Bački Bunjevci u jugoslavenskoj državi (1918-1941)

BUNJEVCI SUBOTICE IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA

Bački Bunjevci su s ponosom isticali da je Subotica centar bunjevštine. I ona je zaista to i bila; ne samo demografski nego i kulturni i politički. Procesi asimilacije u okvirima Monarhije kao i Jugoslavije, bili su permanentna opasnost za očuvanje samosvojnosti Bunjevaca. Njihovo nacionalno sazrijevanje i osviješćenje i pored nekoliko uspona i uzlijeta, tokom čitavog perioda Monarhije nije bilo završeno. To uz druge faktore, uslovljava da Bunjevci dočekaju i sudjeluju u prijelomnim trenutcima ulaska u novu državnu zajednicu, prvo Kraljevinu Srbiju a zatim Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, pomalo nespremno, uljuljkani u maticu „slavenskog“ ujedinjenja. A bez do kraja dovedenih i prepoznatljivijih, konkretnih rezultata, na polju nacionalne afirmacije, bez atributa priznatog naroda, samo s okvirima lokalnog imena – Bunjevci, pokazaće se to u nastupajućim godinama, oni su ostajali uskraćeni na polju svog cjelokupnog socijalnog postojanja i djelovanja. Da bi se doznalo nešto više o etničkom sastavu stanovništva Subotice, moraju da se koriste rezultati obavljenih popisa. No, popisi više govore o vladajućoj državnoj ideologiji, nego što pružaju pouzdane podatke o nacionalnom sastavu žiteljstva. Takva je situacija i za Suboticu. Nemoguće je, služeći se samo tim rezultatima, doći do validnih rezultata o broju pojedinih narodnosti, pa tako ni Bunjevaca Hrvata. Prvi poslijeratni popis stanovništva Subotice je obavljen 1919. godine, za potrebe pariške mirovne konferencije. U skladu sa proklamiranim Vilsonovim načelima, vlastima je trebao podatak kojim bi se dokazalo da na ovoj teritoriji preovlađuje slavenski živalj. Za razliku od narednog – državnog popisa, koji nije bilježio popisane po narodnosti već samo maternjem jeziku, zanimanju, konfesiji, ovim se tražilo izjašnjavanje po narodnosti. Rezultati su bili slijedeći: Od ukupno 101 286 popisanih, bilo je 65 135 Bunjevaca, 8 737 Srba, 19 870 Mađara, 4 251 Nijemaca, 3 293 Jevreja. Po načinu privređivanja, živjelo je od poljodjelstva 79 593 („zemljodilaca“), 4 249 od obrta, 1 242 od trgovine, od činovničkih plaća 2 492, a od slobodnih profesija 458, i 13 253 od drugih izvora. Pa konfesiji je bilo 87 655 rimokatolika, 8 582 pravoslavnih, itd. Prvi državni popis je obavljen 1921. godine. Po njemu je bilo 60 699 „srbohrvata“, odnosno onih koji su govorili tim jezikom. Slijedeći državni popis je izvršen 1931. godine. U njemu se po prvi put našla rubrika – Hrvat. Njihov broj u Subotici je iznosio 900, a broj Bunjevaca 44 892, Srba 10 054, Mađara 39 108, itd, od ukupno popisanih 100 058. Broj domaćinstava je iznosio 24 466. Karakteristika Subotice je bila da je polovina žitelja – 50 767 po tom popisu, bila nastanjena u užem gradu, a ostatak na okolnim pustarama, naseljima i salašima. U kasnijim godina operiralo se u tisku, kao i do tada, brojčanim podacima o broju Bunjevaca u Subotici, no oni po pravilu nisu uvijek bili zasnovani na argumentima. Tako „Bunjevačko žackalo“ ( 21. veljače 1940. st. 3.) u svom šaljivom stilu piše da: „U Subotici živi 75 000 Bunjevaca – Hrvata, 20 000 Madžara i 6-7000 Srba, te je zato proglašena za srpsku varoš.“ Bunjevci Subotice i okoline, samom svojom brojnošću, čineći većinu južnoslavenskog nacionalnog korpusa u Subotici i okolini, na sjeveru nove državne tvorevine, Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije, u periodu 1918-1941, predstavljali su stalni predmet interesiranja za vladajuće krugove u Beogradu. Gledajući sa izrazitim nepovjerenjem na sve neslavenske narode Vojvodine, planirajući i realizirajući, s tom determinantom i krupne projekte agrarne reforme i kolonizacije, kojima se utjecalo i na izmjenu etničke slike jedne od najbogatijih i najrazvijenijih povijesnih pokrajina, koja je i u novonastaloj historijskoj situaciji, poslije 1918. zadržala veliki broj stanovnika neslavena, u prvom redu Mađara i Nijemaca, režim pored Srba računa, barem u prvom periodu i na Bunjevce, kao južnoslavensku protutežu neslavenskim narodima. I ta nacionalizacija Vojvodine, uklapala se u rezultate vladajuće ideologije jugoslavenstva. Smatrajući da postoje 3 imena jednog, jugoslavenskog naroda, Srbi, Hrvati i Slovenci, ostale nacionalne individualnosti nisu ni priznavane. Tako se za Bunjevce govorilo da su na pola puta između Srba i Hrvata, most između ta dva naroda. Kruti centralizam i unitarizam u rukama vladajućih srpskih stranaka, ličnosti i dvora, pokušavao je da pod tim jugoslavenskim plaštom osigura dominaciju, i nad svim neslavenskim narodima Jugoslavije, ali i svim nesrpskim narodima. Tako su i Bunjevci ubrzo uvidjeli, da treba da posluže kao most između dva najveća jugoslavenska naroda, ne da bi ih spajali, nego samo da bi po njima gazili, kako je to primjetio i slikovito opisao, Petar Pekić, najistaknutiji bunjevački historiograf toga vremena. Od oduševljenog prihvaćanja i sudjelovanja u činu ujedinjenja sa Srbijom, novembra 1918, zaneseni idejama da će steći sva ona prava i slobode koja su im Mađari uskraćivali, Bunjevci ubrzo počinju odstupati od bezrezervne podrške Beogradu.Uvidjeli su da metode centralističkog državnog uređenja i integralnog jugoslavenskog unitarizma, oličene u prvom, Vidovdanskom ustavu i mnogo više u političkoj i cjelokupnoj društvenoj praksi u kasnijem periodu, samo jačaju hegemoniju Srba, odnosno njihovih vladajućih struktura. 


                                                 Babijan Malagurski                                                    dr. Mirko Ivković Ivandekić


                                                 Ivan Malagurski Tanar

Predvođeni djelom svojih političkih snaga, i nizom javnih radnika, oni već početkom dvadesetih godina jasno izražavaju nezadovoljstvo politikom koja se vodi na štetu Bunjevaca. To će dovesti do stvaranja jedne političke linije koja će evoluirati ka pravcu oporbe, pristajući od 1926. uz najsnažniju oporbenu stranku, Hrvatsku seljačku stranku, nastavljajući proces diferenciranja u nacionalnom pogledu ka hrvatstvu. Nepovjerenje i animozitet beogradskih vlasti, u prvim međuratnim godinama, bili su usmjereni, najvećim djelom na neslavene – Mađare, Nijemce i Jevreje. Pored državne politike koja ih je diskriminirala, uskraćivanjem osnovnih građanskih prava, poput prava glasa ili isključivanjem iz dodjele zemlje u agrarnoj reformi, nekoliko pojedinačnih ekscesnih događaja, pritisaka ciljanih na nesrpsko stanovništvo Subotice, pokazuju da toga nisu bili pošteđeni na Bunjevci, odnosno da su oni u jednom pravcu, bili usmjereni na sve katolike, a u drugom na one koji se služe latinicom. Primjeri za to su razbijanje prozora na plebaniji crkve Sv. Đurđa 1920. godine, rušenje crkvenih kipova na javnim mjestima, za dvije godine 3 puta je srušen kip „Sv. Ivana od Nepomuka“ na beogradskom putu (Subotičke novine, 23.7.1921.). Slučajevi da se uništavaju javni natpisi na latinici, nisu bili samo sporadični; već pre sistematični i redovni. Povodom jednog takvog slučaja, Lazar Stipić je 1925. godine podnio interpelaciju Gradskom Senatu povodom tog dešavanja. Sporovi oko pitanja natpisa na latinici tinjali su u čitavom međuratnom periodu. Jedan od primjera za to je i kada je Ivo Prćić, gradski odbornik, 1933. tražio je na sjednici gradskog odbora da se na zgradu gimnazije stavi natpis i latinicom, pošto se „94% pučanstva služi isključivo latinicom“ ali mu je odgovoreno da na državnim nadleštvima mogu stajati samo natpisi na ćirilici. Bunjevci su u međuratnom periodu imali izuzetno mali broj visoko školovanih predstavnika – intelektualaca. Tako – njihova zastupljenost u ukupnom broju subotičkih odvjetnika, ljekara, inženjera, arhitekata, veterinara, nije prelazila 10%. Po podacima za 1927. godinu, od 74 odvjetnika, Bunjevaca je bilo samo 6. Slična je situacija bila i u ljekarskom staležu, od 74 ljekara, bilo ih je 7. Bunjevačka omladina, između dva rata, visoko obrazovanje mahom je stjecala na zagrebačkom sveučilištu.


                   Matija Išpanović





Među bačkim bunjevačkim Hrvatima, nekoliko listova zauzimalo je istaknuto mjesto. Jedan od najznačajnijih za njih, je bio „Neven“. Od 1884. do 1941 godine, „Neven“ je predstavljao okosnicu nacionalno preporoditeljske svijesti među bunjevačkim listovima. „Hrvatske novine“ pokrenuo je Blaško Rajić 1920. godine. U tom pravcu pisale su i: „Istina“ (1922-1923), „Borba“ ( 1923 -1926), „Sloga“ ( 1932), „Naše slovo“ ( 1934-1940), „Bunjevačko šokačka vila“ ( 1935) i „Bunjevačko žackalo“ ( 1940). Posebno mjesto zauzimali su časopisi; „Danica, bunjevačko šokački kalendar“ i „Klasje naših ravni“.

Komentari u lokalnim listovima, posvećivali su mnogo prostora bunjevačkom pitanju. I na tom polju se jasno očituje prelamanje i sučeljavanje dvaju suprotstavljenih pozicija. Primjer za to je tekst iz „Subotičkog glasnika“ ( 27.03. 1927, st.1.), članak pod naslovom „Iz zagorske torbe“. U njemu stoji: „Mi smo stalno tvrdili da Hrvata u Subotici nema, izuzev onih koji su se poslije Ujedinjenja i Oslobođenja doselili u naš beli grad.“ Na suprotnoj strani stoji, na pr. jedan od najkarakterističnijih tekstova, koji je objavljen 17.4.1928. u listu „Neven“, koga su neki protivnici nazivali „zvaničnim organom Hrvatsko frankovačko bunjevačke nacije“. Pod naslovom „Iskrena reč“ piše: „I jedni i drugi zaboravljaju i ne priznaju, da su Bunjevci i Šokci kao vojvođanski Hrvati isto tako jaki oslonac naše državne ideje, naročito pak u sjeverozapadnim dijelovima današnje teritorije Vojvodine, kao što su to i Srbi. Za njih ipak vojvođanski Hrvati uopće ne postoje; o njima se neće da vodi računa. Njih oko 200 000 duša jednostavno „nema“ u Vojvodini. I dalje nastavlja „…za jedne i druge vrijedi političko načelo, da se Bunjevci i Šokci ne smiju nazivati ni osjećati Hrvatima, jer po Bogu brate, ta oni su Srbi“. Istaknuto je i da nadanje da će Vojvodina biti isto toliko hrvatska koliko i srpska, i pored toga što je uočeno da vladajući krugovi iz Beograda i njihovi eksponenti na terenu, često imaju bliže veze s vojvođanskim neslavenima nego s tamošnjim Hrvatima.


Blaško Rajić

U mnoštvu subotičkih udruga i društava, postojala je brojna skupina onih koji su u svom imenu nosili pridjev – hrvatski. Takvo je bilo: „Hrvatsko prosvjetno društvo Neven“ sa svojom sekcijom -„Hrvatskim pjevačkim društvom Neven“, „Hrvatski katolički orao“ , Hrvatska katolička orlica“, „Udruženje hrvatskih sveučilištaraca Antunović“ , „Hrvatsko seljačko prosvjetno društvo -Seljačka sloga“, Crkvena organizacija „Križari“ , „Hrvatski prosvjetni Dom“ ,“Hrvatska kulturna zajednica“ (predsjednik joj je bio Blaško Rajić).

Pored nabrojanih, na okupljanju Bunjevaca Hrvata radila su i društva: „Pučki krug“, „Bunjevačko omladinsko društvo“, „Pučka kasina“, „Dobrotvorna zajednica Bunjevaka“, „Bunjevačka prosvetna Matica“ (os. 1925.), „Bunjevačko momačko kolo“, „Katoličko divojačko društvo“, „Nogometni klub Bačka, „Matica subotička“ (os. 1933.)

U međuratnom periodu, do 1936. godine, u gradu je bilo nekoliko velikih javnih manifestacija, kojima su se obilježavali razni povodi važni za Bunjevce Hrvate. Takva je bila proslava tisućite godišnjice hrvatskog kraljevstva, 4.10.1925. godine, kada je postavljena i spomen tabla, akademija posvećena Zrinskom i Frankopanu, zatim akcija za podizanje spomenika Anti Evetoviću Miroljubu i Ivanu Antunoviću 1931. godine . U 1935. godini (28.9.-5.10.) u „Subotičkoj matici“ održana je „Smotra bunjevačke prošlosti“, gdje je biskup Budanović bio pokrovitelj. To je bio prvi korak u realizaciji ideje o potrebi formiranja „Hrvatskog narodnog muzeja“, koja ipak nije uspjela da se ostvari.

Stožer okupljanja Bunjevaca Hrvata na kulturnom polju, „Pjevačko društvo Neven“, gostovalo je 1933. godine u Bosni i Hercegovini, posjetilo i izvorište rijeke Bune, Sarajevo, Mostar, Split, Zagreb. To putovanje imalo je znatnog odjeka u subotičkoj a i u sredinama koje su posjetili. Vojna obavještajna služba iz Subotice, poslala je 1934. godine jedan izvještaj šefu te službe u Beogradu, u kome ocrtava „narastajuće uspjehe hrvatske akcije među Bunjevcima“. U njemu se između ostalog navodi: „Da je katoličko svećenstvo u Subotici, Bajmoku, Somboru, s biskupom na čelu, potpuno hrvatski orijentirano i stavilo se potpuno u službu širenja hrvatske ideologije među Bunjevcima.“ Pored nabrajanja uspjeha u toj „hrvatskoj akciji“, gdje se apostrofiraju i „skoro sva bunjevačka univerzitetska mladež, koja se školuje u Zagrebu, gdje oni postaju hrvatski šovinisti i prenose ta shvaćanja, sa uspjehom u bunjevačke mase“, Hrvatski Dom u Subotici, Bunjevačka Matica, mlada bunjevačka književna generacija na čelu s Petrom Pekićem, koji je napisao historiju Bunjevaca-Hrvata, koja je zabranjena, pošto “ širi plemenski separatizam“, biskup Budanović i bivši gradonačelnik Stipić, pada u oči da, kako se to vidi iz zaključka izvještaja, najveću odgovornost za takvo stanje pripisuju doseljenim Hrvatima. „Uspesi tog svake pažnje vrijednog rada nekolicine Hrvata, za ovih 15 godina u Subotici, Žedniku, Bajmoku, Tavankutu, Somboru, itd. su danas ti, da je sva bunjevačka inteligencija i najmanje 80% bunjevačkog naroda potpuno hrvatski i strogo katolički, ne samo orijentisana, nego i oduševljeno zadahnuta. Na sjeveru naše države, gdje je pre 15 godina bilo samo nekoliko ljudi Bunjevaca, koji su se osećali Hrvatima, mi imamo danas 100 000 novih Hrvata, što je sve poslijedica upornog, sitnog, sistematskog, marljivog i neobično predanog rada nekih 20-30 hrvatskih intelektualaca, koji su se ovamo doselili, te prema tome bili samo presađeni.“ To je ujedno i najbolja pohvala dalekovidosti i uspješnosti poteza, koji je krajem 1918. i 1919. godine načinjen iz Zagreba, kada je Stjepan Radić uputio niz mladih ljudi, uglavnom slobodnih zvanja, u Bačku, gdje su se zdušno uključili u društveni rad bačkih Hrvata u Subotici, Somboru i drugim naseljima.

Subotički Bunjevci-Hrvati, u periodu Monarhije, nisu bili politički organizirani u vidu posebne stranke. Pripadali su raznim mađarskim, čak i šovinističkim partijama. Tek nakon ulaska u južnoslavensku državnu zajednicu, doći će do formiranja nekoliko političkih opcija, odnosno stranaka koje su zastupale interese Bunjevaca – Hrvata. Pogled na rezultate koje su postizale na izborima, svjedoči i o narastanju i usmjeravanju političkog raspoloženja bačkih Hrvata u jasnom opozicionom pravcu, koji se pokreće i kreira iz Zagreba, a koji će se najjasnije izraziti na izborima 5.5.1935. godine.

Tako na izborima za Konstituantu, 28.11.1920. godine, sudjeluju Bunjevačko šokačka stranka (BŠS) koju vodi Blaško Rajić i Hrvatska pučka stranka (HPS). Osvojile su 25 odnosno 6 % glasova izašlih birača u subotičkom okrugu. Sličan rezultat ove stranke ostvaruju i na parlamentarnim izborima 1923. godine.

Na parlamentarnim izborima 1925. godine dolazi do pregrupiranja, stvara se nova politička grupacija – Vojvođanska pučka stranka (VPS), u čije ime se kandidira Blaško Rajić. Istupajući odvojeno VPS i BŠS, svojim lošim izbornim rezultatima su samo pogoršali položaj Bunjevaca Hrvata. Zbog toga je u narednom periodu nije opstala VPS, a BŠS 1926. godine stupa u HSS Stjepana Radića.

Na izborima 1927. godine, od 32 911 upisanih birača u Subotici, na 45 glasačkih mjesta, glasalo je 16 808, a od toga je HSS osvojila 3 265, a pobijedila je koalicija Radikalne i Mađarske stranke sa 5 158 glasova.

Godina 1928. obilježena je krvoprolićem u Narodnoj skupštini. Odbornici HSS u gradskom proširenom Senatu, reagirajući na ta ubojstva iznose sljedeće: „Mi odbornici HSS u čije ime ovo podnosimo, moramo konstatovati da u našoj naciji ima još uvijek ljudi koji ispovedaju izopačena načela, misle da će na ovaj način zastrašiti borce za ravnopravnost zajamčenu Ustavom našim.“

Izbore 1931. godine, karakterizira samo jedna, vladina zemaljska lista, a njen je nosilac u Subotici bio Ivković Ivandekić Mirko, koji je dobio 11 147 glasova od  18 416 izašlih glasača. Bilo je upisano ukupno 28 861 glasača.

Jedan od najvećih uspjeha na nivou cijele zemlje, i pored raznih pritisaka, pa i falsifikovanja, oporba – koalicija pod imenom Udružena opozicija, ostvaruje 1935. godine. Mada joj taj rezultat nije omogućavao dolazak na vlast, režim je bio ozbiljno uzdrman i prinuđen da započne sa prilagođavanjima, koja će u krajnjoj instanci dovesti i do korigiranja ugla gledanja na inicijative iz Zagreba. U subotičkoj izbornoj jedinici, gdje je bilo 32 475 upisanih birača, glasalo je njih 17 941. Za listu dr Mačeka, čiji je nosilac bio Josip Vuković Đido bilo je 9 818 glasova ili 54,72%, pa je on i izabran za narodnog poslanika. Protiv kandidat dr Mirko Ivković Ivandekić dobio je 2019 (11,25%) a lista Dimitrija Ljotića, čiji je kandidat bio Franjo Poljaković samo 0,32%. Glasanje je bilo javno, pa je gradonačelnik zahtijevao da djelovođe biračkih spiskova dostave spisak za koga su glasali pojedini birači.

Zanimljivo je da je na nivou gradskih vlasti, od 12 gradonačelnika u periodu 1918-1941, bilo čak 9 Bunjevaca. Ali u stvorenom političkom okružju, kada se do položaja u organima gradske vlasti dolazilo – imenovanjem, svi oni su morali prvo da zadovoljavaju kriterije beogradskih vlastodržaca, a ne birača, domaćeg žiteljstva. Imenovanjima su postavljani gradonačelnici kao i članovi gradskog predstavničkog tela. Dobar primjer za to je ličnost Ivana Ivkovića Ivandekića , ranijeg starješine Hrvatskog sokola i člana HSS, koji je, da bi dospio na položaj prvog čovjeka grada, morao da pristupa režimskim strankama, Jugoslavenskoj nacionalnoj stranci i zatim Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici. On je obnašao dužnost gradonačelnika 1933-1934, odnosno predsjednika općine 1934-1938. godine.

Bunjevci Hrvati su se okupljali i djelovali u okvirima svojih društava, od kojih su u tom periodu najaktivnija bila: Hrvatski prosvjetni dom i Subotička matica. No, nekoliko crtica o njihovom političkom djelovanju, od polovice tridesetih godina, može svjedočiti da se težište rada upravo prenosilo na teren politike. Nastavili da nastave da prate liniju koju diktiraju političke vođe iz Zagreba, u prvom redu dr Maček. To se vidjelo u jačanju organizacije HSS-a na subotičkoj teritoriji, ali i u drugim manifestacijama, kao što je bila masovna proslava njegovog rođendana 1937. godine. Ni odgovori lokalnih žandarmerijskih vlasti nisu izostajali. Primjeri za to su kada se travnja 1939, zbog isticanja hrvatskih zastava na nekoliko tavankutskih kuća i domu Seljačke sloge, protiv počinilaca podnose krivične prijave.

U predvečerje velikog svjetskog sukoba sila, srpsko – hrvatske tenzije su nastavile i dalje da tinjaju. Pregovorima o rekomponiranju državnog ustrojstva, sporazumom Cvetković – Maček, stvaranjem Banovine Hrvatske, pokušalo se ih umiriti i zadovoljiti težnje Zagreba. S velikim nadama i iščekivanjima, koja će se pokazati uzaludnim, pratili su subotički Hrvati ta dešavanja. Josip Vuković Đido, već ožujka 1939 godine, nakon povratka iz Zagreba, gdje se sastao i s dr Mačekom, donio je projekat budućeg sporazuma, i počeo je da u javnosti iznosi da će „Subotica otpasti od Srbije“. Nadolazeći ratni vihori uzeli su veliki danak i od svih subotičana, pa i Hrvata Bunjevaca.

Nakon rata, novouspostavljene revolucionarne vlasti nameću nove socijalne koordinate, pa korjenito mijenjaju i tretiranje Bunjevaca. Pored čitavog niza dokumenata, o tome dobro svjedoči jedna depeša. Svibnja 1945. godine Glavni Narodnooslobodilački odbor Vojvodine (NOO) uputio je dopis svim Okružnim NOO, u kome stoji: „Kako bunjevačke i šokačke narodnosti ne postoje, to vam se naređuje da sve Bunjevce i Šokce imadete tretirati isključivo kao Hrvate bez obzira na njihovu izjavu.“

Tako je iste godine popisano u gradu 8 759 Srba, 44 712 Hrvata, 38 355 Mađara, 1 965 Nijemaca, 3 739 Jevreja, itd.

Time započinje jedna nova etapa u životu Bačkih Hrvata, kojoj će se, sukladno novim uvjetima, morati prilagoditi sve njihove snage i reprezenti. Njihova borba za „priznanje i uvaženje“ još nije bila okončana.

U Subotici, travnja 2006.                                                                                       Stevan Mačković


Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s

%d bloggers like this: