Kako je Lazar Stipić planirao prodaju vrijednih mađarskih gradskih umjetnina

Kako je Lazar Stipić planirao prodaju vrijednih mađarskih gradskih  umjetnina

            U Historijskom arhivu sačuvan je dokument iz 1926. godine[1] koji svjedoči o inicijativi poznatog subotičkog novinara Lazara Stipića da se vrijedne gradske umjetnine- slike i vitraži, kojima su autori Mađari, prodaju.  Samom prodajom bi se naravno popravilo stanje gradske blagajne ali i Stipićevo, pošto je njegova provizija iznosila  deset postotaka od utržene sume.

Tko je bio Lazar Stipić?  Lazar Stipić, punim imenom Lazar Adalbert Ludovik Stipić (Subotica, 26/27. 07. 1890. – 14. 05. 1944.) bio je sin Marka i  Margaretke Malagurski. Za suprugu je imao  Erzsébet Schulhoff. Ostao je zapamćen kao jedan od najagilnijih novinara u Subotici, ali isto tako bio je nakladnik, publicista i književnik[2].  Školovao se u Subotici, da bi studije prava započeo u Budimpešti a nastavio u Beču. U literaturi se nalazi podatak da nije uspio da diplomira „jer je okusio novinarski kruh“.[3]

Layar Stipic

Lazar Stipić

***

On je bio je suradnik, pokretač i urednik većeg broja dnevnih listova (Szabadkai  Újság, Bácskai Napló[4], Szabadkai friss Újság[5], Neven, Narod [6], Nemzet [7], Istina, Zemljodilac, Dan, Újság, Borba [8], Jugoslovenski klobučar, Naše slovo [9])   i časopisa (Književni sever, Glas [10]).

Najznačajnija su mu djela: Večna vatra, Subotica 1923., Istina o Vojvodini (Nemoral u javnom životu. Trgovanje sa socijalnim problemima. Nemar u kulturi. Kome je podmetnuta odgovornost?), Subotica 1925., Istina o Mađarima (Po mađarskim podacima), Subotica 1929.[11], Put od dva do jednog sveta (Događaj u četiri slike)[12], Subotica 1930., Bunjevci[13], Szabadka 1942. Pišući brošuru Istina o Mađarima Stipić je pokušao da odgovori na revizionističke tonove koji u to doba orkestirano jačaju kod Mađara. Njegove teze imaju često primese diskvalifikacije Mađara kao nacije i kao „rase“.  Tako na pr. kaže: “Kada se pogleda ceo mađarski državni i narodni život, vidi se, da su u njemu najvažniju ulogu imale porodice i ljudi tuđe krvi, koji su dali Mađarima apsolutno više nego porodice i ljudi  čiste mađarske krvi“ ili dalje:  „Sve ovo dokazuje da nema prave i čiste mađarske rase, te da je sadanji mađarski narod zajedno sa svojim prestavnicima stvoren veštački iz krvi i vrednosti ostalih naroda, koji su živeli na terotoriji bivše Mađarske.“. S tim djelom se oštro i jasno svrstao u front novih gopodara koji je bio suprotstavljen Mađarima i njihovim težnjama za vraćanjem na staro. Desetak godina kasnije, kada zaista i dođe do pokušaja vraćanja u stanje prije 1918. godine, Stipiću neki novi gospodari Subotice nisu mogli da zaborave upravo takve stavove.

***

LAZAR STIPIC SA SUPRUGOM

Stipićevi

Stipić nije imao velikih finansijskih uspjeha sa svojim listovima, uloženi kapital teško se vraćao, zapadao je i u dugove. Međutim on je uporno nastavljao da se bavi novinarskim i izdavačkim poslom. Pored toga angažmana, od 1938. godine nalazio se i na čelu Gradske knjižnice. Odlukom gradskih vlasti I 2364 od 27.6.1938.[14]  postavljen je na taj položaj i time naslijedio pokojnog Blaška Mesaroša.  Zamjenik predsjednika opštine Milivoj Kenđelac ga je postavio za gradskog knjižničara, ali i dozvolio da ostane novinar[15].  Primopredaja knjižnice je izvršena 20.09.1938. godine.

MIHALY BRODY i L.S.

Brody Mihály i Stipić Lazar

Već ranije on je imao aspiracija ka tome položaju.  Kada je polovinom 1934. godine Radivoj Lungulov smenjen sa tog položaja za mjesto prvog čovjeka Gradske knjižnice razviće se borba u  subotičkoj kulturnoj i političkoj  javnosti. Kandidati  su  bili, Petar Pekić, Balint Vujkov, Lazar Stipić, Joso Šokčić, dr. Joca Milekići i Ivan Malagurski. Svatko od njih je  imao podršku određenih krugova iz javnog života. Kandidati su posjedovali odgovarajuće sposobnosti i kvalifikacije, no Gradski načelnik zanemarivši mnoge stručne i radne kvalitete tih kandidata bira studenta, nesvršenog pravnika Tošu Išpanovića. Time se samo  potvrđivala stara praksa da  vlast zanemarujući sve stručne  kriterijume,  nameće  ideološko-političku podobnost kao odlučujući  faktor,  pri  izboru  rukovodećih   ljudi  i u kulturnim ustanovama.[16]

O radu Gradske knjižnice  pod Stipićem se može reći da je bio dosta uspješan. Ona je nastavila da uvećava broj čitalaca kao i svoje fondove[17], istodobno čuvajući zatečene vrijedne knjige.  Po izjveštaju o starim knjigama, koji on podnosi vlastima, iz  XVI. stoljeća bilo ih je – 56, iz XVII. – 80, a iz XVIII. – 269.[18].Ostalo je zabilježeno da je Stipić 1940. godine dao gradskom Kulturno-socijalnom odeljenju  prijedlog za osnutak Historijskog odeljenja Knjižnice[19].

O BUNJEVCIMA

Iz knjige ISTINA O BUNJEVCIMA

***

Kakva je bila Subotica 1926. godine? Mnogo mirnija i stabilnija nego  u jesen 1918. godine kada se okončava Veliki rat koji ovim krajevima donosi promjenu imperiuma. Ali neke od posljedica koje je ona ostavila, još nisu u potpunosti bile riješene ni nakon osam godina. Potpuni preustroj čitavog društvenog života išao je sporije od zacrtanih političkih smjernica.

Mađari su i dalje imali respektabilan broj i udio u stanovništvu grada. Po podacima popisa stanovništva, zadnjeg u periodu Kraljevine Mađarske[20]  iz 1910. godine  i lokalnog iz 1919. godine kao i prvog u jugoslavenskoj državi  iz 1921. godine[21]  broj Mađara je bilježio velike oscilacije, od 55.587 (58,75% od ukupnog broja)  – u 1910. godini,  do 19.870 (19,62%) po popisu 1919., da bi 1921. godine iznosio – 26.750 (29,41%).

U upravljačkoj strukturi grada u trenutku kada je Stipić pisao svoj dopis, gradonačelnik je bio Albe Malagurski[22] a  podgradonačelnik Aleksandar Rajčić[23].   Zdravstveni problemi natjerali su Malagurskog da nakon dužeg bolovanja ode u mirovinu  1.12.1926. Za novog gradonačelnika postavljen je Dragoslav Đorđević[24], a kao njegov zamjenik javlja se Matija Evetović. Dragoslav Đorđević, dotadašnji Veliki župan,  polaže zakletvu i preuzima funkciju prvog čovjeka grada 3.10.1926. godine.  On ostaje na tome položaju relativno kratko, samo do 20.5.1927. kada ga nasljeđuje Dragutin Stipić.

Na polju patriotsko nacionalnih dješavanja u Subotici značajana je 1927. godina koja je bila u znaku proslave četiristogodišnjica osnutka Subotice i postavljanja spomenika samozvanom  caru Jovanu Nenadu kao i naredna 1928. godina kada je osnovana udruga Severna zvezda sa jasno zacrtanim nacionalnim ciljevima.[25]

***

Treba istaći da Mađari zatečeni na teritorijama pripojenim novoj južnoslavenskoj državi, do 1921. godine i potisivanja Trianonskog ugovora, nisu bili smatrani za jugoslavenske državljane.  Masovno su otpuštani iz službe[26], uskraćivan im je boravak u gradu[27].  I oni su, poput drugih neslavena, imali rok za optiranje, koji je  istekao 26. 1.1922. godine.

Jedan od dominantnih ciljeva nove države u Vojvodini bio je sprovođenje procesa „nacionalizacije“[28]. Pod  tim se u prvom redu podrazumijevalo djelovanje na demografskoj razini sa težnjama da „slavenski elementi“ zadobiju stabilnu većinu, ali i čitav niz drugih odluka i postupaka  kojima je bio zajednički imenitelj učvršćivanje vlasti na temeljima nove jugoslavenske ideologije.  To se jasno očitovalo na polju prosvjetne politike, gdje su  nizom mjera, ukinute konfesionalne škole, uveden srpski kao državni jezik, sprečavano pohađanje nastave na mađarskom jeziku svima koji su na osnovu prezimena ocijenjeni da nisu Mađari[29]. Na gospodarskoj razini u tom pravcu je djelovala agrarana reforma[30] i kolonizacija.

Poznato je da srpska vojska dolazi iz Novog Sada u Suboticu u dva vagona  u srijedu 13. studenog 1918. godine. Kako je njen dolazak bio najavljen tek pola časa ranije to je i doček bio pripremljen samo na brzinu. Oba Narodna vijeća, Srpko-bunjevačko i Mađarsko, izašli su na peron i zvanično pozdravila prispele vojnike.  U grupi Srba i Bunjevaca, na željezničkoj stanici bio je i Lazar Stipić. Po jednom svjedočenju on dočekuje oslobodioce rječima: „Osamnaest časova i trideset minuta – Finis Hungariae! (Kraj Ugarske!)“.[31]

Na političkoj razini Stipić je nakon rata, uz još neke viđenije Bunjevce pripadao Jugoslavenskoj Demokratskoj stranci[32]. List Narod  bio je njeno glasilo. Iz te stranke ubrzo istupa razočaran korupcijom koja ju je zahvatala, karijerističkim učlanjivanjem mase Srba došljaka, a posebno odnosom koji je ta stranka imala prema Bunjevcima.[33]

Nakon toga od 1923. godine, Stipić se okreće prvo Socijalističkoj partiji da bi već krajem veljače te godine javno izjavio da je član Zemljodilske kasine[34] koja je stajala pod direktinim uplivom Narodne radikalne stranke.  Ideje vladajućeg režima nastavio je da zastupa i u periodu 1934.-1941.  kada  je izdavao i uređivao list Naše slovo. Poput velike većine bunjevačkih intelektualaca u godinama pred II svjetski rat  približio se  hrvatskim  pozicijama.

Postavljan[35] je u gradski parlament – Prošireni senatu u nekoliko navrata (1920, 1925, 1926). Isticao se svojim interpelacijama[36].

DIO Pogovor Istina

Iz knjige ISTINA O MAĐARIMA

Istina o Madjarima NEMA MADJARA Pogovor Istina Predgovor Istina o Madarima

***

U „nacionalnoj“ propagandi u novoj državi išlo se na zamjenu mađarskih vladarskih simbola, srpskim. Porterti srpskog Kraljevskog para bili su traženi. U sačuvanoj prepisci gradskog Senata, nalazi se veći broj ponuda da se naslikaju porteti vladarskog kraljevskog para.[37]

O postupanju sa umjetninama, slikama, vitražima, kipovima,  zatečenim u Gradskoj kući i drugim javnim ustanovama razmišljalo se od samog preuzimanja vlasti krajem 1918. godine. Jasno je da se prvo išlo na uklanjanje mađarskih državnih i nacionalnih amblema. Ali isto tako ni drugi simboli iz prijethodnog doba, na pr. upečatljivi vitraži u Velikoj vječnici nisu bili mogli biti ostavljeni da obasjavaju i zrače „mađarskim duhom” na sjednicama gradskih vlasti, koje su nastavile da se održavaju upravo u tom prostoru. Oni su demontirani, skinuti i odloženi u podrum gdje će dočekati okupaciju 1941. godine, kada ih ponovo vraćaju na orginalna mjesta. No, sa dolaskom novih oslobodilaca listopada 1944. opet se za dugo sklanjaju od očiju javnosti, da bi se tek 1977. vratili, ali i tada bez potpisa koji svjedoče o kojima se povijesnim ličnostim radi[38].

S početka dvadesetih godinama i Ministarstvo unutarnjih djela se interesira za umjetnička djela koja su ostala iz mađarskog perioda. Tako po njihovom naređenju  br. 348/1924 koje je klasificirano kao povjerljivo, gradski inženjerski ured dostavlja popis umjetničkih djela kojima su autori Mađari.[39]  On je razvrstan na grupe.  Tako su popisane:

A)  „slike na staklu” od Mikše Rota[40] (18 komada),

B)  „slike sa masnom bojom”  (21 djelo),

C)  „kiparske radnje” ( dva djela)[41].

To pitanje je intrigiralo subotičku javnost i pojedince[42]. Tako je jedan revnosni detektiv Državnog tajnog redarstva za B.B.B. svojim dopisom od 30.01.1926. skrenuo pažnju svome šefu da se na ulazu u Veliku vjećnicu, na stubovima još i danas nalaze simboli mađarske krune, na zidovima spomen natpisi[43],  a „u prozorima izrađeno slikano nova gradska kuća i stara a više njih stoji ispisano mađarskim slovima Szabatka szabad kiralyi varos…“  Detektiv smatra da te stvari treba odmah ukloniti, da „nas ne bi neprijatelji ismevali“. Kao rezultat toga inženjerski ured  pokreće postupak „preinake građevnih ukrasa u varoškoj kući, koji napominju staru mađarsku vladavinu“ i  sastavlja predračun  o tim poslovima. On je iznosio 19 800 dinara. Ali pošto gradsko računovodstvo piše  da nema toliko para u proračunu, tim radovima se nije pristupilo.[44]

Sličnog je sadržaja i predmet sa Stipićevim dopisom. On piše 30. ožujka 1926. godine i postavlja pitanje gradskim vlastima što namjeravaju učiniti sa „onim mađarskim historijskim slikama i staklenim mozaicima, koje imaju veoma veliku vrednost, ali su zbog svoje sadržine osuđene na potpuno isključenje iz javnosti”. Dalje novodi da su one izložene propadanju. Upravo zbog toga, „kada grad već ne može imati druge koristi od ovih skupocenih stvari” on daje prijedlog da bi ih trebalo što prije prodati, pa bi time Grad došao do kapitala. Navodi da se i gradonačelnik Albe Malagusrki kao i članovi Senata slažu sa tom idejom. Zbog toga je on stupio u kontakt sa privatnim i državnim institucijama u inostranstvu koje bi mogle biti zainteresirane za njihovu kupovinu. Dobio je odgovore sa više od 30 strana. Pošto su umjetine mahom sa temama iz mađarske nacionalane povijesti, jasno je, navodi on u nastavku, da su upravo ustanove iz Mađarske pokazale zanimanje za njih. U dopisu slijedi pojedinačni popis umjetnina sa njihovim cijenama[45]:

„ 1./ Portreta Marije Terezije/ cca. 2. metra široka, 3.m. visoka sa teškim zlatnim okvirom/ izvedena po međunarodno priznatom mađarskom slikaru Mavru Than u 1880. god.                                                                                                            – Din. 250 000.

06

Marija Terezija

2./ Portreta čuvenog mađarskog državnika Franje Deaka / cca 2. m. široka, 3. m. visoka sa teškim zlatnim okvirom/ izvedena po čuvenom mađarskom historijskom slikaru Jakobei u 1862. god.                                                                              – Din. 150 000.

01

Deák Ferenc

3./ Portreta čuvenog mađarskog državnika grofa Stevana Sečenji / cca 2. m. široka, 3. m. visoka sa teškim zlatnim okvirom/ izvedena po čuvenom mađarskom historijskom slikaru Jakobei u 1862. god.                                                               – Din. 150 000.

4./ Portrerta Franje Josipa iz 1862 god./ cca 2. m. široka, 3. m. visoka sa teškim zlatnim okvirom/ izvedena po čuvenom bečkom dvorskom slikaru Semlinu.

– Din. 150 000.

5./ Portreta mađarskog revolucijonara i državnika Franje Košuta / cca 2. m. široka, 3. m. visoka sa teškim zlatnim okvirom / izvedena po poznatom mađarskom historijskom slikaru Sirmai.

– Din.   60 000.

6./  Portreta poznatog mađarskog revolucijonara i vladara Erdelja Franje Rakoci II. / cca 2. m. široka, 3. m. visoka sa teškim zlatnim okvirom / izvedena po čuvenom mađarskom historijskom slikaru Sirmai.

– Din.  60 000.

7./ Portreta do pojasa Franje Josipa / cca 1. m. široka, 1,20 m. visoka sa zlatnim okvirom/ od čuvenog bečkog dvorskog slikara Semlina.                     – Din.  40 000.

8./  Slika o proslavi hiljadugodišnjice Mađarske 1896. god. po gradu Subotici/ cca 3. m. široka 2 m. visoka sa teškim zlatnim okvirom / od čuvenog mađarskog slikara Matije Jančik.

– Din. 150 000.

9./ Slika iz mađarske historije koja prikazuje borbu mađarskog Kralja Bele IV za  presto, koja je poznata pod imenom „Kruna uli sablja” izvedena po mađarskom historijskom slikaru Sirmai/ cca 4. m. široka, 3 m. visoka, bez okvira.

– Din.  80 000.

10./ Porterta Device Marije sa malim Isusom na polumesecu, od čuvenog crkvenog slikara Jovana Böhm / cca 1,20 široka, 1,50 visoka sa zlatnim okvirom.

– Din. 40 000.

11./ 16. staklenih mozaika iz mađarske historije i mađarskog nacijonalnog života po nacrtu mađunarodno poznatog slikara Kernstoka i izrađeno po poznatom preduzeću Rot u Budimpešti/ cca. 1 m. široka, 2 -3,20 m. visoke/ po 25 000 din./ (16 x 25 000.)

– Din. 400 000.

ukupno dinara        1 530 000.

Slovom jedan milijon petstotine i trideset hiljada dinara.”[46]

Dalje obrazlaže same poteškoće u eventualnoj prodaji. Ističe da je za postizanje najveće cijene potrebno pripremiti tržište i sve zainteresirane, a da je za taj posao on najpogodnija ličnost „…pošto Senat ne raspolaže u svojoj sredini sa takvim licem, koje ima vremena žrtvovati se za ovakav posao, koji zahteva mnogo rada i podhvatnosti. Uveren sam, da ću biti u stanju obaviti ga na zadovoljstvo obzirom na to, što sam dulje vreme sarađivao sa budimpeštanskim listovima i časopisima, stekao dobra poznanstva u kulturnim, umetničkim i ostalim merodavnim krugovima, radio sam i na kulturnohistorijskim stvarima.” Navodi i koje korake bi trebalo poduzeti. „Da bi se ovaj posao mogao obaviti potpuno uspešno, potrebno je očistiti slike, popraviti slike, sastaviti sasvim tačan i opširan katalog /cca 35 stranica/ na našem i mađarskom jeziku po mogućnosti sa bojadisanim fotografijama, boraviti u Budimpešti u Mađarskoj / u slučaju potrebe i u Beču/ dulje vreme / najmanje 4-5 nedelja/ radi stvaranja što potpunijeg i opširnijeg zainteresovanja /reč je o više nego 30 mesta i svestrane javnosti/.”  Za sve te poslove predviđa sumu od 26 000 dinara[47]. Za svoj honorar, po uspješno obavljenim prodajama, predviđa proviziju od 10% od postignutih cijena. Na kraju stavlja ogradu da nije vođen ličnim ambicijama u izvođenju toga posla, pošto se već dokazao radom na nacionalnom i kuturno prosvjetnom polju i da se već mnogo žrtvovao u svakom pogledu.

Da je prijedlog prihvaćen govori nam i dokument od 24.04.1926. godine[48] iz oga se vidi  da je gradski inženjerski ured dobio zadatak da sastavi i Senatu dostavi svoj popis umjetnina. Isto tako on je sugerirao da stručnu procjenu vrši komisija koju bi činili po jedan profesor sa Umjetničkih  akademija u Beogradu i Zagrebu, kao i jedan slikar iz Subotice. I zaista, između gradskih vlasti i tih ustanova krenula je prepiska.

Tako su iz Grada 25. 05.1926. tražili da se Državna umjetnička akademija uključi u procjenjivanje. Ona ih obavještava 17.06.1926. da je prof. Ljubo Babić[49] spreman doći u Suboticu od 1. do 15. 07.1926. godine.  Podgradonačelnik piše 1.09.1926. i Srpskoj akademiji umjetnosti i obavještava ih da procjena „historijskih slika i mozaika” postala bespredmetna! To znači da se odustalo od prodaje vrijednih umjetnina. One su ostale i dalje u gradskom vlasništvu. Jasno je da se Stipićeva namjera ukalapala u tadašnju praksu prema mađarskoj ostavštini a koja je bila vođena smernicama tada vladajuće ideologije.

***

U vrijeme II. svjetskog rata, kada postrojbe Miklósa Horthyija okupiraju Bačku, Lazar Stipić je uhićen i zlostavljan, bez sumnje i zbog svoga djela Istina o Mađarima iz 1929. godine.  u kojem je  tragom povijesnih spisa osporavao neke od nacionalističkih stereotipa o Mađarima. Ipak, tim se tekstom  zamjerio Mađarima i Mađarskoj: negirao ih je i općenito kao i pripadnost Panonske nizine Mađarima. Kasnije tijekom okupacije 1942. godine u Subotici, on uspjeva da tiska svoju zadnju knjigu (u stihovima) pod nazivom  Bunjevci. Ipak nije dočekao kraj rata, preminuo je u 22,30 časova, 14. 05. 1944. godine u gradskoj bolnici od komplikacija izazvanim oboljenjem pluća.[50]

U Subotici, prosinca 2010.                                           Stevan Mačković, arhivski savjetnik


[1] Historijski arhiv Subotica (dalje HAS), F:47. II 40/1926. Spisi sa rimski oznakama  I, II, III i IV su u tom periodu pripadali odeljenju Velikog bilježnika.

[2] Svojim djelima je ušao u antologiju poezije bunjevačkih Hrvata iz 1971., sastavljača Geze Kikića, u izdanju Matice hrvatske.

[3] Kolozsi Tibor, Szabadkai sajtó (1919-1945), Újvidék (Novi Sad) 1979, st. 71.

[4] U dva navrata,  u 1916. kao i 1917.  godini  Sztipich je bio urednikom toga lista. Kolozsi Tibor,  nav. djelo, st. 531.

[5] I u tom listu se javlja listopada 1918. kao urednik. Kolozsi, nav. djelo, st 547..

[6] Narod je zastupao ideje Demokratske stranke.

[7] Nemzet je bio bratski list Narodu,  koji je izlazio na mađarskom jeziku.

[8] Borba, radikalni list, urednik Lazar Stipić, pokrenut 1924., prestao izlaziti 1926. godine. Bio je tiskan latinicom a finansiran od strane bogatih subotičkih radikala.   Prvi broj  nosi datum 30.03.1924. godine. Tjednik, izlazio je svake nedelje u početku, a zatim i dva puta tjedno. Kao odgovorni urednik i vlasnik, ali i novinar koji svojim pisanjem obilježava i daje ton profilu lista,  javlja se Lazar Stipić. Novina je bila izrazito prosrpski orijentirana, ali usmjerena ka bunjevačkoj čitalačkoj publici, kojoj se htjelo sugerirati da ide ka zbližavanju sa srpskim političkim faktorima u gradu u cilju stvaranja fronta ka neslavenima. Već u prvom broju donosi demagoški obojen članak Naš program  u kojem Lazar Stipić objašnjava program Radikalne stranke. I u  kasnijem tijeku, u skladu sa svojim nazivom, oštro napada i kritikuje sve političke i društvene faktore i pojave u Subotici koji nisu na nacionalno-političkoj liniji radikala.  Tako je borba za „nacionalno i državno jedinstvo“ kao i ukazivanje na korupciju bila jedna od karakteristika  lista.

[9] Naše slovo (1934-1941).

[10] Glas je bio književni časopis. Izlazio je 1938.- 1939. godine.

[11] Riječ je o brošurici malog formata sa 48 stranica. Ona doživljava ponovno tiskanje u 2004. godini od strane izdavača Dobrica knjiga, Novi Sad – Srbinje.

[12] Ovaj dramski komad je imao praizvjedbu 1931. godine u Subotici. U najavi u lokalnom tisku se kaže da je pisac to djelo napisao već nekoliko godina ranije, no u eri političkih borbi nije se moglo postaviti. To se može tumačiti da su tek u eri „jugoslavenstva“ sazrijeli uvjeti za njegovo izvođenje.

[13] Riječ je o malenoj knjižici od 18 stranica gdje autor u stihovima predstavlja prošlost Bunjevaca.

[14] HAS, IV 6628/938

[15] isto

[16] vidi: Stevan Mačković, Gradski bibliotekari Mijo Mandić i Rade Lungulov, Rukovet, 6-7, Subotica 1994,  st. 48-52

[17] Izvještaj o radu Gradske knjižnice. HAS,  F:47. IV 9100/1939

[18] HAS, IV 5019/1939

[19] HAS, F:47. IV 1484.  514/940. Zamisao je bila da sve gradske ustanove i odjeli dostavljaju svoje tiskanice Knjižnici koja bi ih hronološki sređivala i čuvala.

[20] Popis   1921

[21] Popis je bilježio izjašnjavanje o „po pretežnoj upotrebi” jezika  a ne po nacionalnosti.  Na razini države bilo je 472 079 onih kojima je to bio mađarski jezik.

[22] Albe Čurčić Malagurski (r.1879.). Postavljen je 11.9.1924. godine. Nakon rata obavljao je niz javnih funkcija. Preminuo je 10.6.1927. od izliva krvi u mozak.

[23] Aleksandar Rajčić (Subotica, 31.7.1884.- 27.1.1926), školovan na Trgovačkoj akademiji, radio kao bankovni činovnik i direktor Zemljodilske štedionice.

[24] Dragoslav Đorđević, rođen u mjestu Zakuta /opština Kraljevo/ 14.1.1887. Za ženu je imao Maru Malagurski književnicu. [24] Događaji oko njegovog smjenjivanja 28.4.1927., daju   dobru  ilustraciju nezadovoljstva  i  čak ogorčenosti djela subotičke javnosti politikom nametanja srbijanskih poltičara na vodeće položaje  u  gradu. Njegova  nepopularnost  među  Bunjevcima je  bila izuzetno velika,  pa je 1927. prilikom  njegovog  odlaska sa funkcije, grad  doživeo manifestacije, izlive  radosti, gdje se okupilo  više hiljda  građana. Tom  prilikom su Subotičke novine, od 13.05.1927. na prvoj stranici donele  članak  pod  naslovom „Novo oslobođenje“ u  kome se  ističe da  je „…Đorđević nametnut  protiv božjeg i ljudskog prava, da su Srbijanci koji dolaze  ovamo  kolonijalisti  i grabljivci, stručno i  moralno  nekvalifikovani, siledžije, pokvarenjaci i zabušanti“.

[25] Patriotska udruga nacionalnih i kulturnih radnika Severna zvezda djeluje već od 1926. godine, da bi formalno bila osnovana 20.5.1928. godine.  Zadatak joj je bio da odgovori na revizionističke ideje koje je širila mađarska udruga Južna zvezda osnovana u Budimpešti.

[26] Od njih je zahtjevano da polože zakletvu Kralju, a svi koji to nisu željeli, nisu mogli ostati na svojim položajima.

[27] Naredbom o izgonu ratnih doseljenika,  tražilo se iseljavanje svih doseljenika u grad nakon  27.7.1914.   HAS, F:47. XIX, 80

[28] Vrlo dobru ilustraciju o tome pruža knjiga: Jojkić Vlada, Nacionalizacija Banata i Bačke, Novi Sad 1931. O toj temi pisao je i Stipić. Jugoslavenski nacionalizam Subotice pre i posle ujedinjenja, Književni sever, knj, IX, sv. 11, Subotica 1933. st. 320,321.

[29]  Roditeljima koji su podnosili molbe u tu svrhu, nije se izlazilo u susret. Tako je i molba Đule Budanovića (Gyula Budanovits) da mu deca pohađaju mađarsku osnovnu školu pošto im je to maternji jezik, odbijena. HAS, F:47. II  174/1919. F:47. II  181/1919. Isto tako su prošle i molbe roditelja sa „slavenskim” prezimenima ( Ivan Sarić, Ivan Slaković, Felix Lulić, Stevan Pančić, Lojzija Baraković, udova Elemera Vojnića, itd.) da im se djeca školuju na mađarskom jeziku. Odluka  je bila u skladu sa rješenjem Ministarstva prosvjete.

[30] „U procesu tzv. „nacionalizacije Vojvodine”   bila je provedena tzv. “agrarna reforma”. Započeta je 25. 02. 1919. eksproprijacijom većine veleposjeda iznad 500 katastarskih jutara, a nesto kasnije i iznad 100 katastarskih jutara, pretežito u mađarskom i njemačkom posjedu. Kako je mađarsko i njemačko stanovništvo, de facto, bilo tretirano kao neprijateljsko, ne začudjuje činjenica da nisu gotovo uopće participirali u podjeli zemljišta oduzetog od veleposjednika.” http://www.hic.hr/books/jugoistocna-europa/bognar.htm

[31]  Lazar Stipić, Istina o Mađarima, Novi Sad – Srbinje, 2004, strana 72.

[32] „…među Bunjevcima u stranci isticali su se Gavro Đelmiš i novinar Lazar Stipić koji je pokrenuo partijski dnevnik Narod.“, Kalman Kuntić, Uticaj političkih promena na položaj i nacionalno izjašnjavanje Hrvata-Bunjevaca u Bačkoj tokom 20. veka, http://www.cpi.hr/download/links/hr/7074.pdf

[33] Kolozsi, nav. djelo, st. 114.

[34] Uoči izbora 1920. godine osnovana je i bunjevačka Zemljodilska stranka koja je od početka blisko surađivala s radikalima, a 1924. godine postaje frakcija Radikalne stranke u Subotici. Subotička Danica za 1925. godinu, Subotica 1924., st. 143.

[35] U čitavom međuratnom periodu, sem 1927. godine, kada su održani jedini lokalni izbori,  na položaj gradskog odbornika, viječnika – člana Proširenog senata se dolazilo postavljenjima od strane Ministarstva unutarnjih djela.

[36] Tako 1925. godine na sjednici gradskog Proširenog senata imao interpelaciju (HAS, F:47. 4. 1925 147 PS/ 23009, i F:47. I   291/1925)  o uništavanju latiničnih natpisa, finansijskom upropaštavanju grada i visokim porezima.

[37] Takva je i molba  slikara Bocarića sa ponudom da izradi veličanstvenu sliku kraljevskog para za cjenu od 50 000 dinara. Preporuka Velikog župana da se angažira naš nacionalni slikar pošto grad ni posle sedam godina od oslobođenja još nema reprezentativnih portereta Nj. V. Kralja i Kraljice u velikoj većnici. Senatskom odlukom kojom ponuda je odbačena pošto za to nema novčanog pokrića.  HAS, F:47. II    138/1925. Sličan je predmet u kome 1927. godine Veliki kapetan moli Senat za nabavku sedam slika kralja Aleksandra. Senat tu nabavku prebacuje u 1928. god. Sliku nabavlja knjižara „Jedinstvo“ u Subotici, a uramljuje ih udovica Fridrika Bahingera.  Bez tih simbola državne vlasti ostao je i poslednji Veliki Župan grada Subotice Dušan Manojlović. On je  tražio od Senata u siječnju 1928.god. da se nabave dvije kraljeve slike za njegovu kancelariju. Ali računovodstvo konstatira u veljači 1929 god. da je zvanje Velikog župana ukinuto i time akt postaje bespredmetan. F: 047. XV 353/1927-1928.

406.

[38] Ninkov Kovačev Olga, A szabadkai városháza a Corvin Mátyás üvegablaka, Létünk, XXXVIII. évfolyam, 2008. 2. szám, 88-96;  Bela Duranci, Vitraži gradske kuće u Subotici, Građa za proučavanje spomeničke kulture, Pokrajinski zbornik za zaštitu spomeničke kulture, VIII–IX, Novi Sad 1978,

309–316. Naptisi su vraćeni tek 2006. godine.

[39] HAS, F:47. II 40/1926.

[40] Róth Miksa (1865.–1944.) istaknuti autor vitraža.

[41] Naveden je kip Kraljice Jelisavete od mramora iz Karare i kip autora Ede Telča – Vörösmarti načinjen „za konkurs”.

[42] HAS, F:47. XV 62/1926

[43] Sačuvani su prevodi tih tekstova, što znači da je plan bio uklanjanje orginala a postavljanje novih koji bi bili pisani srpskim jezikom.

[44] HAS, F: 047. XV 62/1926

[45] Riječ je vjerojatno o procjenjenim vrijednostima do kojih je Stipić došao u kontaktima sa stranim Muzejima i galerijama.

[46] Gradski budžet za 1926. godinu je iznosio 32 222 000 dinara.

[47] Za rad u inozemstvu je tražio 30 dnevnica, što bi iznosilo ukupno 9000 dinara.

[48] HAS, HAS, F:47. II 40/1926.

[49] Ljubo Babić (Jastrebarsko, 14. lipnja 1890. – Zagreb, 14. svibnja 1974.), hrvatski slikar, povjesničar umjetnosti, likovni pedagog, ilustrator i scenograf. http://hr.wikipedia.org/wiki/Ljubo_Babi%C4%87

[50] To stoji u zvaničnom izvješću o smrti. Kao adresa je naveden Palić (Palicsfürdö – Fö utca 29), HAS, F:60.  XX 22775/1944. U Imeniku žrtava Drugog sv. rata na području subotičke opštine, Mirko Grlica, Antal Hegediš, Milan Dubajić, Lazar Merković,  Subotica 2001, st. 343. pod rednim brojem 5545 naveden je Stipić Lazar. Stoji da je smrt nastupila kao „posljedica odbijanja da radi za okupatora“.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

%d bloggers like this: