Bunjevački Hrvati u svijetlu proslave 250. godina doselidbe jedne veće grupe Bunjevaca (1686-1936)

Bunjevački Hrvati u svijetlu proslave 250. godina doselidbe jedne veće grupe   Bunjevaca (1686-1936)

Bunjevci u jugoslavenskoj državi

Povod za ovu proslavu je bilo obilježavanje obljetnice doseljavanja i nastanjivanja Bunjevaca u Subotici. Mada tragova o njihovom postojanju na ovim prostorima ima i u ranijim vremenima, velika skupina Bunjevaca, predvođenih franjevcima i domaćim vojnim vođama, dolazi 1686.  godine. Dva i pol stoljeća od tog događaja, postojanja Bunjevaca na ovim prostorima, zasluživali su dostojno podsjećanje. U konkretnim društvenim okolnostima Subotice i Kraljevine Jugoslavije, ta će proslava prerasti okvire samog prisjećanja na ta  davna vremena  i  poslužit će kao prilika da se organiziranjem velike manifestacije, uz sudjelovanje brojnih gostiju i lokalnog bunjevačkog življa, iskaže i manifestira dugo potiskivano, zatomljeno, hrvatstvo Bunjevaca.Da bi se jasnije shvatila  sama proslava,  mora se uzeti u obzir i pratiti nekoliko ključnih elemenata koji određuju tadašnji položaj subotičkih, odnosno bačkih Hrvata. Samo u tom cjelokupnom ozračju može se razumjeti djelovanje i uloga do tada već afirmiranog bunjevačkog tribuna Blaška Rajića[1], u pripremi i izvođenju te svetkovine.Na prvom mjestu to, da se ovaj dio hrvatskog narodnog korpusa, u nekoliko talasa, od kojih je najveći bio upravo onaj 1686. godine,  naselio u Bačkoj i time ostao van teritorija povijesne hrvatske države. Sama ta činjenica,  što su tako bili zauzeli  periferni položaj u odnosu na maticu hrvatskog naroda, bitno će uticati  i oblikovati  čitavu kasniju povijesnu sudbinu bačkih Bunjevaca. I u to doba prožimanje bunjevštine i katoličanstva bilo je duboko i gotovo potpuno. Ono će se nastaviti i trajati tokom narednih vremena. Crkva je uvijek bila najjače utočište Bunjevaca. Pored velike uloge koju je Crkva imala u svakodnevnom religioznom životu, svećenstvo je vodilo i usmjeravalo Bunjevce u nizu povijesnih događaja. Od misije koju su izveli bosanski franjevci u periodu tijekom XVI. i XVII. stoljeća, preko prosvjetiteljskog poleta nacionalnog preporoda koji u drugoj polovini XIX. stoljeća dobiva zamah zahvaljujući radu biskupa  Ivana Antunovića i svećenika Paje Kujundžića, do angažiranja Blaška Rajića i biskupa Lajče Budanovića u društvenom životu, u doba Kraljevine Jugoslavije. Procesi asimilacije u okvirima Monarhije kao i Jugoslavije, bili su permanentna opasnost za očuvanje samosvojnosti, ove  relativno malobrojne skupine. Nacionalno sazrijevanje i osvješćenje tog etnikuma, i pored nekoliko uspona i uzleta, tijekom čitavog perioda Monarhije nije bilo završeno. To uz druge faktore, uvjetuje da Bunjevci dočekaju i sudjeluju u prijelomnim trenutcima ulazaka u novu državnu zajednicu, prvo Kraljevinu Srbiju a zatim Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, pomalo nespremno, uljuljkani u maticu „slavenskog“ ujedinjenja. A bez do kraja dovedenih i  prepoznatljivijih, konkretnih rezultata, na polju nacionalne afirmacije, bez atributa priznate nacije, samo s okvirima lokalnog imena – Bunjevci, pokazat će se to u nastupajućim godinama, oni su ostajali uskraćeni na polju svog sveukupnog socijalnog postojanja i djelovanja.

S formiranjem Kraljevstva (Kraljevine od 1921.) Srba, Hrvata i Slovenaca, reguliranje nacionalnog pitanja, postavilo se u sam temelj svih kasnijih problema i poteškoća sa funkcioniranjem nove državne tvorevine. Rješenjima koja nisu u potpunosti bila u  suglasnosti sa danim društvenim realnostima, nego su ih čak u nekim elementima pokušavala potpuno previdjeti, nije se moglo ni očekivati više uspjeha. Ustavnim formuliranjem ideje o jednom južnoslavenskom narodu, s tri partikularna plemenska imena, koje će od Šestosiječanjske diktature 1929, prerasti u „integralno jugoslavenstvo“; i svakodnevnom praksom potvrđivanja takvih načela, putem primjene državne sile u raznoraznim oblicima, samo je jačala negativna reakcija na njih. Od 1918. godine iz srpskih centara moći, koristeći se svim pogodnostima političko upravno administrativne nadležnosti, započelo se „nacionalizacijom“ Vojvodine.[2] Agrarna reforma i kolonizacija bile su najsnažnije poluge u njenom ostvarivanju. Za Bunjevce ona nije nosila nikakve dobiti, čak naprotiv.  Pored gubitaka na gospodarskoj razini, ta „nacionalizacija“ je nosila ogromne opasnosti za njih na društveno političkom planu i u borbi  za očuvanje njihove samosvojnosti. U političkoj praksi ona je imala kao krajnji cilj približavanje i pripajanje Bunjevaca Srbima, odnosno jačanje fronta prema Mađarima i iredentističkim tonovima koji su dopirali iz Budimpešte, kao prijetećoj  opasnosti za ovu pograničnu regiju. Time će se oni u Jugoslavenskoj Kraljevini naći pred novim iskušenjima. Tragovi i posljedice  mađarazicije još su se osjećali, a iz Beograda su snažno započeli puhati vjetrovi „srbizacije“. Međutim, ti pokušaji  su samo generirali i izazivali otpore koji će tražiti i vremenom nalaziti putove da se artikuliraju. Pristajanje uz vladajuće političke struje još je i nalazilo odjeka kod nekih bunjevačkih krugova, ali identifikacija sa srpskom nacionalnom ideologijom, utemeljenoj na pravoslavlju, nije imala šanse na uspjeh. I pored toga što administracija Bunjevce u mnogim slučajevima stavlja i statistički svrstava u  kategoriju – „katolički Srbi“, bio je izuzetno mali broj onih koji su se tako i javno deklarirali. Zato je znatno veće uspjehe požela blaža akcija – da Bunjevci ostanu vezani za svoje regionalno ime, ali što dalje od bilo kakvih veza sa prohrvatskim  elementima.

Karta teritorija Subotice, prije i nakon povlačenja novih granica (crveno)

„Isticanje Hrvatstva u Subotici nije godilo ni Srbima ni vladinim krugovima. Oni su htjeli da Bunjevci i nadalje ostanu Bunjevci i da budu most između Srba i Hrvata za stvaranje Jugoslavenstva. Međutim Bunjevci su vidjeli da od njih hoće da naprave most zato da gaze po njemu.“[3] S druge strane, znatno slabija, prema  uloženim sredstvima, a i samom činjenicom da je Bačka teritorija u administrativnoj podjeli bila  podređena  upravi iz Beograda, bila je ona nacionalna akcija sa strane Hrvatske. Tako je još početkom dvadesetih godina i broj onih Bunjevaca koji su manifestirali svoje hrvatstvo bio samo poput vrha ledenog brijega. Ta nacionalna inertnost Bunjevaca može se objasniti i snažnim tradicionalističkim mehanizmima koji su utvrđivali i okoštavali samu izvornu pripadnost bunjevačkom imenu, nasuprot neizgrađenim mehanizmima formiranja nacionalne svijesti o pripadnosti jednom narodu sa svim atributima koje on nosi sa sobom, koji po pravilu nastaju i djeluju samo uz određene socijalne preduvjete, dostignute kulturne, gospodarsko ekonomske, političke i druge standarde. U uvjetima s početka dvadesetih godina, kada su ogromnu većinu bunjevačkog stanovništva sačinjavali slabo ili gotovo  nikako obrazovani poljoprivrednici, rasuti po salašima, uz mali broj ostataka zemljišne aristokracije i veleposjednika, a s izuzetno tankim  građanskim slojem i malobrojnom  inteligencijom, neprofiliranim političkim vodstvom, preduvjeti i šanse za dominantnu prevagu hrvatske opcije,  ali i  njenu neutralizaciju,  utjecajima dirigiranim iz Beograda, bili su izuzetno slabi. No, prilike će se izmijeniti, i s ulaskom u treće desetljeće, opredijeljenost i vezanost Bunjevaca za hrvatstvo, postat će faktor s kojim su svi morali računati.

Situacija u uvjetima nove južnoslavenske državne tvorevine, kada su se Bunjevci našli se pod direktnim upravnim, kao i političko-ideološkim utjecajem  Beograda,  dovest će kod njihovih vođa, pa sukladno tome i kod običnog puka, nakon kratkog perioda zanesenosti, prouzročenog slomom Monarhije i forsiranim pripajanjem Srbiji, tj. ulaskom u novu državu, do polarizacije i  postepenog grupiranja u dva tabora, međusobno udaljena, ponekad i čak dijametralno suprotstavljena. Jednoga, koji je prihvaćao politiku diktiranu od strane vodećih beogradskih partija i Dvora, trudeći se da joj se što bolje prilagodi, slijedeći nametnute smjernice. A one su pored krutog centralizma i unitarizma, po pitanju državnog uređenja, sirovog protekcionizma u svakodnevnoj praksi, na osnovu političke i nacionalne pripadnosti,  na razini tretiranja Bunjevaca, bile oličene i u osnovnoj tezi da su Bunjevci samo dio južnoslavenskoga troimenog „plemena“, u blažoj varijanti posebnost pod imenom – „Bunjevaca“ a u drastičnijoj –  „katolički Srbi“, te da se nikako ne mogu izjašnjavati i smatrati Hrvatima  Suprotno tome, druga struja je, na razini problema državnog uređenja zastupala ideje federalizacije, a hrvatstvo Bunjevaca uzimala kao osnovnu za svako daljnje društveno političko djelovanje.

Pravila Hrvatskog pjevačkog društva Neven

Na jednoj strani su kao poluge  za prosrpsku liniju služile državni aparat sa svim svojim represivnim mogućnostima; uprava nad prosvjetom, policijom,  a za hrvatsku akciju među Bunjevcima, stajale su  kao centralna središta i polazišta – Crkva, sa svojim strukturama i organizacijama, kulturna društva i udruge, političke partije, lokalna štampa sa prohrvatskim opredjeljenjem, ali  i angažirani rad pojedinaca, doseljenih Hrvata. Jezgro koje je vodilo prvu struju činili su bunjevački političari koji su se uspinjali slijedeći direktive radikalskih vođa iz Beograda, poput Marka Jurića, dio činovnika odvjetnika i učitelja.[4] Na drugoj strani su najistaknutiji crkveni velikodostojnici, poput biskupa Lajče Budanovića, zatim Blaška Rajića;  političari – poput Josipa Vukovića – Đide i mlada inteligencija, predvođena književnicima Aleksom Kokićem, Petrom Pekićem. Između ta dva antipoda, dva pogleda ali i odgovora na aktualne probleme, nalazila se masa običnog puka, mahom salašara, nadničara, zaokupljena egzistencijalnim  problemima preživljavanja, koji su do polovine tridesetih godina bili još teži nego u predratna vremena.

Neven

      Pored toga, odnos beogradskih, centralnih  vlasti prema Zagrebu,  odnosno prema političkim inicijativama koje su dolazile odatle,  generalno nazivanim „hrvatsko pitanje“, bitno će se prelamati i reflektirati i na Bunjevce. Pored Radićeve političke organizacije Hrvatske seljačke stranke (HSS) koja će u nekim trenutcima poprimati i  karakteristike pravog nacionalnog fronta, nastupajući kao najsnažnija oporba Beogradu, katolička Crkva je zauzimala izuzetno važno mjesto okupljajući i imajući direktnog upliva na ogromni dio hrvatske nacije. Ona je razvijala i u novostvorenim uvjetima nastavila profilirati strategiju djelovanja u širem društvenom kontekstu. „Od početka XX. stoljeća, hrvatski klerikalci njegovali su poseban kulturni program koji je posebno isticao dvostruki identitet vjernika – katolički i nacionalni…“ [5]  Prosvjetna politika, koju je u prvim godinama nakon rata vodio Svetozar Pribičević, kao ministar prosvjete, iritirala je mnoge  u Vojvodini a katolička Crkva će biti jedna od institucija koja je gubila ponajviše. Zakon o narodnim školama, koji je važio do tada u Kraljevini Srbiji, proširen je i na teritoriju Bačke, Baranje i Banata, 1920. godine. Njime su podržavljene sve osnovne škole, pa i konfesionalne. Oduzete su školske zgrade i inventar. Kao reakcija na to, bila su i istupanja narodnog zastupnika Blaška Rajića, koji je burno reagirao i u svojim govorima u skupštini osuđivao takve postupke, kao demonstriranje sile od strane države. Nekoliko razina utjecaja državne prosvjetne politike pokazuje u kom smjeru je bila upravljena. Jedan je bio kontroliranje nastave vjeronauka, zatim instaliranje organizacija „jugoslavenskih sokola“ u škole, ograničavanje prava na školovanje na materinjem jeziku – za pripadnike nacionalnih manjina, što sve nije moglo da zadovolji nikoga – osim jugoslavenskih nacionalista.

Ustav od 28.6.1921. godine nametnuo je laicizaciju društva, ograničio mogućnosti za djelovanje Crkvi, i preuzeo nadzor nad vjeroispovjednim školama. Pokazat će se da strah od srpsko pravoslavne hegemonije nije bio neopravdan. Od 1922. godine, odnosi između Crkve i Države, stavljeni su o okvir pokušaja donošenja konkordata. Pregovori u tom pravcu su intenzivirani 1925. godine, da bi ugovor bio i potpisan 1935, ali nakon toga i naprasno povučen iz procedure ratifikacije u Narodnoj skupštini. Novi element u tim odnosima unosi Papa Pio XI., koji  razvija i formira „Katoličku akciju“ i time potencira stari sukob sa državom. Na sličnom putu radila je i organizacija „Križara“, nastala transformacijom Hrvatskog orlovskog saveza.[6] Od 1929. godine, uvođenjem diktature, zabranjene su političke stranke sa nacionalnim obilježjima, pa tako i HSS. U tom periodu, izuzetan značaj imat će „Društvo Sv. Jeronima“ sa svojom nakladničkom djelatnošću. U ovom razdoblju sukob Crkve i države postaje otvoren. Oruđa za nametanje integralnog jugoslavenstva bili su i Zakon o osnivanju Sokola Kraljevine Jugoslavije i Zakon o narodnoj školi, koji samo produbljuju nezadovoljstvo Crkve. U nadolazećim vremenima Crkva će se sve više angažirati na polju društvenog djelovanja.

Položaj subotičkih Bunjevaca u međuratnom periodu (1918.-1941.)

Bunjevci su uvijek s ponosom isticali da je Subotica centar bunjevštine. I ona je zaista to i bila; ne samo demografski nego i kulturni i politički. Da bi se doznalo nešto više o etničkom sastavu stanovništva Subotice, moraju se koristiti rezultati obavljenih popisa. No, popisi više govore o vladajućoj državnoj ideologiji, nego što pružaju pouzdane podatke o nacionalnom sastavu žiteljstva. [7] Takva je situacija i za Suboticu. Nemoguće je, služeći se samo tim rezultatima, doći do validnih rezultata o broju pojedinih narodnosti, pa tako ni Bunjevaca. Prvi poslijeratni popis stanovništva Subotice je obavljen 1919. godine, za potrebe Pariške mirovne konferencije. U skladu s proklamiranim Wilsonovim načelima, vlastima je trebao podatak kojim bi se dokazalo da na ovoj teritoriji prevladava slavenski živalj. Za razliku od narednog – državnog popisa, koji nije bilježio popisane po narodnosti već samo materinjem jeziku, zanimanju, konfesiji, ovim se tražilo izjašnjavanje po narodnosti. Rezultati su bili slijedeći: Od ukupno 101 286 popisanih, bilo je 65 135 Bunjevaca, 8 737 Srba, 19 870 Mađara, 4 251 Nijemaca, 3 293 Židova. Po načinu privređivanja, živjelo je od poljodjelstva  79 593 („zemljodilaca“), 4 249 od obrta, 1 242 od trgovine, od činovničkih plata 2 492, a od slobodnih profesija 458, i 13 253 od drugih izvora. Po konfesiji je bilo 87 655 rimokatolika, 8 582 pravoslavnih, itd. Prvi državni popis je obavljen 1921. godine. Po njemu je bilo 60 699 „Srbohrvata“, odnosno onih koji su govorili tim jezikom. Slijedeći državni popis je izvršen 1931. godine. U njemu se po prvi put našla rubrika – Hrvat. Njihov broj u Subotici je iznosio 900, a broj Bunjevaca 44 892, Srba 10 054, Mađara 39 108, itd. od ukupno popisanih 100 058. Broj domaćinstava je iznosio 24 466. Karakteristika Subotice je bila da je polovina žitelja – 50 767 po tom popisu, bila nastanjena u užem gradu, a ostatak  na okolnim pustarama, naseljima  i salašima. U kasnijim godinama operiralo se u tisku, kao i do tada, brojčanim podacima  o broju Bunjevaca  u Subotici, no oni po pravilu nisu uvijek bili utemeljeni na argumentima. Tako „Bunjevačko žackalo“ ( 21. veljače 1940. st. 3.) u svom šaljivom stilu piše da: „U Subotici živi 75 000 Bunjevaca – Hrvata, 20 000 Madžara i 6-7000 Srba, te je zato proglašena za srpsku varoš.“

Mara Malagurski, udata Đorđević

Nepovjerenje i animozitet beogradskih vlasti, u prvim međuratnim godinama,  bili su usmjereni, najvećim dijelom na ne-Slavene – Mađare, Nijemce i Židove. Pored državne politike koja ih je diskriminirala, uskraćivanjem osnovnih građanskih prava, poput prava glasa ili isključivanjem iz dodjele zemlje u agrarnoj reformi,  nekoliko pojedinačnih ekscesnih događaja, pritisaka ciljanih na nesrpsko stanovništvo Subotice, pokazuju da toga  nisu bili pošteđeni na Bunjevci, odnosno da su oni u jednom pravcu, bili usmjereni  na sve katolike, a u drugom na  one koji se služe latinicom. Primjeri za to su razbijanje prozora na «plebaniji» (župnom dvoru) crkve Sv. Đurđa 1920. godine, rušenje  crkvenih kipova na javnim mjestima, za dvije godine 3 puta je srušen kip „Sv. Ivana od Nepomuka“ na Beogradskom putu (Subotičke novine, 23.7.1921.).  Slučajevi da se uništavaju javni natpisi na latinici, nisu  bili samo sporadični; već prije sistematični i  redovni. Povodom jednog takvog slučaja, Lazar Stipić je 1925. godine podnio  interpelaciju Gradskom Senatu povodom tog dešavanja.[8] Sporovi oko pitanja natpisa na latinici tinjali su u čitavom međuratnom periodu. Jedan od primjera za to je i kada je Ivo Prćić, gradski odbornik, 1933. tražio je na sjednici gradskog odbora da se na zgradu gimnazije stavi natpis i latinicom, pošto se “ 94% pučanstva služi isključivo laticom“ ali mu je odgovoreno da na državnim nadleštvima mogu stajati samo natpisi na ćirilici.[9] Bunjevci su u međuratnom periodu imali izuzetno mali broj visoko školovanih  predstavnika – intelektualaca. Tako njihova zastupljenost u ukupnom broju subotičkih odvjetnika, liječnika, inženjera, arhitekata, veterinara, nije prelazila  10%.  Po podacima za 1927. godinu, od 74 odvjetnika,  Bunjevaca je bilo samo 6. Slična je situacija bila i u liječničkome staležu, od 74 liječnika, bilo ih je 7.[10] Bunjevačka omladina, između dva rata, visoko obrazovanje mahom je stjecala na zagrebačkom sveučilištu.

Lazar Stipić, novinar

Tisak je imao izuzetno važnu ulogu u podizanju kulture i obavješćivanju. Među bačkim bunjevačkim Hrvatima, nekoliko listova zauzimalo je istaknuto mjesto. Jedan od najznačajnijih za njih, je bio „Neven“. Od 1884. do 1941 godine, „Neven“ je predstavljao okosnicu nacionalno preporodne svijesti među bunjevačkim listovima. „Hrvatske novine“ pokrenuo je Blaško Rajić 1920. godine. U tom pravcu pisale su i: „Istina“ (1922-1923), „Borba“ ( 1923 -1926), „Sloga“ ( 1932), „Naše slovo“ ( 1934-1940), „Bunjevačko šokačka vila“ ( 1935) i „Bunjevačko žackalo“ ( 1940). Posebno mjesto zauzimali su časopisi; „Subotička Danica bunjevačko-šokački kalendar“ i „Klasje naših ravni“.

Komentari u lokalnim listovima, posvećivali su mnogo prostora bunjevačkom pitanju. I na tom polju se jasno očituje prelamanje i sučeljavanje dvaju suprotstavljenih pozicija. Primjer za to je tekst iz „Subotičkog  glasnika“ ( 27.03. 1927, st.1.), članak pod naslovom  „Iz zagorske torbe“. U njemu stoji: „Mi smo stalno tvrdili da Hrvata u Subotici nema, izuzev onih koji su se posle Ujedinjenja i Oslobođenja doselili u naš beli grad.“ Na suprotnoj strani stoji, npr. jedan od najkarakterističnijih tekstova, koji je  objavljen 17.4.1928. u listu „Neven“, koga su neki protivnici nazivali „zvaničnim organom Hrvatsko frankovačko bunjevačke nacije“. Pod naslovom „Iskrena reč“ piše: „I jedni i drugi zaboravljaju i ne priznaju, da su Bunjevci i Šokci kao vojvođanski Hrvati isto tako jaki oslonac naše državne ideje, naročito pak u sjeverozapadnim dijelovima današnje teritorije Vojvodine, kao što su to i Srbi. Za njih ipak vojvođanski Hrvati uopće ne postoje; o njima se neće da vodi računa. Njih oko 200 000 duša jednostavno „nema“ u Vojvodini. I dalje nastavlja „…za jedne i druge vrijedi političko načelo, da se Bunjevci i Šokci ne smiju nazivati ni osjećati Hrvatima, jer po Bogu brate, ta oni su Srbi“. Istaknuto je i da očekivanje da će Vojvodina biti isto toliko hrvatska koliko i srpska, i pored toga što je uočeno da vladajući krugovi iz Beograda i njihovi eksponenti na terenu, često imaju bliže veze sa vojvođanskim ne-Slavenima nego sa tamošnjim Hrvatima.

Bunjevačke novine, 10.04.1925.

Blaško Rajić

U mnoštvu subotičkih udruga i društava, postojala je brojna skupina onih koji su u svom imenu nosili pridjev – hrvatski. Takvo je bilo: „Hrvatsko prosvjetno društvo Neven“ sa svojom sekcijom -„Hrvatskim pjevačkim društvom Neven“, „Hrvatski katolički orao“[11], Hrvatska katolička orlica“, „Udruženje hrvatskih sveučilištaraca Antunović“[12], „Hrvatsko seljačko prosvjetno društvo -Seljačka sloga“, Crkvena  organizacija „Križari“[13], „Hrvatski prosvjetni Dom“[14],“Hrvatska kulturna zajednica“ (predsjednik joj je bio Blaško Rajić).

Pored nabrojanih, na okupljanju Bunjevaca Hrvata radila su i društva: „Pučki krug“, „Bunjevačko omladinsko društvo“, „Pučka kasina“, „Dobrotvorna zajednica Bunjevaka“, „Bunjevačka prosvjetna Matica“ (os. 1925.), „Bunjevačko momačko kolo“, „Katoličko divojačko društvo“, „Nogometni klub Bačka [15], „Matica subotička“ (os. 1933.)[16]

Otkrivanje spomenika Ante Evetovića Miroljuba

U međuratnom periodu, do 1936. godine, u gradu je bilo nekoliko velikih javnih manifestacija, kojima su se obilježavali razni povodi važni za Bunjevce Hrvate. Takva je bila proslava tisućite godišnjice hrvatskog kraljevstva, 4.10.1925. godine, kada je postavljena i spomen tabla[17], akademija posvećena Zrinskom i  Frankopanu, zatim akcija za podizanje spomenika Anti Evetoviću Miroljubu i Ivanu Antunoviću 1931. godine[18]. U 1935. godini (28.9.-5.10.) u „Subotičkoj matici“  održana je „Smotra bunjevačke prošlosti“, gdje je biskup Budanović bio pokrovitelj.[19] To je bio prvi korak u realizaciji ideje o potrebi formiranja „Hrvatskog narodnog muzeja“, koja ipak nije uspjela biti ostvarena.

Stožer okupljanja Bunjevaca Hrvata na kulturnom polju, „Pjevačko društvo Neven“,  gostovalo je 1933. godine u Bosni i Hercegovini, posjetilo i izvorište rijeke Bune, Sarajevo, Mostar, Split, Zagreb. To putovanje imalo je znatnog odjeka u subotičkoj a i u sredinama koje su posjetili. Povodom toga, izdana je i knjižica „Spomenica pohoda Bunjevaca u svoju staru postojbinu“, Subotica, 1934.

Vojna obavještajna služba iz Subotice, poslala je 1934. godine jedan izvještaj šefu te službe u Beogradu, u kome ocrtava „narastajuće uspehe hrvatske akcije među Bunjevcima“.[20] U njemu se između ostalog navodi: „Da je katoličko sveštenstvo u Subotici, Bajmoku, Somboru, sa biskupom na čelu, potpuno hrvatski orijentisano i stavilo se potpuno u službu širenja hrvatske ideologije među Bunjevcima.“  Pored nabrajanja uspjeha u toj „hrvatskoj akciji“, gdje se apostrofiraju i „skoro sva bunjevačka univerzitetska mladež, koja se školuje u Zagrebu, gde oni postaju hrvatski šovinisti i prenose ta shvatanja, sa uspehom u bunjevačke mase“,  Hrvatski Dom u Subotici, Bunjevačka Matica,  mlada bunjevačka književna generacija na čelu sa Petrom Pekićem, koji je napisao povijest Bunjevaca-Hrvata, koja je zabranjena, pošto“ širi plemenski separatizam“, biskup Budanović i bivši gradonačelnik Stipić,  pada u oči da, kako se to vidi iz zaključka izvještaja, najveću odgovornost za takvo stanje pripisuju doseljenim Hrvatima. „Uspesi tog svake pažnje vrednog rada nekolicine Hrvata, za ovih 15 godina u Subotici, Žedniku, Bajmoku, Tavankutu, Somboru, itd. su danas ti, da je sva bunjevačka inteligencija i najmanje 80% bunjevačkog naroda potpuno hrvatski i strogo katolički, ne samo orijentisana, nego i oduševljeno zadahnuta. Na severu naše države, gde je pre 15 godina bilo samo nekoliko ljudi Bunjevaca, koji su se osećali Hrvatima, mi imamo danas 100 000 novih Hrvata, što je sve posledica upornog, sitnog, sistematskog, marljivog i neobično predanog rada nekih 20-30 hrvatskih intelektualaca, koji su se ovamo doselili, te prema tome bili samo presađeni.“ To je ujedno i najbolja pohvala dalekovidnosti i uspješnosti poteza, koji je krajem 1918. i 1919. godine načinjen iz Zagreba, kada je Stjepan Radić uputio niz mladih ljudi, uglavnom slobodnih zvanja, u Bačku, gdje su se zdušno uključili u društveni rad bačkih Hrvata u Subotici, Somboru i drugim naseljima. [21]

Subotički Bunjevci-Hrvati, u periodu Monarhije, nisu bili politički organizirani u vidu posebne stranke. Pripadali su raznim mađarskim, čak i šovinističkim partijama.[22]

Tek nakon ulaska u južnoslavensku državnu zajednicu, doći će do  formiranja nekoliko političkih opcija, odnosno stranaka koje su zastupale interese Bunjevaca -Hrvata. Pogled na rezultate koje su postizale na izborima, svjedoči i o narastanju i usmjeravanju političkog raspoloženja bačkih Hrvata u jasnom opozicionom pravcu, koji se pokreće i kreira iz Zagreba, a  koji će se najjasnije izraziti na izborima 5.5.1935. godine.

Tako na izborima za Konstituantu, 28.11.1920. godine, sudjeluju Bunjevačko šokačka stranka (BŠS) koju vodi Blaško Rajić i Hrvatska pučka stranka (HPS).  Osvojile su 25 odnosno 6 % glasova izašlih birača u subotičkom okrugu. Sličan rezultat ove stranke ostvaruju i na parlamentarnim izborima 1923. godine. Na parlamentarnim izborima 1925. godine dolazi do pregrupiranja, stvara se  nova politička grupacija – Vojvođanska pučka stranka (VPS), u čije ime se kandidira Blaško Rajić. Istupajući odvojeno VPS  i BŠS, svojim lošim izbornim rezultatima su samo pogoršali položaj Bunjevaca Hrvata. Zbog toga je u narednom periodu nije opstala VPS, a BŠS 1926. godine stupa u HSS Stjepana Radića.

Značka HSS-a

Na izborima 1927. godine, od 32 911 upisanih birača u Subotici, na 45 glasačkih mjesta, glasalo je 16 808, a od toga je HSS osvojila 3 265, a pobijedila je koalicija Radikalne  i Mađarske stranke s 5 158 glasova. Godina 1928. obilježena je krvoprolićem u Narodnoj skupštini. Odbornici HSS u gradskom proširenom Senatu, reagirajući na ta ubojstva iznose slijedeće: „Mi odbornici HSS u čije ime ovo podnosimo, moramo konstatovati da u našoj naciji ima još uvijek ljudi koji ispovedaju izopačena načela, misle da će na ovaj način zastrašiti borce za ravnopravnost zajamčenu Ustavom našim.“ [23]

Izbore 1931. godine, karakterizira samo jedna, vladina zemaljska lista, a njezin je nositelj u Subotici bio Ivković Ivandekić Mirko, koji je dobio 11 147 glasova od 18 416 izašlih glasača. Bilo je upisano ukupno 28 861 glasača. Jedan od najvećih uspjeha na razini cijele zemlje, i pored raznih pritisaka, pa i falsificiranja, oporba – koalicija pod imenom Udružena opozicija, ostvaruje 1935. godine. Mada joj taj rezultat nije omogućavao dolazak na vlast, režim je bio ozbiljno uzdrman i prinuđen da započne sa prilagođavanjima, koja će u krajnjoj instanci dovesti i do korigiranja ugla gledanja na inicijative iz Zagreba. U subotičkoj izbornoj jedinici, gdje  je bilo 32 475 upisanih birača, glasalo  je njih 17 941. Za listu dr. Mačeka, čiji je nositelj bio  Josip Vuković – Đido bilo je  9 818  glasova ili 54,72%,  pa je on i izbaran za narodnog zastupnika. Protukandidat dr. Mirko Ivković Ivandekić dobio je 2019 (11,25%) a lista Dimitrija Ljotića, čiji je kandidat bio Franjo Poljaković samo 0,32%. Glasanje je bilo javno, pa je gradonačelnik zahtijevao da delovođe biračkih spiskova dostave spisak za koga su glasali pojedini birači.[24]

Dr. Milan Stojadinović i Ivan Ivković Ivandekić

Zanimljivo je da je na razini gradskih vlasti, od 12 gradonačelnika u periodu 1918-1941, bilo čak 9 Bunjevaca.[25]  Ali u stvorenom političkom okružju, kada se do položaja u organima gradske vlasti dolazilo – imenovanjem, svi oni su morali prvo zadovoljiti kriterije beogradskih vlastodržaca, a ne birača, domaćeg žiteljstva. (Imenovanjima su postavljani gradonačelnici kao i članovi gradskog predstavničkog tijela.) Dobar primjer za to je ličnost  Ivana Ivkovića Ivandekića, ranijeg starješine Hrvatskog sokola i člana HSS, koji je, da bi dospio na položaj prvog čovjeka grada, morao pristupati režimskim strankama, Jugoslavenskoj nacionalnoj stranci i zatim  Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici. On je obnašao dužnost gradonačelnika 1933-1934, odnosno predsjednika općine 1934-1938. godine. Od javnih zbivanja u Subotici 1936. godine treba još istaći da je u mjesecu lipnju, nakon velikih priprema i izgradnje novog stadiona, održana velika panslavenska i  jugoslavenska manifestacija –   IV pokrajinski sokolski slet, sa mnoštvom gostiju, između ostalih i Milana Stojadinovića, predsjednika Ministarskog savjeta. U tom sklopu je priređena i izložba starina „Jugoslovenska Subotica“ pravoslavnog popa Marka Protića. Bunjevci Hrvati nisu bili masovnije uključeni u nju. Oni su se okupljali i djelovali u okvirima svojih društava, od kojih su u tom periodu najaktivnija bila: Hrvatski prosvjetni dom i Subotička matica.

            Proslava

Početkom 1936. godine osnovan je „Odbor za proslavu 250 godišnjice dolaska jedne grupe Bunjevca i preuzimanja vlasti u Subotici“. Inicijator i pokrovitelj te akcije bio je biskup Lajčo Budanović. „Za pretsjednika odbora izabran je naš prokušani narodni borac i vođa bačkih Hrvata presvj. gosp. Blaško Rajić.“[26]  Tako će se na čelu tog tijela naći dokazani i sposobni organizator. Njegova uloga nije bila samo protokolarna. Rajićevim angažiranjem osmišljen je i realiziran plan i sam tok velike svečanosti. Od drugih članova koji su bili izabrani u Odbor, treba istaći: Ivana Malagurskog – Tanara, Miroslava Mažgona, Petra Pekića, dr. Mihovila Kataneca, Albu Šokčića, Ivana Kujundžića, Katu Taupert. Tako će taj skup probranih javnih radnika, čijim je radom  upravljao Blaško Rajić, uspjeti da obavi sve neophodne organizacijske pripreme, da ishodi dozvolu za održavanje jedne takve svetkovine, da pozove i pripremi smještaj  velikog broja gostiju i kao najvažnije da među Bunjevcima probudi slavljenički duh. Štampan je proglas – plakat,  kao i veliki broj letaka koji su naslovljeni „Bunjevci-Hrvati“, kojima se narod upoznavao sa ciljevima i razlozima proslave. I lokalni hrvatski tisak pratio je pripreme za  je proslavu.[27]         Održavanje svečanosti je planirano na Veliku Gospu i Sv. Roka, sa početkom od petka 14. do nedjelje 16. kolovoza. Već 12. tog mjeseca počeli su pristizati gosti. Prvi je bio mostarski biskup Alojzije Mišić, a za njim i grupa Hrvata iz Hercegovine, predvođena profesorom klasične gimnazije iz Širokog Brijega dr. Dominikom Mandićem.

Stranica iz Danice, 1936.

Gosti su bili i predsjednik hrvatskog kulturnog društva „Napredak“ dr. Ante Alaupović, zatim dr. Ante Čelik, izaslanici hrvatskog društva „Kranjčević“, „Hrvatska glazba“ iz Mostara. Predvečer 14. kolovoza na Trgu Ćirila i Metoda pred katedralom Sv. Terezije skupilo se 20-30 hiljada ljudi, održan je koncert „Hrvatske glazbe“, vatromet, bakljada, da bi se nakon toga  ta velika mase se uputila ka glavnom kolodvoru da dočeka goste iz Hrvatske, koje je predvodio izaslanik dr. Vlatka Mačeka, narodni zastupnik dr. Ivan Pernar. Pozdravni govor održao je Blaško Rajić. „Vas, koji dolazite u ime dr. Vlatka Mačeka pozdravljamo od sveg srca i duše. Dolazite da uzveličate slavu Subotice, koja je oduvijek bila slavenska, a od 250 godina je hrvatska. Radujemo se, što nam evo dolaze naša najdraža braća iz Zagreba, tog hrvatskog središta, da s nama proslave ovo slavlje. Dobro nam došli svi a osobito Vi, zastupniče dostojnog vođe sviju Hrvata među koje se ubrajamo i mi Bunjevci.!“[28]  Zatim je govor održao i subotički narodni zastupnik Josip Vuković – Đido, a za njim i sam dr. Pernar. On je istakao: „Hvala vam, hrvatska bunjevačka braćo, za ovaj doček! Nije vas amo dotjerala sila, nego Bog i duša. Vama, koji ste ovdje starosjedioci, koji ste ovaj hrvatski grad Suboticu podigli, došao sam po želji dr. Vlatka Mačeka. Ne ide pravica i sloboda sama po svijetu, nego se za pravicu i slobodu treba boriti. Ne borimo se zato da bilo kome učinimo nepravdu, nego se borimo za svoje pravo, da unutar ove države budemo slobodni na svojoj hrvatskoj zemlji.“[29] Narednog dana rano izjutra nastavljena je proslava. Došli su mnogobrojni gosti iz okolnih naselja i gradova,  ponajviše iz Sombora.

Organizirana povorka, od oko 10 000 ljudi, koju je predvodilo 500 konjanika u narodnim nošnjama, uputila se Somborskim putem ka igralištu „Bačke“. Misu u crkvi Isusovog uskrsnuća je služio mostarski biskup Alojzije Mišić, a zatim je slijedio nastup mješovitog zbora  hrvatskog pjevačkog društva „Neven“ pod ravnanjem dr. Mihovila Katanca. Nakon toga je slijedila jedna od najoriginalnijih točaka čitave priredbe – svečana historijska povorka koju su činili kostimirani konjanici, a za njima čitav niz učesnika u narodnim nošnjama, od „kraljica“ i „risara“ do „bandaša“ i fijakera ukrašenog klasjem. U povorci, koja je prolazila kroz gusti špalir, sudjelovala su sva hrvatska nacionalna i prosvjetna društva; Pučka kasina, Kolo Mladeži, Katolički krug, Katolička čitaonica, Kolo mladih nevenaša, Školska zadruga, Divojačko društvo, Dobrotvorna zajednica Bunjevaka, Hrvatsko pjevačko društvo „Neven“, Hrvatski prosvjetni dom, Hrvatska kulturna zajednica, Seljačka i gospodarska sloga, društva Križara i Križarica, političke organizacije, kao i  omladinci koji su 10.studenog 1918. godine istakli hrvatsku zastavu na gradski toranj.  Sva ta povorka uputila se ka trgu pred crkvom Sv. Terezije gdje je se nekoliko govornika obratilo masi okupljenoga svijeta. Pored Blaška Rajića,  govorio je dr. Pernar, u ime seljaštva subotički paor Vranje Tumbas, u ime intelektualaca dr. Marko Kuntić, u ime hercegovačkih studenata Stjepan Barbarić, a kao predstavnik ličkih Bunjevaca Josip Tomljanović –  iz Senja, narodni zastupnik iz Zagreba Milutim Mayer veliki meštar „Braće hrvatskog zmaja“ i Josip Vuković – Đido. Zajednički imenitelj u svim govorima je bilo naglašavanje da su Bunjevci opstali kroz stoljeća kao katolici, da su oni dio hrvatskog naroda i da imaju potrebe i snage da i dalje jačaju veze sa maticom. Pjevanjem „Lijepe naše“ završeno je slavlje na trgu. Narodno veselje nastavljeno popodne je na igralištu „Bačke“ uz bogat muzički program. Narednog dana, 15. kolovoza, u prostorijama Pučke kasine otkrivena je, u svečanoj dvorani, slika biskupa Ivana Antunovića. Planirano je i postavljanje spomen ploče, na kojoj su se našli stihovi Alekse Kokića, na gradskoj vijećnici, ali pošto to gradske vlasti nisu dozvolile, ona je našla mjesto na zgradi Kasine. Prigodni govor tom prilikom održao je Ive Prćić.

Program proslave uključio je i održavanje prve glavne skupštine „Hrvatske kulturne zajednice“, koja se odvijala  istog dana, 15. kolovoza popodne, u dvorani „Subotičke matice“ (danas bioskop Zvezda). Za predsjednika je izabran Blaško Rajić a za tajnika dr. Mihovil Katanec. Istog dana održana je i svečana akademija u gradskom kazalištu. Glavna točka te priredbe je bila historijska drama u četiri čina „Tri stoljeća“ autora Ivana Malagurskog -Tanara, subotičkog profesora. Idućeg dana, 16. kolovoza, na Bajskom groblju, položeni su vijenci na nov nadgrobni spomenik popa Paje Kujundžića. Idući čin proslave, u tom danu je bilo otkrivanje spomenika Anti Evetoviću Miroljubu, u parku pored crkve Sv. Terezije. Bistu je izradio Ivan Meštrović. Taj spomenik je trebao biti postavljen još 1931. godine. U velikoj dvorani Doma katoličkih udruženja održano je omladinsko zborovanje. Govorio je Ivan Kujundžić, dijecezanski duhovnik hrvatskih katoličkih društava za omladinu, Petar Kulić, križar. Nakon toga je održana Misa zahvalnica. Odjeci ovog hrvatskog slavlja nalazili su mjesta kako u lokalnim tako i u zagrebačkim, kao i drugim hrvatskim listovima. „Subotičke novine“ objavljivale su prigodne tekstove već nekoliko mjeseci prije proslave, a za samu proslavu izdan je poseban svečani broj, (Subotičke Novine, br. 10, 1936.), da bi i naredni, (Subotičke Novine, br.11)  bio sa mnoštvom tekstova o proslavi. Isto tako i  časopis „Klasje naših ravni“  (Klasje naših ravni, god. II, br.4. 1936.) kao i „Subotička Danica“ (Subotička Danica,  za 1937. godinu) posvetili su ovoj temi jedan broj. U izdanju „Matice subotičke“ pred čitateljstvom se pojavila i knjiga Ive Prćića „Subotica i Bunjevci“.

Tako je sa velikom uspjehom, uz impozantan broj sudionika i gledatelja završena ova proslava. Organizatori su mogli biti zadovoljni. Narasli potencijali subotičkih Hrvata – Bunjevaca, od onih na polju kulture, do političkih, našli su put da se ovom prilikom, objedinjeni i složni,  jasno iskažu.  Ali, kako je to napisao i formulirao  sam Blaško Rajić, put ka cilju, kojem se stremilo – „priznanju i uvaženju Bunjevaca Hrvata“, ovim koracima tek je bio zacrtan.[30]

   Zaključak

I doista, u narednom burnom periodu, pred njima su stajali pravi izazovi na putu očuvanja dostignutog i postizanja još konkretnijih rezultata koji bi im omogućili nesmetan daljnji razvoj. Iz nekoliko crtica o njihovom djelovanju može se  osvjedočiti da se težište rada prenosilo na političko polje. Nastavili su pratiti liniju koju diktiraju političke vođe iz Zagreba, u prvom redu dr. Maček. To se ogledalo u jačanju organizacije HSS-a na subotičkome području, ali i u drugim manifestacijama, kao što je bila masovna proslava njegova rođendana 1937. godine. Ni odgovori lokalnih žandarmerijskih vlasti nisu izostajali. Primjeri za to su kada se travnja 1939, zbog isticanja hrvatskih zastava na nekoliko tavankutskih kuća i domu Seljačke sloge, protiv počinilaca podnose kaznene prijave.[31]

U predvečerje velikog svjetskog sukoba sila, srpsko – hrvatske tenzije su nastavile i dalje tinjati. Pregovorima o prekomponiranju državnog ustrojstva, sporazumom Cvetković – Maček, stvaranjem Banovine Hrvatske, pokušalo se ih umiriti i zadovoljiti težnje Zagreba. S velikim nadama i iščekivanjima, koja će se pokazati uzaludnim, pratili su  subotički Hrvati  ta dešavanja. Josip Vuković – Đido, već marta 1939 godine, nakon povratka iz Zagreba, gdje se sastao i sa dr. Mačekom, donio je projekt budućeg sporazuma, i počeo je u javnosti iznositi da će „Subotica otpasti od Srbije“.[32]  Nadolazeći ratni vihori uzeli su veliki danak i od svih subotičana, pa i Hrvata Bunjevaca. [33]

Nakon rata, novouspostavljene revolucionarne vlasti nameću nove socijalne koordinate, pa korijenito mijenjaju i tretiranje Bunjevaca. Pored čitavog niza dokumenata, o tome dobro svjedoči jedan dopis. Svibnja 1945. godine Glavni Narodnooslobodilački odbor Vojvodine (NOO) uputio je dopis svim Okružnim NOO, u kome stoji: „Kako bunjevačke i šokačke narodnosti ne postoje, to vam se naređuje da sve Bunjevce i Šokce imadete tretirati isključivo kao Hrvate bez obzira na njihovu izjavu.“ [34]  Tako je iste godine popisano u gradu 8 759 Srba, 44 712 Hrvata, 38 355 Mađara, 1 965 Nijemaca, 3 739 Židova itd.[35]

Time započinje jedna nova etapa u životu Bačkih Hrvata, kojoj će se, sukladno novim uvjetima, morati prilagoditi sve njihove snage i reprezenti, pa i Crkva i svećenstvo. Njihova borba za „priznanje i uvaženje“ još nije bila okončana.

U Subotici, svibnja 2001.                    Stevan Mačković, viši arhivist

---

[1] Blaško Rajić (Subotica, 1878.-1951.) svećenik, kulturni djelatnik, angažiran i na političkom polju, jedan od najistaknutijih bunjevačkih prvaka.

[2] Taj proces je sa manjim amplitudama trajao u čitavom periodu Kraljevine. Dobro teoretsko obrazloženje njegovih ciljeva dao je Dr. Vladan Jojkić u svojoj studiji „Nacionalizacija Bačke i Banata“, Novi Sad,1931.

[3] Petar Pekić, Povijest Hrvata u Vojvodini, Zagreb 1930, str. 256.

[4]  Među političarima njihovi predvodnici su bili radikali Marko Jurić „radikalski harambaša, kako je nazivan u štampi i Antun Vidaković, a među kulturnim radnicima Mara Đorđević Malagurski, odvjetnici Alba M. Kuntić i dr. Babijan Malagurski.

[5] Ljubodrag Dimić, Kulturna politika u Kraljevini Jugoslaviji 1918-1941, II, str. 326.

[6] Organizacija „Križara“ u Subotici je formirana 1930. godine. Historijski Arhiv Subotica, dalje HAS, F:47. Gradonačelnički ured, 682/1930.

[7] Dr. Ivo Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji do 1921, Zagreb, str. 78.

[8] HAS, F:47. Zapisnik 1925, 147. P.S. 23009/1925

[9] HAS, F:47. IV 451/1933

[10] Kosta Petrović, Subotica i kupalište Palić, Subotica 1927, str. 63-69.

[11] Na prijedlog Blaška Rajića, 1929. godine, dobili su 2500 dinara za sudjelovanje na velikom sletu u Pragu. HAS,F:47. X 72/1929

[12] HAS, F:47. gr. 2004/1925. U predmetu HAS, F:47. Gr. 368/1926 nalazi se izvještaj o toj organizaciji, u kome se ističe da su njegovi članovi „politički agilni bunjevački Hrvati“

[13] HAS, F:47. 682/1930

[14] Imao je sjedište u Harambašićevoj 4, osnovan je 1926. godine, a pravila su mu odobrena 1929. HAS, F:47. IV 4033/1934. U 1933. godini imao je 111 članova i održao 10 priredbi. HAS, F:47. IV 3163/1933. Taj predmet je izvještaj o radu društava, sa osnovnim podacima o broju članova i aktivnostima.

[15] Izvještaj o radu društava i organizacija u 1933. godini. HAS, F:47. IV 3163/1933

[16] Ovo društvo osnovano je na inicijativu Crkve, odnosno „Humano prosvjetnog odbora katoličkih crkvenih općina“. Kupilo je objekt u kojem  je do radila „Bunjevačka Matica“ (BPM), koja će imati pravo da zadrži jednu kancelariju u njemu, do isplate ugovorene cijene. Zanimljivost je da su se tako pod istim krovom našle dvije Matice, prva koju su još 1925. godine osnovali krugovi bliski vlastima, na čelu s Markom Jurićem, sa ciljem da okupe Bunjevce koji su dijelili njihova shvaćanja, i druga koja je njegovala hrvatski kulturni profil. Prva Matica, nazivana od hrvatskih subotičkih listova i „birtaška Matica u kojoj se priređuju samo partijske večere“, i pored velike materijalne pomoći koju su joj davali organi vlasti,  nije uspjela u svojoj nakani, njeni rezultati su ostali na nekoliko muzičko folklornih priredbi, dok je druga  izrasla u pravi centar  okupljanja subotičkih Hrvata i usmjeravanja i pomaganja njihovih kulturnih dostignuća.  BPM u 1933. godini nije imala ni jednu priredbu, a okupljala je 163 člana, dok je na pr. Pučka kasina imala 416 članova, Katoličko divojačko društvo 601, itd. HAS, F:47.  IV 3163/1933

[17]  Na zidu žandarmerijske komande, na Trgu Kralja Tomislava postavljena je ploča sa natpisom: „Spomen ploča prigodom 1000 godišnjice Hrvatskog Kraljevstva 925 – 1925. postaviše: Bunjevački Hrvati“. HAS, F:47.  II 108/1925

[18] Predsjednik Odbora je bio Blaško Rajić. U predmetu HAS, F:47. X 14/1931. nalazi se plan otkrivanja, s dvije fotografije. Autor spomenika bio je Ivan Meštrović. Vlasti su ipak uskratile dozvolu za podizanje, i on će tek će 1936. biti postavljen

[19] Klasje naših ravni, br. 2, Subotica 1935.

[20] HAS, F:176. 10.339.

[21] Ante Sekulić, Hrvati iz južnougarskih područja u godinama od 1918. do 1920., Pro historia croatica 1, Zbornik uz 70. godišnjicu života Dragutina Pavličevića, Zagreb 2002, str. 311. To jezgro aktivista na planu širenja hrvatstva na ovim prostorima činili su: Mihovil Katanec, Ladislav Vlašić, Vinko Žganec, Stjepan Gabrić, Dragan Mrljak, Miroslav Mažgon i drugi.

[22] Dr. Hrabak Bogumil, Stanovišta bunjevačkih političara o centralizmu, autonomiji i federalizmu 1918-1929, Zbornik centra za društvena istraživanja Slavonije i Baranje, god. 21, br. 1, Slavonski Brod 1984, st. 92.

[23] HAS, F:47. I 151/1928

[24] HAS, F:47. St. pov. 4/1935

[25] Stevan Mačković, Subotica i bunjevački gradonačelnici, Bunjevačke novine br. 4,5,6,7, Subotica  1999.

[26] Subotička Danica bunjevačko Šokački kalendar za 1937. godinu, Subotica 1937, str. 36.

[27] Ivan Kujundžić, Izvori za povijest bunjevačko – šokačkih Hrvata, Zagreb 1968, str. 64-67.

[28] cit. Danica, str.42.

[29] isto, str. 43.

[30] Blaško Rajić, 250 godina, Klasje naših ravni, br. 4, god. II, Subotica 1936, str. 194.

[31] HAS, F:57. 3584/1939

[32] Politički zbor UO na Šebešiću, IAS, F:57.2311, 3616/1939

[33]  Poimenični iskaz o 7032 žrtve, dali su Mirko Grlica, dr. Antal Hegediš, Milan Dubajić, Lazar Merković u knjizi Imenik žrtava Drugog svetskog rata na području subotičke opštine, Subotica 2000.

[34] IAS,F:70.14 157/1945

[35] IAS, F:70.9090/1945