O Hrvatima u Subotici

O JEDNOJ SPOMEN PLOČI

Subotički Bunjevci koji su  naseljeni u ove  krajeve  više  od  3 stoljeća  i  time  se  našli  na  periferiji  svoje   nacionalne   matice, preživljavali su snažne pritiske asimilacije u Monarhiji, ali i u novoj jugoslavenskoj državi, u kojoj je proklamovano nacionalno jedinstvo  – Jugoslavena, tri priznata imena: Srba, Hrvata i Slovenaca.

Znajući  za  sebe  da  su  u  prvom  redu Bunjevci, moraće  da  u južnoslavenskoj   Kraljevini  traže i  odgovarajuće    priznate nacionalne  odrednice. Nalazeći  se  od  1918.  godine   pod   plaštom integralnog jugoslovenstva, uljuljkivani parolama o  jednom  troimenom narodu, sa prijetežnim dijelom  zemljoradnika posvjećenih  egzistencijalnim problemima   pukog   preživljavanja,   malobrojnom   ineligencijom  i nedovoljno  spremnim  političkim  vođama,  biće  usporeni  ali  ne   i zaustavljeni  u  procesu  svog  punog   nacionalnog   osvešćivanja   i iskazivanja, koji  će kod njih nailaziti na niz poteškoća i prepreka.

Proslava tisućugodišnjice hrvatskog  Kraljevstva  1925.  godine, koja se  slavila  na  nivou  cijele  zemlje,  a  razumljivo  posebno  na teritorijama gdje su  nastanjeni  Hrvati, bila  prilika  da  se  istakne hrvatstvo Bunjevaca. No, ona je pokazala i velike podjele i  nejedinstvo koje je bilo prisutno među njima.

Na  političkom  planu,  gde  se   javlja   niz   Bunjevaca   koji pristupajući  vladajućim   partijama,   Radikalnoj   i   Demokratskoj, ostvaruju uspješne karijere,čineći  jednu  grupu  slijedbenika  režimske, zvanične politike, postoji i grupa opozicionih  političara okupljenih oko Bunjevačko šokačke stranke (BŠS). Rascijep u njoj,  kada  se  Blaško Rajić zalažući  se  da  stane  na  čelo  svih  katolika  u  Vojvodini, odlučuje da formira novu – Vojvođansku pučku  stranku  (  1924.  ),  i time  ostavlja slijedbenike dr Mirka Ivkovića Ivandekića da se koristeći se starim imenom BŠS sami takmiče na parlamentarnim izborima 8.2.1925. godine, doprineće izuzetno slabim  izbornim  rezultatima obje struje  i pogoršanju  političkog položaja Bunjevaca.Tada  će  oni   ostati   bez ijednog  opozicionog  predstavnika  u  Skupštini,   samo   sa   Markom Jurićem, izabrnim na radikalskoj listi.

Ni   kulturni   život   nije   bio   pošteđen   podijela. Ni   jedno udruženje  ili  kulturno  društvo  nije  moglo  da  se  u   potpunosti izdigne iznad dnevno političkih razmirica. „Hrvatsko pjevačko  društvo Neven“ (HPD Neven) je davalo jasan hrvatski ton  svojim  dijelatnostima i bilo centar okupljanja Bunjevaca –  Hrvata,  dok  mu  je  protivtežu pokušavala  činiti  „Bunjevačka  prosvetna  matica“,  pokrenuta  1924. godine od  strane bunjevačkih radikalskih prvaka.

Odraz takvih podijela uočava  se  i  prilikom  proslave  krunisanja prvog  hrvatskog  kralja  Tomislava. Kao  tijelo za   organizaranje   te manifestacije, uz pomoć hrvatskih  kulturnih  društava  iz  Subotice  i Sombora formiran je poseban  Priređivački  odbor,  na  čijem  je  čelu bio  Matija  Išpanović.

Gradskom Senatu  je  on  dostavio  25.08.1925.  godine  dopis  sa prijedlogom programa proslave  u  kome  se  navodi.“Gradovi  i  krajevi, gdjegod  žive  Hrvati  veličanstveno  proslavljaju   ovaj   veliki   i značajni historijski događaj, te se natječu tko će ljepše i dostojnije proslaviti tu  slavu. Sinovi  Tomislavog  kraljevstva  negdje  sami,  a negdje u bratskoj ljubavi i zajednici sa  sinovima  Dušanovog  carstva pale krijesove na izmaku prve 1000 godišnjice hrvatske slave, hrvatske kulture  i hrvatske povijesti,  koračajući  u  drugu  hiljadugodišnjicu puni vjere i nade,  da  će  im  u  zagrljaju  sa  bratskim  srpskim  i slovenskim narodom u vlastitoj – zajedničkoj domovini  biti  ljepše  i sretnije“.Odbor  smatra  da  proslava  mora  imati  „čisto  nacionalni karakter isključujući svaku stranačko  političku  primjesu, da  trebaju biti pozvana sva hrvatska, bunjevačka, srpska i jugoslovenska kulturna i prosvjetna društva i ustanove  u  Subotici,  isključujući  političke stranke,uz predstavnike  civilnih,  vojnih  i  crkvenih  vlasti,  kako katoličkih tako i prvoslavnih“. Za datum početka proslave  predlaže  se 12.09.1925. godine kada bi organizirana svečana povorka prošla posebno osvetljenim ulicama grada – do Trga Slobode, ispred Gradske  kuće,  da bi narednog dana, u nedelju 13.09, sva društva i građanstvo u  povorci kranuli ka Trgu Kralja Tomislava gde bi  se  uz  svečanu  pontifikalnu misu pod vedrim nebom i poseban program pristupilo  otkrivanju  spomen ploče. Na povratku je planirano pevanje  himni,  hrvatske  i  srpske, te svečana akademija u Gradskom  kazalištu  i  zabava  u  hotelu  „Zlatno  Janje“.Od  gradskih  vlasti  se  moli  sudjelovanje  u  proslavi,  da proglasom upozna i pozove građanstvo Subotice da prisustvuje tom svečanom događanju, da se gradske zgrade osvijetle, da među gvornicima u programu bude i jedan zvaničnik senata, da Gradski orkestar muzicira besplatno i da se dozvoli postavljenje spomen ploče na zgradi žendarmrijske komande na Trgu Kralja Tomislava.

Slični pozivi za sudjelovanje na proslavi upućeni su i drugim kulturnim društvima. Međutim, prve nesuglasice su se javile već oko datuma održavanja svečanosti. Tako su Sokolske organizacije imale obavezu, pošto je “Sokolski glasnik” br.12-16, od 15.08.1925. godine donio okružnicu o tome, da učestvuju na proslavi 8. rujna. Inicijativu subotičkih Sokola prihvata i Gradski Senat 3.09.1925. svojom odlukom pod br. 18775. Pošto Priređivački odbor nije pristao na zajedničku manifestaciju tog datum, organiziraće drugu proslavu – 20.09.1925. godine.

Tako će biti održane dvije proslave tog značajnog povijesnog događaja. Jedna – 8. rujna, uz sudjelovanje i pomoć u organiziranju gradskih vlasti – Senata, Sokolskog društva i Vojvođanske pučke stranke. Ona je izvedena u svečanoj gradskoj vijećnici uz muzički program i svečane govore. Druga je održana 20. istog mjeseca u organizaciji Priređivačkog odbora iza koga je stajalo “Hrvatsko Pjevačko Društvo Neven” i matično Hrvatsko Prosvjetno Društvo Neven” te “Hrvatska akademska omladina u Subotici” i BŠS. Njihova proslava se odvijala po slijedećem programu. Od 7 do 8 sati je bio doček gostiju na glavnom kolodvoru, zatim svečana povorka gradom, misa na Trgu Kralja Tomislava i postavljenje spomen ploče u 10 stai, svečani banket u hotelu “Jagnje” i akademija u kazaliišnoj sali. Gosti su bili i Hrvatski sokoli iz Osijeka, Vinkovaca, Dalja i Vukovara, pod vođstvom dr Rudolfa Horvata. Pre čina otkrivanja spomen ploče, za čije postavljanje na predloženom mjestu je dobijena i dozvola Senata (09.09.1925, pod br. 18981) govorili su dr Horvat, Josip Vuković Đido, Matija Išpanović i Josip Šokčić. Na ploči formata 60×75 cm, stajalo je:

SPOMEN PLOČA

PRIGODOM 1000 GODIŠNJICE HRVATSKOG KRALJEVSTVA

925-1925

POSTAVIŠE:

BUNJEVAČKI HRVATI

Rascijep među bunjevačkom elitom, intelektualcima a prvenstveno političarima, jasno je manifestiran i ovoom prigodom. Dvije proslave, inicarne i organizirane sa različitih mjesta, sa posebno profiliranim programima i učesnicima, svjedoče o tome. Povijesničar, historiograf i hroničar tih vrijemna Petar Pekić u svom djelu “Povijest Hrvata u Vojvodini” lijepo uočava: “Isticanje hrvatstva u Subotici nije godilo ni Srbima ni vladinim krugovima. Oni su htjeli da Bunjevci i nadalje ostanu Bunjevci i da budu most između Srba I Hrvata za stvaranje Jugoslovenstva, međutim Bunjevci su vidjeli da od njih hoće da naprave most zato da gaze po njemu”. Postavljena ploča svjedočila je o snaženju struje koja je njegovala hrvatstvo, koje će tek u narednom periodu biti  u potpunijem obliku politički ali i šire društveno oblikovao i razvijano.

U Subotici, kolovoza 1996.                                          Stevan Mačković