ULOMCI ZA POVIJEST SUBOTICE U 1925. GODINI

Stevan Mačković

 ULOMCI  ZA POVIJEST  SUBOTICE U 1925.  GODINI      

 Uvod

U sedmoj godini nakon ulaska u novu državnu formaciju, kojoj  su ostale još dvije  trećine historijski kratkog ali sadržinom zbijenog i gustog  perioda postojanja, Subotica je u svoj punoći i složenosti društvenog života, odavala niz svojih specifičnosti isto kao što je zrcalila sve teškoće i bremenitosti kojima je obilovala Kraljevina SHS. Kakvu je sliku pružala Subotica, koja su bila neka od značajnijih zbivanja? Ovaj uradak je pokušaj da se na osnovu pretežno historijskih izvora prvoga reda,  arhivske građe, nedovoljno poznate i korišćene, iz raznih oblasti života, jednim kroničarskim presjekom zbivanja te 1925. godine, ta slika dopuni ili pojasni.

U osnovi, na ovim prostorima tada još traje neka vrsta privikavanja na novi režim, zakone, ideologiju, svakodnevnu životnu paksu i običaje koje donose i sprovode nove vlasti i ljudi koji je predstavljaju. To se odnosi i na obične ljudske, susjedske i druge kontakte. Mada je na razni gradske uprave i još više administracije[1] mnogo toga nastavilo da se obavlja  po inerciji iz mađarskog perioda, okviri su ipak bili potpuno drugačiji.

A vladala je čudna mješavina zatečenih mađarskih i novih zakona[2]. To često, ne samo na razini prava,  stvara komplicirane i zamršene  situacije. Politički život i njegov utjecaj je je bio izuzjetno značajan. No, samo je manji dio subotičke populacije uživao pun građanski kapacitet i imao sva građanska prava. Neslavenskim manjinama, Mađarima i Nijemcima, činjene su poteškoće i bivale su do 1923. onemogućivane da glasaju. One su u praksi bile i isključene iz mogućnosti dobivanja zemlje oduzete agrarnom reformom. Gradski i državni službenici morali su da polažu zakletvu Kralju da bi ostali na poslu te da ispunjavaju kriterije vladanja državnim jezikom. I nakon Trianona, provejavala je manje ili više, atmosfera nesigurnosti i nepostojanosti granica, koja je grijala iredentizam i revanšizam s mađarske a žestoke reakcije na njega, sa ove strane. Subotički mađarski listovi Hírlap i Bácsmegyei Napló prenosili su u 1925. vijesti da Mala Antanta radi na reviziji granica sa Mađarskom i Rumunijom, što je nailazilo na oštre osude iz krila nacionalnog bloka.

Subotica/Stanovništvo

Od samih početaka povarošivanja, izrastanja u gradsko naselje, od polovine XVIII stoljeća, Suboticu odlikuju neke osobine koje se kao konstanta protežu maltene sve do danas. Jedna od njih je i vrlo specifičan teritorijalni raspored populacije. U 1925. godini, približno polovina se nalazila u  užem gradu, sa naznakama karakteristika građanskog sloja, a druga polovina po okolnim mjestima i salašima, sa osobinama i karakteristikama bližim stanovništvu sela. U cjelini mora se govoriti o  relativnoj zaostalosti u oblasti gradsko komunalne infrastrukture. Dovoljno je  samo reći da Subotica u  čitavom međuratnom periodu nije dobila javnu vodovodnu mrežu, snabdjevanje je vršeno sa javnih arteških i privatnih bunara, kanalizacija je bila izgrađena samo u manjoj dužini, a i ta je bila dobrim dijelom otvorenog tipa, većina puteva je  bila bez kamenog kolovoza (kaldrme) ili asfaltnog sloja, to jest bili su to tzv. letnji putevi, zimi gotovo neupotrebljivi zbog blata, javno osvjetljenje je pokrivalo samo manji dio centra grada. Upravo samo taj dio, oko monumentalne Gradske kuće, odavao je sliku i utisak grada, tu su bile koncentrirane zgrade javnih ustanova, kuće i palače bogatih građana, trgovačke i druge radnje, tu je bila tramvajska pruga, ulice kao i trotoari popločani.  Već samo nekoliko blokova dalje od tog blještavog reprezentativnog dijela bile su skromne kuće od naboja siromašnijih subotičana. Periferija je još više ličila na selo, kako po tipu nastambi, tako i po odsustvu infrastrukture,  sa blatnjavim ulicama bez ikakvog osvetljenja.  Možda i u tim  činjenicama treba tražiti i korijene raspostranjenog označavanja Subotice kao najvećeg europskg sela. A ona je zaista bila velika po površini, toliko da bi se po pokazataljima nekih drugih gradova, tamo moglo smjestiti tri puta više stanovnika.   Jeste da se i ogromna većina  stanovništva   bavila poljoprivredom[3], ali Subotica nikako nije bila – selo. Pre bi se moglo reći, da je ona posjedovala i izgrađivala sve ono što karakteriše gradove, počevši od materijalne osnove, gospodarstva, trgovine, bankarstva, preko saobraćajnih komunikacija, željezničkih ali i tramvajskih pruga, do dometa u oblasti kulture i prosvjete, kazališta, fakulteta i škola.  Ipak, zadržavala je usađene osnove ravničarskih naselja. Imala je gradsko jezgro i tanak sloj građana, oko koga se koncentrisalo ostalo mnogobrojno stanovništvo. Drugi gradovi poput Beograda, Zagreba ili nama bližeg Novog Sada, koji su uneli u novu državu slične ili znatno manje demografske potencijale[4], razvijali su se mnogo brže i uspješnije od Subotice. Otežavajuće okolnosti za Suboticu u tom vremenu  su bili njen pogranični položaj, relativna demografska dominacija mađarskog stanovništva, njen dominantno poljoprivredni karakter u produkciji, malobrojnost slovenskog  (srpskog, hrvatsko- bunjevačkog) građanskog sloja.

Suboticu ili kakojeglasio zvanični naziv – Slobodnikraljevskigrad Suboticu, od dobivanja tog statusa 1779. pa i po ulasku u novu državnu formaciju 1918. godine, kada je izgubljen svaki sadržaj toga pojma,  kao političko – administrativno područje činili su teritorija užeg grada (unutrašnji grad) sa okolnim pustarama – naseljima (spoljašnji grad). Ona je zuzimalo površinuod ukupno 974,5 km².[5]  Po podacima gradskog inžinjera Kosta Petrovića iz publikacije Kr. Slobodni grad Subotica i kupalište Palić tiskane 1928. u Nutarnjem gradu je bilo oko 60 000 stanovnika, u Kupalištu Palić 2 500, a na Pustarama oko 40 000.

Nacionalni sastav je bio vrlo heterogen. Kao izvori utvrđivanje stanja polovinom drugog destljeća XX stoljeća moraju  da se koriste  popisi stanovništva, a oni su u Subotici obavljani[6] 1919, 1921. i 1931. godine. Premda državni popisi vrlo mnogo govore o karakteru službene ideologije, nisu osobito pouzdani kao statistički vodiči u vezi sa svakom nacionalnom zajednicom. U prvom redu, popis iz 1921. nije imao rubriku za nacionalnost, već samo za materinski jezik i religijsku pripadnost.[7] Podaci o etničkoj strukturi stanovništva su i u popisima stanovništva Jugoslavije 1921. i 1931. zasnivani na podatcima o materinskom jeziku.[8]

                                             Sumarni rezultati popisa

Narodnost/materinski jezik	Gradski popis	Državni popis 1921.		Državni popis 1931.
Mađara	19 870	27 561*		41 401*39 108**
Srba	8 737			10 054*
Bunjevaca	65 135			44 892**
Hrvata				900*
Njemaca	4 251	2 349*		2 865*
Židova	3 293			3 739*
Srpskohrvatski jezik materinski		71 085[9]		53 835
muških				48 703
ženskih				51 355
domaćinstava				24 466
ukupno	101 286	po prijethodnim[10]rezultatima70 737	po konačnim rezultatima60 699	100 058     102 133**

* izvedeni podaci

** po podacima gradskih vlasti u 1934.[11]

U čitavoj državi nije bilo drugoga grada gdje bi bilo više Mađara ali i Bunjevaca. Koncentracija ta dva elementa je usmjeravala i određivala čitav niz dubljih i dužih historijskih procesa koji su bili potaknuti upravo tim stanjem. Bunjevci bili vrlo dragocjen, čak presudan tas na vagi, kada je trebalo potvrditi slavensku  dominaciju na ovom prostoru, i zbog toga su kao takvi uživali poseban status od strane Beograda, pod uvjetom da pokorno ostaju vjerni samo svom tradicijskom etničkom imenu i onome što se od njih iz krugova vlasti očekivalo, a ne hoteći manifestirati i u praksi praktizirati svoje hrvatstvo.  Mađarima kao kolektivitetu, premda zaštićenom međunarodnim ugovorima, ni u kakvim kombinacijama nisu cvjetale ruže. Po pravilu su smatrani građanima drugoga reda, nelojalnima državi. Očekivanja režima su bila jasna, od manjinaca, pa dapače i od Bunjevaca, očekivalo se prihvatanje a u najmanju ruku prilagođavanje, državotvornoj  politici  koju su prema tom pitanju s podjednakim koordinatama vodili radikali i demokrati kao dva najutjecajnija faktora.

I pored toga, u Subotici se činilo da nacionalne skupine Mađara, Bunjevca Hrvata, Srba, Nijemca, Židova   žive više jedni pored drugih, manje ili više zatvorene u svoje uže zajednice. U svakodnevnom, običnom  životu, one su izvan onih površinskih, imale vrlo malo neposrednih suštinskih dodira. Na planu javnog,  kulturnog života, bili su gotovo u potpunosti odvojeni.  To i nije bilo čudno, s obzirom da dominantna državna ideologija toga doba, nastupajući u pobedničkom naletu, u prvom redu teži da nacionalizira, slavizira, u konačnici – posrbi čitav  društveni život na ovim prostorima.  Pored često prenaglašenih vanjskih manifestacija takvih stremljenja, ta praksa u realnosti nije mogla biti dovoljno čvrsto vezivno tkivo, koje bi nesrbi svojevoljno i rado prihvatali, amalgam koji bi ih sa njima spajao i ujedinjavao. Kao da je uvijek ostajao preveliki jaz između onih koji su se smatrali gospodarima prema onima koje su tretirali kao podređene, manje vrijedne. Takva politika najočitija je bila u praksi, a izvirala je iz djelovanja državnih tijela, ali u i školskom sistemu, kulturi pa i u gospodarstvu.

Po radnjama i ustanovama, pored slika Kralja Aleksandra I,  visili su natpisi Govori državnim jezikom, Ko ne govori državnim jezikom, taj je neprijatelj države!

Točan broj doseljenika teško je utvrditi, ali u nacionalnom tisku[12] nalazimo da se u Subotici nalazi oko 10 000 t.z. kuferaša, kako ovde zovu državne činovnike i druga lica, koja iz drugih krajeva naše zemlje…

Ta kombinacija državne politike uz pretjerani nacionalni ponos, koji je pokadkada  prerastao u patos,  a kojim je  zračio  osloboditeljski srpski nacionalni  korpus i u Subotici,  dovodila  je iizazivala valove psihoza, nesigurnosti, pa i netrpeljivosti u prvom redu kod Mađara kao nekada vladajućeg naroda. Isto tako, manjinci su bili izloženi permanentnom pritisku koje je prerastalo i u nasilje, nacionalističkih organizacija kao što su bile Organizacija jugoslovenskih nacionalista (ORJUNA) koje je predstavljala najznačajniju organizaciju za nasilno suzbijanje protivnika jugoslavenskoga unitarizma, nacionalnih manjina te nacionalnih stranaka, Srpske nacionalističke omladine (SRNAO) ili četničke organizacije, koje nisu prezale ni od terorističkih napada na predstavnike manjina i njihove ustanove ili skupove. Tako je na pr. u listopadu akcijom SRNAO sprečeno održavanje redovite skupštine Mađarske stranke u prostoru kina Lifka.[13]

Jedan od pokazatelja koji govore o dubinii snazi pritisaka kao i odgovorima subjekata koji to osjećaju, su promjene vjere (prelazak u pravoslavnu) i prezimena neslavena kojesu česte. Tako imamo primjerice  promjene prezimena Klein u Klenić, Ozorak u Zoranić, Šubiks u Šubić, Pezstelek u Sladojević, Imrey u Nadić, Bezehofer u  Zorković, itd. To je jasno svjodačanstvo utjecaja i snage procesa asimilacije.[14]

Židovi, često nazivani judeomađarima,  žestoko su napadani kroz tisak a bilo je ekcesa i u običnom životu. Jedan od njih je na pr. načinio gradski činovnik Lazar Turanov. Taj izgred se zbio  u kafani Narod  1. VII. 1924.  kada je Lazar po izjavama svjedoka ošamario kavanaricu  Nally Alein, psovao joj židovskog boga i optužio je da vara državu neizdavanjem blokova za luksuzni porez. Sačuvan je predmet sa disciplinskom istragom povod toga slučaja koja je vođena u 1925.[15]

Gradske vlasti

Na čelu Subotice nalazio se gradski načelnik (gradonačelnik). Pored njega do 1931. godine postojii mjestoVelikog župana, kao direktnog predstavnika centralnih vlasti. Gradski izvršni organ vlasti bio je Senat. Predstavničko tijelo je bila Skupština ili Prošireni Senat[16]. On se popunjavao odlukama centralnih beogradskih vlasti – dekretima o imenovanjima, gradski zastupnici suobično postavljani u skladu sa načelima vladajućih političkih snaga u trenutačnoj državnoj izvršnoj vlasti.

Njavažnije funkcije vlasti obavljali su 1925. godine Dragoslav Đorđević kao Veliki župan, Albe Malagurski[17] je bio gradonačelnik, podgradonačelnik Aleksandar Rajčić a zatim dr.  Matija Evetović[18]. Funkciju Velikog bijležnika imao je Frano Vukić[19], gradski odvjetnik je bio dr. Kalor (Dragutin) Stipić, gradski arhitekta Kosta Petrović.

Blaško Rajić

Gradonačelnik je tromjesečno podnosio izveštaje Proširenom senatu.[20] Oni su bili sastavljani na osnovu izveštaj gradskih ustanova i odjela za taj period; Gradske kapetanije, Državnog Gradskog veterinarskog ureda, Gradske blagajne, Sanitetske uprave Grada Subotice [21] i ostalih.     
    

Sjednice gradskog parlamenta – Proširenog senata

Prva sjednica gradskog Proširenog senata (P.S.) u 1925. godini je bila 29. I. Po pravilu njome je predsjedavao predstavnik države – Veliki župan Dragoslav Đorđević[22]. Prisutni su bili i članovi Senata ( gradske vlade) i visoki gradski činovnici: Alba Malagurski – gradonačelnik, Aleksandar Rajčić – podgradonačlnik, Dragoslav Obradović – Veliki kapetan[23], Franjo Vukić – Veliki bilježnik, dr. Dragutin Stipić – gradski odvjetnik, dr. Koloman Hofman – gradski gospodarski senator, Miladin Nedeljković – financijski senator, Kosta Petrović – gradski inženjer, Aleksandar Suvajdžić – gradski računovođa, dr. Milutin Pavković – gradski fizikus, dr. Joso Brener – odvjetnik, Ivan Vidaković –  predsjednik Siročadskog stola, Martin Horvacki – gradski arhivar, Koloman Jaramzović – glavni blagajnik,  Aleksandar Oros – zamjenik gr. računovođe,  Antun Crnković – bilježnik I klase, Željko Riger – bilježnik II klase, dr. Aleksandar Feher i Ivan Neorčić – bilježnici III klase. Gradskih odbornika – članova Proširenog senata bilo je  prisutno 133 od  ukupnog broja  250.

Druga sjednica Proširenog senata je bila od 16. do 29. IV. Veliki župan Dragoslav Đorđević je otvorio skupštinu i pod prvom točkom informirao prisutne o općem stanju u prvom tromjesečju. Izvještaj o zdravstvenom stanju je započinjao sa time da je 12 osoba upućeno u Pasterov zavod u Novom Sadu zbog psećih ujeda, da je rođeno 684 a preminulo 527 osoba, u Gradsku bolnicu primljeno 1175 bolesnika, izvršeno 289 operacija, 272 puta su pozvani Spasavaoci, … Slijedio je izvještaj o veterinarskom stanju, te o gradskim financijama, prihodi su bili 8 303 408 a rashodi 7 017 693 dinara.[24]  Po drugih ukupno još 108 točaka, viječnici su donosili odluke o aktualnim svakodnevnim pitanjima života grada, otkupu zemljišta i regulaciji ulica, novčanim pripomoćima raznim udrugama, penzionisanju gradskih službenika, honorarima činovnika, visini gradskih prostojbi.  Tako je na pr. pod br. P.S. 107, 7797/1925 donijeta odluka da se Jugoslavenskom atletskom društvu Bačka na njihovu molbu, igralište koje koriste, površine 4 kat. jutra 1316 hvati, proda za cijenu od 4 800 dinara po jutru.

Nova izvanredna sjednica je započela 24. IV. i bila je posvećena samo pitanju Pravnog fakulteta. Pod br P.S. 109, 8615/1925 donijeto je rješenje da se svim mjerodavni  faktori upoznaju sa zaključcima  nedavno održane konferencije koja se rezolutno usprotivila bilo kakvoj ideji izmještanja subotičkog Pravnog fakulteta. Rad  je nastavljen 16.VII. izvanrednom sjednicom P.S. Na dnevnom redu su bila pitanja Pravilnika o gradskom nametu na zemljište, Pravilnika o najamnim parama,  trošarini na vino, prodaji jednog dijela zemljišta groblja Sv. Roke kod starog vašarišta subotičkim obrtnicima u svrhu podizanja kuća (134 P.S. 13005/1925), itd.

I naredna sjednica 10. X. je bila izvanredna. Sada je predsjedavao gradonačelnik Alba Malagurski u svojstvu Velikog župana. Odlučivalo se i donijeta je odluka (139 P.S.) da se podigne kratkoročni zajam radi pokrivanja troškova popravke oštećenih zgrada u elementarnoj nepogodi 25. VIII. Pod br. 140 P.S. 14972/1925 gradski parlamentarci su, na molbu uprave naučnog časopisa Književni sever, donijeli odluku da mu se mjesečno isplaćuje suma od 1 000 dinara.

A na dan 13. XI. održana je svečana sjednica P.S.  Pod br. 142 P.S. 22796/1925 odlučeno je de se odužavajući uspomeni dolaska slavne srpske vojske u grad Suboticu i oslobađanja Subotice, svaki 13. XII. izreče za lokalni narodni praznik.  Donešena je i odluka o promjeniimenaPalićkogputauDaničićeviTrgabarunaTrenkauObilićevvijenac.[25]

Redovna sjednica je održana 17. XI.  Članovi P.S. uzeli su na znanje rješenje Ministarstva unutrašnjih djela (dalje MUD)  br. 19809/1925 o razrješenju dužnosti i imenovanju novih članova P.S. Odlučivalo se još o nizu pitanja, a pod br. P.S. 165, 14 510/1925 o molbi dr. Izidora Milko[26] o reguliranju plaćanja za njegovu knjižnicu koju je već ranije predao u nadliježnost Grada.  Dr. Zvonimir Piškulić je dao prijedlog da se molba odbije jer je u pitanju mađarska literatura i mađarski književnik! No, na prijedlog dr. Svetozara Ognjova, Đure Pandžića, Marka Jurića i Joce Milekića, prevladalo je mišljenja da se pomogne kulturnom pregaocu koji je tada bio u očajnom (materijalnom prim. aut.) stanju[27] sa isplatom pomoći od 50 000 dinara jednom za svagda. Pored ostalog, u narednim točkama raspravljalo se i o objavljivanju (priznavanju) diploma liječnika i veterinara, birali su se članovi u Mesni školski odbor (167 P.S.), prodaji gradskih zemljišta  radi gradnje kuća, plati zvonara i pojaca u crkvi Sv. Mihovila, ustupanju zemljišta na Vodici Srpskoj pravoslavnoj crkvenoj opštini (178 P.S.), razvrstavanju gradskih lugara, umirovljenjima gradskih činovnika,udovičkim mirovinama…

Poslednja sjednica je održana 30. XII. Na početku je primljen k znanju periodični gradonačelnikov izvještaj, a zatim su odbornici Stevan Majlat[28] i dr. Miloš Rafajlović predlagali (269 P.S. 25420/1925, 270 P.S. 25419/1925, 271 P.S. 25418/1925)  da se raspusti Senat i Prošireni Senat dok se na sprovedu opštinski izbori. Naš mandat treba, da izvire iz poverenja celoga građanstva. Ali pitam ja, koga zastupamo mi? Ko je meni poverio, da u njegovo ime raspolažem, da glasam za budžet i nemetnem na grbaču celog građanstva silne terete riječi su odvjetnika dr. Rafajlovića. Ta inicijativa nije usvojena. [29] Na molbu Bunjevačke prosvetne matice donešena je odluka (276 P.S. 15 437/1925) da joj se proda objekat u ulici Paje Kujundžića 9, za cijenu od 32 400 dinara. Glasanje je bilo jednoglasno. Zatim su se birali članovi odbora radnih tijela P.S., Upravnog odbora, Sirotinjskog,  Statističkog, Građevinskog, Gospodarskog, Revizionog, Penzionog, Knjižničarskog, Kazališnog. Donešen je i novi Statut čete policijskih detektiva (288 P.S. 24979/1925). U daljem radu, pored ostalog, donešena je i odluka (332 P.S. 25240/1925) da se Martinu Džaviću[30] učeniku Umjetničke škole u Beogradu  da mjesečna potpora od 600 dinara, te da se udvostruči podvozna taksa za automobile.

Agrarna reforma, kolonizacija, optanti, pitanja državljanstva 

U to doba paralelno teku duboki procesi  koji sa sobom nose i izmjenu etničke slike ovih krajeva; agrarna reforma, koja je usmjerena na gospodarsku ravan, kolonizacija i proces optiranja. Naseljenike je starosjedilačko žiteljstvo nazivalo “dođošima”, “kuferasima”, “dobrovoljcima”, jer su stizali iz raznih krajeva kao nagrađeni srpski dragovoljci. Pridošlice su se na podunavskom području ponašali kao povlaštena čeljad kojoj se ostali moraju pokoravati.[31]

Agrarna reforma[32] … je bila u funkciji povećanja broja Srba i destrukcije etničkog bloka Mađara u sjevernoj Bačkoj, osobito u Potisju.[33]  ili drugim riječima: da se putem agrarne reforme i kolonizacije “poboljša” nacionalna struktura stanovništva i vlasnika zemlje.[34] Po viđenju suvremenika agrarna reforma i kolonizacija su veoma brzo od socijalno-ekonomskog i nacionalnog poduhvata srozane na politikantstvo.

Županijski agrarni ured iz Novog Sada je jedno o  državnih tijela  koje na subotičkom teritoriju neposredno sprovodi proces. To se vidi iz primjera, kada Senat dobija njegov dopis da obavijesti one koji su dobili zemlju agrarnom reformom na čantavirskoj rati da ne obrađuju zemlju jer će se izvršiti revizija podjele zemlje[35], ili kada dodeljuje zemlju dr. Julija Vermeša nizu zakupnika i daje spisak od 82 zakupaca. Ističe se da se zemlja ima ostaviti do jeseni onima koji su je već obradili[36]. Županijski agrarni ured u Novom Sadu donosi i rješenje da se 500 k.j. Čantavirske rate podeli kolonistima i dobrovoljcima (njih 396 poimenično!). Senat na to rešenje podnosi žalbu zbog prethodno loše izvršene podjele zemlje, pa zato traži reviziju. [37] Na dopis Ministarstva za agrarnu reformu Senat upućuje svoj odgovor objašnjavajuću spremnost na kooperativnost ali  ih mole da se konačno sredi pitanje agrarne reforme jer je to interes opštine Subotica.[38]  Navode na kraju: Subotica danas, od dana do dana sve više propada, pošto je izgubila veći deo svoga imanja, i to:

            a) razgraničenjem otpalo je Mađarskoj          16 884 kat. jutara,

            b) agrarnom reformom oduzeto je                  11 163 kat. jut.

            Dakle Subotica izgubila je                               28 047 kat. jut.

U 1925. planira se naseljavanje na teritoriju Subotice 400-500 obitelji optanata iz Mađarske.[39]

Te godine se osniva dobrovoljačko naselje Mišićevo[40]

O atmosferi punoj napetosti i nepovjerenja koja je vladala prema Mađarima koji žele da se vrate u svoj zavičaj, svjedoči prepis dopisa  MUD sa žalbom Generalnog konzulata KSHS u Budimpešti da oko 3 000 mađarskih intelektualaca izbjeglih 1918.-1920. godine žele da se vrate u zemlju, a pošto su većinom iredentisti, to može biti opasno po bezbednost zemlje.[41]

Sačuvano je nekoliko spiskova lica koja su optirala, za strano (mađarsko) državljanstvo, državljanstvo Kraljevine SHS  i koja su primljena u naše državljanstvo po skraćenom postupku.[42]  Tu grupu čine Rusi izbjegli od revolucionarnog terora. I u Subotici ih je bio naseljen veći broj. Među njima je bilo mnogo umjetnika i intelektualaca, posebno su bili angažirani na subotičkom Pravnom fakultetu. Tako je  prof. Grigorij Demčenko[43]koji je rođen u Kijevu  primljen u državljanstvo i položio zakletvu na Ustav i Kralja 13. III. 1925.[44]  U spisku 40 lica optanata za mađarsko državljanstvo nalaze se primjerice dr. Imre i dr. Dezider Vinkler – odvjetnici, Dezider Vali – student, itd. U spisku lica optanata za KSHS državljanstvo/mnogo onih koji su odavno u Subotici bez državljanstva. Razlikuju se velike grupe,  jednu čine dosljenici iz Istre, na pr. Žigante Ivan, dr. Lovro Skaljer (rođen u Puli, 10. VIII. 1878.),  Franjo  Flego (Buzet);  drugu doseljenici iz Mađarske – Simun Rudić (Bački Alamaš, 11. VII. 1875.), dr. Dezider Princ (Putnok, 11.IX.1871.); Rumunjske – dr. Miloš Pavlović (Temišvar, 16. VI. 1879.) ali i drugih zemalja[45].  Kod nekih su date oznake u rubrici narodnosti mješovite: srpsko–bunjevačke, srbo–hrvat, srbo–sloven i slično.[46]

Problematika oko pitanja državljanstva bila je izrazito važna veći broj lica koja potječu sa ovih prostora, odnosno koja su imala pravo tzv. zavičajnosti. Važila  je odluka de se sva lica koja su bila naseljena do 1. I. 1910. godine iod tada imaju zavičajnost, primaju u državljanstvo. Ali to baš nije uvijek bilo lako spovesti u praksi.                                                                                                                                                                                                                                obitelj Kovačić

Primjerice Laza Ivan Kovačić, subotičanin koji se 1913. godine sa suprugom i djecom preselio u Budimpeštu, pokušava da dobije dozvolu boravka i nastanjivanja u rodnom gradu. Upitano je bilo njegovo državljanstvo, mada je on pisao: Svi mojipreci su Sloven i isvi rođeni i nadležni uSubotici te i ja smatram sebe državljaninom i podanikom KSHS.[47] U predmetu je sačuvana prepiska kojom Kovačić dokazuje krštenicom da je rođen u Subotici 17.XII.1874., i da nije primio mađarsko državljanstvo. No, vlastima je bilo sumnjivo to što je doputovao sa mađarskom putovnicom a Veliki župan u dopisu MUD naglašava: Mišljenja sam da moliocu Lazi Kovačiću ne treba izdati traženi boravak, pošto se isti izdaje za Mađara, mada je slovenskog porekla.  Bilo je i primjera da surođeni subotičani optirali za Mađarsku, dobili njihovo državljanstvo, pa se ipak vraćali u zavičaj i uspijevali ishoditi da se kao zavičajnici ponovno prime u domaće državljanstvo. Takav je bio slučaj sa Ljudevitom Čakanjom i njegovom suprugom Jelisavetom.[48] Uposleni na Državnim željeznicama činili su isto veliku grupu tražitelja državljanstva KSHS. Za njih je bio pripremljen i posebanobrazac.[49] Bilo je slučajeva istupanja iz domaćeg i prijema u njemačko državljanstvo. Takav je bio postupak sa vajarom Franjom Matuškom, rodom iz Čantavira, koji je sa suprugom Njemicom živjeo u Njemačkoj.[50]

Vjerski život

U organiziranom vjerskom životu, u okvirima  rimokatoličke crkve, djelovale su u gradu župe: Sv. Tereze  (25 480 duša[51]), Sv. Roka (14 653), Sv. Đurđa (10 950), Sv. Mijhajla (13 500), a na pustarama u Staroj Torini (7 249), Tavankutu (8 362), Žedniku (8 025), Bikovu (3 400). U okvirima Pravoslavna crkve radile su dvije crkvene opštine, u Subotici sa 4 800 duša i u Aleksandrovu (XII kvart) sa 950 duša.[52] Evangelistička crkvena opština, sa svećenikom Roberom Santo i predsjednikom Julijem Lelbahom[53] imala je 700 članova, Reformatska 1 100, a  Jevrejska 5 040 i Ortodoksna jevrejska crkvena opština – 480. Muslimanska, najmanja vjerska zajednica imala je samo 200 članova.[54]

Jedna od većih vjerskih svečanosti zbiva se 2. veljače  kada je nadbiskup Rafael Rodić[55] posvetio pred velikim skupom 4 nova zvona[56] na franjevačkoj crkvi.   I na župnoj crkvi Sv. Terezije postavljena su nova zvona. Iz Strojne Tovarne i Livarne u Ljubljani pristigla su zvona: A – u težini 3000 kg, D – 1250, Fis – 640, A – 400, H -280 i F od 100 kg. U toranj na zapadnoj strani postavlja se samo najveće zvono, a ostalih 5 u toranja na južnoj strani. Stara su iz svih crkava bila za vrijeme rata skinuta i pretopljena u topove.

Franjevac Otac Baligač dobio je načelnu pozitivnu odluku o postavljanju kipa Sv. Florijana, zaštitnika grada od vatre,  na trgu fra Jese.[57]

Udruge osnovane u 1925.

U 1925. godini je osnovan veći broj udruga, kulturno prosvjetnih, nacionalnih, stručnih i drugih. Postupak je obično išao tako da su one održavale svoje osnivajuće skupštine, donosile porebna Pravila i druge dokumente, koja su slana na odobrenje, a nakon toga isčekivale pozitivno rješenje od MUD. Po jednom izvješću ( 9. VII. 1926.) iz gradonačelnikova ureda u gradu je djelovalo 68 udruga. U njemu su navedeni i čelni ljudi koji su ih vodili.[58]

Automobilski klub u Subotici je osnovan 23. I. 1925.godine. Klub je osnovan kao sekcija Automobilskog kluba Kraljevine SHS.[59]

Osnivajuća glavna skupština Pokopnog udruženja Concordia  na kojoj su donešena Osnovna pravila, bila je održana 14. I. 1925., a odobrenje MUD stiglo je već 6. II. iste godine.

Osnovan je Mesni odbor Jadranske straže. Na čelu mu je bio profesor Pravnog fakulteta dr. Ivo Milić. Imao je dvije sekcije; studenata Pravnog fakulteta i đaka srednjih škola.

Za dalji kulturni rad u hrvatskom duhu na ovim prostorima, posebno je značajno bilo osnivanje Hrvatskog pjevačkog društva Neven  2.V.1925. To je izazvalo oštre napade prorežimskog tiska u kojima se nova udruga optužuje za političku propagandu,  rad po nalogu iz Zagreba u smjeru koji kreiraju braća Radići a novoizabrano vođstvo dr. Kataneca i Jankača nazivaju kuferašima.[60] To nije bila jedina nova udruga kojoj u nazivu stoji oznaka – hrvatski. Tjelovežbačka i nacionalna organizacija  Hrvatskog sokola  zaživjela je25. IX. 1925. godine. Slična je bila i  Hrvatska katolička orlica u Subotici koja je utemeljena iste godine. Predsjednice su bile ZlataVrbanjac i Marija Cingderić, a tajnica Marija Čović, koja se poslije osobito istaknula u križarskom pokretu. Vježbale su u istim prostorijama kao i članovi Hrvatskoga katoličkoga orla i s tom su organizacijom usko surađivale.[61]

Ali i na drugoj, težnjama za afirmacajom hrvatstva Bunjevaca,  suprotnoj strani, dolazi do formalizacije i osnutka specifične udruge. Bunjevačka Prosvetna Matica, za koju su pripremne radnje otpočele još 1924., osnovana je tek naredne godine. Najistaknutiji predstavnici prosrpske struje među  Bunjevcima,  Marko  Jurić – član  Narodne Radikalne stranke, Mara Đorđević Malagurski supruga  župana Dragoslava  Đorđevića,  Antun Vidaković, takođe  radikal, bili su njeni začetnici. Cilj  te udruge  je  bio širenje kulture, bunjevačke svijesti i slavenstva. Uživalo je obilatu pomoć  gradske i blagonaklonost centralne  vlasti. Tako  je  dobilo, na osnovu odluka gradskog  Proširenog senata, novčanu pomoć i  52 jutra gradskih zemljišta  na  uživanje,  kao  pomoć za  svoj  rad. Time  joj je omogućeno da kupi zgradu koja je  do tada bila u vlasništvu  grada,  Paje  Kujundžića  9, ( prije 1918. škola, a nakon 1945. kino  Zvezda) za  50 000  dinara  i da tamo organizira svoj Dom.Pravila   Matice su   potvrđena  i  odobrena  rešenjem MUD od 22. XII. 1925. godine.  Aktivni  rad  Matica će započeti  tek  od  1.I.1927.

U 1925. godini su odobrena i pravila i započela je sa radom udruga Prvo vojvođansko društvo za pomaganje porodilja u Subotici[62], kulturno udruženje jevrejske omladine Reus (Sloga) sa Đorđom Kleinom kao predsjednikoma djelovanje planira da započne  Udruženje hrvatskih sveučilištaraca Ivan  Antunović, no kojem ipak nisu odobrena pravila.[63]

Dušan Manojlović[64] kao predsjednik novoosnovanog Subotičkog društva za mačevanje obratio se 19. VIII. gradskim vlastima sa molbom da se izda pod zakup tom društvu prizemlje zgrade bivše preparandije (Kralja Aleksandra 13, Korzo) a gdje bi oni uredili prostor za vježbanje, tuševe i garderobu.  I zaista, naišavši da pozitivan prijam, oni su dobili pravo zakupa. Ali istodobno, to je bio i početak dugogotrajne prepiske toga društva sa vlastima, pošto je svake godine trebalo zakup produžavati, a bilo je i drugih interesenata,  za te prostorije. Tako je 1929. godine vježbalište mačevaoca tražila za sebe udruga Severna zvezda. [65

Kongresi i skupovi

Grad je bio domaćin i organizator nekoliko velikih kongresa i skupova. S druge starne i delegacije subotičana posjećivale su sajmove u zemlji i inozemstvu. U organizaciji subotičkog  Udruženja industrijalaca  (Lloyda), tako je od 21. IV. do 14.V.1925. godine, organizirana posjeta sajmovima u Milanu, Bazelu i Parizu. Predviđeno je da na put krene delegacija od 23 člana iz čitave zemlje. Subotičane je predvodio  gradonačelnik Albe Malagurski sa suprugom Amalijom. Pored njih tu su bili i industrijalac Žiga Ajzler sa suprugom, ravnatelj Gradske bolnice liječnik dr. Paja Ivandekić, dr. Radivoj Miladinović,  Mirko  Rotman – industrijalac,  dr.  Cvetko Ognjanov – veleposjednik, Milan  Damjanović – tajnik  Lloyda,  Miško Pančić – trgovac i novinar Friđeš Farkaš.

Jedan od najznačajnijih skupova gospodarstvenika održan u Subotici bio je u organizaciji Saveza gornjobačkih industrijalaca Subotice koji je pripremio održavanje Zemaljskog poljoprivrednog sajma spojenog sa Vojvođanskom industrijsko zanatlijskom izložbom.[66] Izložba je planirana da se održi od  21. do 31.VII. 1925. godine u  kasarni 3. Konjičkog puka na palićkom putu. Zbog toga su jedinice izmještene na taborovanje u hrastovačku šumu. Grad je pruduzeo još neke korake da posjetiteljima učini ugodnijim boravak u Subotici.  Na zahtjev Inžinjerskog ureda Senat je odlučio  da se pojača osvetljenje ulica, sa 130 na 440 plinskih lampi, što je i prihvaćeno.[67]

O  značaju ove izložbe za državu i potpori koju je uživala, svjedoči da je na otvorenju bio prisutan ministar trgovine dr. Krajač.

Drugi veliki skup je bio kongres učitelja 27, 28. i 29.VIII. O pripremama za dolazak oko 4 000 učitelja iz čitave zemlje govori dopis s molbom Mesnog školskog odbora grada Subotice o uvođenje električnog osvetljenja u osnovnim školama u II., III., IV. i V krugu grada. Taj posao se mora dovršiti do 31. VII. 1925. god. kada će u Subotici biti održan učiteljski kongres.[68] Pored toga određena je i suma od 30 000 dinara za pomoć u prihvatanju gostiju. Na neposrednim pripremama su radili školski nadzornici Radomir Vujić i Aleksandar Mikić. Smještaj tako velikog broja posjetitelja organiziran je po kućama domaćina i u zgradama 4 osnovne škole.

I šahisti su imali svoj kongres u Subotici. Molba Subotičkog šahovskog kluba koga zastupa dr. Miloša Rafajlović da se osiguraju uvjeti za prijem i smještaj dvadesetak šahista koji dolaze na Kongres i šahovski meč od 3. do 24.VIII.1925.  godine, govori o pripremama za njega.  Senatskom odlukom dodeljena je novčana pomoć za tu svrhu od 1 500 dinara.[69]

Prosvjeta

U Subotice je djelovala je mreža prosvjetnih ustanova, zabavišta, osnovnih škola, srednjih škola, stručnih i opštih, te Pravni fakultet. Osnovne škole se pratile raspored stanovništva, te ih je bilo i po vanjskom dijelu teritorije grada. Takva je bila i organizacija školskih nadležnih tijela. Postojala je školska uprava za unutrašnji i vanjski dio.  U užem gradu je bilo 25 školskih zgarada a u vanjskom 57. Kroničan problem je bio da nisu sva djeca – školski obveznici pohađali nastavu. Procenat one djece  koja ne idu redovito u škole se kretao do 30% a zavisio je i od sezone poljskih radova, godišnjeg doba, trenutačnog stanja puteva itd.

Zaživjela je i jedna nova škola, osnovana je Ženska Gimnazija na adresi Vilsonova 38.[70]Inicijativu za njeno otvorenje, pored upravitelja postojće mješovite Gimnazije – profesora  Ivana Vojnić Tunića, pokrenuli su i građani koji se obraćaju Senatu svojom molbom 9. VII. 1925. Potpise na nju je stavilo ukupno 45 građana.  Ukaz o otvorenju četvororazredne ženske gimnazije donešen je već 15. VII. 1925.  Za ravnatelja  nove školske ustanove je postavljen je dr. Matija Evetović.

Subotički Pravni  fakultet  je započeo sa držanjem doktorskih kurseva. Izvanredni profesor Pravnog fakulteta Srećko Zuglija u travnju je premješten u Zagreb.

Sudbina fakulteta je bila u to doba vrlo upitna. Širile su se vjesti da se premješta. To je izazvalo reakciju šireg kruga javnosti  u cilju njegova opstanka. U tom pravcu je bila i predstavka velikog bilježnika Franje Vukića upućena 21. IV. 1925. godine Gradskom senatu povodom nagovještaja o premještanju Pravnog fakulteta iz Subotice u Sarajevo.  Donešena je Odluka Senata na izvanrednoj sednici 25. IV. 1925. godine sa rješenjem da se izradi poseban memorandum za ostanak fakulteta u Subotici.  Kao plod takvih akcija pojavila se tiskana Deklaracija od 29. IV. 1925. sa potpisima istaknutih ličnosti, o potrebi da  Pravni fakultet i dalje bude prosvetna i narodna kula krajnjoj severnoj granici Ujedinjene otadžbine.[71]

Kultura, proslave i predstave

Subotička društva i udruge, kao i one gostujuće,  redovito koriste mogućnost da održavaju svoje predstave, koncerte, zabave u Gradskom kazalištu, Hotelu Zlatno jagnje, Velikoj vijećnici gradske kuće, ali u drugim prostorima. Radi toga oni su morali da prvo obrate Senatu, a on im je izdavao odobrenja, odnosno dozvole za održavanje, određivao takse, gradski porez na ulaznice, cijene za troškove struje, čišćenja i ostalih usluga koje su dobivali od gradskih službi. Kronološki se mogu posložiti sljedeća događanja, koja su samo odabir od šireg mnoštva kulturnih zbivanja.

Svetosavsku proslavu u prostorijama Gradskog kazališta održala je 27. I. Studentska akademska udruga Svetlost.[72] Molbu Senatu je potpisao Kazimir Žigante[73], prvi tajnik.

Zabava i osvećenje zastave Mesne Organizacije Dobrovoljaca kojoj je na čelu tada bio odvjetnik dr. Dimitrijević, držala se u nedjelju 15. II.[74] To je bila velika i masovna svečanost, kojoj je pored ostalih funkcionera prisustvovao kraljev ađutant general Stevan Hadžić. Bile su ispaljene topovske salve, iznad grada su leteli avioni, u velikoj vijećnici održana je skupština udruženja.

Subotičko bunjevačko katoličko divojačko društvo, u čije ime jepotpisana Marga Peić Tukuljac, dobilo je dozvolu uporabe dvorane gradskog kazališta 19 II. 1925. godine u cilju priređivanja predstave.[75]

Molba predsjednice Katoličkog bunjevačkog devojačkog društva, Lujze Matković, upućena je radi ishodovanja dozvole upotrebe dvorane gradskog kazališta  u nedjelju 5. IV. 1925. godine u cilju priređivanja predstave Muke Isusove  naišla je na pozitivnu senatsku odluku.[76]

Proljećna izložba slika otvorena 13. IV. 1925.  u Gospodarskoj Kasini. Izlagali su Aleksandra Olah, Klara Gereb, Eugen Lenkei i drugi umjetnici.

Gradska knjižnica ( i Muzej)  su otvoreni  14. IV., nakon 6 godina, u objektu Muzičke škole.Mijo Mandić koji se nalazio  na čelu te ustanove, predao predlog da se knjige više ne izdaju, nego samo koriste na licu mesta

Prosvjetno društvo Neven  dobilo je  dozvolu  upotrebe dvorane gradskog pozorišta 19. IV. 1925. godine radi priređivanja redovnog godišnjeg koncerta kao  i svečane akademije Zrinjski i Frankopan 30. IV.[77]

Moskovski Hudožestveni  teatar u svibnju 1925.  gostuje[78] po drugi put u gradu. Igra Čehovljev Višanjik, Gogoljevu Ženidbu, Ženu s mora Henrika Ibzena.

U subotu 30. V.  započela  je još jedna, od strane režima obilato potpomognuta velika nacionalna manifestacija.  Povod  je bilo otkrivanje spomenika junacima palim za oslobođenje i ujedinjenje 1912.-1918. i razvijanje zastave Jugoslovenskog sokolskog društva u Subotici[79] koje je sa pratećim programom održana 31. V.1925.

I Zemljodilska kasina, čiji predsjednik[80] Marko Jurić potpisuje molbu, dobila je mogućnost da u kazalištu održi svoju zabavu sa igrankom.[81]

Izložba jugoslavenskih narodnih rukotvorina, koja je bila u sklopu izložbe i velikog vašara[82],  održana je u Gradskoj kući  od 22. do 31. VIII. Njen glavni organizator je bila Mara Đorđević Malagurski. Ona je i odabrala najveći dio predmeta, nošnji i ručnih radova,  izloženih u bunjevačkom odjelu.

Plod razmimoilaženja između dvije bunjevačke struje kao organizatora,  rezultiralo je sa dvije odvojene proslave[83]  tisućugodišnjicehrvatskog  Kraljevstva[84].  Prva, manjeg obima, kojaseodržala  8. IX. bila je pod patronatom Gradskih vlasti i sokolske organizacije, mogla bi se označiti kao prorežimaska,  a druga, veća i masovnija, održana 20. IX. 1925. godine, pod vođstvom Hrvatskog pjevačkog društva Neven, kao jasno svjedočanstvo o uspjehu buđenja hrvatstva kod Bunjevaca, što se vidjelo i po spomen tabli koja je tom prilikom postavljena, a na kojoj je stajalo da je podižu bunjevački Hrvati. O razimoilaženjima koja su vladala povodom tih proslava govori i detalj da unatoč tomu što je gradonačelnik Malagurski naredio da se u prvu proslavu uključe i sve vjerske zajednice, koje su trebale održati svečana bogosluženja u utorak 8. IX, rimokatolička crkva, odnosno subotička Apostolska administratura to ipak nije učinila, pa je on zbog toga izrazio svoje oštro negodovanje.

Održan je i jesenji salon na kojem su izlagali slikari iz zemlje.

Subotička slobodno zidarska  lože Alkotás koja je 1924. godine primljena  u  okrilje Velikelože Jugoslavija  i od tada nosi ime Stvaranje[85].  Ona svojim dopisom od 24. veljače 1925. izvještava gradonačelnika o tim promjenama. Navodi i da se ured lože nalazi u I krugu, Šenoina ulica br. 14 a da je starešina lože Julije Vali arhitekta.[86]

Petar Pekić 17. XII. 1925. položio zakletvu za mjesto činovnika knjižničara u Gradskoj knjižnici.[87]

Subotički oficirski dom priredio je svečanu zabavu i proslavu rođendana Nj.V. Kralja Aleksandra 17. XII. U tu svrhu tražili su od Gradskog ekonomata  veliku količinu zelenila, palmi i četinara za pletenje vijenaca.

Djelovale su  i priređivale svoje programe, zabave i igranke,  osvećivali zastave,    još i neke izrazito nacionalne organizacije, poput  Srpske nacionalne omladine Dušan Silni, Udruženje srpskih četnika Petar Mrkonjić.  

Internacionalni cirkus Kludski držao je 5 predstava u studenom 1925. godine. Odlazak vlakom iz grada se prtvorio u pravu aferu, pošto je policija na dojavu izvršila  pretres kompozicije i pronašla skrivenu jednu djevojku čiji je nestanak prijavljen.

SuprugaF. Piča (Piétsch) u ime Kruga subotičkog divojačkog društva  kao i Kruga subotičkog diletantskog društva je bila izuzetno aktivna u priređivanju kazališnih predstava, kojih je tijekom godine održala desetak.

Narodno pozorište  Novi Sad   dobilo je dozvolu besplatne upotrebe kazališta 25, 26. i 27. XII. 1925. radi održavanja predstava.

Neki od drugih korisnika prostora kazališta subili: Subotičko  Mađarski Radikalni Klub[88], Francuski Klub[89], Udruženje ratnih invalida[90], Subotičko Jevrejsko Omladinsko Udruženje Hakoach,  Subotičko Atletičko Nogometno Društvo, Ekonomska organizacija baranjskih izbeglica, Filharmonično društvo[91].

U gradu su radila dva kina, Korzo i Lifka, a i na Paliću su se u sezoni prikazivali filmovi.  Veliku prepreku za njihov napredak bila je zabrana MUD prijevoda titlova filmova na mađarskom jeziku, donešena upravo 1925.  godine. Registrirana je i nova firma, Narodni bioskop,  kojaje sa  radom  otpočela  26. XI. iste godine.

U Pučkoj kasini  je  uz prigodan program  7. XII. postavljena slika Paje Kujundžića.

Od 1924. tekli su radovi na objektu Subotičkog pučkog kruga (Nepkör) u kome se njegovala mađarska kultura a koji su privedeni kraju sa završetkom kazališne dvorane tek 1926.

Knjige

U 1925. godini pojavio se veći broj  knjiga koje su napisali subotičani ili govore o temama vezanim za grad. Neke od značajnijih su bile: Putokaz Bunjevcima i Vojvodini (Subotica 1925.) koji  je javnosti uputio Joso Šokčić[92].  Njegova osnovna ideja je  usmjerena protiv došljaka Hrvata a ka afirmacija politike koju zastupaju radikali.  Sličnog je profila bila i knjiga Toše Iskruljeva[93] – O Vojvodini i njenoj kolonizaciji, Novi Sad 1925.; kao i LazaraStipića[94] –IstinaoVojvodini, Subotica, 1925. (u naklada Minervad.d.). U taj vodeći tijek uklapa se i Almanah o desetogodišnjici naše narodne tragedije 1915-1925, Subotica, 1925. u nakladi Književnog severa,  kojega je  sastavio Milivoje Knežević. Nešto posve drugačijeg žanra je uradak Blaška Rajića, Stari mirotvorci,  Subotica,  1925.

Te godine i pravoslavni pop Marko Protić[95], koje je obavljao i dužnost predsjednika Subotičke novinarske udruge, nudi 20. II. 1925. Senatu da prikupi historijske izvore, sastavi i napiše jednu knjigu kojom bi otrgao od zaborava prve godine od oslobođenja. Prilaže raspis MUD sa informacijom da je novoosnovani Institut za prikupljanje izvora za istoriju našeg oslobođenja i ujedinjenja  pokrenuo akciju za prikupljanje historijskih izvora. Senat je tržio da Protić dostavi svoj prijedlog za prikupljanje važnih dokumenata. On je odgovorio  sa svojim prijedlozima i uvjetima za započinjanje takvoga posla. U predmetu se sačuvana i prepiska Senata i Marka Protića, 1930. godine, pošto je završio rukopis knjige, u vezi tiskanja i honorarisanja autorovog rada.[96]

Pojavio se i uradak  prof. Alekse Ivića, Bunjevci, Srbi i Hrvati, Književni sever, god. I., 1. X. 1925, knjiga I, svezak 7. 264.-265.

Tiska se i objavljuje knjiga prof.  Mirka Kosića, Osnovi ekonomne politike, knj. 1, Beograd, Izdavačka knjižarnica Gece Kona.

Knjižara Jedinstvo priredila je album fotografija Subotice i Palića povodom kongresa učitelja.

Tisak u 1925.

Ličnost puna osobitosti bio je Rude Štagljar  Majevčanin[97].On je po  sopstvenim riječima u nacionalizmu našao smisao života. Kao vlasnik i direktor  pokreće tiskovinu Nova Pošta.

Pojavljulju se Hrvatske novine pod uredništvom  Miška Prčića.  One su bile nastavak Subotičkih novina, za kršćansko i narodno udruženje, koje su izlazile od 1920. do 1925. kada su obustavljene te mesto njih pokrenute Hrvatske novine[98]

Pokrenut je i tjednik Az Ucca (Ulica).  Inicijator i urednik bio je Csuka János[99], publicist, novinar, pjesnik i prevoditelj. Djetinjstvo je proveo u Slavonskom Brodu, zatim se preselio u Novi Sad, a veći dio međuraća proživio je u Subotici.

Od 1. IV. 1925. počeo je da izlazi časopis Književni sever[100], a sličnog profilana mađarskom jeziku bio je 15. V. pokrenut Irodalmi értesitő (Književni glasnik).

Dvojezični omladinski list Mladost – Ifjúság pojavio se 15. IV. 1925. godine. Pokretač je bio vlasnik knjižare A. Mamužić pa se on tamo i rasparčavao.

Na Vidovdan 28. VI. 1925. pojavio se prvi broj  Subotičkog glasnika. Samim time jasno je stavio do znanja kakva će mu biti ideološka matrica.

Szombat je bio nedeljnik koji se bavio pitanjima iz oblasti društvenog i kulturno umjetničkog života Židova. Počeo je da izlazi 26. VII.

Subotički pčelari pokrenuli su Vajdsági Mehezeti Lap (Vojvođanski pčelarski list).

Već istaknuti pregaoci pisane riječi Joso Šokčić i Havas Antal inicirali su novine pod imenom Család (Obitelj).[101]

Nedeljnik Mozi ujság (Kino novine) počeo je da izlazi 22. XI.

Zdravstvene prilike

O stanju zdravlja subotičana saznajemo iz Subotičkog glasnika (br. 10 od 11. II. 1926. godine) koji  na drugoj strani u  članku Zdravstvene prilike u našem gradu u kretanju populacije  donosi podatke iz godišnjeg izveštaja gradskog fizikusa  za proteklu 1925. godinu. Saznajemo da je od akutnih zaraznih bolesti, najviše bilo obolelih od trahome  – 549, od tifusa 71 – a umrlo je 11 lica,  od šarlaha je obolelo 60 – a umrlo 9, od tifterije  je bilo 36 obolelih i 8 umrlih. Ogromna je šteta što se ne vodi statistika o kretanju tuberkoloznih obolenja, jer kao što je poznato tuberkoloza je tipična bolest naših sugrađana pored trahome. Po nekim drugim izvorima može se naslutiti da je ona bila izuzetno velika, do 30 smrtnih slučajeva na 1000 ljudi. Kretanje populacije je bilo sledeće: ukupno rođeno 2914 djece ( 1465 muške i 1449 ženske), ukupno umrlih  2148, od toga djece; do 1  godine  – 732, od 1 do 7 – 179, i preko 7 – 1041,  što je davalo prirtaštaj od 766 lica.  Pisac članka na kraju daje i komentar:  …  da  u našem gradu još uvek prosperira lekarski stalež. Jer kako bi se  inače objasnio fakat, da su se u toku 1925, u Suboticu  nastanili  još  10 novih lekara!…

Specifičan zdravstveno-socijalni problem bile su i prostituke. Jedna od poznatijih ulica crvenih fenjera je bila Topnička ulica (danas Bihaćka).  Godine 1925. broj bludnica  uvedenih u posebnu gradsku evidenciju je bio 171.[102]

Politička gibanja

Najznačajniji događaj na razini zemlje pa time i Subotice, bili su parlamentarni izbori. Vlada Nikole Pašića (6. XI. 1924. – 29. IV. 1925.) sastavljena od radikala i samostalnih demokrata Svetozara Pribičevića raspisala  je izbore za 8. II. 1925. Najsnažnija oporba bila je Hrvatska repubilikanska seljačka stranka (HRSS). Režim protiv nje sprovodi oštre mjere.  Tako vlada  23. XII. 1924. donosi odluku o primjeni Zakona o zaštiti države i na ovu stranku pa je time zabranjena njena politička aktivnost i pokrenuto kazneno gonjenje članova vođstva stranke. Istog dana uhićen je i Stjepan Radić.

Lokalna skupština – Prošireni senat na svojoj prvoj sjednici u 1925.  godini donosi odluku o izboru predsjednika i članova biračkih odbora iz redova odbornika na 38 biračkih mesta u subotičkom biračakom okrugu.[103]

Kao pripremu za izbornu kampanju može se smatrati i serija optuštanja gradskih   činovnika i redara koja u  Subotici otpočinje  krajem 1924. godine. To se nastavilo i u narednom periodu. Redar II klase Tv. A. Markešić, inače izbgjelica iz Istre, kome je 9. II. nadzornik redarstva jasno rekao da je antidržavni element i da će biti protjeran iz Subotice, pod takvim pritiscima sam daje ostavku 11. veljače 1925.[104]

Širi se mreža i ustroj Radikalne stranke osnivanjem novih filijala po okolnim bunjevačkim mjestima. Tako dolazi siječnja 1925. godine do osnutka filijale u  Gornjem Tavankutu u kući Stevana Gurinovića.

Izrečena je i zabrana izlaženja (6. veljače) dnevniku na mađarskom jeziku Hírlap.[105] Jeste je da po zakonskom osnovu na koga se poziva odluka, nju mogao donijeti samo Ministar unutrašnjih dela, a ne gradonačelnik, no ona je naravno primjenjena.

Za vrijeme kampanje i prilikom samog glasovanja zabilježena su razna radikalska nasilja[106] u čitavoj Vojvodini pa i u Subotici. Moglo se  glasovati samo uz  posebne  legitimacije, koje  mnogi  nisu  dobili  na  vrijeme,glasačka mjesta  su  bila  udaljena i po dvadeset kilometara,  itd. Nasilje je bilo izrazito prema sljedbenicima HRSS-a u Subotici.[107] Ono je započelo 3. I. 1925. pozivanjem u kapetaniju sudskog savjetnika u ostavci Mateja Jankača i odvjetnika dr. Mihovila Katanca, pritvaranjem trgovca Stipana Matijevića. Oni su šikanirani i optuživani da šire radićevštinu.[108]

U Subotici je na izborima za Narodnu skupštinu 1925. godine trebalo izaći 10 lista, ali je Subotički okružni sud u zadnji tren (14. siječnja) poništio HRSS-ovu izbornu listu. Tako je na izbore izašlo 9 lista, među kojima su bile liste Bunjevačko-šokačke (B-Š) stranke i Vojvođanske pučke stranke.  Rezultati izbora u Subotičkom izbornom okrugu  bili su sljedeći: radikali 16 555 glasova ili 47%, Demokratska stranka 7 406 ili 21,3%, Mađarska stranka 3 145 ili 9%, B-Š stranka 2 350 ili 6,8%, Vojvođanska Pučka Stranka (VPS) 1 347 ili 3,8%. Na temelju tih rezultata u subotičkom izbornom okrugu  poslanike su dale samo lista radikala i demokrata. Izabrani su Marko Jurić, dr Jovan Radonić[109] i Milan Grol, ministar prosvjete sa liste Radikalne stranke i dr. Luka Plasković sa liste Demokratske stranke.

Ubrzo nakon izbora, krajem veljače 1925., Marko Jurić narodni poslanik u radikalnom klubu, održao je govor kao odgovor na napade opzicije ( radićevaca) u parlamentu   Govorio je o Bunjevcima i Šokcima, da se nad njima vrši nasilno pohrvaćivanje od strane hrvatskih separatista, a sve u neposrednoj funkciji propagande protiv HRSS-a.

Kao plod izbornih rezultata, koji  nisu mogli da se tumače kao slom oporbe, tajnih pregovra uhićenog Stjepana Radića, dolazi do  Radićevog novog političkog zaokreta[110] i ulaska u Pašićevu vladu. Pregovorima dva najsnažnija politička faktora, Pašića i Radića, HSS dobiva 4 ministarska mjesta. Radić je dužnost ministra prosvjete vršio u desetoj vladi Nikole Pašića i u vladi Nikole T. Uzunovića, u vremenu od 17. XI. 1925. do 15. IV. 1926. godine. Često putujući, imao je priliku da politički djeluje širom zemlje. Tako jednom prilikom, na zboru HSS-a 13. XII. 1925. u Mariboru, dotiče u svom govoru i  subotički Pravni fakultet.[111]   U Subotici imamo jednu smutnju od fakulteta, gde ima više profesora od (sudenata) đaka, …  Profesori tamo ne rade mnogo, a đaci piju i lumpuju i takođe ne rade mnogo. Profesorski savjet već 15. XII. odgovara i niječe takve optužbe, i najavljuje tužbeni  postupak. Spor je ipak razriješen bez sudskog procesa, Radić je  16. I.1926.  posjetio  Suboticu,  te pisao prof. savjetu i demantirao ono za šta ga optužuju.

Naslovni članak u radikalskim Bunjevačkim novinama[112] br. 14. od 10. IV. 1925. glasio je Mi nismo Hrvati.

Nakon 20. svibnja Veliki župan Dragoslav Đorđević otputovao je na banjski oporavak. U još jednom navratu posjetio je banjsko lečilište.  Od 25. IX. do 20. X. išao je u Vrnjačku Banju a zamjenjivao ga je gradonačelnik.

Mesna organizacija Dobrovoljaca tužila je Blaška Rajića za klevetu koju je objavio u Hravtskim novinama br. 33.[113]

Đorđe Galfy i Željko Riger su na čelu su Mađarskog Radikalnog kluba.

Gradski odbornik Lazar Stipić 17. XI. podnosi interpelacije, od kojih je jedna i o uništavanju natpisa latinicom.[114]

U kući Mate Vidakovića u Tavankutu na br. 458 formirana ispostava Samostalne Demokratske Stranke.[115]

Gospodarstvo

Kao i u čitavoj Vojvodini, mlinarstvo je i u Subotici bilo izuzjetno razvijeno, mada je zenit doživjelo krajem XX stoljeća. U 1925. godini  radilo  je ukupno 13 mlinova, koji su imali maksimalni dnevni kapacitetod 218 tona.[116]

Požari izazvani mlinskom prašinom dešavali su se realivno često. Krajem 1925. godine tako je izgoreo  mlin Vince Kohana. Osnovan je 1921.  godine na Senćanskom putu (Ulica oslobođenja 85.). Kohan je ožujka  te godine dobio građevinsku dozvolu za građenje kuće i parnog  mlina na adresi – Senćanski  put 85. Nakon požara nije ga obnavljao već je plac prodao firmi Fako d.d.

Najveća prehranbeno izvoznička firma  Hartmann i Konen dominirala je tržištem živine, jaja i svinja.  Na londonsko tržište su samo u travnju 1925. godine isporučila je  140 000 komada ćuraka. Imala je razvijenu mrežu filijala  u zemlji, kojih će 1925. godine biti 18.

Salamom Gingold dobiva dozvolu za gradnju novog pogona, na adresi Nikolićeva 17 (danas Nade Dimić) dobija 1924. godine.  Tako će naredne 1925, biti završen objekat u kome će nastaviti da radi na dotadašnjim poslovima. ali pod imenom  – Ocean. U toj radionice će imati kompletnu instalaciju za izradu limenih kutija, konzervi, koju  je 1922. godine kupio u Magdenburgu.

Kao obrtnici braća Lenard se javljaju od 1925. godine. Firma je registrovana pod imenom Braća Lenard, a obrtnica je izdata pod brojem A 71/1925. Sa radom je započela na adresi – Trg Kralja Tomislava 2, gde se nalazila njihova roditeljska kuća, a gde je u dvorišnom delu dograđena radionica.

Jedno od najsnažnijih poduzeća u Subotici bila je Subotička električna željeznica i osvetljenje d.d. [117]Grad  je  ustanovio (mada im nisu bile dostupne poslovne knjige!) da  1925. i 1926.  godine  firma beleži izuzetno velike profite. Tako je u periodu 1. XII.1925. – 1.XII.1926. proizvedeno  3  569 674  kw časova struje, privatnim potrošačima  je  isporučeno 1 819 478,  za tramvaj 509 611, za vlastitu potrošnju 341 743, i gubitak 898 842  kw časa. Prihod od prodate struje je bio 11 711 115 dinara,  od prodatih tramvajskih karata 4 405 975, od prodatih strujomera 200 000, i  razni prihodi 83 000 dinara, što zajedno čini 16  399  090  dinara prihoda. Čist dobitak je iznosio čak 5 839 342 dinara. Zarada u 1927. godini je bila 3 923 962 dinara. Firma je imala 2 putnička automobila, Cadilac  i Debrün. Broj zaposlenih radnika je 1925. godine iznosio 237.U okviru poduzeća postojao je od 1925. godine i sportski klub  – Športski klub električne centrale. 

Prirodne nepogode

Zabilježeno da je nekoliko ljetnih oluja poharalo Suboticu i okolinu. Jedna od njih je bila 3. V. 1925. Tom prilikom grom je zapalio kuću Roke Vukovića u Ljubljanskoj ulici br. 15, koja je od toga izgorela.[118]  Kroničar Subotice Joso Šokčić navodi da je oluja bila i u srpnju. U julu je vladalo nad Suboticom nezapmaćeno nevreme. Silan vetar čupao je drveće, rušio krovove i srušio jedan deo tornja rimokatoličke crkve sv. Đurđa. Na Palićkom putu skoro sva su drveća bila iščupana, tako da je saobraćaj bio onemogućen.[119]

Veliko nevrijeme vladalo je i u utorak 25. VIII. 1925. god. u popodnevnim satima.[120]  Vjetar je lomio stakla na prozorima i crijepove, rušio krovove i visoke tornjeve,  vadio drveće iz korijenja (bilo je oko 10 000 isčupanih stabala!)[121] Ta oluja u kolovozu 1925. god. izazvala je u Subotici i okoline mnogo štete. Senatu prijavljuju štetu: Gospodarsko odeljenje, Žandarmerijska stanica Tavankut i Ludoš, Odeljak finansijske kontrole u Tavankutu, Subotička žandarmerijska četa.    Antun Berger, rimokatolički župnik u Tavankutu, već istoga dana (25. VIII.) pisao je Senatu sa molbom da se polupani crepovi nadoknade a i druge štete na objektima crkve poprave.[122] Još veću štetu pretrpila je crkva u Žedniku, što saznajemo iz molbe župnika Petra Evetovića, koji piše da je toranj svaljen, svod probijen a krov na više mesta načet.[123] Slično je bilo i na kerskoj crkvi, gdje je s tornja na krov pala rozeta teška 100 kg, probila krov i oštetila orgulje[124], kao i crkvi Sv. Đurđa gdje je isto srušen dio toranj,  probijen krov i oštećene oruglje.[125] Inžinjerski ured podrobno izvještava koje zgrade su pretrpele štetu i kolika je ona. Samo na gradskim zgradama ona je  procjenjena na preko milion dinara. Zbog toga, je bilo neophodno da gradske vlasti podignu zajam od Gradske štedionice u visini 550.000 dinara,  za sanaciju nastale štete.

Stradalo je i prvo fudbalsko igralište, vršnjak najstarijeg kluba na prostoru Jugoslavije – FK Bačka. Njihove prve tribine, srušila je ista oluja 1925. godine, pa je naredne, za dvadesetpetogodišnjicu osnivanja, sagrađena nova tribina, koja je i danas na svom mjestu.

Šta se gradi 1925.

U Subotici je nakon rata vladala nestašica stanova. Ona je bila u prvim godinama nakon 1918. vrlo izražena ali ni u promatranom periodu nije bitno ublažena.

Izvedeno je malo javnih, većina građevina bili su privatni objekti. Uobičajeno je bilo da se privatne kuće na periferiji grade od naboja, čepića (zemlje) sa pokrovom od trske ili crijepa. Većina izgrađenih su prizemne, rijetke su katnice.[126] U Aleksandrovu, na zemljištu (tzv. Novoselo)  dobijenom od Ministrstva za agrarnu reformu, grade se kuće naseljenicima.

Kino  Korzo d.d. postavlja letnju pozornicu.[127]

Firma Weigand i Drug  podiže auto garažu u ulici Paje Kujundžića 4., a Samuel Kopp i sinovi d.d. radničke stanove na Majšanskom putu, Industrija željeznog nameštaja d.d. 7 stnbenih i 14 sporednih objekata na svom placu u Segedinskim vinogradima 110,

Vilim Konen podiže sušaru za hmelj na Palićkom putu (danas Office shooes).

Jugoslavenska banka d.d. filijala u Subotici  adaptira zgradu  u Jelačićevoj 1, gdje će biti smještena[128]

Grad je vršio parcelizaciju i projektovao nove ulice. Tako je to izvršeno i na posjedu dr. Karla Vermeša u Palićkim vinogradima, iza objekata Kolevke, na tzv.zemljištu Blezak naselja. [129]

Grad je kupio parcelu (k.č. 14 155/4) pored bajskog groblja za 45 0000 dinara u cilju njegova proširenja.[130]

Generalna direkcija carina ima potrebe da se smjesti subotičku carinu pa razmišlja o kupovini zgrade u ulici Đenerala Milojevića 1, a paralelno  pravi i planove da se izgradi nova zgrada za te potrebe. To će biti i realizirano ali tek u periodu 1927-1932.

Prostor je  problem iza Okružnu Financijsku uprava u Subotici  koje bila je smješena u dvije velike zgrade u ulici Bene Sudrevića 8 i 10 (IV krug) u svojini Prokešove[131] familije. U cilju rješavanja ostanka  te ustanove u Subotici i njenog trajnog smještaja, dr. Jovan Manojlović član Proširenog senata, zalagao se i podupirao ideju da se zgrade otkupe od privatnih vlasnika. To je potkrepljivao argumentima da su već iz grada premješteni Đački eskadron, Podoficirska škola, Vojni okrug i Agrarni ured a da kruže glasine i o izmještanju Pravnog fakulteta. Subotica, koja je pod mađarskim režimom tako gigantskim koracima napredovala, treba da pod našom upravom postane velika selendra.[132]

PRILOZI

Građa

HAS, F:47. I 23/1925

Razrešeni i postavljeni članovi Proširenog senata na osnovu predloga od 31. XII. 1924. br. 829/1924. Ministarstvo unutrašnjih dela KSHS, Beograd, Odeljenje za BBB br. 71/1925. Velikom županu sl. Kr. Grada Subotice.[133]

Po tom rješenju: „Razrješeni i postavljeni članovi P.S. na osnovu predloga 31. XII. 1924. br. 829/1924

Ministarstvo unutrašnjih dela KSHS, Beograd, Odeljenje za BBB br. 71/1925.

Velikom županu sl. Kr. Grada Subotice

redni broj	razrješeni	postavljeni
1	Andrija Deak	Dušan Terzin, trgovac
2	Miroslav Alčin	Miloš Kurteš, trgovac
3	Antun Peić T.	Svetozar Radišin, učitelj
4	Šime Rajčić	dr Zvonimir Piškulin, adv.
5	Joso Mamužić	Pera Segedinčev, ekonom
6	Grga Letić	Iso Jović, trgovac
7	Pera Ružinski	Milan Vasilje, ekonom
8	Lipot Vig	Mladen Ruski, ekonom
9	Antun Bilinc	Mladen Grbić, trgovac
10	Tome Francišković	Aleksandar Miajtov, trgovac
11	Bolto Skenderović	Pera Ognjanov, učitelj
12	Svetozar Radić	Đurica Terzin, ekonom
13	Josip Flekenštajn	Nenad Vasiljev, ekonom
14	Jašo Vojnić Zelić	Bogdan Miković, profesor
15	Josip Takač	Vojin Isakov, ekonom
16	Stipan Sebenji	Paja Ruski
17	Nikola Francišković	Milan Damjanović, ekonom
18	Joso Stipić	Jova Košić, ekonom
19	Lojzija Skala	Joca Pušin, ekonom
20	Paja Vojnić Hajduk	Predrag Pušin, ekonom
21	Aleksandar Kadar	Stevan Krnjajski Jović, ekonom
22	Ivan Krnjaski	dr Andra Andrejević, lekar
23	Franja Mamužić	Koja Krnjajski, ekonom
24	Dr Draga Dimitrijević	Sima Turanov
25	Martin Vujković	Steva Krstić, posrednik
26	Antun Mamužić	Dragoljub Milojković, kožar
27	Franje Tumbas	Jevta Vasiljev, ekonom
28	Mate Skenderović	Blagoje Bajić, ekonom
29	Antun Bašić Palković	Miladin Lazičić, ekonom
30	Gustika Kulindžić	Staniša Mihajlović, paroh
31	Veca Matković	Rada Krnjajski Lazarev, ek.
32	Grga Budanović	dr Danilo Marković, lekar
33	Sima Milodanović	Ljuba Atanković, trgovac
34	Imre Riger	dr Cvetko Ognjanov, advokat
35	Dančo Kulundžić	Vojin Kešeljević, bank. čin.
36	Antun Buljovičić	Milovoj Mitrović, bank. čin.
37	Bruno Francišković	Vojin Aradski, ekonom
38	Mijo Kun Balaž	Uroš Aradski, ekonom
39	Marko Pejić T.	Cvetko Rakić, ekonom
40	Joso Pajić T.	Đuka Isakov, ekonom
41	Pera Gosar	Ivan Brankovan, dir. banke
42	Luka Kesenović	Lazar Đurčić, profesor
43	Stipan Kolar	Stanoje Milivojević, inž.
44	Đuka Đukuć	Milan Apostolović, inž.
45	Pajo Šefčić	Cvetko Čičić, učitelj
46	Ivan Berger	Mićo Dulić, ekonom
47	Joso Vidaković	Stipan Peić, krojač
48	Ivan Barbenović	Joco Vodaković, ekonom
49	Stipan Rigo	Đuka Marković, ekonom
50	Lojzija Baraković	Luka Sekelj, trgovac
51		Fabuš Horvacki, trgovac
52		Joco Poljaković, bank. čin.
53		Lazo Dulić, ekonom
54		Bartal Stipić, ekonom
55		Mijo Šarčević, ekonom
56		Stipan Gabrić, poduzim.
57		Grgo Vukov, gostioničar
58		Lojzija Šabić, ekonom
59		Mukija Peić T., ekonom
60		Matija Lučić, ekonom
61		Pera Stipić, gostioničar
62		Joso Zelić, ekonom
63		Šima Rudić, ekonom
64		dr Ivo Milić, profesor univerziteta
65		Kalman Crnković, ekonom
66		Joso Horvat Almaški
67		Matija Kovač, stolar
68		Stevan Torma, čizmar
69		Lajčo Stipić, ekonom
70		Joška Stipić, ekonom
71		Mojsije Kon, ekonom
72		dr Iso Mezei, lečnik
73		Gustika Fister, gostioničar
74		Stevan Majlat, ekonom
75		dr Jovan Janiga, ekonom
76		Stevan Tabarski, trgovac
77		dr Bela Terek, lekar
78		Aleksandar Velički, trgovac
79		Mita Međanski, trgovac
80		Geza Pilišer, trgovac
81		dr Miloš Rafajlović, advokat
82		Steva Majstorović, ekonom
83		Isidor Dajč, optičar
84		Mihajlo Šušnjarac, šef oblasne zašt. dece
85		Đura Grbić, trgovac
86		Đura Galfi, apotekar
87		Joso Rajčić, vlasnik mlina
88		Mirko Rotman
89		Mirko Jakobčić, dir. banke
90		Lajčo Šreger, izvoznik
91		Vladisla Hercog, industrijalac
92		Bela Gabor, industrijalac
93		Grga Vuković, trgovac
94		Lajčo Frenkel, trgovac
95		Pera Vujković, trgovac
96		Žiga Ajzler, industrijalac
97		Armin Sonenberg, trgovac
98		Pera Stantić, ekonom
99		Radomir Vujić, školski nadzornik
100		Aleksandar Mikić, školski nadzornik
101		Jaša Stantić, ekonom
102		Paja Budinčević, posednik
103		Paja J. Vuković, ekonom
104		Marko Presburger, obućar
105		dr Lajoš Pap, bankar
106		Felo Vidaković, trgovac
107		Milan Jorgović, učitelj
108		Ilija Medaković, učitelj
109		Paja Skenderović, ekonom
110		Miško Budinčev, ekonom

izvolite izvršiti ovu odluku, 2. januara 1925. godine,  Beograd. Po naredbi Ministra Unutrašnjih dela, za načelnika Vel. župan Aleksijević

            G r a d s k o m    S e n a t u.

Subotica

Dostavlja prenje u prepisu, na dalji postupak.

Subotica, 12. januara 1925. god.

Gradonačelnik: Alba Malagurski

HAS, F:47. I 300/1925

Rešenjem Ministarstva unutrašnjih dela KSHS, Beograd, Odeljenje za BBB br. 19809/1925. od

10.11.1925. „po potrebi službe, razrešavam zvanja i dužnosti sledeće članove Proširenog Senata“

redni broj	razrešeni	postavljeni
1	Milorad Nedeljković, prof. univeziteta	Jovan Gašić, inženjer
2	Stanoja Milivojevića, zamenik direktora železnice	dr Matija Evetović, dir. ženske Gimnazije
3	Milivoj Mitrović, činovnik	Janko Garić, dir. muške Gimnazije
4	Joso Horvat Almaški, posednik	dr Fedor Nikić, docent Pravnog fakulteta
5	dr Marko Petrović, advokat	dr Jovan Savić, docent Pravnog fakulteta
6	Stipan Pejić, krojač	Joško Čurčić Malagurski, posednik
7	dr Aleksandar Magarašević, advokat	Sava Radašić, čurčija
8	Đuro Popvić, prosvetni inspektor	Steva Burnat, trgovac
preminuli
9	Aleksanadar Velicki	Nikola Ognjanov, ekonom
10	Ivan Dulić	Jova Begečki, sarač
11	Stevan Krstić	Eugen Filoj, knjigovezac

F:47. Gr. 91/1925

Br. 91 / 1925. grnč.

ZVANIČNA ZAKLETVA.

Ja …. Jakov Matković ….. zaklinjem se svemogućim Bogom, da ću vladajućem Kralju Aleksandru I. veran biti, da ću se savesno pridržavati ustava Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i da ću kao podanik ove države sve zakone poštovati i lojalan biti, dužnost moju po zakonima i naredbama predpostavljenih mi vlasti tačno i savesno vršiti, tako mi Bog pomogao.

Subotica, dne 26.01.1925.                                   Jakov Matković

Vel. Beležnik: Vukić

Perovođa: Rudić

(U postpku  imenovanja za vašarskog nadzornika Jakov Matković je  položio zakletvu)

F:47. Gr. 170/1925

URED GRADONAČELNIKA GRADA SUBOTICE

Broj: 170/925. grnč.

ODLUKA:

– – – – – – – –

Na osnovu 4 alineje § 11. o štampi / XXIV- z. čl. 1914.g./ zabranjujem rasparčivanje političkog dnevnika „Hirlap“.

R a z l o z i:

Na osnovu pomenutog paragrafa nalazim, da pomenuti politički dnevnik sa svojim pisanjem je podesan na to, da izazove mržnju protiv jedne narodnosti, staleža ili veroipovesti i ovako iz javnih interesa trebalo je rešiti kao gore.

O čemu se izveštava Vel. Kapetan grada Subotice sa time, da ovu odluku odmah izvrši i „Hirlap“ politički dnevnik.

Eventualno, uložena žalba nema odgodne moći.

Subotica, 6. februara 1925. g.                                     Gradonačelnik: Malagurski

***

[1] Tako na na pr. ustroj i način kancelarijskog poslovanja gradskih vlasti ostao gotovo nepomijenjen.

[2] Primjer iz priloga F:47. Gr. 170/1925

[3]Po rezultatima gradskog popisa iz 1919. godine pretežito žive od zemljodilstva  79 593 (78,58%), diplomiranih ima 458 (0,45%). HAS, F:47. I  22/1919.

[4] U 1921.  godini Beograd ima 111 739, Zagreb 108 674 a Novi Sad 39 122 stanovnika.

[5] Historijski arhiv Subotica (dalje HAS), F: 047. XV 248/1920. Senat obavještava Ministarstvo poljoprivrede da je subotički atar površine 974,5 km². Današnja teritorija Grada Subotice je 1008  km².

[6] Prvi popis iz 1919. je obavljen na razini grada u cilju slanja podataka koji bi osnažili pozicije našoj delegaciji na pariškoj mirovnoj konferenciji, te zbog toga nužno treba kritički pristupiti korišćenju tih podataka.  Državni popisi su iz 1921.  i 1931. godine.

[7] Dr Ivo Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji do 1921, Zagreb, st. 57. U uputsvima za popis 1931. godine  bilo je predviđeno postavljanje pitanja o narodnosti, ali i svrstavnje Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonca i Crnogoraca u Jugoslavene. Pitanje u obrascu je glasilo: (narodnost) da li je jugoslovenske ili koje druge narodnosti. Popisivana je zato vjerska pripadnost  i dobiveni su rezultati: pravoslavnih – 9 993, rimokatolika – 84 268, evang. reformata – 1 274, ostalih kršćanskih – 515, muslimanske -235,  bez konfesije i nepoznato – 3 773.

[8]Po tom kriteriju – materinskog jezika, srpski, hrvatski, slovenački ili makedonski naveden je za  53 835 građana, ostali slovenski za – 1 230, mađarski – 41 401, njemački – 2 865, arnautski –  109, a ostali jezici za 618 popisanih.

[9]  HAS, F:47. II 44/1928. Po maternjem jeziku i narodnosti je bilo 71 085 Jugaslovena, 523 ostalih Slavena, 2 349 Nijemaca, 27 561 Madžara, 191 ostalih narodnosti. To su podaci koje gradska vlast dostavlja za potrebe publikacije Matica živih i mrtvih Srba, Hrvata i Slovenaca.

[10] Razlika nastaje uslijed otcijepljenja dijelova Tompe koji nakon povlačenja granice ostaju Mađarskoj.

[11]HAS, F:275.51/1934

[12] Zloupotreba gostoprimstva, Subotički glasnik, br. 8., 16. VIII. 1925., st. 1.

[13] HAS, F:47. Gr 1793/925. O općoj nesigurnosti i o tome da su vlasti pomno pratile i nadgledale i svoje špijune, govori slučaj gradskog tajnog redara Mije Kovača, koji je bio na tom skupu. On je otpušten iz službe, pošto su ga “konfidenti” čuli da je razovarao sa dr. Nagy Ödönom.

[14] Bilo je uobičajeno da se u prepisci loklanih vlasti  koristi ćirilica, ali i da se stranke potpisuju tim pismom.

[15] HAS, F:47. gr. 265/1925

[16]Predstavničko  tijelo  je  imalo  različit  broj  članova. U 1921. godini –  200,  1925. – 250, 1927.  – 100,  1929. – 60,  1934.  –  72. Tom  broju  se  dodavao  određen  broj  funkcionera koji su po dužnosti bili njegovi članovi.

[17] Albe Malagurski (Subotica, 1879. – 10. VI .1927.)

[18] Tek po ulasku u Narodnu radikalnu stranku Evetoviću je bio otvoren put ka napredovanju. Bogumil Hrabak, Radikalska  nasilja  u Vojvodini u vezi s izborima 8. 2. 1925, Zbornik za istoriju, 24, NoviSad 1981, st. 164.

[19] Franz Mayer je bilo njegovo pravo ime koje mijenja 1919. godine. Rođen je 29. IV. 1890. u Dubrovniku. Rođen  je kao rimokatolik. Diplomirao je pravo u Beču 1911. Optirao je za KSHS. Zabeleženo je da ima 168 cm, zelene oči ali da je bez kažiprsta na desnoj ruci, što može da upućuje na način izbjegavanja mobilizacije.  Po dolasku u Suboticu, postavljen je u Redarstvo, a od svibnja do studenog 1924. zauzima položaj Velikog kapetana, da bi sa tog mjesta postao Veliki bilježnik i v.d. gradonačelnika.  Bio je član nacionalne udruge Severna zvezda.. I nakon 1945. godine nastavio  je da obavlja odgovorne dužnosti  i poslove u Gradskom Narodnom Odboru kao referent za  narodnu  imovinu, na pr. kao tajnik  Okružne komisije  za  ratne zločine, itd. HAS, F:70.7786/1945

[20] HAS, F:47. I 1/1925; I 1/1926.

[21]IAS, F:47. I  1/1925. Za kraj 1925. godine izvještaji su u predmetu I 1/1926.

[22] Dragoslav Đorđević (Zakuta, opština Kraljevo  14.1.1887. – ?) nastavnik po  struci. Karijeru je gradio kao član Radikalne stranke. U Suboticu je došao sa srpskom vojskom 13. XI. 1918. kao rezervni artiljerijski časnik, komadant baterije, pa su ga u kasnije u tisku nazivali – tobdžijom. Odmah po tom je postavljen je za vojnog cenzora. Nakon vojne službe proveo je dvije godine u Londonu, a zatim je imao  političku karijeru. U jesen 1919. oženio je bunjevku Maru Malagurski (Subotica, 20. VII. 1894.- Beograd, 9. VIII. 1971.).

[23]Od 25. VII. 1925. na tom mjestu se nalazi Cvetko Horvat. HAS, F:47. XIII 477/1925

[24] HAS, F:47.4. 3. P.S. 7895/1925. U predmetu I 1/1925 nalaze se pojedinačni izvještaji gradskih odjeljenja i službi za period siječanj – listopad 1925.

[25]HAS, F:47.4. 143 P.S. 22795/1925,  što je  sprovedeno kroz predmet IV288/1925, iz koga se vidi da je Inžinjerski ured postavio nove ulične table.

[26]Dr. Isidor Milko (dr. Milkó  Izidor, Subotica 1.02.1855. – 21.04.1932.). Pravnik i književnik. Posjedovao je osobnu biblioteku od 12 000 svezaka, od toga mnogo inkunabula.  Dio je poklonio 1918. godine Gradu. U vrijeme gradnje sinagoge (1901) bio je predsjednik JVO.

[27] To je pomalo čudno, pošto mu je u 1924. godini tiskano 12 knjiga! Subotička bibliografija, sveska 3, 1918-1944, 1 dio, Monografske publikacije, Subotica 2003, str. 208-210.

[28] Stevan Majlat je dao i prijedlog da se smanji broj gradskih činovnika, pošto ih je mnogo bez kvalifikacija, bili su veliki su teret za izdržavanje. Navodio je da je prije par godina bilo i više administrativnog posla a uspješno ga je obavio manji broj uposlenih na teret Grada. Njegov prijedlog je odbijen.

[29] HAS, F:47. I 328/1925.   Prvi i jedini opštinski zbori su održani tek 1927. godine.

[30] Martinu Džaviću ( Subotica, 12. XI. 1900. – 12. III. 1957. ) je ta gradska pomoć ukinuta 1931. godine. (269 G.P. 1931) Od 1.VI. 1929. je primao pomoć u iznosu od 1 200 dinara. Školu u Beogradu nije završio no nastavio je školovanje na Akdemiji u Beču.

[31] Dr. sci. Ante Sekulić, Srpstvo u Podunavlju, Međunarodni znanstveni skup pod nazivom Jugoistočna Europa od 1918. do 1995. godine., http://www.hic.hr/books/jugoistocna-europa/sekulic.htm

[32]Suvremenik toga procesa, ekonomski stručnjak subotičkog  Okružnog suda, Mór Halbrohr, napisao je djelo: Praktična agrarna reforma u Vojvodini, Subotica 1925.

[33] Prof. dr. Andrija Bognar, Položaj Mađara u Vojvodini od 1918. do 1995., Međunarodni znanstveni skup pod nazivom Jugoistočna Europa od 1918. do 1995. godine, http://www.hic.hr/books/jugoistocna-europa/bognar.htm#madara

[34] Zoran Janjetović, O širenju zemljoposeda vojvođanskih Švaba između dva svetska rata, http://www.drustvosns.org

[35] HAS, F:47. XV 132/1925

[36] HAS, F:47. XV 135/1925

[37] HAS, F:47. XV 156/1925

[38] HAS, F:47. XV 255/1925

[39] HAS, F:47. XV 463/1925. Dopis Županijskog agrarnog ureda iz Novog Sada u kome se izvještava Senat da  omogući otkup i zamjenu zemlje na naše optante iz Mađarske (400-500 porodica).

[40] Zoran Veljanović, Mišićevo (1925-1996), Subotica 1996.

[41] IAS; F:47. I   321/1925

[42] Riječ je o 11 lica, isključivo Rusa.

[43] Prof. Grigorije Demčenko (Kijev, 15.III.1869. – Subotica, 1958.) bavio se historijom prava. Od 8. VI. 1920. se nalazi u Subotici. Od 1923. redovni profesor na Pravnom fakultetu.

[44] HAS, F:47. IV 88/925

[45]Bilo ih iz Galicije (Samuilo Gingold), Čehoslovačke, Armenije ( Nisan Bedrosian).

[46]IAS, F:47. I 45/1926

[47]HAS, F:47. I 333/1925.

[48] HAS, F:47. I 37/1925

[49] HAS, F:47. I 51/1925

[50] HAS, F:47. I  275/1925

[51] Kosta Petrović, Kr. slob. grad Subotica i kupalište Palić, Subotica 1928, str.36.

[52] Po podacima koje daje Kosta Petrović, Kr. slob. grad Subotica i kupalište Palić, Subotica 1928, str. 39.

[53] Julije Lelbah (Lelbach Gyula)  (Subotica  1883. – ? ). Veleposjednik sa imanjem na Zobnatici. Od njega je za potrebe agrarne reforme oduzeto preko 760 k.j. zemlje. Bio je poznat i priznat kao uzgajivačkonja (imao ih je oko 300 kom.), a posebno rasnih, trkaćih  grla.

[54] Organizirana je bila kroz Imamat Džemata grada Subotice, a poglavar je bio vojni imam. Imali su svoje  posebno groblje u Bajskim vinogradima, pokraj židovskog groblja.

[55] Ivan Rafael Rodić Ivan Rafael Rodić (Nurkovac kod Požege, 15. IV. 1870.- Požega, 10. V. 1954.)., franjevac, je od 1924. do 1936. bio prvi nadbiskup  Beogradske nadbiskupije.  http://solair.eunet.rs/~nadbisbg/istorija.htm, http://www.kc.org.rs/nadbiskupija.php?recordID=2

[56] HAS, F:47. III 368/1925. Zvona su bila težine 200 i 500 kg.

[57] IAS, F:47. II 135/1925. Baligač je pokušao ishoditi da kip postavi na drugo mjesto, u parku na Zrinskom trgu ispred sinagoge, ali gradske vlasti se nisu složile sa time.

[58] HAS, F:47. Gr.963/1926

[59]Tatjana Segedinčev, Automobilski klub Subotica  1925-1945, ExPannonia, 5-6-7, st. 55-68

[60] Godišnja skupština Nevena ili kako se jedna kulturna ustanova pretvara u političku,Bunjevačkenovine, br. 20, od  22.05.1925, st. 1. 

[61] I. P. Jablanović [I. Prćić], Orlovi,SubotičkaDanicailibunjevačko-šokačkikalendarzaprostugodinu 1926., Subotica, 1925.

[62] HAS, F:47. Gr. 1832/1925

[63] Pravila mu nisu odbrena ni u 1926. godini, kada je okarakterizirano da ima namjere djelovati politički. HAS, F:47. Gr. 368/1926.

[64] Dušan Manojlović je obavljao niz funkcija vlasti, a bio i slobodni zidar u loži Stvaranje.

[65]HAS, F:47. XV 289/1925. Severna zvezda je bila udruga sa snažnom nacionalnom  orijentacijom.

[66] Predsjednik tog udruženja Mirko Rotman obratio se molbom Senatu grada još 29. XII. 1924. i tražio da se u prpračunu za 1925. za tu svrhu nađe suma od 1 milijuna dinara. Odobreno im je samo 100 000. HAS, F:47. XV 5/1925

[67] HAS, F: 47. XVI 81/1925. U 1925. godini grad je na ime osvetljenja plaćao Plinari 900 000 dinara. Javno osvetljenje se sastojalo od 900 komada plinskih lampi od kojih je jedan dio montiran prethodne godine. Radi uštede, 1925. godine je donesena odluka da 130 lampi svjetli čitavu noć a 770 samo pola noći.  Veliki problem je predstavljalo i uništavanje ulične rasvjete.U poslednje vreme sve češće se događa, da se ulične lampe polupaju pa i da se iz temelja sruše pisala je Gradska štedionica apelujući na gradske vlasti da počinioce pijane i nemarne ljude najstrožije kažnjava.

[68]HAS, F: 47. XVI 68/1925

[69] HAS. F:47. II   90/1925. Grad im je osigurao i smještaj u prostorijama epidemijske  bolnice. Ona je osnovana 1913, nalazila se na adresi Zapadni vinogradi 301 i imala je 100 mjesta.

[70]HAS, F:47. II  89/1925.

[71] HAS, F:47. II  57/1925,

[72] HAS, F:47. II 7/1925

[73] Kazimir Žigante (Buzet 27 III. 1903. – ? ), izbjeglica iz Istre, stekao diplomu subotičkog Pravnog fakulteta 1929. godine.

[74] HAS, F:47. II  8/1925

[75] HAS, F:47. II  9/1925

[76] HAS, F:47. II  41/1925

[77] HAS, F:47. II   44/1925

[78] O tome gostovanju tiskana je i knjižica sa programom, vidi:  Subotička bibliografija, svezak 3, 1918-1944, Subotica 2003, st.  93. a sačuvan je i predmet HAS, F:47. II 20/1924 od 106 listova.

[79]HAS, F:47. II 66/1925.  Tom prigodom je na spomenik postavljeno 16 vijenaca, koje po završetku programa gradska vlast odlaže u Muzej. HAS, F:47. II 77/1925.

[80] Na godišnjoj skupštini 5. IV. 1925.  Marko Jurić je podnio ostavku a njegovo mjesto je izabran Ivo Crnković, bivši narodni poslanik.

[81] HAS, F:47. II  19/1925

[82] vidi dio Kongresi i skupovi. Ministar dr. Krajač je otvorio i ovu izložbu.

[83] Stevan Mačković, Obilježavanje tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva u Subotici, Klasje naših ravni, 3-4, Subotica 2005, st. 103-105.

[84] HAS, F:47. II 108/1925.

[85] IAS, F:47.Gr.263/1925

[86] HAS, F:47. Gr. 263/1925

[87] Na tom mjestu je ostao do 28. II. 1930. kada je dobio otkaz. F:47. XII 673/1925

[88] HAS, F:47. II  26/1925. Prepisku je vodio predsjednik Đorđe Galfi.

[89] HAS, F:47. II  28/1925. Tajnik kluba koji je potpisao molbu bio je sudac Jovan Đorđević.

[90]HAS, F:47. II  22/1925. Zoltan Lorant odvjetnik je vodio tu udrugu.

[91] HAS, F:47. II  54/1925

[92]Joso Šokčić (Subotica 7. IV.1902.- 1969.) Novinar, pjesnik, publicist, dugogodišnji izdavač i urednik Nevena, suradnik beogradskog  listaVreme,  novosadskog Dan  i niza subotičkih listova Naplo, … Bio je mason,  član slobodno zidarske lože i Rotarijanac. Nakon posla  pisara u Gradskoj knjižnici, gdje je dao ostavku,  živjeo je samo od spisateljskog rada. Autor je  djela: Subotica pre i posle oslobođenja: grada za istoriju Subotice, Subotica 1934. Od polovine tridesetih godina, on korjenito mjenja ugao gledanja i svoj svjetonazor, napuštajući dotadašnju političku orijentaciju i preusmjeravajući se na prohrvatsku liniju. Vidi na pr. kritike na njegov račun; Jugoslovenski narod br. 34 od 04.VII.1935.  i članak Snovi Jose Šokčića o podeli Vojvodine, Narodni glas, od  10. XII.1939.

[93] Teodor Toša Iskruljev ( Jasenovo, 5. IX. 1885. – Beograd, 12. IV. 1974.) učitelj, novinar, publicista, gorljivi zastupnik radikala i ideja Jaše Tomića. Urednik glasila Narodne radikalne stranke Bačvanin (1922.)

[94] Lazar (Adalbert Ludovik) Stipić (Subotica, 26. VII. 1890. – Subotica, 14. V. 1944.) Ostao je zapamćen kao jedan od najagilnijih novinara u Subotici, ali isto tako bio je nakladnik, publicista i književnik.

[95] Marko Protić, svećenik, novinar, književnik ( Tovariševo, 3. V. 1882. – Subotica, 10. X. 1936.). Život okončao samoubojstvom na subotičkom kolodvoru.  Na osnovu ponude Senatu, nastao je njegov uradak: Zlatni dani Subotice: od oslobođenja do potpisa mira, 13. nov. 1918 – 4 juna 1920, zapisi i istorija, Subotica, 1930. Pored toga ostavio je i knjižicu Srpski triumviri u bunjevačkom renesansu od 1860. do 1990. godine, Subotica, 1933.

[96] IAS, F:47. II   23/1924

[97] Mirjana Gross u uradku Nacionalne ideje studentske omladine u Hrvatskoj uoči I svjetskog rata, Historijski zbornik, 1971.  pominje da je Rude Štagljar Majevčanin bio suradnik Mlade Hrvatske i da se sa grupom omladinaca  okupljao oko A. G. Matoša.  Po dolasku u Suboticu radi kao novinar, ali i poslovni čovek, špekulant bez moralnih skrupula. Bio je 1923. predsjednik M.O. ORJUN-e. Javljao se kao vlasnik i urednik listova: Slobodna štampa (1920.),  orjunaškog Principa (od 9. IX. 1922. – V.1923.),  Severne pošte – Novepošte – Novesevernepošte  (1923.-1925.),  Subotičkog glasnika  (29. X.  – 29. XI. 1925.), Progresa(1929.).

[98] To je značilo da su u vrijeme izbora 1925. bili protiv Radikalne stranke ali i su odvraćali čitatelje i od toga da glasuju za Radićevu stranku. Kao odgovor na takve napise česti su bili sporovi koje su pokretale strane koje su se osjetile napadnutim, poput  Udruženja dobrovoljaca koje  u studenom 1925. pokreće tužbu protiv urednika Prćića jer su se osjetili povređeni člankom u  rubrici  Raboš, a nakon te privatne inicijative i Državno tužilaštvo pokreće spor jer novine nisu imale istaknuto ime glavnog i odgovornog urednika!

[99] Csuka János (Segedin, 22. VIII. 1902. – Budimpešta, 1. I. 1962.). Jedno od značajnih djela mu je  A délvidéki magyarság története 1918-1941 (Povijest Mađara južnih krajeva 1918-1941)

[100]Prvi broj objavljen 1. IV.1925., a u gašenje krajem 1935. godine.

[101] HAS, F:47. Gr. 226/1925

[102]HAS, F:47. 1006, 1007. Taj broj se kretao u 1927. –  276, 1932. – 392, 1939 – 300 a 1940. -645.

[103] HAS, F:47.4. Zapisnik Proširenog senata 1925. 1. P.S. od 29. I., 2343/1925

[104]HAS, F:47. Gr. 234/1925

[105] HAS, F:47. Gr. 170/1925.

[106]Bogumil Hrabak, nav. djelo., st. 157-181.

[107]Mario Bara, Stjepan Radić i bački Hrvati, Identitet bačkih Hrvata, Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa, Zagreb-Subotica, 2010, st. 146-149.

[108] HAS, F:47. Gr. 17/1925. Obojica su napisala povodom toga žalbu gradonačelniku u kojoj su opisali nezakonito ponašanje policije.

[109] Dr. Jovan Radonić ( Mol, 1873. – Beograd, 1956.) povjesničar, sveučilišni profesor, akademik . Kao narodni poslanik u tom sazivu vršio je funkciju predsjednika financijskog odbora Parlamenta. Bavio se i Bunjevcima, vidi: O seobi Bunjevaca u Suboticu 1687. godine, Glas Srpske akademije nauka, g. CCXIV, Odeljenje za društvene nauke, Nova serija, 3, Beograd, 1954.

[110] Nakon otklona ka komunističkim idejama širenim iz III internacionale, dolazi 27. III. do izjave Pavla Radića kojom se prihvataju Vidovdanski ustav, dinastija, jedinstvo države i jedan parlament. Time se nakon toga iz imena stranke briše oznaka – republikanska.

[111] HAS, F:228. 56/1925

[112]Bunjevačke novine su bile glasilo Narodne radikalne stranke

[113]Bunjevačke novine od 21. XI. 1925.

[114]HAS, F:47. I  291/1925.

[115]HAS, F:47. Gr. 735/1925

[116]Katarina Ulmer, Mlinarstvo u Subotici od 1868. godine, Subotica 1968, st. 59. Najveći kapacitet je imao Gornjobačkimlin  d.d.  – 65  t.,  Kohan – 30, Jakob Berger – 25 t.

[117]Kao većinski vlasnik akcija, od 1924.  godine  se javlja američka firma Charles Bill McDaniel.

[118] HAS, F:47. XV 158/1925. Vlasti su mu dedijelie 600 snopova trske da pokrije kuću.

[119] Joso Šokčić, Subotica pre i posle oslobođenja, građa za istoriju Subotice, Subotica, 1934, st. 298.

[120] IAS,F: 047. XV 313/1925. Nevrijeme je bilo oko 16 časova.

[121] Podaci Šumske uprave u Subotici. HAS, F:47. 340/1925

[122] HAS, F:47. XV 298/1925

[123] HAS, F:47. XV 298/1925

[124]O tomu izvještava Blaško Rajić, župnik. HAS, F:47. XV 298/1925

[125] Toranj je obnovljen tek 1928.

[126]Samuilo Holender (Holländer) podiže spratnu kuću u VI krugu, Zrinjski trg 57. HAS, F:47. III   357/1925

[127]HAS, F:47. III   203/1925

[128] HAS, F:47. III   630/1925

[129] HAS, F:47. III 465/1925

[130] HAS, F:47. XIII 1-700/1925

[131] Vlasnici su bili: Ilona Prokeš, Etela Prokeš (sup. Erema Valdberga) i Mihajlo Prokeš. Oni su pokušali da Generalnoj direkciji računovodstva  ponude te objekte na prodaju za cijenu od 5 milijuna dinara. HAS, F:47. 390/1925

[132] Dr. Manojlović je 17. X. uputio predstavku Proširenom senatu. HAS, F:47. 390/1925

[133] HAS; F:47. I 23/1925