BUNJEVCI SUBOTICE IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA

BUNJEVCI SUBOTICE IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA

U pokušaju razumijevanja procesa kojima su Bunjevci bili sudionici između dva svjetska rata, mora se uzeti u obzir i pratiti nekoliko ključnih elemenata koji su utjecali na položaj subotičkih, odnosno bačkih Hrvata, polazeći od činjenice da je ovaj dio hrvatskog narodnog korpusa, u nekoliko selidbenih valova, od kojih je jedan od najvećih bio 1686. godine,  napučio Bačku i time ostao izvan teritorija povijesne hrvatske države. Upravo ova okolnost,  zauzimanja  perifernog položaja u odnosu na maticu hrvatskog naroda, bitno će utjecati  i oblikovati  čitavu kasniju povijesnu sudbinu bačkih Bunjevaca.

Jesen  1918. godine bila je prijelomna za cjelokupno pučanstvo Južne Ugarske pa takoi za Bunjevce.  Tada sprovedena promjena imperiuma, nakon velikog rata, postavit će i pred njih mnoga dalekosežna pitanja, na koja će odgovore, tijekom čitavog mađuratnog razdoblja tražiti njihove najumnije i najutjecajnije glave, politički i vjerski vođi, ali i svaka obitelj ili pojedinac ponaosob. Tim zbivanjima su pred njih postavljaju presudni zahtjevi za uspostavom novih oblika  političkog  organiziranja,utemeljenja novih ciljeva i programa. U novoj državi, zadani okvir unutar kojega su se mogla kretati njihova politička zanimanja bio je u rasponu od prorežimski zasnovanih ideologija naglašenog nacionalnog jedinstva, pače  državnog unitarizma, kasnijeg oličenog u integralnom jugoslavenstvu, s pozicija sa kojih se bepogovorno negiralo hrvatstvo Bunjevaca – do snažno izgrađenih oporbenih stajališta koja su polazište i uporište prepoznavala  u federalizmu kao načelu državnog uređenja, zalažući se, sukladno tomu, za jače isticanje hrvatstva. Mnogi postupci nove državne uprave i mjere prprežimske promidžbe, odbojno su djelovali  na veći dio običnog bunjevačkog puka,  a njihovi su politički vođi upravo  na tom polju pronalazili uspješno tlo za profiliranje politike koja je njegovala otkolon prema Beogradu.

Prosvjetna politika, baš kao i u doba Monarhije, bila je  među snažnijim polugama centralizovane države, grubo negirajući druge i drugačije posebnosti, te lokalnu osobenost, šireći državni jezik, kultove srpskih svetitelja i kraljevske kuće. U tom ozračju bunjevačka djeca, poglavito ona na nižim stupnjevima izobrazbe,  bila su pod velikim asimilatornim  pritiscima.  Mali dio njih je nastavljao srednje ili stručne škole, a još manji dospijevao je do visokih škola. Unatoč tomu, podatak da se mladež na studije ogromnom većinom zapućuje u Zagreb, a ne u Beograd, svjedoči o pokušajima otklona i predstavlja bjelodanu raakciju na takvu praksu, te svjedoči o putovima i uzorima kojima se težilo u profiliranju mladih naraštaja.

Polje kulture, djelovanje udruga i društava na lokalnoj razini, davalo je izvjesne slobode po pitanjima ispoljavanja i njegovanja hrvatstva Bunjevaca, a time  i uključivanja i povezivanja sa tokovima koji su vladali u matičnom narodu. Okrenutost i posvećenost zemlji i zemljodelstvu, jedna je od  istaknutijih bunjevačkih značajki. Većina Bunjevaca je živjela i obitavala van strogog središta Subotice, u okolnim naseljima i na salašima. No, ipak, u gradu je od prije utemeljen snažan i utjecajan sloj bogatijih zemljposjednika, a krajem XIX. i  početkom XX. Stoljeća ojačao izvjestan broj bunjevačkih trgovaca, obrtnika, pripadnika slobodnih profesija i onih koji su se mogli svrstati u industrijalace.

Misko Prcic Prtyity

Miško Prćić

Budući da su Bunjevci Subotice i okolice već  svojom  brojnošću[1], presdstavljali izrazitu većinu unutar južnoslavenskog nacionalnog korpusa ovoga podneblja tijekom cijeloga razdoblja od 1918. do 1941. godine, pobuđujući stalno zanimanje vladajućih  krugova u Beogradu. Režim je s neskrivenim nepojerenjem gledao na  sve  neslavenske  narode Vojvodine, planirajući  i ostvarujući krupne projekte agrarne reforme i kolonizacije s ciljem trajne izmjene  etničke  slike ove bogate i razvijene povijesne pokrajine.  U tom kontekstu,  režim će pored vojvođanskih Srba tražiti svoje uporište i među bačkim Bunjevcima, kako bi uspostavio južnaslavensku protutežu  neslavenskim  narodima, u prvom redu protiv nacionalnih interesa  ovdježivućih  Mađara i Nijemaca.

Isprva su bački Bunjevci iskreno I oduševlejno prihvaćali zamisao o ujedinjenju i čin stvaranja nove državne zajednice, očekujući prije svega slobodu i ona prava koja su im Mađari uskraćivali u vrijeme Monarhije. No, pod otrježnjujućim uplivom grube političke svakodnevnice, većina će Bunjevaca ubrzo odustati od bezrezervne podrške Beogradu, kada su uvidjeli da metodi centralističkog državnog uređenja  i integralnog  jugoslavenskog  unitarizma, oličeni  u tzv. Vidovdanskom ustavu i  mnogo  više  u političkoj  i  cijelokupnoj društvenoj  praksi  imaju za isključiv cilj  jačanje hegemonije Srba, odnosno njihovih vladajućih struktura.[2]

Predvođeni dijelom svojih političkih snaga i uglednim javnim djelatnicima, oni već početkom  dvadestih  godina  jasno  izražavaju  nezadovoljstvo politikom koja se vodi na štetu Bunjevaca. To će dovesti  do  stvaranja takve političke opcije koja  će  evoluirati u pravcu  oporbe, pristajući  od  1926. uz Hrvatsku seljačku stranku, kao najsnažniju  oporbenu  stranku, nastavljajući  proces diferenciranja  u nacionalnom pogledu ka hrvatstvu.[3]Dr Mihovil Katanec

Razdoblje diktature, suspenzija  parlamentarnog ustroja, pa i naredni pseudo- parlamentarni period, do  1935. karakteriziraju  politički  procesi daljeg zaoštravanja  između  centralističko-unitarističkih  snaga  i njihovih kritičara. Najveću političku težinu su imali  zahtjevi za promenu državnog uređenja, na  novim, federalističkim  osnovama, koji dolaze iz Hrvatske, koji poprimaju oblike  jedinstvenog nacionalnog fronta. Nakon donošenja Oktroiranog  ustava  1931. godine, gotovo svi problemi u jugoslavenskoj  državnoj zajednici ostaju neriješeni, a nacionalno pitanje prelomljeno  kroz  prizmu  suprotstavljenih ideologija, zauzima ključno mjesto. Razumije se, srpsko-hrvatski odnosi, bili su u  korijenu toga pitanja i jedino je njihovo rješavanje moglo pružiti mogućnosti   izlaska  iz te duboke krize.

Sa stanovišta samosvojnosti bačkih Bunjevaca neskrivene asimilacijske nakane u novoj državnoj tvorevini bile su podjednako opasne kao i one vođene u okvirima Monarhije. Nacionalno sazrijevanje i osvješćenje pripadnika bunjevačkog etnikuma, i pored nekoliko uspona i uzleta, tijekom cijeloga razdoblja Monarhije nije bilo dovršeno. Ovo će, uz druge čimbenike, pridonijeti da Bunjevci dočekaju prijelomne trenutke ulasaka u novu državnu zajednicu uglavnom nespremni, sudjelujući u ovim događanjima mahom uljuljkani floskulama o „slavenskom“ ujedinjenju – bez do kraja dovedenih i  prepoznatljivijih, konkretnih rezultata, na polju narodne afirmacije, bez atributa priznate nacije, samo sa pridjevkom lokalnog imena, Bunjevci su, pokazat će se to u nastupajućim godinama, ostali uskraćeni na polju svog cjelokupnog socijalnog postojanja i djelovanja.

S formiranjem Kraljevstva (Kraljevine od 1921.) Srba, Hrvata i Slovenaca, reguliranje nacionalnog pitanja, postavilo se u sam temelj svih kasnijih problema i poteškoća funkcioniranja nove državne tvorevine. Rješenjima koja nisu bila primjerena i usuglašena s datim društvenim realnostima, nego su ih čak u nekim elementima pokušavala potpuno previdjeti, nije se ni mogao polučiti bilo kakav uspjeh. Ustavno formulirana ideja o jednom južnoslavenskom narodu, s tri partikularna plemenska imena, koje će od šestosječanjske diktature 1929. prerasti u tzv. „integralno jugoslavenstvo“; tijekom svakodnevne prakse “potvrđivanja” ovoga načela, uz primjenu državne sile, pojačat će i učvrstiti široku suprotstavljenost takvoj državotvornoj nakani.MACEK itd

Treba imati na umu kako je od 1918. godine iz srpskih centara moći, tragom političkih i upravno-administrativnih nadležnosti, pokrenuta tzv. „nacionalizacija“ Vojvodine.[4] Agrarna reforma i kolonizacija bile su najsnažnije poluge u njenom ostvarivanju. Za Bunjevce ona nije nosila nikakve dobiti, čak naprotiv može su ustvrditi pridonosi nastanku ne malih gubitaka u  gospodarstvu, koji su ih i te kako pogađali. Pored gubitaka u gospodarskoj razini, ova je  „nacionalizacija“ predstavljala ne samo veliku prijetnju, već prepoznatljivu, konkretnu opasnosti na društvenom i političkom planu, u svakodnevnoj borbi  za očuvanje vlastite samosvojnosti. Krajnji cilj beogradskog režima  bilo je približavanje Bunjevcima i njihovo postepeno utapanje u Srbe s ciljem jačanja fronta prema Mađarima i iredentističkim porukama koje su dopirale iz Budimpešte,  stvarajući znatnu napetost u ovoj pograničnoj regiji. Time će se oni u Jugoslavenskoj Kraljevini naći pred novim iskušenjima. Tragovi i posljedice  mađarazicije su se još uvijek osjećali, kada su iz Beograda počeli puhati snažni  vjetrovi   „srbizacije“. Takva nastojanja režima proizvela su efekte koji su bili suprotni očekivanjima,  generirajući otpor koji će se tijekom vremena politički uobličiti i artikulirati. I dok je pristajanje uz vladajuće političke struje, tu i tamo još imalo odjeka kod pojedinaca iz stanovitih bunjevačkih krugova – identifikacija sa srpskom nacionalnom ideologijom, koja je utemeljena na pravoslavlju, doživjela je potpuni neuspjeh. I pored toga što administracija Bunjevce u nekim slučajevima statistički svrstava u  kategoriju  „katoličkih Srba“, bio je bio zanemarljiv broj onih koji su se tako  javno izjašnjavali. Nešto više uspjeha požnjela je blaža i lukavije vođena akcija akcija – prema kojoj je  Bunjevce trebalo poticati da se odluče za uporabu svoga regionalnog imena i identiteta, kako bi se na tj način što više udaljili od svog prepoznavanja u hravatsvu. Ili, riječima Petra Pekića: „Isticanje Hrvatstva u Subotici nije godilo ni Srbima ni vladinim krugovima. Oni su htjeli da Bunjevci i nadalje ostanu Bunjevci i da budu most između Srba i Hrvata za stvaranje Jugoslovenstva. Međutim Bunjevci su vidjeli da od njih hoće da naprave most zato da gaze po njemu.“[5] S druge strane, znatno slabija, prema  uloženim sredstvima, a i samom činjenicom da je Bačka u administrativnoj podjeli bila  podređena  upravi iz Beograda, bila je ona nacionalna akcija sa strane Hrvatske. Tako je još početkom dvadesetih godina i broj onih Bunjevaca koji su manifestirali svoje hrvatstvo bio samo poput vrha ledenog brijega. Ta nacionalna inertnost Bunjevaca može se objasniti i snažnim tradicionalističkim mehanizmima koji su utvrđivali i okoštavali samu izvornu pripadnost bunjevačkom imenu, nasuprot neizgrađenim mehanizmima formiranja nacionalne svijesti o pripadnosti jednom narodu sa svim atributima koje on nosi sa sobom, koji po pravilu nastaju i djeluju samo uz određene socijalne preduvjete, dostignute kulturne, gospodarsk, političke i druge standarde. U uvjetima s početka dvadesetih godina, kada su ogromnu većinu bunjevačkog stanovništva sačinjavali slabo ili gotovo  nikako obrazovani poljoprivrednici, rasuti po salašima, uz mali broj ostataka zemljišne aristokracije i veleposjednika, a sa izuzetno tankim  građanskim slojem i malobrojnom  inteligencijom, neprofiliranim političkim vođstvom, preduvjeti i šanse za dominantnu prevagu hrvatske opcije,  ali i  njenu neutralizaciju,  utjcajima dirigiranim iz Beograda, bili su izuzetno slabi. No, prilike će se izmijeniti, i sa ulaskom u treće desetljeće, oprijedeljenost i vezanost Bunjevaca za hrvatstvo, postat će činjenica sa kojim su svi morali računati.

