrtnika. Iako su slični propisi za Sent Mariju bili donijeti i tijekom 1740-ih godina,[40] oni nisu provađani jer je, prema jednom popisu stanovništva iz 1765. godine, većinu doseljenika u Subotici činilo baš pravoslavno stanovništvo.[41]

Glede druge obveze, grad je kao feudalni vlastelin, bio dužan koncentrirajući stanovništvo s okolnih salaša, oformiti sela na pustarama Čantavir i Bajmok. Po završenom ušoravanju, u nazočnosti poglavarstva trebalo je popisati broj porti koje su otpadale na Čantavir i Bajmok, i popis dostaviti preko Ugarskog namjesničkog veća vladaru na odobrenje. Tako utvrđeni broj porti se imao odbiti od iznosa porti koje je na ime zemaljskog poreza (contributio) dugovao grad, jer je bilo predviđeno da ova dva sela po završenom ušoravanju pređu pod jurisdikciju Bačko-bodroške županije. No, dok sav posao oko koncentracije i ušoravanja salaša ne bi bio gotov, daće s ove dvije pustare su se davale preko grada. Također do završetka kolonizacije, stanovnici Subotice su bili obavezni davati pretprege županijskim službenicima.  

Naime, namjere središnjih vlasti da, radi olakšanja putovanja vojske ušore salaše duž glavnih putova u okolini Subotice, datiraju iz 1763. Tijekom vremena pored Bajmoka i Čantavira, kao moguća rješenja pojavljivale su se još i pustare Ludoš, Pačir, Horgoš i Tompa, ali je konačno 1778. odlučeno da to budu Bajmok i Čantavir.[42] Istom prigodom je, i pored protivljenja zastupnika Sent Marije, odlučeno i o stavljanju budućih sela Čantavira i Bajmoka pod županijsku jurisdikciju. Kako je Bačko-bodroška županija ovo postavila kao uslov da se više neće protiviti oslobođenju grada, suprotstavljanje Sent Marije nije ni imalo izgleda za uspjeh.[43] Dakle, ovo rješenje nepovoljno za grad, treba promatrati u svjetlu brojnih kompromisa koji su se morali sklapati u borbi za oslobođenje od županijske vlasti. No, valja napomenuti da je ušoravanje salaša na bajmočkoj pustari bilo započeto još prije eliberacije – 1770. godine, a završeno je poslije dobivanja statusa slobodnog grada – 1785. godine. Formiranje naselja Čantavira trajalo od 1780. do 1785. godine.[44] Kada su ova naselja iznova podignuta,[45] ona su, formalno, ostala u okviru gradske teritorije, a stvarno su bila pod županijskom jursdikcijom.

6. Po naravi stvari, Diploma sadrži osobit opis gradskoga teritorija: čine ga 12 nabrojanih pustara – Čantavir, Verušić, Tompa. Ludaš, Zobnatica, Nagyfény, Vamtelek, Đurđin, Bajmok, Tavankut, Šešebić i Kelebija,[46] zatim potoci Jesenovac i Kireš te Jezero Palić.

7. Slično tomu jest i iznos eliberacione otkupnine, koja je ovisila od procijenjene vrijednosti gradskoga teritorija: već je rečeno da je ona iznosila 266.666 forinti i 40 krajcara. U svezi s otkupninom jest i jedna osobitost, a to je da je isplata predviđena u šestogodišnjem roku.[47]

                       Paleografsko – arhivistički prikaz[48]

Ova  isprava predstavlja originalnu povelju, unikat koji je izdan u austrijskoj prijestolnici Beču i raspolaže svim standardima i specifičnim odlikama koje dokazuju njezinu autentičnost.

Diploma je u obliku knjige, povezana u crvenu kožu dimenzija 26,5 x 35,5 cm (odnosno 25,5 x 34,5 cm), povez je a više mjesta oštećen, tj. probušen od strane kukaca. Na prednjoj (recto) kao i na zadnjoj (verso) strani samoga kožnog poveza utisnuta je zlatna ornamentacija dimenzija 24,5 x 34,5 cm, širine 2,5 cm. Ona se sastoji od geometrijskih i biljnih dekoracija. Unutar vanjskog pravokutnika nalazi se manji, dimenzija 14,5 x 25,0 cm, od dupliranih valovitih linija u kutovima s trokutastom biljno geometrijskom ornamentacijom, a u sredini pravokutnika pak stilizirani grbovni štit ovalnoga oblika okružen biljnim elementima kvadratnog oblika dimenzija 6,5 cm dijagonalno smješten. Na štitu je stilizirani dvorepi lav s krunom na glavi okrenut nadesno, u jednoj šapi drži grb, u drugoj iznad ovog grba izdiže dvojni križ; promjer štita je 3,5 x 3,0 cm. Cijela ornamentacija u istovjetnim razmjerima ponovljena je na zadnjoj strani kožnog poveza.

Listina se sastoji od trideset pergamentskih listova (petnaest kvaderna) formata malog folija (25,5 x 34,5 cm) koji su povezani i spojeni zlatno-svilenom vrpcom provučenom kroz tri otvora skladno raspoređena na preklopnoj liniji kvaderna.  Na nastavku vrpce pričvršćen je viseći pečat u okrugloj, pozlaćenoj metalnoj kutiji promjera 14,4 cm.  Pečat je utisnut u crveni pečatni vosak, autentičan je i dobro očuvan.

Otvarajući korice kodeksa nailazimo na prvi – zaštitni – pergamenski list. Na poleđini drugog lista je grbovni pečat slobodnog kraljevskog grada Subotice, smješten  u središnji dio ilustrativne kompozicije. Promjer samoga pečata je 12,0 cm. Grbovnu sliku podrobno opisuje sam tekst Diplome. Boje u grbu su oštećene. Pisani tekst zauzima prostor od 3. do 30. lista volumna. Diploma nema oznaka upisa u registar Ugarske kraljevske dvorske kancelarije.

Nakon 1. rujna 1779. godine i svečanosti javnog  objavljivanja, tj. čitanja i objašnjenja na “jeziku naroda” u Subotici, te još jednog čitanja na skupštini plemića u Somboru, Diploma je pohranjena u gradsku arhivu. Prijevod na njemački jezik koji je izrađen već u doba izdavanja Diplome, isto se nalazi među spisima Zbirke diploma.

Kao što su je izuzetno vrjednovali i čuvali u samo vrijeme nastanka, Diploma i danas, eto već nakon 230. godina, predstavlja dio arhivske građe od najvećega značenja.

Zanimljivost je da ona čitavo to vrijeme, izuzev s početka 1848. do sredine travnja, zbog tadanjih ratnih zbivanja, kada je prebačena u Segedin,  i nije napuštala sam centar grada, odnosno Gradsku kuću. Već u prvoj gradskoj kući[49], izgrađenoj 1751. na glavnom gradskom trgu, predviđena je prostorija za arhivu. Među gradskim službenicima najznačajniji je bio bilježnik  (notarius, jegyző) koji je na sjednicama bilježio odluke (presude) Magistrata, odnosno vodio zapisnik kod posebnog stola. On je vodio službenu evidenciju građana, popise imovine i poreza, sastavljao službene dopise varoši pravnim i fizičkim osobama i konačno sve te spise sačuvao.  Bilježnik je odgovarao za cjelokupno pismeno poslovanje varoši i Poglavarstva, tako da je on stvorio i prvobitni registraturski poredak varoške arhive. I u drugoj gradskoj kući, završenoj 1828. godine,  isto kao i sadašnjoj, dovršenoj 1912. godine, bile je predviđena prostorija za arhiv. Na istom mjestu nastavila je da se čuva i nakon promjene imperiuma 1918. godine, sve do okončanja Drugog svjetskoga rata. Tek tada, a nakon osnivanja Gradskog muzeja Subotica – 1947. godine, prenesena je u njihove prostorije. Mada se 1946/7.[50]  u čitavoj zemlji, pa tako i kod nas, prišlo se formiranju arhivskih ustanova sa zadacima primjerenim arhivskoj službi, određene količine građe su preuzimane u druge ustanove kulture – Muzeje ili Knjižnice. Osnovni zadaci koji su  tada stavljeni pred arhivsku struku, pa i njezine buduće pregaoce na teritoriju Subotice, bili su da se  izvrši pregled svih arhiva i učini sve potrebno da se spriječi dalje uništavanje građe; da se stara o sigurnosti arhiva tako da građa bude smještena na sigurnom mjestu, što je podrazumijevalo suhu prostoriju osiguranu od vlage, požara i  krađe, koja se mogla provjetravati, te da se ne dozvoli prodaja dokumenata kao stare hartije, bez prethodnog pregleda i ocjene stručnih lica ima li u toj građi dokumenata historijske vrijednosti.[51]

Imenovanje i postavljenje rukovodioca arhivskog središta područja za grad Suboticu i srezove Subotice i Bačke Topole, uslijedilo 16. srpnja 1947.  godine[52], pa tek tim činom možemo smatrati taj datum početkom djelatnosti arhivske službe na ovoj teritoriji.

Koncem 1950. godine, Arhivskom središtu dodijeljeno je jedanaest prostorija na trećem katu u (kako se tada službeno zvala) zgradi Glavnog narodnog odbora, odnosno ranijoj i sadašnjoj Gradskoj kući.[53]

Po osnivanju Gradske državne arhive, tadašnji ravnatelj Emil Vojnović smatrao je  svojom glavnom zadaćom preuzimanje od IO GNO-a arhive grada Subotice, odnosno upravnih vlasti iz perioda od 1743. do 1918. godine. Ta građa je već bila smještena u Gradskoj kući, na trećem katu, u dvoma velikim dvoranama, namjenski sagrađenim za potrebe arhiva Magistrata. Dvorane su bile tehnički osigurane (po ondašnjim standardima) od požara, a u njima je uspjela da se sačuva arhivska građa tokom burnih događaja u Prvom i Drugom svjetskom ratu, sve do 1947. godine kada je raspačana mimo svakog arhivističkog principa. U Gradsku knjižnicu prenijete su knjige Protokoli sednica Magistrata, protokoli Gradskog zastupništva, kraljevskih komesara, svi urudžbeni protokoli, indeksi i registri iz razdoblja 1779-1850. godine (ukupno 150 knjiga), zbirke mađarskih zakona, naredbi i uredbi, službene novine i lokalni tisak, redovna publikacija Zemaljskog arhiva u Budimu, kao i povremene publikacije municipalnih arhiva. Drugi dio od jedinstvene cjeline arhivske građe kao što su najvažnije arhivalije, diplome; privilegije Marije Terezije iz 1743. i 1779. godine i drugo, predati su na raspolaganje Gradskom muzeju. Preostali dio arhivske građe Magistrata grada Subotice za period od 1743. do 1918. godine, kao i obje dvorane, preuzela je 1952. godine Gradska državna arhiva.

U ustanovu gradskog Arhiva ta izuzetno značajna građa preuzeta je tek 1968. godine i od tada se obje diplome čuvaju u Zbirci diploma pod signaturom F:164.9.

Izvršeno je njihovo preventivno mikrofilmovanje, digitaliziranje, a planira se i publiciranje.

Samo izuzetno, po posebnom pismenom zahtjevu izdaju se na čitaoničko korištenje.

Slaven Bačić dr.sci.

Stevan Mačković prof. povijesti

_BAN0887

DODATAK (SA DVD – IJA POVIJESNOG ARHIVA):

PREPIS ORGINALA ( autori JANOŠ DOBOŠ, ULMER GAŠPAR)

NOS MARIA THERESIA DIVINA favente Clementia Romanorum Imperatrix Vidua; Hungariæ, Bohemiæ, Dalmatiæ, Croatiæ, Sclavoniæ, Gallitiæ, Lodomeriæ, Bosniæ, Serviæ, Cumaniæ, Bulgariæ, Regina Apostolica; ARCHIDUX Austriæ; Dux Burgundiæ, Styriæ, Carinthiæ, et Carnioliæ; Magna Princeps Transylvaniæ, Marchio Moraviæ, Dux Brabantiæ, Lymburgiæ, Lucemburgæ, Geldriæ, Würtembergæ, Superioris et Inferioris Silesiæ, Mediolani, Mantuæ, Parmæ, Placentiæ, Guastallæ, Auschvtzii, et Zatori; Princeps Sveviæ; Comes Habspurgi, Flandriæ, Tyrolis, Hannoniæ, Kyburgi, Goritiæ, et Gradiscæ; Marchio Sacri Romani Imperii Burgoviæ, Superioris, et Inferioris Lusatiæ; Comes Namurci; Domina Marchiæ Sclavonicæ, et Mechliniæ; Vidua Dux Lotharingiæ, et Barri; Magna Dux Hetruriæ. etc. etc. MEMORIÆ commendamus tenore Præsentium significantes, quibus expedit Universis. Quod Nos benigne, penitiusque Animo revolventes quanta Regibus, et Principibus ex Congregatione Populorum unam Civitatem, seu Corpus Politicum constituentium, sit utilitas, quantum Divitiarum, veluti necessarii cujusvis temporis Nervi ex Civilis Cohabitationis Concordia, quæ est arctissimum, et optimum in omni Republica Incolumitatis Vinculum, possit sperari Augmentum, quantum denique Quæstus, et Commerciorum Regis, et Populi Commoda facilitantium, Civitatum, et Urbium Erectionibus, earumque Privilegialibus, Prærogativis et Indultis promanare valeant Emolumenta, facile Nobis persvasum habuimus, ut in ejusmodi Concessionibus tribuendis, Civitatibusque condendis, et amplificandis benignum Calculum nostrum adjiceremus, Civitatem etenim esse quandam sibi similium Hominum optime convivendi causa insimul conflatam Communionem Prisci docuerunt sapientes, Foraque, Domos, et Plateas ideo excogitasse naturam, suimet ipsius conservatricem, ut Societas humana simul conviveret, non mutua tantum consvetudine, sed potissimum Charitatis Vinculo æternum sibi copulata, et ad mutua quævis humanitatis Officia devincta, quippe propter mutuas necessitates facile Hominum Congressus sunt inventi; quod ipsum nisi institutum fuisset, summa in difficultate, animique tristitia /:quæ solitudinis Mater est:/ res humanæ constituerentur; Ethinc providentissimi Principes quoque ex ejusmodi in unam Societatem coalito Hominum Cætu, utilitatem publicam sapienter metientes, varia Privilegia ejusmodi Populis concedere olim etiam consveverunt, ut et immortalis Nominis sui amplitudini, ad seros quoque Posteros suos transmittendæ, consulerent, et Populos sibi subjectos ad publicam felicitatem /:quæ est quies, et tranquillitas Reipublicæ:/ eveherent, in eademque cum rerum suarum augmento, jugiter stabilirent; hinc posteaquam Fideles nostri Privilegiati Cameralis Oppidi nostri SZENT MARIA in Comitatu Bacsiensi siti, et antehac SZABATKA vocati, in Anno autem Millesimo Septingentesimo Quadragesimo Tertio præterito, e Jurisdictione Militari /:cui antehac suberat:/ totaliter exempti, et ad Mentem Legum Patriarum, signanter Articuli Decimi Octavi Diætæ Anni Millesimi Septingentesimi Quadragesimi Primi Jurisdictioni Regni, et præfati Comitatus Bacsiensis realiter, et effective ex toto incorporati, ac per Fiscum nostrum Regium hactenus possessi, Cives, et Incolæ communi nomine Majestati nostræ in eo, quatenus antelatum Privilegiatum Oppidum nostrum in Liberam, Regiamque Civitatem evehere, et in numerum reliquarum Regni nostri Hungariæ Civitatum recipere, et adnumerare dignaremur, himillimis precibus supplicassent; Igitur benigno revolventes Animo multifaria, et perquam utilia, Nobisque grata, acceptaque memorati Privilegiati Oppidi nostri SZENT-MARIA Civium, et Inhabitatorum perprius Militarium Servitia, et Servitiorum merita, quibus Ipsi a pluribus Annis tam prosperis, et pacatis, quam et diversorum tum intestinorum, cum et atrocium Turcicorum Bellorum calamitosis temporibus, signanter Annis Millesimo Septingentesimo Trigesimo Septimo, Millesimo Septingentesimo Trigesimo Octavo, et Millesimo Septingentesimo Trigesimo Nono ad Vidinum, Mehadiam, Nissam, Belgradum propriis suis Sumptibus, et Armis, non sine ingenti Familiarum suarum Cæde, ac in diram Servitutem abductione, ut adeo pro redemptione ejusmodi Captivorum Sedecim Millium Florenorum Summam Eosdem numerare oportuerit, dein vero pro Convectione Futokino Temesvarinum ad rationem Exercitus Cæsareo-Regii Farinæ, Octoginta Equis, et Centum Bobus præjunctos, et ad Octodecim Milliarium distantiam Onus hocce deferentes Currus cum jactura propriæ Æconomiæ suppeditando, ac insuper eadem occasione Pabulo Equorum Cæsareo-Regiorum deficiente, Foenum pro contestando Zelo suo per ipsos Cives, et Incolas eotum Loci Militaris SZABATKA desectum, citra aliquam Ærario Regio imputationem cedendo, illudque Canisam ad Rippam Tybisci Sexcentis Currubus devehendo, tandem vero Anno Millesimo Septingentesimo Trigesimo Nono, et Millesimo Septingentesimo Quadragesimo, dum recte in Civitate Zomboriensi contagiosa Lues grassaretur, fine demolitionis Vallorum Belgradiensium Sexcentos Manuales Operarios Sumptibus propriis ad Triginta Sex Mille Florenos exsurgentibus per continuos sex Menses suppeditando, una vero prædicto Anno Millesimo Septingentesimo Trigesimo Nono pro sedamine Valachorum in Districtu Temessiensi eotum ferventis tumultus, duas Centurias Militum, aliam Equestrem, Pedestrem aliam propriis Armis, Vestibusque, ac Sumptibus, non nisi Panem ex Cæsareo Regiis Annonariis Officiis obtinentes expediendo, pro omni Posse suo, et Virium, facultatumque suarum exigentia, speciali semper solicitudine, cura, et industria, Sacro cumprimis præfati Regni nostri Diademati, Serenissimisque quondam Hungariæ Regibus gloriosæ memoriæ Prædecessoribus nostris, consequenter Augustissimæ quoque Domui nostræ, et jam Nobis etiam, occasione præcipue præteritorum gravissimorum Bellorum nostrorum inde ab exordio Regiminis nostri cum diversis aliis Potentiis præhabitorum, signanter Anno Millesimo Septingentesimo Quadragesimo Primo, et Millesimo Septingentesimo Quadragesimo secundo Quatuor Centurias Militum, duas nempe Equestres, et totidem Pedestres Armis, et Amictu Militari, aliisque necessariis, ex propria sua Cassa instructas, et nonnisi a die motionis suæ, Stipendium ex Ærario nostro Bellico obtinentes, statuendo, et expediendo; ac subinde Anno statim subsequo Millesimo Septingentesimo Quadragesimo Tertio Bellis undique æstuantibus, ad rationem eotum per Tribunum Menczl erectarum liberarum Centuriarum Centum quatuordecim, et pro usibus Legionis Equestris Ordinis Hungarici Festeticsianæ Triginta sex, adeoque insimul Centum Quinquaginta Sonipedes gratuito, et benevole offerendo, et effective statuendo; ac tandem pro clementer impertitis Eidem Privilegiis, ad Supremum Bancale Militare Officium nostrum Duodecim Mille Florenos numerando, et in diversis aliis quoque necessitatibus nostris Sumptus notabiliores prompte præstando, Patriæ Publico pro Locorum, et temporum varietate, atque occasionum exigentia, intra, et extra Regnum constanter, et alacriter, atque cum magna Sangvinis sui effusione, numerosorumque Coincolarum suorum amissione, atque adeo facto, et re ipsa sese tum Nobis fideles ac perutiles Patriæ Cives, et zelosos Boni Publici Promotores exhibuerunt, testatique fuerunt, cum et in majorem debitæ suæ in Majestatem nostram Regiam homagialis Devotionis contestationem, verique erga Publicum Hæreditariorum Regnorum nostrorum, et Ditionum Bonum amoris thesseram, majus denique submissi, ac grati in Nos Obsequii specimen, pro præhabitis Publicis Belli necessitatibus non solum Tyrones Milites majori numero statuerunt, et ad augendum generosorum Equestris Ordinis Hungarici Militum nostrorum numerum Centum pro Servitio nostro aptos, habilesque Equos obtulerunt, sed etiam Quinque Mille Ordinariorum Aureorum Summam in modernis Belli circumstantiis ad dispositionem nostram Cæsareo-Regiam gratuito, prompte, et effective præstiterunt, atque exolverunt; Pollicentes semet in futurum quoque continuis semper tam prosperis, quam adversis temporibus pari promptitudine, fideique, et devotionis studio tum fideles Subditos, nostros, cum et utiles Patriæ Cives, et Boni Publici Zelatores exhibituros, et jugiter testaturos; unde et Nos ad singularem Ipsis impertiendam Regiam Gratiam et Munificentiam, non abs re permoverunt; Volentes proinde Nos quoque Benignitatis, et Munificentiæ nostræ Regiæ prænominati Privilegiati Oppidi nostri Cameralis Cives, et Incolas participes reddere, utque Ipsi in sera etiam Posteritate sua fidelitatem, et fidelia eorum Servitia per Majestatem nostram agnita, remunerataque fuisse experiantur et per hoc ipsa quoque illorum Posteritas, ad futura de Majestate, Augustissimaque Domo nostra, et Sacro prælibati Regni Nostri Hungariæ Diademate, Bonoque Publico benemerendi Studia eo magis incitetur, et calcar, atque stimulum nanciscatur; igitur tum ob hoc, tumque etiam ex eo, quod de sæpefato Privilegiato Oppido nostro SZENT MARIA multum alioquin jam impopulato, spes indubia supersit, quod ubi libertati assertum, Privilegiisque novis donatum, et in numerum Liberarum Regiarumque Civitatum assumptum fuerit, multo magis adhuc populabitur, per hoc vero etiam Fundus Contributionalis pro supportandis Oneribus Publicis ultra augebitur, Quæstus, et Commercium in Partibus illis, velut injuria temporum multum adhuc desolatis, aliunderarum, promovebitur, et Incolis illarum Partium, occasione distractionis rerum suarum notabiliter carentibus, cum aliis in eodem æque Comitatu Bacsiensi non ita pridem pariter per Nos erectis Liberis, Regiisque Civitatibus Neoplantensi, et Zomboriensi, pro communi Emporio sit deserviturum, et commodum sane quæstum exercendi, et augendi, Naturaliaque sua facilius distrahendi, et Pecuniam /:quæ principalis ad res humanas bene curandas, nervus est:/ comparandi occasionem, et facilitatem præbiturum; ad hæc, quo magis impopulatus fuerit in Partibus illis tanquam hostico vicinis sæperepetitus Locus SZENT MARIA, eo majori etiam tempore Belli Turcici /:quod DEUS clementer avertere dignetur:/ Hosti oppisito Exercitui Militari, ut facilius subsistere, et Hostem reprimere valeat, adminiculo, atque adeo Saluti quoque Publicæ, et communi totius Regni, Eidemque vicinorum Regnorum et Provinciarum nostrarum Bono multum utique prodesse poterit. Ex his proinde commune Bonum, publicamque utilitatem respicientibus rationibus, et motivis, cumulatisque antelatorum Civium, et Incolarum Supplicantium meritis, totum crebrofatum Locum nostrum SZENT MARIA, in Comitatu /:uti præmissum est:/ Bacsiensi situm, de plenitudine Potestatis, et authoritatis nostræ Regiæ Nobis præviis etiam ex rationibus Vi Articuli Decimi Septimi Millesimi Sexcentesimi Octogesimi septimi Anni competentis, cum Terris, Juribus, et Prærogativis ab infra uberius declaratis, in LIBERAM REGIAMQUE charissimi Regni nostri Hungariæ CIVITATEM evehendum, creandum, et præficiendum, ac in reliquarum Liberarum, Regiarumque dicti Regni nostri Civitatum, Regiorumque Peculiorum nostrorum numerum, Cœtumque, et Ordinem cooptandum recipiendum, et adscribendum, abrogatoque ejusdem, quo hactenus vocabatur Oppidi SZENT MARIA nomine Eidem pro futuro nomen et titulum LIBERÆ REGIÆQUE C1VITATIS MARIA THERESIOPOLIS a modo imposterum perpetuis semper temporibus dandum, tribuendum, esse duximus, atque concedendum, ex certa nostra scientia, animoque deliberato, benigne annuentes, ut CIVITAS hæcce MARIA THERESIOPOLIS a modo imposterum.

PRIMO: Universis et singulis Juribus, Prærogativis, Immunitatibus, et Privilegiis tum ex Lege Regni, cum etiam ex generali reliquarum Liberarum, Regiarumque Civitatum nostrarum consvetudine eidem competentibus, sed et nomine quoque LIBERÆ et REGIÆ CIVITATIS MARIA THERESIOPOLIS libere uti, frui, et gaudere valeat, et qua talis, quartum Regni Statum cum Sessione, et Voto, ingrediatur, et pro recepta Regni Consvetudine, in futura Diæta Articulis Regni inseratur, successivisque temporibus ad Generales quoque REGNI DIÆTAS, per consvetas Regales Literas vocetur, pro Peculio item Sacræ Regni Coronæ, nullum alium præter legitime coronatas Regias Majestates Terrestrem Dominum recognoscente, habeatur, nec ab Ea unquam separari, alienari, vel oppignorari ullo pacto possit, ac valeat.

SECUNDO: Magistratus, et Cives ejusdem Civitatis collectivo nomine sumpti, ad mentem Legum pro vero, et indubitato Regni Nobile censeantur, adeoque cæteras inter nobilitares Prærogativas, ipsa quidem Civitas in concreto, quoad res pro necessitate propria, seu communi, ex aliis Hæreditariis Regnis, et Provinciis nostris in Hungariam inducendas, vel abinde educendas, Immunitate quoque Tricesimæ gaudeat; ipsi vero Cives singillatim sumpti, ad conformitatem aliarum Liberarum Regiarum Civitatum, earumque Civium solitis Civitatis Passualibus Literis muniti, a Solutione duntaxat Teloniorum, et Tributorum, neutiquam autem Tricesimarum imposterum sint exempti, et immunes, Passualesque Civitatis Literæ, legitime confectæ, et sub usitato infrascripto Civitatis Sigillo, Ceræ impresso, Itinerantibus Civibus extradandæ ubivis Locorum acceptentur, suamque firmitatem obtineant.

TERTIO: Publicas Contributiones non secus, quam cum Regno, et Taxas Diætales, ac quævis Onera Publica nonnisi ad instar aliarum Liberarum, Regiarumque Civitatum præstare, et supportare sit obligata, consequenter omnes et singuli, cujuscunque, Status, et Conditionis Fundos Civiles ibidem possidentes, Beneficiaque Civilia usuantes Personæ, non obstante nobilitari, militari, vel camerali ipsorum Prærogativa, debitas a Fundis eorum, aliisque Beneficiis Civilibus Contributiones in medium ipsius Civitatis præstare, aliaque communia Onera supportare, ac respectu ejusmodi Fundorum, Beneficiorumque Civilium Jurisdictionem Civilem recognoscere teneantur, exceptis Fundis /:si qui in eadem Civitate actu jam forent:/ Curialibus, Regiisque Privilegiis, et Immunitatibus provisis, adeoque ratione ejusmodi Fundorum Curialium, uti et Personarum nobilium, Curiali Libertate, et respective nobilitari Prærogativa gaudentium ad conformitatem Legum Patriarum salva ulterius permanente.

QUARTO: Pro Territorio ejusdem Civitatis totum, et omne Terrenum per Camerales hujus Loci Incolas hucusque possessum cum sequentibus numero Duodecim Prædiis, utpote CSANTAVÉR, VERUSSITTY, TOMPA, LUDAS, ZABNATICZA, NAGY-FENY, VANTELEK, GYORGYÉN, BAJMAK, TAVANKUT, SZEBESSITTY, et KELLEBIA, nec non Fluvios JESZENOVACZ, seu KÖRÖS, et Lacum PALITTY nominatos, cum suis veris, et antiquis Metis, ac Limitibus, universisque eorundem quocunque nomine censendis Appertinentiis, Beneficiisque, et utilitatibus prout et Proventibus omnibus, et signanter etiam Educillis, et Macellis, ubicunque in hocce Territorio, in, vel extra Civitatem haberi queuntibus, Braxatione Cerevisiæ, Exustione Cremati, et Tegularum, Emolumentis præterea Fororum et Nundinarum, Taxæ dein Judæorum, et aliorum non Civium, in Civitate tamen, vel ejusdem Territorio commorantum, Pharmacopæarum etiam, et Tabernarum erectione, cunctis denique Juribus, et Jurisdictionibus, Dominis Terrestribus competentibus, eo Jure, et Facultate, prout nimirum Camera, vel Fiscus noster Regius eadem possidere, et usufructuare potuisset, memoratis Civibus, et Incolis nostris LIBERÆ REGIÆQUE CIVITATIS nostræ MARIA THERESIOPOLIS, totique eorundem Communitati intuitu prædeductorum diuturnorum fidelium æque, ac utilium Servitiorum tam Militarium, quam Politicorum, exindeque comparatorum Meritorum suorum, nec non pro Ducentorum Sexaginta Sex Millium Sexcentorum Sexaginta Sex Florenorum, et Quadraginta Xruciferorum Summa, ad Ærarium nostrum Regium in competentibus Ratis intra Sex Annos deponenda, sub Evictione Fisci nostri Regii usque ad præspecificatam ad Ærarium nostrum /:uti dictum est:/ effective deponendam Summam, assumpta, pendendo item quotannis Censu Regio, quem usque ulteriorem benignam dispositionem nostram pro hic et nunc in Mille Florenis clementer defigimus, perpetuo possidenda, et usuanda dedimus, donavimus, et contulimus, eo tamen per expressum declarato.

QUINTO: Ut non solum numerum Civium, et Incolarum suorum Mechanicis, et cujuscunque Sortis Manufacturarum Fabricatoribus, ac Publico utilibus Opificibus, mere tamen Romano-Catholicæ Religionis augere, Eisdemque Fundos intravillanos /:Subsidio pro Ædificatione Domorum eisdem ex Cassa sua Domestica erga successivam bonificationem præstando:/ gratuito assignare, et exscindere; verum etiam duo eidem Liberæ, Regiæque Civitati, ut supra per Nos clementer collata prædia Csantavér nempe, et Bajmak nuncupata sumptibus suis propriis quantocyus impopulare, consequenter ad Vires Sessionum Colonicalium, prævie Geometrice emensurandarum, in Possessiones transformare debeat, et teneatur, sitque obstricta, quæ subinde Prædia Impopulatione de pleno effectuata, per Comitatum, ad cujus nempe Jurisdictionem de Jure, et Consvetudine spectant, et pertinent, in Concursu Magistratus repetitæ Liberæ, Regiæque Civitatis conscribenda, ac a Portis, Civitati eidem admensis, juxta æquam proportionem defalcanda, elaboratumque ejusmodi medio Consilii nostri Regii Locumtenentialis Hungarici pro clementissima Inspectione, et approbatione demisse repræsentandum; interea vero usque dum videlicet prædicta duo Prædia Csantavér, et Bajmak effective impopulata, atque suo modo et ordine communibus, et publicis Oneribus subjecta fuerint toties memorata Civitas Præjuncturas necessarias pro Magistratualibus Comitatus Personis /:præstatione Præjuncturarum Militarium eandem Civitatem ad instar Liberarum, Regiarumque Civitatum Zomboriensis, Debreczinensis, Szegediensis, et aliarum, quæ sufficienti, et amplo Pascuo provisæ sunt, alioquin manente:/ ex gremio Civitatis, uti hactenus administrabit, ac in promotionem Publici, consequenter Altissimi quoque Servitii nostri debite statuet.

SEXTO: Admittimus præterea, et concedimus, Communitati hujus Liberæ, Regiæque Civitatis nostræ, ut eadem per selectum Civium ad instar aliarum Liberarum, Regiarumque Civitatum nostrarum Judicem, et duodecim Senatores pro Magistratu suo, ac præterea alios quoque Civitatis Officiales, et Servitores ex mere Romano-Catholicis, ad id aptos, et idoneos, in Festo Sanctæ Theresiæ in Decimumquintum Octobris incidente, juxta Leges Patrias, et usum aliarum Liberarum Regiarumque Civitatum libere eligat, taliter vero legitime electæ Magistratuales Personæ, et quidem Judex per duos Annos, Senatores vero ad dies Vitæ in Officiis maneant, neque sine præscitu, et Consensu nostro, ab iisdem amoveri valeant; Qui Loci Magistratus, Causas Judicatui Liberarum, Regiarumque Civitatum competentes, modo et praxi aliis Liberis, et Regiis Civitatibus communi, Legibusque Regni conveniente judicabit, Appellationem autem in Causis appellabilibus coram Se causantibus, et litigantibus Partibus, ad Tavernicorum nostrorum Regalium Magistrum pro maturiori Revisione, facere admittet, et Sententiam suam cum tota Processus Serie more solito eorsum transmitted; non secus.

SEPTIMO: Confirmamus huic Liberæ, Regiæque Civitati nostræ Jus Gladii, exercendamque ad normam aliarum Liberarum Regiarumque Civitatum nostrarum in Malefactores quosvis in Territorio suo deprehensos, Criminalem Jurisdictionem cum facultate Columnam infamem, et Patibulum Opera Murariorum erigendi, non absimiliter etiam reliquas universas Causas, tam Publicum Civitatis Statum, quam et Personas, Fundosque Civiles respicientes, ac quovis modo ad Jurisdictionem Magistratualem pertinentes, judicandi potestatem; præterea.

OCTAVO: Admittimus eidem Civitati etiam Jus Patronatus eo modo, ut facultatem præsentandi Parochum Catholicum penes solos Catholicos Cives, et Incolas semper maneat, et vicissim Græci etiam Ritus non Uniti Cives soli sibi de Parochis suis more suo provideant, iisdemque ab utrimque de necessariis Subsistentiæ mediis prospiciant; et cum

NONO: Præattactam Civitatem nostram MARIA THERESIOPOLIM, et Territorium illius, a Jurisdictione Militari, et Camerali, quibus antehac suberat, totaliter exemerimus, et libertaverimus, ideo universi ejusdem Cives, et reliqui Incolæ omnes cujuscunque Nationis, Status, et Conditionis existant, nullam amplius seu a vicinorum Fortalitiorum nostrorum, vel aliorum quorumcunque modernis, et futuris Commendantibus, eorundemque Subalternis, seu etiam Officialibus nostris Cameralibus, in Partibus illis constitutis, verum non nisi a Loci Magistratu, suam in futurum habeant dependentiam, adeoque Loci Magistratus in Cives, et incolas hujus Civitatis nostræ Lege stabilitam, et Liberis, Regiisque Civitatibus legitime competentem Jurisdictionem tam in Personalibus, quam realibus, Fundos videlicet Civiles in Territorio ejusdem possessos, tangentibus, exceptis, qui de Lege Regni excipiuntur, exercebit, nihilominus

DECIMO: Iidem Cives, et Incolæ Civitatis hujus, in quibusvis Belli, aliisque Publico periculosis Circumstantiis Nobis debitam fidem, ac fidelem correspondentiam cum vicinorum Fortalitiorum nostrorum Commendantibus, vel pro tempore constitutis Belli Ductoribus nostris fovere, omnesque sibi notas periculosas Machinationes, et Simultates, perversaque et nociva Consilia quantum penes eosdem stat, antevertere, imo similia instantanee detegere, denique omnia ea, quæ fidelibus Subditis de homagiali obligatione sua incumbunt, internamque quietem, et securitatem concernunt, prompte, fideliter, et accurate observare teneantur; et cum

UNDECIMO: Communis necessitatis, et internæ quoque Civitatis hujus Securitatis ratio svadeat, ut ipsa etiam hæc Civitas, ut primum fieri poterit, Vallo, et cum tempore etiam Muris ad instar aliarum Liberarum Regiarumque Civitatum cingatur, Portæ item necessariæ erigantur, et Vigiliis provideantur, igitur quemadmodum Civitati hæc provide curare incumbet, ita liceat Eidem eum in finem etiam necessarios pro Custodia Civitatis Satellites, vulgo Trabanos, seu Hajdones tot numero, quot necessarii fuerint, uti et Tympanotribas pro instituendis Publicationibus, vel in casu Incendii adhibendos, constituere, qui Satellites necessariis Armis provisi, cum sibi præponendo Civitatis Capitaneo ex gremio Magistratus semper eligendo, nocturno tempore de more in aliis quoque Liberis, Regiisque Civitatibus observato, fine coercendorum Malevolorum, et inquietorum Hominum, et observandorum, antevertendorumque quorumvis Excessuum, per Civitatem circumire, et Excubias agere obligentur. porro

DUODECIMO: Admittitur quidem Eidem Civitati, etiam id, ut in quibusvis Caducitatibus Civilibus, seu Personarum, Fundorumque, et Facultatum Civilium Fiscus Civitatis succedat, talesque Caducitates libere apprehendi, et pro Publico Civitatis applicari valeant, in Bonis nihilominus Mobilibus deficientium Nobilium, et liberarum Personarum, in Fundo Civili degentium, prout et in universis Bonis mobilibus, et immobilibus hæreditariis, in Terreno, et Fundo Civitatis istius tentis, et possessis, quorumvis tam Nobilium, liberarumque Personarum, quam et Civium, de Nota Infidelitatis, aut Crimine læsæ Majestatis Convictorum, Fiscus Regius ad mentem Articuli Octogesimi Septimi Millesimi Sexcentesimi Quadragesimi Septimi, et Sexagesimi Secundi Millesimi, Septingentesimi Decimi quinti immediate succedat, ejusmodique Civiles hæreditates, Collationi Regiæ eo facto subjaceant, per Donatarios attamen Jure Civili possidendæ; et quoniam

DECIMOTERTIO: In Regno, et Partibus eidem annexis degentes, et constituti Græci Ritus non uniti, Rascianæ Gentis Homines antiqua Cæsareo-Regia Privilegia in Anno Millesimo Septingentesimo Quadragesimo tertio etiam per Majestatem nostram benigne confirmata, haberent, ideo Incolæ hujus Civitatis Græci Ritus non uniti, in quantum in usu illorum Privilegiorum ibidem hactenus fuerunt, in illo juxta genuinum illorum Sensum, et tenorem, etiam imposterum permaneant; dehinc autem nonnisi Romano Catholici ad Jus Concivilitatis admittantur.

DECIMOQUARTO: Etiam id benigne concedimus memoratæ Civitati nostræ MARIA THERESIOPOLI, ut pro Publico illius, vicinorumque Locorum Bono, et Commodo, quemadmodum hactenus, singulis Septimanis unius Ordinis pro Die videlicet Lunæ Hebdomadales et præterea Ternas Publicas, et quidem Primas Die Decima sexta Maji, in Festo nempe Sancti Joannis Nepomuceni; Secundas Die immediate Festum Nativitatis Beatæ MARIÆ Virginis; et Tertias demum Die immediate Festum Omnium Sanctorum sequentibus, cum totidem Foris Pecuariis ante, et post easdem dies celebrandis, omni eo Jure, et Privilegio, quo aliæ Liberæ Regiæque Civitates nostræ, Nundinas servare tenere, et habere, ex iisdemque legitime obtingentem Reditum, et Proventum pro communi emolumento suo percipere valeat, atque possit, ea tamen per expressum adjecta cum declaratione, ut ubi ipsa Annorum serie præmissi Celebrationi Nundinarum præfixi dies, in Diem Dominicam, aut Fori Festum inciderint, casum in illum Nundinæ Diebus hanc, aut tale Festum proxime sequentibus, nunquam autem Dominico, vel Fori Festo celebrentur; quo vero

DECIMOQUINTO: Præfati Cives et Incolæ crebro nominatæ hujus Civitatis nostræ MARIA THERESIOPOLIS supra declaratis benignis Concessionibus, Libertatibus, et Prærogativis, aliis etiam Liberis, et Regiis Civitatibus nostris communibus, ac Legibus et Constitutionibus Regni potissimum contentis, et probatis, omni cum tranquillitate, et quiete secure, ac imperturbate uti, frui, et gaudere valeant, omneque eatenus impedimentum, et cujusvis Dissensionis ansa amoveatur, omnem omnino Domorum, et Fundorum Civilium in, vel extra Civitatem existentium, sine Consensu, et in Præjudicium Communitatis, ac citra benignam Annuentiam Regiam Exemptionem et Libertationem cautam esse volumus, et vetitam imo per expressum statuimus, ut si quæ Bona immobilia sive hæreditatis, sive alio quocunque titulo, ad Ecclesiasticam, aut alienigenam, vel exteram Personam devolvi contingeret, talis similia Bona intra Annum /:nisi se medio tempore Jurium, et Beneficiorum civilium consortem et participem reddiderit:/ Civibus, divendere teneatur, secus penes Magistratum stabit, prævia æstimatione, et pretio Possessori eorundem exsoluto, eundem ab ejusmodi Bonis juxta Regni Leges amovere; ac ut

DECIMOSEXTO: Municipalis Cursus, et Jurisdictio Civilis sarta, tectaque maneat, et neutiquam turbetur, aut confundatur, per expressum volumus, ac declaramus, ne ullus alius seu Militares, sive Camerales Officiales nostri sint, nec etiam Comitatus cum præjudicio Legum, et antelatæ Civitatis nostræ, in eadem, et in Territorio ipsius quampiam Jurisdictionem exercere, Judicium contra Cives ferre, vel aliis actibus Jurisdictionalibus in eos procedere, vel semet immiscere, aut etiam in exequendo Actu Criminali in Portis, seu alibi, Magistratum impedire præsumant; præterea

DECIMOSEPTIMO: Cum justi pro injustis, et innoxii pro noxiis, et Reorum Excessibus non debeant quoquo modo impediri, vel turbari, hinc prout præfatos Cives, et Incolas prænominatæ Civitatis nostræ ubique locorum, propter aliorum debita, in Persona, vel Rebus suis arrestari, et detineri facere cautum omnino, ac vetitum esse volumus, et jubemus; ita a quibuslibet Vectigalibus, Tributis, Teloniis, et Tricesimis intra ambitum præfati Regni nostri Hungariæ, et Partium eidem annexarum, prout et a violenta in Domos ipsorum invitis Hospitibus, et præter Magistratualem assignationem cujuscunque Conditionis Hominum Condescensione, Quarteriis, et Hospitalitate, antiqua Liberarum, Regiarumque Civitatum nostrarum Libertate id exigente, exemptos esse declaramus; hoc quoque per expressum declarato.

DECIMOOCTAVO: ut Concessiones, Jura, et Privilegia hæcce juxta Articulum Vigesimum nonum Diætæ Anni Millesimi Septingentesimi Quadragesimi primi non aliis, quam nostris veris Subditis, et antelatæ Civitatis nostræ modernis, ac futuris Civibus ac Incolis /:quos Ordine posteriores, uti jam præmissum est, Romano-Catholicos esse oportet:/ deserviant, et suffragentur;

DECIMONONO: Quo vero perpetuum, et celebrius Libertationis hujus, Benignitatisque, et Clementiæ nostræ Regiæ erga præfatam Civitatem nostram MARIA THERESIOPOLIM, ejusdemque Cives, et Inhabitatores declaratæ, et elargitæ extet Documentum, eademque pleniore Beneficio decorata, clarius in oculos incurrat Hominum, ejusdem Civitatis antiqua Armorum, quibus hactenus, qua Oppidum ex Privilegio nostro usa est, Insignia non modo benigne confirmavimus, verum etiam certa in parte adauximus, et illustravimus, et in hanc uti sequitur, formam futuris, et perpetuis semper temporibus usuanda, ac usum quoque Ceræ rubræ in sigillando, benigne concessimus:

S C U T U M videlicet in Figura Sphærica, seu rotunda horisontaliter sectum, superiore sui parte cæruleum, Beatissimam Virginem MARIAM continens, Tunica coccinea, Velamine, aut Syrmate ornata, amictam, cum JESULO Veste carente, qui Divam Theresiam prærepetitæ hujus Regiæ ac Liberæ Civitatis nostræ MARIA THERESIOPOLIS Patronam electam e sinistra Scuti parte dextrorsum respicientem, amictu Sancti Monialium Instituti Religiosorum Carmelitarum indutam, circulo aureo /:Sanctitatis Tessera:/ Caput redimitam, et sinistra Pectori admota, dextram versus DEIparam Virginem, hujusque Filium divinum extendentem, expansis Brachiis, quasi amplexurus visitur, e Nubibus cœlestibus apparentem; Inferior Scuti pars ostentat Leonem aureum, Cauda bifurca, super tergum projecta, et districta minitantem framea dextrorsum conversum; eidem huic Scuto incumbit Corona vulgaris, circumferentia vero ipsius Scuti exterior hac Epigraphe, seu Superinscriptione: SIGILLUM LIBERÆ ET REGIÆ CIVITATIS MARIA THERESIOPOLIS circumducta conspicitur. Quemadmodum hæc omnia in principio seu capite præsentis benigni Diplomatis nostri Pictoris edocta manu, et artificio, propriis, et genuinis suis coloribus depicta, et ob Oculos Intuentium lucidius posita esse conspicuntur; Decernentes, et ex certa nostra scientia, animoque deliberato concedentes, ut memoratæ Civitatis nostræ Liberæ, Regiæque MARIA THERESIOPOLIS Cives, Hospites, et Incolæ, ac eorum Posteri, et Successores universi, Sigillo ejusdem Civitatis prævio modo Armorum Insigniis notato, et exsculpto, universas, et quaslibet Literas suas quacunque de causa in medio eorundem communi nomine expediendas, Cera rubra sigillare, hujusmodique Sigillo in Cera Coloris prænotati, quibuscunque Literis Civitatis appensa, seu appressa, perinde sicut Literis aliarum Liberarum, ac Regiarum Civitatum nostrarum Cera similis Coloris in Sigillo utentium, Vigor, et Fides adhibeantur, adhiberique debeant effective, et indubitanter.

VIGESIMO: Cuncta tamen præmissa ea speciali cum Conditione resolvimus, ut prærepetiti Cives, Incolæ et Hospites, in omnibus semet aliis Liberis, Regiisque Civitatibus nostris conforment, et ab Ingratitudinis, et Infidelitatis Nota, et Macula sub amissionis, et ablationis horum, ac aliorum omnium Privilegiorum, et Libertatum suarum, aliaque Poena legali perpetuo sibi cavere, hocque insigne Beneficium, et non vulgarem Gratiam, et Clementiam nostram Ipsis collatam, de Majestate nostra, Hæredibusque, et Successoribus nostris, legitimis videlicet Hungariæ Regibus, omni Fide, Constantia, et Fidelitate jugiter promereri studeant, et debeant; Imo cooptamus, recipimus, et adscribimus quoad omnia, et singula præmissa /:Salvo Jure alieno, præsertim vero ECCLESIARUM DEI:/ In cujus Rei Memoriam, Firmitatemque perpetuam, Præsentes Literas nostras Secreti Majoris Sigilli nostri impendentis /:quo ut Regina Hungariæ Apostolica utimur:/ munimine roboratas Iisdem Civibus, et Incolis annotatæ Civitatis nostræ MARIA THERESIOPOLIS pro Ipsis, eorumque Posteris, et Successoribus in Ævum valituras, sub Evictione Fisci nostri Regii /:ut præmissum est:/ dandas duximus, et concedendas.

Datum per manus Fidelis nostri, Nobis sincere Dilecti Spectabilis ac Magnifici Comitis Francisci Eszterházy de Galantha, Perpetui Comitis in Frakno, Aurei Velleris, ac una Insignis Ordinis Sancti Stephani Regis Apostolici Magnæ Crucis Equitis, Camerarii, Consiliariique nostri Actualis Intimi, Comitatus Mossoniensis Supremi Comitis, Curiæ item nostræ Regiæ per Regnum Hungariæ Magistri, et per antelatum nostrum Hungariæ Regnum Aulæ nostræ, prout et dicti Ordinis Sancti Stephani Cancellarii, in Archi-Ducali Civitate nostra Vienna Austriæ, Die Vigesima secunda Mensis Januarii, Anno Domini Millesimo Septingentesimo Septuagesimo Nono. Regnorum nostrorum Hungariæ, Bohemiæ, et reliquorum Anno Trigesimo Nono.

Reverendissimis, Illustrissimis, Reverendis item, ac Venerabilibus in CHRISTO Patribus Dominis: Josepho e Comitibus de Batthyán, S[acrae]. R[omanae]. E[eclesiae]. Cardinale, et Principe S[acri]. R[omani]. I[mperii]. Metropolitanæ Strigoniensis; Adamo e Liberis Baronibus Patachich de Zajezda, Colocensis et Bacsiensis Ecclesiarum Canonice unitarum Archi-Episcopis; Comite Francisco Zichy de Vásonkő , Jaurinensis; Comite Carolo Eszterházy de Galantha, Agriensis; Christophoro e Comitibus Migazzy de Vall, et Sonnenthurn, S. R. E. Cardinale, Principe S. R. I. Administratore Vacziensis; Josepho Gallyúff, Zagrabiensis; Joanne Baptista Caballini, Segniensis, et Modrussiensis, seu Corbaviensis; Matthæo Francisco Kerticza, Bosnensis, seu Diakovariensis, et Syrmiensis; Comite Ladislao Kollonics de Kollegrad, Transylvaniensis; Carolo Szalbek, Scepusiensis; Comite Francisco Berchtoldt, Neosoliensis; Comite Antonio de Réva, Rosnaviensis; Josepho Bajzáth, Veszprimiensis; Joanne Szily, Sabariensis; Ignatio Nagy de Séllye, Alba-Regalensis; Emerico Christovics, Csanadiensis; Antonio Zlatarics, Belgradiensis, et Samandriensis; Stephano Nicolao Jaklin, Electo Almisiensis; Comite Sigismundo Keglevics de Buzin, Electo Makariensis; Georgio Nunkovics, Electo Serbiensis; Josepho Pethő, Electo Drivestensis; Barone Emerico de Perény, Electo Bacensis Ecclesiarum Episcopis, Ecclesias DEI feliciter gubernantibus. Serenissimo item Principe Domino Alberto, Regio Poloniæ, et Lithvaniæ Principe, Duce Saxoniæ, prælibati Regni nostri Hungariæ Locumtenente nostro Regio; nec non Spectabilibus ac Magnificis; Comite Georgio Fekete de Galantha Judice Curiæ nostræ Regiæ; Comite Francisco de Nádasd, Perpetuo Terræ Fogaras, Regnorum nostrorum Dalmatiæ, Croatiæ, et Sclavoniæ Bano; Comite Adamo de Batthyán, Tavernicorum; Illustrissimo S. R. I. Principe Nicolao Eszterházy de Galantha, Perpetuo Comite in Frakno. Nobilis Turmæ nostræ Prætoriæ Hungaricæ Capitaneo; antelato Comite Francisco Eszterházy de dicta Galantha Curiæ; Comite Joanne Nepomuceno Csáky de Keresztszegh, Agazonum; Comite Joanne Nepomuceno Erdődy de Monyorókerék, Cubiculariorum; Comite Antonio Károlyi de Nagy-Károly, Dapiferorum; Comite Leopoldo Pálffy ab Erdőd, Janitorum; Comite Francisco Xaverio Emerico Koller de Nagy-Mánya, Pincernarum nostrorum Regalium per Hungariam Magistris; ac Comite Joanne Pálffy ab Erdőd, Comite Posoniense, cæterisque quamplurimis sæpefati Regni nostri Hungariæ Comitatus Tenentibus, et H O N O R E S.

Maria Theresia

Comes Franciscus Eszterhazy

Josephus Gaszner

Anno 1779 Die 13a Mensis Decembris sub Prali I. Comitatus Bacsiensis Congregatione in Libera Regiaque Civitate Zombor celebrata Præsentes Benignæ sua Majestatis Sacratissima Litera Privilegiales Die 22da January Anno cur. 1779 Viennæ Austria emanatæ Oppidum gremiale Szent=Maria olim Szabatka in numerum reliquarum Liberarum Regiarumque Civitatum sub nomine Maria Theresiopolis pro futuro usurpando elevantes Lectæ et publicata sunt, Fiscali Magistratuali eatenus quatenus Impopulatione Prædiorum Bajmak et Csantaver etiam secuta præjuncturæ universa in conformitate datarum Reversalium pro transenante Militia, pro Officialibus et Servitoribus Comitatensibus omni tempore /:uti hactenus:/ per antelatam Civitatem praestentur. Quatenus porro usqueque Impopulatio memoratorum Prædiorum consumanata et Portarum ejectatio pro Locis impopulatis secuta fuerit, ad Cassam Domesticam Comitatus istius ea, qua hactenus ratione eadem Civitas contribuat cautelam protestatoriam interponente, Deputatis vero Ejusdem Liberæ Regiaque Civitatis Maria Theresiopolis Utriusque Puncti intuitu reprotestantibus.

 

Per Franciscum Kászony

plibati Icottus Bacsiensis J[uratus] O[rdinarius]

Notar[ius]

PRIJEVOD:

Mi Marija Terezija po milosti božjoj carica – udova Rimljana, kraljica Mađarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske itd., itd., ovim obaveštavamo i objavljujemo svakome koga se tiče: kako mi, pošto smo duboko u duši razmislili kolika je korist kraljevima i kneževima od okupljenog naroda u jednom gradu ili jednom političkom telu, – kakva bogatstva, kao potrebna spona svakog vremena, koja proizlazi iz sloge zajedničkog građanskog življenja, što je najčvršći oslonac sigurnosti u svakoj državi, i omogućuje nadu u razvoj, kakve koristi proističu iz olakšanja trgovine i obrta za Kralja i narod, potpomognut izgradnjom gradova i proširenjem njihovih privilegija, prerogativa i olakšica; lako smo se dali ubediti da davanjem ovakvih koncesija, izgradnjom i prošire-njem gradova unosnim koristima u sopstvenom interesu, pošto stari mudraci uče da je grad ipak zajednica izgrađena tako da ljudi međusobno slični mogu na najbolji način zajedno živeti. A prirodu, dvorišta, kuće i ulice izmislili su tako da, uz čuvanje ljudi samih, ljudsko društvo može živeti zajedno ne samo po uzajamnoj navici, upravo vezom milosrđa zauvek vezani nego i ubeđeni u uzajamne dužnosti čovečanstva, pošto su skupovi ljudi pronađeni radi uzajamnih potreba; što ako ne bi bili zasnovani, ljudska sudbina bi se sastojala od najvećih teškoća i duševne tuge (koja je mati samoće); zato najrazboritiji kneževi, mudro proračunavajući javnu korist koja proističe iz povezanog ljudskog društva običavaju da takvim narodima ustupaju razne privilegije, da bi se pobrinuli za prenošenje širine njihovog besmrtnog imena do kasnih potomaka i sebi potčinjene narode uzdigli do opšte sreće (koja je mir i spokojstvo države) i u njoj ih, sa povećanjem blagostanja, ravnomerno održali; zato, pošto su nas naši verni građani i stanovnici privilegovanog komorskog grada Sent Marija (Szent Maria), smeštenog u Bačkoj županiji, ranije zvanog Szabatka, godine 1743. oslobođenog vojne uprave (pod koju je ranije potpadao), te u smislu otadžbinskih zakona, posebno člana 18 sa skupštine godine 1741.1 stvarno, efektivno i u celini uključenog u nadležnost Kraljevstva i napred pomenute Bačke županije, a do sada posedovanog od strane naše državne blagajne, u njihovo zajedničko ime najponiznije molili da naš napred pomenuti privilegovani grad uzdignemo na stepen Slobodnog kraljevskog grada2, i da primimo i ubrojimo među ostale gradove našeg kraljevstva Ugarske; dakle vraćajući se u duši na mnogobrojne i veoma korisne od nas milostivo primljene, službe i službene zasluge građana i stanovnika (ranije vojnika) našeg pomenutog privilegovanog grada Sent Marija, koje su isti stekli u toku više godina, kako onih blagostanja i mira, tako i nesretnog vremena unutrašnjih ratova i surovih ratova sa Turcima, naime u godinama 1737, 1738. i 1739. su kod Vidina, Mehadije3, Niša4 i Beograda5, ne bez velikih gubitaka u sopstvenim porodicama i odvođenja u surovo ropstvo, tako da je za otkup takvih zatvorenika morala biti isplaćena suma od 16 hiljada forinti, a dali su i kola sa zapregom od 80 konja i 100 volova radi prevoza na razdaljinu od 18 milja iz Futoga u Temišvar brašna za račun carsko-kraljevske vojske, uz štetu po vlastitu ekonomiju, osim toga, kad je carsko-kraljevskim konjima nedostajalo krme, da bi posvedočili svoj žar, ovi građani i stanovnici vojnog mesta Szabatka su, bez ikakvog obračunavanja od strane državne blagajne, predali seno koje su sami pokosili i preneli ga sa 600 konja u Kanjižu na obalu Tise; takođe su godine 1739. i 1740, kada je baš u gradu Somboru harala zarazna bolest, poslali 600 fizičkih radnika radi rušenja beogradskih zidina i izdržavali ih sest meseci o svom trošku koji je iznosio 36 hiljada forinti, ujedno su pak napred rečene godine 1739. o svom naoružanju, odelu i trošku, osim hleba iz carsko-kraljevskih magazina, poslali dve satnije6 (centurio) vojske, jednu konjičku i jednu pešadijsku, radi ugušenja pobune Vlaha (Rumuna) u Temišvarskom okrugu (districtu), koliko je god bilo u njihovoj moći, snagama i mogućnostima, sa naročitim nastojanjem, brigom i marljivošću prema svetoj kruni našeg kraljevstva, najplemenitijim mađarskim kraljevima, slavne uspomene precima našim, uzvišenom domu našem, prilikom prošlih vrlo teških ratova iz 1741. i 1742. godine7 dali su četiri satnije vojnika, dve konjičke i isto toliko pešadijskih, snabdevenih oružjem, odelom i ostalim potrebama iz sopstvene kase, osim što je od dana pokreta dobijala pomoć od naše vojne blagajne, te su odmah sledeće 1743. godine, kada su sa svih strana plamteli ratovi, za račun tada od tribuna Mencela uspostavljenih slobodnih satnija 114, a za korišćenje mađarske konjičke regimente Feštetića 36, svega dakle 150 konja besplatno i dobrovoljno posudili i efektivno priveli, te takođe za milostivo dodeljenje privilegije uplatili dvanaest hiljada forinti u naš najviši Bankarski vojni ured i u drugim našim potrebama veće troškove brzo doprineli i pokazali se i posvedočili u javnim poslovima, na različitim mestima i u različito vreme, stalno i vatreno, uz veliko prolivanje krvi i gubitak mnogih sugrađana svojih, da su nama verni i korisni građani Otadžbine i vatreni pokretači opšteg dobra; radi većeg posvedočenja savetovanja koja duguju našem Kraljevskom Veličanstvu i stvarne ljubavi prema našim naslednim kraljevstvima i našoj vladavini, više najzad rukovođeni probom dobrovoljne poslušnosti, za napred pomenute javne potrebe rata nisu samo poslali veći broj vojnika-regruta i radi uvećanja broja naših vojnika u mađarskoj konjici priveli 100 za službu pogodnih i sposobnih konja, nego su i sumu od pet hiljada redovnih (ordinariorum) zlatnika na naše carsko-kraljevsko raspolaganje bez naknade, brzo i efektivno prepustili i isplatili; obećavajući da će i ubuduće pokazivati i neprekidno osvedočavati, u vremenu blagostanja i oskudice, istom vernom brzinom i naporom žrtvovanja (devotionis studio) kao naši verni podanici, korisni građani domovine i radnici na opštem dobru; odakle su i nas pokrenuli da im ukažemo našu posebnu kraljevsku milost i darežljivost; želeći zbog toga da građane i stanovnike ovog našeg privilegovanog komorskog grada učinimo sudeonicima naše kraljevske dobrote i darežljivosti, kako bi oni do svog kasnog potomstva iskusili svoju odanost i vernu službu, priznatom i nagrađenom od strane Našeg Veličanstva, i preko toga bi tim više privuklo njihovo potomstvo na zasluge za naš uzvišeni dom, krunu našeg kraljevstva Ugarske i opšte dobro te da to postigne bilo podsticano; dakle, kako zbog napred rečenog tako i zbog nesumnjive nade da će se naš privilegovani grad Sent Marija, inače već dobro naseljen, dobijanjem novih privilegija i uzdizanjem u red slobodnih kraljevskih gradova još više naseliti, čime će se povećati poreska osnovica za snošenje javnih tereta; trgovina i razmena, u ovim krajevima zapuštenim nepravdama vremena, a drugih strana retko napređuje, i stanovnici ovih krajeva prilikom svojih proizvoda koji nedostaju, zajedno sa drugima iz Bačke županije, uzimaju za svoje zajedničko tržište naše ranije osnovane slobodne kraljevske gradove, Sombor i Novi Sad, gde se mogu baviti i razvijati nesmetanu i zdravu trgovinu, svoje prirodne proizvode lakše prodati i dobiti priliku i olakšicu za zarađivanje novca (koji je glavni živac dobrog obavljanja ljudskih poslova); osim toga što ovi neprijatelju susedni krajevi budu više naseljeni, to će više biti od njih koristi u vreme turskih ratova (što Bog neka milostivo odvrati) radi vojske koja će se moći suprotstaviti neprijatelju i odbiti ga kao oslonac javnog i opšteg spasa celog Kraljevstva i susednih kraljevstava i provincija. Iz tih, dakle, razloga koji uzimaju u obzir opšte dobro i javnu korist, kao i da ceni zasluge pomenutih građana i stanovnika, celo više puta pominjano mesto naše Sent Marija, smešteno (kao što je već rečeno) u Bačkoj županiji, punim svojim vladarskim autoritetom i moći, iz napred pomenutih razloga a silom zakonskog člana 17 iz 1687. godine, sa zemljama, pravima i privilegijama dole podrobnije nabrojanim, uzdignemo, učinimo i postavimo slobodnim kraljevskim gradom našeg najdražeg kraljevstva Ugarske, te da ga kooptiramo, primimo i pripišemo broju, skupu i redu drugih slobodnih kraljevskih gradova našeg pomenutog kraljevstva, u našem posedu, ukinuvši mu dosadašnje ime Sent Marija i davši mu, dodelivši i ustupivši, od sada i ubuduće, uvek i za večita vremena ime i naziv (titulum) slobodnog kraljevskog grada Marija Tereziopol potvrdivši po svome najboljem znanju i odlučivši u duši za ovaj slobodni kraljevski grad od sada i ubuduće:

Prvo: Slobodnom kraljevskom gradu Marija Tereziopol dozvoljeno je da koristi, uživa i raduje se svim opštim i pojedinačnim prerogativima, oprostima i privilegijama koje uživaju drugi slobodni kraljevski gradovi, kako na osnovu zakona kraljevstva tako po opšte prihvaćenom običaju; i da kao takav ulazi u četvrti stalež kraljevstva (quartum regni statum) sa pravom zasedanja i glasa, te se prema usvojenom običaju Kraljevstva uključuje u sledeća zasedanja Sabora na kojima se donose zakoni kraljevstva, a u buduća vremena će biti pozivan na generalna zasedanja Sabora uobičajenim kraljevskim dopisima i kao posed svete krune Kraljevstva nikog drugog nema da priznaje za zemaljskog gospodara osim zakonito krunisanih Kraljevskih Veličanstava te se od njih ne može odvojiti, prodati ili dati u zalog nikakvim ugovorom.

Drugo: Magistrat i građani ovoga grada, sabrani pod zajedničkim nazivom, u smislu zakona smatraju se pravim i nesumnjivim plemićem Kraljevstva; tako između drugih plemićkih prerogativa, što se tiče konkretno stvari, unesenih u Ugarsku za lične ili opšte potrebe ili iz nje iznesenih, one će uživati oprost od tridesetine; sami pak građani pojedinačno uzeti, po obrascu drugih slobodnih kraljevskih gradova i njihovih građana, snabdeveni potrebnom gradskom ispravom, biće ubuduće slobodni i izuzeti od plaćanja carine i poreza, ali ne i tridesetine; svoju će pak sigurnost na svakom mestu steći pomoću isprava grada, koje se izdaju putujućim građanima pod uobičajenim pečatom utisnutim u vosak, a treba da budu primljene na svakom mestu.8

Treće: Javne dažbine dužni su da predaju i podnose, ne drukčije nego i skupštinske takse, samo na isti način kao kod drugih slobodnih kraljevskih gradova; shodno tome svi pojedinci, bilo kojeg staleža i imovnog stanja, koji poseduju gradsko zemljište i koriste građanske povlastice, bez obzira na njihove plemićke, vojne ili komorske prerogative, treba da plaćaju odgovarajuće poreze prema njihovom zemljištu i beneficijama u okviru ovoga grada, te da podnose i druge javne terete i da u pogledu ovog zemljišta i građanskih povlastica priznaju gradsku nadležnost, izuzev kurijalnih poseda9 (ako u ovom gradu već takvi postoji), snabdevenih kraljevskim privilegijama i oprostima, te će tako u pogledu ovakvih kurijalnih poseda, koji uživaju kurijalnu slobodu, i prema tome plemićke prerogative, ostati i nadalje u okviru otadžbinskih zakona.

Četvrto: Za teritoriju ovoga grada smo dali, predali i poverili na stalno posedovanje i korišćenje celokupno i sve zemljište do sada posedovano od strane komorskih stanovnika ovoga mesta, sa sledećih dvanaest pustara i to: Čantavira, Verušića, Tompe, Ludoša, Zobnatice, Nagyfenya10, Vanteleka11, Durđina, Bajmoka, Tavankuta, Šebešića i Kelebije, kao i potoke Jesenovac i Kireš i jezero Palić sa svojim pravim i starim međama i granicama što pripadaju po svakoj osnovi povlasticama i koristima, kao i svim prihodima, posebno od krčme i klanice na ovoj teritoriji, u gradu ili van njega, kuvanje piva, pečenje rakije i cigala, kao i korist od pijaca i vašara, takse Jevreja12 i drugih negrađana koji žive u gradu ili na njegovoj teritoriji, podizanje apoteka i radionica, sva najzad prava i nadležnosti što pripadaju zemaljskim gospodarima sa tim pravom i moći, kako bi ih Komora ili naša državna blagajna mogle posedovati i koristiti pomenutim našim građanima i stanovnicima našeg slobodnog kraljevskog grada Marija Tereziopola, i celoj njihovoj opštini u vezi s napred navedenom svakodnevnom vernom i korisnom službom, kako vojnom tako i političkom i u njoj stečenom svojim zaslugama, kao i za dvesta šezdeset i šest hiljada šest stotina šezdeset i šest forinti i četrdeset krajcara13 položenih u našu državnu blagajnu u roku od šest godina u odgovarajućim ratama, pod jemstvom naše državne blagajne, dok napred pomenuta suma u našu blagajnu (kao što je rečeno) ne bude položena, uz potrebu plaćanja svake godine kraljevskog poreza, koji smo do naše dalje plemenite odluke izričito utvrdili na hiljadu forinti godišnje, izričito objavi i

Peto: Grad mora, dužan je i obavezan ne samo da poveća broj svojih građana i stanovnika izrađivačima različitih rukotvorina i majstorima opšte korisnih zanata čisto katoličke vere, i da im besplatno dodeli i izdvoji zemljište izvan grada (pruživši im pomoć za zidanje kuće iz gradske blagajne [cassa domestica] uz obavezu postepenog povraćaja), nego i da dve pustare, dodeljene slobodnom kraljevskom gradu kao što je gore rečeno, naime Čantavir i Bajmok, o svom sopstvenom trošku što pre naseli14 odnosno pretvori u sela, podelivši ih na geometrijski izmerene kolonističke sesije (zemljišta); a pošto naseljavanje pustare bude potpuno završeno, treba da bude izvršen popis na sednici Magistrata pomenutog slobodnog kraljevskog grada od strane županije kojoj po pravu i običaju pripadaju i teže, te da se u jednakoj proporciji odbije od gradskih poreskih jedinica (porti); izrađen popis treba podneti preko našeg Ugarskog kraljevskog namesničkog veća radi najplemenitijeg pregleda i odobrenja; u međuvremenu pak, dok dve napred rečene pustare Čantavir i Bajmok ne budu efektivno naseljene i po uobičajenom redu i načinu podvrgnute opštim i javnim teretima, pomenuti grad će kao i do sada biti obavezan da sa svoje teritorije daje zapregu za županijske službenike (osim što vojne zaprege ostaju kao kod slobodnih gradova Sombora, Debrecina, Segedina i drugih snabdevenih dovoljnim i širokim pašnjacima), kao i da odgovarajuće učestvuje u unapređenju javne, odnosno naše najviše službe.

Šesto: Dozvoljavamo, osim toga i odobravamo opštini ovog našeg slobodnog kraljevskog grada da preko izabranih građana, kao i u slučaju drugih slobodnih kraljevskih gradova, slobodno izabere gradskog suca i dvanaest senatora za svoj Magistrat15, kao i druge za to sposobne činovnike i službenike grada, čisto između rimokatolika, na praznik svete Terezije koji pada 15. oktobra, prema zakonima otadžbine i običaju drugih slobodnih kraljevskih gradova, tako da na ovaj način zakonito izabrane magistratske ličnosti ostanu na svojim položajima, gradski sudac dve godine, a senatori do kraja života, da se ne mogu sa njih ukloniti bez našeg znanja i pristanka; koji mesni Magistrat će predmete što spadaju u nadležnost slobodnog kraljevskog grada suditi prema načinu i praksi drugih slobodnih kraljevskih gradova, prizivi pak u prizivnim predmetima koji se prednjim održavaju i raspravljaju dozvoljavaju se Magistratu našeg kraljevskog tavernikalnog suda16 radi zrelije revizije, s tim da se odluka sa celim procesom po usvojenom običaju onamo pošalje, ne drukčije.

Sedmo: Potvrđujemo pravo mača ovog našeg slobodnog kraljevskog grada, kao kriminalnu nadležnost prema svim prestupnicima uhvaćenim na njegovoj teritoriji, sa mogućnošću da radom zidara podignu stub srama i vešala, tome slično mogućnost suđenja u svim drugim koji se tiču kako opšteg položaja grada tako i ličnosti i građanskih poseda (fundus civiles), a na bilo koji način spadaju u nadležnost Magistrata. Osim toga

Osmo: Dozvoljavamo gradu i pravo patronata na taj način da mu uvek ostaje mogućnost postavljanja župnika kod rimokatoličkih građana i stanovnika; nasuprot tome, grčko-nesjedinjeni građani će se sami po svojim običajima postarati za svoje parohe, i snabdeti ih neophodnim sredstvima za život. Uz to

Deveto: Napred pomenuti naš slobodni kraljevski grad Marija Tereziopol smo u potpunosti izuzeli i oslobodili od vojne i komorske nadležnosti, pod koje je do tada potpadao, tako da svi njegovi građani i ostali stanovnici, bilo koje narodnosti, staleža i imovnog stanja, ubuduće neće biti niukoliko zavisni od komandanata naših susednih tvrđava, ili drugih sadašnjih ili budućih vojnih komandanata ili njihovih potčinjenih, ni od naših komorskih činovnika u ovim krajevima, nego samo od mesnog Magistrata, te će mesni Magistrat imati stabilnu i slobodnim kraljevskim gradovima po zakonu pripadajuću nadležnost – kako u pogledu personalnih predmeta tako i u pogledu građanskih poseda na njegovoj teritoriji, osim onih koji su zakonima Kraljevstva izuzeti. Ništa manje.

Deseto: Isti građani i stanovnici ovoga grada, u kakvim bilo ratnim ili po javnu bezbednost opasnim prilikama moraju da se brinu za dužnu vernost i vernu saradnju sa komandantima susednih tvrđava ili za to vreme postavljenim našim vojnim komandantima i da – koliko do njih stoji – preduprede sve njima poznate opasne mahinacije i prevratničke i štetne zavere, te slične stvari momentalno otkriju, najzad sve ono što spada u poslušničku obavezu vernih podanika, a tiče se unutrašnjeg mira i sigurnosti, brzo, verno i temeljito izvrše, i još

Jedanaesto: opšte potrebe i razlog unutrašnje bezbednosti ovoga grada preporučuju da i ovaj grad bude okružen sto je pre moguće šancem17 s vremenom takođe i zidovima po uzoru na druge slobodne kraljevske gradove, kao i da se izgrade potrebne kapije i snabdeju stražom; stoga ovaj grad treba da se promišljeno brine, te će mu u tom cilju biti dozvoljeno da za čuvanje grada uvede pratioce (satellites), drukčije trabante ili pandure18, u tolikom broju koliko bude potrebno, kao i dobošara za objavljivanje oglasa i za slučaj požara, a pratioci su, snabdeveni neophodnim oružjem, sa sebi pretpostavljenim gradskim kapetanom koji se uvek bira između članova Magistrata, po običaju svedenom u svim drugim slobodnim kraljevskim gradovima, dužni da u toku noći obilaze grad i stražare radi suzbijanja zlonamernih i nemirnih ljudi i sprečavanja njihovih ekscesa.

Dvanaesto: Dozvoljava se ovom gradu i to da u slučajevima građana umrlih bez potomstva gradska blagajna nasledi njihove zemljišne posede i druga dobra, to jest da takvu imovinu slobodno preuzme i upotrebi na opštu korist;19 što se pak tiče pokretnih dobara izumrlih plemića i slobodnih ličnosti koje borave na gradskom zemljištu, kao i sva nasledna pokretna i nepokretna dobra na teritoriji ovoga grada onih plemića, slobodnih ličnosti i građana kojima je dokazano neverstvo ili zločin uvrede njegovog veličanstva, neposredno ih nasleđuje Kraljevska blagajna u smislu zakonskog člana 87. iz 1647. i 62. iz 1715. godine, a ovakva građanska nasledstva potpadaju pod kraljevski prihod usled činjenica što ih davaoci poseduju po građanskom pravu. I budući da

Trinaesto: grčko-nesjedinjeni stanovnici srpske narodnosti koji se nalaze u Kraljevstvu i njemu pripojenim zemljama i uživaju stare carsko-kraljevske privilegije, godine 1743. plemenito potvrđene od strane našeg Veličanstva20; zato neka grčko-nesjedinjeni stanovnici ovoga grada, ukoliko su se ovom privilegijom do sada koristili, utoliko prema njenom prvobitnom sadržaju i u smislu i ubuduće ostaju njeni korisnici. Odsada pak samo rimokatolici mogu dobiti pravo građanstva.

Četrnaesto: Dozvoljavamo plemenito pomenutom našem gradu Marija Tereziopolu da radi dobra i udobnosti kako svoje tako i susednih mesta služe, održavaju i imaju pijace i vašare, i to sedmične pijace svakog ponedeljka i osim toga tri godišnja vašara, prvi na Svetog Ivana Nepomuka 16. maja; drugi na dan koji neposredno sledi prazniku Rođenja Blažene Device Marije (Maloj Gospojini); a treći na dan koji neposredno sledi prazniku Svih Svetih, sa stočnim pijacama koje se održavaju pre i posle pomenutih dana, te svim pravima i privilegijama kao drugi naši slobodni kraljevski gradovi, a prihod i dobitak koji proističu iz njih da mogu da upotrebe za svoju javnu korist, izričito objavivši i to da, ukoliko dan predviđen za vašar ili pijacu padne u nedelju ili na praznik, u tom slučaju vašar ili pijaca treba da se održi na dan koji neposredno sledi, ali nikad u nedelju ili na praznik. Kada pak

Petnaesto: Napred pomenuti građani i stanovnici više puta pominjenog ovog našeg grada Marija Tereziopola mogu mirno, sigurno i neuznemiravano da se koriste, uživaju i raduju se svim napred pomenutim plemenitim koncesijama, slobodama i prerogativima, kao i drugim zajedničkim ostalim našim slobodnim kraljevskim gradovima a sadržanim u zakonima i uredbama Kraljevstva, u čemu im se ima ukloniti svaka zapreka i svaki povod za razmirice; protiv svakog pak ukinuća ili oslobođenja građanskih domova i zemljišta bez pristanka i uprkos suprotstavljanju opštine i bez kraljevske potvrde želimo da bude zajamčeno i određujemo izričitu zabranu da ukoliko neko želi da nekretnine, nasleđem ili na neki drugi način, preda u vlasništvo stranaca ili crkvenih lica, taj mora ova dobra u roku od godinu dana (ukoliko u međuvremenu ne pribavi supruga i sudeonika građanskih prava i beneficija) prodati građanima, u protivnom do Magistrata stoji da mu takva dobra oduzme, pošto prvo bude izvršena procena i imaocu isplaćena cena.

Šesnaesto: Izričito želimo i izjavljujemo da municipijsko pravo i građanska nadležnost treba da budu pravi i bezbedni i da se u njih niko ne meša niti ih uznemirava; ni vojni, ni komorski, ni županijski naši činovnici ne mogu da mimo zakona i na teritoriji grada vrše bilo kakvu nadležnost, povedu postupak protiv građana ili čine druge akte iz nadležnosti u vezi s njima, ili da se umešaju ili ometaju Magistrat u sprovođenju krivičnog postupka na portama ili na drugom mestu; osim toga

Sedamnaesto: Kako pravedni za nepravedne i nekrivi za krive i ekscese prestupnika ne mogu ni na koji način biti pozivani na odgovornost ili uznemiravani; tako želimo i zapovedamo da građani i stanovnici ovoga grada budu zajemčeni i pošteđeni hapšenja i zadržavanja u ličnosti ili imovini za dugove drugih; takođe su slobodni od plaćanja bilo kakvih nameta, poreza, maltarine i tridesetine unutar granica Ugarskog kraljevstva i njemu pripojenih krajeva; kao i od povrede gostiju pozvanih u njihov dom, a osim magistratskih doznaka izuzeti su i od primanja vojnika, kvartira i gostoprimstva, pošto tako traži stara privilegija naših slobodnih kraljevskih gradova, izričito objavivši i to

Osamnaesto: da ove povlastice, prava i privilegije prema zakonskom članu 29. sabora iz godine 1741.21 ne služe i ne pomažu druge nego naše stvarne podanike i sadašnje i buduće stanovnike napred pomenutog našeg grada (koji ubuduće, kao što je već rečeno, treba da budu samo rimokatolici).

Devetnaesto: Da bi se pak istakao večan i slavniji dokumenat naše kraljevske dobrote i milosti prema napred pomenutom gradu Marija Tereziopol i njegovim građanima i stanovnicima, te da bi, potpunije ukrašen dobročinstvima, jasnije padao u oči ljudima ne samo da potvrđujemo stari grb, kojim se nekad kao komorski grad koristio po našoj privilegiji, nego ga delimično proširujemo i ukrašavamo, te pristajemo na njegovo korišćenje za buduća i večita vremena u obliku koji sledi, kao i na korišćenje voska za pečaćenje:

Štit u okrugloj ili sferičnoj figuri horizontalno presečen, u svom gornjem delu plav, koji sadrži Blaženu Devicu Mariju, obučenu u skerletnu tuniku ukrašenu pokrivačem ili velom, sa malim Isusom bez odeće, i svetom Terezijom – izabranom zaštitnicom napred pomenutog slobodnog kraljevskog grada Marija Tereziopol, koja gleda sa leve strane štita na desno, obučena u odoru kaluđerice – karmelićanke s glavom okićenom zlatnim oreolom (znakom svetosti), i primičući se levom stranom, a desnu pružajući prema Bogorodnoj Devici i njenom božanskom sinu – koji joj se pojavljuje iz nebeskih oblaka pružajući ruke kao da hoće da je zagrli. Donji deo štita prikazuje zlatnog lava s dvokrakim repom bačenim iza leđa, koji je, preteći oštrim mačem, okrenut na desnu stranu. Ovaj štit ovenčava obična kruna; na njegovom spoljašnjem okviru nalazi se epigraf ili natpis: Pečat Slobodnog kraljevskog grada Marija Tereziopol. Uostalom, sve ovo se nalazi na početku ili zaglavlju ove plemenite diplome i vidi se jasnije predstavljeno očima posmatrača; odlučujemo pak, te po našem sigurnom znanju i rešene duše dozvoljavamo da građani, kućni gospodari i stavnovnici pomenutog našeg slobodnog kraljevskog grada Marija Tereziopola, kao i njihovi potomci i naslednici, svaki i koji bilo svoj dopis, odaslat u njihovo zajedničko ime iz njihove sredine, pečate crvenim voskom na koji će biti utisnut ovakav pečat, i ovakvom pečatu u vosku napred pomenute boje, obešenom ili utisnutom na bilo koji dopis grada, daje se i mora se dati efektivna i nesumnjiva snaga i poverenja kao kod dopisa drugih naših slobodnih gradova na kojima se koristi pečat sa voskom iste boje.

Dvadeseto: sve napred rečeno odlučili smo pod tim naročitim uslovom da se napred pomenuti građani, stanovnici i kućni gospodari u svemu prilagode drugim našim slobodnim kraljevskim gradovima i uvek se čuvaju ljage i sramote nezahvalnosti i neverstva pod pretnjom gubitka ovih i drugih privilegija i sloboda i drugih zakonskih kazni, te da se sa svom verom, istrajnošću i vernošću trude da zasluže ovo značajno dobročinstvo i neobičnu našu milost i plemenitost doprinesenu od strane našeg Veličanstva i naših potomaka i naslednika, zakonitih kraljeva Ugarske, tako biramo, primamo i dopisujemo što se tiče svega i svačega pojedinačnog napred rečenog (bez štete po prava drugoga, a u prvom redu crkve božje) te radi sećanja i stalnog utvrđenja ovog predmeta izdajemo i ustupamo ovaj dokumenat overen našim tajnim velikim visećim pečatom (koji koristimo kao apostolska kraljica Ugarske) stanovnicima i građanima pomenutog našeg grada Marija Tereziopola za njih i njiove potomke i naslednike večito važeći, pod jemstvom naše kraljevske blagajne (kao što je napred rečeno). Dano iz ruku našeg vernog, nama iskreno dragog, uglednog i uzvišenog grofa Franje Esterhazija de Galanta, stalnog župana u Fraknou, viteza Zlatnog runa i Velikog krsta apostolskog kralja Svetog Stefana, komornika, našeg sadašnjeg tajnog savetnika, velikog župana županije Mošonj, magistra naše Kraljevske kurije za kraljevinu Ugarske, kancelara našeg Ugarskog kraljevskog dvora i rečenog reda Svetog Stefana u našem nadvojvodskom gradu Beču dana 22. meseca januara leta gospodnjeg 1779, a naše vladavine nad Ugarskom, Češkom i drugim zemljama trideset i devete.

… kada sledeći nose visoka zvanja u našoj kraljevini Ugarskoj: prečasni, časni i u Hristu poštovani nadvojvoda svete rimske imperije grof Josip Baćanj, nadbiskup ostrogonski; grof Adam Patačić de Zajezda, nadbiskup metropolskih crkava kanonski sjedi njenih Kaloče i Bača; grof Franja Ziči Važonke rapski, grof Karlo Esteri de Galanta, jegarski biskup; grof Hristofor Migaci de Vol i Zonenturn, kardinal svete rimske crkve, nadvojvoda svete rimske imperije, namesnik biskupije Vac; Josip Galjuf zagrebački, Jovan Krstitelj Kabalini, senjski i modruški ili krbavski, Franjo Matija Krtica, bosanski ili đakovački i sremski Ladislav Kolonić de Kolengrad erdjski, Karlo Salbek sepeški, grof Franjo Bertold novosolinski, grof Antun Revai rozonski, Josip Bajzat vesprimski, Jovan Sili sabarski, Ignacije Nađ de Selje stonobiogradski, Mirko Kristovič čanadski, Antun Zlatarić beogradski i smederevski, Nikola Stevan Jaklin, izabrani almizijski, buzinski grof Sigismund Keglevič, izabrani makarski, Đorđe Nunković, izabrani srpski, Josip Pete, izabrani driveski, Baron Mirko Perenji, izabrani bacenski biskupi koji božjim crkvama srećno upravljaju; nadalje, prečasni nadvojvoda Albert, Kraljevine Litavske i Poljske vojvoda, knez saksonski, namesnik naš u Kraljevini Ugarskoj; velečasni grof Đorđe Fekete de Galanta, sudac kraljevske kurije; Franja Nadašdi de Nadašd, večiti velmoža zemlje Fogaraš, ban Dalmacije, Hrvatske i Slavonije; grof Adam Baćanj, glavni tavernik; presvetli knez svete rimske imperije Nikola Esterhazi de Galanta, večiti grof Fraknoa i kapetan naše ugarske plemićke konjaničke čete, Franjo Esterhazi de Galanta, dvorski sudija; grof Jovan Nepomuk Kerestsegi Caki, kraljevski konjušnik; grof Jovan Nepomuk Erdedi de Monjorokerek, glavni komornik; grof Antun Karolji de Nađkarolj, glavni stolnik; Leopold Palfi de Erded, glavni vratar; grof Mirko Franja Ksaver Koler de Nađmanja, glavni peharnik našeg kraljevstva Ugarskog i Jovan Palfi de Erded, grof požunski, te ostali veliki župani i časnici spomenutog našeg kraljevstva Ugarskog.

MARIJA TEREZIJA s.r.

Beč, 22. januara 1779.

grof Franjo ESTERHAZI s.r.

Josip GASNER s.r.

Ova privilegija koju je najsvetlije visočanstvo blagoizvolilo izdati u Beču, tekuće 1779. godine na dan 22. januara i kojom je nama pripadajuću, nekada Sabatkom zvanu, sada Sent Marija nazivanu varoš pod imenom Marija Tereziopol, koje će ubuduće nositi, podiglo među slobodne i kraljevske gradove, pročitana i objavljena uz izjavljenu primedbu županijskog odvetnika da je grad dužan obezbediti, u smislu svoje date pismene izjave, kao i do sada pa i ubuduće uvek, i posle konačnog naseljavanja pustara Bajmok i Čantavir kolski prevoz za tranzitnu vojsku, županijske zvaničnike i njihove prat nje u svako vreme, i dužan je u županijsku blagajnu uplatiti istu svotu koju sada plaća i ubuduće, sve dok spomenute pustare ne budu potpuno naseljene, broj njihovih porti ne bude određen i oduzet od ukupnog broja porti, po kojem je porez na grad razrezan. U pogledu oba zahteva izaslanici slobodnog i kraljevskog grada Marija Tereziopol su odmah izjavili žalbu.

od strane Franje KASONJIJA s.r.

zakletnika i glavnog beležnika spomenute plemenite županije Bač

cd-fedlapja

Analitički opisa Zapisnika Magistrata


[1] Slobodni posjednici zemljišta koji su bili dužni ratovati za kralja te, osobito, braniti kraljev grad pod kojim stoje.

[2] István Iványi, Szabadka szabad királyi város története, I, Szabadka 1886, 5-8, 36; Laslo Mađar, Prvi pomen naziva Subotice u dokumentu 1391, godine, Koreni : Gyökerek, I, Svedočenje vekova : pravni položaj i stanovništvo Subotice 1391-1828. : Évszázadok vallomása – Szabadka közjogi helyzete és lakossága 1391-1828, Subotica / Szabadka 1991, 35-39; L. Mađar, Još 3 godine do 6 vekova, Pro memoria, 5, Subotica 1988, 8; Laslo Mađar, Uoči 6 vekova, Pro memoria, 6, Subotica 1988, 3.

[3] U hrvatskoj i srpskoj narodnoj tradiciji poznat kao Sibinjanin Janko.

[4] I. Iványi, Szabadka, I, 37-55; Gašpar Ulmer, Tvrđava podignuta 1470. godine, Pro memoria, 5, Subotica, 1988, 7-8; L. Mađar, Subotica i njeno stanovništvo do 1828, Koreni : Gyökerek, I, 1-10.

[5] I. Iványi, Szabadka, I, 56-80; Olga Zirojević, Upravna podela današnje Vojvodine i Slavonije u vreme Turaka, Zbornik za istoriju, 1, Novi Sad, 1970, 21-22; L. Mađar, Subotica i njeno stanovništvo, 11-14; L. Mađar, Nazivi Subotice u pisanim dokumentima, Koreni : Gyökerek, I, 255.

[6] I. Iványi, Szabadka, I, 81-97.

[7] Važno je pripomenuti malo poznatu činjenicu u hrvatskoj povijesti, da je od povlačenja Turaka koncem XVII. pa sve do do sredine druge polovice XVIII. stoljeća osnovu etničko-konfesionalne strukture Sombora činilo 2/3 srpskog i 1/3 hrvatskog pučanstva. A. Hegediš, Slobodan kraljevski grad Sombor (1749-1848), u: Dometi, br. 100-103, Sombor, 2000.

[8] I. Iványi, Szabadka, I, 98-117.

[9] Ivan Jakšić, Iz popisa stanovništva Ugarske početkom XVIII veka, Novi Sad, 1966, 345-349.

[10] I. Iványi, Szabadka szabad királyi város története, II, Szabadka 1892, 258-268, 312, 325-326; Ante Sekulić, Tragom franjevačkog ljetopisa u Subotici, Split 1978, 18-19.

[11] I. Iványi, Szabadka II, Ókmánytár, 27-36. Mirjana Dimitrijević, Gašpar Ulmer, Privilegija kraljevskoj komorskoj varoši Sent Marija 1743, Koreni : Gyökerek I, 45-52; Isti, Večiti ugovor magistrata Subotice sa Ugarskom kraljevskom komorom iz 1743. godine, Koreni : Gyökerek I, 61-72.

[12] I. Iványi, Szabadka I, 28-138; Gašpar Ulmer, Razvojačenje grada i eksodus Srba, Pro memoria, 8, Subotica 1990, 5, 8; Mirko Grlica, Od ratnika – do građana drugog reda, Pro memoria 9, Subotica 1990, 4-5. Valja pripomenuti da naslovi oba članka nisu autorska.

[13] Janoš Doboš, Zorica Pavić, Najznačajnija izvorna građa, Pro memoria 3, Subotica 1987,4.

[14] Više o ovoj školi uspor. zbornik radova Gymnasium 1747-1997, Szabadka 1997. Zanimljivo je da beogradske prosvjetne vlasti (pa čak i sama gimnazijska uprava!) od 1990-ih godina osporavaju ovoj školi status najstarije gimnazije na području današnje Republike Srbije, iako postoji neprekinuti kontinuitet u njezinu radu sve do danas.

[15] Madž. Nemes Militics, današnji službeni naziv mjesta Svetozar Miletić.

[16] Malo je poznato da je i u Novom Sadu u sve do konca Prvog svjetskog rata bilo hrvatskoga pučanstva, koja vrela najčešće nazivaju Hrvati, Šokci, Dalmatinci, Slavonci i Iliri rimokatolici, a govorili su ikavštinom (V. Stajić, Građa za kulturnu istoriju Novog Sada, Novi Sad, 1951, 7, 195-206). „Od 1702.-1748. katolički stanovnici Novog Sada bili su Nemci, Šokci i Mađari… 1718. …dođoše ovamo katoličke bosanske porodice i Šokcima se nazvaše sa ono malo katoličkih Hrvata skupa, koji ovde stanovahu, to ime njihovi potomci sačuvaše do naših dana… U godini 1720. po podatcima o stanovništvu beše Nemaca, Šokaca i Mađara od prilike u srazmeru 50 prema 30 prema 20. U to doba međutim svega ih ne beše mlogo, jer… 1734. g. svekoliko katoličko stanovništvo Novoga Sada nije iznosilo više od 400.“ Oko 120 Hrvata je u ovom naselju bilo 1734. a u vrijeme eliberacije oko 250. (Melhior Erdujhelji, Istorija Novoga Sada, Novi Sad 1894, 122-129; Vasa Stajić, Građa za političku istoriju Novog Sada, Novi Sad 1951, 16). Osamdesetih godina XVIII. stoljeća, stanovnici Hrvatskog Sela (Pagellum Croaticum; Croaten dorff), što se nalazilo na obali Dunava u neposrednoj blizini Novog Sada, preselilo se uNovi Sad. To je pučanstvo asimilirano do konca Prvog svjetskog rata, tako da danas deklariranih oko 6.000 novosadskih Hrvata nisu autohtono stanovništvo.

[17] I. Iványi, Szabadka I, 139-265; I. Iványi, Szabadka II, 218-226, 258-327, 360-374, 436-437.

[18] I. Iványi, Szabadka 1, 204-238.

[19] Budući da su u imenu grada sadržana i dva od inače brojnih imena vladarice, na tada dodijeljenom gradskom grbu nalaze se Blažena Djevica Marija i sv. Terezija Avilska.

[20]Jakov Stipišić, Pomoćne povijesne znanosti u teoriji i praksi, Zagreb, 1985, 160-161.

[21] „Lijepo je to što kao da Szent Maria leži u raju. Ima li tamo i lijepih kuća?“ I. Iványi, Szabadka I, 238-282.

[22] I. Iványi, Szabadka, I, 267-268.

[23] No, otkupna svota navedena u Diplomi nije bila jedina novčana obveza: osim brojnih administrativnih troškova oko njezina izdavanja, kronološki prvi (možda i po značenju) bili su veliki novčani i naturalni iznosi namijenjeni „pridobivanju bečke gospode“ bez čijih se utjecajnih poznanstava „stvar grada“ nije mogla pozitivno riješiti. U svakom slučaju, dugovi po osnovi preuzetim zajmova radi isplate otkupnine su dugo opterećivali građane Subotice. A do novca za vraćanje preuzetih zajmova se dolazilo prije svega diobom gradskoga atara i prodajom zemljišnih čestica građanima i stanovnicima, ali i iz drugih izvora. npr. od regalnih zakupnina. I. Iványi, Szabadka I, 302-305; Mirjana Dimitrijević, Gašpar Ulmer, Privilegija slobodnom kraljevskom gradu Marija Tereziopol iz 1779. godine, Svedočenje vekova : Évszázadok vallomása, Pravni položaj i stanovništvo Subotice 1391-1828 : Szabadka közjogi helyzete és lakossága 1391-1828, Koreni : Gyökerek, I, Subotica : Szabadka, 1991, 97-98.

[24]I. Iványi, Szabadka, I, 238-265.

[25] I. Iványi, Szabadka, I, 291-293.

[26] M. Lanović, Privatno pravo Tripartita, Zagreb, 1929, 49-51, 244-251; I. Iványi, Szabadka, I, 265-282; János Dobos, Gradska privilegija Subotice (Paleografsko-diplomatički prikaz), Svedočenje vekova : Évszázadok vallomása, 103.

[27] Historijski arhiv Subotica, Zbirka diploma, Diploma br. 9, sign. F: 164:9. Prvi puta je latinski tekst publicirao Iványi u diplomatariju svoje gradske povijesti: I. Iványi, Szabadka, II, Okmánytár, 42-55. Srpski izradila je Mirjana Dimitrijević, koji je uz komentare Gašpara Ulmer, objavljen je u zborniku Koreni : Gyökerek, I, Svedočenje vekova : pravni položaj i stanovništvo Subotice 1391-1828. : Évszázadok vallomása : Szabadka közjogi helyzete és lakossága 1391-1828, Subotica : Szabadka 1991, 81-101. Kritički latinski tekst te rečeni srpski prijevod objavljen je poslije i u: S. Bačić, Povelje slobodnih kraljevskih gradova Novog Sada, Sombora i Subotice, Subotica, 1995, 150-173.

[28] Za podrobnu diplomatičku analizu Subotičke povelje uspor. János Dobos, Gradska privilegija Subotice (Paleografsko-diplomatički prikaz) : Szabadka városi kiváltságlevele (Paleográfiai-oklevéltani bemutatás), Svedočenje vekova : Évszázadok vallomása, 103-111.

[29]„Mi Marija Terezija…“

[30]„Božjom milošću“.

[31] Odnosi se ponajviše na vojne zasluge u Austrijsko-turskom ratu 1737-39. i u Ratu za austrijsku baštinu 1740-48.

[32]Te točke se razlikuju od današnjih nomotehničkih točaka. U okviru povlastica navedenih pod rednim brojevima (Primo, Secundo…) postoji veći broj normi, koje nisu uvijek u međusobnoj formalnopravnoj vezi. Česta je i pojava da srodna materija nije smještena pod istim rednim brojem. Iako Diploma ove cjeline nigdje ne naziva točkama, uza sve rezerve koje se mogu staviti na odnosni termin, mislimo da on najviše odgovara smislu i dikciji teksta.

[33]Otisak većeg tajnog pečata u crvenom vosku se nalazi u pozlaćenoj kutiji okačenoj o Diplomu. Sigillum secretum majoris je spadao u tzv. veće pečate (sigillum majoris) koji su se upotrebljavali na cijelom teritoriju Ugarske. Njihova dokazna snaga je bila najjača u odnosu na sve ostale pečate. Osim većih, postojali su i tzv. manji pečati (sigilla minora). M. Lanović, Privatno pravo, 367-371; J. Dobos, Gradska privilegija, 105; Marko Kostrenčić, Fides publica (javna vera) u pravnoj istoriji Srba i Hrvata do kraja XV veka, Beograd, 1930, 93-112.

[34] Darstellung der Rechte und rechtlichen Gewohnheiten der königlichen freyen Städte in Ungarn, II, Wien 1834, 118-119

[35]Podrobnije o razvoju kraljevskog poreza uspor. István Kállay, A census regius bevezetése, illetve felújítása szabad királyi városainkban a XVIII. század második felében, Történelmi szemle 3/1970, Budapest, 431-439; Isti, Die Einführung einer neuen königlichen Steuer (Census regius) in den königlichen Freistädten in Ungarn 1749-1780. Mitteilungen des Österreichischen Staatsarchivs 17, Wien 1964, 96-108; Z. Herkov, Građa za financijsko-pravni rječnik feudalne epohe Hrvatske, I, Zagreb, 1956, 171-176.

[36] Iako se takvoj praksi nije često pribjegavalo, zanimljivo je da je takav slučaj bio i s Novim Sadom. Naime, dotadašnje privilegirano komorsko sajmište Petrovaradinski opkop dobilo je 1748. skupa sa statusom slobodnog kraljevskog grada i novo ime Neoplanta, njemački Ney Satz i mađarski Uj-Vidégh. Novosadski Srbi i Hrvati ovo su preveli kao Novi Sad, a nazivi su svim jezicima ostali su do današnjeg dana. Za razliku od njega naziv Maria Theresiopolis ostao je u njemačkome prrijevodu kao njemačko ime za Suboticu – Maria Theresienstadt.

[37] Isti broj senatora imali su Varaždin, Sombor i Novi Sad, no, Osijek, Požega i Karlovac imali su 7, a Zagreb 9 članova poglavarstva.

[38] Ákos v. Timon, Ungarische Verfassungs- und Rechtsgeschichte, Berlin, 1904, 223.

[39]I. Iványi, Szabadka I, 265-267.

[40]Isto, 183.

[41]László Magyar, O popisu domaćinstava privilegovanog komorskog grada Sent Marija 1765. godine, Svedoèenje vekova, Évszázadok vallomása, 227-228. Slično je bilo i s građanstvom i gradskim činovnicima upravo 1779. kod eliberacije: iako je gradska diploma predviđala da to mogu biti jedino rimokatolici, u praksi je već u prvi popis građana uvršteno i 38 Srba (I. Iványi., Szabadka, I, 292; Isti, Szabadka, II, Okmánytár, 55-61), a među gradskim činovnicima bilo je također pravoslavnih koji su izabrani već prlikom instalacijskoga povjerenstva: Arsenije Dimitrijević bio je pijačni nadglednik (fori iudex, vašarbirov) a Zaharije Zvekić bio je nadglednik gradske straže (vigiliarum magiser, stražmešter). Historijski arhiv Subotica, F: 272 pol. 15-A-18/1779.

[42]I. Iványi., Szabadka I, 233-238, 260, 266, 268-270.

[43]Isto, 269-271.

[44]Isto, 237, 329-334.

[45]Istoimena naselja se spominju u jednoj ispravi iz 1462. godine, ali su kasnije opustjela, pa se po povlačenju Turaka govori samo o pustarama Bajmok i Čantavir. Iványi I., Szabadka I, 39, 60, 70-71.

[46] I danas su pretežito hrvatski krajevi Verušić, Đurđin, Žednik (današnji hrvatski naziv za Nagyfény – do konca Prvog svjetskog rata mjesni Hrvati zvali su ga Naćvin, za stare Jugoslavije preimenovan je u Žednik, a poslije Drugog svjetskog rata u Stari Žednik, nakon što je obližnje međuratno kolonističko naselje Đeneral Hadžićevo dobilo ime Novi Žednik), Pavlovac (hrvatski naziv za Vamtelek), Tavankut  i Šebešić (arhaično: Sebešić). Hrvatsko stanovništvo i danas naseljava područje Bajmoka (oko 20%),  ili kako ga Hrvati tradicionalno zovu Bajmak (poput sada arhaičnoga Subatica). U vrijeme donošenja Diplome, Hrvati su u značajnom broju naseljevali i Zobnaticu, ali danas tamo ima tek nekoliko starosjedelačkih hrvatskih obitelji, a područje je još od razdoblja između dva svjetska rata u sastav susjedne općine Bačka Topola. Sve do sredine XIX. stoljeća u Čantaviru, danas mađarskome mjestu, polovicu žitelja činili su Hrvati (uspor. R. Szedlár, A Csantavéri Bunyevác – horvátok eredet, Csantavéri Újság, március-április 2004, Csantavér; Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, 5, Subotica, 2006, 22).

[47] Za razliku od njih Novi Sad i Sombor svoje su otkupnine morali isplatiti unaprijed i u cijelosti.

[48] Već je rečeno da je temeljan paleografsko-diplomatički prikaz Povelje dan je u studiji mr.sc. János Dobos, Gradska privilegija Subotice, Koreni, Subotica 1991, st.103-112.

[49] Na zajedničkom sastanku komorskih i gradskih čelnika odlučeno je da se odredi lokacija za buduću Gradsku kuću, koja bi imala dve do tri prostorije za administraciju i jedan specijalan odeljak gdje bi se donosile sudske odluke i gdje bi se čuvali važniji spisi. Historijski arhiv Subotica (dalje HAS) F.261.1.pag.3. 1/1743.

[50] Time započinje razdoblje u kojemu tijela vlasti preuzimaju uspostavljanje i organiziranje arhivske službe u cilju prikupljanja i zaštite arhivske građe. Prvi korak na tako zacrtanom putu, učinjen je 1946. godine formiranjem Arhivskog područja  za grad Suboticu i Srez Bačku Topolu, na temelju odluke Odeljenja za prosvetu GIO NS, Autonomne pokrajine Vojvodine, br. 16800/1946. Iz Arhive Historijskog arhiva u Subotici spisi uz delovodnik, predmet br. 6/1947. godine. Odlukom koju je donio Glavni izvršni odbor Narodne skupštine APV  2. studenoga 1946 . godine  bilo je devet arhivskih područja u Vojvodini: Novi Sad, Sombor, Subotica, Senta, Velika Kikinda, Zrenjanin, Vršac, Pančevo i Sremska Mitrovica. U ovom privremenom organiziranju muzeja, službe zaštite spomenika kulture, arhiva i knjižnica, predviđeno je da sve ove ustanove imaju jedinstvenu upravu sa sjedištima u spomenutim gradovima. Također je predviđeno da one po mogućstvu budu smještene u jednoj zgradi i tako predstavljaju u „svakom gradu jedan kulturno-naučni zavod“.

[51] Isto

[52] Isto

[53] Emil Vojnović, Arhivist, Beograd 1/1955, str.45

ulmer

Gašpar Ulmer

dobos

Janoš Doboš

03) Kovats

pano, izložba: Subotica na starim kartama

1747_Subotica_Kaysser A4_nemamo original

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

%d bloggers like this: