IZVEŠTAJ VOJNOJ OBAVEŠTAJNOJ SLUŽBI O BUNJEVCIMA, IZ 1934. GODINE
objavljeno kao: Jedno izvješće o Bunjevcima iz 1934., Klasje naših ravni, 5-6, Subotica 2004, str. 90-96
Bunjevci Subotice i okoline, samom svojom brojnošću, čineći većinu južnoslovenskog nacionalnog korpusa u Subotici i okolini[1], na severu nove državne tvorevine, Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije, u periodu 1918-1941, predstavljali su stalni predmet interesovanja za vladajuće krugove u Beogradu. Gledajući sa izrazitim nepoverenjem na sve neslovenske narode Vojvodine, planirajući i realizujući, s tom determinantom i krupne projekte agrarne reforme i kolonizacije, kojima se uticalo i na izmenu etničke slike jedne od najbogatijih i najrazvijenijih istorijskih pokrajina, koja je i u novonastaloj istorijskoj situaciji, posle 1918. zadržala veliki broj stanovnika neslovena, u prvom redu Mađara i Nemaca, režim pored Srba računa, barem u prvom periodu i na Bunjevce, kao južnoslovensku protivtežu neslovenskim narodima.I ta nacionalizacija Vojvodine, se uklapala u rezultate vladajuće ideologije jugoslovenstva. Smatrajući da postoje 3 imena jednog,jugoslovenskog naroda, Srbi, Hrvati i Slovenci, ostale nacionalne individualnosti nisu ni priznavane. Tako se za Bunjevce govorilo da su na pola puta između Srba i Hrvata, most između ta dva naroda. Kruti centralizam i unitarizam u rukama vladajućih srpskih stranaka, ličnosti i dvora, pokušavao je da pod tim jugoslovenskim plaštom obezbedi dominaciju i nad svim neslovenskim narodima Jugoslavije, ali i svim nesrpskim narodima. Tako su i Bunjevci ubrzo uvideli, da treba da posluže kao most između dva najveća jugoslovenska naroda, ne da bi ih spajali, mego samo da bi po njima gazili, kako je to primetio i slikovito opisao, Petar Pekić, najistaknitiji bunjevački historiograf toga vremena.[2]
Od oduševljenog prihvatanja i sudelovanja u činu ujedinjenja sa Srbijom, novembra 1918, zaneseni idejama da će steći sva ona prava i slobode koja su im Mađari uskraćivali, Bunjevci ubrzo počinju odstupati od bezrezervne podrške Beogradu. Uvideli su da metode centralističkog državnog uređenja i integralnog jugoslovenskog unitarizma, oličene u prvom, Vidovdanskom ustavu i mnogo više u političkoj i celokupnoj društvenoj praksi u kasnijem periodu, samo jačaju hegemoniju Srba, odnosno njihovih vladajućih struktura.[3]
Predvođeni delom svojih političkih snaga, i nizom javnih radnika, oni već početkom dvadestih godina jasno izražavaju nezadovoljstvo politikom koja se vodi na štetu Bunjevaca. To će dovesti do stvaranja jedne političke linije koja će evoluirati ka pravcu opozicije, pristajući od 1926. uz najsnažniju opozicinu stranku, Hrvatsku seljačku stranku, nastavljajući proces diferenciranja u nacionalnom pogledu ka hrvatstvu.[4]
Period diktature, suspenzije parlamentarnog režima i naredni pseudo parlamentarni period, do 1935. karakterišu politički procesi daljeg zaoštravanja između centralističko unitarističkih snaga, i njihovih kritičara. Najveću političku težinu su imali zahtevi za promenu državnog uređenja, na novim, federalističkim osnovama, koji dolaze iz Hrvatske, iz redova Radićeve, odnosno u ovom periodu Mačekove stranke – HSS, koja poprima oblike jedinstvenog nacionalnog fronta.
Nakon donošenja Oktroisanog ustava 1931. godine, gotovo svi problemi u jugoslovenskoj državnoj zajednici,nastavljaju da čekaju svoja razrešenja. Privredno ekonomski kolaps celokupne jugoslovenske privrede, kao posledica velike svetske krize, nagoveštavao je period nestabilnosti i u društveno političkim sferama. Nacionalno pitanje, prelomljeno kroz prizmu suprotstavljenih nacionalnih ideologija, zauzimalo je ključno mesto.Srpsko – hrvatski odnosi, bili su u korenu tog pitanja i jedino je njihovo rešavanje davalo šanse za izlaz iz krize.
Rezolucija Seljačko demokratske koalicije, koju čine Hrvatska seljačka stranka i Samostalna demokratska stranka,poznata kao Zagrebačke punktacije, iz novembra 1932.,i odmah zatim Vojvođanska rezolucija, koju donose grupe opozicionih radikala,demokrata i samostalnih demokrata,u Novom Sadu,decembra iste godine, predlagale su neka rešenja bazirana na novom državnom uređenju,uvođenju federalizma kao leka za narasle probleme. Dobar prijem tih političkih platformi, koje sadrže kritiku centralizma, i nude preuređenje državnog uređenja na bazi davanja širokih autonomija, kod većine opozicionih političara, pa i bunjevačkih, prohrvatske orijentacije,naišao je na dobar prijem. To će izazvati,u narednom periodu žestoke napade prorežimske propagande na njihove tvorce i sve ostale koji su pokazali spremnost da prihvataju temeljne stavove iznesene u njima.[5]
U takvim uslovima nastaje i juna 1934. godine vojni izveštaj o „hrvatskoj akciji među Bunjevcima“. Treba naglasiti da je vojska bila jedan od najsigurnijih oslonaca vlastodržaca u Beogradu. Ona je svojim delovanjima i postupcima gotovo u celini bila okrenuta izvršavanju zadataka na unutrašnjo političkom planu,očuvanju vlasti snaga oličenih u monarhiji.[6]
Tekst izveštaja se prezentira u celini[7], uz autorove primedbe i objašnjenja koja se daju u napomenama.
Subotica,12.06.1934.
Načelniku Obaveštajnog odeljenja glavnog đeneralštaba đeneralštabnom brigadnom đeneralu gosp. Vuk. Aračiću, Beograd
s molbom na uviđaj
Gospodine đenerale:
O hrvatskoj akciji među Bunjevcima, čiji uspesi danas postaju očevidni, podnosim sledeći izveštaj: Oslobođenje i ujedinjenje je zateklo Bunjevce u sledećoj situaciji: veliki deo inteligencije je osetno mađarizovan i ima malo kontakata sa širokim masama. Narod je sačuvao svoj jezik uglavnom, ali dosta protkan mađarskim izrazima, što je posledica pohađanja mađarskih osnovnih škola. Kao ubeđenim sledbenicima katoličke vere i njenim fanatičnim pristalicama, njima je svaki pripadnik te vere – bez obzira kom narodu pripada – bliži od pravoslavnih Srba. Prvih godina posle oslobođenja se situacija toliko menja, da inteligencija pokazuje jaku volju za saradnju sa Srbima. Kod masa se to takođe u velikoj meri oseća. U isto vreme počinje se osećati i akcija Hrvata, da bunjevačke mase pridobiju za sebe. Nju vode – svakako po direktivama iz Zagreba – ono nekoliko desetina Hrvata, koji se u Suboticu naseljavaju kao činovnici ili predstavnici slobodnih profesija.[8] Ubacuju se lozinke da Srbi žele da postanu predominantni i u ovoj varoši i ukazuje se na konkretne činjenice, (veliki broj Srba u opštinskoj administraciji, gradonačelnik Srbin, veliki župan Srbin, narodni poslanici mahom Srbi itd.) i njima se veruje.[9] Zajednička rimokatolička vera je zajednička platforma na kojoj se oni nalaze. Radićeva stranka, ne kao seljačka nego kao hrvatska ima zbog toga u poslednje doba parlamentarnog režima velikog uspeha među masama, i ako je katoličko sveštenstvo tada u glavnom indiferentno.[10] Posle 6. januara 1929. zamenjuje se politička akcija kulturnom. Subotički istaknuti Hrvati kao: dr Katanec i Jankač – advokati, Mrljak i Mažgon, direktori banaka, sa drugima i sa nekoliko već hrvatiziranih Bunjevaca[11], rade sistematski, skoro neprimetno, agituju i organizuju, neumorno i ubedljivo. Oni imaju uspeha blagodareći nebrizi i inertnosti Srba i to kako domaćih tako i doseljenih. Ne čini se nikakav pokušaj od strane Srba, da se Bunjevci privuku, dok ima vrlo mnogo incidenata koji ih ne samo odbijaju, nego i stvaraju ono psihičko raspoloženje mađu njima, koje akciji Hrvata ide direktno na ruku i unapređuje je. Pored toga se stvara – opet iz sitnih događaja – naka vrsta antagonizma između katoličkog sveštenstva i naših građanskih i vojnih vlasti. On počinje i javno da se manifestuje u njihovoj upadljivoj apsistenciji prilikom raznih verskih svečanosti, što mase vide i osećaju. U društvenom životu kontakt između Srba i Bunjevaca svakodnevno slabi, dok ga između Srba i Hrvata skoro nikako ni nema.Pada u oči apstinencija Bunjevaca i Hrvata u nacionalnim organizacijama kao što je Narodna odbrana, Soko, Četničko udruženje itd. i ako se od strane Srba čini sve što je moguće da se oni privuku.[12] Međutim, razne neoprezne izjave pojedinaca Srba, koje se rđavo shvataju i zlonamaerno interoretiraju, čine zlo još većim. Gradonačelnik je poslednje dve godine, istina Bunjevac[13], ali su mu zato mnogi referenti Srbi. Šef policije i svi njegovi pristavi (izuzev jednoga), polovina redara i detektiva su Srbi, što Bunjevcima bode oči, jer paritet nije zastupljen. Sve te činjenice i mnoge druge bivaju iskorišćene od strane Hrvata sa velikim uspehom. Oni danas mogu da gledaju na sledeće velike uspehe:
1. Da je katoličko sveštenstvo u Subotici, Bajmoku, Somboru, sa biskupom na čelu, potpuno hrvatski orijentisano i stavilo se potpuno u službu širenja hrvatske ideoligije među Bunjevcima.[14]
2. Da se danas skoro sva bunjevačka univerzitetska mladež školuje u Zagrebu, gde oni postaju hrvatski šovinisti i prenose ta shvatanja, sa uspehom, u bunjevačke mase.
3. Osnovali su Hrvatski dom u Subotici, koji je ekskuzivno hrvatski i rasadnik je te ideologije među Bunjevcima.[15]
4. Sa Hrvatskim domom sarađuju:
a) Hrvatsko pevačko društvo Neven ( pretsednik dr Katanec, horovođa advokat Jankač ) koje je tehnički odlično, jako, apsolutno hrvatski nacionalno, sa oko 100 članova, velikim delom Bunjevaca. Ono je prošle godine napravilo veliku pevačku turneju po hrvatski krajevima naše države (Hercegovina, Dalmacija, Lika, Zagreb) i držanje na tom putu mu je bilo takvo da je palo u oči našim vlastima. Hrvatsko-šovinistički duh, koji su oni doneli sa tog puta, osetio se među bunjevačkim masama.[16]
b) Bunjevačka matica, koja je danas potpuno u rukama sveštenstva. Zgradu je kupio biskup, uredio je tamo jednu kapelu. Osnovano je jedno crkveno pevačko društvo, koje tamo peva. Nedeljom i praznikom su prostorije te zgrade zborište svih onih Bunjevaca, koji se hrvatski osećaju, a njih je svakodnevno sve više.[17]
v) Pučki krug i Katoličko momačko društvo su danas hrvatsko katoličke organizacije sa vrlo jakim uticajem na široke mase.
5) Mlađa bunjevačka književna generacija se danas može smatrati hrvatskom. Tako na primer književnik Pekić je napisao Istoriju Bunjevaca, pre 3 godine, koja je štampana od Matice hrvatske, ali su je vlasti morale zabraniti jer širi plemenski separatizam.[18]
6) Postoji namera kod biskupa Budanovića, da posle odlaska u Novi Sad kupi zgradu subotičke železničke direkcije i da je učini središtem hrvatsko-katoličke akcije u Subotici i na severu države.
7) Da danas mađu Bunjevcima ima ljudi koji su spremni i na najveće materijalne žrtve za hrvatstvo i katolicizam, pokazuje primer dr Karla Stipića, advokata i bivšeg gradonačelnika.[19] Pored toga što on već sada materijalno potpomaže akcije Bunjevačke matice, on je pre neki dan izjavio da će testamentarno ostaviti ceo svoj imetak (kuću, zemlju,dosta gotovine, oko 4000 komada obveznica ratne štete) svakako vrlo veliki, za hrvatsko katoličku akciju.
Opaža se u poslednje vreme, da ovdašnji Hrvati vrlo vredno posećuju mise i sve katoličke verske priredbe i da je njihova saradnjasa sveštenstvom ne samo savršena, nego da je ono potpuno pridobiveno za njihove svrhe.Tako na pr. pada u oči da advokat Rude Pjecki iz Bajmoka, pri svakom dolasku u Suboticu, a to je skoro svaki dan, sa jutarnjeg voza odlazi pravo na misu u katoličku crkvu i tek posle toga obavlja svoje ostale poslove. U samom Bajmoku je sa tamošnjim sveštenikom Hegedišem nerazdvojni prijatelj.
8) I u sportskom pogledu ovdašnji Hrvati se trude da dobiju u svoje ruke vođstvo pojedinih sportskih klubova i da im udare hrvatski pečat.
To su samo oni upadljivi simptomi, koji padaju u oči. Daleko je međutim, moćnija ona sitna hrvatsko-katolička propaganda koja se vodi od strane pojedinaca mađu bunjevačkim masama na raznim kućevnim sastancima, večerama, domaćim priredbama itd. ne samo u varoši nego i po salašima, sa ogromnim uspehom.
Uspesi tog svake pažnje vrednog rada nekolicine Hrvata, za ovih 15 godina u Subotici, Žedniku, Bajmoku, Tavankutu, Somboru itd. su danas ti, da je sva bunjevačka inteligencija i najmanje 80% bunjevačkog naroda potpuno hrvatski i strogo katolički, ne samo orijentisana, nego i oduševljeno zadahnuta.
Na severu naše države gde je pre 15 godina bilo samo nekoliko ljudi Bunjevaca, koji su se osećali Hrvatima, mi imamo danas 100 000 novih Hrvata, što je sve posledica upornog, sitnog, sistematskog, marljivog i neobično predanog rada nekih 20-30 hrvatskih intelektualaca, koji su se ovamo doselili, te prema tome bili samo presađeni.
Obaveštajni oficir, Pešadijski potpukovnik, /potpis nečitak/
Treba istaći da se u periodu 1918-1934, u lokalnoj štampi, novinama i časopisima, publicističko – naučnim delima, pisalo relativno mnogo o Bunjevcima. Obrađivane su teme o bunjevačkoj prošlosti, poreklu, običajima, aktuelnim političkim događanjima.[20]
Vrednost i zanimljivost ovog izveštaja leži prvenstveno u njegovoj provenijenciji, poreklu. Nastao za potrebe obaveštajne službe generalštaba Kraljevske vojske Jugoslavije, pisan rukom visokog oficira stacioniranog u Subotici, on pruža i manje upućenima,jasnu sliku o temama i oblastima iz života Bunjevaca u tom periodu, na koje su vojni pa i vladini krugovi fokusirali svoju pažnju.
U navedenom izveštaju je jasno uočena prohrvatska orijentacija dela Bunjevaca, koja se objašnjeva samo delovanjem doseljenih Hrvata, aktivnih u kulturnim i političkim sferama. Time se skriva, nesumnjivo postojanje i dubljih uzroka takvih pojava. Taj proces, u političkoj sferi, dobijaće i u narednom periodu potvrdu, kao na sledećim parlamentarnim izborima, 5.05.1935. godine, kada mesni kandidat, na listi Udružene opozicije, čiji je nosioc bio dr Vladimir Maček, zemljoposednik, aktivni javno politički radnik, Josip Vuković – Đido osvaja, i pored evidentnih pritisaka inepravilnosti prilikom (javnog) glasanja, nadpolovičnu većinu glasova u Subotičkom izbornom okrugu,i dobiva poslanički mandat.[21]
Čitav izveštaj se može bolje razumeti i kao upozorenje u pripremama za predizborne aktivnosti, pošto su vladini krugovi, prema do tada postojećim informacijama mogli pretpostavljati, izrazitu naklonost biračkog tela Subotice – najsnažnijoj opozicionoj grupaciji, HSS, odnosno Udruženoj opoziciji. Petomajski izbori 1935. godine, potvrdili su široko rasprostranjeno neslaganje Bunjevaca, dotadašnjom političkom praksom vladajućih krugova, koje je uspešno bilo kanalisano masovnim opredeljivanjem za listu Udružene opozicije čiji je nosioc bio dr Maček, vođa HSS-a, odnosno za kandidata sa te liste u Subotici Josipa Vukovića Đidu. Stevan Mačković
[1] Po zadnjem popisu u okviru Austrougarske države 1910. godine, može se indirektnim putem doći do podataka da je Bunjevaca bilo 33 208, dok je broj Mađara 54 626, Srba 3 371, a Hrvata 20. Ukupan broj stanovnika grada Subotice je iznosio 92 232. (Milan Dubajić, Radnički pokret u Subotici od kraja 1918 – 1921, god., Subotica, 1966, str.8.) Po podatcima gradskog Senata iz 1919, (Istorijski arhiv Subotica, dalje IAS, F:47. I 22/1919) dobivenim na osnovu lokalnog popisa te godine, vršenog za potrebe mirovne konferencije u Parizu, broj Bunjevaca je izuzetno povećan, i iznosio je 65 135,Srba je bilo 8 737, a Mađara 19 870 od ukupno 101 286. To se može objasniti i velikim izjašnjavanje dotadašnjih „Mađara“ za „Bunjevce“.Za 1934. godinu jedna tebela Inžinjerskog gradskog ureda, daje sledeće podatke o stanovništvu Subotice. Ukupno je bilo 102 133 stanovnika, od toga Bunjevaca 44 892, Srba 10 054, Mađara 39 108, Hrvata 900. (IAS, F:275.50) Državni popisi vršeni 1921. i 1931. godine kao ni raniji, nisu predviđali mogućnost izjašnjavanja i upisivanja Bunjevaca pod tim imenom.
[2] „Isticanje hrvatstva u Subotici nije godilo ni Srbima ni vladinim krugovima. Oni su htjeli da Bunjevci i nadalje ostanu most između Srba i Hrvata za stvaranje Jugoslovenstva. Međutim Bunjevci su vidjeli da od njih hoće da naprave most zato da gaze po njemu. I zato još većim žarom prigrle Hrvatstvo što opet razljuti njihove protivnike te ih počnu nazivati separatistima, mađaronima, itd.“ Petar Pekić Povijest Hrvata u Vojvodini, Zagreb, 1930, 256.
[3] „Prvi ustav u novoj državi sankcionisao je princip nacionalnog i državnog unitarizma. Prevedeno na jezik ondašnje političke prakse, to je u stvari značilo ozakonjenje političke hegemonije građanskih vrhova Srbije na čelu sa monarhijom.“ Todor Stojkov, Građanska opziciona vođstva u vreme šestojanuarske diktature (1929-1935), Istraživanja, 1, Novi Sad, 1971, st. 118. Bunjevci su jedno od prvih velikih političkih razočarenja doživeli prilikom posete njihove deputacije Ministru predsedniku Vesniću i Ministru prosvete Pribičeviću, kada je Vesnić izjavio da ne priznaje Bunjevce za narodnost, optužujući ih da šuruju sa Mađarima, kako saznajemo iz lista „Neven“ od 19.12.1920. br. 279.U odgovoru Ministru, u „Nevenu“ od 27.12.1920. autor izjavljuje da će takvo postupanje naterati Bunjevce da prelaze u Hrvate. Smene bunjevačkih gradskih funkcionera, početkom 1921. nastavljaju da pružaju dokaze o načinu vladavine radikala,što izaziva dalje nezadovoljstvo kod Bunjevaca, pa čak i članova Radikalne stranke, kao primer Ivana Crnkovića, narodnog poslanika, radikala, koji zbog zapostavljanja Bunjevaca najavljuje istup iz te stranke.“Neven“, 9.01.1921.
[4] Vođe i članstvo Bunjevačko – šokačke stranke izvršili su fuziju sa Hrvatskom seljačkom strankom 27.06.1926. godine. Petar Pekić, nav. delo, 256.
[5] „Vlada je proglasila da je Seljačko demokratska koalicija „listom separatistička“ i „antidržavna“. U zemlji su učestala politička ubojstva, pojavile su se i prve ustaške grupice koje su vršile diverzije, a vlada je nastavila prijašnji kurs, pa je čak i uhapsila Mačeka i osudila ga na tri godine strogog zatvora.“Dušan Bilandžić, Historija SFRJ, Glavni procesi 1918 – 1985, Zagreb, 1985, 24.
[6] Upravo zbog tako postavljenih ciljeva i svrhe vojne organizacije, u njoj je zastupljenost Srba, na komandujućim položajima bila izuzetno velika. Dušan Bilandžić u navedenom delu, st. 161, navodi da je od 1918-1929. procenat Srba ministara vojnih bio 100%, a u generalskom koru 92%.
[7] IAS,F:176.I-9/339. Radi se o prepisu dokumenta, koji je napravljen na osnovu orginala, dokumenta kucanog pisaćom mašinom, ćirilicom koji se nalazi u Istorijskom arhivu CK SKJ, br 18554/generalštab.
[8] „To je ujedno i najbolja pohvala dalekovidnosti i uspješnosti poteza, koji je krajem 1918. i 1919. godine načinjen iz Zagreba, kada je Stjepan Radić uputio niz mladih ljudi, uglavnom slobodnih zvanja, u Bačku, gdje su se zdušno uključili u društveni rad bačkih Hrvata u Subotici, Somboru i drugim naseljima.“ Ante Sekulić, Hrvati iz južnougarskih područja u godinama od 1918. do 1920., Pro historia croatica 1, Zbornik uz 70. godišnjicu života Dragutina Pavličevića, Zagreb 2002, str. 311. To jezgro aktivista na planu širenja hrvatstva na ovim prostorima činili su: Mihovil Katanec, Ladislav Vlašić, Vinko Žganec, Stjepan Gabrić, Dragan Mrljak, Miroslav Mažgon i drugi. Utvrditi tačan broj doseljenih Hrvata je praktično nemoguće. Pored izvesnog broja radnika, među njima je bilo i advokata, industrijalaca, akcionara, lekara, itd. koji se javljaju i u javnom; kulturnom, privrednom ili političkom životu Subotice, te ih tako možemo pratiti. Tako se među privrednicima ističu: inženjer Zvonimir Stilinović, direktor električne centrale, dr Ante Čičić, veterinar, (Kreševo,1895.) direktor Gradske klaonice.
[9] Događaji oko smenjivanja jednog istaknutog gradskog funkcionera, Dragoslava Đorđevića, daju dobru ilustraciju nezadovoljstva i čak ogorčenosti dela bunjevačkih masa, politikom nametanja nekih srpskih poltičara na vodeće položaje u gradu. On je bio gradonačelnik od 1926. a pre toga, od 1924. je bio Veliki župan. Njegova nepopularnost među Bunjevcima je bila izuzetno velika, pa je 1927. prilikom njegovog odlaska sa funkcije, grad doživeo najveće manifestacije, izlive radosti, gde se okupilo više hiljda građana. Tom prilikom su „Subotičke novine“, 13.05.1927. na 1. stranici donele članak pod naslovom „Novo oslobođenje“ u kome se ističe da je „…Đorđević nametnut protiv božjeg i ljudskog prava, da su Srbijanci koji dolaze ovamo kolonijalisti i grabljivci, stručno i moralno nekvalifikovani, siledžije, pokvarenjaci i zabušanti“.
[10] Na parlamentarnim izborima 11.09.1927. u subotičkom izbornom okrugu istaknuta je i lista HSS, čiji je nosioc bio Stjepan Radić. Rezultati su za pristalice ove političke stranke bili razočaravajući. Ona je dobila 4 107 glasova i nije uspela da osvoji ni jedno poslaničko mesto. Na nivou cele zemlje, HSS je isto tako ostvarila slabije rezultate od očekivanih, dobila je 61 poslaničko mesto a u prethodnom sazivu parlamenta je imala 67. Lokalni , opštinski izbori 6.11.1927. su samo delimično potvrdili jačanje HSS u Subotici. U toj borbi za gradsku vlast, od predviđenih 100 mandata za gradsku upravu ova stranka je dobila 16 i time se našla odmah iza Narodne radikalne stranke, koja je osvojila 27 mesta u gradskom Senatu. Videti: Mirko Grlica, Geza Vaš, Subotičko višestranačje 1919-1929, Pro memoria, 9, Subotica, 1990. Parlamentarni izbori 8.11. 1931. godine onemogućili su isticanje „plemenskih“ lista, postojala je samo jedna – Zemaljska kandidatska lista, sa nosiocem generalom Petrom Živkovićem, na kojoj su za Suboticu bila 3 kandidata. Borba se vodila između dva bunjevačka političara, advokata dr Mirka Ivković Ivandekića, koji je dobio 11 664 glasa i bio izabran, te beležnika dr Andrije Pletikosića. IAS, F:176.I-8/299. Navedeni rezultati HSS, pogotovo u Subotici, ne mogu se okarakterisati kao veliki uspesi, ali su očigledno bili dovoljno uočljiv signal da se ta politička opcija razvija i jača.
[11] Matej Jankač, pravnik, rođen je 1881. godine u mestu Bistra. Od 1920. se nalazi u Subotici, prvo kao gradski beležnik a zatim kao advokat. Jedan je od osnivača „Hrvatskog pjevačkog drušva Neven“, gde su i njegovi sinovi Milivoj i Zvonimir, takođe advokati, bili kasnije angažovani. Dr Mihovil Katanec (Karlovac, 1893. – Zagreb, 1973.) pravnik, advokat, isto je imao značajnu ulogu u radu pevačkog društva ali i nizu drugih bunjevačkih društava kao i lista „Neven“, čiji je urednik i izdavač bio od 1930. godine. Dragan Mrljak (Osijek,1891 – ?) je bio direktor „Prve Hrvatske štedionice, podružnice Subotica“ i akcionar u nizu subotičkih firmi, kao i Miroslav Mažgon (akcionar „Industrije željeznog nameštaja d.d.“, i dr.).
[12] Zastupljenost Bunjevaca je bila najveća u Sokolskom društvu, u čijem je članstvu, pa i na rukovodećim mestima bilo i pripadnika drugih nesrpskih nacionalnosti, Mađara, Jevreja, Nemaca. Sokolske čete su bile formirane i po okolnim bunjevačkim naseljima, kao na pr.u Tavankutu, gde su radile čak 4 čete. Statistike Društva nisu doduše iskazivale članstvo po nacionalnosti, nego samo po polu, profesiji, itd. Tako saznajemo da sokola 1935. ima 825 u gradu, a 3 000 u celoj sokolskoj župi. Najbrojniji u gradu su bili nastavnici-129, đaci, studenti –126 i državni činovnici -120. Izveštaj o radu Sokolskog društva Subotica za godinu 1935, Subotica, 1936.
[13] Penzionisanog konjičkog brigadnog generala Selimira Ostojića, koji je bio gradonačelnik od 20. 02. 1929, zamenio je na tom položaju 31. 03. 1933. godine inženjer Ivković Ivandekić Ivan, geometar. Usponu na to mesto nesumnjivo je doprinelo, omogućilo njegovo istupanje iz članstva HSS-a a pristupanje provladinoj JRZ (Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici). IAS, F:57.8637/1937
[14] Lajčo Budanović ( Bajmok, 1873-1958) je 1.05.1927.god. posvećen za prvog biskupa bačke biskupije. Isticao se i radom na kulturno prosvetnom planu. Mnogo više od njega je bio angažovan u političkom životu , još od perioda mađarske vladavine, župnik Blaško Rajić, ( 1878 – 1951 ) koji je bio i narodni poslanik do 6. XI 1924. godine.
[15] „Hrvatski Prosvjetni Dom“ se osniva 8.03.1926. godine kao udruženje za prikupljanje priloga za gradnju jednog monumentalnog objekta, u kome bi se smestila većina subotičkih bunjevačko – hrvatskih udruženja. Petar Pekić, nav.delo, 256. Prvi predsednik je bio dr Stipan Vojnić Tunić. Planovi za gradnju se nisu uspeli realizovati, zbog pomanjkanja sredstava, pa je udruženje našlo rešenje 1934. godine smeštajem u adaptiranom postojećem objektu, u Hambašićevoj 4. IAS, F:47. Inženjerski ured, 4033/1934.
[16] „Hrvatsko pjevačko društvo Neven“ je 1933. godine pokrenulo akciju za postavljanje spomen ploče na izvorištu reke Bune. Krajem godine je i predvodilo delegaciju bunjevačkih društava u Hercegovinu, gde je i postavljena ploča,u zid blagajske crkve, sa prigodnim natpisom. Tom prilikom je i održana turneja pevačkog društva, koje je nastupilo i u Sarajevu, Splitu, Zagrebu i drugim mestima. Petar Pekić, Spomenica pohoda Bunjevaca u svoju staru postojbinu, Subotica, 25-55.
[17] „Bunjevačka Prosvetna Matica“ je osnovana 1925. godine od strane najistaknutijih predstavnika prosrpske struje među Bunjevcima, Marka Jurića,člana Narodne Radikalne stranke, Mare Đorđević Malagurski, supruge Dragoslava Đorđevića, Antuna Vidakovića, takođe radikala. Cilj toga društva je bio širenje kulture, bunjevačke svesti i slavenstva. Uživalo je obilatu pomoć gradske, i blagonaklonost centralne vlasti. Tako je dobilo od gradskog Proširenog senata, sumu od 50 000 dinara i 52 jutra gradskih zemljišta na uživanje, kao pomoć za svoj rad. Pored toga omogućeno mu je da kupi zgradu, (za 50 000 dinara) koja je do tada bila u vlasništvu grada, Paje Kujundžića 9, (nekadašnji bioskop „Zvezda“) i da tamo organizuje svoj Dom. U 1933. godini je taj objekat promenio vlasnika, za sumu od blizu 400 000 dinara. Kupac je bio biskup Lajčo Budanović – odnosno Rimokatolička crkva. Od tada će postati Dom novoutemeljenog društva „Subotičke Matice“.
[18] Petar Pekić (rođen 1896. god. u Gornjem Svetom Ivanu , okolina Baje), publicista, povjesničar, književnik, jedno je od najistaknutijih imena među bunjevačkim intelektualcima u međuratnom periodu. Za njegovu bibliografiju videti: Krešimir Bunić, Prilog kulturnoj povijesti Bunjevačko-šokačkih Hrvata, Subotica, 1946, 51-53.
[19] Dr. Dragutin Karlo Stipić, rođen 17.01.1883. godine u Subotici, odvjetnik. Do 1926. godine je radio u gradskoj službi kao „nadodvjetnik“, kada je postavljen za Velikog župana, a na mjestu gradonačelnika (1927-1929.) je zamenio Dragoslava Đorđevića. Bio je jedini gradonačelnik čiji je položaj potvrđen i izborom, kada je njegova lista na lokalnim izborima odnela naviše glasova, pa je on na sednici Gradskog predstavništva 9.12. 1927. godine i potvrđen na toj funkciji.
[20] Ivan Kujundžić, Izvori za povijest bunjevačko – šokačkih Hrvata, Zagreb, 1968.
[21] Od ukupno 32 475 glasača, u subotičkom izbornom okrugu je tom prilikom glasalo 17 941 (55%). Lista Josipa Vukovića-Đide (Subotica,1890-1950) saradnika lista „Neven“, člana deputacije na mirovnoj konferenciji u Parizu, aktivnog u kulturno društvenom životu, je dobila 9 818 glasova ili 55 %. To je bio i najveći parlamentarni uspeh HSS (u ovom slučaju kao dela Udružene opozicije) u Subotici. Na nivou čitave zemlje je vladina lista osvojila 60,64% datih glasova, a lista udružene opozicije 37,36 %. Statistika izbora narodnih poslanika Kraljevine Jugoslavije koji su održani 5.05.1935., Izdanje Narodne skupštine, 135.
Povratni ping: Aleksandar Raič: Poriklo i formiranje identiteta bački Bunjevaca: domašaji i ograničenja vlaške hipoteze | Bunjevački književni klub