Situacija u uvjetima nove države, kada su se Bunjevci našli se pod izravnim administrativno upravnim, kao i političko ideološkim utjecajem  Beograda,  dovešće kod njihovih vođa, pa sukladno tome i kod običnog puka, nakon kratkog razdoblja zanesenosti, prouzrokovanog slomom Monarhije i forsiranim pripajanjem Srbiji, t.j. ulaskom u novu državu, do polarizacije i  postepenog grupiranja u dva tabora, međusobno udaljena, ponekad i čak dijametralno suprotstavljena.

Jednoga, koji je prihvaćao politiku diktiranu od strane vodećih beogradskih partija i Dvora, trudeći se da joj se što bolje prilagodi, slijedeći od njih nametnute smijernice. A one su pored krutog centarlizma i unitarizma, po pitanju državnog urjeđenja, sirovog protekcionizma na osnovu političke i nacionalne pripadnosti u svakodnevnoj praksi,  na nivou tertiranja Bunjevaca, bile oličene i u osnovnoj tezi da su Bunjevci samo dio južnoslavenskog  troimenog „plemena“, u blažoj varijanti posebnost pod imenom – „Bunjevaca“ a u drastičnijoj –  „katolički Srbi“, te da se nikako ne mogu izjašnjavati i smatrati Hrvatima.  Suprotno tomu, druga struja je, na nivou problema državnog uređenja, zastupala ideje federalizacije, a hrvatsvo Bunjevaca smatrala neupitnim i to uzimala kao temelj za svako dalje djelovanje.

Na jednoj su strani kao poluge  za prosrpsku liniju služile državni aparat sa svim svojim represivnim mogućnostima; uprava nad prosvjetom, policijom,  a za hrvatsku akciju među Bunjevcima, stajale su  kao centralna središta i polazišta – Crkva, sa svojim strukturama i organizacijama, kulturna društva i udruge, političke partije, lokalni tisak sa prohrvatskim opredeljenjem, ali  i angažirani rad pojedinaca, doseljenih Hrvata.Ploca_resize

Jezgra koja je vodila prvu struju činili su bunjevački političari koji su se uspinjali slijedeći direktive radikalskih vođa iz Beograda, poput Marka Jurića, dio činovnika, odvjetnika i učitelja.[6] Na drugoj su strani najistaknutiji crkveni veledostojnici, poput biskupa Lajče Budanovića, zatim Blaška Rajića;  političari – poput Josipa Vukovića Đide i mlada inteligencija, predvođena književnicima Aleksom Kokićem, Petrom Pekićem. Između ta dva antipoda, dva pogleda ali i odgovora na aktualne probleme, nalazila se masa običnog puka, mahom salašara, nadničara, zaokupljena egizstencijalnim  problemima preživljavanja, koji su do polovine tridesetih godina bili još teži nego u predratna vremena.

Pored toga, odnos beogradskih, središnjih vlasti prema Zagrebu,  odnosno prema poltičkim inicijativama koje su dolazile odatle,  generalno nazivanim „hrvatsko pitanje“, bitno će se prelamati i odražavati i na Bunjevce. Pored Radićeve političke organizacije Hrvatske seljačke stranke (HSS) koja će u nekim trenutcima poprimati i  karakteristike pravog nacionalnog fronta, nastupajući kao najsnažnija oporba Beogradu, katolička Crkva je zauzimala izuzetno važno mjesto okupljajući i imajući direktnog utjecaja na ogromni dio hrvatske nacije. Ona je razvijala i u novostvorenim uvjetima nastavila da provoditi strategiju djelovanja u širem društvenom kontekstu.

Ustav od 28. lipnja 1921. godine nametnuo je laicizaciju društva, ograničio mogućnosti za djelovanje Crkvi i preuzeo nadzor nad veroispovednim školama. Pokazaće se da strah od srpsko pravoslavne hegemonije nije bio neopravdan. Bunjevci su uvijek s ponosom isticali da je Subotica centar bunjevštine. I ona je zaista to i bila; ne samo demografski nego i kulturni i politički.

Da bi se doznalo nešto više o etničkom sastavu stanovništva Subotice, moraju da se koriste rezultati obavljenih popisa. No, popisi ponekad više govore o vladajućoj državnoj ideologiji, nego što pružaju pouzdane podatke o nacionalnom sastavu stanovništva.[7] Takva je situacija i u Subotici. Nemoguće je, služeći se samo tim rezultatima, doći do valjanih podataka o broju pojedinih narodnosti, pa tako ni Bunjevaca.

F 47 22 1919 popis

Gradski popis stanovnika Subotice, 1919.

Prvi poslijeratni popis stanovništva Subotice je obavljen 1919. godine, za potrebe pariške mirovne konferencije. U skladu sa proklamiranim Vilsonovim načelima, vlastima je trebao podatak kojim bi se dokazalo da na ovom području prevladava slavensko stanovništvo. Za razliku od narednog – državnog popisa, koji nije bilježio popisane po narodnosti već samo materinjem jeziku, zanimanju, vjeroispovesti, ovim se tražilo izjašnjavanje po narodnosti. Rezultati su bili sljedeći: od ukupno 101 286 popisanih, bilo je 65 135 Bunjevaca, 8 737 Srba, 19 870 Mađara, 4 251 Nijemaca, 3 293 Židova. Po načinu privređivanja, živjelo je od poljodelstva  79 593 („zemljodilaca“), 4 249 od obrta, 1 242 od trgovine, od činovničkih plaća 2 492, a od slobodnih profesija 458, i 13 253 od drugih izvora. Pa konfesiji je bilo 87 655 rimokatolika, 8 582 pravoslavnih, itd. Prvi je državni popis obavljen 1921. godine. Po njemu je bilo 60 699 „srbohrvata“, odnosno onih koj su govorili tim jezikom. Sljedeći državni popis je izvršen 1931. godine. U njemu se po prvi put našla rubrika – Hrvat. Njihov ja broj tad u Subotici iznosio 900, a broj Bunjevaca 44 892, Srba 10 054, Mađara 39 108, itd, od ukupno popisanih 100 058. Broj domaćinstava je iznosio 24 466. Karakteristika Subotice je bila da je polovica stanovništva – 50 767 po tom poppisu, bila nastanjena u užem gradu, a ostatak  na okolnim pustarama, naseljima  i salašima. U kasnijim godinama pisalo se u tisku, kao i do tada, o brojčanim podacima  o broju Bunjevaca  u Subotici, no oni po pravilu nisu uvijek bili zasnovani na argumentima. Tako „Bunjevačko žackalo“ ( 21. veljače 1940. st. 3.) u svom šaljivom stilu piše da: „U Subotici živi 75 000 Bunjevaca – Hrvata, 20 000 Madžara i 6-7000 Srba, te je zato proglašena za srpsku varoš.“

Nepovjerenje i animozitet beogradskih vlasti, u prvim međuratnim godinama,  bili su usmjereni, najvećim dijelom na neslavene – Mađare, Nijemce i Židove. Pored državne politike koja ih je diskriminirala, uskraćivanjem osnovnih građanskih prava, poput prava glasa ili isključivanjem iz dodjele zemlje u agrarnoj reformi,  nekoliko pojedinačnih ekscesnih događaja, pritisaka ciljanih na nesrpsko stanovništvo Subotice, pokazuju da toga  nisu bili pošteđeni na Bunjevci, odnosno da su oni bili usmjereni  na sve katolike, a u drugom na  one koji se služe latinicom. Primjeri za to su razbijanje prozora na plebaniji crkve Sv. Đurđa 1920. godine, rušenje  crkvenih kipova na javnim mjestima, za dvije godine 3 puta je srušen kip „Sv. Ivana od Nepomuka“ na beogradskom putu (Subotičke novine, 23.7.1921.).  Slučajevi uništavanja javnih natpisa na latinici, nisu  bili samo sporadični; već prije sustavni.

Bunjevci su u međuratnom periodu imali izuzetno mali broj visoko školovanih  predstvanika – intelektualaca. Tako njihova zastupljenost u ukupnom broju subotičkih odvjetnika, ljekara, inženjera, arhitekata, veterinara, nije prelazila  10%.  Po podacima za 1927. godinu, od 74 odvjetnika,  Bunjevaca je bilo samo šestero. Slična je situacija bila i u glijede liječnička, od njih 74-ro, samo ih sedmero bilo iz redova Hrvata.[8] Bunjevačka omladina, između dva rata, visoko obrazovanje mahom je stjecala na zagrebačkom sveučilištu.

Tisak je imao izuzetno važnu ulogu u podizanju kulture i obaveštavanju. Među bačkim bunjevačkim Hrvatima, nekoliko je listova zauzimalo istaknuto mjesto. Jedan od najznačajnih za njih, bio je „Neven“. „Hrvatske novine“ pokrenuo je Blaško Rajić 1920. godine. U tom pravcu pisale su i: „Istina“ (1922-1923), „Borba“ ( 1923 -1926), „Sloga“ ( 1932), „Naše slovo“ ( 1934-1940), „Bunjevačko šokačka vila“ ( 1935) i „Bunjevačko žackalo“ ( 1940). Posebno mjesto zauzimali su časopisi; „Danica, bunjevačko šokački kalendar“ i „Klasje naših ravni“.

Komentari u lokalnim listovima, posvećivali su mnogo prostora bunjevačkom pitanju. I na tom polju se jasno očituje sučeljavanje dvaju suprotstavljenih pozicija. Primjer za to je tekst iz „Subotičkog  glasnika“ ( 27.03. 1927, st.1.), članak pod naslovom  „Iz zagorske torbe“. U njemu stoji: „Mi smo stalno tvrdili da Hrvata u Subotici nema, izuzev onih koji su se posle Ujedinjenja i Oslobođenja doselili u naš beli grad.“ Na suprotnoj strani stoji, na pr. jedan od najkarakterističnijih tekstova, koji je  objavljen 17. travnja1928. u listu „Neven“, koga su neki protivnici nazivali „zvaničnim organom Hrvatsko frankovačko bunjevačke nacije“. Pod naslovom „Iskrena reč“ piše: „I jedni i drugi zaboravljaju i ne priznaju, da su Bunjevci i Šokci kao vojvođanski Hrvati isto tako jaki oslonac naše državne ideje, naročito pak u sjeverozapadnim djelovima današnje teritorije Vojvodine, kao što su to i Srbi. Za njih ipak vojvođanski Hrvati uopće ne postoje; o njima se neće da vodi računa. Njih oko 200 000 duša jednostavno „nema“ u Vojvodini. I dalje nastavlja „…za jedne i druge vrijedi političko načelo, da se Bunjevci i Šokci ne smiju nazivati ni osjećati Hrvatima, jer po Bogu brate, ta oni su Srbi“. Istaknuto je i da nadanje da će Vojvodina biti isto toliko hrvatska koliko i srpska, i pored toga što je uočeno da vladajući krugovi iz Beograda i njihovi eksponenti na terenu, često imaju bliže veze sa vojvođanskim neslavenima nego sa tamošnjim Hrvatima.

 

U mnoštvu subotičkih udruga i društava, postojala je brojna skupina onih koji su u svom imenu nosili pridjev – hrvatski. Takvo je bilo: „Hrvatsko prosvjetno društvo Neven“ sa svojom sekcijom -„Hrvatskim pjevačkim društvom Neven“, „Hrvatski katolički orao“[9], „Hrvatska katolička orlica“, „Udruženje hrvatskih sveučilištaraca Antunović“[10], „Hrvatsko seljačko prosvjetno društvo -Seljačka sloga“, Crkvena  organizacija „Križari“[11], „Hrvatski prosvetni Dom“[12],“Hrvatska kulturna zajednica“ (predsjednik joj je bio Blaško Rajić). Pored nabrojanih, na okupljanju Bunjevaca Hrvata radila su i društva: „Pučki krug“, „Bunjevačko omladinsko društvo“, „Pučka kasina“, „Dobotvorna zajednica Bunjevaka“, „Bunjevačka prosvetna Matica“ (os. 1925.), „Bunjevačko momačko kolo“, „Katoličko divojačko društvo“, „Nogometni klub Bačka [13], „Matica subotička“ (os. 1933.)[14]

U međuratnom razdoblju, do 1936. godine, u gradu je bilo nekoliko velikih javnih manifestacija, kojima su se obilježavali razni povodi važni za Bunjevce Hrvate. Takva je bila proslava tisućite godišnjice hrvatskog kraljevstva, 4. listopada 1925. godine, kada je postavljena i spomen ploča[15], akademija posvećena Zrinskom i  Frankopanu, zatim akcija za podizanje spomenika Anti Evetoviću Miroljubu i Ivanu Antunoviću[16]. U 1935. godini (28.9.-5.10.) u „Subotičkoj matici“  održana je „Smotra bunjevačke prošlosti“, gdje je biskup Budanović bio pokrovitelj.[17] To je bio prvi korak u realizaciji ideje o potrebi formiranja „Hrvatskog narodnog muzeja“, koja se ipak nije uspijela ostvariti.

Vojna obavještajna služba iz Subotice, poslala je 1934. godine jedan izvještaj šefu te službe u Beogradu, u kome ocrtava „narastajuće uspehe hrvatske akcije među Bunjevcima“.[18] U njemu se između ostalog navodi: „Da je katoličko sveštenstvo u Subotici, Bajmoku, Somboru, sa biskupom na čelu, potpuno hrvatski orijentisano i stavilo se potpuno u službu širenja hrvatske ideologije među Bunjevcima.“  Pored nabrajanja uspjeha u toj „hrvatskoj akciji“, gde se naglašavaju i „skoro sva bunjevačka univerzitetska mladež, koja se školuje u Zagrebu, gde oni postaju hrvatski šovinisti i prenose ta shvatanja, sa uspehom u bunjevačke mase“,  Hrvatski Dom u Subotici, Bunjevačka Matica,  mlada bunjevačka književna generacija na čelu sa Petrom Pekićem, koji je napisao istoriju Bunjevaca-Hrvata, koja je zabranjena, pošto“ širi plemenski separatizam“, biskup Budanović i bivši gradonačelnik Stipić,  pada u oči da, kako se to vidi iz zaključka izvještaja, najveću odgovornost za takvo stanje pripsisuju doseljenim Hrvatima. „Uspesi tog svake pažnje vrednog rada nekolicine Hrvata, za ovih 15 godina u Subotici, Žedniku, Bajmoku, Tavankutu, Somboru, itd. su danas ti, da je sva bunjevačka inteligencija i najmanje 80% bunjevačkog naroda potpuno hrvatski i strogo katolički, ne samo orijentisana, nego i oduševljeno zadahnuta. Na severu naše države, gde je pre 15 godina bilo samo nekoliko ljudi Bunjevaca, koji su se osećali Hrvatima, mi imamo danas 100 000 novih Hrvata, što je sve posledica upornog, sitnog, sistematskog, marljivog i neobično predanog rada nekih 20-30 hrvatskih intelektualaca, koji su se ovamo doselili, te prema tome bili samo presađeni.“ To je ujedno i najbolja pohvala dalekovidosti i uspješnosti poteza, koji je krajem 1918. i 1919. godine učinjen iz Zagreba, kada je Stjepan Radić uputio niz mladih ljudi, uglavnom slobodnih zvanja, u Bačku, gdje su se zdušno uključili u društveni rad bačkih Hrvata u Subotici, Somboru i drugim naseljima. [19]

Subotički Bunjevci-Hrvati, u periodu Monarhije, nisu bili politički organizovani u vidu posebne stranke. Pripadali su raznim mađarskim, čak i šovinističkim partijama.[20]

Bunjevacke novine, Marko Juric, 4 3 1927

Tek nakon ulaska u novu državnu zajednicu, doći će do  formiranja nekoliko političkih opcija, odnosno stranaka koje su zastupale interese Bunjevaca -Hrvata. Pogled na rezultate koje su postizale na izborima, svjedoči i o porastu i usmjeravanju političkog raspoloženja bačkih Hrvata u jasnom oporbenom smjeru, koji se pokreće i kreira iz Zagreba, a  koji će se najjasnije izraziti na izborima 5. svibnja 1935. godine.

Tako na izborima za Konstituantu, 28. studenog 1920. godine, učestvuju Bunjevačko šokačka stranka (BŠS) koju vodi Blaško Rajić i Hrvatska pučka stranka (HPS).  Osvojile su 25 odnosno 6 % glasova izašlih birača u subotičkom okrugu. Sličan rezultat ove stranke ostvaruju i na parlamentarnim izborima 1923. godine.  Na parlamentarnim izborima 1925. godine dolazi do pregrupiranja, stvara se  nova politička grupacija – Vojvođanska pučka stranka (VPS), u čije ime se kandidira Blaško Rajić. Istupajući odvojeno VPS  i BŠS, svojim su lošim izbornim rezultatima samo pogoršali položaj Bunjevaca Hrvata. Zbog toga  u narednom periodu nije opstala VPS, a BŠS 1926. godine stupa u HSS Stjepana Radića. Na izborima 1927. godine, od 32 911 upisanih birača u Subotici, na 45 glasačkih mesta, glasalo je 16 808, a od toga je HSS osvojila 3 265, a pobijedila je koalicija Radikalne  i Mađarske stranke sa 5 158 glasova. Godina 1928. obilježena je krvoprolićem u Narodnoj skupštini. Izbore 1931. godine, karakterizira samo jedna, vladina zemaljska lista, a njen je nosilac u Subotici bio Ivković Ivandekić Mirko, koji je dobio 11 147 glasova od 18 416 izašlih glasača. Bilo je upisano ukupno 28 861 glasača.

1

Jedan od najvećih uspjeha na razini cijele zemlje, i pored raznih pritisaka, pa i falsificiranja, oporba – koalicija pod imenom Udružena opozicija, ostvaruje 1935. godine. Mada joj taj rezultat nije omogućavao dolazak na vlast, režim je bio ozbiljno uzdrman i prinuđen započeti sa prilagođavanjima, koja će u krajnjoj instanci dovesti i do ispravljanja kuta gledanja na inicijative iz Zagreba. U subotičkoj izbornoj jedinici, gdje  je bilo 32 475 upisanih birača, glasalo  je njih 17 941. Za listu dr Mačeka, čiji je nositelj bio  Josip Vuković Đido bilo je  9 818  glasova ili 54,72%,  pa je on i izbaran za narodnog poslanika. Protu kandidat dr Mirko Ivković Ivandekić dobio je 2019 (11,25%) a lista Dimitrija Ljotića, čiji je kandidat bio Franjo Poljaković samo 0,32%. Glasovanje je bilo javno, pa je gradonačelnik zahtijevao da predstavnici biračkih odbora dostave spisak za koga su glasovali pojedini birači.[21]

Zanimljivo je zapaziti, na razini gradske vlasti, od dvanaest gradonačelnika u razdoblju 1918. do 1941. bilo je čak devet Bunjevaca.[22]  Ali u tada ostvarenom političkom okružju, kada se do položaja u organima gradske vlasti dolazilo – imenovanjem, to su svi oni prvo morali  ispuniti pred njih postavljene zahtjeve beogradskih vlastodržaca, a ne birača. Primjerce, Ivan Ivković Ivandekić, ranije starješina Hrvatskog sokola i član HSS, koji je pretendirao na položaj prvog čoveka grada, morao je pristupiti režimskim strankama, Jugoslovenskoj nacionalnoj stranci, zatim  Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici. On je obnašao dužnost gradonačelnika 1933.-1934., odnosno pretsjednika općine 1934.-1938. godine.2578 IVKOVIC  IVANDEKIC IVAN i STOJADINOVIC Dr. Milan Stojadinović i ing. Ivan Ivković Ivandekić

I zaista, u narednom burnom razdoblju, pred njima su stajali pravi izazovi na putu očuvanja dostignutog i postizanja još konkretnijih rezultata koji bi im omogućili nesmijetan daljnji razvoj. Iz nekoliko crtica o njihovom djelovanju može se  osvjedočiti da se težište rada prenosilo na političko polje. Nastavili su pratiti liniju koju diktiraju političke vođe iz Zagreba, u prvom redu dr Maček. To se ogledalo u jačanju organizacije HSS-a na subotičkoj području, ali i u drugim manifestacijama, kao što je bila masovna proslava njegovog rođendana 1937. godine. Ni odgovori lokalnih žandarmerijskih vlasti nisu izostajali. Primjeri za to su kada se travnja 1939, zbog isticanja hrvatskih zastava na nekoliko tavankutskih kuća i domu Seljačke sloge, protiv počinitelja podnose   kaznene prijave.[23]

U predvječerje velikog svjetskog sukoba sila, srpsko-hrvatske tenzije su nastavile i dalje tinjati. Pregovorima o rekomponiranju državnog ustrojstva, sporazumom Cvetković-Maček, stvaranjem Banovine Hrvatske, pokušalo ih se  umiriti i zadovoljiti težnje Zagreba. S velikim nadama i iščekivanjima, koja će se pokazati uzaludnim,  pratili su  subotički Hrvati  te događaje. Josip Vuković Đido, već u ožujku 1939 godine, nakon povratka iz Zagreba, gdje se sastao i sa dr Mačekom, donio je projekt budućeg sporazuma, i počeo u javnosti iznositi da će „Subotica otpasti od Srbije“.[24]  Nadolazaći ratni vihori uzeli su veliki danak i od svih subotičana, pa i Hrvata Bunjevaca. [25]

Nakon rata, novoupostavljene revolucionarne vlasti nameću nove socijalne koordinate, pa u prvom trenutku  korjenito mjenjaju i tretiranje Bunjevaca. Našavši se izvan hrvatske matice, u Autonomnoj pokrajini Vojvodini, Bunjevci su prvo dočekali odluku  da ih pokrajinski izvršni organ GNOO Vojvodine okružnicom od 14.5.1945.[26] u kojoj stoji: „Kako bunjevačke i šokačke narodnosti ne postoje, to vam se naređuje da sve Bunjevce i Šokce imadete tertirati isključivo kao Hrvate bez obzira na njihovu izjavu.“ prizna Hrvatima, t.j. birokratski kruto natjera sve administrativne organe da ih svugdje upisuju isključivo upravo tako. No, ubrzo će doći do razočarenja, ono što je trebalo biti zajamčeno i njima kao pripadnicima državotvornog naroda, nije se poštivalo i njihova nadanja da će od tada biti ravnopravni sa Srbima rasprsnuće se kao mjehur sapunice.

Stevan Mačković, prof. povijesti, arivski savjetnik


[1]  Po  zadnjem  popisu   u  okviru   Austrougarske   države  1910. godine, može se indirektnim putem doći do podataka da je Bunjevaca  bilo 33 208, dok je broj Mađara  54 626,  Srba 3 371.Ukupan  broj stanovnika  grada  Subotice  je  iznosio 92 232. (Milan DUBAJIĆ, Radnički pokret u Subotici od kraja  1918 – 1921, god., Subotica, 1966., 8.) Po podatcima gradskog Senata iz 1919, (Historijski  arhiv Subotica, dalje HAS, F:47. I 22/1919) dobivenim  na osnovu lokalnog  popisa te godine, vršenog za potrebe  mirovne  konferencije u Parizu, broj Bunjevaca  je  izuzetno  povećan,  i iznosio je 65 135, Srba je bilo 8 737, a Mađara   19 870 od ukupno 101  286. To se može objasniti i velikim izjašnjavanje dotadašnjih „Mađara“ za „Bunjevce“.Za 1934. godinu  jedna tebela  “Inžinjerskog   gradskog ureda”, daje  slijedeće  podatke o  stanovništvu   Subotice. Ukupno  je bilo  102 133  stanovnika,  od toga  Bunjevaca 44 892, Srba 10 054,  Mađara 39 108, Hrvata  900. (HAS,F:275.50) Državni  popisi  vršeni 1921. i 1931. godine ka oni raniji, nisu   predviđali mogućnost izjašnjavanja  i upisivanja Bunjevaca pod tim imenom.

[2] „Prvi  ustav   u  novoj   državi  sankcionisao  je  princip nacionalnog i  državnog  unitarizma. Prevedeno  na jezik  ondašnje  političke prakse, to je  u stvari  značilo  ozakonjenje  političke  hegemonije građanskih vrhova  Srbije na čelu sa monarhijom.“ Todor STOJKOV, Građanska  opziciona  vođstva u  vreme   šestojanuarske diktature (1929-1935), Istraživanja, 1, Novi Sad, 1971., 118. Bunjevci  su  jedno  od  prvih  velikih  političkih  razočarenja doživjeli prilikom posete njihove deputacije Ministru  predsedniku      Vesniću i Ministru prosvete Pribičeviću, kada je Vesnić izjavio da  ne priznaje Bunjevce za  narodnost, optužujući  ih  da  šuruju  sa   Mađarima, kako saznajemo iz lista „Neven“ od 19.12.1920. br. 279.U      odgovoru Ministru, u „Nevenu“ od 27.12.1920. autor izjavljuje  da  će takvo postupanje natjerati Bunjevce da prelaze  u  Hrvate. Smjene  bunjevačkih gradskih funkcionera, početkom 1921.  nastavljaju  da      pružaju dokaze o  načinu  vladavine  radikala,što  izaziva  dalje  nezadovoljstvo kod Bunjevaca, pa čak i članova Radikalne stranke,  kao  primer  Ivana  Crnkovića,  narodnog    poslanika,  radikala, koji zbog  zapostavljanja   Bunjevaca  najavljuje  istup  iz  te stranke.“Neven“, 9.01.1921.

[3] Vođe i članstvo Bunjevačko -šokačke stranke izvršili su fuziju sa   Hrvatskom  seljačkom  strankom   27.06.1926. godine. P.  PEKIĆ,  nav. djelo, 256.

[4] Taj proces je s manjim amplitudama trajao u čitavom periodu Kraljevine. Dobro teoretsko obrazloženje njegovih ciljeva dao je Dr Vladan JOJKIĆ u svojoj studiji „Nacionalizacija Bačke i Banata“,Novi Sad,1931.

[5] P. PEKIĆ, Povijest Hrvata, 256.

[6]  Među političarima njihovi predvodnici su bili radikali Marko Jurić „radikalski harambaša, kako je nazivan u štampi i Antun Vidaković, a među kulturnim radnicima Mara Đorđević Malagurski, odvijetnicii Alba M. Kuntić i dr Babijan Malagurski.

[7] Dr Ivo BANAC, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji do 1921, Zagreb 1988., 78.

[8] Kosta PETROVIĆ, Subotica i kupalište Palić, Subotica 1927., 63-69.

[9] Na prijedlog Blaška Rajića, 1929. godine, dobili su 2500 dinara za učešće na velikom sletu u Pragu. HAS, F:47. X 72/1929

[10] HAS, F:47. gr. 2004/1925. U predmetu HAS, F:47. Gr. 368/1926 nalazi se izvještaj o toj organizaciji, u kome se ističe da su njegovi članovi „politički agilni bunjevački Hrvati“

[11] HAS, F:47. 682/1930

[12] Imao je sjedište u Harambašićevoj 4, osnovan je 1926. godine, a pravila su mu odobrena 1929. HAS, F:47. IV 4033/1934. U 1933. godini imao je 111 članova i održao 10 priredbi. HAS, F:47. IV 3163/1933. Taj predmet je izveštaj o radu društava, sa osnovnim podacima o broju članova i aktivnostima.

[13] Izvještaj o radu društava i organizacija u 1933. godini. HAS, F:47. IV 3163/1933

[14] Ovo društvo osnovano je na inicijativu Crkve, odnosno „Humano prosvjetnog odbora katoličkih crkvenih općina“. Kupilo je objekat u kojem  je do radila „Bunjevačka Matica“ (BPM), koja će imati pravao da zadrži jednu kancekariju u njemu, do isplate ugovorene cijene. Zanimljivost je da su se tako pod istim krovom našle dve Matice, prva koju su još 1925. godine osnovali krugovi bliski vlastima, na čelu sa Markom Jurićem, sa ciljem da okupe Bunjevce koji su delili njihova shvatanja, i druga koja je negovala hrvatski kullturni profil. Prva Matica, nazivana od hrvatskih subotičkih listova i „birtaška Matica u kojoj se priređuju samo partijske večere“, i pored velike materijalne pomoći koju su joj davali organi vlasti,  nije uspjela u svojoj nakani, njeni rezultati su ostali na nekoliko muzičko folklornih priredbi, dok je druga  izrasla u pravi centar  okupljanja subotičkih Hrvata i usmjeravanja i pomaganja njihovih kulturnih dostignuća.  BPM u 1933. godini nije imala ni jednu priredbu, a okupljala je 163 člana, dok je na pr. Pučka kasina imala 416 članova, Katoličko divojačko društvo 601, itd. HAS, F:47.  IV 3163/1933

[15]  Na zidu žandarmerijske komande, na Trgu Kralja Tomislava postavljena je ploča sa natpisom: „Spomen ploča prigodom 1000 godišnjice Hrvatskog Kraljevstva 925 – 1925. postaviše: Bunjevački Hrvati“. HAS, F:47.  II 108/1925

[16] Pretsjednik Odbora je bio Blaško Rajić. U predmetu HAS, F:47. X 14/1931. nalazi se plan otkrivanja, sa 2 fotografije. Autor spomenika je bio Ivan Meštrović.Vlasti su ipak uskratile dozvolu za podizanje, i on će tek će 1936. biti postavljen

[17] Klasje naših ravni, br. 2, Subotica 1935.

[18] HAS, F:176. 10.339.

[19] Ante SEKULIĆ, Hrvati iz južnougarskih područja u godinama od 1918. do 1920., Pro historia crotica 1, Zbornik uz 70. godišnjicu života Dragutina Pavličevića, Zagreb 2002, st.311. To jezgro aktivista na planu širenja hrvatstva na ovim prostorima činili su: Mihovil Katanec, Ladislav Vlašić, Vinko Žganec, Stjepan Gabrić, Dragan Mrljak, Miroslav Mažgon i drugi.

[20] Dr Hrabak BOGUMIL, Stanovišta bunjevačkih političara o centralizmu, autonomiji i federalizmu 1918-1929, Zbornik centra za društvena iztraživanja Slavonije i Baranje, god. 21, br. 1, Slavonski Brod 1984, st. 92.

[21] HAS, F:47. St.pov. 4/1935

[22] Stevan MAČKOVIĆ, Subotica i bunjevački gradonačelnici, Bunjevačke novine br. 4,5,6,7, Subotica  1999.

[23] HAS, F:57. 3584/1939

[24] Politički zbor UO na Šebešiću, HAS, F:57.2311, 3616/1939

[25]  Poimenični iskaz o 7032 žrtave, dali su Mirko GRLICA, dr Antal HEGEDIŠ, Milan DUBAJIĆ, Lazar MERKOVIĆ u knjizi Imenik žrtava Drugog svetskog rata na području subotičke opštine, Subotica 2000.

[26] HAS, F:70.14157/1945. Tako je iste godine popisano u gradu 8 759 Srba, 44 712 Hrvata, 38 355 Mađara, 1 965 Nijemaca, 3 739 Židova, itd. HAS, F:70.9090/1945

P.S.

Nisu komunisti pohrvatili Bunjevce!

(zadnji pasusi iz uradka Bunjevci između dva rata )

Nakon rata, novoupostavljene revolucionarne vlasti nameću nove socijalne koordinate, pa korijenito mijenjaju i tretiranje Bunjevaca. Pored čitavog niza dokumenata, o tome dobro svijedoči jedna depeša. Svibnja 1945. godine Glavni Narodnooslobodilački odbor Vojvodine (NOO) uputio je dopis svim Okružnim NOO, u kome stoji: „Kako bunjevačke i šokačke narodnosti ne postoje, to vam se naređuje da sve Bunjevce i Šokce imadete tretirati isključivo kao Hrvate bez obzira na njihovu izjavu.“ (Pa nikada prije rata ni u jednom državnom popisu nisu postojale rubrike gdje bi Bunjevci imali mogućnost da se popišu kao takvi!)SN 6 lipnja 1940

Tako je iste godine popisano u gradu 8 759 Srba, 44 712 Hrvata, 38 355 Mađara, 1 965 Njemaca, 3 739 Jevreja, itd.

Time započinje jedna nova etapa u životu Bačkih Hrvata, kojoj će se, sukladno novim uslovima, morati prilagoditi sve njihove snage i reprezenti. Njihova borba za „priznanje i uvaženje“ još nije bila okončana.

U Subotici, travnja 2006.            


2 Responses to BUNJEVCI SUBOTICE IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA

  1. Povratni ping: Sedamdeset godina od zabrane nacionalnog samoidentifikovanja Bunjevaca u Vojvodini | Bunjevački književni klub

  2. Povratni ping: Stevan Mačković – Bunjevci Subotice između dva svjetska rata | Bunjevački književni klub

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

%d bloggers like this: