Ličnosti, poznate i manje poznate

Marko Jurić,  (Subotica, 25. IV. 1880. – Subotica, 24. X. 1949.), zemljoposjednik i političar. Sin je Stipana i Mande, rođ. Halasević. Nakon školovanja u Subotici vodio je obiteljski posjed na Žedniku. Baveći se stočarstvom i trgovinom stokom te izvozom svinja, kao vojni dobavljač u vrijeme Prvoga svjetskog rata stekao je velik imetak. Potkraj 1920-ih posjedovao je kuću u Strossmayerovoj ulici br. 1 te 293 jutra zemlje na Žedniku. Imao je dva sina, Stipana (1902.-1928.) i Marka  (1906.-1943.) Sudjelovao je u prijelomnim društvenim događajima u jesen 1918.: bio je član  subotičkoga  Bunjevačko- srpskoga  narodnoga odbora, osnovanoga 10. XI. 1918. u velikoj dvorani kavane Hungaria, te član  subotičkoga izaslanstva na samoproklamiranoj Velikoj narodnoj skupštini 25. XI. 1918. u Novom Sadu, na kojoj je proglašeno odcjepljenje Banata, Bačke i Baranje od Ugarske. Kao pristaša  međuratnih  srpskih  režimskih  političkih  struja,  isprva  Narodne radikalne stranke (NRS), čijega je subotičkoga ogranka neko vrijeme bio predsjednik, a zatim  Jugoslavenske  radikalne zajednice (JRZ), biran je na parlamentarnim izborima za zastupnika u Narodnu skupštinu Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije, 1923., 1924., 1927. i 1938.

/više vidi u L E K S I K O N PODUNAVSKIH HRVATA – BUNJEVACA I ŠOKACA, br. 11, J, HRVATSKO AKADEMSKO DRUŠTVO,  Subotica, 2011.

Bunjevacke novine, Marko Juric, 4 3 1927

Bunjevačke Novine, 4.03.1927.


Fenyves

Dr Ferenc Fenjveš sa decom

Dr Ferenc Fenjveš  (Fridmann) je rođen 1885. godine u mestu Nagyszentmiklós.  Sa porodicom dolazi 1894. godine u Suboticu, gde pohađa gimnaziju. Studije prava  završava u Budimpešti.  Supruga  mu  je bila Jelisaveta rođ. Baruh (Baruch Erzsébet, 1894 – Aušvic 1944), koja je svoj miraz uložila  u poslovni projekat svoga muža. Ona ostaje  naslednica  posle muževljeve smrti 1935. godine. Godine 1917. akcionari iz porodice Fenjveš osnovali su bioskop „Korzo mozi r.t.“.  Štamparija Hirt (Hirth) Aladara osnovana je 1911. godine.  Tokom rata Hirt je pretvara u  deoničko društvo. Protokolacija firme „Bácsmegyei napló r.t.“ izvršena je 1915.  godine. Imala je glavnicu od 35.000 kruna. Porodica Fenjveš (Fenyves, ranije Fridmann) tada je preuzela većinski  paket deonica, a Hirt ostaje u njoj kao poslovođa. Štamparija od 30. jula 1920. godine nosi ime – „Minerva“.  Na  redovnoj godišnjoj skupštini deoničara Luka Vukov  je dao predlog, koji je i usvojen, da firma promeni ime.Nastavlja da radi kao: „Minerva deoničko društvo i nakladništvo d.d.“ sa glavnicom od 150.000 dinara. Izdavanje i štampanje lista „Bácsmmegyei  Napló“ biće jedan  od zadataka društva. Ferencov sin je bio Petar Fenjveš (Fenyves Péter, Subotica  6.2.1920. – na pr. radu, Kolomea, 1943.). Sa dolaskom novih, komunističkih vlasti 1945. godine, izvršena je konfiskacija firme. Jelisaveta Fenjveš (Fenyves Erzsébet), rođena Baruh, koja  je stradala u Aušvicu, imala je (po registarskim knjigama) tada najviše deonica – 4.098 komada. Pored nje, u ratnom  periodu deoničari su bili: Lajčo Fenjveš sa 570, Julije Lederer sa 40, Lajoš Šreger sa 5 i drugi. Ona je, od strane vlasti, greškom bila proglašena za narodnog neprijatelja, a imovina joj je konfiskovana odlukom Sreskog narodnog suda Vp. 1495/1946. Jelisaveta Fenjveš (Fenyves Erzsébet), (Temišvar 1884 – Aušvic 1944). Kuća u Zmaj Jovinoj 3,  gde se nalazila štamparija, bila je na njenom imenu. Greška je uskoro ispravljena, pošto „nije celishodno da  lice stradalo  u logoru bude narodni neprijatelj“, ali imovina nije vraćena.

MINERVA AKCIJE

Spisak akcionara Minerva d.d., 1933.


Zoltan dr Hajzler (Heisler) lekar. Supruga Mariana Santo, dete Andrija. Vlasnik kupatila i Sanatoriuma Heisler, koji je 1938. raspolagao sa 12 kreveta, imao 1 lekara, 2 sestre, 2 člana osoblja. Imali 42 bolesnika u 1937. godini. Zanimljivo je da je od Grada kupovao palićko blato i koristio ga u terapijama.

dr Hajzler

000-1 resz tartalom


Vladislav dr Manojlović  (Subotica, 1869- Subotica, 1938) od oca Jovana. Doktorat prava i politike stekao u Budimpešti. Istaknuti funkcioner Narodne radikalne stranke. Učesnik Velike narodne skupštine u Novom Sadu 25.11.1918. Obavljao funkciju Velikog župana vladinog komesara Bačke županije u Somboru. Radio kao Kr. javni beležnik. Imao niz društvenih funkcija, predsednik SPCO, predsednik Udruženja trgovaca u Subotici. itd.

Supruga Melanija (1864-13.1.1932.). Imao je sinove Samka (r.  Subotica 23.02.1897.), Aleksandra i kćerku Katinku.

Vladislav Manojlovic

Vladislav Manojlović


Josip Hartman (Hartmann József )  industrijalac, ( Subotica, 21.03.1886. – Australija 1975.)   Sin  Rafaela   Hartmana,   osnivača najveće   subotičke   izvozničke firme „Hartmann i Conen“ i Šreger Tereze (Schréger Térez). I on  je bio uključen  u  porodično  preduzeće,  ali  je  imao  akcija  i  u   nizu drugih deoničarskih  društava, proizvodnih  ali i finansijskih. Pored toga  je  posedovao  hotel  „Jagnje“  u  Subotici,  i „Nacional“ i „Royal“ u Beogradu. Obavljao je i funkciju potpredsednika Jugoslovensko – austrijske trgovačke komore. Po narodnosti je bio  Jevrej da bi tokom rata prešao  reformatsku veru. Rešenjem Ministarstva unutrašnjih dela  Kraljevine  SHS  br. 26869/1927 dobio je pravo  da  koristi  uz  svoje  prezime  i  titulu, rinenburški („visokorodni vitez plemeniti Hartman Josip rinenburški“ ) koju  je  dobio  od  holandske države te  godine. ( Rynnenburg je grad u provinciji Utrecht).  Josip je u proleće 1941. godine bio među retkima kojima je pošlo za rukom da napuste Suboticu i odu u inostranstvo, sklanjajući se od užasa rata. Vratio se 1945. godine, ali ga je Titova država osudila i oduzela mu imovinu. „Sud za suđenje zločina i prestupa  protiv nacionalne časti naroda Vojvodine“ doneo je 16.8.1945. godine presudu, kojom je  osuđen na: „7 godina gubitka jevrejske nacionalne časti i 1 godinu lakog prinudnog rada, bez lišavanja slobode“. [1]    U presudi stoji kao obrazloženje: „Što je kao glavni akcionar, generalni direktor i organizator velikog preduzeća „Hartman i drug d.d. za izvoz mesa“ u Subotici, bez ikakve prinude sklopio zakupni ugovor 30.9.1941. i izdao „fašističkoj“ firmi „Hangya“ iz Budimpešte svoje preduzeće. Godine 1943. prodao je zakupcu i „svoj patent za fabričko konzerviranje mesa, svoj čuveni patent o proporciji  smeše za fabričko zgotovljenje mesnatih proizvoda“. Novi upravljači su za vreme rata preradili 65.000 debelih svinja. Pored toga, Josip je izdao i svoju sušaru za hmelj.

Od Hartmanovog imanja oduzete (konfiskovane) su sledeće nekretnine: kuće u Trumbićevoj 21[2], u Preradovićevoj 18, u Parku kralja Petra 7, u Paje Dobanovačkog 6, imanja u Tuk ugarnice 3, u Radanovcu 75 i 95, u Halaškim vinogradima 526, zatim kuće na adresama: Čista ulica 11, Horgoški put 84 i 91. Konfiskovana je sva imovina deoničarskog društva „Zlatno Jagnje d.d.“, čiji je on glavni deoničar. To su bili hoteli „Zlatno jagnje“, „Nacional“, gostione „Malo jagnje“ i „Tri šešira“, kafana „Grand“ i zgrada na Horgoškom putu br. 72. „Ovo deoničarsko društvo bilo je fiktivno, a u stvari isključiva svojina konfiskovanog Hartman Josipa“ – kako stoji u zapisniku o primopredaji ugostiteljskih radnji organima novih vlasti.[3] Pored toga, konfiskovan je hotel „Royal“ u Beogradu, kuće u Paraćinu i Starom Bečeju i 90 lanaca zemlje u Subotici.

Presudom Sreskog narodnog suda Vp 1727/1945 od 14.1.1946. godine konfiskovano  mu je celokupno imanje – fabrike i nekretnine ukupne površine 7.862 kvadratna metra, kao i svi zatečeni tehnički uređaji, živi inventar, gotova roba i ostalo.

[1] IAS, F:70. 14 996/1945.

[2] O toj kući Hartmanovih vidi: Gordana Prčić Vujnović, Viltorija Aladžić, Mirko Grlica, Gradotvorci I , Subotica 2004, st. 316-319.

[3] IAS, F:68. Nac. 298

Hartman-3

Josip Hartman


Babijan Malagurski_2

Dr Babijan Malagurski

Babijan dr  Malagurski ( Subotica, 1875. – 5.6.1944.), advokat.  Jedan od osnivača Demokratske stranke u Subotici (1920.) (Neven, 10.1.1920, br, 7.)

http://hr.wikipedia.org/wiki/Fabijan_Malagurski: Rodio se u Subotici. Nakon osnovnog školovanja, za srednju je razinu odabrao gimnaziju. Pohađao ju je u Subotici i Kaloči (1897.). Halašu. Studirao je u Mađarskoj, u Budimpešti i Kolozsvaru (danas u Rumunjskoj). Još dok je studirao borio se za prava bunjevačkih Hrvata. Zalagao se za uvođenje „bunjevačkog jezika“ u škole. Bio je članom društva Kola mladeži, Pučke kasine i surađivao je s časopisom Nevenom.

Članom je Zemljodilske štedionice od 1903. godine.[3], čijeg je nadzornog odbora bio bilježnik (ravnatelj je bio Vranje Sudarević, a u nadzornom odboru je bio i Lajčo Budanović). Pravo je doktorirao 1904. godine. Za odvjetnika položio je početkom lipnja 1906. godine u Budimpešti, a odvjetnički je ured imao prekoputa subotičkog poslanika Šime Mukića.(Wernerova kuća) Iste godine nešto poslije su godine iz novoosnovane nove stranke Bena Sudarevića (osnovane 13. lipnja 1906.) zamolili bilježnika Fabijana Malagurskog neka im bude odvjetnik, Vranju Sudarevića neka bude predsjednik, a sudjelovanje u novoj stranci ponudili su osim to dvoje, odvjetnički pisari Stipan Matijević i Josip Vojnić Hajdukov, a osnivačkoj su sjednici nazočili Pajo Kulundžić, Andrija Pletikosić, Staniša Neorčić i drugi.  1909. je djelovao pri podružnici Hrvatske zemaljske banke u Subotici. 1910. je ga je glavni župan proglasio glavnim odvjetnikom u Subotici.

Nakon što je na novosadskoj Velikoj skupštini 25. studenoga 1918. proglašeno priljučenje Baranje, Bačke i Banata novoj državi južnih Slavena, proglasilo se upravno tijelo koje je bilo zapravo vlada Veliki narodni savjet. Fabijan Malagurski je bio među tim subotičkim Hrvatima koje su bili ušli u sastav tog tijela, pored Blaška Rajića, Mirka Ivkovića Ivandekića, Vojislava Stankovića, Ivana i Stipana Vojnića Tunića.

Nakon rata, 1918. postao je potpredsjednikom Narodnog vijeća u Subotici. Predsjedavao je Maticom bunjevačkom. Ideološki je naginjao jugoslavenstvu. U svjetlu svih poslijeratnih pregovora o teritorijalnoj podjeli južne Ugarske, tvrdo je bio uz to da Bunjevci ostanu teritorijem u Jugoslaviji.

Mjesto je dobio i u športskim ustanovama. Atletičarski odjel športskog društva Bačke ga je svibnja 1920. dobio za predsjednika. 3. listopada 1920. postao je prvim predsjednikom subotičkog nogometnog podsaveza; potpredsjednik je postao Martin Horvacki, tajnici su postali Ivan Marcikić i Šimun Beneš, a blagajnik Đuka Marković.

Pokopan je na Bajskom groblju. Nadgrobni spomenik je zaštićeni spomenik kulture. Projektirao ga je poznati arhitekt Bolto Dulić.[1]


Cvetko Manojlović,  ( ? – Subotica, 19.12.1939) muzički pedagog. Po završektu svetskog rata nakon što je Subotica ušla u sastav SHS Kraljevine, na čelo muzičke škole bio je postavljen jedan rođeni Subotičanin – raniji direktori to nisu bili: Cvetko Manojlović, isti taj Manojlović koji je zajedno sa Biničkim i Mokranjcem u Beogradu osnovao prvu srpsku muzičku školu 1899. godine i time postao prvi značajniji nastavnik klavira u Srbiji. On je svoje muzičke studije započeo u Subotici a završio u Lajpcigu. Cvetko Manojlović je položaj direktora od Lanjija preuzeo 1. oktobra 1919. Na čelu Muzičke škole do 1935. godine.

Društveno angažovan i kao mason. Iz perioda Monarhije, postojala je loža „Alkotás“ (Stvaranje). Od 1929. godine javlja se i loža „Stella Polaris“ (Sjeverna zvijezda), da bi se 1934. godine javila i jedna čisto jevrejska – „Matuad Jad“. U loži „Alkotás“ (Stvaranje) bili su: Arnold Balog, Đorđe Bondi, Šandor Farago, dr Jako Fišer, dr Andrija Frankl, Vuktor Grim, Adam Gutvajn, dr Emil Havaš, dr Elemer Kalmar, Ernest Komor, Ilija Lepedat, Mavro Levi, dr Geza Levi, Jovan Levi, Franjo Levi, Aleksandar Lifka, dr Aleksandar Magarašević, Cvetko Manojlović, inž. Milan Manojlović, Samu Nađ, Franjo Denegri, dr Miloš Pavlović, Kosta Petrović , Lajčo Polak, Mihajlo Prokeš, Dezider Rot, Josip Ruf, Iso Štrasburger, Nikola Švajgler, Stevan Vaci, Julije Vali, Kertes Samu – ličnosti koje su bile akcionari ili vlasnici u nizu subotičkih preduzeća. U „Sjevernoj zvijezdi“ su bili: Franjo Vukić, Adam Gutvajn, Konen Vilim Jakobčić, Miloš Kurteš, Ilija Lepdat, Cvetko Manojlović, dr Mijo Mirković, dr Miloš Rafajlović, Aleksandar Suvajdžić.

Cvetko Manojlovic

Cvetko Manojlović


Ladislav Berger, (Bezdan, 1907. – Krenova, 1943.) vlasnik fabrike obuće, sin Julija i Aranke Graf.

Berger Vladislav

Ladislav Berger


Miško Prćić (Subotica, 8.5.1878. –  )  http://hr.wikipedia.org/wiki/Miško_Prćić

Bio je angažiran u pokretu bunjevačkih Hrvata. Kad je član Bunjevačke stranke Lazo Mamužić postao subotičkim gradonačelnikom 1894., uspio je izvući mandat sve do 1902. godine. Za njegova su mandata na sve glavne gradske dužnosti u Subotici došli bunjevački Hrvati. Tako je Miško Prćić postao voditeljem siročadskog stola, J. Antunović gradskim fizikom, Tit Mačković glavnim računovođom, a Josip Kujundžić javnim bilježnikom. Bio je jedan od najutjecajnijih članova Pučke kasine. Podupirao je Luku Mamužića. Za općinske izbore 1904. u Subotici, bio je na listi Demokratske općinske stranke Laze Mamužića, zajedno s Lukom Pleskovićem i Stipanom Matijevićem, čime se nastojalo pridobiti bunjevačke Hrvate od „kršćanske stranke“, okupljene oko Paje Kujundžića i bivših članova Kola mladeži.  Kad je 1923. umro zastupnik Bunjevačko-šokačke stranke Ivan Evetović, zamijenio ga je na njegovom mjestu u Narodnoj skupštini Antun Bošnjak, a kad je 1924. godine umro Vranje Sudarević, kao njegov zamjenik s liste BŠS za zastupnika je došao Miško Prćić. Vodio je jednu frakciju Bunjevačko-šokačke stranke nakon što se raspala 1924. godine. Obnašao je dužnost gradskog vijećnika 1929. godine. Mnogo je kritizirao Bunjevačku prosvetnu maticu zbog rasipništva, zbog toga što je bila protežirana (zgradu joj se omogućilo kupiti znatno ispod cijene) i zbog toga što nije obnašala ono za šta je bila formirana – prosvjećivanje naroda, nego „se pretvorila u običnu birtiju, gdje su se priređivale partijske večere“.  Bio je starješinom Orlova (usp. Orlovstvo, Hrvatski orlovski savez) 1927. do 1930. godine. Nakon rata uređivao je nekoliko listova bunjevačkih Hrvata. Uređivao je 1920-ih subotički dvotjednik Hrvatske novine, stranački list Vojvođanske pučke stranke. Taj je list u svoje vrijeme bio jedinim novinama koje su imale hrvatski predznak u Bačkoj. Taj je položaj imao u novinama hrvatskog predznaka zbog tolerantne politike Bunjevačko šokačke stranke koj je u svoje redove primila i onaj manji broj bunjevačkih Hrvata koji se nisu osjećali Hrvatima, ali koji se nisu priklonili prosrpskim strankama. To su bile osobe koje su bile vrlo privrženi katoličanstvu te zbog toga protiv srpske politike u državi. BŠS i nacionalno svjesni bunjevački Hrvati su tolerirali tu nehrvatsku struju iz jednostavnog razloga što su bili u srodstvu, da je potrebno svoje držati skupa, tim više što su nacionalno probuđeni bunjevački Hrvati bili svjesni da da hrvatski nacionalno-integracijski proces u Bačkoj nije do kraja završio tih godina. Kao posljedica te suradnje i bliskosti je položaj novinara Miška Prćića, bunjevačkog Hrvata, koji iako se izjašnjavao Jugoslavenom, uređivao je od 1925. do 1929. subotičke Hrvatske novine, dakle novine koji se u nosile hrvatsko ime, a to su u ono vrijeme bile jedine novine u Bačkoj koje su se uopće zvale hrvatskim imenom.

Kad je šestosiječanjskom diktaturom kralj Aleksandar Karađorđević zabranio porabu nacionalnih imena, list je promijenio ime te je od siječnja 1930. do 4. travnja 1941. izlazio pod imenom Subotičkih novina. Prćić im je bio izdavačem i glavnim urednikom 1930. – 1931., a kasnije Blaško Rajić.

Misko Prcic Prtyity

Misko Prtyity


Konrath Kornel

Kornel Konrath

Kornel Konrat (Konrath) industrijalac. Tvornica gvozdene i metalne robe „Hercog i Glas d.d.“ registrovana je 15.06.1923. godine. Osnivačka skupština je održana 26.05.1923. godine. Glavnica društva je iznosila 500.000 dinara i bila je podeljena u 5.000 komada deonica, čija je nominalna vrednost bila 100 dinara. Zabeleženo je da su akcionari osnivači bili: dr Eugen Ofner iz Mola, koji je imao 990 komada deonica, dr Tibor Kovač iz Mola sa 1.485, dr Šamu Večei, advokat iz Subotice – 995, Adolf Đula Šafer – 10, Stevan Večei – 480, Eduard Glas – 162, Leopold Glas – 414, Aleksandar Hercog – 414, Ivan Piuković – 10 i Aleksandar Rajčić – 20 komada deonica, što je činilo ukupno 4.980 deonica u vlasništvu akcionara prisutnih na osnivačkoj skupštini. Ubrzo posle toga, avgusta 1923. godine, u deoničko društvo ulazi i inženjer nemačkog porekla Kornel Konrat (Konrath), i odmah zauzima mesto u Upravnom odboru, zahvaljujući tome što je držao 1.500 deonica. Njegovom inicijativom započeće transformacija ovog preduzeća. Ono će odustati od ranijeg proizvodnog programa „…jer fabriciranje metalnih roba nije unosno“ i započeće sa izradom delova i sastavljanjem radio-aparata. Na redovnoj Glavnoj skupštini 29.04.1924. godine doneta je i odluka: „Da se ime, odnosno firma dioničkog društva promeni sa jednim nacionalnim ili internacionalnim imenom“. Ipak, do takvog imena se nije došlo. Sa ulaskom inženjera Konrata, koji već krajem 1923. godine postaje većinski deoničar, predložena izmena je realizovana tako da se, od 1925. godine u imenu firme, na mesto dotadašnjih vlasnika, koji su istupili iz društva prodavši svoje deonice, javlja ime najvećeg akcionara, pa će se društvo ubuduće zvati – „Konrath, tvornica gvozdene i metalne robe,d.d.“.

Firma će, do njenog gašenja, ostati poznata po radio-aparatima, za čije sklapanje uvozi delove i pribor iz Nemačke od firmi „Steaht – Magnezium a.g.“ iz Berlina i „Herman Niedorf“, takođe iz Berlina. U 1933. godini je za te svrhe plaćeno čak 1 milion dinara.
Imali su svoju prodavnicu u Aleksandrovoj 6. Tamo su 1930. godine instalirali reklamu – neonsko osvetljenje od 450 vati i 9000 volti.
Struktura akcionara se menjala, a u 1933. godini je sledeća: dr Elemer Kalmar , Dušan Stojković, Vladislav Šefer, Julije (Gyula) Šefer, Eden Horvat, Stevan Večei, dr Gutman Josip, Konrat Kornel, koji je imao najviše deonica, dr Šamu Večei, dr Tivadar Ofner, dr Eugen Ofner, dr Tibor Kovač. U 1939. godini akcionari prisutni na Glavnoj skupštini su bili: Kornel Konrat, njegova supruga Aranka, kćerka Gertruda i sin Kornel, koji su zajedno imali 1.864 akcija, dr Aleksandar Ljubibratić – 350, Jovan Krumensker – 100, dr Josip Gutman – 100, Dušan Stojković – 200, Kosta Petrović – 100, dr Šamu Večei – 400, Stevan Večei – 100, što je činilo ukupno 3.196 komada akcija.
Firma je dobro poslovala i redovno isplaćivala dividende akcionarima. Tako je u 1929. zabeležen dobitak od 27.346 dinara, a u 1938. godini od 142.744 dinara – od čega je 75.000 bilo namenjeno za dividende. Juna 1939. godine, u izveštaju skupštini se ističe: „Povoljne ekonomske prilike, kao i mnogobrojni događaji u međunarodnoj politici dobro su uticali na proširenje prodaje radio-aparata. Publika želi da zna i da brzo čuje šta se dešava u svetu, a za to je najbolje sredstvo radio.“ Te godine su počeli i sa prodajom na otplatu, a preuzeli su i zastupništvo električnih satova.
Deničarsko društvo „Konrat“ je radilo sa maksimalno 80 radnika, imali su i 5-8 trgovačkih putnika. Maksimalni godišnji kapacitet proizvodnje je iznosio do 40 vagona robe i 5.000 radio-aparata.
Nastavilo je da radi i u ratnom periodu (1941-1944). Tada nije više bilo akcionara jevrejske narodnosti. Pored porodice Konrat – Kornela, njegove supruge Aranke i kćerke Gertrude, kao deoničari su ubeleženi i dr Šandor Ljubibratić i Dušan Stojković.
Konfiskacija celokupne imovine firme, kao imovine nemačkih lica, izvršena je 1945. godine. U obrazloženju lokalnih organa vlasti stoji: „Zavedeni su u spisak „Kulturbunda“ u Subotici, stalno su isticali na radnju u Aleksandrovoj ulici hitlerovsku zastavu.“ Pored radnje, u državnu svojinu su prešle i ostale nekretnine Konratovih – kuća u Subotici i posed u Staroj Moravici od 90 jutara.
Te mere novih vlasti Konrat Kornel nije dočekao. Pre ulaska partizana i crvenoarmejaca u ove krajeve, u iseljeničkom talasu vojvođanskih Nemaca i on je sa porodicom izbegao u Nemačku.

reklam KONRAT


Vilim Konen Jakobčić, industrijalac (Subotica, 1903. – Neüminster, 1993.) rođen je 25.5.1903. godine na Paliću u porodičnoj vili, kao dete oca Vilima Konena i majke Jelene Jakobčić. Kao sin industrijalca, osnivača preduzeća „Hartmann i Conen“, rastao je u okruženju, koje ga je rano pripremalo i usmeravalo da se uključi u porodičnu firmu. Tako je, pored redovnog školovanja u Subotici, već 1910. godine dobio učitelja engleskog jezika iz Londona, koji ostaje sa njim do 1917. godine. Te godine, posle mature, otac ga šalje u Cirih i Lozanu, u institute „Minerva“ i „Lycee Jaccard“ na jednu godinu, da nastavi školovanje i uči trgovački posao, ali i jezike – francuski i italijanski. Da je savladao tajne trgovačkog posla potvrđuje njegova kasnija uspešna karijera. Isto tako, naučio je jezike, postao je pravi poliglota i govorio je 6 jezika: nemački, srpskohrvatski, mađarski, engleski, italijanski i francuski. Nakon toga, mladi Konen je boravio i u Londonu, otac ga je uputio tamo da pomaže u kancelariji matične firme. Po dolasku u zemlju, u svojoj 17. godini, nastavlja „šegrtovanje“ u subotičkom preduzeću. Kao deoničar se javlja 1925. godine, da bi u Upravni odbor prvi put bio izabran 1927. godine. Aktivan je bio i na drugim društvenim poljima, radio je na formiranju i razvijanju „Rotary“ kluba u Subotici. Bio je predsednik tog kluba u 1936. godini. Javlja se i kao član masonske lože „Stela Polaris“. Imenovan je u više navrata za gradskog odbornika u Gradskoj skupštini (Proširenom Senatu).

Konen mladNakon očeve smrti – Vilima Konena (1938. godine), doći će do podele firme na dva odvojena preduzeća. Josip Hartman nastaviće da vodi postojeće, a Vilim Konen Jakobčić osnovaće novo. On je pristupio formiranju sopstvene firme pod nazivom „Industrijsko preduzeće za izvoz mesa i živine“. Podiže klanicu i hladnjaču „Eskimo“ na adresama – Natoševićeva 44 i Carinarska 17. Nakon rata, nove vlasti 1946. Vilima osuđuju na godinu dana prinudnog rada i konfiskaciju imovine presudom Suda za suđenje zločina protiv nacionalne časti. Kao olakšavajuća okolnost uzeto je to što je boraveći za vreme rata u Budimpešti materijalno pomagao „pokret“ i spasao neke pojedince. Godinama zatvaran i proganjan nakon Drugog svetskog rata, Vilim Konen Jakobčić dobio je pasoš 1961. godine, pod uslovom da se više nikada ne vraća u zemlju. Živeo je, i umro u Nemačkoj, 1993. godine.

Napisao je u Nemačkoj 1979. knjigu memoara- Unmenschen die sich für Halbgötter hielten (Neljudi koji su se smatrali polubogovima), u kojoj iznosi svoja sećanja na detinjstvo i poslovanje porodične firme.


Aleksandar Ingus (Ingusz Sándor), industrijalac. (Nađbaračka (Nagybaracska) 1897. – stradao na prinudnom radu u Rusiji 1942.). Supruga mu je bila Marga (Margita) rođ. Goldštajn (Goldstein), (1900. – Aušvic 1944.) sa kojom je imao dva sina – Đulu i Aleksandra. U Prvom svetskom ratu je bio je na ruskom frontu, gde se istakao i bio odlikovan. Predionica pod imenom „Mekka, predionica i tkaonica istočnih tepiha“ registrovana je 1924. godine, kada je i započela sa radom. Protokolacija je izvršena kod gradske obrtne vlasti pod brojem F 26/1924, a obrtnica je upisana u sudski registar. Kao vlasnici navedeni su Aleksandar Ingus sa suprugom Margitom Goldštajn (Goldstein). U sklopu preduzeća postojale su sledeće celine: predionica, mehanička tkaonica sa 4 mašinska razboja, farbarnica sa 4 kotla, koja je proširena 1938. godine, kada se povećava i broj radnika, ručna tkaonica sa 44 razboja. Pokretačku snagu obezbeđivalo je 10 elektro-motora ukupne snage 24 KS. Sirovine nabavlja i u inostranstvu. Anilinske boje su kupovane u Nemačkoj, vuna je nabavljana iz Makedonije i Vojvodine. Broj zaposlenih se u 1939. godini kretao od 100 do 120. O pokušajima osvajanja novih tržišta govori i to što je firma 1939. godine učestvovala i na jednoj izložbi u Njujorku. Proširenje objekta radionice Kumičićeva 25-27 (koji se nalazio na uglu Kumičićeve i Ulice Paje Kujundžića) izvršeno je 1937. godine. Fabrika je radila i tokom rata sa 40 – 60 radnica. Kao suvlasnik, akcionar sa 50% akcija, tada se javlja segedinski stanovnik dr Mihalj Nađ (Nagy Mihály). Posle rata su sinovi Aleksandra – Đorđe (Gyula) i Petar (Lipót) januara 1946. godine molili, naravno bezuspešno, povraćaj fabrike njima kao naslednicima, pošto se njihovi roditelji, Aleksandar i Margita, nisu vratili iz deportacije. Đorđe će 1946. godine biti zaposlen u fabrici kao tekstilni inženjer. Na osnovu odluke Sreskog narodnog suda Vp. 800/1946 izvršena je konfiskacija fabrike (tada je upisana adresa Paje Kujundžića 82) u korist države. Fabrika će se od 1950. voditi pod imenom „Jovan Mikić, fabrika tepiha i vunenih mazalica“.
Đorđe Ingus se nakon toga iselio iz zemlje, da bi preko Izraela dospeo u Dominikansku Republiku „…gde je preneo bogato porodično iskustvo tekstilnih proizvođača“.

Ingus

Aleksandar Ingus, fabrikant


2427 Prcic Josip

Josip Prćić

 Josip Prćić 

http://hr.wikipedia.org/wiki/Josip_ Prćić

Josip Prćić je bio srbijanski nogometaš iz Subotice, rodom bački Hrvat. Smatra ga se jednim od dvadeset Spartakovih najboljih igrača svih vremena. Bio je napadač. Igrao je u sastavu subotičkog Spartaka koji je izborio sudjelovanje u prvenstvu Jugoslavije 1946./47. bio je: Pajo Šimoković, Ivan Bogešić, Miroslav Beleslin, Lajčo Jakovetić, Ivan „Janko“ Zvekanović, Gojko Janjić, Ilija Vorgučin, Ladislav Tumbas, Stipan „Pipko“ Kopilović, Jóska Takács i Josip Prćić. Trener im je bio Aleksandar Zvekan. Poslije je igrao za splitski Mornar, klub ratne mornarice. U prvoj je ligi odigrao ukupno 66 utakmica.


IAS-F-180-I-D-6

Blaško Rajić

          Blaško Rajić  http://hr.wikipedia.org/wiki/Blaško_Rajić

(Subotica, 7. siječnja 1878.Subotica, 3. siječnja 1951.),bački hrvatski svećenik, književnik, javni djelatnik i političar. Pisao je prozna djela i pjesme.


 Dr Stipan Tunić Vojnić, pravnik

2603 Stipan Vojnic

Stipan Vojnić

lit:      http://www.hic.hr/books/jugoistocna-europa/sekulic.htm

Blasko Rajic vratio se u Suboticu 2. studenog 1918. U Zagrebu su do 13. studenog drugi njegovi suradnici Mirko Ivkovic Ivandekic i Stipan Vojnic jamacno sudjelovali na zboru backih Hrvata i Srba u Zagrebu, u Narodnom vijecu, na kojemu je Vasa Stajic postao clanom Narodnog vijeca.

             ROBERT SKENDEROVIĆ,  Bunjevačko šokačka stranka 1920. – 1926.

Odgovarajuću zastupljenost bački su Hrvati dobili ne samo u gradu Subotici nego i u Privremenom narodnom predstavništvu (PNP), koje jepočetkom 1919. godine osnovano u Beogradu. Nakon što je bilo određenoda u PNP budu 24 predstavnika iz Vojvodine, novosadski je Veliki narodni savjet odlučio 16. veljače 1919. da u njemu Bunjevce i Šokce zastupaju Blaško Rajić, dr. Martin Matić, Ivan Evetović i dr. Stipan Vojnić Tunić.   


 Mladen Prodanović,  policijski oficir ( Arad ? – Subotica, 1945.) U međuratnom periodu ga prati niz afera i sklandala u službi.  Od 1941. saradnik sa mađarskom obaveštajnom službom i plaćeni agent. Održavao veze sa Dražom Mihajlovićem preko Pavla Tabakovića. Osuđen na smrtnu kaznu od Vojnog suda, koja je izvršena 1945. godine.

MLADEN PRODAN cinovnici

Mladn Prodanović


 Dragoslav Đorđević

natuknica: L E K S I K O N PODUNAVSKIH HRVATA – BUNJEVACA I ŠOKACA br. 7 , Dž – F, Subotica 2007, str. 20, 21.

(Zakuta kod Kraljeva, 14.1.1887. – ) profesor, političar, subotički veliki župan i gradonačelnik, suprug Mare Malagurski. U razdoblju 1911.-24., osim tijekom rata, kad je mobiliziran kao pričuvni časnik, bio je najprije predavač i suplent u paraćinskoj gimnaziji, a prvih godina poslije Prvog svjetskog rata je profesor Gimnazije u Subotici. Bio je član Narodne radikalne strane i kasnijih režimskih političkih stranaka, često se hvaleći da je osobni prijatelj Božidara Ž. Maksimovića, najprije ministra unutarnjih poslova (1924.-27.)., a zatim prosvjete (od
uvođenja šestosiječanjske diktature) i pravosuđa (1932.-34.). Bio je čvrst eksponent centralističke politike te je sustavno negirao postojanje Hrvata-Bunjevaca u Subotici. Mjesni prohrvatski
bunjevački tisak, koji ga je zbog toga često kritizirao, pogrdno ga je nazivao »tobdžijom« jer je u Suboticu ušao 14. XI. 1918. sa srpkim postrojbama kao zapovjednik topničke baterije. Podnosio je nekoliko tužbi protiv Josipa Vukovića – Đide te je ovaj 1926. zbog članka u Nevenu u kojem je napisao da su u Subotici nesrbi građani drugoga reda i osuđen na novčanu kaznu i mjesec dana zatvora. U svojoj političkoj karijeri vezanoj za Suboticu najprije je imenovan i postavljen na položaj velikoga župana, na kojem je bio od 23. IV. 1924. do 14. X. 1926., a nakon
toga bio je gradonačelnik do 28. IV. 1927. Početkom te godine, iako mu je dodijeljeno Odličje bijeloga orla IV. reda, gubi pozicije u mjesnim radikalskim partijskim borbama pred parlamentarne rujanske izbore. Njegovu »pravovjernu« porazila je naime »radikalsko-zemljodilska« frakcija Marka Jurića, koji će nakon toga osvojiti još jedan zastupnički mandat. Đorđević je smijenjen odlukom ministra unutarnjih poslova, koji je 27. IV. brzojavno naložio dotadašnjemu velikomu županu dr. Kolomanu Stipiću da preuzme ured gradonačelnika. U Subotici su nakon te smjene zabilježeni masovni izljevi radosti, u bakljadi se okupilo više tisuća građana, a Subotičke novine od 13. V. 1927. na 1. su stranici objavila iznimno oštro intoniran
članak Novo oslobođenje. Nakon toga obitelj Đorđević odlazi u Beograd, a on sam nastavlja raditi kao državni službenik, visoko pozicioniran u Ministarstvu prosvjete. Neko vrijeme bio je i
načelnik Odjela za osnovnu nastavu pa je na temelju toga obnašao visoku dužnost i u Skoplju. Od 1936. do 1939. bio je senator u gornjemdomu jugoslavenskoga parlamenta.

Djela: Šumadija u prošlosti i sadašnjosti, Subotica, 1932; Tri naroda pa ipak unitarna država. Govori u Senatu Kraljevine Jugoslavije o hrvatskom
pitanju 1936-1939, Beograd, 1939.
Izvor: Historijski arhiv Subotica, F: 47. I 277/1926.
S. Mačković

sluzba

DRAGOSLAV

Dragoslav Đorđević


Kalman Delić,  gradski činovnik,  (Subotica, 1.11.1898. – ) od oca Mate.

2444 Delic Kalman

Kalman Delić


Jovan Mikić – Spartak

 (Opovo, 13. maj 1914Subotica, 11. oktobar 1944.) bio je jugoslovenski reprezentativac i rekorder u atletici. http://sh.wikipedia.org/wiki/Jovan_Miki%C4%87_Spartak

Jovan Mikic Spartak Fond 476 115

Jovan Mikić Spartak


dr Bela Maćašovski, lekar.

podaci iz rada   Tatjane Segedinčev, O albumu fotografija dr Bele Maćašovskog (dr Mattyasovszky Béla) koji je nastao za vreme Prvog svetskog rata,    http://suarhiv.co.rs/downloads/expannonia/ExPannonia-14.pdf

Bela Maćašovski bio je lekar iz Bajmoka. Rođen je 8. aprila 1891. godine u Budimpešti u delu delu grada nazvanonom Ferencvaroš. U dokumentu nastalom 1945. godine prilikom prijave ratne štete zabeleženo je da mu je otac bio Jovan i da je po narodnosti bio Slovak.[1] Školuje se u svom rodnom mestu, te tu zavšava Pijarističku gimnaziju i Medicinski fakultet.[2] Po izbijanju Prvog svetskog rata regrutovan je u vojsku, na brod pod nazivom „Kotor“ (Kataro) kao lekar u  vremenu između 1914. i 1918. godine.  U Crnoj Gori  nalazio se tokom 1915, 1916, 1917, 1918. godine kada su i nastale fotografije. Na samom početku Prvog svetskog rata 25. jula 1914. Italija izlazi iz Trojnog saveza i proglašava neutralnost. Predviđanja da će na Jadranskom moru rat proteći mirno nisu se ostvarila.[3] Ratne luke  Pula, Šibenik i Kotor zahvatilo je ratno stanje. Pošto se Crna Gora pridružila snagama Antante, Austro-Ugarska je proglasila blokadu Crne Gore. Crna Gora je počela osećati nestašicu i zatražila je pomoć saveznika.  Tako je već u avgustu 1914. došlo do prvih pomorskih bitaka na Jadranskom moru.[4]  Na čelu austrougarske mornarice nalazio se admiral Anton Haus. Gotovo polovina posade regrutovana je iz Hrvatske (oko 46% osoblja), a među oficirskim kadrom bilo je Nemaca, Hrvata, Slovenaca i Mađara. Nije poznato kada je Bela Maćašovski stigao na teritoriju Crne Gore, ali njegove prve fotografije sa tog podneblja datiraju iz 1915. godine. Možemo zaključiti da mu je, pored obavljanja lekarske dužnosti, hobi bila fotografija. Među onima koje se odnose na dokumentovanje vojnih ili ratnih događaja, nije mali broj umetničkih portreta ili pejzaža. Po završetku rata, nalazi se u Eredelju, u mestu Međuheđeš, još uvek u svojstvu vojnika. Nakon kratkog vremena razdužuje se i dolazi u Bačku, gde su mu je živeli majka i stariji brat takođe lekar. Lekarsku praksu obavlja u Riđici, Stanišiću i Bajmoku. Kada se oženio sagradio je kuću u Bajmoku 1921. godine. Ovde mu se 1923. godine rađa sin Bela Maćašovski – mlađi. Zabeležen je podatak da je godinu-dve radio u Melencima (kod Zrenjanina). Za vreme Drugog svetskog rata nalazio se u garnizonu, u Skoplju. Od 1945. godine ponovo radi, do 15. decembra 1949. godine u Bajmoku a potom ponovo odlazi u Melence. U Arhivu je sačuvan podatak da se dr Bela Maćašovski – lekar sektorske ambulante u Melencima – premešta kod Gradskog narodnog odbora u Subotici, sa istim zvanjem i istim prinadležnostima  8. novembra 1951. godine.[5] Bela Maćašovski je umro 30. maja 1960. godine.[6] Sahranjen je u Bajmoku. Ostaće zabeleženo da je nesumljivo bio zaljubljenik u lepu fotografiju. Prilikom prijave ratne štete po završetku rata 1945. godine, prijavljuje predmete koji su mu oduzeti pa navodi da su mu oduzeta dva fotoaparata: „1 Vaigtlander i 1 Leica“ u vrednosti 16400 dinara od strane mađarske i ruske vojske.[7]

[1] Istorijski arhiv Subotica, Sreska komisija za ratnu štetu Subotica 1945-1946. godina, kutija 29, 5468

[2] Istorijski arhiv Subotica, Zbirka rukopisa, Dosije fonda 316, omot broj 2, pismo sina dr Bele Maćašovskog koje je upućeno Đeni Peštaliću u Suboticu 1988. godine

[3] Boris Prikril, 3000 godina pomorskih ratova, 3, Nakladni zavod znanje, Zagreb „Otokar Keršovani“, Opatija, 1985, strana 82.

[4] Isto, strana 83.

[5] IAS, F:68, Personalni odsek broj 19245 od 8. XI 1951. godine

[6] IAS, Zbirka rukopisa, Dosije fonda 316, omot broj 2, pismo sina dr Bele Maćašovskog

[7] IAS, F:71, kutija 29, 5468

Dr Bela Macasovski 547

Dr Bela Matyasowsky


Milan Ćupurdija, policijski oficir. Bio i na položaju Velikog kapetana. U dvadestim godinama imao niz afera u gradu, pa je tako kao policijski nadzornik pucao u baru Salome – 11.2.1923.  i pri tome  rekao: ja sam komita, pokazaću vam šta mogu učiniti. Zabeleženo i da je u 1925.  službenicima Kapetanije psovao katoličkog Boga, Uskrs, itd.

MILAN CUPURDIJA


 dr Deneš Strelicki (Strelizky Dénes) advokat (1891. – Subotica 21.1.1956.). Majka udova Antuna Štrelicki.  Od 1896 u Subotici.  Funkcioner Mađarske stranke na čijoj listi koja je bila pripojena NRS ulazi  1927. kao poslanik i u Parlament. Potpredsednik Nepkera („Nepkőr“), glavni urednik lista Hirlap (1928.). /http://adattar.vmmi.org/fejezetek/1421/03_doba_kraljevine_jugoslavije_1918-1941.pdf

Denes Strelicki


Dušan dr Manojlović,  Subotica (8.03.1883. – 6.04.1941.) pravnik, istaknuti političar i privrednik.  Stanovao na adresi Zmaj Jovina 13. Otac Stevan, gradski  Veliki Beležnik,  otac Stevan – bivši gradski Veliki beležnik, mati Saveta Bekvalac. Supruga (venčani 09.03.1908.) Anastasija Dimitrijević (1.4.1889.), ćerka Bogdana, kumovi Dušan Radić i Vitomir Ludajić.  Gimnaziju svršio u Subotici, prava studirao u Klužu i Požunu. Nakon oslobođenja obavljao niž važnih funkcija. Tako od 20.11.1918. vrši funkciju glavnog  blagajnik grada, od 10.3.1920. do 31.7.1921. Velikog kapetana.  Osnivač preduzeća u grupaciji Ferrum,  livnice Ferrum d.d. 21.1.1923. /150 akcija po 25 din./, Adis a.d., te  Industrije željeznog nameštaja d.d.,  kao i lista Jugoslovenski dnevnik. Član Narodne Radikalne stranke.  U 1927. postavljen za Velikog župana. Bio je i član i predsednik Srpske čitaoniceSubotičkog društva za mačevanje, osnovanog 1925., Udruženja kućevlasnika (1934.) i drugih društava.

Dusan Manojlovic

spisak 1930

Spisak članova Rotary cluba Subotica, 1930-


859 Kujundic A se decom

Kujundžić u sredini, sa svojim razredom 1942/43

Andrija Kujundžić, profesor. Radio u Gimnaziji, u ratnom periodu bio i vođa skauta Levente. U 1945.  osuđen na 3  godine prinudnog rada.


Sokcic Josip

Josip Šokčić

Josip Šokčić, novinar. (Subotica, 7.4.1902.-  29.7.1969.).   Saradnik listova Vreme,  Naplo, Dan, urednik Nevena. Rotarijanac i mason. Odlikovan ordenom Sv. Save IV reda. Zalagao se za režimsku politiku, do kraja tridesetih godina, kad prevrće kabanicu  pa ga u lokalnoj štampi ( Narodni glas, 10.12.1939.) optužuju da je: Joso tek sad postao Hrvat, kad duvaju vetrovi hrvatštine. Stanovao u ulici Laze Mamužića 12/a.


Karanovic

Mladen Karanović, (21.4.1863.- 3.12.1950.)  bogoslov i novinar, pokretač (1863.) i vlasnik Subotičkih Novina.  U 1925. postavljen na čelo Biblioteke, nakon Mije Mandića, no nije se javio na posao. Krajem 1925. ipak počeo da radi kao dnevničar u Uredu Velikog beležnika.   Dobio 1926. od Grada novac za pisanje dela pod nazivom Srbi, Bunjevci i Šokci u prošlosti.  Povodom toga u Beogradu tragao za grobom Kalora Dragutina Milodanovića. U 1939.  uživa 500 dinara kao nacionalni radnik / G.V. 110/1032, G.V. 95/1938. Od gradskih vlasti tada moli 15 000 za delo Moj život i rad što nije uslišeno.

vidi: http://hr.wikipedia.org/wiki/Mladen_Karanovi%C4%87


Nikola Suvajdžić (Subotica, 4.10.1895. – ) otac Teodor. Student Pravnog fakulteta.

Suvajdzic Nikola


Taubert Gustav

Gustav Taubert, pravnik (Subotica 22.5.1906. – ) Otac Gustav Taubert gimnazijski profesor.


Bela Strilić student Pravnog fakulteta

Strilic Bela


Orjen Skaljer, pravnik (Opatija, 6,6,1912. – ). Sin advokata Skaljer dr Lovre.  Na subotičkom Pravnom fakultetu diplomirao 1935, doktorske studije upisao 1937. U Subotici stanovao na adresi Park Kralja Petra 9.

228 109

Skaljer Orjen



Sudarevic dr Vranje

Dr Vranje Sudarević


Katanec m sam

Mihovil Katanec

Katanec, Mihovil (Zagreb 26. IX. 1893. – 25. III. 1973.) odvjetnik, zborovođa, javni djelatnik.  Diplomirao je a zatim i doktorirao 1918. godine na Pravnom fakultetu  Zagrebu. Bio je pristaša Radićeve stranke što ga je na neki način i usmjerilo da životni put veže za ove krajeve gdje je hrvatske autohtone inteligencije bilo malo, a gdje je pretila opasnost odnarođivanja. Tako se on s kraja 1919. doseljava u Suboticu. Sa bunjevačko-hrvatskom Suboticom i subotičanima brzo se saživio.  Uposlio se kao odvjetnički pripravnik u odvjetničkoj kancelariji Stipana Tunića. Za suprugu je 1923. uzeo  Bunjevku Janju Bogešić, vjenačao ih je Lajčo Budanović. Stanovali su  na adresi P. Dobanovačkog 13. Odmah po dolasku vrlo poletno uključio se u rad među bačkim Hrvatima. Bio je utemeljiteljem Prosvjetnog društva Neven (1920.) kao i Hrvatskog  pjevačkog  društva  Neven  (1925.) gdje je bio zborovođa, Hrvatske kulturne zajednice (1936.), Seljačke čitaonice u Tavankutu, urednik Nevena 1930-1932. Angažiran je bio povodom proslave 14.-16. VIII. 1936. obljetnice doselidbe veće skupine Hrvata u Bačku.  Na planu političkog djelovanja isprva je radio  kao tajnik Bunjevačko – šokačke stranke, zatim i kao potpredsjednik subotičkog ogranka HSS-a.  Bio je član subotičkog kluba novinara od njegovog osnutka 1929. godine. Pisao je za Seljačku slogu, Subotičke novine, a od  1935. do 1944. i za časopis za književnost, umjetnost i znanost bačkih Hrvata Klasje naših ravni. Drugi svjetski rat ga zatiče u Beogradu gdje je bio mobiliziran. Uspijeva da nakon kapitulacije dođe do Zagreba i kao osvjedočeni HSS-ovac dobiva visoku funkciju u ministrstvu prosvjete koju obavlja do do 1944. godine. Nakon rata i povratka u Suboticu biva u dva navrata, 1946. i 1947.  hapšen, ali ne i osuđivan. Ipak biva izoliran, ne može se uposliti ili raditi kao odvjetnik. U 1959. godini napušta Suboticu slijedeći svoju djecu koja su studirala u Zagrebu.

Izvori: Povijesni arhiv Subotica, F:47. II 2924/939; IV 2521/941

Djela: Hrvati Bačke i Baranje u svietlu brojitbe, Klasje naših ravni, Zagreb, 1943., br. 1, 117-120.

Lit: Tomislav Žigmanov, Djelanost dr. Mihovila Kataneca i Mateja Jankača, Klasje naših ravni, 1999, br. 1, str. 76-77.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

%d bloggers like this: