O počecima Dužijance i Katoličkog divojačkog društva

O počecima Dužijance i Katoličkog divojačkog društva / objavljeno: Revija Dužijanca, br. 1, Subotica 2014, str. 96-97.

Kakva je bila Szabatka (Subotica)  u doba kada se (1911.) počinje javno  proslavljati Dužijanca?  Vlada prividna društvena stabilnost, bilježi se vrhunac u arhitektonskom ali i društvenom pogledu. Podignuta je monumentalna Gradska kuća (1910.) u stilu mađarske secesije,  poletio je zrakoplovom  Ivan Sarić, sa radom je otpočeo  prvi stalni kino.  Na čelu grada je dr. Bíró Károly. Godine 1910. unutrašnji deo grada ima 622 hektara, 250 ulica i 14 trgova. U osam gradskih kvartova (krugova) i Šandoru živjelo je 1910. godine 46 762 osoba, dok ih je na široj teritoriji grada bilo 46 470 što je činilo ukupno  93 232.  Ogromna većina od njih, oko 80% živjela je pretežito od poljoprivrede. Indirektnim putem dolazimo do podataka da su najbrojniji bili Mađari –  54 626, a odmah zatim Bunjevaci  – 33 208, dok je  Srba bilo 3 371. Secesijska Subotica bila je grad mladih. Samo četrvtina stanovništva bila je 1910. godine starija od 40 godina, a mladi do 20 godina činili su gotovo polovinu stanovništva.  

Katoličko divojačko društvo  je bila prva ženska laička udruga kod subotičkih Bunjevaca.  Time je, u širem socijalnom kontekstu do tada pomalo zapostavljena  bunjevačka ženska mladež dobila jasne okvire u kojima je mogla djelovati. A oni su bili jasno omeđeni i naznačeni i u samome nazivu gdje na prvom mjestu stoji – katoličko.  Poticaji,  pomoć  za njegov osnutak došli su  upravo od strane već tada društveno vrlo angažiranog župnika župe sv. Roka Blaška Rajića. Njemu su 1911. godine na potrebu za takvom udrugom ukazale dvije mlade Bunjevke – Justika Skenderović Lešina i Đula Kujundžić. U to doba nije bilo pristojnih mjesta za okupljanje bunjevačkih divojaka,  koje nisu mogle da se tako lako uključe u kulturna i druga društva sa jasnim mađarskim obilježjima.  Naišavši na razumijevanje župnika, put za formalnu registraciju je bio otvoren. Osnivačka skupština uz nazočnost 156 članica održana  je 1912. godine i društvo je primljeno kao samostalna udruga u Zemaljski savez katoličkih djevojaka (Katolikus Leányok Országos Szövetsége) u Budimpešti. Prva predsjednica postala je Justika Skenderović-Lešina.  U Pravilima donešenim iduće godine cilj je Društva obrazovanje i odgoj djevojaka u kršćanskom duhu, prosvjećivanje ženske omladine poučnim predavanjima i predstavama, gajenje ljubavi među omladinom za narodnu nošnju i običaje, i sl. Upravo na tom planu, njegovanja bunjevačkih običaja i tradicije, Društvo je ostalo zabilježeno u povijesti.  Njegova je uloga bila da još u začecima svoga djelovanja tijekom 1911. godine pripremi i uz pomoć   župnika Blaška Rajića organizira prvu Dužijancu koja se tada iz od završnog obiteljskog  žetvenog slavlja, od kućne svečanosti počela razvijati u javnu, opću bunjevačku proslavu svršetka žetve, te iz privatnih prenijela u javne okvire. Budući da su mnoge članice društva radile kao risaruše, predloženo je da zajednički proslave dužijancu što je našlo na prihvaćanje.  Tako je 6. VIII. 1911. žetvena svečanost proslavljena u subotičkoj crkvi sv. Roka uz misu zahvalnicu u spomenutoj crkvi. Bila je priređena i poslijepodnevna zabava. Bila je opća zajednička bunjevačka proslava, pa se birao bandaš između momaka, a bandašica između bunjevačkih djevojaka. Prvi bandaš je bio Ive Prćić, a bandašica Marija Prćić. Bandaški par u znak zahvalnosti za žetvu prinio je na oltar pšenični vijenac, a blagoslovljeno klasje dijeljeno je vjernicima. Primjer i djelovanje ovog Katoličkog divojačkog društva  pokazuje i potvrđuje da je nacionalno djelovanje unutar katoličkih društava bio jedini mogući oblik nacionalne borbe bačkih Hrvata u to vrijeme.

1937

1924. molba gradonačelniku ćirilicom

1939

Proslava Dužijance organizirana je i 1912. (bandaški par Antun Skenderović i Maca Bajić) i 1913. (bandaški par Stipan Dulić i Roza Peić Tukuljac). Za vrijeme Prvoga svjetskog rata proslave Dužijance nisu organizirane te je prva sljedeća priređe na 1919. Od 1919. do 1940. središnje Dužijance održavane su u crkvi sv. Terezije Avilske u Subotici, a proslave su priređivane i u župama u Somboru te u naseljima Tavankutu i Žedniku, a poslije i u Bajmoku, Đurđinu, Maloj Bosni, Čonoplji i drugdje.

Već u prvim godinama nakon rata Katoličko divojačko društvo  aktivno djeluje na priređivanju kazališnih predstava i drugih manifestacija. Predsjednica je 1925. bila Marga Peić Tukuljac, kasnije Marija Poljaković (1937.) zatim Ivana Stantić (1939.)  dok je tajnica tada bila Vita Zelić. O snažnom utjecaju na bunjevačku žensku omladinu svjedoči i to što je Katoličko divojačko društvo u 1933. godini imalo čak 601 članica i članova.  Ilustraciju  njegovih aktivnosti dobivamo iz izvještaja Gradskom poglavarstvo u radu u 1936. godini. Saznajemo tako da se članstvo okuplja šest puta godišnje na prosvjetne sastanke gdje se drže predavanja poučnog karaktera, kao i da su imali  pet zajedničkih sv. Pričesti, da su novčano pomagali siromašne učenike i sirotinju, održali šest popodnevnih i dvije večernje zabave, a da je centralno mjesto  u njihovom djelovanju imala priprema u proslavi 250 godišnjice dolaska Bunjevaca. Od kako je na sjednici Senata crkvenih općina u Subotici 26. VI. 1933.  osnovana katolička prosvjetna organizacija  Humano-prosvjetni odbor crkvenih općina u Subotici   nakon što su prosvjetna društva prije toga rimokatoličkim općinama upućivala mnogobrojne molbe za suradnju i Katoličko divojačko društvo djeluje u njegovim okvirima.  Prosvjetno i vjersko djelovanje Humano-prosvjetnoga odbora imalo je izrazito katolički i hrvatski biljeg, a njegov je rad proširen 1938., kada je s Hrvatskim pjevačkim društvom Neven, s Katoličkim divojačkim društvom, s Pučkom kasinom i s Bunjevačkim momačkim kolom osnovana Hrvatska kulturna zajednica u Subotici. Društvo je djelovalo do 1945. godine.