O Hrvatima u Subotici
O JEDNOJ SPOMEN PLOČI
Subotički Bunjevci koji su naseljeni u ove krajeve više od 3 stoljeća i time se našli na periferiji svoje nacionalne matice, preživljavali su snažne pritiske asimilacije u Monarhiji, ali i u novoj jugoslavenskoj državi, u kojoj je proklamovano nacionalno jedinstvo – Jugoslavena, tri priznata imena: Srba, Hrvata i Slovenaca.
Znajući za sebe da su u prvom redu Bunjevci, moraće da u južnoslavenskoj Kraljevini traže i odgovarajuće priznate nacionalne odrednice. Nalazeći se od 1918. godine pod plaštom integralnog jugoslovenstva, uljuljkivani parolama o jednom troimenom narodu, sa prijetežnim dijelom zemljoradnika posvjećenih egzistencijalnim problemima pukog preživljavanja, malobrojnom ineligencijom i nedovoljno spremnim političkim vođama, biće usporeni ali ne i zaustavljeni u procesu svog punog nacionalnog osvešćivanja i iskazivanja, koji će kod njih nailaziti na niz poteškoća i prepreka.
Proslava tisućugodišnjice hrvatskog Kraljevstva 1925. godine, koja se slavila na nivou cijele zemlje, a razumljivo posebno na teritorijama gdje su nastanjeni Hrvati, bila prilika da se istakne hrvatstvo Bunjevaca. No, ona je pokazala i velike podjele i nejedinstvo koje je bilo prisutno među njima.
Na političkom planu, gde se javlja niz Bunjevaca koji pristupajući vladajućim partijama, Radikalnoj i Demokratskoj, ostvaruju uspješne karijere,čineći jednu grupu slijedbenika režimske, zvanične politike, postoji i grupa opozicionih političara okupljenih oko Bunjevačko šokačke stranke (BŠS). Rascijep u njoj, kada se Blaško Rajić zalažući se da stane na čelo svih katolika u Vojvodini, odlučuje da formira novu – Vojvođansku pučku stranku ( 1924. ), i time ostavlja slijedbenike dr Mirka Ivkovića Ivandekića da se koristeći se starim imenom BŠS sami takmiče na parlamentarnim izborima 8.2.1925. godine, doprineće izuzetno slabim izbornim rezultatima obje struje i pogoršanju političkog položaja Bunjevaca.Tada će oni ostati bez ijednog opozicionog predstavnika u Skupštini, samo sa Markom Jurićem, izabrnim na radikalskoj listi.
Ni kulturni život nije bio pošteđen podijela. Ni jedno udruženje ili kulturno društvo nije moglo da se u potpunosti izdigne iznad dnevno političkih razmirica. „Hrvatsko pjevačko društvo Neven“ (HPD Neven) je davalo jasan hrvatski ton svojim dijelatnostima i bilo centar okupljanja Bunjevaca – Hrvata, dok mu je protivtežu pokušavala činiti „Bunjevačka prosvetna matica“, pokrenuta 1924. godine od strane bunjevačkih radikalskih prvaka.
Odraz takvih podijela uočava se i prilikom proslave krunisanja prvog hrvatskog kralja Tomislava. Kao tijelo za organizaranje te manifestacije, uz pomoć hrvatskih kulturnih društava iz Subotice i Sombora formiran je poseban Priređivački odbor, na čijem je čelu bio Matija Išpanović.
Gradskom Senatu je on dostavio 25.08.1925. godine dopis sa prijedlogom programa proslave u kome se navodi.“Gradovi i krajevi, gdjegod žive Hrvati veličanstveno proslavljaju ovaj veliki i značajni historijski događaj, te se natječu tko će ljepše i dostojnije proslaviti tu slavu. Sinovi Tomislavog kraljevstva negdje sami, a negdje u bratskoj ljubavi i zajednici sa sinovima Dušanovog carstva pale krijesove na izmaku prve 1000 godišnjice hrvatske slave, hrvatske kulture i hrvatske povijesti, koračajući u drugu hiljadugodišnjicu puni vjere i nade, da će im u zagrljaju sa bratskim srpskim i slovenskim narodom u vlastitoj – zajedničkoj domovini biti ljepše i sretnije“.Odbor smatra da proslava mora imati „čisto nacionalni karakter isključujući svaku stranačko političku primjesu, da trebaju biti pozvana sva hrvatska, bunjevačka, srpska i jugoslovenska kulturna i prosvjetna društva i ustanove u Subotici, isključujući političke stranke,uz predstavnike civilnih, vojnih i crkvenih vlasti, kako katoličkih tako i prvoslavnih“. Za datum početka proslave predlaže se 12.09.1925. godine kada bi organizirana svečana povorka prošla posebno osvetljenim ulicama grada – do Trga Slobode, ispred Gradske kuće, da bi narednog dana, u nedelju 13.09, sva društva i građanstvo u povorci kranuli ka Trgu Kralja Tomislava gde bi se uz svečanu pontifikalnu misu pod vedrim nebom i poseban program pristupilo otkrivanju spomen ploče. Na povratku je planirano pevanje himni, hrvatske i srpske, te svečana akademija u Gradskom kazalištu i zabava u hotelu „Zlatno Janje“.Od gradskih vlasti se moli sudjelovanje u proslavi, da proglasom upozna i pozove građanstvo Subotice da prisustvuje tom svečanom događanju, da se gradske zgrade osvijetle, da među gvornicima u programu bude i jedan zvaničnik senata, da Gradski orkestar muzicira besplatno i da se dozvoli postavljenje spomen ploče na zgradi žendarmrijske komande na Trgu Kralja Tomislava.
Slični pozivi za sudjelovanje na proslavi upućeni su i drugim kulturnim društvima. Međutim, prve nesuglasice su se javile već oko datuma održavanja svečanosti. Tako su Sokolske organizacije imale obavezu, pošto je “Sokolski glasnik” br.12-16, od 15.08.1925. godine donio okružnicu o tome, da učestvuju na proslavi 8. rujna. Inicijativu subotičkih Sokola prihvata i Gradski Senat 3.09.1925. svojom odlukom pod br. 18775. Pošto Priređivački odbor nije pristao na zajedničku manifestaciju tog datum, organiziraće drugu proslavu – 20.09.1925. godine.
Tako će biti održane dvije proslave tog značajnog povijesnog događaja. Jedna – 8. rujna, uz sudjelovanje i pomoć u organiziranju gradskih vlasti – Senata, Sokolskog društva i Vojvođanske pučke stranke. Ona je izvedena u svečanoj gradskoj vijećnici uz muzički program i svečane govore. Druga je održana 20. istog mjeseca u organizaciji Priređivačkog odbora iza koga je stajalo “Hrvatsko Pjevačko Društvo Neven” i matično Hrvatsko Prosvjetno Društvo Neven” te “Hrvatska akademska omladina u Subotici” i BŠS. Njihova proslava se odvijala po slijedećem programu. Od 7 do 8 sati je bio doček gostiju na glavnom kolodvoru, zatim svečana povorka gradom, misa na Trgu Kralja Tomislava i postavljenje spomen ploče u 10 stai, svečani banket u hotelu “Jagnje” i akademija u kazaliišnoj sali. Gosti su bili i Hrvatski sokoli iz Osijeka, Vinkovaca, Dalja i Vukovara, pod vođstvom dr Rudolfa Horvata. Pre čina otkrivanja spomen ploče, za čije postavljanje na predloženom mjestu je dobijena i dozvola Senata (09.09.1925, pod br. 18981) govorili su dr Horvat, Josip Vuković Đido, Matija Išpanović i Josip Šokčić. Na ploči formata 60×75 cm, stajalo je:
SPOMEN PLOČA
PRIGODOM 1000 GODIŠNJICE HRVATSKOG KRALJEVSTVA
925-1925
POSTAVIŠE:
BUNJEVAČKI HRVATI
Rascijep među bunjevačkom elitom, intelektualcima a prvenstveno političarima, jasno je manifestiran i ovoom prigodom. Dvije proslave, inicarne i organizirane sa različitih mjesta, sa posebno profiliranim programima i učesnicima, svjedoče o tome. Povijesničar, historiograf i hroničar tih vrijemna Petar Pekić u svom djelu “Povijest Hrvata u Vojvodini” lijepo uočava: “Isticanje hrvatstva u Subotici nije godilo ni Srbima ni vladinim krugovima. Oni su htjeli da Bunjevci i nadalje ostanu Bunjevci i da budu most između Srba I Hrvata za stvaranje Jugoslovenstva, međutim Bunjevci su vidjeli da od njih hoće da naprave most zato da gaze po njemu”. Postavljena ploča svjedočila je o snaženju struje koja je njegovala hrvatstvo, koje će tek u narednom periodu biti u potpunijem obliku politički ali i šire društveno oblikovao i razvijano.
U Subotici, kolovoza 1996. Stevan Mačković
