Svjedočanstvo o odnosu policije prema hrvatskim prvacima u Subotici uoči parlamentarnih izbora 1925.

Svjedočanstvo o odnosu policije prema hrvatskim prvacima u Subotici uoči parlamentarnih izbora 1925.

Najvažniji politički  događaj na državnoj razini, u 1925. godini, bili su parlamentarni izbori. Vlada Nikole Pašića (6. XI. 1924. – 29. IV. 1925.) sastavljena od radikala i samostalnih demokrata Svetozara Pribičevića raspisala  je izbore za 8. II. 1925. Najsnažnija oporbena formacija bila je Hrvatska repubilikanska seljačka stranka (HRSS). Režim protiv nje organizira, usmjerava i sprovodi oštre mjere.  Tako vlada  23. XII. 1924. donosi odluku o primjeni Zakona o zaštiti države i na ovu stranku pa je time zabranjena njena politička aktivnost i pokrenuto kazneno gonjenje članova vođstva stranke. Istoga dana uhićen je i sam Stjepan Radić. Taj val državnog terora,  saslušavanja, progona i uhićenja, usmjeren protiv  onih koji su naginjali ka toj političkoj opciji, a koji je za cilj imao pored neutralizacije političkih protivnika i jasnu nacionalnu – plemensku, kako se to tada govorilo, dimenziju,  zahvaća i Suboticu. Intenzitet tih pritisaka rastao je sa samom kampanjom i dosego kulminaciju za vrijeme i prilikom samog glasovanja.  Sam način glasovanja je bio javan, ubacivale su se kuglice u glasačke kutije označene stranačkim listama.  U čitavoj Vojvodini pa i u Subotici zabilježeni su razni oblici  nasilja[1], koji su sprovođeni od strane izvršne vlasti, ali su neke udruge, poput novoformirane četničke organizacije Petar Mrkonjić[2] i neformalne grupe predvođene pristalicama radikala bile u funkciji  zastrašivanja i proganjanja političkih neistomišljenika. Moglo se  glasovati samo uz  posebne  legitimacije, koje  mnogi  nisu  dobili  na  vrijeme, glasačka mjesta  su  bila  udaljena,  itd. Nasilje je bilo izrazito prema sljedbenicima HRSS-a u Subotici.[3] Ono je započelo 3. I. 1925. pozivanjem u kapetaniju (policiju)[4] sudskog savjetnika u ostavci Mateja Jankača i odvjetnika dr. Mihovila Katanca, pretresom njihovih kuća, pritvaranjem trgovca Stipana Matijevića. Oni su optuživani da šire radićevštinu.[5] Pored toga uhićeni su prvaci radićeve liste i kotarske organizacije HRSS-a Tomo Matković, Ivan Tolj, Ivan Babić i dr., a  sama lista je poništena, t.j. zabranjena.

Okviri organizacije i ustroja civilnih vlasti u Subotici nisu se mnogo mijenjali od prijašnjeg, mađarskog sustava.  Tako su najvažnije poluge civilne vlasti u Subotici 1925. godine bila mjesta gradskih čelnika, koja su formacijski bila preslikana iz perioda prije1918. godine, s time, da su bili direktno postavljani od beogradskih centralnih vlasti.[6] Tako je Dragoslav Đorđević bio Veliki župan, Albe Malagurski[7] gradonačelnik, podgradonačelnik prvo Aleksandar (Šandor) Rajčić a zatim dr. Matija Evetović. Funkciju Velikog bijležnika imao je Frano Vukić[8], gradski odvjetnik je bio dr. Kalor (Dragutin) Stipić itd. Sve do 1929. godine, kada dolazi pod državnu upravu,  i Policija ( Policijsko kapetansko zvanje grada Subotice) je bila pod nadliježnosti Grada.  Pod direktnom upravom centaralnih vlasti djelovala je jedinica Žandarmerije (Subotička žandarmerijska četa 2. žandarmerijskog puka)[9]  kao i Državna tajna policija.

ALBA MALAGURSKI st 42_resize

Pored uniformiranih redara, kojih je  1925. godine  bilo 152,  policija je imala i civilne, tajne  agente.  Na čelu joj se nalazio Veliki kapetan. To je do 25.VII.1925. bio Dragoslav Obradović, a zatim Cvetko Horvat[10]. O gradskom redarstvu je u lokalnoj sredini vladalo dosta loše mišljenje,  kao previše arogantnom, korumpiranom i nesposobnom. S obzirom na načine njenovog organiziranja i potpunog političkog kriterija pri kadrovskom popunjavanju, nije ni moglo da zrcali drugačiju sliku u javnosti. U mađarskim i prohrvatskim subotičkim tiskovinama česti su osvrti u takvim tonovima na stanje u redovima policije. Apostrofirani su loši primjeri ponašanja pojedinih konkretnih pojedinaca[11], koji su bacali loše svjetlo na čitavu službu. I u sačuvanoj arhivskoj građi ima mnogo primjera[12] koji govore o nedisciplini redara, pijanstvu, gubljenju opreme, međusobnim tučama redara,  itd. Tako je na pr. redar Grga Tumbas otpušten iz službe[13] jer je 1. VI 1925. prilikom dolaska ministra unutrašnjih dela Bože Maksimovića -Kundaka  na Palić, pucao iz službenog pištolja u pripitom stanju! A zanimljivu opasku, imao je i sam Veliki kapetan Cvetko Horvat[14]: „Činjenica je nadalje, da se referenti kod ove policije menjaju svakim časom, bilo po potrebi ili ne. Naročito je žalosno da se policiji dodeljuje personal za kaznu tobože zato da se ovde poprave jer su pod jakom stegom.“

A tko su bili Matej Jankač i Mihovil Katanec ?  Dr Mihovil Katanec

Obojica su bila u skupini onih mladih, obrazovanih ljudi[15] koji su na poticaj Stjepana Radića došli u Bačku neposredno nakon primirja.

jpg skupna Jankac Katanec i cure

Jankač i Katanec kao članovi HPD Neven

Matej Jankač [16] ( Bistra /Zagrebačka županija/ 21. IX. 1881. – 10. IV. Zagreb 1968.) je bio pravnik po obrazovanju.  Otac mu je bio Stjepan a mati Ana Kos. Bio je 182 cm visok, smeđih očiju i kose. Sa suprugom Anom Jankuševec imao je sinove Zvonimira    i Milivoja   te kćerku Vericu. Već u pučkoj školi i gimnaziji primjećen je njegov talenat za glazbu. U daljem školovanju na zagrebačkoj bogosloviji njegova darovitost za pjevanje i glazbu očituje se i u tome što postaje prdsjednikom i zborovođom najstarijeg hrvatskog pjevačkog društva Vijenac a regens chori zagrebačke katedrale postavlja ga za koralistu. Nakon upisa na Pravni fakultet postaje pjevačem Kola a zatim zborovođom Varaždinskog kluba. Po svršetku studija živi i radi u Osijeku gdje djeluje u HPD-u Kuhač. Nakon što je kao sudski savjetnik premješten u Bihać, nastavlja sa glazbeno kulturnim djelovanjem u tamošnjem HPD Krajišnik. U jesen 1920. godine, nakon dogovora sa subotičkim gradonačelnikom dr. Vranjom Sudarevićem, javlja se na natječaj za mjesto gradskog bilježnika i biva primljen.[17] Od  rujna 1920.  se nalazi u Subotici.  Radi prvo kao gradski bilježnik a zatim kao odvjetnik.  Jedan je od osnivača Hrvatskog  pjevačkog  društva  Neven  (1925.) i prvi pročelnik njegova Odjela za glazbu, a zatim i poslovođa Društva od 1925. do 1930. i potpredsjednik od 16. veljače 1930. do 1941. godine, kada se trajno nastanjuje u Zagrebu.  Njegovi  sinovi  Milivoj   i  Zvonimir, takođe odvjetnici,  bili su aktivni  u Nevenu.   U Subotici je stanovao u I krugu, Agina 8. Važio je za skromnu i samozatajnu ličnost.

I dr. Katanec Mihovil (Zagreb 26. IX. 1893. – 25. III. 1973.)  je bio odvjetnik.  Diplomirao je i doktorirao u Zagrebu. Od 1920. se nalazi u Subotici.[18] Supruga mu je bila  Bunjevka Janja Bogešić.[19] Stanovali su  na adresi P. Dobanovačkog 13. Odmah po dolasku vrlo poletno se uključio u rad među bačkim Hrvatima. Bio je utemeljiteljem Prosvjetnog društva Neven (1920.) kao i Hrvatskog  pjevačkog  društva  Neven  (1925.), Hrvatske kulturne zajednice (1936.) Angažiran je bio povodom proslave 14.-16. VIII. 1936. obljetnice doselidbe veće skupine Hrvata u Bačku.  Na planu političkog djelovanja radio je kao tajnik Bunjevačko – šokačke stranke.

To da  su se na početku 1925. godine našli pod udarom policijskog aparata  posljedica je preizbornog djelovanja režima protiv sljedbenika radićevih političkih ideja, ali  u mnogome i njihovog cjelokupnog bogatog društvenog djelovanja gdje su se oni potvrdili kao buditelji nacionalne svijesti kod bačkih Bunjevaca.1

O  saslušavanju Kataneca i Jankača kao i njihovim primedbama na takav postupak, svjedoči njihova žalba upućena gradonačelniku:

Prepis:

Radi općeg interesa bez biljegovine

Gospodinu

Gradonačelniku, grada

Subotice.

U eri protuzakonitosti počela je i gradska policija da krnji najelementranija prava građana, koja su im ustavom zajamčena. U tom kršenju nema razlike između Velikog kapetana i nekvalificiranih kapetančića. Oni prosto vrše svoju samovolju, a da za to nemaju nikakvog osnovanog razloga.

Protestujući protiv ove samovolje, stavljamo Vam do znanja, da nas je Veliki kapetan u subotu 3. ov. mj. hitno pozvao k sebi pod pretnjom privođenja ako za pola sata ne dođemo i kad smo se odazvali saopćio nam, da mu je „dostavljeno“ da mi širimo Radičevštinu i počeo nam dijeliti svoje mudre savjete, a kad sam ja Jankač protestirao protiv toga, izjavio je, da zauzimam „krivični stav“.

Mi smo slobodni građani, koji se do sada nismo ogriješili ni o najmanji propis, jer sam ja Jankač vodio posve povučeni život, ne ističući se u političkom životu, već jedino u prosvjetnom, što je daleko od svih nacionalističkih istupa vrijednije, a ja Katanec osim moga isto takovoga kulturnog rada bavio sam se kao čovjek slobodne profesije i politikom, što mi nitko ne može zabraniti a ni zamjeriti i poznato je čitavom gradu da sam tajnik Bunjevačko-šokačke stranke. Kako je dakle smio Veliki kapetan ograničavati naš miran život, smetati nas u našem zvaničnom poslu, pozivati pred sebe, a meni Katanecu još i bez ikakovoga prava pretraživati kuću, kad za to nije bilo nikakove sumnje ni osnova?

Istom zgodom, kad smo izašli iz sobe Velokog kapetana, bili smo svjedoci brutalnosti kapatana Didanovića[20]. Naš pošteni građanin i trgovac Stipan Matijević pozvan je također k Velikom kapetanu i premda ni kod njega nema ni zere kakovoga osnova za kazneni progon, zatvoren je a mu nije rečeno radi čega. Izlazeći od Velikog kapetana saopćio nam je Matijević u  hodniku kratko, da ga vode u zatvor, a kapetan Didanović koji uopće tom zgodom nije s nama uredovao, zaletio se otraga iza Matijevića, gurnuo ga u leđa takvom silinom, da se ovaj presavio i glava mu se natrag trgnula. Svakog bi pristojnog čovjeka taj postupak revoltirao, pa sam tom činovniku ja Jankač rekao „zašto gurate nevinog čovjeka?“. Za ove riječi odredio je Veliki kapetan, da se sastavi prijava protiv mene i da se privedem kapetanu Prodanoviću. Ovaj je odmah našao i drugu neku prijavu protiv nas obojice potpisanih, da smo naime na Silvestrovo na intimnoj nejavnoj zabavi „Nevena“ vrijeđali njega i njegovog druga Miodragovića kad su došli pozivati nas na odgovornost oko 2 sata u noći, zašto nismo društvenu zabavu prijavili.

Kod samog preslušavanja ponašao se Prodanović poznatom svojom arogantnošću, radi koje sam kao bivši gradski bilježnik I klase vodio ja Jankač po nalogu gradonačelnika tri puta protiv njega disciplinarniu itstragu, ali uljudno i naglašavajuć njegovu obranu, a izvan ureda intervenirajuć za njega. Konačno smo obojica osuđeni na 200 dinara globe ili 10 dana zatvora bez obzira na priziv. Da li je ova osuda osnovana obrazložit ćemo u prizivu.

Saopćujuć Vam prednje umoljavo Vas, da zaštitite nas i naša građanska prava, pa ako to ne siže u Vaš djelokrug, da ovu prijavu ustupite gradskom senatu, koji je pozvan, da se brine za dobrobit i javnu sigurnost svojih sugrađana.

Nadalje da poučite gradske kapetane, da vršeći svoje zvanje ne postupaju po svojem  odgoju, nego onim kulturnim načinom, koji je uobičajen u ovom gradu.

Konačno izvolite odrediti, da gradski kapetani prouče barem one propise, kojima se služe i naložiti, da se naši podneseni već prizivi protiv osude Prodanovićeve broj 37 iz 1925. smjesta podastru gradskom senatu ma riješavanje, da ne bi radi njegovog neznaja prouzročena i opet protuzakonitost, jer po § 217 naredbe broj 65000 iz 1909. min. unut. djela o postupku pred policijom nije slobodno izvršavati presudu prije pravomoćnosti iste.

Znajući da Vas se ne može ubrojiti među  ljude, koji ne poštuju pozitivne zakone i propise, očekujemo riješenje i bilježimo

sa poštovanjem:

Matej Jankač, sudski savjetnik u ostavci

                                                                        i advokatski kandidat

                                                                        Dr Mihovil Katanec, odvjetnik 

 

URED GRADONAČELNIKA SUBOTICE

PRISPELO 5. jan. 1925.

Broj 17.

Odluka

Pošto je ovaj akt međutim

postao bez predmetan – ostavlja se

u arhivu.

Sub. 14. mart 1925.

                     Gradonačelnik:Alba Malagurski

U Subotici je na izborima za Narodnu skupštinu 1925. godine trebalo izaći 10 lista, ali je Subotički okružni sud u zadnji tren   poništio HRSS-ovu izbornu listu. Tako je na izbore izašlo 9 lista, među kojima su bile liste Bunjevačko-šokačke (B-Š) stranke i Vojvođanske pučke stranke (VPS).  Rezultati izbora u Subotičkom izbornom okrugu  bili su sljedeći: radikali 16 555 glasova ili 47%, Demokratska stranka 7 406 ili 21,3%, Mađarska stranka 3 145 ili 9%, B-Š stranka 2 350 ili 6,8%, Vojvođanska Pučka Stranka (VPS) 1 347 ili 3,8%. Na temelju tih rezultata u subotičkom izbornom okrugu nije izabran u Narodnu skupštinu niti jedan zastupnik B-Š stranke, ali je isti neuspjeh pretrpio i VPS.  Izabrani su Marko Jurić, dr Jovan Radonić[21] i Milan Grol, ministar prosvjete sa liste Radikalne stranke i dr. Luka Plasković sa liste Demokratske stranke.

Kao plod izbornih rezultata, koji  nisu mogli da se tumače kao slom oporbe, tajnih pregovra uhićenog Stjepana Radića, dolazi do  Radićevog novog političkog zaokreta[22] i ulaska u Pašićevu vladu. Pregovorima dva najsnažnija politička faktora, Pašića i Radića, HSS dobiva 4 ministarska mjesta. Radić je dužnost ministra prosvjete vršio u desetoj vladi Nikole Pašića i u vladi Nikole T. Uzunovića, u vremenu od 17. XI. 1925. do 15. IV. 1926. godine.

Za dalji kulturni rad u hrvatskom duhu na ovim prostorima, posebno je značajno bilo osnivanje Hrvatskog pjevačkog društva Neven  2.V.1925. Upravo Katanec i Jankač su bile najistaknutiji akteri u toj udruzi. To je izazvalo oštre napade prorežimskog tiska, tako Bunjevačke novine pišu: „Ovo društvo, koje se naziva prosvetnim, prožeto je danas skroz političkom strujom radićevštine, koju su u njega uveli dva radićeva kuferaša.„[23] (misleći na Dr. Kataneca i Mateja Jankača, prim. autora)

Stevan Mačković, prof., arhivski savjetnik

 

 

 

 

[1] Bogumil Hrabak, Radikalska  nasilja  u Vojvodini u vezi s izborima 8. 2. 1925, Zbornik za istoriju, 24, Novi Sad 1981, st. 157-181.

[2][2][2] Četnici Petar Mrkonjić djelovali su i u Subotici.

[3] Mario Bara, Stjepan Radić i bački Hrvati, Identitet bačkih Hrvata, Zbornik radova smeđunarodnog znanstvenog skupa, Zagreb-Subotica, 2010, st. 146-149.

[4] Uredi Gradske policije nalazili su se na drugom katu Gradske kuće (sobe 107-127) a policijski pritvor na trećem.

[5] HAS, F:47. Gr. 17/1925. Obojica su napisala povodom toga žalbu gradonačelniku u kojoj su opisali nezakonito ponašanje policije.

[6] Za razliku od perioda Ugarske, u Kraljevini SHS, odnosno Subotici, nije bilo nikavih direktnih izbora za niže organe vlasti sve do 1927. godine. Svi organi gradskih vlasti, funkcioneri i članovi predstvaničkog tijela, imenovani su u Beogradu.

[7] Albe Malagurski (Subotica, 1879. – 10. VI .1927.)  Od 1.X.1926. je bio u penziji, zbog narušenog zdravlja. Preminuo je od izliva krvi u mozak. Zemljodilski  kalendar  za 1926.  piše o njemu kao najmlađem  sinu  Čiča Ice Malagurskog. „Kuća Čiča Icina je bila središte slavenskih elemenata i decenijama su se otuda pokrećale sve naše tekovine, svi naši narodni poduhvati kojima su se pokoljenja osvešćivala.“  Nastavlja  dalje o njemu: „Malo je danas, u doba pohlepnosti i ličnih prepotencija, u doba kada se u ime nacionalizma kapitali stiču – takovih koji za opšte interese potpuno žrvtvuju sebe u svakom pogledu. Malo je danas takovih kao što je načelnik grada g. Alba Malagurski, koji je svoje interese sasvim podčinio interesima svoga naroda, ovoga grada i države.“

[8] Franz Mayer je bilo njegovo pravo ime koje mijenja 1919. godine. Rođen je 29. IV. 1890. u Dubrovniku. Bio je rimokatolik. Diplomirao je pravo u Beču 1911. Optirao je za KSHS. Zabeleženo je da ima 168 cm, zelene oči ali da je bez kažiprsta na desnoj ruci, što može da upućuje na način izbjegavanja mobilizacije.  Po dolasku u Suboticu, postavljen je u Policiju, a od svibnja do studenog 1924. zauzima položaj Velikog kapetana, da bi sa tog mjesta postao Veliki bilježnik i v.d. gradonačelnika.  Bio je član nacionalne udruge Severna zvezda. I nakon 1945. godine nastavio  je da obavlja odgovorne dužnosti  i poslove u Gradskom Narodnom Odboru kao referent za  narodnu  imovinu, na pr. kao tajnik  Okružne komisije  za  ratne zločine, itd. HAS, F:70.7786/1945

[9] Bila je smještena na adresi Trumbićeva 25. Imala je i 5 stanica na okolnim naseljima.

[10] Cvetko Horvat u Suboticu dolazi iz Zagreba gdje je bio u državnoj službi.

[11] Tako se kapetan Mladen Prodanović, više puta našao u aferama koje su ga opisivale kao sklonog korupciji.  Na pr. Hirlap od 28. 3. 1925. pisao je o njegovim nepodobnostima. Protiv njega su vođene i disciplinarne istrage,  ali je uspijevao da se održi u policiji i nakon okupacije 1941, sve do dolaska partizanskih snaga 1944. godine, kada je bio streljan kao suradnik.

[12] HAS, F:47. Gr. 62/1925, 1340/926, 1363/926, 1380/926

[13] HAS, F:47. Gr 811/925

[14] Žalio se i na nedostatak kancelarijskog materijala, kojim je pravdao velike zaostake u rješavanju akata.

[15] U Suboticu su pored Jankača i Kataneca, došli i Dragan Mrljak, Marin Juras, dr. Ivo Šercer.

[16] Historijski arhiv Subotica, dalje HAS, F:57. 867/934

[17] HAS, F:47. XII 1368/921

[18] HAS, F:47. IV 2521/941

[19] HAS,F:47. II 2924/939. Sa njom se oženio 1923.

[20] Protiv kapetana Gorče Didanović vođen je disciplinarni postupak zbog manipulacija i zlouporaba sa dozvolama boravka stranih podanika  te je on suspediran sa dužnosti 3.VII.1925.

[21] Dr. Jovan Radonić ( Mol, 1873. – Beograd, 1956.) povjesničar, sveučilišni profesor, akademik . Kao narodni poslanik u tom sazivu vršio je funkciju predsjednika financijskog odbora Parlamenta. Bavio se i Bunjevcima, vidi: O seobi Bunjevaca u Suboticu 1687. godine, Glas Srpske akademije nauka, g. CCXIV, Odeljenje za društvene nauke, Nova serija, 3, Beograd, 1954.

[22] Nakon otklona ka komunističkim idejama širenim iz III internacionale, dolazi 27. III. do izjave Pavla Radića kojom se prihvataju Vidovdanski ustav, dinastija, jedinstvo države i jedan parlament. Time se nakon toga iz imena stranke briše oznaka – republikanska.

[23] Bunjevačke novine, br. 20, od  22.05.1925, st. 1. „Godišnja skupština Nevena ili kako se jedna kulturna ustanova pretvara u političku“.

Advertisements
%d bloggers like this: