MATIJA EVETOVIĆ KAO PARADIGMA POLOŽAJA BUNJEVAČKIH HRVATA U SUBOTICI

Objavljeno: Matija Evetović kao paradigma položaja Bunjevaca Hrvata u Subotici, Klasje naših ravni, 3 – 4, Subotica 2009, str. 105 -110.

MATIJA EVETOVIĆ KAO PARADIGMA POLOŽAJA BUNJEVAČKIH HRVATA U SUBOTICI

U prvoj polovici XX stoljeća zapaže sa da je svetovna inteligencija kod Bunjevaca vrlo malobrojna. Time je za bunjevačku zajednicu, značaj svakog pojedinačnog uspješnog društvenog, javnog, kulturnog djelatnika još veći. Takvo stanje bilo je odraz i posljedica niza zatečenih; političko – povijesnih i socijalno – antropoloških okolnosti. Ličnost dr. Matije /Maće/ Evetovića, nećaka Ivana Evetovića- svećenika i pisca, njegova bogata i raznovsrsna javna djelatnost, kao nastavnika, književnika, istraživača, političara, funkcionera, vrlo je  dobar primjer koji zorno svjedoči  dometima ali i o problemima i teškoćama sa kojima su se susretali svi Bunjevci koji su odabrali i uspjeli da se obrazuju i školuju na visokoj razini te nakon toga da djeluju i ostave bogate prinose u svojim oblastima. Kroz njegovu sudbinu kao da se zrcali i cjelokupan položaj Bunjevaca u tom periodu.

Bunjevacke novine, Marko Juric, 4 3 1927

Bunjevačke Novine, 04.03.1927.

Evetović je bio izuzetno bogate biografije, i vremena su bila takva, kada je mnogo toga moglo da stane u jedan ljudski život. Živjeo je, bio svjedokom i učesnikom, u burnim prijelomnim godinama 1918. godine kada se iz jednog carstva ulazilo u novu južnoslavensku državu, zatim kratkotrajnom periodu tzv građanske buržoaske demokracije, mada bi se taj dio mogao nazvati i periodom centralističke, beogradske, prosrpske  hegemonije, koja je potrajala 23 godine, pa ratnom okupacionom periodu kada Mađari vraćaju ono što su porazom u ratu, te odlukama sila pobjednica  i Trianonom izgubili, i na kraju u uspostavljanju nove socijalstičke države zasnovane, bar tako se smatralo – na napredenim principima, ali sprovođene revolucionarnim metodama.

Biskup Budanovic, ilust. iz Danice

Što se Bunjevaca tiče, u Monarhiji su imali minimalna prava i mogućnosti ispoljavanja nacionalnog identiteta, pošto su utjecaji i dometi mađarizacije bili snažni i na njih djelovali sa velikom učinkovitošću. Time su važniji svi buditelji i njegovatelji nacionalnog osjećaja, jezika, samosvojsnosti. Od 1918. godine Bunjevci su izloženi drugim opasnostima, njišu se čas bliže Beogradu, kao kod događaja vezanih za sam čin ulaska u Kraljevinu Srbiju i prvih poratnih godina, do 1924 /25.  kada se jasno razvija i uočava politička ali i šira društvena svijest koja ih približava Zagrebu. Na političkom polju to se očituje i prati prvo kroz približavanja beogradskom režimi i Radikalnoj stranci, a zatim otklonu od takve politike i pristajanju ka liniji koju sprovodi nasnažnija oporbema stranka HSS-u.

U nekoliko točaka – teza može se pratiti ono što čini upravo  sudbinu dr. Matije /Maće/ Evetovića paradigmatičnom za Bunjevce Hrvate toga perioda.

Bunjevci okoline gravitiraju Subotici

Od polovice 18. stoljeća i početaka izrastanja Subotice u gradsko središte koje je obuhvatalo i 12 okolnih pustara razumljiva je bila upućenost Bunjevaca sa tih naselja, ali isto tako i sa šireg područja, na grad kao administrativno politički centar. Sa jačanjem i snaženjem Subotice kao grada[1], snaži i njegova privlačna snaga za sve doseljenike, a naročito Bunjevce. Po  zadnjem  popisu   u  okviru   Austrougarske   države  1910. godine, može se indirektnim putem doći do podataka da je Bunjevaca  bilo 33 208, dok je broj Mađara  54 626,  Srba 3 371 itd. Ukupan  broj stanovnika  grada  Subotice  je  tada iznosio 92 232.[2]  Po podatcima gradskog Senata iz 1919[3],  dobivenim  na osnovu lokalnog  popisa te godine, vršenog za potrebe  mirovne  konferencije u Parizu, broj Bunjevaca  je  izuzetno  povećan,  i iznosio je 65 135, Srba je bilo 8 737, a Mađara   19 870 od ukupno 101  286.

Matija Evetović je rođen  1894. godine u mjestu Bački Aljmaš /Bácsolmás/ (danas u Madžarskoj) od oca  Dominika Evetović i mati Veronike. Obitelj Evetović koja je generacijama unazad živjela tamo, napušta Bački Aljmaš i doseljava u Suboticu 1899. godine. Dominik je dobio zaposlenje kao sudski poslužitelj, a Matija počinje pohađati pučku školu.

800px-Bacs-Bodrog_county_map

Reakcije i otpori  na utjecaje mađarizacije kroz škole

Zbog niza faktora  među subotičkim Bunjevcima je vladala velika nepismenost.[4] Pošto se nisu uspjeli izboriti za osnovne škole na materinskom jeziku, i pošto su masovno izbjegavali pohađanje mađarskih državnih škola  koje su bile najjače oruđe u procesu mađarizacije, može se reći da je njihov nacionalni identitet sačuvan izuzjetno skupo – ogromnim brojem nepismenih ili tek djelomice obrazovanih. To se najviše očitovalo kod staleža zemljodilaca. Za onaj dio Bunjevaca, kome su pripadali i Matiji roditelji, činovnički i srednji stalež, slanje djece u školu je ipak bilo neupitno.

Evetović u školskoj 1909/10. godini kao učenik šestog razreda subotičke Gradske mađarske više gimnazije biva isključen iz te škole. O tome svjedoči upis u dnevnik: „Sablažnjava svoje školske drugove svojim nepatriotskim izjavama, te se zbog toga 16. ožujka 1910. po nalogu školskog savjeta odstranjuje.“ . Ili njegovim riječima: „Za svete narodne ideje ja sam postradao, kada su me g. 1910. izbacili iz subotičke gimnazije, jer je u mojim grudima slavensko srce bilo.“

Od 52 učenika u njegovom odeljenju, po vjeroispovjesti bilo je 34 rimokatolika, 2 pravoslavna, 12 izarelita i 4 reformata. Sudeći po prezimenima bilo je samo 4 Bunjevca –Hrvata: Evetović, Milašin, Orčić, Rukavina[5]. Školovanje nastavlja u gimnaziji u Travniku gdje svršava sedmi i osmi razred s maturom. Rat je presjekao mladost toj generaciji.  I on je mobilizaran 1914. i ostaće u vojsci sve do 1919. Ranjen je i nakn rata imao je status invalida sa svim povlasticama.

 

Visoko školovanje u Zagrebu

Za one mlade koji su imali mogućnosti da nastave školovanje na visokim školama i fakultetima, najčešća su bila samo dva puta, ili ka Budimpešti ili Zagrebu. Broj bunjevačke omladine na školovanju u Zagrebu  nikada nije bio sam po sebi veliki, no u relacijama da su oni predstavljali upravo sam vrh piramide obrazovanih Bunjevaca, a koja je kako smo rekli nije bila široka, njihov značaj i utjecaj na oblikovanje društvenog života i nacionalne svjesti kod Bunjevaca je bio nesrazmjerno velik.

Matija je studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu svršio 1921. godine, a već 1923. godine je isto tamo i obranio doktorsku disertaciju. Kao da je samorazumljivo što i njegova djeca[6], slijede taj put. A taj dugi niz odlazaka na studije u Hrvatsku, pratimo kod naših mladih generacija, do dan danas.

Dvije su međusobno povezane točke, čak kao uzročnoposljedične:

Prorežimsko političko djelovanje  i  rad u gradskoj/državnoj administraciji

Kao što se u periodu Monarhije pojedinac sa ovih prostora, a osobito ako je drugog etniciteta, nije mogao uspinjati na društvenoj ljestvici bez prihvatanja vladajuće mađarske ideologije, a zatim i vladajućih političkih opcija, isti model važio je i u novoj državnoj tvorevini pod vladarskim žezlom Karađorđevića. Samo i isključivo kao rezultantu takvih oblika djelovanja Bunjevaca, imali smo niz ličnosti na najvišim pozicijama, gradonačelnika, župana, kapetana…

I Evetović je u jednom periodu bio član režimske Narodne radikalne stranke. Zahvaljući tome, na upražnjeno mjesto subotičkog zamjenika gradonačelnika postavljen je 1926. i obavljaće tu dužnost do polovice 1927. godine. Trudio da pomiri katoličanstvo Bunjevaca sa naturenim radikalstvom. Sudjelovao je u kreiranju parole u radićevskom stilu “VIRA /Vjera/ u Boga i radikalska sloga”.

15 g. Zapisnik 47.11

Zapisnik F:47.11.

5, F68. VI 3629.1951

Matijina molba, 1951.

 

Rad u gradskim/državnim ustanovama i administraciji

Kod Bunjevaca je sloj građanstva bio relativno tanak i slab. Malo je bilo trgovaca, vlasnika manufaktura – fabrikanata, industrijalaca, slobodnih profesija, ljekara ili odvjetnika.[7] Tako njihova zastupljenost u ukupnom broju subotičkih odvjetnika, lekara, inženjera, arhitekata, veterinara, nije prelazila  10%.  Po podacima za 1927. godinu[8], od 74 odvjetnika,  Bunjevaca je bilo samo 6. Slična je situacija bila i u lekarskom staležu, od 74 lekara, bilo ih je samo 7.  Time je mogućnost za mlade školovane ljude – Bunjevce, da se korica kruha dobije od rada u ustanovama i administraciji vezanoj za vlast bila gotovo  nametnuta, pa je  za ogromnu većinu od njih rad u državnoj ili gradskoj administraciji, školi, željeznici ili carini je bio cilj, ali i gotovo jedina mogućnost solidne egzistencije.

Tim putom je išao i Matija. On se kao svršeni filozof 1920. godine  „imenuje za privremenog nastavnika srpsko-hrvatskog jezika i filozofije u subotičku gradsku bunjevačku veliku gimnaziju“[9]. Napredovao je i postao i direktorom Ženske realne Gimnazije 1926. godine. Nakon  kratkotrajne političke funkcionarske karijere, ne vraća se u obrazovanje, nego postaje pročelnik u gradskoj upravi.

Dvojnost o nacionalnom identitetu / prilagođavanje vladajućem okruženju

Danas se već mogu pronači  vrlo temeljito i opširno razrađene teorijske studije o pitanjima identiteta. Isto tako i one, iz oblasti historiografije, sociologije i  drugih grana društvenih znanosti koje tretiraju temu nacionalnog identiteta Bunjevaca. Jasno je da to nije trajna, okamenjena kategorija, već se mijenja u vremenu, podliježući vanjskim utjecajima i u sudejstvu sa njima rezultira na određen način.  Tako se kod Bunjevaca počev od doba naseljavanja u ove krajeve otvara opcija mađarizacije, koja se od 1918. zamjenjuje pokušajima da oni i dalje ostanu vezani samo za  etnicitet i njegov ekvivalent u bunjevačkom imenu, bez razvijanja i isticanja hrvatske nacionalne svijesti. Bunjevačko ime je vrlo uspješno opstajalo i traje do danas, na razini etničke pripadnosti, ali kada je bilo pitanje koje nacionalne atribute ono nosi, razlikovali su se odgovori u pojedinim historijskim razdobljima.  I nakon 1918. godine, ulaskom u srpski imperium,  oni Bunjevci koji nisu mađarizirani, imali su samo dvije mogućnosti; da ostanu samo uz bunjevačko ime i sve one osobenosti koje ono znači ili da ga ostave u osnovi a na njega nadograde i usvoje ono šire, nacionalno – hrvatsko, sa značajkama koje to nosi.

Primjer Matije Evetovića, visokog intelektualca školovanog u Zagrebu, koji tražeći uvjerenje o zavičajnosti 1929. godine, svojeručno piše gradskim vlastima:„Vere sam Rimo Katoličke, a narodnosti srpsko-hrvatske (Bunjevac)“ zorno na tom malenom primjeru svjedoči o poteškoćama kod opredeljivanja, izjašnjavanja svakoga pojednica bunjevačkog roda,  istodobno i tendencijama, nejasnoćama koje su sustavno plasirane i širene da bi zamaglile  njihovo pravo viđenje pripadnosti, a time i o  pritiscima kojima su pripadnici bunjevačkog etnosa bili izloženi.

proslava, F47,IV.5316.1933

F:47.5316/1933 Program proslave

Otklon ka prohrvatskim opcijama s početkom tridesetih godina

Mada su se vjetrovi hrvatštine počeli snažnije osjećati od početka tridesetih godina, njihovo narastanje se bilježi tek od druge polovine te dekade[10].  U tom periodu ta pobjeda hrvatske narodne misli  ima “biljeg novog narodnog i kulturnog preporoda bačkih Hrvata, koji je možda sasvim ravan onom prvom, Antunovićevom preporodu.”[11] To se očitovalo na širokom društvenom planu, kako političkom tako i kulturnom. Snažila je područna  organizacija HSS-a, česte su bile posjete funkcionera iz Hrvatske,  jačalo je djelovanja niza subotičkih udruga,  koje su okupljale Bunjevce Hrvate, izuzjetno su masovne i posećene manifestacije koje organiziraju protagonisti i nositelji ideja pune afirmacije nacionalne svijeti Bunjevaca, kako one u Subotici tako i one priređivane u Zagrebu[12]. Kulminacija tog plimnog talasa dostiže se potpisivanjem sporazuma o stvaranju Banovine Hrvatske 26.8.1939. Kod bačkih Hrvata i pored elemenata trijumfa i zadovoljstva postignutim,  ostaće okus nazadovoljstva i žala za propuštenom mogućnošću da i oni budu uključeni u novu Banovinu.  U okruženju kada započinje sukob koji izrasta u svjetski rat, i nije bilo prilika da se učini mnogo više.

Kao i kod mnogih drugih subotičkih javnih ličnosti, to se sve jasnije opaža i kod Matije. I on se angažira u društvenim krugovima sa jasnom hrvatskom odrednicom. Promjena njegovog stava se očituje i kada 1940. godine odgovara na upit Šime Lulića, zagrebačkog stanovnika, koji je molio za dostavu podataka o obitelji Lulić, „Vjere su rimokatoličke, a po narodnosti Hrvati, s plemenskim obilježima Bunjevci.“

Nastupajući ratni vihor utjecaće na cjelokupni život na ovim prostorima.

I Matiju kao mnoge druge Bunjevce,  iz  gradske službe nova mađarska vlast udaljava. On biva „otpušten zbog nacionalnih razloga“ 13.04.1941. godine.

Neravnopravni tretman i od komunističkih vlasti

U novonastalim okolnostima nakon rata i uspostave novih vlasti, našavši se izvan hrvatske matice, u Autonomnoj pokrajini Vojvodini, Bunjevci su prvo dočekali odluku  da ih pokrajinski izvršni organ GNOO Vojvodine okružnicom od 14.5.1945.[13] prizna Hrvatima, t.j. birokratski kruto natjera sve administrativne organe da ih svugdje upisuju isključivo upravo tako. No, ubrzo će doći do razočarenja, ono što je trebalo biti zajamčeno i njima kao pripadnicima državotvornog naroda, nije se poštivalo i njihova nadanja da će od tada biti ravnopravni sa Srbima rasprsnuće se kao mjehur sapunice. Progoni intelektualaca iz subotičke hrvatske zajednice započeti u jesen 1947., najočitije se pokazivali u kom smjeru se vodi politika prema Bunjevcima Hrvatima. U cjelini, nakon kratkotrajnog uzleta očekivanja da će i bački Hrvati dočekati doba da budu ravnopravno tretirani, dolazi do sustavnog zatiranja svega  hrvatskog.[14]

Nakon rata Matija Evetović – jeste da je bio postavljen za direktora Gimnazije, a nakon toga upućen na rad u Gradskom muzeju,  no komunistučke vlasti imaju velike reserve prema njemu, što se jasno vidi u njegovoj karakteristici iz 1945. godine gdje stoji: “Politički apsolutno nepouzdan i prisno vezan  s klerikalcima.”

Upravo u tim uvjetima, nije se moglo ni očekivati da njegovo kapitalno djelo, rukopis “Kulturna povijest bunjevačko-šokačkih Hrvata” djelo koje po svom obujmu i obuhvatu spada među najznačajnije radove o Hrvatima u Podunavlju, a koje je nastalo još prije rata[15], bude tiskano i dostupno široj javnosti.[16]

U mirovinu zasluženu Matija odlazi 1953. godine.

Matija Evetović preminuo je i sahranjen u Subotici 2.7.1972. godine.

Progoni i šikaniranja “hrvatskih nacionalista” bjesneli su i na sjeveru Bačke.

 

10653 - Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata - Matija Evetović

Stevan Mačković, prof. povijesti

[1] Tako je Szabadka (Subotica)  1787. sa 20 708 stanovnika bila 6. grad po veličini, a 1857. sa 53 449 već treći, da bi to mjesto – trećeg grada po veličini u Ugarskoj  zadržala sve do raspada Monarhije. Karakteristika Subotice je i da je polovica stanovništva bila u užem gradu a druga na okolnim naseljima i salašima.

[2] Milan Dubajić, Radnički pokret u Subotici od kraja  1918 – 1921, god., Subotica, 1966, st.8.

[3] Historijski  arhiv Subotica, dalje HAS, F:47. I 22/1919

[4] U 1900. među ukupnim stanovništvom Subotice bilo je 57,7 % nepismenih. vidi: Mirko Grlica, Stanovnišvo Subotice 1867-1914. godine, Museîon 1, Subotica 2001, st. 213.

[5] HAS, F:19.80.1909/10

[6] Sa suprugom Jelenom Kulešević imali su troje djece: Ružicu (Subotica 4.09.1926.), Miroljuba (Subotica 23.09.1929.) i Mirjanu (Subotica 16.01.1934.). Svo troje pohađa Univerzitet u Zagrebu, Miroljub postaje liječnik, Mirjana profesor.

[7] Po popisu od 1900. godine od zanatsvta i industrije živjelo je 12,39% od ukupnog stanovništva, od poljoprivrede 58,86%, od trgovine 4,55%, a od slobodnih zanimanja 4,65%. vidi: Mirko Grlica, Stanovništvo Subotice 1867-1914. godine, Museĩon br. 1, Subotica, 2001, st. 203-217. U bunjevačkoj populaciji samo je procenat lica koji žive od poljoprivrede veći od prosjeka, a svi ostali parametri su ispod.

[8] Kosta Petrović, Subotica i kupalište Palić, Subotica 1927, st. 63-69.

[9] HAS, F:47. II 95.1920

[10] Na političkoj razini, jedan od najboljih rezultata na nivou cijele zemlje, ali ne i pobjedu, pored raznih pritisaka, pa i falsifikovanja, opozicija – koalicija pod imenom Udružena opozicija, koju su sačinjavali uz SDK, sbrbijanske opozicione partije, demokrate i zemljloradnici i Jugoslovenska muslimanska organizacija,  ostvaruje na izborima 5. svibnja 1935. godine. Mačekovo prihvatanje suradnje sa tim strankama, jasno je signaliziralo oprijedeljenje njegove stranke, da izlaz iz narasle krize traži u jugoslavenskim okvirima, a ne u separatizmu.Mada oporbi taj rezultat od dobijenih  1 076 345 glasova , to jest 38% od ukupnog broja izašlih glasča, nije omogućavao dolazak na vlast, režim je bio ozbiljno uzdrman i prinuđen da započne sa prilagođavanjima, koja će u konačnici dovesti i do korigovanja ugla gledanja na inicijative iz Zagreba, vezane za rješavanje tzv. Hrvatskog pitanja. Pobjeda je odnešena u subotičkoj izbornoj jedinici. Bilo je ukupno 32 475 upisanih birača, a od toga je glasalo 17 941. Za listu dr Mačeka, čiji je nosilac bio  Josip Vuković Đido bilo je  9 818  glasova ili 54,72% pa je on i izbaran za narodnog poslanika.  Protukandidat dr Mirko Ivković Ivandekić dobio je 2019 (11,25%) a lista Dimitrija Ljotića, čiji je kandidat bio Franjo Poljaković samo 0,32%. Glasovanje je, kao i u svim međuratnim izborima,  bilo javno, pa je gradonačelnik zahtjevao da delovođe biračkih spiskova dostave spisak za koga su glasali pojedini birači.[10] Ipak, Đido, nije sjedio u skupštinskim klupama. Vođstvo HSS, odnosno SDK, donijelo je odluku da zbog izbornih prijevara, bojkotira Parlament.

[11] Marko Čović, Aleksandar Kokić, Bunjevci i Šokci, Narodna borba Bunjevaca i Šokaca, Zagreb 1939, st. 10.

[12] vidi: Mario Bara, Drugi narodni preporod bačkih Hrvata, Zagreb 2006 /dipl. rad; Somborska deklaracija i njezino značenje za bačke Hrvate, Časopis za suvremenu povijest, br. 3, Zagreb 2006, st 779-793; Naco zelić, Hrvatsko proljeće bačkih Hrvata, Subotica 2009; Stevan Mačković, Proslava 250. obljetnice doseljavanja veće skupine Bunjevaca (1686-1936), Hrvatska revija, 3, Zagreb 2005, st. 44-53

[13] HAS, F:70.14157/1945.

[14] Zelić, nav. djelo

[15] Pisanje svog najobimnijeg djela Evetović je priveo kraju 1940. godine kada je javnost potpuno zaokupljena žestokim obračunima na domaćoj političkoj sceni i izvjesnošću uplitanja i ovog podneblja u ratni vrtlog koji je do tada već zahvatio značajan dio europskog kontinenta.

[16] Trebalo je da prođe više od šest desetljeća da on napokon ugleda svjetlo dana u časopisu Klasje naših ravni.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

%d bloggers like this: